Privremeni predsjednik Ukrajine Oleksandr Turchinov (49) nalazi se pred teškim izazovima. Po mišljenjima nekih komentatora njegova protestantska vjera bi mu mogla koristiti u složenoj misiji gradnje mostova u duboko podijeljenoj zemlji. S druge strane mu novinski naslovi poput “Baptistički pastor upravlja Ukrajinom” mogu samo naštetiti u zemlji koja je većinski pravoslavna i u kojoj se na protestante gleda kao na zapadne uljeze koji razbijaju jedinstvo naroda i ugrožavaju njegovu tisućljetnu nacionalnu vjeru.

 

No u Ukrajini se ni pravoslavci ne mogu pohvaliti crkvenim jedinstvom jer su ozbiljno podijeljeni na tri crkve. Najbrojnija među njima je Ukrajinska pravoslavna crkva – Kijevski patrijarhat, koja obuhvaća oko 50 posto Ukrajinaca. Tu crkvu Ruska pravoslavna crkva ne priznaje te je stoga bez autokefalnosti, vrlo slično Makedonskoj pravoslavnoj crkvi kojoj autokefalnost osporava Srpska pravoslavna crkva.

 

Oko 26 posto pravoslavaca pripada “pravovjernoj” Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi – Moskovski patrijarhat, a zatim je tu i treća – Ukrajinska autokefalna crkva kojoj pripada nešto više od 7 posto ukrajinskog stanovništva. Treba istaći i fenomen Grkokatoličke crkve (unijati) koji su sa 8 posto stanovnika najbrojnija nacionalna grupacija vjernika koji Bogu služe po istočnom obredu iako su pod papinskom jurisdikcijom te stoga predstavljaju najveći kamen spoticanja između pravoslavnog i (rimo)katoličkog kršćanstva u svijetu.

O Borisu Trajkovskom (1956. – 2004.) proteklih je dana opet izrečeno mnogo pohvalnih rijeci na mnogim visokim mjestima od makedonskih, europskih i američkih lidera koji ga smatraju “spasiteljem moderne Makedonije” jer je spriječio građanski rat, svojom politikom pomirenja Makedonaca i Albanaca spriječio raspad Makedonije te svoju domovinu nepovratno usmjerio u pravcu zapadnih demokracija i asocijacija

 

Rimokatolika je u Ukrajini malo, oko 2 posto, slično kao i baptista i pentekostalaca koji predstavljaju najbrojniji i najvitalniji dio protestantizma ne samo u Ukrajini nego i u Rusiji i većini bivših republika Sovjetskog Saveza.

 

Turchinov je izabran za predsjednika Verkhovne Rade (parlamenta), a zatim i države kao naširoko prepoznatljiva desna ruka Julije Timošenko. On je mnogima poznat i po svom romanu ”IIuzija straha”, knjige koja je krcata biblijskim citatima i slikama i po kojoj je snimljen film koji je 2008. godine nominiran za Academy Award kao najbolji inozemni film.

 

Osobno sam Turchinova upoznao na jednom od razvikanih Molitvenih doručaka u Washingtonu kada nam je kao političar posvjedočio da redovito propovijeda Evanđelje u svojoj matičnoj baptističkoj crkvi Riječ života u glavnom gradu Ukrajine. U vrijeme nedavna susreta s njim u Kijevu jedan mu je američki kolega komplimentirao kao “prvom evangeliku koji je predsjednik jedne pravoslavne zemlje.”

 

Dobro informirani i uvijek trezveni i samozatajni Turchinov ga je ispravio podsjetivši da je prije njega u “pravoslavnoj Makedoniji predsjednik bio isto evangelik, metodist Boris Trajkovski.” Iznenadio se kada sam mu priopćio da nekoliko dana kasnije u Skopju trebam sudjelovati na Međunarodnom forumu prigodom desete obljetnice tragične smrti Trajkovskog.

 

O Borisu Trajkovskom (1956. – 2004.) proteklih je dana opet izrečeno mnogo pohvalnih rijeci na mnogim visokim mjestima od makedonskih, europskih i američkih lidera koji ga smatraju “spasiteljem moderne Makedonije” jer je spriječio građanski rat, svojom politikom pomirenja Makedonaca i Albanaca spriječio raspad Makedonije te svoju domovinu nepovratno usmjerio u pravcu zapadnih demokracija i asocijacija. Mi koji smo ga dobro poznavali, smo u trenu njegove iznenadne smrti ali i danas, deset godina kasnije, prizivali jednu od mnogih mudrih izreka velikog Lava Tolstoja: “Što dublje poznaješ život, tim manje vjeruješ da se on može uništiti smrću.”

 

Kobni udar njegova aviona (26. veljače 2004.) u onu hercegovačku planinu nadomak Mostara odjeknuo je u mojim polugluhim ušima teško prihvatljivom po(r)ukom kako mi ljudi, čak i u najboljim godinama i pri odličnom zdravlju, ipak nismo gospodari svoje budućnosti te kako smrt i vječnost relativiziraju svaku sadašnjost.

Neki antiekumenski i antieuropski orijentirani episkopi većinske Makedonske pravoslavne crkve nisu mogli prihvatiti protestanta kao svog predsjednika. Povremeno su objavljivali, a još češće naručivali novinske napade, okrivljujući ga za širenje netradicionalnih vjera, za modernističke ideje, za nedostatak patriotizma i kao promotora neprihvatljivog etničkog i vjerskog pluralizma

 

Borisa Trajkovskog sam upoznao prije točno četrdeset godina. Tadašnji superintendant (nešto poput biskupa kojeg na crkvenoj sinodi demokratski biraju delegati mjesnih crkvi) Evangeličke metodističke crkve u bivšoj Jugoslaviji, makedonski pastor Krum Kalajlijev, došao je u Zagreb pripremati put za metodističke kandidate za studij teologije na Evanđeoskom teološkom fakultetu (tada Biblijsko teološki institut). Taj izuzetno elokventan propovjednik i sveti čovjek bio je duboko zabrinut za duhovno stanje u svojoj crkvi.

 

Odgovor je tražio u kadrovskoj obnovi pa je stoga kanio poslati nekoliko studenata na naše učilište. Među njima je posebno spominjao predanog i ambicioznog Borisa Trajkovskog, “duhovno probuđenog mladića” iz Strumice koji je silno želio studirati teologiju. Boris je već tada, kako je uobičajeno među duhovno probuđenim metodistima, propovijedao evanđelje u svojoj mjesnoj crkvenoj zajednici. Vidjelo se da je talentiran i privlačile su ga mnoge stvari, ali ljubav za teologiju i Sveto pismo ga je pratila sve do posljednjeg dana života.

 

Tada je iz obiteljskih razloga prevagnulo mišljenje da ostane u Makedoniji te da u Skoplju studira pravo. Usput je nedjeljom propovijedao, vodio tjedna biblijska proučavanja mladih i odlazio na teološke tečajeve u zemlji i inozemstvu. Često je znao reći da mu je žao što nije mogao upisati redoviti studij teologije te da mu stoga trebaju najbolji biblijski komentari i teološki priručnici za permanentno teološko obrazovanje.

 

Na više mjesta u svijetu je govorio o tome kako visoko cijeni Teološki fakultet u Osijeku, a sredinom devedesetih je imao najozbiljnije namjere da tu magistrira. Kako je ranije planove za studij teologije prekinulo pravo, tako se neovisnošću Makedonije umiješala politika.

 

Poslije njegova iznenađujućeg izbora za predsjednika Makedonije imao sam čast preporučiti ga za počasni doktorat na Ausbury Theological Seminary, najvećem metodističkom visokom teološkom učilištu u Americi. Zadnji naš razgovor išao je u pravcu da mu se ta časna diploma uruči u okvirima svečane promocije na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku u lipnju 2004., na kojoj je bio planiran kao glavni govornik.

Boris Trajkovski se dostojanstvenom dosljednošću, srdačnošću i otvorenim pristupom svima, kao i zdravorazumskom politikom vrlo učinkovito suprotstavio bučnoj, ali ispraznoj retorici političke scene uveliko zagađene isključivostima i pljesnivom frazeologijom. Bio je protiv svakog samozavaravanja i manipulacije, protiv nacio-religijske igre nekontroliranim strastima i zloupotrebljavanim simbolima

 

Imali smo brojne susrete u različitim dijelovima svijeta i plodonosno surađivali na nekoliko projekata od međunarodnog značaja. U jednom me je uglednom društvu u Washingtonu predstavio kao svog “neplaćenog političko-teološkog savjetnika.”

 

U najdubljem sjećanju mi je ostao zajednički nastup na “Molitvenom ručku” u Berlinu, u organizaciji njemačkog Bundestaga. Tamo smo upoznali “Kohlovu djevojčicu s Istoka” tada mladu ministricu Angelu Merkel i njezina oca, protestantskog pastora Horsta Kasnera. Providnost je htjela da godinu nakon Borisove prerane smrti Angela postane prva njemačka kancelarka.

 

Boris Trajkovski je poput Angele Merkel, u najboljoj duhovnoj tradiciji discipliniranih protestanata, od malih nogu memorirao ključne biblijske ulomke koji su značajno oblikovali njihov svjetonazor i vrijednosni sustav. U visokim vjerskim krugovima u Rimu i Skoplju se dugo prepričavalo kako je u svibnju 2000. Boris Trajkovski u Vatikanu impresionirao papu Ivana Pavla II. svojim izvrsnim poznavanjem Svetoga pisma. Dvije godine kasnije u Oslu je primio Svjetsku metodističku nagradu za mir, istu nagradu koju su prije njega primili Nelson Mandela, Kofi Annan, Jimmy Carter i Mihael Gorbačov. Tom je prigodom rekao: “Svi narodi čeznu za mirom, ali pravi i trajni mir nalazi se u osobnoj zajednici s Isusom Kristom.”

 

Tamo i na mnogim drugim mjestima Boris je isticao da su njegov osobni i obiteljski moral kao i sveukupni zbir etičkih uvjerenja oblikovani Božjom riječju. Svaki je dan otpočinjao i završavao čitanjem Biblije i molitvom. Pastoralno-prijateljski sam ga posjetio nekoliko dana nakon pucnjave na njegov ured i još danas pamtim kako mi je sa suzama u očima rekao kako se ne boji smrti jer – “moj život je u Božjim rukama.”

 

Neki antiekumenski i antieuropski orijentirani episkopi većinske Makedonske pravoslavne crkve nisu mogli prihvatiti protestanta kao svog predsjednika. Povremeno su objavljivali, a još češće naručivali novinske napade, okrivljujući ga za širenje netradicionalnih vjera, za modernističke ideje, za nedostatak patriotizma i kao promotora neprihvatljivog etničkog i vjerskog pluralizma.

Ne čudi ni što su o liku i zaslugama Borisa Trajkovskog prigodom desete obljetnice smrti progovorili vodeći bivši i sadašnji političari i najugledniji kršćanski i islamski vjerski lideri. Njegov predsjednički mandat predstavlja, prema riječima predsjednika parlamenta izrečenim na nedavnoj svečanoj akademiji, “spašavanje jedinstva Makedonije putem Ohridskog sporazuma i renesansu makedonske vanjske politike.”

 

Boris se nije dao isprovocirati, nije uzvraćao, ali se nije dao ni pokolebati u svojoj progresivnoj viziji, pomiriteljskoj misiji i proeuropskoj orijentaciji. Živio je iz svoje evanđeoski utemeljene i ekumenski otvorene vjere, ali je nikome nije nametao. Vjerovao je da nije slučajno postao predsjednikom te da ga je takvog drukčijeg upravo Božja providnost izabrala kako ga ni Makedonci (pravoslavci) ni Albanci (muslimani) ne bi mogli optuživati za pristranost.

 

Boris Trajkovski se dostojanstvenom dosljednošću, srdačnošću i otvorenim pristupom svima, kao i zdravorazumskom politikom vrlo učinkovito suprotstavio bučnoj, ali ispraznoj retorici političke scene uveliko zagađene isključivostima i pljesnivom frazeologijom. Bio je protiv svakog samozavaravanja i manipulacije, protiv nacio-religijske igre nekontroliranim strastima i zloupotrebljavanim simbolima.

 

Sanjao je Makedoniju koja je ne samo politički neovisna i sigurna unutar svojih granica nego i istinski demokratska i gospodarski napredna. To je vrlo uvjerljivo prikazano u dokumentarnom filmu “Predsjednik” a ovih dana opet potvrđeno na svečanoj akademiji u makedonskom parlamentu, na mjestu njegove pogibije u Rotimlju i na Forumu o religioznom liku političkog lidera.

 

Trajkovski je kao mlad protestantski vizionar okrenut prema budućnosti uz moderniziranu Makedoniju simultano sanjao i Europu. Stoga ne čudi što je glavni govornik na njegovu ispraćaju, na koji je, prema riječima britanskog Lorda Griffithsa, “došlo pola Makedonije plus who is who in Europe,” bio Hose Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije. U oba doma američkog kongresa Trajkovski je višestruko memoriran kao “progresivni pomiritelj” naroda i vjera, pri čemu se najviše ističe sjajno napisana rezolucija koju su sponzorirali tada najugledniji senatori (Vojnović, Luger i Biden).

 

Ne čudi ni što su o liku i zaslugama Borisa Trajkovskog prigodom desete obljetnice smrti progovorili vodeći bivši i sadašnji političari i najugledniji kršćanski i islamski vjerski lideri. Njegov predsjednički mandat predstavlja, prema riječima predsjednika parlamenta izrečenim na nedavnoj svečanoj akademiji, “spašavanje jedinstva Makedonije putem Ohridskog sporazuma i renesansu makedonske vanjske politike.”