Pažljivijim čitateljima splitske Slobodne Dalmacije, čiju odanost lokalnom mediju nisu uspjele pokolebati sve vrste moralnih otkliznuća kojih, naravno, posljednjih godina u tom listu nije manjkalo, nije mogla promaknuti jedna pravilnost u uredničkoj politici novina. Naime, u pravilnim mjesečnim ciklusima taj list se odabirom i obradom udarnih tema marno odaje revizionističkim historiografskim nastojanjima s konačnim ciljem sveopće relativizacije događaja iz Drugog svjetskog rata i povlačenja znaka jednakosti između partizanskih boraca i kolaboracionističkih ustaško-domobranskih snaga.

 

Iako takva nastojanja ne predstavljaju nikakav novum u javnom prostoru moderne Hrvatske, kad se takvo što emitira iz Slobodne Dalmacije, stvari poprimaju karakter groteske. Kako drukčije objasniti činjenicu da novina koja je nastala u narodnooslobodilačkoj borbi sada služi kao tribina u kojoj će Josip Dukić, inače profesor crkvene povijesti Sveučilišta u Splitu posve mirno optužiti partizane da su krivi za pokolje civila od strane njemačkih snaga u potkamešničkom kraju.

Već i taj razgovor, čija se ključna teza sastoji od potpunog izvrtanja činjenica, jasno je naznačio namjere uredništva, da bi ih intervju novinara Damira Šarca sa kolaboracionističkim vojnikom, izvjesnim Miljenkom Brčićem, razgolitio do kraja. Tako se Slobodna Dalmacija od 31. ožujka legitimirala kao dosljedno revizionistički medij u križarskom ratu protiv same sebe i vlastitog nasljeđa

 

Već i taj razgovor, čija se ključna teza sastoji od potpunog izvrtanja činjenica, jasno je naznačio namjere uredništva, da bi ih intervju novinara Damira Šarca sa kolaboracionističkim vojnikom, izvjesnim Miljenkom Brčićem, razgolitio do kraja. Tako se Slobodna Dalmacija od 31. ožujka legitimirala kao dosljedno revizionistički medij u križarskom ratu protiv same sebe i vlastitog nasljeđa.

 

Da bi otklonili svaku sumnju u ovako izrečenu tvrdnju, dovoljno se posvetiti detaljnijem iščitavanju spomenutog intervjua.

 

Damir Šarac svoj razgovor započinje ovako: ‘‘Među 4300 hrvatskih građana koji su od Nove godine ostali bez državne opskrbnine je i Miljenko Brčić (94) iz Gale. Starina tegobnog života preko kojeg se doslovno prelomila povijest dijela hrvatskog naroda: preko domobranskog regruta, pripadnika Wehrmachtove divizije sastavljene od takozvanih hrvatskih legionara, svjedoka bleiburške tragedije, logoraša, čak i pripadnika HV-a devedesetih godina, koji je odgojio osmero bratove djece u razdoblju kad je bio označen kao ‘državni neprijatelj’.“

 

Nakon ovog sentimentalnog uvoda ocvali ustaša priča svoj životni put prepun poznatih ratnih toponima poput Kozare, Neretve, Bihaća, Grmeča, Sutjeske, Vukovog Klanca, Mostara i ostalih, da bi Šarac razgovor završio u istom duhu u kojem ga je započeo. Epohalnim pitanjem: ‘‘Kako ćete sad?“. Na što mu je ‘‘starina“ odgovorio: ‘‘Neću molit milost. Dok god mi bratova dići mogu dat koricu kruva, bit ću zadovoljan.“ Kako tužno, dostojanstveno i nadasve nehumano od strane Republike Hrvatske.

… zbog čega je uvaženi Miljenko primao državnu opskrbninu i zbog čega mu je oduzeta. Na to jednostavno pitanje novinar Šarac nije nam u uvodnom dijelu ponudio nikakav odgovor, čime je prije svega ostavio čitatelje vlastitoj prosudbi, a potom i iznevjerio novinarsku profesiju ne ponudivši čitateljima osnovne informacije o temi o kojoj piše

 

Krenimo od osnova novinarskog posla, pa postavimo sasvim logično pitanje: Zbog čega je uvaženi Miljenko primao državnu opskrbninu i zbog čega mu je oduzeta. Na to jednostavno pitanje novinar Šarac nije nam u uvodnom dijelu ponudio nikakav odgovor, čime je prije svega ostavio čitatelje vlastitoj prosudbi, a potom i iznevjerio novinarsku profesiju ne ponudivši čitateljima osnovne informacije o temi o kojoj piše.

 

No da je u ovom razgovoru riječ samo o profesionalnom propustu, to ne bi vrijedilo analitičkog truda. Da bismo pronašli odgovor na pitanje što nam zapravo poručuju Šarac i njegov urednik, morali bismo prvo odgovoriti na pitanje o ukinutim primanjima.

 

Uvaženi je gospodin Brkić, naime, očito primao novce iz državnog proračuna u okviru fantomske formulacije – pripadnik tzv. Domovinske vojske u Drugom svjetskom ratu. Kako takvo što nikad nije postojalo, jasno je da je od države utemeljene na antifašističkoj borbi primao naknadu za sudjelovanje u ratu kao kolaboracionistički vojnik. Nakon što je njemu i sličnima ta naknada ukinuta, Šarac i Slobodna Dalmacija donose nam tužnu socijalnu priču o čovjeku kojeg povijest nije mazila, da bi mu nakon svega voljela Hrvatska oduzela i ono malo primanja koja je imao.

 

Pratimo li opet pažljivo toponime Brčićevog ratnog puta koje sam navodi, a novinar ih bez ikakve reakcije mirno ispisuje, suočit ćemo se s čovjekom koji je sudjelovao u najstrašnijim ratnim događajima na strani fašističkih okupatora. Od Kozare, preko Vukovog Klanca, tj. Kninske operacije, pa sve do napada na Staljingrad.

Gadljivo, žalosno i potpuno posvećeno pljuvanju po tradiciji Splita i Dalmacije. Kojih su mu inače puna usta. Đavliji je ti rat, da se poslužimo uredničkom opremom teksta

 

No ono što u vezi s ovim intervjuom posebno bode oči i probuđuje osjećaj mučnine je činjenica njegovog sudjelovanja u bitci na Sutjesci. Imajući u vidu taj podatak, razmjeri moralnog cinizma novinara i uredništva Slobodne Dalmacije postaju nam u punom smislu jasni.

 

Slobodna nam tako nudi sentimentalnu socijalnu priču o čovjeku koji je, ratujući na strani okupatora, sudjelovao u pogibiji tri tisuće Dalmatinaca, od čega 550 Splićana, a da nijednom riječju ne ukaže na razmjere zla prema građanima vlastite regije i vlastitog grada u kojem je Brčić aktivno sudjelovao.

 

Ilustracije radi pokušajmo zamisliti da za nekih 50 godina neki budući novinar Slobodne Dalmacije napravi sličan intervju sa čovjekom iz, na primjer, Borovog Sela koji je sudjelovao u napadu i okupaciji Vukovara i ponudi nam tužnu socijalnu priču kako mu je Republika Hrvatska ukinula naknadu za sudjelovanje u ratu. Nema nikakve sumnje da bi taj intervjuirani isto tako rekao da civile nisu dirali, kao što je za situaciju na Kozari rekao i ‘‘starina“, kako ga Šarac zove. Živo me zanima što bi o tom hipotetičnom intervjuu mislio novinar koji se ispod ovoga potpisao.

 

Gadljivo, žalosno i potpuno posvećeno pljuvanju po tradiciji Splita i Dalmacije. Kojih su mu inače puna usta. Đavliji je ti rat, da se poslužimo uredničkom opremom teksta.