novinarstvo s potpisom
Vladimir Todorić
Rat u bivšoj Jugoslaviji je bio biznis. Krvavi unosan biznis.
Sirotinja je verovala slepo svojim liderima, ubijala jedna drugu u zanosu nacionalne mržnje dok su lideri Srba, Hrvata i Bošnjaka gomilali svoje lično bogatstvo.
Karikaturalno jednostavna istina. [Read more…]
Papa Franjo (ili Frane kako ga dosljedno zovu oni, doduše rijetki, koji smatraju da su dobro shvatili zašto je Franciscus u Hrvatskoj odmah preveden u Franjo) bio je u Sarajevu. Posjet što ga je prije nekoliko mjeseci sam najavio na Trgu svetoga Petra u Vatikanu bio je posjet i crkvenog i državnog poglavara. Po svojem sadržaju, međutim, bio je to prije svega i iznad svega posjet Čovjeka. A obilježile su ga, rijetki su to primijetili (i mogli primijetiti) – suze. [Read more…]
Kako bi objasnio što očekuje od katolika u BiH, papa Franjo poslužio se metaforom mosta u Ive Andrića, a koju je koristio i sv. Ivan Pavao II.
Sarajevo – Evropski Jeruzalem
”Sarajevo i Bosna i Hercegovina imaju specijalno značenje za Europu i sav svijet. Stoljećima su na ovom ozemlju nazočne zajednice koje ispovijedaju različite religije i pripadaju različitim etnicima i kulturama, od kojih je svaka bogata svojim osobitim značajkama i ljubomorna na svoje specifične tradicije, a da to nije spriječilo dugotrajnu uspostavu uzajamnih prijateljskih i srdačnih odnosa. [Read more…]
Al Jazeera Balkans mi je ukazala veliko povjerenje, pa sam u subotu bio gost sarajevskog studija i glavni komentator pohoda pape Franje Bosni i Hercegovini. To su oni zadaci koji se pamte cijeli život.
Iako sam bio napet jer nije lako biti 12 sati u živom televizijskom prijenosu te iako sam na taj zadatak krenuo ležeran jer mislim da vladam tematikom, u jednome trenutku su i mene savladale emocije. [Read more…]
U četvrtak, 14. svibnja o. g., Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara i Friedrich Ebert Stiftung (FES) organizirali su znanstvenu konferenciju ”Identitet i karakter Bosne i Hercegovine kao europske države – pluralna demokratska zajednica naroda i građana – faktičko stanje, normativni okvir i komparativna perspektiva”. [Read more…]
U prošloj kolumni o Mostaru Anno Domini 2015. spomenuo sam sintagme ”podijeljeni grad” i ”podijeljeni osjećaji”, koje sam prije pet godina preuzeo iz reportaže hamburškog tjednika Die Zeit o Mostaru, pa ih ugradio u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” za njemačke socijaldemokrate, kao i njemačke i švicarske studente tijekom njihovih posjeta Mostaru. [Read more…]
Za roman “Zona” francuskog živopisnog autora Mathiasa Énarda, koji je netom objavila Fraktura u prijevodu Ivane Šojat Kuči, pisalo se da je roman koji ima rekordno dugu rečenicu neprekinutu točkom. Ipak, Énard je u svoj opsežni povijesno-špijunski roman-rijeku utkao i podroman fantomskog pisca Rafaëla Kahle o palestinsko-izraelskom ratu koji se odvijao na tlu zlosretnog Libanona.
Énardu, poznavatelju arapskog i perzijskog jezika koji se očito jako dobro razumije i u rad sigurnosnih službi, ni taj podroman nije bio dovoljan da bi dodatno opteretio složenu strukturu svog proznog Golijata. Pa je onda svom glavnom junaku Francisu Servainu Mirkoviću, pretencioznom Francuzu hrvatskog podrijetla (po majci) omogućio i zamjenu identiteta pretvorivši ga u psihički bolesnog Francuza Yvana Deroya.
Već vam je i ovako jasno da je Énard svojoj publici priuštio knjigu koja nalikuje na literarno minsko polje.
Hrvatskom čitateljstvu “Zona” će biti iznimno zanimljivo štivo s obzirom na to da spomenuti avanturist Francis, uz oduševljenje majke Hrvatice čija je obitelj bila na Pavelićevoj strani u Drugom svjetskom ratu, na početku srpske agresije na Hrvatsku odlazi na hrvatska ratišta i bori se za hrvatsku slobodu. I to u Hrvatskoj, u Bosni i u Hercegovini.
Svim svojim silama, vrlo zdušno i emotivno. I na toj uvjerljivoj ratnoj epopeji sprijateljuje se s dva hrvatska ratnika. Pa se u “Zoni” mogu iščitati nevjerojatno plastično i potresno opisane scene iz Domovinskog rata koje, naravno, nisu nikakva iznimka od sličnih ratnih scena koja se u ljudskoj povijesti odvijaju stoljećima.
Rat je rat. U njemu se ubija, to nije kupnja kikirikija u supermarketu. Tako je i čitava “Zona” stravično mračan, gotovo halucinantan pogled u povijest ljudskih ratnih stradanja na cijelom prostoru Mediterana.
Énard se razbacuje svojom očito bujnom erudicijom, njegov roman prepun je stvarnih povijesnih likova, no od te bujnosti čitatelj ponekad ne može razlikovati stvarnost od fikcije i činjenice od tlapnji. Pa i očito odlično brifiranom i upućenom Énardu, koji minuciozno piše o situaciji u Libiji, Libanonu, Egiptu, Turskoj, Grčkoj, Siriji, Palestini, Izraelu… potkrada se ono sada već ofucano Malaparteovo spominjanje ljudskih očiju koje je ovaj talijanski pisac navodno ugledao na radnom stolu poglavnika Ante Pavelića.
Ide Énard i dalje. Njegovi su protagonisti i zloglasni Vjekoslav Maks Luburić, ali i general Tihomir Blaškić, u romanu se otvoreno spekulira o broju žrtava Jasenovca (opet je to brojka od 80.000 dosad izbrojenih žrtava pomnožena s četiri), kao što se navodi i da su Bošnjaci sami sebe bombardirali u opkoljenom Sarajevu!?
Naravno, ovo su samo usputne sličice iz Énardove impozantne ratne prozne freske kroz koju se strastveno putuje otvorenih očiju i u kojoj se hrabro, pa i s određenom količinom kaskaderske spisateljske ludosti propituju službene istine i javne tajne.
Énard pri tome ipak nije sudac pa čak ni porotnik, daleko od toga. Možda je ponajprije skretničar. Svog je junaka Francisa ipak odjenuo u idealističku odjeću. Dopustio mu je razočaranje ne samo u poslu, nego i u ljubavi i obitelji. I omogućio mu romantični bijeg željeznicom od Milana prema Rimu, gdje će Vatikanu prodati ljudske tajne u malom kovčegu i možda tako spasiti dušu, ako je to u ovom ukletom prostoru Mediterana uopće moguće.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Ja ne očekujem da mladi Palestinci i Izraelci, Arapi i Židovi koji sviraju u istom orkestru počnu isto razmišljati o politici, povijesti i budućnosti. Ali, od svih njih očekujem i zahtijevam da se slože o načinu na koji treba svirati Beethovenove simfonije.
Tako je prije dvije godine u Dubrovniku govorio veliki glazbenik i humanist Daniel Barenboim, osnivač i dirigent orkestra u kojem sviraju mladi Židovi i Arapi. Barenboim je bio spreman prošlog ljeta dovesti taj orkestar u Hrvatsku. Nažalost, za to gostovanje nije bilo novca, ali slične suradnje ni na ovim našim prostorima ne manjka. Više nije nikakvo čudo kada jedni uz druge ili jedni za druge sviraju Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Slovenci… Zagrebačka je filharmonija i ove godine već gostovala u Beogradu, Beogradska u Lisinski dolazi 26. svibnja.
No, ako bismo sudili prema ponašanju i govoru istaknutih političara, raspravama u Saboru i javnim diskusijama o politici i osobito bližoj povijesti, tada bismo morali zaključiti kako je najveće čudo kada se oko istog posla ili partiture složno okupe i međusobno surađuju sami Hrvati.
Država nam se, blago rečeno, raspada. Čija je to krivica? Dirigenata, svirača i pjevača? Učitelja, profesora i liječnika? Postolara, vozača tramvaja, automehaničara? Moja i vaša? Ili možda onih čiji je država posao, koji su izabrani da je svaki dan iznova stvaraju brigom da ona funkcionira?
Kada se u nevolji moram obratiti nekoj službi ili djelatnosti u kojoj ovisim o ljudima i njihovom znanju, razumijevanju, susretljivosti i dobroj volji, redovito nemam prigovora. Naprotiv! Svako malo doživim iznenađenje, netko me svojom uslugom, ljubaznošću, savjesnošću, pa i čistom dobrotom podsjeti na ono u što vjerujem i što uporno ponavljam: narod kao narod nije ni loš, ni lijen, ni nesposoban, a ponajmanje je glup.
To mi potvrđuju i posljednje ankete o raspoloženju biračkog tijela. Ugled HDZ-a i dalje je nisko jer i nije bilo nikakvog razloga da poraste. Ipak, Tomislav Karamarko i dalje tvrdoglavo pokušava sebi i svojoj stranci podići ugled rasipanjem ispraznih floskulama o domoljublju. Bezočan primjer takvog ponašanja bio je jedan od komentara nakon nepravomoćne presude HDZ-u za udruženi kriminal. “Nema se što HDZ ispričavati onima koji nisu ni željeli hrvatsku državu”, rekao je tada Karamarko.
Dakle, mi smo je željeli, mi smo je i pokrali, pa šta! Zamislite kako bi tek bilo da su nas potkradali oni koji hrvatsku državu nisu ni željeli. Zamišljate li? Je li vam odjednom od takve pomisli još teže? Meni nije.
No, još bolji dokaz narodne mudrosti je najnovije strmoglavljivanje ugleda i povjerenja koje kod birača u sve manjoj mjeri uživa i SDP. I njihova je crta završila gdje joj je i mjesto, tamo dolje, ne u Australiji, nego uz HDZ. Čak i jednu recku ispod.
Stranka i koalicija na vlasti ne mijenjaju način ponašanja i vladanja svih dosadašnjih vlasti u Hrvatskoj: prvi i najvažniji kriterij je pripadnost i vjernost stranci i njenom šefu, a onda sve ostalo.
Od parlamentarne demokracije još uvijek nemamo boljeg sistema i zato ga treba što aktivnije koristiti. Nije u tom smislu čak ni loše što sada imamo i ove europske izbore. Većina hrvatskih političara, a osobito velike stranke, na te izbore ionako gledaju kao na mjerenje prolaznog vremena, skupljanje bodova i uzimanje zaleta za one njima važnije parlamentarne izbore. Uz to, mjesta u Europskom parlamentu služe im za poticanje i nagrađivanje unutarstranačke lojalnosti i poslušnosti.
Europski su nam poslovi ionako još izvan svijesti i vidokruga, tamo daleko iza Alpa, pa hajdemo onda i mi građani u istu svrhu iskoristiti te europske izbore: pokažimo najvećim strankama što mislimo o njihovom načinu vladanja i njihovoj nesposobnosti za svakodnevno stvaranje hrvatske države.
Milanović i Karamarko pripadaju prošlosti i bilo bi vrijeme da se ta činjenica jasno i snažno artikulira i unutar njihovih stranaka. Stranka koja prva smijeni svog vođu i pronađe mu u svojim redovima iole suvisliju, pošteniju i sposobniju zamjenu najbrže će si podići ugled, ako im je do njega stalo. Ta uzaludna lica iza kojih nema nikakvog sadržaja i dalje plijene previše naše pažnje i oduzimaju nam toliko energije da čovjek pomisli kako ovoj zemlji nema spasa. Ali, baš kad ponovo posumnjam u budućnost Hrvatske, ja uvijek naletim na neko novo čudo koje me ispuni nadom.
Jedno takvo čudo događa se ovih dana u Lisinskom gdje je čitav tjedan vladao velik, ali kreativan metež. U dvoranu bi svaki dan, a osobito navečer, nahrupile stotine studenata. Uz pomoć velikih zastora glazbeni podij pretvarali bi u kazališnu pozornicu. Namještali su se reflektori i projektori, iz partera se vadile stolice da bi se smjestio orkestar, raspremalo se i spremalo scenske rekvizite, scenografiju i stotinjak kostima, a sve to studenti su skicirali, nacrtali, a potom i sastavili, sašili, napravili vlastitim rukama.
Preko 250 studenata zagrebačkih umjetničkih akademija – muzičke, likovne i dramske – te njihove kolegice i kolege s Tehnološko-tekstilnog fakulteta uz pripomoć i budućih arhitekata došlo je u Lisinski sklopiti projekt koji već mjesecima pripremaju i uvježbavaju. U subotu, 29. ožujka, te sljedeće dvije večeri, oni će u Lisinskom izvesti operu ‘‘Orfej i Euridika“ austrijskog skladatelja iz 18. stoljeća Christopha Willibalda Glucka.
Talentom, energijom, oduševljenjem i već prikupljenim znanjem svojih studenata hrane se i njihovi profesori-mentori. Naša svojedobno u Europi velika operna pjevačica Vlatka Oršanić sada svoj umjetnički život nastavlja kroz mlade glasove koje s Muzičke akademije izvodi na pozornicu. Rekla mi je kako se slični projekti odavno rade i u inozemstvu, samo što tamo svaka veća akademija ima puno bolje uvjete i svoju vlastitu pozornicu. Darko Lukić s Akademije dramskih umjetnosti dodaje: “Nemamo novca ni uvjeta, ali imamo njihovu energiju, ali meni je te djece tako žao, pa kome oni danas uopće trebaju?”
Pitanje je, naravno, samo retoričko. Trebaju nam svima, a osobito državi koja i kulturu utapa u lokvama stranačkih interesa. Itekako nam trebaju mladi ljudi koji eto već kao studenti znaju napraviti čitavu operu. Za razliku od političkih stranaka i njihovih vođa, akademije i fakulteti mlade ljude pripremaju za suradnju i udruživanje oko plemenitih, lijepih i korisnih ciljeva.
Sjećate li se priče o umrloj Euridiki koju svojom ljubavlju, odanošću i glazbom Orfej vraća u svijet živih? Kad pomislite da Hrvatska nema budućnosti, pogledajte oko sebe, pogledajte mlade, pogledajte sami sebe.
Mladi koji znaju napraviti operu i izgraditi kuću surađujući oko onog što je doista važno i bitno, to je Orfej koji nas vraća u život. A bezlični demagozi samo nas guraju sve dublje u grobove. Eno im ih, neka se izvole sami zakopati, a život neka ostave mladima i živima.
(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista).
Bosna se na trenutak ponovo vratila u fokus javnosti, u kojemu je nije bilo još od rata. Svi se utrkuju da protumače, objasne, definiraju – što se to zapravo događa, kakvoga je karaktera, etničkoga ili socijalnog, autohtonog ili politički insceniranog, ova pobuna što se širi od velikih središta do najmanjih gradića, te kakve će rezultate i posljedice proizvesti. Od komentara i analiza koje su mi do ovoga časa bile dostupne, i koje smjeraju na to da kažu “punu” i “pravu” istinu, većina boluje od jedne boljke – od manjka suzdržanosti i metodičke skromnosti. A u promišljanju o ovomu što se, još uvijek nascentno i neprevrelo, zbiva na ulicama bosanskih gradova ona je najpotrebnija.
Pomišljam da bi jedan zaobilazni put u opisivanju i tumačenju mogao možda na sve to baciti više svjetla nego svi izravni pokušaji, a on se sastoji u maloj vježbi koja će pokazati kako se međusobno suprotstavljaju, ukrštaju, dopunjuju, pa u zajedničkom besmislu potiru tri mainstream tumačenja iz triju virtualnih nacionalnih središta – srpskoga, hrvatskog i bošnjačkog. Prikazat ću ih u sublimiranom vidu; ekstenzivno navođenje, uz opširne citate, bilo bi mnogo živopisnije i zabavnije, ali bi odnijelo previše prostora.
Srpsko tumačenje je jednostavno do rudimentarnosti: protesti nisu ni socijalni ni građanski, sve je to inscenirano od bošnjačke politike iz Sarajeva sa ciljem da se razgradi dejtonska struktura Bosne i Hercegovine, sruši Republika Srpska i napravi unitarna BiH. Kao i obično, najglasniji izvikivač ove teze je Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Glavni “dokaz”: protesti se događaju samo tamo gdje žive i vladaju Bošnjaci. Srpski narod (a i hrvatski, dodaje Dodik, koji se često postavlja kao branitelj hrvatskih interesa, bez zamjerki i bez ikakve nelagode kod velikih Hrvata u Hercegovini) nije ni historijski ni politički naivan da bi nasjeo na ovaj plan.
Hrvatsko stajalište (odavno grubo reducirano i politički poistovjećeno s “hrvatskom” Hercegovinom, a praktično s onim što zastupaju Dragan Čović i HDZ) nije bitno drukčije. Protesti su izrežirani da bi se srušile institucije Federacije BiH i kantona, te uvela nova, unitarna konstrukcija Federacije u kojoj bi Hrvati bili posve majorizirani i obespravljeni od Bošnjaka. Plan je sadržavao i namjeru da se protesti prenesu na “hrvatska” područja, ali narod na to nije nasjeo. Najjezgrovitije je ovu zajedničku srpsko-hrvatsku konstrukciju izrazio vjerni urednik vjernoga Čovićeva podizdanja Večernjeg lista: “Cilj je ‘bosansko proljeće’ prenijeti na hrvatska i srpska područja, a nakon sukoba uspostaviti bošnjačku državu”.
U osnovi bošnjačkoga tumačenja, kakvo uz zanemarljive razlike zastupaju B. Izetbegović (SDA) i Lagumdžija (SDP), jest teza da su protesti izrežirani i organizirani iz različitih domaćih i vanjskih centara, koji ni o čemu drugome ne misle nego o dezintegraciji Bosne i Hercegovine i o getoiziranju Bošnjaka ili čak o njihovom uništenju kao naroda, a da se u tome mogu i moraju prepoznati i prsti “velikosrpskih i velikohrvatskih projekata”.
Izetbegović: “Cilj je uništiti vlast tako da nje nema nikako na teritorijima koje je branila Armija RBiH i gdje žive Bošnjaci”. Lagumdžija ne zaostaje, pa tvrdi kako u svemu tome ima udjela i Evropska unija, čija “desnica” radi na stvaranju mišljenja kako je stanje najgore “tamo gdje su Bošnjaci”, a cilj je podjela Bosne i stvaranje trećeg entiteta.
Ovdje je važno dodati da bošnjačka scena nije kompaktna, pojavio se otvoreni politički rat između dvojca Izetbegović-Lagumdžija i Fahrudina Radončića (SBB), ministra državne sigurnosti. On uporno tvrdi da su protesti “pobuna naroda protiv državne mafije i sistemske korupcije” koja je državu i građane opljačkala i bacila na koljena, a protivnici mu imputiraju da je bio organizator onoga dijela protesta koji su prvoga dana u Sarajevu imali vandalski oblik paljenja administrativnih zgrada i uništavanja javne imovine. Po njima Radončić to radi iz želje za vlašću, a još više po nalozima nekih tajnovitih domaćih i svjetskih sila koje su protiv Bosne i Bošnjaka.
Frapantno je kako su srpsko-hrvatsko i bošnjačko stajalište u potpunom suglasju u tumačenju karaktera i porijekla protesta. Oba stajališta, naime, proteste politiziraju i “nacionaliziraju”, oba pribjegavaju teoriji zavjere pripisujući ih kojekakvim tajnim službama, zloćudnim agenturama, zakrinkanim planovima, i oba pokazuju potpuno jednako zastrašujuće sljepilo i gluhoću pred onim što je najevidentnije kao motivacija i pojavni oblik ovoga događanja: ogromno socijalno nezadovoljstvo i elementarni gnjev, koji svoje uzroke i adrese pronalazi u nesposobnim strukturama vlasti i u bahatim, socijalno neosjetljivim i korumpiranim političarima.
Potrebno je napomenuti da sve tri nacionalpolitičke interpretacije demonstracija imaju masovnu i masivnu podršku od medija i tzv. nezavisnih analitičara i komentatora. Ovi u oštrini formulacija, u pravilu zasnovanih na neistinama i/ili paranoičnim projekcijama, čak idu ispred političara.
Tako će komentatori s hrvatske strane zahtjev za ukidanjem kantona, koji se u demonstracijama čuo sasvim marginalno, ekscesivno, i nije ušao ni u jedan od ozbiljnih proglasa, gromoglasno ponavljati kao krunski dokaz da su protesti unitaristička bošnjačka podvala (firma Raspudić&Lučić, na primjer, ali i mnogi drugi, pojedinci i mediji). Bošnjački pandani, pak, paroksistički kvalificiraju proteste kao “genocidni plan da se Bošnjaci zatvore u geto”, kao “demonstraciju okupacije Bošnjaka”, “potpuno urušavanje državnih institucija”, iza čega stoje “naručioci koji čuvaju svoju anonimnost” (F. Muhić, F. Alispahić, E. Duraković i dr.).
Uz takvu orkestraciju nije nimalo čudno da tzv. obični ljudi, narod, prihvaćaju te programirane laži i fantazije kao tvrdu istinu. To je ono žalosno stanje koje Mirko Kovač opisuje efektnom figurom: kada “pjesnik i kaplar misle isto”.
Šefovi izvršnih vlasti u tuzlanskom, bihaćkom, sarajevskom i zeničkom kantonu podnijeli su ostavke, dok političari s viših razina i ne pomišljaju na povlačenje, sva im je pažnja usmjerena na izbore koji dolaze u listopadu i na to kako će zadržati pozicije u vlasti i pri vlasti. To je motiv koji ih ujedinjuje i zbog kojega su spremni proizvesti i najfantastičnija tumačenja protesta da bi ih kompromitirali, čak kriminalizirali.
Ista je to vrsta straha i u Lagumdžije-Izetbegovića, i u Čović-Dodika, samo što je prvoj dvojici mečka zaigrala pred vratima, a druga se dvojica boje svoje, koja još drijema. Nije ih teško razumjeti: silazak s vlasti, eventualni dolazak novih garnitura sposobnih i spremnih da počnu rasijecati polipsku mrežu korupcije i raditi na istinskom demokratskom i socijalnom uređenju države, mnoge od vladajućih bi za čas razotkrio kao šampione zloupotreba.
Činjenica da su protesti izbili samo u Federaciji BiH, i to u onim gradovima u kojima su dominantni Bošnjaci, a da ih nema u “hrvatskim” krajevima i u Republici Srpskoj, često se koristi kao argument da pobuna nema socijalni nego nacionalni, bošnjački karakter. To ne rade samo političari iz svojih manipulacijskih razloga, niti samo spomenuti nacional-novinari i analitičari, to se može čuti i od dobronamjernih i politički nezainteresiranih, ali površnih i slabo upućenih komentatora.
Geografija protesta na prvi pogled daje takvu mogućnost. (Iako, valja radi potpune istinitosti podsjetiti da se demonstriralo i demonstrira i u “hrvatskim” kantonima, primjerice u Orašju i Livnu, a i u “srpskom” Prijedoru, ali to rade prijedorski Bošnjaci, što je jedna sasvim posebna, na osobit način bolna priča.) O geografiji pobune prof. Enver Kazaz ima opservaciju, s kojom nema razloga ne složiti se, kada govori o “unutaretničkim, bošnjačkim socijalnim protestima” i o tome da je “u ovoj zemlji klasna solidarnost etnički definirana”, što, pak, upozorava na zastrašujući stupanj opće socijalne urušenosti.
Težina i istinitost ove opservacije počiva na civilizacijski regresivnom razvoju, započetom u ratu, a koji se nastavlja i danas, unutar kojega je u Bosni i Hercegovini došlo do političkoga poistovjećenja dijelova teritorija s narodom koji je tu u većini, što je rezultat ratnih politika i etničkoga čišćenja.
Tako, barem kada dobronamjerni autori konstatiraju da su protesti bošnjački jer se događaju u onim gradovima u Federaciji gdje su Bošnjaci većina, morali bi biti svjesni da time čine politički nevidljivom, irelevantnom i beznačajnom, činjenicu da na protestima u Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Zenici, itd. aktivno i ravnopravno sudjeluju tamošnji građani raznih nacionalnih identiteta, pa, naravno, i Hrvati i Srbi. I vice versa, pred tom činjenicom je isto tako pogrešno patetično kliktati, a i to rade mnogi, kao pred vrhunskim dokazom idealne multietničnosti ove pobune građana. Takva je to prokleta bosanska “dijalektika”, i tu nema pomoći: svako pojednostavljivanje put je u promašaj.
Ima, međutim, ova stvar još jednu važnu dimenziju. Osim nacionalnosti, u geografiji protesta valja vidjeti da se radi o urbanim sredinama, socijalno stratificiranim, s manjom ili većom industrijskom i radničkom tradicijom, s razvijenom infrastrukturom, te da je sve to destruirano, što u ratu, što u poslijeratnoj kriminalnoj tranziciji i privatizaciji.
To je mnogo plodnije tlo za pojavu autohtonoga socijalnog revolta nego drugdje. U Republici Srpskoj, barem u njezinom zapadnom i sjevernom dijelu, ima nekoliko sličnih sredina, ali su tamo svi eventualni socijalni porivi još zagušeni debelim i teškim slojem entitetskog nacionalizma-patriotizma. Doduše, opozicijski političar Mladen Ivanić upozorava da bi tome uskoro mogao doći kraj i da bi se mogli pojaviti slični socijalni nemiri kao u Federaciji BiH.
Na “hrvatskim” prostorima nema ni minimuma opisanih uvjeta za bilo kakav revolt, za što, uostalom, uslijed malobrojnosti stanovništva i njegove slabe socijalne raslojenosti nema ni neophodne kritične mase. Mostar (zapadni), Ljubuški, Livno – tu počinje i završava lista sredina s kakvom-takvom tradicijom modernoga urbaniteta.
Umjesto što se veliki Srbi i veliki Hrvati diče i hvastaju time što, eto, nisu nasjeli i dopustili da im se preliju demonstracije i zahtjevi za sklanjanjem korumpiranih vlasti i za poboljšanjem životnih prilika, imali bi mnogo više razloga da se zamisle: kakvo značenje ima i što o njima govori ta socijalna letargija i cinizam s kojim se odnose spram događaja u “bošnjačkim” dijelovima Federacije.
Možda bi stid zbog socijalne zakržljalosti bio adekvatnije osjećanje? Nije nemoguće da će već sutra doći vrijeme kada će se svi zajedno kajati što se nisu solidarizirali, i stvorili uvjete za pokretanje velikoga pospremanja u Bosni i Hercegovini, na osnovama jednoga posve novoga društvenog konsenzusa.
Teorije o tome da se socijalna pitanja ne mogu i ne trebaju otvarati prije nego što budu riješena nacionalna samo su smokvin list za surovi etnonacionalizam, koji pak u hercegovačko-hrvatskom slučaju nije ništa drugo do sredstvo za perpetuiranje vlasti jedne te iste stranačke firme, kojoj su se Hrvati predali na upravljanje već četvrt stoljeća, i njezinoga aktualnog šefa-vlasnika. A autori koji dilaju tu teoriju nisu drugo do firmina i šefova intelektualna sluščad, ma kako sami sebe doživljavali.
Prognoze? Osim ostavki vlada u četiri kantona za sada je malo realnih izgleda da bi se ovaj val nezadovoljstva mogao realizirati u obliku ozbiljnih i krupnih promjena. Nešto važno se događa u Tuzli, gdje je u toku “strukturni dijalog” između parlamenta kantona i organiziranih predstavnika demonstranata na temelju racionalno postavljenih zahtjeva. Između ostaloga, postignut je dogovor o ukidanju one sramne prakse da funkcioneri kojima isteče mandat još godinu dana primaju plaću i imaju druge beneficije. Sličan proces odvija se u Sarajevu, Zenici i Mostaru. Plenum građana i građanki u Sarajevu formulirao je prošloga petka navečer svoje zahtjeve skupštini kantona; za dalji razvoj stvari bit će vrlo važno kako će kantonalni parlament reagirati na njih.
Nejasno je što će biti sa zahtjevom demonstranata, koji su kao zajednički usvojili plenumi građana iz svih kantona, da ostavku podnese i vlada Federacije BiH. Do sada su Nermin Nikšić, predsjednik vlade Federacije i njegov partijski šef Lagumdžija to kategorično odbacivali.
Rekoh na početku da je potrebna skromnost u zaključivanju, pogotovo u prognoziranju. Nitko ne može znati na što će ova pobuna izaći, hoće li proizvesti promjene ili će se razbiti o mračnu hridinu monstruoznoga političkog sistema kojim su se vlastodršci majstorski naučili koristiti pretvarajući sve demokratske uzuse i procedure u nakaznu karikaturu.
Kada su na početku 20. vijeka u Bosni nastali zameci industrijskoga radništva, pojavio se i prvi štrajk: radnice u sarajevskoj tvornici ćilima zatražile povećanje mizernih plaća. O tomu piše Ivo Andrić u priči Štrajk u tkaonici ćilima, a vrsni poznavalac Andrićeva djela njemački profesor Robert Hodel piše o toj priči, zaključujući po njoj, i po drugim djelima, kako je pisac Andrić – socijalni skeptik. Između ostaloga “dokaznog materijala” Hodel navodi scenu u kojoj pohapšene radnice u policijskom zatvoru prkose nadmenome austrijskom direktoru policije tako što mirno sjede i povazdan – pjevaju! A što bi pjevale, nego ono jedino što znaju, sevdalinku:
Propjevala bulbul tica – misli zora je.
Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove!
Ja sam luda, ja sam mlada, pa ne umijem.
Kad si luda, kad si mlada, što se udaješ?
Na sarajevskim protestima promatrao sam jednoga dana grupu postarijih ljudi, u neuglednoj odjeći, slabo njegovanih, po svoj prilici bivših radnika nekog od industrijskih giganata propalih u kriminalnoj privatizaciji. Mirno stoje pred jakom žičanom ogradom koja ih dijeli od policajaca što čuvaju zgradu federalne vlade i u njoj Lagumdžijinoga premijera Nikšića s njegovim ministrićima, razvili su neke transparente, i pjevaju – što? Pjevaju poznatu Merlinovu neosevdalinku:
Bosnom behar probeharao,
Mene život razočarao.
Svuda behar na nju miriše,
A ja uzdišem.
Osim razoružavajuće nježnosti ima u tom prizoru nekoga, ako se tako smije reći, vedrog beznađa – ovim ljudima kao da je više stalo do toga da onima tamo, iza debelih zavjesa i stakala, pokažu da ne pripadaju istome soju, nego da postignu neka silna i konačna prava. Doista, je li u ovome, ovakvom našemu svijetu mudro biti išta drugo do – socijalni skeptik?
Post scriptum. Gornji tekst bio je već završen, kad se pojavila vijest o zločinu u zapadnom Mostaru: nasred ulice, pred gimnazijom “Fra Grgo Martić” u kojoj radi, napadnut je profesor Josip Milić. Najprije je zatekao svoj automobil s probušenim gumama, pozvao je policajce koji je su napravili zapisnik i otišli, zatim je nazvao vulkanizera, pa dok ga je čekao, iz svoje čeke iskočila su dvojica toljagaša i brutalno ga pretukli nogama i bejzbol palicama, desna ruka mu je slomljena, te je završio na operacijskom stolu. Milić je predsjednik Unije neovisnih sindikata Federacije BiH, bio je angažiran u mostarskim demonstracijama zbog čega ga je policija hapsila, a za koje, vidjeli smo, Dragan Čović i njegovi “analitičari” tvrde da su uvezeni iz istočnoga Mostara i da su organizirani od bošnjačkih stranaka kao pokušaj “državnog udara”.
Uz materijalne štete nastale paljevinom i pljačkom nekih javnih zgrada u mostarskim demonstracijama, kako svi s olakšanjem ističu, nije bilo ljudskih žrtava i, što je osobito važno, nije bilo žrtava koje bi bile rezultat međunacionalnoga sukoba. Ni atentat na Josipa Milića nije stvar međunacionalnog sukoba; on je očito žrtva jednonacionalnog napada izvedenoga po osmišljenom i jasno naručenom scenariju, tipičnom za batinaške totalitarne režime.
Žrtva, i upozorenje: danas Milić, sutra svatko tko narušava jednoumnu nacionalnu idilu pod kontrolom Partije i Vođe.
Strože uzevši, od prvoga dana ”pobjede parlamentarne demokracije”, u novembru 1990., politički interesi i aspiracije u Bosni i Hercegovini nikada nisu bivali artikulirani i u pregovorima s kontrahentima nuđeni u razumnim oblicima, usmjerenim prema općoj koristi i postizanju stabilnog političkog rješenja, već uvijek kao izraz zakrinkanih želja o ”konačnom” ostvarenju partikularnih nacionalnih snova. Mutni su to, morni i olovni sni, mrki i krvavi, ni samim snivačima nisu baš najjasniji, ali su zauzvrat opsesivno snažni.
Rat u tom pogledu nije promijenio ništa, jer ništa nije riješio, samo ih je pojačao; pojačao je stanje neudovoljenosti, a toliko potrebni politički racionalitet potisnuo još dublje u sferu onirizma, ako je dopušteno na društveni život barem u metafori aplicirati tu pojavu iz individualne psihologije koja se definira kao stanje budnoga snivanja, kada ”osoba doživljava vizije kao da su stvarne, a ponekad i učestvuje u njima; javlja se u uvjetima oslabljene budnosti i poremećene svijesti”.
Nakon više od dvadeset godina održavanja takvoga stanja i prakse, koja je postala obavezujućom kulturom ponašanja, danas su politički akteri (a u velikoj mjeri i nacionalni kolektivi) u Bosni njezini potpuni taoci: sve i da hoće (a neće!), nitko od njih nema političke vizije, socijalnog etosa ni ljudske hrabrosti da prvi iskorači iz toga ukletog kruga i započne s novom kulturom realističnog i odgovornog diskursa, a neodređenost ciljeva i nemogućnost njihova tačnog i otvorenog imenovanja ukazuje se kao bezobličnost snova.
Pa, što to budni snivaju bosanski političari i oni što ih slijede, njihovi glasači, koji im se svake četiri godine predaju na upravljanje? Svjesno se ogrešujući o zahtjeve političke korektnosti, zvat ćemo ih ovdje njihovim nacionalnim imenima – Bošnjaci, Hrvati, Srbi, i to ne samo iz razloga tekstovne ekonomičnosti, nego, bogami, i zbog gledanja istini u oči.
To, što je Dejtonski sporazum Republici Srpskoj dao mogućnost da se ponaša kao država u državi, nimalo ne uklanja i ne ublažuje tegobne simptome ”budnoga snivanja” u Srba. Ništa se tu još ne osjeća kao ”realno”, konačno ostvareno, politički osvojeno i utvrđeno. Na javi, u izjavama najviših političara, sniva se o žuđenom, a dalekom statusu, koji nema čvrst oblik ni ime, koji se sugerira u pojmovima referenduma, osamostaljenja (čas u okviru omrznute BiH, čas izvan njega), te jedinstva srpskoga naroda ”s ove i s one strane Drine”, itd.
Učestalost i upornost s kojom se to radi otkriva dubinu nezadovoljstva i nesigurnosti u ostvarenome. Nešto se hoće, ali se ne zna baš najtačnije što se hoće. Stvar je još mučnija otkako Srbija, ukliještena evropskom agendom, pokazuje sve manje volje za ohrabrivanje ovih prekodrinskih snova. Gazda Dodik zbog toga u posljednje vrijeme kao da pada u pojačana stanja budnoga snivanja, pa fantazira: u Drugom svjetskom ratu ”samo su Srbi bili antifašisti”, a za zasjedanje ZAVNOBiH-a 1943. Mrkonjić-Grad je izabran zato što je bio ”većinski srpski grad”…
Težnja za ”cjelovitom BiH” glavni je motiv snivanja u Bošnjaka, ali je duboko zapletena u političku nedorečenost, koju jednako dijele sve tzv. probosanske stranke, od izrazito desnih, preko konzervativno-narodnjačkih, do nominalno lijevih i građanskih, bez obzira čije su – Lagumdžijina ili nova Komšićeva.
Tri su ideje između kojih ta težnja oscilira, ne umijući ni jednu od njih dosljedno i cjelovito osvijestiti i artikulirati u politički projekt, pogotovo takav koji bi bio prihvatljiv i drugim faktorima političkoga života: ideja o ”većinskom ili temeljnom narodu” kao glavnom nosiocu države i državnosti uz benevolentno dopuštenje da u tome participiraju ”svi ostali koji vole Bosnu”, zatim ideja o ”hiljadugodišnjoj državnosti, multikulturalnosti i toleranciji”, što bi imalo biti automatska garancija opstanka i cjelovitosti države, te ideja o ”građanskoj” BiH u kojoj etničnost i povijesno naslijeđeni kolektiviteti neće značiti ništa, a pojedinačno građansko pravo sve, s konzekvencijom u modelu ”jedan čovjek, jedan glas”.
A sve ojačano pseudofilozofemom o postojanju nekakve ”ontološke matrice Bosne”. Pošto se, historijski gledano, radi o mitovima i maštarijama, politički mutnim i neartikuliranim, traži se pošto-poto oslonac na neku arhimedovsku tačku. I, eto je – u ZAVNOBiH-u! ZAVNOBiH u tim projekcijama postaje deus ex machina: on je ideal ostvarenja nacionalnih i građanskih prava, on je čin ”obnove hiljadugodišnje državnosti BiH”, on je garancija trajnosti i opstojnosti Bosne i Hercegovine…
Da ZAVNOBiH pripada davnom historijskom i ideološkom kontekstu i da je samo u njemu moguć, da je u tome kontekstu bio jedan od tvorbenih elemenata državnoga projekta nove, komunističke Jugoslavije i odgovarajućega ideološkog modela društva, te da zavnobihovska BiH nije mogla postojati izvan i mimo nadređene državnosti takve Jugoslavije, pa je ZAVNOBiH prema tome ireverzibilna povijesna pojava – zaludno je podsjećati ovu vrstu snivača.
U hrvatskim snima, pak, sve se i dalje svodi na recidiv pra-ideje o svehrvatstvu, o jedinstvenosti i nedjeljivosti hrvatskoga naroda ”kao takvoga”, te o sjedinjenju ”hrvatskih prostora u BiH” s Hrvatskom ili, u varijanti B, o stvaranju hinterlanda u formi hrvatskog entiteta u BiH. Dobro ju pamtimo, a obilato je i dokumentirana, iako nas firma za prefarbavanje i retuširanje bliske povijesti TUĐMAN ml. & LUČIĆ & RASPUDIĆ svim silama nastoji uvjeriti da nam je pamćenje pogrešno, a dokumenti izmišljeni. Vjerujte nama, a ne pamćenju i dokumentima, viču oni.
Politička fantazmagoričnost ove ideje nimalo nije smetala da u početku bude zdušno podržana od svih ”čimbenika” u BiH, prije svega crkvenih, i to u obama vidovima – svjetovnom i redovničkom. Danas je uglavnom potisnut u zaborav, pa treba podsjetiti na podatak da iz toga fatalnog pankroatizma u početku nisu bili izuzeti ni franjevci.
O tome se najpregnantnije i najpoštenije izjasnio fra Ljubo Lucić, jedan od najautentičnijih bosanskih franjevaca druge polovice XX. stoljeća i veliki kroničar opsade Sarajeva ’92-95: ”Crkva je u najvećoj mjeri kriva za pobjedu nacionalističkih stranaka na izborima 1990. godine, uključujući i HDZ. I ja sam agitirao za HDZ, jer je to tada bio službeni stav Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini.” (U predgovoru fra Ljubinoj posthumno objavljenoj knjizi Osuđeni na nadu dodao sam: ”Mnogo ih je koji su, zajedno s Lucićem i mnogo više od njega, tada agitirali, a danas se prave nevješti. Lako im je: fra Ljube više nema da ih, barem samo onim jednim svojim kosim pogledom, posrami.”)
U sam zametak ove ideje bilo je upisano da mora propasti jer je bila u sukobu sa svim parametrima političke stvarnosti. (Ironična historijska pravda je to što je doživjela da je vlastitim rukama moraju likvidirati sam tvorac Franjo Tuđman i terenski mu izvođač Gojko Šušak). Sve je to danas hrvatskim političarima u BiH i više nego jasno, jasno je i ostalim ”čimbenicima”, ali ono što svima zajedno nedostaje, to je snaga i kuraža za iskoprcavanje iz ideološke mreže pankroatizma, što bi im donijelo potpuno novu, mnogo snažniju i jasniju političku poziciju u nepovoljnim unutarbosanskim odnosima i beskonačnim natezanjima.
Eto razloga zbog kojega i njihovo stanje ostaje stanje budnoga snivanja, oslabljene budnosti i poremećene (političke) svijesti, pa je recidiv, odnosno kakva god varijacija promašene i propale početne ideje, jedino što im se čini da imaju na raspolaganju kao cilj i adut. Što je jednako nepostojanju ikakve pozitivne ideje o onomu što se hoće i prema čemu se teži. Gora politika se ne može zamisliti.
Sav je današnji politički život u Bosni to: snivanje u uvjetima oslabljene budnosti i poremećene svijesti. A evo što je istinski horor: to stanje je stabilno i nenarušivo, izgleda da može trajati vječno. Dotle, socijalna struktura društva se nezadrživo urušava, nezaposlenost prelazi 40 postotaka, životni uvjeti danomice bivaju sve gori, uz alarmantan postotak stanovništva koje je već s onu stranu tzv. apsolutne linije siromaštva, i stalno raste.
