novinarstvo s potpisom
Boris Pavelić
Ma da ti kažem: nisam ja nikakav veliki Bošnjak. Al’ bi’ću – kad opet dođe vrijeme logora – kaže nam jučer domaćin, mimoilazi golemi plakat ”Pivo Jelen – ponos Srbije”, pa skreće prema hotelu Prijedor u Ulici Srpskih velikana broj 14. [Read more…]
Dario Kordić
Foto: Glas Koncila
Zagrebačkim Zrinjevcem marširaju pripadnici udruga U ime obitelji, Vigilare, Život biraj, Neokatekumenski put, Božja pobjeda i Molitvene zajednice Srce Isusovo, uz njih hiljade građana, očeva i majki s djecom, uz građane svećenici i časne sestre, uz svećenike i savjetnik predsjednika Vlade Stjepo Bartulica i premijerova supruga Sanja Orešković, a uz njih i on, ugledni laički mistik i misionar, pjeva pjesme u slavu života kao najvrjednijeg Božjeg dara i traži pravo začetih da budu rođeni. [Read more…]
Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? U hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) to je skoro nezamislivo i gotovo nemoguće. Ili nije? U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat. Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima i frustracijama iz Drugog svjetskoga rata i poraća. [Read more…]
Bio je to pravi trijumf hrvatske kulture. I to glazbene. Prije dva tjedna, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na inicijativu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu okupili su se mladi glazbenici iz… kako ono sada treba reći? A da. Iz Hrvatske i šire. Taj izraz u ovom slučaju obuhvaća studente visokoškolskih glazbenih ustanova iz Slovenije, Austrije i Mađarske te nekolicinu iz Srbije te Bosne i Hercegovine. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U ponedjeljak, dva dana po napadu na Pariz, igrala se u Dublinu odlučujuća utakmica za odlazak na nogometno prvenstvo Europe između Irske i Bosne i Hercegovine. Za vrijeme minute šutnje u počast ubijenima skupina navijača gostujuće ekipe izvikivala je ime Palestine te hukom i larmom remetila tišinu i ceremonijalno žalovanje punog stadiona. [Read more…]
Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu. Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopće ticalo.
Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji, sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan doček pravde.
Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle devetnaest ubijenih nikad nije stiglo.
I posljednje veljače, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i članovi obitelji, izmolili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i – kao svake godine – bacili u Drinu osamnaest ruža.
Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.
Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji Beograd-Bar.
Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija – šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se ”pojavio neki šverc“.
Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se događa.
Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli ”Vodite ih, strijeljajte ih!“.
Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea.
Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: ”Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“
Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.
Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen, prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.
Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.
Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.
Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.
Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti.
Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti.
Jednog od hiljadu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
U subotu navečer, nakon što sam se vratio sa Gay Pridea i pogledao vijesti, malo se odmorio, pojeo i pripremao za ugodnu i opuštenu večer, tako to inače biva kada si novinar i ne ljubiš ruku Dariju Kordiću, upalio sam računalo da vidim što ima nova i da pošaljem poruku jednom prijatelju kada mi je u Inbox Facebooka stigla poruka stanovitoga Joze Belje, navodno iz Mostara, kratkog, ali jasnog sadržaja:
”Doćeš i ti na red, okotu”.
Nije mi trebalo puno da, proučavajući njegov profil, uočim stanovitu fascinaciju rečenog Belje ustaškim pokretom, njegovu mržnju prema Bošnjacima, a i detalj koji je govorio više od svega: sliku grba zloglasne jedinice Vojne policije HVO-a ”Jokeri”, autora masovnog zločina nad Bošnjacima u Ahmićima. Uz to, vidjelo se, taj se Beljo predstavljao i kao umirovljeni bojnik HVO-a. Moje prvo pitanje je bilo: hm, imam li posla samo s idiotom ili s idiotom koji je i ratni zločinac?
Poučen iskustvom ranijih prijetnji, recimo, kada mi je jedan od šefova proustaškog HČSP-a poslao sljedeću poruku na temelju mog pisanja na tportalu: ”Iskreno čekam dan kada ću ugledati u rubrici crne kronike vijest da si crkao (naime – ljudi umiru, životinje krepavaju, a gamad crkava) i napustio ovaj svijet. Siguran sam, potpuno siguran, kako će se tada pronaći ‘osvetnička ruka’ koja će na tvome grobu iskaliti sav svoj bijes i ‘vandalskim činom’ ga obilježiti kako i dolikuje tebi – tjelesnim izlučevinama (u najmanju ruku)”, okrenuo sam 192. Rečeno mi je da odem do policijske stanice po mjestu boravka i da…. ”Znam”, rekoh policajcu, ”poznajem proceduru”.
Nije da sam uvjeren da će se, ako je lik zaista iz Mostara ili nekog drugog mjesta izvan RH, policajci, pa i služba Interpola, zbog mene ubiti od posla, no pomislih na trenutak što ako zaista imam posla ne samo s idiotom već i s osobom koja je ubijala u Ahmićima? Ili je ubijala negdje drugdje u odori HVO-a?
Objasnio sam situaciju supruzi i krenuo prema policijskoj stanici gdje su bili vrlo korektni, čak su me i upoznali s pravima koja imam kao žrtva kaznenoga djela (to se djelo zove prijetnja i opisano je u Članku 139. Kaznenog zakona RH).
Policajci su me pitali želim li sudjelovati u kaznenom procesu bude li potvrđen identitet pošiljatelja prijetnje i bude li dostupan snagama reda i sigurnosti. ”Naravno”, odgovorio sam u nekakvoj maglovitoj nadi da se možda ova priča odrola tako da saznamo barem jedno ili možda više imena onih koji su ubijali u Ahmićima. Znamo, Dario Kordić nije nikoga ubio koliko je poznato; on je samo bio, što smo i sada vidjeli po povratku iz zatvora – šarlatan, premda ja ne vjerujem ni Košiću, ni Šeparoviću, ni Tomcu, ni šefici zagrebačkog Caritasa, ni ostaloj bratiji iz gomile koja je poželjela ubiti Zorana Ivančića da je Dario Kordić neviniji od Isusa Krista.
Nego, pustimo policiju da odradi što može, a ovdje zaustavimo priču kod konstatacije da mi netko (ili više njih) zbog pisanje o Dariju Kordiću želi smrt.
Jer treba ići malo dalje od smrti pred kojom se zločince slavi, a žrtve ponovo ubija. Treba se pobuniti. Baš kako su se pobunili u Islamskoj zajednici u BiH (nažalost, ne i Bošnjaci muslimani u RH), pa kažu, u prosvjednoj noti upućenoj papi Franji, s punim pravom:
”Zašto su dužnosnici Katoličke crkve dočekali ratnog zločinca?”
Naime, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini izrazila je zaprepaštenje sudjelovanjem predstavnika Katoličke crkve na dočeku bivšeg dužnosnika HR Herceg-Bosne Darija Kordića, koji je, kako smo već pisali, odslužio zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima, te je zbog toga uputila prosvjednu notu Svetoj stolici.
Kako su u petak 13. lipnja priopćili iz ureda reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića, prosvjedna nota je zbog dočeka “osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića kojega su organizirali određeni visoki dužnosnici Katoličke crkve” upućena Apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu.
Kako se navodi, u prosvjednoj noti izraženo je “zaprepaštenje Islamske zajednice ovakvim postupkom visokih dužnosnika Katoličke crkve i traži objašnjenje takvog postupka”. Na dočeku Darija Kordića proteklog petka, uz ostale, sudjelovali su i predstavnici Katoličke crkve, a sisački biskup Vlado Košić u jednom je trenutku ne samo poljubio Kordiću ruku već i poveo kratku molitvu.
Zbog odgovornosti Darija Kordića koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima, u kojima je 16. travnja 1993. ubijeno 116 bošnjačkih civila u napadu postrojbi HVO-a, kao i za doba bošnjačko-hrvatskog sukoba u središnjoj Bosni, osuđen je na 25 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, kršenje ratnog prava i običaja i teških povreda Ženevskih konvencija počinjenih protiv bošnjačkih civila u Lašvanskoj dolini 1993. godine.
Proglašen je krivim za poticanje i naređivanje sistematskih napada na civile i protupravnih zatočenja u nizu drugih mjesta srednje Bosne, među kojima u Busovači i na području Kiseljaka. Kaznu je izdržavao u austrijskom zatvoru Karlau kod Graza u što mu je uračunat boravak u haškom pritvoru od dobrovoljne predaje 1997. godine. Pušten je na slobodu po odluci Haškoga suda nakon što je odslužio dvije trećine kazne.
”Jokerima” koji ovo čitaju, ma kako se god zvali, onima koji mi prijete i onima koji nose svijest o strašnom zločinu, sisačkome biskupu Vladi Košiću i onim pomoćnim zagrebačkim biskupima koji su tog 6. lipnja stali veličati ratnog zločinca u zagrebačkoj katedrali – Valentinu Pozaiću i Ivanu Šašku, redovnici koja bi trebala znati za maksimalnu sućut jer je ravnateljica Caritasa naše najveće crkvene pokrajine s. Jeleni Lončar (sram vas bilo!) i svima onima koji su oko Kordića na Plesu skandirali ”Za dom spremni” i pjevali ”Rajska djevo, kraljice Hrvata” na uvid stavljam imena svih 116 osoba ubijenih u Ahmićima uz želju da se pokaju za prestrašan grijeh koji čine pred Bogom i pred ljudima:
AHMIĆ ALIJA (1937. – 1993.)
AHMIĆ ALMA (1978. – 1993.)
AHMIĆ AMIR (1978. – 1993.)
AHMIĆ ASIM (1953. – 1993.)
AHMIĆ BESIM (1967. – 1993.)
AHMIĆ DŽEMAL (1921. – 1993.)
AHMIĆ ĐULBA (1940. – 1993.)
AHMIĆ ELVEDIN (1974. – 1993.)
AHMIĆ ESAD (1942. – 1993.)
AHMIĆ FAHRUDIN (1955. – 1993.)
AHMIĆ HADŽI-ČELEBIJA (1928. – 1993.)
AHMIĆ HADŽI-HAZIM (1924. – 1993.)
AHMIĆ HAJRA (1920. – 1993.)
AHMIĆ HAJRA (1974. – 1993.)
AHMIĆ HAJRUDIN (1958. – 1993.)
AHMIĆ HAŠIM (1931. – 1993.)
AHMIĆ HUSEJN (1930. – 1993.)
AHMIĆ ISLAM (1946. – 1993.)
AHMIĆ ISMAIL (1931. – 1993.)
AHMIĆ LATIFA (1940. – 1993.)
AHMIĆ MINETA (1958. – 1993.)
AHMIĆ MUJO (1958. – 1993.)
AHMIĆ MUNIB (1935. – 1993.)
AHMIĆ MURIS (1966. – 1993.)
AHMIĆ NADIRA (1946. – 1993.)
AHMIĆ NASER (1962. – 1993.)
AHMIĆ NAZIF (1950. – 1993.)
AHMIĆ RAMIZ (1923. – 1993.)
AHMIĆ RASIM (1964. – 1993.)
AHMIĆ RASMA (1927. – 1993.)
AHMIĆ RAZIJA (1961. – 1993.)
AHMIĆ REĐIB (1927. – 1993.)
AHMIĆ SABIRA (1970. – 1993.)
AHMIĆ SADETA (1939. – 1993.)
AHMIĆ SAKIB (1935. – 1993.)
AHMIĆ SAMIR (1974. – 1993.)
AHMIĆ SEJO (1993. – 1993.) – Najmlađa žrtva
AHMIĆ SEMIR (1983. – 1993.)
AHMIĆ SMAILA (1969. – 1993.)
AHMIĆ ŠEFIK (1949. – 1993.)
AHMIĆ ŠUHRET (1955. – 1993.)
AHMIĆ ZAHIR (1946. – 1993.)
AHMIĆ ZEHRUDINA (1966. – 1993.)
AHMIĆ ZULEJHA (1968. – 1993.)
ALIĆ EŠREF (1948. – 1993.)
ARNAUT ELVIS (1986. – 1993.)
BRKA ABDULAH (1945. – 1993.)
BRKIĆ ENVER (1969. – 1993.)
ČERIMIĆ AJŠA (1952. – 1993.)
ČERIMIĆ EDIN (1976. – 1993.)
ČERIMIĆ ELVEDIN (1979. – 1993.)
ČERIMIĆ MEHMED (1948. – 1993.)
ČERIMIĆ SANELA (1986. – 1993.)
DEDIĆ FARIZ (1969. – 1993.)
DEDIĆ MUSTAFA (1947. – 1993.)
DŽIDIĆ MUHAREM (1965. – 1993.)
DŽIDIĆ NEDŽAD (1972. – 1993.)
HARČEVIĆ FATIMA (1912. – 1993.)
HELEG MUNIB (1943. – 1993.)
HRNJIĆ ADMIR (1969. – 1993.)
HRNJIĆ MEHMED (1945. – 1993.)
HRUSTANOVIĆ MEHO (1928. – 1993.)
HRUSTANOVIĆ ZARFA (1930. – 1993.)
IMŠIREVIĆ GALIB (1963. – 1993.)
IMŠIREVIĆ EKREM (1944. – 1993.)
IMŠIREVIĆ ŠAĆIR (1949. – 1993.)
KARIĆ IBRAHIM (1942. – 1993.)
KERMO FAHRUDIN (1940. – 1993.)
KRDŽALIĆ HUSO (1961. – 1993.)
MRKONJA SABAHUDIN (1954. – 1993.)
MRKONJA SAMIR (1976. – 1993.)
NESLANOVIĆ MUHAMED (1937. – 1993.)
OSMANČEVIĆ SABAHUDIN (1964. – 1993.)
PAĆO FEHIM (1934. – 1993.)
PAĆO HUSO (1972. – 1993.)
PAĆO NUSRET (1966. – 1993.)
PAĆO ZAIM (1968. – 1993.)
PEHLIVANOVIĆ REDŽEP (1950. – 1993.)
PEHLIVANOVIĆ SADIKA (1958. – 1993.)
PEZER AHMED (1966. – 1993.)
PEZER AZIZ (1912. – 1993.) – Najstarija žrtva
PEZER ĆAZIMA (1939. – 1993.)
PEZER FADIL (1966. – 1993.)
PEZER FATA (1949. – 1993.)
PEZER KASIM (1928. – 1993.)
PEZER MEVLUDIN (1974. – 1993.)
PEZER MUSTAFA (1936. – 1993.)
PEZER NEZIRA (1915. – 1993.)
PEZER OSMAN (1962. – 1993.)
PEZER SAKIB (1950. – 1993.)
PEZER SIRADŽ (1948. – 1993.)
PEZER ŠEFIK (1941. – 1993.)
PJANIĆ MUAMER (1971. – 1993.)
PUŠĆUL MUZAFER (1957. – 1993.)
RAMIĆ AMIR (1969. – 1993.)
RAMIĆ ZENUR (1959. – 1993.)
RIBO MUNIB (1958. – 1993.)
SALKIĆ ADIS (1978. – 1993.)
SALKIĆ ADISA (1980. – 1993.)
SALKIĆ EMSAD (1957. – 1993.)
SALKIĆ FATIMA (1957. – 1993.)
SALKIĆ MELISA (1991. – 1993.)
SALKIĆ MIRNESA (1969. – 1993.)
SALKIĆ NERMIN (1989. – 1993.)
SALKIĆ NIHADA (1960. – 1993.)
SALKIĆ OSMAN (1930. – 1993.)
SALKIĆ SABIHA (1928. – 1993.)
SALKIĆ SENAD (1986. – 1993.)
SALKIĆ ŠUHRA (1986. – 1993.)
ŠEHIĆ ELVIS (1983. – 1993.)
ŠEHIĆ ENVER (1959. – 1993.)
ŠILJAK ADEM (1955. – 1993.)
TRAKO MEHMED (1944. – 1993.)
ZEC ALISA (1979. – 1993.)
ZEC HAJRA (1954. – 1993.)
ZEC SABAHUDIN (1955. – 1993.)
“I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate“! (Kur´an, El-Bekare 154).
Dok je 500-tinjak ljudi u petak na dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića na zagrebačkom aerodromu uzvikivalo hvale i pohvale, aktivist Zoran Scout Ivančić prekinuo je Kordićev govor povikom “Sotono, ubojico!” i, zahvaljujući policiji, jedva izbjegao linč zaradivši prijavu za remećenje javnog reda i mira te nekoliko udaraca u glavu.
To me je ponukalo da se zapitam, nakon neprospavane noći, tko je tu, na Plesu, zaista bio ”remetilački faktor”? Je li to navedeni Zagrepčanin sa sarajevskom adresom i dugogodišnji mirovni aktivist ili oni koji su ushićeni kombinirali “Za dom spremni” i ”Rajska djevo, kraljice Hrvata”? Jesu li to oni u čije je ime Ivančić povikao zločincu da je zločinac, a koji, podsjetimo, ni 21 godinu nakon pokolja u Ahmićima još nisu dostojno sahranjeni, žrtve bestijalnog divljanja jedinice HVO-a ili oni koji su se Kordiću poklonili, pa mu čak i ljubili ruku kojom je izdavao zapovijedi, slijedom kojih je 16. travnja 1993. pobijeno 116 Bošnjaka, od čega su 32 bile žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina?
Je li red i mir poremetio hrabar čovjek koji je želio podsjetiti da su Kordićeve horde surovo pobile čak i tromjesečnu bebu, da su dinamitom srušile dvije lokalne džamije i spalile 180 od 200 kuća, koliko ih je tada bilo u Ahmićima i susjednim zaseocima ili su red i mir, onaj kozmički, i to ne u petak, već znatno prije stali narušavati biskupi, svećenici, hercegovački franjevački provincijal i ostali redovnici i redovnice koji smatraju Kordića ravnim Isusu Kristu, kako je na misi održanoj Kordiću u čast u Frohnleitenu nedaleko Graza, 29. ožujka 2014., prilikom jednodnevnog slobodnog dana, rekao mons. Vlado Košić, biskup sisački?
Ne pamtite te riječi iz homilije sa ”mise s Darijom Kordićem”? Evo ih: ”…Ali treba to i istaknuti riječima: to znači najprije da si nam mnogima drag, da Te volimo i da se za Tebe molimo; to znači da se Ti moliš za nas i za našu Domovinu, da si izdržao do sada noseći teški križ uzništva tolike godine, ali i da konačno malo po malo stižeš do kraja tog križnog puta.
Mi se tome veselimo i svi mi se molimo dobrom Bogu da Ti okonča taj Tvoj put križa i vrati Te Tvojoj obitelji, na što imaš puno pravo i što si zaslužio svojim ustrajnim uspravnim stavom pred nepravednom osudom i onima koji Te ne razumiju, kao što ne razumiju ni našega Gospodina koji je prvi bio nevin osuđen i nosio za sve nas ljude teški križ, bio raspet na njemu, umro, ali i treći dan uskrsnuo od mrtvih! I mnogi su naši Hrvati trpjeli i trpe nepravde i osudu i tamnicu, ali – najvažnije je da se nisu dali slomiti, da stoje uspravno i vjeruju u pobjedu istine i kad-tad pravorijek pravednosti u korist našeg hrvatskog naroda…”.
Do ovdje idu retorička pitanja, a to su ona pitanja koja se postavljaju ne da bi se dobio odgovor, nego da bi se istakla poanta problema. A sada ću obrazložiti poantu, naime, pitati sebe onako kao da pitam i vas, imajući pred očima Vukovar, Srebrenicu, Ahmiće, sve Ahmiće naše povijesti, sve Škabrnje, sva Sarajeva i sve ono što ti gradovi i ta mjesta simboliziraju, koliko ćemo se još dugo našim jeftinim kršćanstvom, nadasve bez djelatnog mirotvorstva i bespoštedne borbe za socijalnu pravdu, rugati Bogu pred očima svijeta?
Jer to čine biskupi koji slave Kordića, to čini Vlado Košić: on se ruga Bogu i pokazuje mu srednji prst. Kada ljubi ruku Dariju Kordiću, što je bila uzvratna gesta rukoljubu koji je primio od ratnog zločinca i što se moglo vidjeti samo na dvije sekunde u petak na Dnevniku Nove TV, čiji je kamerman bio pozicioniran tako da jedini snimi tu iznenadnu, ali strahovito bogohulnu gestu biskupa Košića, znamo da, bježeći od svoje biti – nasljedovanja – nesposobne da u društvo unese evanđeosku novost, Katoličku crkvu na našim područjima sve više, i to opravdano, pogađa prezir i podsmijeh normalnoga svijeta, a to je onaj koji nije izgubo sposobnost sućuti i empatije prema žrtvama, bilo kojima.
Možda biskup Košić, i to veselo i patničko društvo u Frohnleitenu kod Graza, i ti svećenici i redovnice na Plesu (uzbuđeno je Kordića grlila i ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Lončar!) misle da znaju što rade: u korizmi su vježbali Križni put, pa su, kako i dolikuje, pošteno ispljuvati Isusovo lice i do besvijesti izbičevali Gospodina (utjelovljenog i u bošnjačkim tijelima) baš onako kako je, za spas domovine, učinio vitez Dario Kordić u Ahmićima dok je ”slavio Križni put” s braćom i sestrama muslimanima.
U petak su slavili Boga, jer kažu da dragi Dario može ”najbolje protumačiti Riječ Božju”, jer je to on činio i ”svojim životom, svojom žrtvom, svojom neviđenom ljubavlju kojom obuhvaća sve ljude, i svoje najbliže, i svoj hrvatski narod, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, i sve druge narode, i prijatelje i neprijatelje.”
Ja pak smatram da oni ne znaju što čine. Smatram, dapače, da nije uopće pametno ignorirati to stanje ludila koje već godinama predvodi sisački biskup. Kod nas ni dvadesetak godina nakon rata ni u jednoj kršćanskoj crkvi pa niti i u drugim vjerskim zajednicama nema naznaka istinskog suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji. A bilo je prilika.
Evo, podsjetit ću se one otvorene baš u Ahmićima 15. travnja 2010., kada se novoizabrani predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u pratnji vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i poglavara Islamske zajednice u BiH reis-ul-uleme Mustafe Cerića poklonio bošnjačkim žrtvama hrvatskih zločina u Ahmićima, a zatim i hrvatskim žrtvama bošnjačkih zločina u Križančevu selu. U Ahmićima je položio vijenac na kojem je pisalo ”Nevinim žrtvama, predsjednik Republike”.
Događaj su pratili svjetski mediji. Josipović je novinarima izjavio: “Svi smo se ovdje ujedinili u želji da se oda počast žrtvama, da se sjetimo žrtava i kažemo nikad više… Ovdje su narodi jako puno propatili i zaslužuju bolju budućnost.” Reis Cerić kazao je pak kako se osobnim primjerom postiže puno više nego riječima: “Ovo je danas jedan od tih dana u BiH, kad smo se osobnim primjerom zauzeli za povjerenje i vraćanje povjerenja među ljudima, a okupili smo se na poziv predsjednika Josipovića.” Pritom je podsjetio koliko su Ahmići i Križančevo Selo bolni za Bošnjake, odnosno Hrvate. ”Želimo na ovaj način zatvoriti jednu ružnu stranicu u našim odnosima i otvoriti novu.”
Mnogi su tu gestu proglasili velikim korakom pomirbe. Ali se odustalo. Biskup Košić, već drugi puta, a s njim u Austriji i biskupi Pozaić i Jezerinac je ošamario predsjednika Josipovića, kardinala Puljića i tadašnjega reisa Cerića.
”Kakvi su to neljudi koji slave izlazak zločinca? To su oni koji bi sutra sve ponovili. Jedan sud, pa drugi sud, potvrdili su i utvrdili genocidne namjere, svjesno učešće i organizovanje zločina. O kakvoj pravdi da govorimo? O onoj da budeš u hotelu, s laptopom, televizorom, bibliotekom, dok preživjele žrtve još nisu ekshumirale ubijene.
Mi još nismo našli sve Kordićeve žrtve, a on ide na slobodu. I još ga slave. Pitao bih ih šta slave. To što su ubili stotine ljudi, što je dokazano da su zločinci”, rekao je Elvedin Kermo, predsjednik Udruženja žrtava Ahmića kod Viteza “16. april”.
Podsjetio je kako su kao izravni počinitelji ubojstava u Ahmićima do sada osuđeni samo Drago Josipović koji je odslužio kaznu i već je na slobodi te Miroslav Bralo koji će uskoro također izaći na slobodu. Naravno, nisu mogla samo dvojica ubiti 116 ljudi. Je li na Plesu ili na misama bio netko od onih koji su ubijali? Vrlo moguće.
Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ”Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti.”
Ako me pitate bih li ovako pisao da su se do sada čule ikakve, pa i najjednostavnije riječi kajanja i žalovanja, odgovor je – ne. Pisao bih ipak o tomu da je krajnje vrijeme da se i kršćanske crkve na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar.
Pisao bih o tome da Kordić ne može biti ”spasiteljem Hrvata”. Hajde da parafraziram čovjeka koji je mio biskupu Košiću: blaženog Stepinca, jer je Kordić odgovoran za zaločin koji ”vapije nebo za pravdu”. Uostalom, nismo čuli da se dogodila, osim što je postao vjerski fanatik, nikakva bitna promjena u njegovoj političkoj percepciji, jer svoju slobodu tumači kao pobjedu hrvatskog naroda i ideje tzv. Hrvatske Republike Herceg Bosne. A ja bih svakome tko tu ideju smatra dobitkom za Hrvate i druge ljudi doviknuo ”Sotono, ubojico!”
(Tekst je izvorno napisan za tportal).
Među najranijim slikama što su mi određivale osjećaj za likovnost i sakraliziranost prostora, a da to zadugo nisam ni morao znati, stoje dvije džamije: Kizlaragina u Mrkonjić-Gradu i Ferhadpašina u Banjoj Luci. I jednu i drugu 1993. srušili su ritualno, do temelja, Karadžićevi talibani; i jedna i druga stajale su u gradovima u kojima nije bilo rata, u kojima je sve bilo pod njihovom vlašću, pa nisu mogle biti nikakvi “legitimni vojni ciljevi”.
Obje se sada obnavljaju: obnova banjalučke Ferhadije počela je davno, i ljetos je dospjela dotle da s njezine munare bude proučen prvi ezan, Kizlaragina u Mrkonjiću (Varcar-Vakufu) tek je u početnoj fazi priprema za obnovu. Veliko je pitanje, čujem, hoće li se naći novaca za cijeli posao, no najvažnije je da je počelo, da to čudesno mjesto u srcu grada pod krošnjatim lipama, kojih također više nema, nije ničiji prostor za divlje parkiralište, čemu je služilo proteklih dvadeset godina.
Da su mi Ferhadija i cijeli njezin ansambl (sahat-kula, Safi-kadin kamen, niski dućani oko nje, pa malo dalje, u produžetku, tvrđava Kastel i Vrbas pod njom…) dio najintimnijega doživljaja svijeta, koji se može pretvoriti i u jaku bol, prvi put sam osjetio onoga dana u listopadu 1969. kada je Banja Luka stradala u potresu, a munara džamije Ferhadije prelomljena po šerefi i survala se na zemlju.
Sutradan nakon potresa spustio sam se u Banju Luku i nisam mogao očiju odvojiti od toga prizora. Imao sam i neke zapise o tome, propali su i ne sjećam ih se više, i bolje je tako, nema zapisa koji bi mogao opisati taj osjećaj. Još manje mi je moguće opisati osjećaj kada je, pri prvome dolasku u Banju Luku poslije rata 1996, u me zinula praznina na mjestu Ferhadije i sahat-kule: trivijaliziran prostor, smanjen, bez značenja i veličine.
Tekst koji slijedi napisao sam u proljeće 2001, kada je najavljen početak obnavljanja Ferhadije. O varcarskoj džamiji moram šutjeti, prave riječi još ne dolaze, tko zna kad će i hoće li…
*
Ferhadija i današnja Banja Luka (bânjā – banova, posvojni pridjev od imenice ban; luka – obradiva zemlja uz vodu) nastajale su zajedno, u pitomoj ravnici s obje strane Vrbasa, nizvodno od istoimenoga srednjovjekovnog naselja koje u tursko doba ponese naziv Gornji Šeher. Džamija, koju je u Banjoj Luci za Ferhad-pašu Sokolovića prije više od četiri stoljeća, 1579. godine izgradio po svoj prilici mimar Sinan, najveći arhitekt svoje epohe na Istoku, pripadala je klasičnom osmanskom stilu tzv. potkupolnih džamija.
Ipak, kako je ustanovio vrsni znalac profesor Džemal Čelić, njezino arhitektonsko rješenje unikatno je u našim krajevima: glavni kvadratični prostor pod kupolom produžuje se u drugi, dodatni prostor pod polukupolom, te u dvije bočne lađe pod jedinstvenim bačvastim polusvodom. Sastavni dio cjelovite izvedbe bila su izvanredna unutarnja rješenja, zajedno s bogatom plastikom tzv. stalaktita i bojenim ornamentalnim dekorom.
Cjelinu ansambla upotpunjavala je prekrasna sahat-kula, vjerojatno najstarija u Bosni, šedrvan, te tri turbeta: Ferhad-pašino, njegovih barjaktara, i legendarni grob Safi-kade, banjalučke verzije motiva Romea i Julije. Na Safi-kadinom kamenu generacijama su nesretno zaljubljene Banjalučanke, bez ikakve limitiranosti vjerom ili kojim drugim pripadanjem, palile svijeće u vrućoj nadi da će im pomoći.
Uz nastanak Ferhadije vezuje se nekoliko zanimljivih povijesnih podataka i legendarnih predaja. Pozadina je dinamično razdoblje 16. vijeka, u kojemu traju neprestani bojevi između bosansko-turskih carskih namjesnika i austrijsko-hrvatskih krajinskih vojskovođa. U jednomu od njih Ferhad-paša je 22. rujna 1575. na rječici Radonji ispod Budačkoga grada u blizini današnjega naselja Tušilović u vojnićkom kraju pobijedio vojsku kapetana Herbarta Auersperga. Nesretnomu kapetanu odsjekao je glavu a sina mu Wolfa Engelberta zarobio, pa i jedno i drugo poslao sultanu u Carigrad.
Vjekoslav Klaić, od kojega se nijedan naš historičar nije bolje uživio u ove prilike i o njima ljepše pripovijedao, ovako završava svoj prikaz događaja: “Auerspergovi rođaci mnogo su se poslije trsili da im Turci vrate glavu (dotično, kožu s glave) pokojnoga junaka i da puste na slobodu sina mu Vuka Engelberta. Tek nakon dugih rasprava postigoše oboje, pošto su platili ucjenu od mnogo tisuća talira. S tom otkupninom sagradio je Ferhad-paša prekrasnu džamiju u Banjoj Luci, koja po njemu bi prozvana Ferhadijom.”
Isti događaj bilježi i sarajevski kroničar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit (1825-1888) u svojemu djelu Tarih-i Bosna, tek nedavno s turskoga prevedenom i objavljenom pod naslovom Povijest Bosne. Činjenice se ne razlikuju bitno, tek ponešto ton: “Kako je uzvišenom sultanu Murad-hanu od spomenutog Ferhad-bega došla prva odsječena glava i prvi zarobljenici, sultan je time bio zadovoljan, pa je kao nagradu Vukoja vratio Ferhad-begu. Majka navedenog Vukoja, da bi oslobodila svoga sina, obratila se molbom spomenutom nudeći novaca koliko želi. Ferhad-beg zamislio je da u Banjoj Luci podigne džamiju i ostale dobrotvorne objekte, pa je prvo, kao otkupninu za zarobljenike, uzeo toliko novaca koliko će biti potrebno za troškove gradnje i oslobodio spomenutog Vukoja.”
Antun Hangi, učitelj iz Bjelovara, koji je cijeli radni vijek proveo u Bosni i početkom prošloga stoljeća objavio do danas nenadmašenu etnografsku studiju o životu i običajima bosanskih Muslimana, zabilježio je staru pučku pjesmu u kojoj se opijeva sudbina Auerspergova (“Ošperganova”) sina i gradnja Ferhadije:
Govori joj paša gospodine: / Borom tebi, Ošpergana majko, / Namisti mi veliku kaldrmu, / Od tekije do Novoselije, / Po Šeheru hamame izvodi, / Namisti mi veliku džamiju, / Kao što je tvoja Ruška crkva, / Sahat-kulu napravi mi, / Kao što je zvonik tvoje crkve, / I još uz to tri tovara blaga, / I tri litre bijela bisera, / Pustiću ti Ošpergana sina.
Lijepu varijaciju dedalovsko-ikarske legende o graditeljima Ferhad-pašine džamije čuo je Ivan fra Frano Jukić, rođeni Banjalučanin, i zapisao u svojemu Putovanju po Bosni godine 1843.:
“Još bivši djetetom čuo sam pripovijedati, kako su Turci tri neimara, kad su dogotovili džamiju, naumili pogubiti, da ne bi još takvu gdjegod načinili. Ovo pročuvši, neimari naprave sebi krila te tako pobjegnu iz džamije, a nijesu mogli pregorjeti bradavah, koje leteći izvrnu se i odsijeku dvojici krila, te tako padnu mrtvi kraj Vrbasa, gdje im se i sada kazuju grobovi; a treći, ponajmudriji, odbacivši u dobar čas bradvu, spasi se.”
Ferhadija jest primarno muslimanska bogomolja, i jest da su se muslimanski vjernici i vjerski službenici prvenstveno borili i izborili za njezinu obnovu. No, cijelo vrijeme dok je ta borba trajala, moglo se vidjeti i osjetiti kako to nije samo muslimanska borba; kako ta mirna, uporna, nepopustljiva akcija ima širi smisao i kontekst. Da nije bilo tako, pitanje je koliko bi još dugo, i s kakvim krajnjim ishodom, trajala.
Ne znam koji su sve izvori iz kojih struji ta dodatna energija što se nazire iza ili ispod “pokreta za Ferhadiju”, ali za tri takva izvora siguran sam da ih nije teško odrediti.
Najprije, grad! Banja Luka je to doista bila, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono mehko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Europe.
Potom, Ferhadija kao fokus, zbirno mjesto, orijentacijska tačka svih urbanih smislova i gibanja. I u svakodnevnom životu, i u prostoru imaginacije i kolektivnoga pamćenja generacija njezinih stanovnika, neovisno o njihovom vjerskom identitetu i zainteresiranosti. Ferhadija je Banjoj Luci na potpuno jednak način bila isto ono što su, recimo, Sveti Duje Splitu, Aja Sofija Carigradu, Katedrala Zagrebu, Nôtre Dame Parizu, Begova džamija Sarajevu, katedrala Sv. Stjepana Beču, Petrova crkva Rimu…
I, naposljetku, ljudi. Na Banjalučane rat se sručio na poseban način. Nisu bili u opsadi i pod granatama, linije frontova bile su daleko, ali pakao nije ih mimoišao. U mračnim godinama Karadžićeva etnonacizma biti u Banjoj Luci Bošnjakom-muslimanom i Hrvatom značilo je – proklinjati vlastito rođenje. Kako je bilo biti Srbinom, eventualno normalnim građaninom, eventualno osjetljivim na stradanja drugih a slab i nemoćan – o tomu još uvijek nema autentičnih iskaza.
Hoće li ih biti ubuduće, hoće li sadašnji mladići i djevojke sutra pitati očeve i matere što se to i kako događalo u njihovome gradu 1992-95, teško je znati. Tek, Banjalučani pogrešne etničke grupe i vjere bez rata su rastjerani diljem zemaljske kugle, a njihov snažni banjalučki identitet progoni ih i ne da im mira, sliven u žudnju za slikom grada kakva se nosi u pamćenju, u snovima.
Možete vi svoju knjigu pisati, svoju priču pričati kako god vi hoćete, ali ona će uvijek biti čitana kako to drugi hoće. Ne ni tako kako to drugi zna i umije, nego baš kako hoće. Prosječan čitatelj vaše knjige u najboljem je slučaju tek svršeni gimnazijalac, dakle netko s općim znanjem (pa i znanjem čitanja!) na toj razini. Jer, potom tzv. školsko specijaliziranje, u slučaju da govorimo o čitatelju s fakultetom, potencijalnog čitatelja zauvijek odvuče na sporedni kolosijek (u odnosu na književnost, na tu vrstu knjiga), tako da njegovo znanje ostane na razini za ocjenu naučenih mantri.
Često stvar nije bitno drukčija ni s onima koji su skupa s vama studirali književnost, jer oni u svoja čitanja, nakon što im jednom zauvijek diplome zatvore indekse, najčešće od svih recepcijskih metoda uključe onu najpoznatiju, premda u teoriji jedinu neobrađenu – ‘‘rekla-kazala-metodu“. A i nju samo pod uvjetom da nije riječ o malicioznom čitatelju. Inače…
Ublizu, u kratko vremena, slušam dvije priče koje će, premda međusobno nemaju ništa zajedničko, stjecajem okolnosti ovdje postati jedna.
Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo.
Srbin nepodoban, a toleriran u Sarajevu, nastavio je to biti i u Banjoj Luci. No, ne i Srbin po tamošnjem aršinu. Neprilagođen inače, a i nije baš u godinama kad bi se toj vještini imao vremena i volje učiti, inatan kao i David mu Štrbac, i dalje se, sad već ‘‘među svojima“, osjeća neudobno. Silno bih htio da priča nije istinita, barem što se batina tiče, ali…
A onda eto i druge priče koja je u Sarajevo došla zajedno s Jergovićevom knjigom ‘‘Rod“. Komentiraju tako uvijek ‘‘dobro obaviješteni“ čitatelji: Hajde što se ovom knjigom oprašta od Sarajeva, ali zar je morao na takav način, s mržnjom? I nisam znao o čemu govore dok nisam uzeo knjigu čitati, zapravo dok nije došla na red za čitanje.
I dok nisam vidio ono što Jergović govori o svome rodnom gradu. Ironijski i(li) žestoko kritički, ali nigdje mrziteljski (osim u glavama dualistički formatiranih čitatelja!) progovorio je ‘‘o herojskoj povijesti Sarajeva“ koja je ‘‘dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo“ ili o pretvaranju Sarajeva u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“, ili o sarajevskom mentalitetu gdje ‘‘…svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi“, o ‘‘podlim osmijesima sarajevske lirske paščadi“, itd.
I dok Radanović vjerojatno samo brani svoje iskustvo Sarajeva, svoj dio života u njemu koji vidi drukčijim, u opkoljenom Sarajevu posebno, od onoga u Banjoj Luci i onih koji su u toj neratnoj i ni od koga napadanoj i pogotovu ne opkoljenoj Banjoj Luci tamo napravili zločin rušenja sakralnih objekata, protjerivanja ljudi i otimanja njihove imovine; Jergovićevo se ‘‘opraštanje“ (riječ je to njegovih kavanskih kritičara) od Sarajeva iskazuje literarnim diskursom, doduše nimalo drukčijim od onoga koji će reći u nekim drugim prigodama.
U slučaju Jergovića, govorim o onom dosad pročitanom koje, premda do kraja individualizirano (čak i kad poopćuje!), literarizira vlastito iskustvo svoga grada. No, naravno, čaršija se u povrijeđenom samoljublju (kao Zagreb u slučaju ‘‘Rute Tannenbaum“ koji mu je donio mnogo neprilika), u samodopadnoj viktimološkoj slici o samoj sebi, nije hrabra suočiti sa samom sobom. (Ne vidi sarajevski ‘‘palanački duh“ to kad, primjerice, desetak-petnaest stranica poslije autor govori slično ili još ‘‘gore“ o malenim Hrvatima…) Još, naime, nije preradila ni svoju krivnju za nestanak svojih desetak tisuća Židova, a kamoli da bi se suočila sa zločinima urađenim u ratu devedesetih. No, dijelila bi lekcije okolo svima i svakome.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“.
Znamo i vidjeli smo što su uradili u Sarajevu u koje nije ušla četnička noga sad; a pročitali smo gdjegdje što su radili kad je u njega ušla Pavelićeva zločinačka čizma…
Malo-malo pa su mi asocijacije vezane za ono što se zove ‘‘sarajevski duh“, kojega se fragmentarno i marginalno dotiče i Jergovićeva knjiga, posezale za knjigom ‘‘Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka.
Književnost, naravno, treba čitati kao književnost i nikako drukčije, pa bilo da je riječ o Andrićevu ‘‘Pismu iz 1920.“ i Jergovićevoj ‘‘Ruti Tannenbaum“, ‘‘Rodu“ ili kojoj već drugoj knjizi… No, to dakako ne znači da književnost nema svoju istinu i da ta njezina istina ne raduje i ne boli istovremeno… No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa, čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?
Nenad Radanović se tiho oprostio sa Sarajevom. I kao što je u njemu tiho živio nakon smrti svoje supruge Milice, tako je i još tiše iz njega otišao. I on to svoje Sarajevo, ustvari svoj život u njemu, brani kao dio svojega bića, dio svoje intime, dio svojega identiteta…
Miljenko Jergović se od Sarajeva ‘‘oprašta“ (govorim jezikom čitalačke čaršije) literarno, štublerovski, kao zadnji iz kuferaške obitelji Stubler. Pa čak i da se od Sarajeva oprašta egzistencijalno nepovratno, kao što je to uradio Radanović, kako je moguće ne vidjeti sve one, moramo govoriti njihovim jezikom, literarne spomenike koje je Jergović prethodno podigao Sarajevu i BiH, a vidjeti samo kritički govor (doduše nimalo povoljan) o Sarajevu, kad je već tako kritički, gotovo neliterarno kritički, spreman govoriti i o sebi i svojoj obitelji, o najintimnijim stvarima svoga bića.
Ali koga je briga za to u vrijeme sveprisutnog nekritički samoljubivog romantiziranja i mitomaniziranja BiH, Sarajeva, islama, bošnjaštva…
Radanovića, kako čujemo, za njegov kritički govor Banja Luka znade počastiti batinama, Sarajevo još uvijek ostaje ‘‘samo“ na prljavu etiketiranju i diskreditiranju (upisivanju u liste nepoćudnih) pisaca…