Na posljednji teroristički napad u Parizu reagirao je i Charlie Hebdo, satirički časopis čiji su ljudi bili meta i žrtve siječanjskog pokolja u francuskoj prijestolnici. Sada su objavili karikaturu Francuza koji se protiv terorizma bori šampanjcem. Držeći u jednoj ruci bocu, a u drugoj čašu, on pleše dok pjenušac iz njegova tijela curi kroz rupe do metaka kao iz izrešetane bačve. [Read more…]
Kemalov plač nestale zemlje
Vrijeme je oko Božića 1992. Sjedimo u pansionu Monique, pijemo viski i nešto sitno mezimo. Padaju granate pa se ne može kućama, ali nitko ovih dana nema velikog posla ni obaveza, u ratu smo kao na odmoru. Grunu negdje vrlo blizu, Kemo se prepade, ide do sobe da pogleda što je s Nonom. Nono je njegov otac, imenom Osvaldo, ali zovu ga Nono. Kada se vratio, onako iz šale i vica počinje priču.
Njegov otac kraj rata dočekao je kao neprijateljski vojnik, u partizanskom zarobljeništvu. I kako to ponekad biva, tako zarobljen zagledao se u domaću djevojku, muslimanku Behriju.
Njegova ljubav bila je tako velika da je, kao u nekoj bajci, savladao i pregazio sve predrasude koje su stajale između njega i nje: onu o fašističkome vojniku među antifašistima, na kraju jednoga strašnog rata, onu o strancu u zatvorenoj, u se zagledanoj orijentalnoj kasabi, onu o inovjercu katoliku pred ložnicom jedne onodobne muslimanke. Samo jedno nije mogao pobijediti: to što je iz rodnog Monfalconea pošao u rat kao oženjen čovjek, i što mu se za posljednjeg odsustva posrećilo da mu žena zatrudni.
Kemal Monteno živio je između ratova. Rodio se kao jedna od najljepših posljedica Drugoga svjetskog rata, zrele godine dočekao je usred opsade Sarajeva. Pjevao je: “Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo.” A onda je, ipak, otišao. Bio je blag, veseo i nezlobiv čovjek. Nije sebi pridavao značaj, niti je bio ljubomoran na druge pjevače. Kako bi s onakvim glasom i mogao biti. U tom je glasu nosio Sarajevo. Nema ga više
Rodila mu je kćer Danielu, koju otac neće vidjeti cijelo njezino djetinjstvo i djevojaštvo. Da je stupio na tlo Republike Italije, mogli su ga uhititi i osuditi zbog bigamije.
Tolika je i takva, običnim životima neizmjerljiva, bila ljubav zarobljenoga talijanskog vojnika prema jednoj sarajevskoj djevojci. Iz te se ljubavi 17. rujna 1948. rodio Kemal Monteno. Ime je arapskog porijekla, i znači savršen, potpun čovjek. U vrijeme njegova rođenja bilo je najpoznatije po Mustafi Kemalu, ocu moderne turske države.
Poslije je, kao već odrastao dječak, putovao u Sloveniju, u Sežanu, da se prvi put na granici sretne sa sestrom. Pustili su ih jedni i drugi graničari da se nađu na ničijoj zemlji. Bio je to vrlo sentimentalan doživljaj, koji neće ublažiti ni promijeniti buduća redovna viđanja, normalni prelasci granice, dinamika nekoga uobičajenog bratstva i sestrinstva, a ni Kemalova sklonost da i one priče od kojih bi mu se oči punile suzama ispriča kroz šalu, tako da bi im se svi trebali smijati.
Tako se štitio od one stare sarajevske sklonosti da se među rajom i u društvu ismije svaka pa i najteža suza, i da muški muške grubo zadirkuju zbog viška osjećajnosti. Najljepše dane svojih života, dok smo još imali sebe i svoj grad, ćerdali smo tražeći u tuđemu oku kakvu neprimjerenu suzu, onu suzu izdajicu što je spominje Hanka u onoj Mićinoj pjesmi. I Kemo se šalio s tuđim suzama, pa je zato svoje tako i sakrivao.
Vladalo je mišljenje da se on najviše od svih plaši granata. Kindže, koji je tih mjeseci, kao i Nono, stanovao u Moniqueu, nije ih se nimalo plašio. Šutio je, pušio i pio viski. Jedne od tih noći telefoniralo se putem satelitskog telefona u Madrid, zvalo se Waynea Brabendera, Kindžetovog suigrača iz Reala. Brabender je zaplakao, i tu je onda nastala velika šutnja.
Gledao sam ga godinama ranije kako stoji, nadimljen nad prozorom, na prvome katu jedne kuće u Ulici Stake Skenderove. Ja sam išao u školu, a on je tako stajao i gledao u brdo, prema Domu izviđača. Nije to bio neki pogled, ali svejedno, nisam to mogao zaboraviti. Stoji Kemal Monteno na prozoru i gleda Sarajevo
Ali vratimo se Keminom strahu – koji nije bio ništa veći od strahova drugih, ali je bio drukčiji, šaljiviji – i jednoj od posljednjih upamćenih priča o njegovim susretima s granatama. Ostale su zaboravljene, a bilo ih je na stotine.
Ima dana kada pada uporno i konstantno, poput one dosadne novembarske kiše, i tad se ljudi snalaze kako znaju, ali se previše ne sekiraju. Gledaju samo kako bi prošli između kapi kiše i između granata. Ali ima i dana kada se ne čuje ni pucnja iz puške, pjevaju ptice, sija sunce, a onda krene da pada, sto u sekundi. Jednoga od takvih dana uhvatilo Kemu granatiranje, uhvatila ga panika, gleda gdje bi se sklonio, pa utrča u jedno od onih skladišta od valovitog lima, kao da će ga lim zaštititi od bombi, i onako u mraku baci se preko nekih kutija.
Tako u mraku i pod kartonima bi mu nekako lakše slušati gruhanje. A trajalo je, kaže on, kao nikad prije. I padalo je tu, okolo, ama na pedeset metara. Konačno kad se smirilo, Kemo se diže, pa pipa, gleda što je u onim kutijama. Kad ono šibice. Hiljade i hiljade kutija sa šibicama, proizvodnja Dolac Travnik. Fino bi se proveo da je, ama ne cijela granata, nego samo jedan gelerčić uletio unutra.
Kemo je to pričao, a mi smo se smijali da su nas sve boljeli naši trbusi i u trbusima ošiti. Bilo je lijepo smijati se u ratu. Samo, zašto ova priča više nije smiješna? Što se u međuvremenu promijenilo?
Bilo mu je devetenaest kada je 1967. pjevao “Lidiju”. Nekoliko godina kasnije, u vojsci je napisao pjesmu koja će ga proslaviti: “Jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima, čuvao sam tebe Branka, čuvao sam našeg sina…” Te riječi obične, nemušte, kao iz nekoga osmoškolskog sastavka, njegov glas pretvarao je u nešto drugo, u neko posve neusporedivo čudo
Gledao sam ga godinama ranije kako stoji, nadimljen nad prozorom, na prvome katu jedne kuće u Ulici Stake Skenderove. Ja sam išao u školu, a on je tako stajao i gledao u brdo, prema Domu izviđača. Nije to bio neki pogled, ali svejedno, nisam to mogao zaboraviti. Stoji Kemal Monteno na prozoru i gleda Sarajevo.
Gleda u strmu ledinu, po kojoj su mladi gorani upravo zasadili osamdeset i osam stabala za druga Tita, i gleda prema mejtaškom opservatoriju, prema Domu izviđača, koji će mnogo kasnije ponijeti ime Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević, prethodno iseljene iz restituirane crkvene zgrade. Gleda da mu prođe vrijeme, gleda zato što je to još uvijek onaj grad u kojemu je bilo moguće čudo njegova rođenja.
Bilo mu je devetenaest kada je 1967. pjevao “Lidiju”. Nekoliko godina kasnije, u vojsci je napisao pjesmu koja će ga proslaviti: “Jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima, čuvao sam tebe Branka, čuvao sam našeg sina…” Te riječi obične, nemušte, kao iz nekoga osmoškolskog sastavka, njegov glas pretvarao je u nešto drugo, u neko posve neusporedivo čudo. Ljudski je glas organ govora, govoru glas služi, a nekima je dano i da umiju lijepo pjevati.
Samo glas Kemala Montena nije bio takav. Njegov glas bio je organ pjevanja, pjevao je sam od sebe, tako da mu nije ni trebala melodija. Nije on bio stvoren za govorenje, i trebao bi se Kemo potruditi da govori, kao što su se drugi trudili da pjevaju. Dok je govorio sve se nešto pokušavao šaliti, da ne iznevjeri onu vječnu nametnutu ulogu duhovitoga Sarajlije, a bio je u stanju otpjevati sve tuge ovoga svijeta.
I sad kada ga kako javljaju više nema, ništa nema tužnije od Keminog glasa. Nema onoga tko bi rekao da je sve to neka zajebancija, neka limena kuća puna kutija sa šibicama.
Sarajevo ljubavi moja. Velika je to pjesma, jer je veliko sve ono prošlo i nestalo o čemu je pjevala, ali je, prije svega drugog, velika zbog Keminog glasa, njegove boje i prirode. Kako je samo bila tužna ta pjesma o Sarajevu. Takva je bila i onda kada još ništa nije bilo izgubljeno, niti se znalo što se sve može izgubiti. Bila je tužna jer je taj glas pjevao samo tugu
Poslije je otpjevao tekst slikara i karikaturista Alije Hafizovića, onaj tekst u kojem bilo gdje da krenem o tebi sanjam, i putevi me svi tebi vode, jer gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo ljubavi moja. Velika je to pjesma, jer je veliko sve ono prošlo i nestalo o čemu je pjevala, ali je, prije svega drugog, velika zbog Keminog glasa, njegove boje i prirode. Kako je samo bila tužna ta pjesma o Sarajevu.
Takva je bila i onda kada još ništa nije bilo izgubljeno, niti se znalo što se sve može izgubiti. Bila je tužna jer je taj glas pjevao samo tugu. I u pjesmi taj sudbonosni stih: gledam s nekom čežnjom na svjetla tvoja. Istina, dragi Alija, čista istina: pamtimo tu čežnju, dok se vlak lijeno vuče od Pazarića prema gradu, a mi budni usred noći čekamo kad ćemo mu vidjeti svjetla. Nikada više ni za jednim gradom nećemo to osjetiti.
U ratu je smršao, prepolovio se, kao svi što smo se prepolovili. I nikada nismo bili bliži svojoj ljudskoj prilici i mjeri, nikada nismo bili skladniji nego tada, tako prepolovljeni. Arsenu je u Zagreb slao pismo-pjesmu. A sa Zlatanom Fazlićem i Zlajom Arslanagićem pjevao je: Ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo, i u njoj onih nekoliko stihova koji su za mene i danas onaj “Ružin pupoljak” iz kojeg se razvije i raspriča cijeli jedan prošli život: “Dugo toplo ljeto, Zenica, tombola. Crno-bijeli teve, na njemu gondola.”, i “Dva-tri metra snijega i tutanj ligura. Pusti fiću što ne pali dok ga raja ne gura.” Ima li toga što bi se o nama današnjima moglo tako reći? Možda i ima, ali nema više glasa koji bi otpjevao.
Kemal Monteno živio je između ratova. Rodio se kao jedna od najljepših posljedica Drugoga svjetskog rata, zrele godine dočekao je usred opsade Sarajeva. Pjevao je: “Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo.” A onda je, ipak, otišao. Bio je blag, veseo i nezlobiv čovjek. Nije sebi pridavao značaj, niti je bio ljubomoran na druge pjevače. Kako bi s onakvim glasom i mogao biti. U tom je glasu nosio Sarajevo.
Nema ga više.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Manje mržnje a više ljubavi
Srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio je božićnu poslanicu svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.
U poruci se ističe da se na Božić javljaju, otkrivaju i daruju tri osnovne svetinje ljudskog i sveukupnog postojanja: svetinja oca i očinstva, svetinja majke i majčinstva, svetinja djeteta i djetinjstva. Stoga se ističe da je obitelj osnovna stanica Crkve Božje, slika Božje Trojedine ljubavi.
Kada ljudi poriču i zaboravljaju Boga ljubavi, raspada se obitelj kao njeno zemaljsko ostvarenje i javljanje – to jest, zajednica muškog i ženskog kao sveta Tajna ljubavi i rađanja za život vječni.
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu
Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu – to sve više među ljudima i u ljudima caruje lažna ljubav i samoljublje.
Ljudsko biće je po prirodi i pozivu stvoreno za ljubav. A kao što ljudski organizam treba zdravu hranu, to čovjek, gubeći pravu ljubav i zdravu hranu, zamjenjuje ih surogatima ljubavi i hrane. Takav čovjek postaje nesposoban shvati i prihvati vječnu Istinu, upozorava se u poslanici.
U poslanici se odgovara na pitanje “nije li naše vrijeme ponovno krenulo putem smrti, putem zamjenjivanja istine Božje lažju, putem služenja tvari umjesto Tvorcu?”
Zaista, čovjek je danas u opasnosti više nego ikada zamijeniti Boga sotonom, lažnim božanstvom i lažnim znanjem. Kad god je u povijesti čovječanstvo kretalo tim putem, neminovno se nalazilo u predvorju svoje katastrofe i pred propašću svoje civilizacije.
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova
Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova.
Ta zlouporaba neminovno izaziva poremećaj osnovnog poretka i pravila življenja, uzrok je zla i mnogih bolesti, ugrožava zdravlje kako čovjeka tako i prirode, i dovodi do gubljenja smisla života.
Odbacivanje i gaženje drevnih kršćanskih i sve čovječanskih moralnih osnova života, i na njima građenog istinskog ljudskog postojanja i dostojanstva, vodi poremećaju same naše prirode i života, ističe se u poslanici, te podsjeća kako Kristovo rođenje poziva na povratak iskonskim moralnim vrijednostima, na suzdržljivost, na mudro življenje mladih, na svetinju braka, na post i molitvu.
Molimo se novorođenom Kristu da u godini koja dolazi bude manje nemira a više mira, manje mržnje a više ljubavi, manje nesloge a više sloge, ističe se u poslanici.
(IKA)
Blagdani u Remetincu
U zatvoru u Remetincu, kao i svake godine, pripremala se božićna predstava. Redatelj predstave, jedan seksualni prijestupnik, došao je Renu Sinovčiću i upitao ga: “Rene, hoćeš li igrati u božićnoj predstavi? Mogao bi glumiti betlehemskog pastira ili jednoga od trojice mudraca s istoka”, a Sinovčić mu je odgovorio: “Zahvaljujem na ponudi, vrlo rado bih igrao mudraca s istoka, ali bojim se da ću ja za Božić biti s obitelji. Svaki čas očekujem da mi Ćiro Blažević dođe s jamčevinom”.
Prošao je, međutim, Božić, a Ćiro se s novcem nije pojavio.
Nekoliko dana kasnije pripremao se novogodišnji program, a drugovi su opet pitali Sinovčića: “Rene, hoćeš li kupiti srećku novogodišnje lutrije?
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”. Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti
Glavna je nagrada čitav vikend u sobi za bračne posjete”, a ovaj je i njih odbio riječima: “Momci, to mi super zvuči, ali u vrijeme izvlačenja mene više neće biti ovdje. Sad sam se čuo s Ćirom. Maloprije je krenuo od kuće i samo što nije donio moju jamčevinu”.
Ali, došla je i Nova godina, a Sinovčić je i dalje u reštu.
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”.
Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti.
Kad je sudac Sinovčiću odrezao deset milijuna kuna jamčevine, svi su rekli: “Deset milijuna? Pih! To je sitniš za Ćiru”.
No, dani, evo, prolaze, Sinovčić je blagovao i remetinečki bakalar i novogodišnju puricu za koju se mnogi koji su izašli iz zatvora kunu da je najbolja što su ikad jeli, a Miroslav Blažević ne dolazi s obećanom torbom novca.
Za dragog prijatelja i dalje ima samo toplu riječ utjehe. I nije mu se zapravo ni čuditi. Da je Ćiro Blažević plaćao jamčevinu svim prijateljima koji su završili u zatvoru, što bi njemu, sirotome, naposljetku ostalo?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Prijetnje političkih vampira
Papa Franjo o ljubavi i nježnosti te o pretvaranju oružja u plugove, hrvatski duhovnici o ratu koji traje. Suprotno uobičajenom shvaćanju Božića kao blagdana blagih vijesti, zajedništva i pomirenja, neki su hrvatski biskupi zagadili svetu noć porukama mržnje: grleći se s osuđenim ratnim zločincima, zalupili su vrata najvišim predstavnicima legalno potvrđene državne vlasti, javno im dovikujući neka im na mise ne dolaze.
Navodno veliki katolici prijete krvavim Božićem. Isus se ove godine u Hrvatskoj nije rodio kao mirotvorac, nego kao mrki, do zuba naoružani ratnik.
Hrvatska za nekoliko dana ulazi u novo ljeto koje je okruglih sedamdeset godina udaljeno od okončanja Drugog svjetskog rata i dva puna desetljeća od završetka Domovinskog rata. Ali, za razliku od ostatka svijeta, ovdje se davno zaključeni ratni konflikti smatraju nezavršenima. Čak se ponovno pokušavaju otvoriti.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća
U normalnim zemljama obljetnica se 1945. obilježava s mišlju da se nekadašnji rat nikada više ne vrati. U Hrvatskoj upravo suprotno, da bi se nekadašnji ratovi ponovno prizvali i vratili. Davno završene vojne ovdje ne pripadaju prošlosti. Ovdje se ponovno rade mobilizacije i ljudi pozivaju u ratni stroj.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća.
U preslikavanju situacije iz onoga vremena pokušava se, kao prvo, ponovno nametnuti pitanje države kao još uvijek neriješeno. Tako ovih dana jedan utjecajni član HDZ-a, komplimentirajući šefu svoje stranke, tvrdi da je Tomislav Karamarko, doslovce, državotvoran. To ga, kao, čini dobrim čovjekom i političarom, pogodnim da upravlja današnjom Hrvatskom.
Što danas, gotovo dvadeset i pet godina nakon formiranja samostalne hrvatske države, znači biti državotvoran? To znači optirati za nešto što je već realizirano! Hrvatska država postala je činjenicom prije skoro četvrt stoljeća. Kako je to notorno i neporecivo, onda se stalno pokušava proizvesti atmosfera njene ugroženosti.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a ovdje se stalno podgrijava sumnjičavost u njenu izvjesnost. Na sve se strane otkrivaju urote i zaplotnjaci, antihrvatski elementi. Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan.
Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan
Samo u tom je kontekstu moguće razumjeti i božićnu propovijed nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je s oltara zagrebačke katedrale ovom prilikom obnarodovao vlastitu varijantu prokazivanja nekih navodnih unutarnjih neprijatelja. Njegova više politička nego vjerska teorija zavjere tvrdi da snage koje naziva “ideolozima razvaline” namjerno uništavaju Hrvatsku. Hrvatska, dakle, nije ugrožena nizom loših vlasti, od kojih su neki pokrali državu, drugi se pokazali nesposobnima nositi s teškom ekonomsko-socijalnom krizom, nego se, po kardinalu Bozaniću, hrvatska država namjerno podriva i ruši iznutra.
Na istom je tragu i njegovo nazivanje branitelja koji prosvjeduju pod šatorom na Savskoj “čuvarima temelja kuće”. Veterani sigurno imaju velike zasluge za obranu i opstanak Hrvatske, ali pretvarati bilo koju društvenu skupinu u kerbere države, to je nespojivo s demokratskim poretkom. Takvim se porukama u braniteljskim redovima raspiruje nezdravi solunaški, subnorovski ili provoborački refleks.
Usto, implicira se postojanje onih od kojih državu treba čuvati, što proizvodi atmosferu općeg sumnjičenja. Tako Bozanićeva homilija neodoljivo podsjeća na retoriku bivšeg jugorežima: borački se redovi pozivaju neka budu uvijek budni jer neprijatelj nikada ne spava.
Suprotno forsiranoj potrazi za državnim neprijateljima, hrvatskoj državi ne prijeti nikakva opasnost. Ni izvana ni iznutra. Prijeti joj mogućnost da bude doživljena kao promašen projekt jer se pokazuje neuspješnom. Ako je danas moguće govoriti o nekakvoj državotvornosti, onda je prije svega treba mjeriti po poštovanju institucija hrvatske države. U čemu su veliki državotvorci nerijetko vrlo tanki.
Drugo, 1991. godina pokušava se u Hrvatsku vratiti i upornim reanimiranjem davno, prije dvadeset godina moćnom pobjedom zaključenog rata. Može se razumjeti kad pobijeđeni žive u prošlosti i sanjaju revanš. Ali nešto je jako trulo u Hrvatskoj kad se jednom dobiveni rat ponovno želi voditi. Rat koji teče izgleda da je trajna čežnja hrvatskih nacionalista.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma
Mnoge parole koje u posljednje vrijeme prebukiraju hrvatski javni prostor zvuče kao reprint one zloslutne o tome da “ni oružane bitke nisu isključene”. Treba li podsjećati da je s tom najavom Slobodan Milošević svojedobno pokrenuo agresiju?
Ali, hrvatske su granice mirne, pa kako nema nikakva znaka izvanjske invazije, pokušava se zametnuti rat iznutra. Jedan umirovljeni admiral govori o “unutarnjoj agresiji”, tražeći ponovno, doslovce, oslobađanje Hrvatske. Jedan biskup priziva novu Oluju i aktualnu vlast naziva zločinačkom te uspoređuje s nacistima. Politička i stranačka utakmica pokušava se pretvoriti u drugo poluvrijeme Domovinskog rata.
Histerično se traga za mrskim neprijateljem u “našim redovima”. Oni koji su prije dvadeset i nešto godina bili skupa, u istom rovu, sada su odjednom na suprotnim stranama. U vukovarskoj koloni sjećanja, među ljudima koji su se došli pokloniti žrtvama, traži se nekakva navodno peta kolona. Neki se vukovarski heroji ili njihovi potomci proglašavaju četnicima ili jatacima velikosrpske agresije. Branitelji na Savskoj plakatiraju da ovoga puta ratuju protiv Jugoslavena, kao što su 1991. ratovali protiv Jugoslavije. Premda je Jugoslavena u Hrvatskoj, saznajemo, jedva tristotinjak. Šačica jada, reklo bi se.
Za potpaljivanje ratnog ozračja koriste se i pitanja koja nikako nemaju veze s ratom. Nevjerojatan je postupak jednog studentskog kapelana koji je bolno pitanje pobačaja iskoristio da bi u božićnoj noći širom Hrvatske poslao poruku kako “rat nije gotov”, jer “preko Dunava opet dolaze da ubijaju našu djecu”.
Čovjek koji je u Crkvi zadužen za rad s mladima jednu je posve izmišljenu priču o tome da liječnici s one strane Dunava u Hrvatskoj rade abortuse, jer domaći ginekolozi, pozivajući se na priziv savjesti, to odbijaju, dakle takvu je ekplozivnu mješavinu don Stojić, bez ikakve provjere, plasirao u javnost mobilizirajući mržnju i zagovarajući stanje permanentnog rata u Hrvatskoj. Očito, sva su sredstva dozvoljena, samo da rat u glavama nikad ne stane.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina
Treće, kao neriješeno se pitanje, koje datira još s početka devedesetih, odjednom počeo postavljati i projekt, uvjetno rečeno, nacionalne pomirbe. Šef HDZ-a, aspirirajući najmanje na funkciju premijera, a moguće i kancelara, koncept pomirbe djece ustaša i partizana prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana proglasio je propalim i gura svoj plan lustracija.
Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe, skrojena po mjeri uglavnom nemodernih država, imala je mnogo političkih deficita, a neki su njeni aspekti, poput miksanja kostiju, bili i civilizacijski potpuno neprihvatljivi. Naslijeđe dva u prošlosti teško sukobljena ideološka bloka i danas opterećuje Hrvatsku. Linija nacionalne podjele iz Drugog svjetskog rata, s vremenom prilično izblijedjela, kao da se opet produbljuje.
Moderne i demokratske zemlje takve terete prošlosti rješavaju sredstvima pravne i demokratske države i tolerantnog društva. Ali i takva falična, Tuđmanova je ideja superiorna politici koju njegovi stranački nasljednici danas zagovaraju.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Neka čudna godina
Četrnaesta godina trećeg milenija poslije prvog Božića je u odlasku. Bila je to neka čudna godina. Puna događaja i (posebice tehnoloških i medicinskih) otkrića koja otvaraju nove nade i perspektive za bolju budućnost čovječanstva. S druge strane, nije manjkalo političkih događaja s katastrofičnim posljedicama čije se ljudske žrtve još zbrajaju, a o milijunima izbjeglica i prognanih da ne govorimo. Možda se i ovdje možemo složiti s Charlesom Dickensom da je to bila godina za koju se može reći da je istovremeno bila i najbolja i najgora.
Sutra, na Novu godinu, bit će 77,381.246 ljudi više na svijetu nego početkom 2014. godine. Stanovništvo svijeta je, dakle, poraslo za veličinu jedne Njemačke. Za one koje zanimaju statistički podaci i predviđanja dodajmo kako projekcije govore da će u siječnju broj stanovnika naše planete doseći 7 milijardi, 214 milijuna, 958.996, što je porast za gore navedenu prvu brojku ili u postotku za 1,08 posto. U tom istom siječnju svake sekunde će se u svijetu roditi 4,3, a umrijeti 1,8 osoba.
Četrnaesta godina trećeg milenija poslije prvog Božića je u odlasku. Bila je to neka čudna godina. Puna događaja i (posebice tehnoloških i medicinskih) otkrića koja otvaraju nove nade i perspektive za bolju budućnost čovječanstva. S druge strane, nije manjkalo političkih događaja s katastrofičnim posljedicama čije se ljudske žrtve još zbrajaju, a o milijunima izbjeglica i prognanih da ne govorimo
Elementarno pitanje kojim se bave demografi i futurolozi je koliko ljudi može Zemlja sa svojim ograničenim resursima uopće hraniti? Znanstvenici govore o otprilike 10 milijardi. Poznati sociobiolog sa Sveučilišta Harvard Edward Wilson je u svojoj često citiranoj knjizi ”The Future of Life” (Budućnost života) aktualizirao pitanja održivog razvoja i izložio nekoliko zanimljivih scenarija o tome koliko ljudi i u kojim uvjetima može Zemlja prehraniti.
Ujedinjeni narodi predviđaju da će do 2050. godine svjetska populacija narasti na devet milijardi stanovnika. No usprkos nekontroliranom porastu stanovnika ističe se i podatak da će se u više od 40 zemalja u sljedećih 30 godina broj stanovnika smanjiti, dok se u Europi značajna opadanja očekuju već u sljedećih pet godina.
Legendarna CNN-ova novinarka Christianne Amanpour u nedavnoj emisiji, a zatim i u objavljenom članku govori o tri ključna svjetska događaja u 2014. godini koja će obilježiti i globalno opteretiti nadolazeću 2015. To su, prvo, rat u Siriji i rastuće nasilje koje pod kišobranom samozvanog kalifata takozvane Islamske Države šire brutalni militanti ISIL-a.
Drugo ključno područje je povezano s ekspanzionističkom politikom Vladimira Putina i posljedično s time povezanom obnovom Hladnog rata. U središtu tih događaja su ratni sukobi u jugoistočnoj Ukrajini poslije aneksije Krima kao i Putinove ambicije da Rusiji vrati status velesile koja kontrolira svoju širu regiju i može se ravnopravno nositi s Europskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama.
Sutra, na Novu godinu, bit će 77,381.246 ljudi više na svijetu nego početkom 2014. godine. Stanovništvo svijeta je, dakle, poraslo za veličinu jedne Njemačke. Za one koje zanimaju statistički podaci i predviđanja dodajmo kako projekcije govore da će u siječnju broj stanovnika naše planete doseći 7 milijardi, 214 milijuna, 958.996, što je porast za gore navedenu prvu brojku ili u postotku za 1,08 posto
Treće značajno područje promjena je zapravo pozitivna vijest koja stiže potkraj godine Obaminom najavom prekida blokade Kube i konkretnim koracima pomirenja između najdugovječnijih i najčešćih neprijatelja u zapadnoj hemisferi.
Amerikanci su konačno shvatili da je njihova politika totalne izolacije Kube zapravo kontraproduktivna, a u pravom trenutku su naišli i na otvoren prijem kod Raola Castra, nešto realnijeg i popustljivijeg Fidelovog mlađeg brata.
U pregledu najvažnijih globalnih događaja u protekloj godini nikako ne smijemo izostaviti uspješnu Zimsku olimpijadu u ruskom Sočiju, u koju je tada još raskošan Putin ugradio pedesetak milijardi eura te Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, koje, iako domaćini nisu osvojili očekivano zlato, može služiti na ponos najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike.
Od pamtivijeka pa sve do nedavno je Isis bilo ime egipatske benevolentne božice koja posebno brine za udovice i siročad, a povremeno i liječi bolesne te čini druga čudesa. U 2014. godini je svijet doživio šokantni susret sa sasvim drugačijom ISIS.
Radi se o kratici koja jednostavno znači Islamic State of Iraq and Syria (ISIS), a koja se naizmjenično rabi sa sve češćom i geografski ambivalentno ambicioznijom inačicom ISIL – Islamic State of Iraq and Levant. Taj je politički projekt militantnih i do ekstrema fanatiziranih islamskih fundamentalista bio uglavnom ignoriran sve dok nisu zauzeli strateški grad Mosul i krenuli prema Bagdadu, a učinkovitom medijskom propagandom svijetu obznanili svoje bolesne ekspanzionističke ambicije i krvoločne metode njihova ostvarenja.
Legendarna CNN-ova novinarka Christianne Amanpour u nedavnoj emisiji, a zatim i u objavljenom članku govori o tri ključna svjetska događaja u 2014. godini koja će obilježiti i globalno opteretiti nadolazeću 2015. To su, prvo, rat u Siriji i rastuće nasilje koje pod kišobranom samozvanog kalifata takozvane Islamske Države šire brutalni militanti ISIL-a
ISIS/ISIL je zastrašujuć ne samo zbog svojih ciljeva nego i zbog sveprisutne brutalnosti na svim medijima, posebice na televiziji, Twitteru i YouToubeu. Militanti imaju dobro organiziranu propagandu koja se uspješno koristi najnovijom videotehnologijom u regrutiranju svojih pripadnika ne samo u arapskom svijetu nego sve više i u zapadnim zemljama.
S druge strane su prikazi militanata uz natpise “Evo nas uskoro u Bagdadu” natjerali mnoge iračke vojnike da napuste svoje položaje vjerujući da je njihov poraz neizbježan. Sve do nedavne pozitivne promjene vlasti u Bagdadu u Iraku je vladalo rasulo praćeno očajničkim predviđanjima urušavanja cijelog državnog sustava.
Svijet se, strahom uzdrman, konačno probudio, te su SAD i njihovi saveznici zračnim napadima i strateškom podrškom kurdskim vojnim snagama na terenu za sada uspjeli zaustaviti ISIL u njihovim osvajačkim pohodima. No potpuno istrebljenje ISIL-a, zaustavljanje rata između režima i pobunjenika u Siriji te budućnost Iraka i eventualno stvaranje Kurdistana ostaju i nadalje najveći izazovi tog dijela Azije. Svakako uz stare izazove Izraela i Palestine, na koje su nas ovog ljeta opet podsjetili bombardiranje Gaze i nastavak nasilja u toj regiji.
Iz uvijek vulnerabilne Afrike dolazi druga vrsta opasnosti. Prošlo je više mjeseci prije nego što je zapadni svijet shvatio rasprostranjenost virusa ebole u zapadnoafričkim zemljama Gvineji, Liberiji i Sierra Leoneu. Više od 6000 ljudi je umrlo u toj najvećoj ikada zabilježenoj epidemiji. Zapad je uhvatila panika tek kada su se virusom zaraženi putnici, uglavnom medicinski djelatnici, vratili iz zemalja u kojima vlada epidemija. Tužno je što se još uvijek traže prava medicinska rješenja, ponajprije učinkovita vakcinacija.
Ovdje moramo stati. Zbogom 2014., odista čudna “najgora i najbolja” godino! Hoće li nam 2015. donijeti više nade i jasniji pogled u budućnost?
Demonski um don Stojića
Pobačaj je teška moralna dvojba za koju ću poraženo priznati da joj ne znam rješenje. Nekad sam bio slobodouman, nedvosmisleno pro choice, ali roditeljstvo me prije devetnaest godina pokolebalo. Drhteći od dotad nepoznate ljepote i straha, dok sam na ultrazvuku gledao sina, ne većega od jezgre badema, kako bubri u utrobi moje žene, učinilo mi je, iskreno, mučnom pomisao da netko nasilno iščupa takav jedan krhki i majušni zametak života.
Na drugoj strani, na svijetu je mnogo jada. Mnogo je, na primjer, nesretnica koje, ostanu li trudne, moraju izabrati između djeteta i zaposlenja jer i jedno i drugo naprosto ne mogu zadržati. Tko sam ja da sudim nekome tko se našao u takvoj egzistencijalnoj stupici?
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”
Nema tu jednostavnog odgovora i zapravo me živciraju glupani koji misle da ga ima, oni što pred bolnicama zapjenjeno izvikuju svoj stav, kakav god on bio, i velikim ga slovima ispisuju na transparentima, a specijalno mi je odvratno, drsko i bezosjećajno kad netko takvu užasnu traumu, nešto tako intimno i bolno iskorištava u političkim borbama koje s nerođenima ustvari nikakve veze nemaju. Učinio je to na Badnjak, na misi za demonstrante ispred Ministarstva branitelja, svećenik don Damir Stojić.
“Rat još nije gotov”, počeo je te večeri mladi propovjednik i svoju tvrdnju zatim potkrijepio jednom skandaloznom pričom koju je, doduše, samo načuo, od nekoga koga nije naveo, a koja ide, po prilici, ovako. Ginekolozi u vinkovačkoj bolnici, listom se pozivajući na priziv savjesti i svoj tvrdi katolički odgoj, ne žele činiti pobačaje te se za ovakve zahvate angažiraju srpski liječnici s druge strane granice. “Našu djecu za novac dolaze ubijati oni preko Dunava”, završio je don Stojić ogorčeno, “isto kao prije dvadeset godina kada su dolazili ubijati”.
Vjernici na ponoćki pred Ministarstvom na ovo su se prestravljeno prekrižili, nitko od njih nije imao pitanja, premda je koješta ostalo nejasno. Za početak, tko je Stojiću rekao da srpski ginekolozi čine abortuse u nas i može li se ona ili on uzeti kao vjerodostojan izvor? Zatim, ako je to s abortusima i istina, kako bi se, za Boga miloga, moglo izjednačiti s ratnim strahotama?
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari.
Ako se jedna Hrvatica svojevoljno spustila na ginekološki ležaj, potpisom garantirala pristanak na legalan medicinski zahvat, što ga je u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi napravio stručno osposobljen liječnik, pa bio on i Srbin, morate zbilja imati demonsku maštu da taj događaj usporedite s klanjem na Ovčari
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost.
Tu vam dođe bistrije zašto rat, kako bi rekao Damir Stojić, još nije gotov. Rat nije gotov jer mnogi jednostavno ne žele da on bude gotov. I spremni su, kako vidimo, i lagati i izmišljati stalno nove razloge da bi nastavili svoje mizerne, strašne, mržnjom ispunjene živote.
A može se, naravno, i drugačije. Prošli tjedan u Slobodnoj Dalmaciji Ivica Ivanišević objavio je genijalan tekst o Beatlesima, koji je za ove naše prilike vrlo poučan. John Lennon, Paul McCartney, George Harrison i Ringo Starr, kako i vrapci znaju, su iz Liverpoola. Manje je poznata činjenica da je Liverpool, kao strateški važna luka, britanski grad koji je nakon Londona najviše stradao u Drugom svjetskom ratu.
U napadima teških bombardera Reichsmarschalla Göringa, Ivanišević se potrudio naći precizne podatke, poginulo je 2716 građana Liverpoola, potpuno je uništeno 6500 domova, a čak 190.000 stambenih jednica pretrpjelo je veća ili manja oštećenja.
Don Stojić bi se trebao stvarno zabrinuti za svoje duševno zdravlje, savjetovati možda i s egzorcistom je li svećenički poziv za njega, kad on na sam Badnjak s oltara ovako sablažnjivo bogohuli, širi ovakvu izopačenu šovinističku propagandu, gotovo goebbelsovsku konstrukciju glasina i izvrnutih činjenica ne bi li raspalio vjersku i nacionalnu nesnošljivost
Usred ovog užasa, u podrumskim skloništima, zasipane sitnom prašinom, kmečale su četiri muške bebe. Njih četvorica rodili su se u eksplozijama, jaucima i kletvama, u krvi, gnjevu i mržnji, i kasnije se, kad su odrasli, proslavili čudesnim muzičkim djelom koje je cijelo, bez ostatka, od ljubavi.
I gdje su, molim vas, počeli karijeru? U Njemačkoj, među dojučerašnjim neprijateljima. 1960, samo petnaest godina nakon rata, Beatlesi stječu prva spolna iskustva s mladim Njemicama, zajedno s autorskom i sviračkom zrelošću s kojom će nešto kasnije čitav svijet zaluditi.
Prije nego drugi put kažete da rat između nas i Srba ni nakon dvadeset godina još nije završio jer su “rane još svježe”, poslušajte četvoricu engleskih dripaca, od kojih George Harrison tada još nije ni bio punoljetan, kako u hamburškom Star Clubu na svojim jeftinim češkim gitarama žustro drndaju “The Hippy Hippy Shake” i “Sweet Little Sixteen”.
Takvo se nešto trebalo čuti ispred Ministarstva branitelja na Badnjak. Mnogo prije imbecilno zlih izmišljotina o srpskim ginekolozima koji ubijaju hrvatsku nejač, okupljenima je trebalo pustiti Johna Lennona. On možda nije bio naročiti vjernik, “Imagine” mu je vrlo ateistička pjesma, ali ima u njegovu opusu i jedna koja bi savršeno poslužila prilici, “Happy Xmas (War Is Over)”.
Meni je to jedna od najdražih božićnih stvari, s jednostavnim tekstom, umiljatom, slatkastom melodijom i dječjim zborom, sve kako žanr traži, a na samome kraju dolazi stih koji trebamo čuti, mudrost koja nam danas i ovdje nasušno treba: War is over, if you want it/ War is over now/ Happy Xmas.
Rat je gotov, ako to želite.
Rat je gotov sad.
Sretan Božić.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Papa: 15 grijehova svećenika
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje.
Na početku Papa je rekao kako zamišlja Rimsku kuriju kao mali model Crkve, to jest, kao “tijelo” koje pokušava ozbiljno i svaki dan biti više živo, zdravije, skladnije i ujedinjenije u sebi i s Kristom. Zapravo, Rimska kurija je složeno tijelo, sastavljeno od mnogih odjela, vijeća, ureda, sudova, povjerenstava i brojnih elemenata koji nemaju svi isti zadatak, ali su koordinirani kako bi učinkovito, konstruktivno, disciplinirano i uzorno funkcionirali unatoč kulturnim, jezičnim i nacionalnim razlikama svojih članova.
Međutim, budući da je Kurija dinamično tijelo, ne može živjeti ako se ne hrani i ne brine za sebe. U stvari, kurija – poput Crkve – ne može živjeti bez životnog, osobnog, autentičnog i čvrstog odnosa s Kristom.
Papa Franjo primio je 22. prosinca u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru Papa je naveo “popis” od petnaest “bolesti” Rimske kurije među koje je ubrojio “duhovni Alzheimer”, egzistencijalnu shizofreniju, mentalnu i duhovnu “okamenjenost”, slabu koordinaciju, pretjerano planiranje i funkcionalizam, ravnodušnost prema drugima, klevetanje i ogovaranje
Član kurije koji se svakodnevno ne hrani tom hranom postat će birokrat (formalist, funkcionalist, puki službenik): loza koja se suši, malo po malo odumire i baca van. Svakodnevna molitva, redovito sudjelovanje u sakramentima, osobito euharistiji i pomirenju, svakodnevni dodir s Božjom riječju i duhovnost pretočena u življenu ljubav hrana je od vitalnog značaja za svakog od nas. Neka bude jasno da bez Njega ne možemo učiniti ništa, rekao je Papa.
Kao i svako tijelo, kao i svako ljudsko tijelo, ona je izložena bolestima i nemoćima, primijetio je Papa te spomenuo neke od tih mogućih bolesti, boljki kurije “koje slabe naše služenje Gospodinu”. Po uzoru na pustinjake, naveo je “popis” bolesti “koje će nam pomoći da se pripravimo za sakrament pomirenja, koji će biti lijep korak svih nas za pripremu za Božić”.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo.
Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10).
Druga je bolest “martalizam” (od imena Marta), pretjerana zauzetost: to je bolest onih koji su uronjeni u posao, zanemarujući, neizbježno, “bolji dio”: sjesti do Isusovih nogu (usp. Lk 10,38-42). Zato je Isus pozivao svoje učenike da “malo otpočinu” (usp. Mk 6,31), jer zanemarivanje nužnog odmora dovodi do stresa i uznemirenosti. Vrijeme odmora, za one koji su završili svoju misiju, potrebno je, obavezno i treba ga živjeti ozbiljno, rekao je Papa.
Prva je bolest osjećati se “besmrtnima”, “imunima” ili čak “nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati je bolesno tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi! To je često posljedica patologije moći, “kompleksa izabranih”, narcizma koji s velikom ljubavlju gleda vlastitu sliku i ne vidi sliku Boga utisnutu na licu drugih, osobito najslabijih i najpotrebitijih. Lijek za tu bolest je milost da se osjetimo grešnicima i kažemo svim srcem: “Sluge smo beskorisne. Učinili smo što smo morali učiniti” (Lk 17, 10)
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
To je bolest od onih koji su izgubili “mišljenje Isusovo” (usp. Fil 2,5-11), jer njihovo srce, vremenom, otvrdne i postane nesposobno bezuvjetno ljubiti Oca i bližnje (usp. Mt 22, 34-40). Biti kršćanin, zapravo, znači “imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu” (Fil 2,5), osjećaje poniznosti, nesebičnosti, velikodušnosti.
Četvrta je bolest pretjeranog planiranja i funkcionalizma. To se događa kad apostol sve pažljivo isplanira i vjeruje da će stvaranjem savršenog plana stvari napredovati, te se tako pretvara u knjigovođu ili računovođu. Nužno je, rekao je Papa, sve dobro pripremiti, ali nikada pritom ne pasti u napast da sputavamo i upravljamo slobodom Duha Svetoga, koja uvijek ostaje veća, darežljivija od svih ljudskih planiranja. “Naime, Crkva pokazuje svoju vjernost Duha Svetoga u mjeri u kojoj ne teži regulirati ga i ukrotiti… – krotiti Duha Svetoga! – … On je svježina, mašta, inovacija”, rekao je Papa.
Peta je bolest slabe koordinacije. To je kad udovi gube zajedništvo jedni s drugima i tijelo gubi svoju skladnu funkcionalnost i svoju odmjerenost, postaje orkestar koji proizvodi buku, jer njegovi članovi ne surađuju i ne žive duh zajedništva i izostaje “timski rad”. Kad noga govori ruci: “ja te ne trebam”, ili ruka glavi: “ja zapovijedam”, uzrokujući tako nelagodu i sablazan.
Postoji i bolest “duhovni Alzheimer” to jest zaborav “povijesti spasenja”, osobne povijesti s Gospodinom, “prve ljubavi” (Otk 2,4). To je progresivno opadanje duhovnih sposobnosti koje u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju kod osobe izaziva teški invaliditet te ona postaje nesposobna samostalno obavljati bilo koju aktivnost, živeći u stanju apsolutne ovisnosti o svojim često izmišljenim pogledima.
Vidimo to kod onih koji su izgubili sjećanje na susret s Gospodinom; kod onih koji nemaju deuteronomijski osjećaj života; kod onih koji u potpunosti ovise o svojoj sadašnjosti, svojim strastima, hirovima i slabostima; kod onih koji oko sebe grade zidove i navike te postaju, sve više i više, robovi idola koje su isklesali vlastitim rukama, rekao je Papa.
Treća je bolest mentalna i duhovna “okamenjenost” od koje boluju oni koji imaju srce kameno i “tvrdi vrat” (Dj 7,51-60); oni koji gube unutarnji spokoj, vedrinu i odvažnost i sakrivaju se ispod papira te postaju “strojevi koji obavljaju radnje”, a ne “Božji ljudi”. Opasno je, primijetio je pritom Papa, izgubiti ljudsku osjetljivost potrebnu da bi plakali s onima koji plaču i radovali se s onima koji se raduju!
Sedma je bolest suparništva i umišljenost kad izgled, boje odjeće i znakovi časti postaju primarni životni cilj, zaboravljajući riječi svetoga Pavla: “nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih” (Fil 2,1-4). To je bolest koja nas navodi da budemo lažni muškarci i žene i živimo lažni “misticizam” i lažni “kvijetizam”. Sam Pavao ih naziva “neprijateljima križa Kristova”, jer im je “slava u sramoti – jer misle na zemaljsko ” (Fil 3,19).
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima. Oni stvaraju tako vlastiti paralelni svijet, u kojem ostavljaju po strani sve ono što sa strogošću uče druge i počinju živjeti skrivenim i često razuzdanim životom. Za tu je vrlo ozbiljnu bolest veoma hitno i prijeko potrebno obraćenje, istaknuo je Papa.
Deveta je bolest naklapanja, mrmljanja i ogovaranja. Podsjećajući kako je o toj bolesti govorio mnogo puta, Papa je rekao kako o tome nije nikada previše govoriti. To je ozbiljna bolest, koja počinje jednostavno, možda samo običnim trivijalnim razgovorom, te obuzme osobu koja postaje “sijač kukolja” (poput Sotone), i u mnogim slučajevima “hladnokrvni ubojica” dobroga glasa svojih kolega i subraće. To je bolest kukavica koje nemaju hrabrosti reći nešto u lice osobama pa im govore iza leđa. Braćo, čuvajmo se terorizma naklapanja!, upozorio je Papa.
Deseta je bolest obožavanja vođa. To je bolest onih koji se dodvoravaju nadređenima, u nadi da će steći njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga (usp. Mt 23, 8-12). To su ljudi koji u obavljanju svoje službe misle samo na ono što moraju postići a ne ono što moraju dati. To su sitne duše, nesretni ljudi koji se vode isključivo vlastitom pogubnom sebičnošću (usp. Gal 5, 16-25). Ta bolest može također pogoditi nadređene kada se dodvoravaju nekim od svojih suradnika ne bi li stekli njihovu podložnost, odanost i psihološku ovisnost, ali krajnji rezultat je stvarno sudioništvo.
Osma je bolest egzistencijalne shizofrenije, nastavio je Papa. To je bolest onih koji žive dvostruki život, koji je plod licemjerstva karakterističnog za mediokritete i sve veće duhovne praznine koju akademski stupnjevi ili naslovi ne mogu ispuniti. Ta bolest često pogađa one koji se, napuštajući pastoralnu službu, ograničavaju na birokratske poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, sa stvarnim ljudima
Jedanaesta je bolest ravnodušnosti prema drugima. Prema Papi ta se “bolest” sastoji u ovome: “Kad svatko misli samo na sebe i gubi iskrenost i toplinu ljudskih odnosa. Kad onaj koji je najiskusniji ne stavlja svoje znanje u službu manje iskusnim kolegama. Kad se nešto dozna pa se zadrži za sebe namjesto da se podijeli s drugima što bi djelovalo pozitivno. Kad, iz ljubomore ili lukavosti, osjeća radost zbog tuđeg pada namjesto da drugoga podigne i ohrabri”.
Dvanaesta je bolest smrknuto lice kao na pogrebu. Od nje, smatra Papa, boluju osorne i strašne osobe, koje smatraju da – da bi netko bio ozbiljan – treba imati potišten, strogi izraz lica i postupati prema drugima – osobito prema onima koje se smatra inferiornima – s krutošću, tvrdoćom i arogancijom. Zapravo, teatralna ozbiljnost i sterilni pesimizam su često simptomi straha i nesigurnosti u sebe.
Apostol mora težiti tome da bude uljudna, vedra, oduševljena i vesela osoba koja posvuda širi radost. Srce puno Boga je sretno srce koje zrači radošću i prenosi je na sve oko sebe: to se odmah vidi! Ne gubimo dakle taj duh radosti, humora, pa čak i samoironije, koji nas čini dragim ljudima, čak i u teškim situacijama. Kako je dobro imati zdravu dozu humora!, poručio je Papa.
Trinaesta je bolest zgrtanja. To je kad “apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu zgrtanjem materijalnih dobara, ne iz nužde, već samo radi nekog osjećaja sigurnosti”. Papa je pritom podsjetio kako ništa od materijalnog ne možemo ponijeti sa sobom, jer “sudarij nema džepova” i sva naša zemaljska blaga – čak i ako su darovi – nikada neće ispuniti tu prazninu, štoviše učinit će je sve zahtjevnijom i dubljom. Za ove ljude Gospodin ponavlja: “Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol… Revan budi i obrati se” (Otk 3,17-19).
Zgrtanje samo otežava i nezaobilazno usporava hod. Papa je pritom iznio jednu anegdotu. Podsjetio se kako su španjolski isusovci opisivali Družbu Isusovu kao “laku konjicu Crkve”. “Sjećam se premještaja mladog isusovca, kada su se na kamion tovarila mnoga njegova dobra predmeti: torbe, knjige, predmeti i darovi. Tada mu jedan mudri stari isusovac, koji je to promatrao, reče: ‘zar je to laka konjica Crkve?’. Naše su selidbe znak te bolesti”, rekao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”
Četrnaesta je bolest zatvorenih krugova, gdje pripadnost grupi postaje jača od pripadnosti Tijelu i, u nekim situacijama, samome Kristu. Premda ova bolest uvijek počinje s dobrim namjerama, ona s vremenom zarobljavaju udove i postaje rak koji prijeti skladu Tijela i uzrokuje toliko zla – sablazni – pogotovo za našu najmanju braću. Samouništenje ili “prijateljska vatra” od suboraca je najpodmuklija opasnost. To je zlo koje pogađa iznutra i, kao što Krist kaže: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti” (Lk 11,17).
Posljednja, petnaesta, bolest s Papina “popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih.
I ta bolest nanosi mnogo zla Tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često uime pravde i transparentnosti! Papa je pritom podsjetio na svećenika koji je pozvao novinare da im ispriča – i izmisli – neke privatne i povjerljive stvari o svojoj braći i župljanima. Njemu je bilo važno vidjeti se samo na naslovnici, jer se tako osjećao “snažnim i uvjerljivim” nanoseći mnogo štete drugima i Crkvi. Jadnik!, prokomentirao je Papa.
Svoj govor Papa je završio duhovitom opaskom: Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova: vijest je samo kada padnu, no ima ih toliko koji lete. Mnogi kritiziraju a malo ih je koji mole za njih. To je vrlo lijepa izreka, ali i vrlo istinita, jer ističe važnost i osjetljivost naše svećeničke službe i koliko zla može čitavom tijelu Crkve nanijeti samo jedan svećenik koji “padne”.
Na kraju je Papa čestitao svima okupljenima, njihovim obiteljima i suradnicima sretan Božić te ih zamolio da ne zaborave moliti za njega.
(IKA)
Koliko i kako ljubiti
Došašćem smo se pripravili za Božić, koji je proslava blagdana Kristova rođenja. Posebno je to vrijeme liturgijske godine koje nas je pozvalo na budnost i koje samo po sebi svake godine ponovno u nama probudi posebne osjećaje. Sve nam se, makar za trenutak, čini ljepše, bolje, radosnije i sve nam postaje moguće. Zato smo u vremenu došašća izišli iz svojih svakodnevnih rutina.
Pripremali smo se za blagdan Božića slaveći mise zornice, pristupajući sakramentu pomirenja s Bogom, sudjelujući na duhovnim obnovama. To je kršćanska priprava za Božić! I čini se, gledano iz perspektive radosnog božićnog ozračja koje nas je zahvaćalo s približavanjem Božića, da ni jedan drugi povijesni događaj ne utječe na našu sadašnjost, ne ulazi toliko u njezin ritam, kao što to čini događaj Božića.
Sve nas to otvara otajstvu pravoga Božića, Božića u kojemu je Bog postao Emanuel, s nama Bog, Božića u kojemu je Bog ispunio sva svoja obećanja i naša najintimnija očekivanja, pokazujući nam kako i koliko nas ljubi. Božić je mjera Božje neizmjerne ljubavi prema nama!
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi
Ulazeći u ljudsku povijest, tihim i nečujnim korakom, bez ikakve političke ili vojne moći, kao jedan od mnogih, bez privilegija, bez želje da bude različit, a u solidarnosti s uvjetima najslabijih i nemoćnih među nama, onih siromašnih i odbačenih, onih na “egzistencijalnim periferijama siromaštva” (papa Franjo), Bog nam pokazuje kako i koliko nas ljubi, ali i kako se ljubi.
Postoji, međutim, danas i jedan drugačiji Božić koji se donekle preklapa s pravim Božićem i njegovim porukama, a još više s onim našim tradicionalnim božićnim običajima, ali je opet i bitno drugačiji.
Potrošački je to Božić, Božić “blagdana”, u koji se ulaže velika energija i poprilično novca da bi nam dočarao umjetno stvorenu božićnu bajku u kojoj će se svaki pojedinac osjećati posebno, ali i u kojem je zanemaren onaj jedini razlog zbog kojega se svaki čovjek doista treba osjećati posebnim, odnosno da je Bog u betlehemskom Djetetu postao čovjek, da je Bog postao jedan od nas.
Bez toga razloga za proslavu Božića, o Božiću imamo toliko toga, ali nemamo Božić, Boga koji je u Djetetu postao jedan od nas. Zaustavila ga je površnost instantne božićne radosti, radosti ovdje i sada, radosti trenutka, radosti koju je moguće kupiti, ali koja se veoma brzo potroši i ostavi prazninu u duši i u novčaniku, a ne dotiče bitnu božićnu poruku. Slavlje Božića raskošnosti, koje od otajstva čini legendu, koreografiju, slavlje bez Slavljenika, kratkog je vijeka.
Čim se lampice ugase i ukrasi skinu, u naš se svijet vrati praznina. I sve ponovno postaje kao što je bilo prije, a možda i gore. Potrošački Božić, Božić “blagdana”, nestane zajedno sa svim rekvizitima koji su ga održavali na životu.
Poznate su Kristu te okolnosti. To su okolnosti poput onih u potrošačkom Betlehemu koji mu nije dao boravište, nego ga je otpravio u štalu. Zato je njegova štala nužno lišena svega što je suvišno, svega što nas može omesti na putu istinskog zajedništva s njim. Ali ta štala ima ono najbitnije. Ima ljubav kojoj ni krajnja bijeda nije prepreka.
Svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića
Božja je to ljubav prema nama koja ne počiva na površnosti i ne očituje se u sentimentalnosti. Bog nam nudi puno više od toga. Istodobno to je i ljudska ljubav kao naš odgovor Bogu na ljubav kojom smo ljubljeni. Svjedoci te ljubavi su oni koji se nisu dali zavesti blještavilom površnosti, nego su poput Marije, Josipa i pastira postali svjedoci istinskog Svjetla koje je u betlehemskom Djetetu došlo na svijet.
Tama betlehemske noći, hladnoća srca stanovnika i oštra slama, odbijeni konak i vedro nebo nisu tek prošlost. Božićni događaj je aktualan i danas. I svatko od nas u svojoj slobodi i ovog Božića bira svoju ulogu u tom događaju. Nemojmo dopustiti da nas zavede površnost, da nama zagospodari sentimentalnost koja nam se nudi na svakom koraku, da nas zaslijepi svjetlost “blagdanskih” lampica potrošačkog Božića.
Uronimo u događaj božićnog otajstva, razmišljajmo o tome što Bog o Božiću učini za nas i otkrit ćemo put spasenja koji nam Bog nudi u jednostavnosti betlehemske štale i u odbačenosti odbačenih. Otkrit ćemo, također, da je taj put i naš put. Božić nam onda više neće biti samo prigoda za kratkotrajni odmak od svakidašnjice i trenutačna okrepa, površna prilika za zabavu koja brzo dođe i još brže prođe, nego će nam nastaviti biti ono što je Božić od svog početka bio i ostaje za sav svijet i cijelo čovječanstvo: početak nove ere na putu spasenja, jer “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9).
S ovim mislima na otajstvo koje slavimo, ali i upozorenjem na površnost kojoj smo i mi kršćani izloženi, svima vama želim sretan i radostan susret s Gospodinom o ovogodišnjem Božiću i blagoslovljenu novu 2015. godinu.
Mate Uzinić, dubrovački biskup
(IKA)
Milosni Božić u domovini Inka
Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje. [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 14
- 15
- 16
- 17
- 18
- 19
- Next Page »