U Bocvani sam bio zbog ponuđenog mi posla. Nakon što sam u Gaboroneu, glavnom gradu te prilično uređene afričke države, obavio razgovore s potencijalnim poslodavcem, valjalo mi je ići natrag kući, u Holandiju. Let za Amsterdam je polazio iz udaljenog Johannesburga, kamo sam trebao poći automobilom, ugodnim i prostranim Toyotinim kombijem koji je vozio šofer direktora BIDPA-instituta, onog na kojem mi je nuđeno zaposlenje. [Read more…]
Trojstvo: Robin, Karl i Isus
Bio je 15. maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rođendan koji sam proveo sâm, baš sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam cio dan morao raditi mada je bila subota, vikend za sve osim za mene.
Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte, te tada novopridošle članice Unije. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i još plavijim morem posutim bijelim brodicama koje sam povremeno pogledao kroz otvorena vrata sobnog balkona dok sam satima sjedio nad hrpom papira i mojim prijenosnim računalom. Tako sam proveo cijeli dan, sve do kasno popodne.
Predvečer odlučih da prošetam, razgledam grad u kojem sam bio po prvi puta. Začudi me arhitektura, uske popločane ulice i kamene zgrade, svaka sa velikim drvenim, a zastakljenim balkonom koji se nadvisuje nad glavama prolaznika. Kao da su dubrovačke palače sa Straduna dobile balkone gospodskih kuća iz centra starog Tbilisija. Čudna kombinacija, a lijepa.
Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri njegove karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku, već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin
I odjednom, dok sam razgledao taj ubavi gradić, glavni grad još ubavije zemlje-otoka, pogled mi skrenu jedan plakat na vratima crkve pored koje sam prolazio. Pisalo je na engleskom: ”Trinidad – An amazing story”.
Vauuu, pomislih. To mora da je nešto za mene – možda moj rođendanski poklon. Oduvijek sam se divio Karibima, maštao da odem do Jamaike ili Kube, da vidim i naučim što o tom dijelu svijeta. I gle sad, večeras mi se nudi predavanje o Trinidadu, karipskom otoku na koji se Kolumbo, prvi među svim Europljanima iskrcao tokom njegova trećeg putovanja u Novi svijet te daleke 1498. To je jedino što sam znao o Trinidadu uz šturu geografsku činjenicu da se nalazi tik uz obale Venezuele.
Uđem radostan u crkvu maltešku i sjedoh u prvi red da bih bio bliže govorniku. Iskustvo me naučilo da je, kada slušam nekoga tko govori jezikom što mi ga mati nije podarila, dobro gledati u onoga tko besjedi, pratiti igru njegovih usana te tako imati pomagalo za bolje razumijevanje.
Pričekah nekoliko minuta dok se pred gotovo punom crkvom ne pojavi govornik. Bio je odjeven u dugačku bijelu odoru koja je dosezala do poda – očigledno je pripadao nekom egzotičnom svećeničkom redu.
Pozdravi nas na španjolskom, pa na engleskom, bolje reći dva puta nas pozdravi istom mješavinom ta dva jezika. Onda poče priču o Trinidadu, bar ja tako u početku mišljah. No, ubrzo on otkri svoje karte i ja vidjeh da ne zbori o čarobnom karipskom otoku, već o nečemu meni nerazumljivom. Priča često spominjući debelu svetu knjigu, omiljeno štivo mame. Priča o neka tri lika koja se sudaraju, podudaraju i preklapaju jedan s drugim – neki duh, te otac i njegov sin.
Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali što je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito
Istina, Trinidad nije više spomenuo, već je rekao da će nadalje koristiti englesku riječ za isto – ”trinity” – što ja sebi prevedoh kao ”trostrukost”, ”trojstvo”, tako nešto. I onda govornik nastavi u smislu kako je to trojstvo njemu sveto, kako on u trojstvu vidi oličenje svega dobroga, vidi sve najsvjetlije, vidi nekoga tko mu pokazuje put, pokazuje istinu, tko mu hoće pokazati novi život. Tko ga tim putem hoće voditi. I sve tako nekako. Priča nešto što ja ne razaznadoh, što ne mogoh umom da slijedim. Pričao je o nečem što ni dan-danas, deset godina kasnije nisam kadar sasvim da razumijem.
Tijelom prisutan, duhom napustih predavanje. Mislima odlutah u drugom pravcu. Na klupi u prvom redu crkve počeh razmišljati o mojih herojima, likovima koji su mene vodili i koji me vode kroz život. Htjedoh napraviti inventuru, sastaviti listu mojih uzora. Napregnuh sjećanje.
Potraja malo, pa mi jedan dođe na pamet. Robin Hood! Da, s njim je sve počelo. Kao dječak od osam-devet godina sam se divio njemu i njegovoj četi. Ti junaci mojeg djetinjstva su činili meni na volju kada su iz zasjede prepadali bogate trgovce i plemiće po Sherwoodskoj šumi, otimali im blago i robu, te sav plijen dijelili siromašnima i ugnjetavanima. Oni su donosili osmijeh na moje lice, radost u moje dječačko srce. Oni su me još dugo godina podsjećali što je pravda, kako treba da izgleda, kako se za nju treba zauzeti – mačem i srcem, silno i silovito, samo tako, baš kao što je činio Robin.
Pokušah se sjetiti još kojeg heroja moga života, neke snažne ličnosti koja mi je kazivala kako da i ja postanem sličan. I opet se sjetih jednog lika, opet muškarca, i opet borca za istinu i pravdu. Koja slučajnost, upitah se u trenu. Taj moj heroj je bio i herojem moga oca, čitave njegove generacije: Karl mu je ime bilo. Karl Marx puno ime i prezime.
O tom junaku ne saznah iz priča koje su drugi o njemu zapisali, što je bio slučaj sa Robinom, već iz knjiga koje su nastale iz njegova pera. Pisao je o nepravdi, osuđivao ju je, govorio kako da joj se suprotstavimo, kako da živimo slobodno. Pisao je o slobodi pojedinca kao uslovu slobode za sve, zvao nas da krenemo u borbu za tu najveću vrijednost.
Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume
Marx je postao moj učitelj, moj uzor za hoditi životom misleći na druge, na ugnjetavane i prevarene, na obespravljene. U dobi kada sam postajao odrastao muškarac podsjećao me na dragog junaka moga djetinjstva, Robina Hooda. Istinoljubiv i neustrašiv, Marx je također učio da trebamo mač. Samo nasilnim putem se može otkloniti tiranija bogataša, samo mačem se blago koje su nam oteli može natrag dobiti.
Marx je imao i srce, baš kao Robin. I on je mislio na siromašne, i on je govorio da trebamo biti uz njih, razumjeti oskudicu i patnju, biti solidarni. Kakav heroj! Herojčina! Bolji od Robina. Mnogo bolji. Marx je heroj koji je htio pomoći čitavu svijetu, ne samo šačici ojađenih što su živjeli u par zaselaka podno Sherwoodske šume.
Razmišljajući o njima dvojici, ipak shvatih da su Robin i Marx jedno, da je prvi urastao u drugoga, baš kao što se i ja, nekadašnji prvoškolac sa naivnim, dječačkim poimanjem sherwoodske pravičnosti utopih u zrela čovjeka spremna da stane pod Marxovu zastavu pravde, barjak svjetske revolucije ugnjetavanih, onaj crveni, srpom i čekićem ukrašen.
Sjedeći u prvom redu prepune malteške crkve, nastavih se prisjećati ostalih mojih heroja. Tko je sljedeći, pitah se. I odmah mi na pamet dođe on, opet muškarac, opet borac za pravdu i istinu, opet netko na strani obespravljenih, poniženih, proganjanih. Isus Nazarećanin mu je ime. Isa, kako u Kur’anu časnom stoji. Njega sam odnedavno zavolio, prihvatio kao mog junaka, kao moj uzor, kao moj putokaz, svjetionik u tami. Odmah i čitavim srcem.
On je učio da je ljubav snaga najveća, jača od mača. Da se voleći svaki boj izvojuje i svaka bitka dobije. Ona za pravdu kao i ona protiv nejednakosti, ugnjetavanja i svih zala inih.
Njega sada slijedim. Tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što trajnu sreću daje smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta.
Tog mladog učitelja, meni neviđena mudraca i filozofa koji je formulu ljubavi što trajnu sreću daje smislio i živio još prije dva milenija. Na kraju je bio razapet od onih koje je volio i nije se odupirao njihovoj zloći, prihvatio ju je kako bi im sa stratišta, sa križa na koji je bio zakucan izdišući kazao i pokazao da ih voli i da im oprašta
Tim činom im je poručio da se ljubiti može svako, da se neprijatelj, onaj smrtni, treba voljeti. Poručio je da slijedimo srce, ono što je u njemu, a ne krhki i osvetoljubivi razum koji nas vodi u ropstvo.
Srce nikada ne vara, veli nam on, ono će nam ljubeći druge pokazati put spasenja, put slobode. Neviđene slobode koju ćemo doživjeti kada srcem otkrijemo ljepotu sklada po kojem živi univerzum i kada ponovo postanemo dio njega, te svekolike, božanske harmonije.
Razmišljajući o mojim herojima, ponovo pokušah da ih rangiram dajući prvenstvo posljednjem koga sam sreo. I ubrzo se ispravih. Sva trojica su jedno, jedan je utekao u drugog, drugi u onog trećeg. Oni se spajaju, preklapaju, oni su trojstvo, baš kao i ja koji sam rastao prvo s jednim, pa drugim i napokon trećim. Svi su sada u meni. Robin, Marx i Isus. I u trenu mi kroz glavu prostruji da je to moje sveto trojstvo. Moja Trinidad.
U istom času začuh ”Amen” što ga izgovori svećenik završavajući propovijed, pa još jednom ”Amen” što ga u horu ponoviše prisutni. To me prenu iz razmišljanja. To me vrati u realnost. Ustadoh, pa polako napustih crkvu u koju tek slučajem uđoh.
Napolju me zapuhnu vjetar koji Valetu u maju hladi, a zimi pustoši. Večer je već bila pala, prelijepa, ljepša od dana koji sam propustio radeći. Nakon kratke šetnje sjeo sam u jedan valjan restoran, vani na terasu, za stol u uglu sa četiri stolice. Naručio sam večeru, najbolju hranu koju su nudili, i nazdravio čašom vina. Sebi za rođendan.
Za stolom su bila i njih trojica. Nisu me napuštali sve od početka predavanja o Trinidadu u onoj crkvi malteškoj. Nazdravih i njima, a oni mi uzvratiše osmijehom od kojeg se moje srce razveseli. Razveseli se prvi put tog dana koji je već bio na izmaku. Dana koji mi je započeo u samoći, potrošio se u napornu poslu, a završio veselo u društvu s troje mojih heroja. Uz zdravicu. Rođendansku.
Na Skypeu sa Ramizom
Upoznao sam ga u djetinjstvu kada sam se sa Marindvora s roditeljima preselio na Goricu. Ramiz je tu bio starosjedilac, par godina ranije se bio doselio u isto susjedstvo iz Hrvatske. Došao je sa majkom. Otac, poznati ugostitelj, je poslom bio u Zagrebu. Neposredno pred naš susret otac mu je naprasno umro. Iako ga nikada nisam upoznao, zamišljao sam ga kao iznimno topla i nježna, tako mi je Ramiz o njemu zborio.
Bili smo vršnjaci, obojica tada u petom razredu osnovne škole, iste škole, one u Šenoinoj ulici. Zajedno smo se igrali kao dječaci u obližnjim komšijskim baštama, zajedno činili nestašluke koji pripadaju tim godinama, sjedili u istim gimnazijskim klupama, skupa išli na igranke kada smo stasali da zagledamo djevojke, zajedno provodili ljeta na moru, gotovo istovremeno se i oženili, ja tek par mjeseci ranije.
Naše druženje se onda beščujno, neprimjetno, a sasvim prirodno provuče i utka kroz cijeli naš život. I djeca, koju smo dobili nekako u isto vrijeme, su nam se igrala zajedno, a i sada, kada su odrasli i samostalno žive svoje živote, istina, na različitim stranama svijeta, druguju blisko i iskreno.
Moja radoznalost da upoznam svijet, da se uvjerim da li sam dovoljno spreman za njega gdje god on bio, me još pred rat odvede iz Sarajeva, rastavi od Ramiza, istina, tek fizički. Cijelo vrijeme smo se dopisivali, nazivali telefonom, ostali bliski čak i u vrijeme kad je rat bjesnio u Bosni, a moj drugar morao tražiti utočište na suprotnom kraju Evrope, Africi skoro na domak. Nakon nekoliko godina izbjeglištva on odluči da se vrati u zavičaj, u rodni nam grad. Ja ostadoh da lutam po Evropi, rodnom mi kontinentu što mi čitav posta zavičajem. I evo, tako biva već gotovo četvrt stoljeća.
Viđao sam se redovno sa Ramizom svih ovih godina poratnih. Dolazio sam najmanje par puta godišnje da obiđem njega, Tunu i moju mamu, najdraže mi osobe koje sam imao u Sarajevu. Zadnjih par godina dolazim samo zbog njega. Ja mu to, istina, ne kažem, a ni on meni. Obojica znamo da je tako, riječi potvrde nisu potrebne. Najvažnije nam je da naše djetinjstvom utemeljeno, a mladošću betonirano prijateljstvo traje. Ja sam zbog toga sretan, presretan
Viđao sam se redovno sa Ramizom svih ovih godina poratnih. Dolazio sam najmanje par puta godišnje da obiđem njega, Tunu i moju mamu, najdraže mi osobe koje sam imao u Sarajevu. Zadnjih par godina dolazim samo zbog njega. Ja mu to, istina, ne kažem, a ni on meni. Obojica znamo da je tako, riječi potvrde nisu potrebne. Najvažnije nam je da naše djetinjstvom utemeljeno, a mladošću betonirano prijateljstvo traje. Ja sam zbog toga sretan, presretan.
U našim prepiskama i kratkim susretima smo saznavali sve jedan o drugome, o našim bitkama kroz život i za život, o brigama i radostima kroz koje smo prolazili tokom te dvije podebele decenije naše rastavljenosti, o iskušenjima i pobjedama. O svemu, ili skoro o svemu. Jedino o čemu nismo razgovarali ili, tačnije, nismo puno razgovarali je Bog.
O tome sa Ramizom nisam nikada nadugo zborio, sa sobom i sa drugima jesam. Njemu tu temu nisam otvarao, jer je on bio i ostao tvrdokorni ateista. Bog ga nije zanimao, nije želio saznavati o njemu. Nije htio nikoga nevidljiva sebi za autoritet.
Ni ljudi koji su pošli tim putem ga nisu puno zanimali, radije bih rekao, odbijali su ga, posebno ako bi to što u sebi nose pokušali s njim podijeliti. Nikada Ramiz nije imao ni vjeru, ni religiju. Ni boga nije imao, onog pravog, svemoćnog boga što je iznad svih ljudi i bogova. On si je radije za boga uzeo jednog marginalca, tek slabašnu sjenu od božanstva, pomoćnog asistenta Zeusovog kojeg još i danas slijedi. Taj jedini bog što ga upućuje kroz život je moj bivši bog, Dionis.
Ja sam Dionisa zamijenio prvo jednim, onda drugim, pa trećim bogom kojeg su slijedili mnogi okolo mene. Mijenjao sam te tuđe bogove kao cipele sve dok nisam sreo Johna, mog dragog irskog prijatelja, koji mi je pokazao da je jedini bog kojeg svaki od nas treba tražiti onaj naš Bog, ekskluzivni, unikatni Bog koji je drugačiji za svakog od nas – naš privatni Bog, onaj koji vapi da bude pronađen, da postane dio nas, da mi postanemo dio njegov. Taj Bog nas preklinje da zavirimo u svoje i u tuđe srce, da ga tamo tražimo i nađemo kako bi nam podario sebe, podao nam trajnu radost življenja. Neviđenu.
Ramiz je znao da sam već dugo na tragu svoga Boga. Znao je to više po promjenama koje je na meni uočavao negoli kroz ono što sam mu ja o tome govorio, tačnije, izbjegavao da govorim. I čudio se, nije mogao shvatiti da ja hoću tu i takvu promjenu. Nije htio prihvatiti da sam svojom voljom postao konvertit, da sam samovoljno okrenuo leđa bogu kojeg smo nekoć obojica slavili i proslavljali. Čak mi je i prebacivao zbog toga. Upućivao mi prijekore da sam ga izdao, iznevjerio.
O svemu, ili skoro o svemu. Jedino o čemu nismo razgovarali ili, tačnije, nismo puno razgovarali je Bog. O tome sa Ramizom nisam nikada nadugo zborio, sa sobom i sa drugima jesam. Njemu tu temu nisam otvarao, jer je on bio i ostao tvrdokorni ateista. Bog ga nije zanimao, nije želio saznavati o njemu. Nije htio nikoga nevidljiva sebi za autoritet
Ja sam mu pokušavao objasniti šta ja hoću, šta mi sada treba, čemu stremim. On to jednostavno nije htio da razumije. Odbijao je da shvati, jer se bojao da bi se onda i njegov život mogao promijeniti. Da bi morao ostaviti Dionisa.
Istovremeno nije htio vidjeti da mu njegov bog polako izmiče i odmiče. Nije si htio priznati da ga povelika perla nanizanih godina sve više sprečava da drži korak sa Dionisom i da ga slijedi. Ostao je tvrd i slijepo vjeran svom bogu jedinom, čak i sada, kada mu ponajčešće u leđa gleda. Takav je moj Ramiz. Takvog sam ga ja vidio, prihvatao i volio. Takvog ga i danas volim.
Jedne večeri, nakon decenijama dugog izbjegavanja priče o vjeri i Bogu, ona otpoče između nas dvojice, bez ičijeg prisustva. I to na način kako već priliči zakletom nevjerniku, ateisti iz interesa, mom Ramizu. Bili smo na Skypeu, ja za svojim kompjuterom u Amsterdamu, on za svojim u Sarajevu. Upalismo ton, pokaza se slika, meni njegova, njemu moja. Uvod kao i obično poče standardnim otvaranjem: kako si, šta ima nova, koga si vidio, jesi li kamo putovao?
Počesmo lagano ćaskati. A onda on ugleda mali drveni križ što je na tankom koncu visio meni oko vrata, križ koji sam odnedavna počeo nositi, pa odjednom promijeni ton. Prepoznah njemu svojstven cinizam. ”Šta je to Mik, jesi li to postao kardinal. Samo još da nabaciš zlatan prsten-pečatnjak, pa da mi počneš propovijedati. Daj, skidaj to, ne sramoti se!”
Ja ga pogledah ozbiljno, ne znam da li je kvalitet slike na skypeu dozvolio da on to primijeti, pa odgovorih smirenim glasom:
“Ramo, ovo je moja vekerica, moj budilnik, podsjetnik na najdraža mi učitelja, na njegove riječi i upute. Ovaj križ me, kad god se u ogledalu pogledam, opomene da za me ima samo jedan put, jedna istina i jedan život. Križ mi simbolizira Isusa Nazarećanina, Isu, kako u Kur’anu Časnom stoji, koji uči da voleći druge kao sama sebe možemo živjeti potpun život, možemo doživjeti samorealizaciju i istinsku sreću, trajnu.”
Ja sam Dionisa zamijenio prvo jednim, onda drugim, pa trećim bogom kojeg su slijedili mnogi okolo mene. Mijenjao sam te tuđe bogove kao cipele sve dok nisam sreo Johna, mog dragog irskog prijatelja, koji mi je pokazao da je jedini bog kojeg svaki od nas treba tražiti onaj naš Bog, ekskluzivni, unikatni Bog koji je drugačiji za svakog od nas – naš privatni Bog, onaj koji vapi da bude pronađen, da postane dio nas, da mi postanemo dio njegov. Taj Bog nas preklinje da zavirimo u svoje i u tuđe srce, da ga tamo tražimo i nađemo kako bi nam podario sebe, podao nam trajnu radost življenja. Neviđenu
On mi govori da je ljubeće srce svemoćno kao Bog, da je to jedini Bog, ta toplina što nam je u srcu podstanar.
Ramiz, ne očekujući ovakvu ozbiljnost u mome tonu i riječima, malo zastade, pa onda poče poznatu mi ateističku mantru, onu komesarsku:
”Šta ja mislim o svemu tome – evo lakonski ću ti reći. Znani i neznani su ‘nakitili’ knjige o Isusu da bi privukli podanike koji će u vjeri naći neki smisao. Naravno da će nam oni u tim knjigama pisati i braniti da radimo sve ono što i sami znamo da je protivno zdravom razumu i moralu. Namjera njihova ‘privlačenja’ i okupljanja naivnih masa pod stijegom Krista je prozirna, ona leži u želji da dušebrižnici manipulišu ljudima. Oni znaju da su podanici, zarobljeni religijom i strahom od kazne zbog grijeha, spremni dati poslednju paru da bi se bogu i njegovim ambasadorima na zemlji dodvorili.
Otkazivanje poslušnosti vjerskoj vlasti i suprostavljanje crkvenoj dogmi i porezu nije moglo proći bez sankcije. Pa i one na lomači. O tome sam ti nešto već ranije napisao….
…Dragi moj Mik, znam, reći ćeš za zle i nevaljale, pa makar svi oni odreda bili Kristovi ambasadori, sve sami kardinali i biskupi, da takvi nisu pravi vjernici, ali tu dolazimo da opšteg zaključka da i vjernike, kao i sve ljude, dijelimo na dobre i loše, na prave i manje prave, na one koje daju i one koji otimaju. Zašto u takve pojave uplitati boga i bilo koga njemu sličnoga?
Neki ljudi su jednostavno zli i sebični. Ostali, njih je, vjerujem, nešto više, su spremni pomoći drugome, vođeni su osjećajem da su dio zajednice, da pripadaju grupi s kojom dijele bliskost. Tà i sam nedavno vidjeh kako čovjeku pozli na ulici, a onda nepoznati ljudi pritrčaše, podigoše ga, donesoše odnekud čašu vode, pozvaše ambulantna kola. Ljudi su spremni žrtvovati nešto za druge, neko više, neko manje. To je jednostavno ljudska priroda.
Zašto tu tražiti boga, zašto ga izmišljati i nekima dati priliku za manipulaciju? Zašto miješati nešto nepostojeće u sve ovo, uplitati nešto nadnaravno, boga tražiti kao objašnjenje i izliku? Nazovimo to jednostavno altruizam i živimo dajući drugima po našem osjećaju, po vlastitoj mjeri i potrebi.”
Ja, vođen svojim novim životnim kredom, u smirenom, najdobronamjernijem tonu pokušah objasniti kako ja gledam na stvari, kako ih moj razum tumači, a srce prihvata. Počeh ovako:
Počesmo lagano ćaskati. A onda on ugleda mali drveni križ što je na tankom koncu visio meni oko vrata, križ koji sam odnedavna počeo nositi, pa odjednom promijeni ton. Prepoznah njemu svojstven cinizam. ”Šta je to Mik, jesi li to postao kardinal. Samo još da nabaciš zlatan prsten-pečatnjak, pa da mi počneš propovijedati. Daj, skidaj to, ne sramoti se!”
”Dragi moj Ramize, svi smo dobri ako se poredimo sa drugima, uvijek ćemo naći nekoga od kojeg smo u našim očima bolji, topliji, nesebičniji. Isto tako, kada smo u nečem ili, pak u mnogo čemu loši, i tada se s malo napora možemo opravdati upoređujući se sa zlima i opakima. To je tako lako kada koristimo relativne mjere, sopstvene, rastegljive.
Ali ako se poredimo s nečim perfektnim, idealnim, što najčešće ne želimo, jer se ne usudimo suočiti sa sopstvenim manjkavostima i slabostima, sa našom gramzivosti i egoizmom, onda ćemo vidjeti da smo podbacili, svi do jednoga, svaki od nas. Vidjećemo da je naša ljubav za druge, nas altruizam tek sitna milostinja koju im dajemo kako bismo opravdali našu sebičnost, imperfektnu narav i oprali lošu savjest.
A sada, evo kako ja nadalje mislim na temu doziranog altruizma, o kojoj promišljam već godinama. Veoma dugo. Zašto ljudi neće da prihvate Isusa, neće da slijede njegovu mjeru davanja i ljubavi, koji su im izgovori da budu altruisti po sopstvenom nahođenju, da daju drugima u maloj dozi, ‘na kašičicu’? Jednostavno jer sebe mnogo vole, previše, toliko mnogo da zaboravljaju da smo sudbinski isprepleteni sa drugima, da smo braća, da smo jedno. Iza njihovih na pod bačenih mrvica koje oni ljubavlju za bližnjeg zovu, krije se jedna ogromna zamka. Zamka egoizma.
Svi oni imaju svoje specifično vjerovanje u ljubav, imaju svoju posebnu mjeru ljubavi za druge; oni tu mjeru sami tumače i primjenjuju na sebičan, vlastiti način. Za jedne to znači dati puno, za druge znači dati malo, a za treće znači ne dati ili čak oteti. Njihova mjera ljubavi je rastegljiva: od žrtvovanja za druge do žrtvovanja drugih. To je osnovna greška koju ja vidim, to je meni izvor svih zala ovozemaljskih.
Ja zato neću ljudsku mjeru ljubavi. Hoću Njegovu mjeru – želio bih bar da se krećem putem kojim ću je učiti koristiti. Taj sin stolara iz Nazareta tačno kaže koliko ljubavi moramo imati za druge da bismo im dali sreću, da bismo trajno bili srećni. Tačno u milimetar, u gram. ‘Ljubi drugoga kao sama sebe’, kaže i savjetuje nam. On ima mjeru koja je univerzalna, a do kraja prilagođena svakome pojedinačno. ‘One size fits all’ – rekli bi u modernim propagandnim porukama.
Pitao sam se da li sam mu rekao sve na pravi način, na način da me shvati, da me prihvati i u toj mojoj dimenziji, spiritualnoj. Nisam imao iluzija da bi on nešto od moga htio za sebe uzeti. Nisam se ponadao ni da bi on tu njegovu mjeru ljubavi mogao približiti nekoj univerzalnijoj. Dovoljno dobro i dugo ga poznajem da bih se u to ufao. A onda opet pomislih da je sve moguće. Čuda se dešavaju, u to sam se lično uvjerio. Možda se dese i Ramizu
Ramize, za mene je taj mladić što je živio prije dva milenija genijalan mislilac, filozof nad filozofima, jednostavan u svojoj poruci, jednostavno perfektan. On mi kazuje kojim putem da hodim, kako da tražim istinu, odakle da započnem novi život drugačiji od dosadašnjeg.”
” Mik, ja te ne prepoznajem kada tako zboriš” – prekinu me Ramiz. ”Imam osjećaj da se razilazimo, bojim se da ću te izgubiti ako tako nastaviš. Nego najbolje da religiju i vjeru (to dvoje on stalno brka, ne razumije da je religija ono što drugi za nas odaberu i onda hoće da mi u to vjerujemo, a vjera ono što mi sami sebi otkrijemo i u šta onda vjerujemo i u skladu s vjerovanjem živimo) ostavimo po strani u našim razgovorima, neka one budu tvoja privatna stvar.”
Tako reče, pa mi onda postavi pitanje koje prethodnu rečenicu derogira u trenu. Pitanje kojim meni dade do znanja da očekuje da se vratim njegovoj vjeri, njegovu bogu, mome bivšem bogu.
”Mik, ko je sročio ove stihove koje si ti nekoć tako rado citirao? – Vino, žene, kocka, ovamo, neka ide do đavola ko misli na sutra. Smrt nam stalno šapuće na uho. Dolazim sigurno!”
Ja u sebi pomislih: ”Stari Ramiz, nepopravljiv epikurejac”. Nasmijah se slatko, pa onda krenusmo o fudbalu, dobroj hrani, skorašnjem putovanju ili nečemu sličnom. Ne sjećam se više.
Kada smo završili nas skype-razgovor pokušah da više ne mislim na ono o čemu se on vodio. No, ne mogoh.
Pitao sam se da li sam mu rekao sve na pravi način, na način da me shvati, da me prihvati i u toj mojoj dimenziji, spiritualnoj. Nisam imao iluzija da bi on nešto od moga htio za sebe uzeti. Nisam se ponadao ni da bi on tu svoju mjeru ljubavi mogao približiti nekoj univerzalnijoj. Dovoljno dobro i dugo ga poznajem da bih se u to ufao.
A onda opet pomislih da je sve moguće. Čuda se dešavaju, u to sam se lično uvjerio. Možda se dese i Ramizu.