Napomena uredništva: u znaku poštovanja i zahvalnosti članu našeg redakcijskog savjeta, pokojnom Jovanu Ćirilovu, objavljujemo In memoriam kolege Miljenka Jergovića a porodici Ćirilov, poštovateljima i prijateljima, izražavamo iskrenu sućut.

 

Prihvaćao je govoriti za ženske i lajfstajl magazine. To ga je veselilo, jer se dobro snalazio u visokim i u niskim socijalnim registrima. Pravio se kao da ne osjeća nikakvu razliku, i doista, svugdje je prolazio njegov visoki stil i jasan govor.

 

Zadnji put pojavio se u javnosti prije dva mjeseca, odgovarajući na upitnik jednoga tiražnog tjednika. Na pitanje o najdražim piscima, rekao je što bi i svaki pravi čitatelj, da se to iz dana u dan mijenja, ali konstanta su Krleža i Borges. Na pitanje o patnji, odgovorio je: “Srećom, ne poznajem to romantično osećanje. Ako patnju zamenimo tugom, onda je to kao kod većine ljudi gubitak najbližih – roditelja, prijatelja, a, možda zvuči neobično, i neprijatelja.”

S Mirom Trajilović 1967. osnivao je Bitef (Beogradski internacionalni teatarski festival), međunarodno najrelevantniju kulturnu instituciju u povijesti Jugoslavije, kojem će do kraja života ostati umjetnički direktor i selektor. Bio je ravnatelj Jugoslavenskoga dramskog pozorišta i višedesetljetni dramaturg Ateljea 212. Jedan od posljednjih, ako ne i posljednji, za kojeg se moglo reći da je kreirao i usmjeravao teatarske tokove u Jugoslaviji, na način na koji su to činili Branko Gavella, Bojan Stupica, u osamdesetima Ljubiša Ristić

 

Tokom 2014. trajalo je polagano opraštanje Jovana Ćirilova od života i svijeta. U travnju dao je Tamari Nikčević biografski intervju, objavili su ga u tjedniku Vreme, u kojem je, između velikih općekulturnih tema, veselo pripovijedao o tome kako je majčinom ljubavniku prenosio njena ljubavna pisma, u strahu da se majka ne ubije zbog neuzvraćene ljubavi.

 

S Mirom Trajilović 1967. osnivao je Bitef (Beogradski internacionalni teatarski festival), međunarodno najrelevantniju kulturnu instituciju u povijesti Jugoslavije, kojem će do kraja života ostati umjetnički direktor i selektor. Bio je ravnatelj Jugoslavenskoga dramskog pozorišta i višedesetljetni dramaturg Ateljea 212. Jedan od posljednjih, ako ne i posljednji, za kojeg se moglo reći da je kreirao i usmjeravao teatarske tokove u Jugoslaviji, na način na koji su to činili Branko Gavella, Bojan Stupica, u osamdesetima Ljubiša Ristić.

 

Hobi su mu bile etimologije. Govorio je strane jezike, ali svom se jeziku cijeloga života učio i poznavao ga do savršenstva. Skoro trideset godina, u Ninu je ispisivao autorsku rubriku Reč nedelje. Bio je znatiželjan i radoznao čovjek: pored riječi strast su mu bili i ljudi. Mnoge je poznavao. O ljudima je pisao bez zlobe i sa simpatijom.

 

Nizao je anegdote, nije se ustručavao ispričati trač – ali tako da kaže kako je to trač, oblikujući tako portrete suvremenika, značajnih i usputnih, slavnik i zaboravljenih, ne uskraćujući nikom božansku jedinstvenost.

 

Bio je javni intelektualac i u socijalizmu, i u nacionalistička i u demokratska doba. Građanski sin, suputnik revolucije, bio je član Saveza komunista, pod kraj i član Centralnog komiteta SK Srbije. Iskoristio je to da, posve neočekivano, progovori o pravima homoseksualaca u socijalističkom društvu. Njegova usamljenička akcija nije urodila naročitim plodom, tek ostaje zapisano u nekom ćirilovljevskom memorabiliumu da je to bio prvi pro-gay istup na političkim forumima socijalističkoga svijeta. A možda i posljednji.

On se nije javno deklarirao. A i zašto bi. Intelektualni, osobni, pa i emocionalni i tjelesni program Jovana Ćirilova bio je mnogo širi. Bio je vrlo elegantan muškarac, ali na način britanskog džentlmena, tako da ništa na njemu nije bilo ni sasvim novo ni skroz uredno. Izgledao je onako kako je pisao i govorio. Bio je u stanju omađijati i najotpornijeg sugovornika

 

On se nije javno deklarirao. A i zašto bi. Intelektualni, osobni, pa i emocionalni i tjelesni program Jovana Ćirilova bio je mnogo širi. Bio je vrlo elegantan muškarac, ali na način britanskog džentlmena, tako da ništa na njemu nije bilo ni sasvim novo ni skroz uredno. Izgledao je onako kako je pisao i govorio. Bio je u stanju omađijati i najotpornijeg sugovornika. Posljednji put vidio sam ga u Zepterovoj knjižari na Knez Mihajlovoj.

 

Na pitanje što bi želio biti nakon smrti, odgovorio je: “Pored sve želje da odgovorim na sva pitanja, na ovo zaista ne umem. Bio bi mi ideal da iako mrtav mogu da koristim svoju biblioteku koju sam strasno skupljao godinama.” Ovo je sjajan primjer ćirilovljevskog zavođenja: kaže da ne zna odgovoriti, pa kao usput, izgovori svoju testamentarnu rečenicu.

 

Poznavao je Krležu i Andrića. O tome je govorio Tamari Nikčević. Krleža ga je, kaže, tješio kada je saznao da mu mama ima rak. Sjedili su u Mažestiku, Krleža mu je govorio – nije to ništa, i ja imam rak kože – pa je htio skidati košulju da mu pokaže kako to, doista, nije ništa…

 

“Nasuprot Andriću, čini mi se da Krleža nikada nije izgovorio nijednu rečenicu koja nije nabijena emocijama. U smislu otvorenosti, širine, strasti, mogu da kažem da je Krleža daleko više pripadao našem, beogradskom mentalitetu, dok je Ivo Andrić – onako uzdržan i suspregnut – bio bliži zagrebačkom, gornjogradskom, rezervisanom. (…) Njegova uloga u jugoslovenskoj kulturi je grandiozna. Mislim da je svojim delima pokazao i to koliko levica zapravo može da bude kompleksna, ozbiljna, moderna, rafinirana.”

 

Smrću Jovana Ćirilova umire još malo i Miroslav Krleža.

 

(Prenosimo s autorova portala).