U četvrtak, 14. svibnja o. g., Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara i Friedrich Ebert Stiftung (FES) organizirali su znanstvenu konferenciju ”Identitet i karakter Bosne i Hercegovine kao europske države – pluralna demokratska zajednica naroda i građana – faktičko stanje, normativni okvir i komparativna perspektiva”. [Read more…]
O Mikuliću: BiH može ozdraviti
HKD Napredak je 6. svibnja, neposredno uoči Dana pobjede nad fašizmom i Dana Europe (9. svibnja), upriličio u Galeriji ”Gabrijel Jurkić” u Kamernom teatru 55 u Sarajevu promociju moje knjige ”U sjenci Branka Mikulića”. Moram odmah reći, zahvalan sam prvom čovjeku Napretka prof. dr. sc. monsinjoru Franji Topiću i za objavljivanje mojih sjećanja i promociju. [Read more…]
Branko Mikulić, Kobne godine
Početkom travnja će biti dvadeset godina kako je umro bosanskohercegovački političar Branko Mikulić. Danas su gotovo svi suglasni oko toga – najznačajniji političar kojega je BiH ikad imala.
Čistim stjecajem okolnosti, pa ipak – tim povodom iz tiska izlazi njegova knjiga ‘‘Kobne godine“. Pisana je u ratnom Sarajevu, a u rukopisu je dvadeset godina bila, ponajprije zahvaljujući njegovu prijatelju Janezu Zemljariču, brižno čuvana daleko od očiju svekolike javnosti.
U povodu njezina izlaska, a nakon svega, mogu reći: bio sam prvi i posljednji čitatelj Mikulićeva rukopisa ‘‘Kobne godine“. Prvi budući da me je početkom ljeta 1993., zajedno s Hrvojem Ištukom, pozvao svojoj kući i zamolio da ‘‘pogledam to što on piše“. A zadnji budući da sam kao urednik, redaktor, lektor, korektor… zime/proljeća 2013./2014. njegov rukopis oblikovao u knjigu koja će ovih dana biti prezentna najširoj javnosti.
U povodu njezina izlaska, a nakon svega, mogu reći: bio sam prvi i posljednji čitatelj Mikulićeva rukopisa ‘‘Kobne godine“. Prvi budući da me je početkom ljeta 1993., zajedno s Hrvojem Ištukom, pozvao svojoj kući i zamolio da ‘‘pogledam to što on piše“. A zadnji budući da sam kao urednik, redaktor, lektor, korektor… zime/proljeća 2013./2014. njegov rukopis oblikovao u knjigu koja će ovih dana biti prezentna najširoj javnosti
Uz prvi susret s Brankovim rukopisom u svome sam ratnom dnevniku ‘‘700 dana opsade“ pod nadnevkom 18. 6. 1993. kratko zabilježio:
“Branko toči crno vino, daje mi rukopis svoje knjige ‘Bilješke i razmišljanja u ratnim danima 92/93’ koju je upravo dovršio i to s danom srpskog odbijanja Vance-Owenovog plana kad je nagovijestio da sad ide sve drugim pravcem… Iskreno se čudimo (i komentiramo) pismu kojim se muslimanski intelektualci i njihove nacionalne institucije obraćaju hrvatskoj javnosti.
Nimalo nisu samokritični, nego djeluju po onoj biblijskoj ’vide trun u oku brata svojega’, zaboravljajući pritom koliko smo mi bili žestoko kritični baš prema svojima. Ne može biti i ne smije biti da se u Bosni narodi dijele na podobne i nepodobne Hrvate i Srbe i da jedino nema sumnje kad su u pitanju Muslimani.“
O rukopisu ću tijekom i nakon čitanja još ponešto zabilježiti, ali najviše 5. 11. 1993. A Branka ću zadnji put vidjeti 27. 12. 1993. kad mu bolesnome Ivo Komšić, Hrvoje Ištuk, fra Petar Anđelović, don Luka Brković i ja odlazimo u posjet pred njegov skorašnji odlazak na liječenje u Lausannei.
I premda smo se tijekom cijele te ratne 1993. godine često susretali (bilo je više od dvadeset susreta) i u raznim prigodama družili, izbjegavao sam u svom dnevniku o tome detaljnije svjedočiti.
A u povodu ovoga zadnjeg, opetovanog čitanja i oblikovanja njegova rukopisa u knjigu pišem, evo, cijeli ovaj tekst i vlastito, kroz prizmu ove knjige, kratko prisjećanje na tog čovjeka izbjegavajući i opet sve privatno vezano za te susrete kao i višemjesečne razgovore o njemu i o njima s njegovom kćeri Planinkom Mikulić, osobito pak za vrijeme zajedničkoga studijskog boravka u Los Angelesu u proljeće 1996., nakon što je Branko bio već gotovo dvije godine mrtav.
O ratu je napisano mnogo svjedočenja, najčešće usko nacionalno obojenih; objavljeno je i mnogo dnevnika, najčešće oblikovanih naknadnom pameću; ali je svakako malo knjiga, ako uopće postoje, koje su s takvom analitičnošću i sveobuhvatnim pristupom pisane na licu mjesta i u vrijeme kad se ti događaji zbivaju, pa još iz pera nekoga tko je tada bio potpuno izvan politike
Tim prije što su u nevjerojatno kratkom vremenu potom umrli i Planinka, i Brankova supruga Rajka i sin Roćko. Jer knjizi treba prepustiti da govori o Branku!
O ratu je napisano mnogo svjedočenja, najčešće usko nacionalno obojenih; objavljeno je i mnogo dnevnika, najčešće oblikovanih naknadnom pameću; ali je svakako malo knjiga, ako uopće postoje, koje su s takvom analitičnošću i sveobuhvatnim pristupom pisane na licu mjesta i u vrijeme kad se ti događaji zbivaju, pa još iz pera nekoga tko je tada bio potpuno izvan politike.
Kod Mikulića, dakle, nije i ne može biti riječi o naknadnoj pameti (umro je 12. travnja 1994.); njegovo svjedočenje je dnevno-aktualno, recentno. Ono donosi, doduše u emocionalno pomalo povišenom tonu, dnevno svjedočenje (Branko to i ističe), ali krajnje hladno kad radi političku analizu, jer govori znanjem nekoga tko je bio političar s nervom, uz svekoliko iskustvo i neupitna političko-insajderka znanja.
I dok bi odvojeno njegove dnevničke bilješke ili prilozi knjizi vjerojatno sami po sebi malo općenito značili (ostali bi krajnje privatna priča jednoga bivšeg političara), zajedno ukomponirani tvore cjelovitu sliku raspadajuće Jugoslavije i rata za BiH, o kojemu autor ima nedvosmisleno jasno sliku.
Izvore velikosrpske agresije BiH Mikulić je analitički potkrijepio ne samo svojim svjedočenjem nego i Garašaninovim ‘‘Načertanijem“, Moljevićevom ‘‘Koncepcijom homogene Srbije“, ‘‘Instrukcijom“ Draže Mihajlovića, ‘‘Nacrtom Memoranduma SANU“, a došao je čak i do stenogramskih bilježaka osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika, što je pravi raritet ove knjige
Čak i onda kad se ne može načuditi brojnim potezima političkih aktera, svih involviranih u bh. rat: agresoru/agresorima, domaćoj političkoj (ne)pameti, licemjernoj međunarodnoj zajednici ili samo (nedoraslim) pojedincima koji misle da tvore povijest, a evo se već domalo potom, a danas pogotovu, pokazuje kako brojni od njih više niša ne znače ni u sredinama iz kojih su potekli. Pa ni unatoč i današnjoj ideološki snažno obojenoj presiji na dominantno nacionalno-religijsku memorijsku svijest.
Izvore velikosrpske agresije BiH Mikulić je analitički potkrijepio ne samo svojim svjedočenjem nego i Garašaninovim ‘‘Načertanijem“, Moljevićevom ‘‘Koncepcijom homogene Srbije“, ‘‘Instrukcijom“ Draže Mihajlovića, ‘‘Nacrtom Memoranduma SANU“, nego je čak došao i do stenogramskih bilježaka osuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika, što je pravi raritet ove knjige. Bošnjačku je politiku, uz ostalo, razumijevao i kroz Izetbegovićevu ‘‘Islamsku deklaraciju“, dok je hrvatsku politiku, budući da ima i snažnu obiteljsku hrvatsku političku tradiciju, najkritičnije prosuđivao.
Čitatelj knjige će se uskoro sam moći uvjeriti, unatoč tome što je knjiga završena tek na polovici rata, da su Mikulićeve prosudbe ubojito točne. No, i bez toga knjiga će u vremenu koje dolazi biti mnogovrsno važna i zbog njegovih autorskih tekstova i popratnih priloga okupljenih na jednom mjestu, a tako značajnih za razumijevanje političke kompleksnosti rata protiv BiH 1992.-1996., te kao takva i značajan prilog nekom budućem pisanju suvremene povijesti BiH.
Danas mnogih od aktera toga rata nema ‘‘nigdje na mapi“. Kratkom pameću, nedostatkom vizija i političkih znanja, a pogotovu zločinom, ne preživljava se, a Branko Mikulić traje. I ne samo zbog onoga što je bio ili što je u ovoj svojoj knjizi napisao, čime je svjedočio, nego ponajprije zbog onoga što je učinio ili, preciznije, što je učinjeno za njegova vremena.
Ostajući i u najtežim vremenima odan BiH (nije htio otići iz ratnog Sarajeva i BiH, pa čak ni na liječenje u Švicarsku dok mu nisu garantirali povratak i sahranu u BiH), i danas se pokazuje većim Bosanscem od svih onih koji su svoj ‘‘patriotizam“ demonstrirali na pretakanju ogromnih društvenih dobara u vlastite džepove
Ponajprije tu mislim na realizaciju dugoročnog programa razvoja BiH tada sažetog u viziju: tisuću škola, tisuću biblioteka, asfalt u svako općinsko središte, kultura i prosvjeta kao jedini način za napredak SR BiH. Uz to je išlo: razvoj bh. sveučilišne mreže ANUBiH-a, razvoj radijske i televizijske mreže.
Naporedo s tim radilo se na izgradnji velikih gospodarskih sistema (Energoinvest, Unioninvest, Famos, UNIS, Soko, RMK Zenica, Hidrogradnja, Hepok i dr.) koji su BiH učinili važnom ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i na zahtjevnom svjetskom tržištu.
Ostajući i u najtežim vremenima odan BiH (nije htio otići iz ratnog Sarajeva i BiH, pa čak ni na liječenje u Švicarsku dok mu nisu garantirali povratak i sahranu u BiH), i danas se pokazuje većim Bosancem od svih onih koji su svoj ‘‘patriotizam“ demonstrirali na pretakanju ogromnih društvenih dobara u vlastite džepove.
Narodna poslovica kaže: ‘‘Pilići se broje najesen“. Dakle, politički se rad cijeni po krajnjim rezultatima, uspjesima. Iza Branka je mnogo toga ostalo. Dvadeset godina nakon njegove smrti BiH je još uvijek daleko od toga da ima nekoga s takvim vizijama, organizacijskim sposobnostima, hrabrošću za donošenje strateških odluka, s analitičkim duhom, državničkom mudrošću…
A knjiga koja se uskoro pojavljuje u javnosti u dobroj će mjeri svjedočiti o tome i zašto je to tako bilo…
Jer, riječ je, znademo to, o povijesno važnim godinama i toj povijesti nedoraslim akterima, koje su stoga postale kobne – ‘‘Kobne godine“!
Grandiozna figura samoće
Željko Ivanković pripadao je onoj sarajevskoj književnoj generaciji koja nije doživjela Drugi svjetski rat, vremena života na tačkice, Trumanovih jaja, životne i ideološke oskudice, nego je djetinjstvo i mladost, sve do godina zrelosti, provodila u bolja i bogatija jugoslavenska vremena, obilježena postupnom političkom i kulturnom liberalizacijom, neponovljivim ekonomskim rastom i životnim standardom kakvoga, to je već sasvim izvjesno, za naših života na južnoslavenskim prostorima više neće biti.
Formativno razdoblje njegove generacije obuhvaćalo je sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. Tada se Sarajevo najviše izgradilo, niknula su brojna satelitska naselja na južnim prilazima gradu, broj stanovnika se skoro udvostručio, obnovljena je infrastruktura, a političke okolnosti – koje su simbolizirale osobe Branka Mikulića i Hamdije Pozderca – vodile su tome da Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina od nedefinirane pokrajine, ili tampon zone između Hrvatske i Srbije, postane ravnopravna drugim republikama i stekne svoj državni subjektivitet, čime je i Sarajevo, prvi puta u svojoj povijesti, postalo metropola.
Pokretali su se omladinski i književni časopisi, Televizija Sarajevo je, na užas zagrebačke, a pogotovu beogradske središnjice, pokrenula vlastiti centralni dnevnik, republika je uložila ozbiljna sredstva u uzdizanje i jačanje izdavačkih poduzeća Svjetlost i Veselin Masleša, pojavile su se prve poetske antologije u kojima je, opet uz neraspoloženje Zagreba i Beograda, afirmirano postojanje zajedničke i kompozitne bosanskohercegovačke književnosti, koju su bez obzira na svoje nacionalne pripadnosti, činili muslimanski (danas bošnjački), srpski i hrvatski pisci.
Kada je započela opsada, Ivanković je bio tridesetsedmogodišnjak, obiteljski čovjek, kakvi su u proljeće 1992. masovno gledali kako bi ženu i djecu poslali nekamo izvan grada, da bi zatim, tako životno rasterećeni, odlučivali o vlastitim prioritetima. Je li Sarajevo trebalo braniti ili ga je trebalo u sebi pregorjeti?
Bilo je to živo vrijeme, premda je u isti mah trajao i nesmiljeni progon stvarnih i izmišljenih ideoloških protivnika, nacionalista i neprijatelja socijalizma, koji je zahvatio i pojedine pisce, a kojim je Brankova i Hamdijina vlast prema Beogradu garantirala svoju komunističku pravovjernost.
Ivanković se pojavio kao osoba s ruba. On nije bio glavni tamo gdje je sve uzavrelo i gdje se stvarala jedna živa kulturna povijest. Tih i pomalo distanciran, netko tko nije rođeni Sarajlija (zanimljivo, ta vrsta zavičajne identifikacije sve do 1990. bila je neobično važna, čime je, između ostaloga, ipak potvrđivan stanoviti provincijalni karakter toga sarajevskog procvata), netko tko je prošao neke vjerske škole (što je tek bilo sumnjivo i odbojno), Ivanković ni time, a ni svojim temperamentom, nije bio predodređen da bude vođa i bard.
Pisao je pjesme i književne kritike, prevodio s njemačkoga i uređivao kulturne časopise. Bio je posvećenik književnoga posla, jedan od onih koji su u svakoj kulturi najvažniji i koji stvaraju iluziju o civilizacijskim i identitetskim kontinuitetima, iluziju o tome da društvo stoji na čvrstim i sigurnim temeljima, koji neće biti poljuljani dok god je nas i naših biblioteka. Ljudi poput Ivankovića male su tvrđave u svakoj kulturi. Bosanska i sarajevska nesreća sastojala se u tome što je 1991. i 1992. većina tih tvrđava pala.
Kada je započela opsada, on je bio tridesetsedmogodišnjak, obiteljski čovjek, kakvi su u proljeće 1992. masovno gledali kako bi ženu i djecu poslali nekamo izvan grada, da bi zatim, tako životno rasterećeni, odlučivali o vlastitim prioritetima. Je li Sarajevo trebalo braniti ili ga je trebalo u sebi pregorjeti?
Malo je takvih koji su se usuđivali postavljati si to pitanje, jer je to bio izbor između dvije prijetnje i dvije zjapeće praznine: ili ćemo gubiti glave, ili ćemo gubiti sebe.
Vrijedi poslušati Šostakovičevu Sedmu simfoniju, onu koja je pisana za opsade Lenjingrada, i samo nekoliko mjeseci kasnije izvođena u New Yorku, kao najčudesnija estetizirana poruka iz pakla u ljudskoj povijesti. Sarajevo je, pak, bilo maleno, u Sarajevo su dolazili ratni turisti. I upravo to, taj moment uzaludnosti, ”700 dana opsade” čini dodatno veličanstvenom knjigom. Premda je već malo onih koji će to jasno osjetiti, ta je knjiga njegova Sedma simfonija
Dvadesetak godina kasnije, onima koji su sačuvali glave, a u međuvremenu nisu otišli tako daleko da si više ne bi postavljali sarajevska pitanja, ova je dilema dramatično prisutnija nego što je bila tada. Vrijeme se ne može vratiti, niti se daju otkupiti već učinjeni životni izbori, ali s Ivankovićevog stanovišta, ostanak u vlastitome gradu, značio je odlazak dalje nego što ga je ijedan brod, avion ili pasoš mogao odnijeti. No, o tome ćemo, vodeći računa o kronologiji, kasnije reći još koju riječ.
U književnome smislu, rat je za njega bio izrazito blagorodan. Naime, ta ekstremna životna i socijalna okolnost, koja većinu ljudi, ali i većinu pisaca, čupa iz korijena – kao što nevješt seoski brico čupa zdrav zub – u Ivankoviću je našla nepomjerljivog protivnika, čiji su mir i sabranost katkad djelovali pomalo neljudski. U ono pred čim bi svatko drugi makar trepnuo, ako ne bi okrenuo glavu i pobjegao, ovaj je pisac gledao širom otvorenih očiju, gledao i bilježio, kao da u ratu nema baš ničega što bi čovjeka učinilo manje piscem, a više uplašenom zvjerčicom, kao da je potpuno normalno da se, eto, s vremena na vrijeme i zarati.
Osim toga, u njegovoj njemačkoj pedantnosti i franjevačkom učenju na kronikama, opisima vremenskih prilika i dnevnicima, našla se podloga za književno djelo što će nastajati u kontinuitetu dugome sedamsto dana.
Svakoga, ili skoro svakoga od tih dana Ivanković je mogao umrijeti, mogli su umrijeti njegovi bližnji, moglo se dogoditi, i događalo se, i nešto gore od smrti; svakoga, ili skoro svakoga od tih dana morao se barem po stotinu puta uvjeriti da književnost nije važna, nije važan jezik na kojem nastaje, nije važna kultura i nismo važni mi, i nema, pod ovim nebom, ama baš nijednoga razloga da bi čovjek išta bilježio, jer neće biti, tako se po stotinu puta učinilo, onih koji bi sutra to čitali i razumjeli, onih kojima bi bila važna ova književnost, ovaj jezik i kultura, i pisac koji ju je u tom strašnom vremenu stvarao; svakoga, ili skoro svakoga od dana u kojima je Željko Ivanković pisao svojih ”700 dana opsade” postojalo je nešto što je njegov posao činilo duboko uzaludnim.
Često se u to vrijeme sarajevska opsada uspoređivala s opsadom Lenjingrada, koja je bila i strašnija i smrtonosnija, ali je u sebi nosila nadu, na kakvu Sarajevo nije moglo računati, da će se ubuduće čovjekova civilizacija mjeriti mjerilima te opsade. Uostalom, vrijedi poslušati Šostakovičevu Sedmu simfoniju, onu koja je pisana za te opsade, i samo nekoliko mjeseci kasnije izvođena u New Yorku, kao najčudesnija estetizirana poruka iz pakla u ljudskoj povijesti.
Od takvih se knjiga, obično, živi nakon rata, na njima se gradi identitet jedne kulture, one su temeljne, po njima se prepoznajemo. Usporedba nije pretjerana: ono što je za njemačku kulturu nakon 1945. bio ”Doktor Faustus” Thomasa Manna, to je polovinom devedesetih za sarajevsku i bosanskohercegovačku društvenu identifikaciju značila knjiga ”700 dana opsade”, zajedno s, recimo, Vešovićevom kronikom ”Smrt je majstor iz Srbije”
Sarajevo je, pak, bilo maleno, u Sarajevo su dolazili ratni turisti. I upravo to, taj moment uzaludnosti, ”700 dana opsade” čini dodatno veličanstvenom knjigom. Premda je već malo onih koji će to jasno osjetiti, ta je knjiga njegova Sedma simfonija.
Nakon što je rat minuo, a ovaj se dnevnik premijerno pojavio u Zagrebu, kod tada silno važnog Durieuxa, činilo se da je Sarajevo dobilo knjigu koja će ga spasiti. Osim što je predstavljala krajnje uvjerljiv estetski čin i što je u njoj bila zabilježena povijest svakodnevice pod opsadom, ona je predstavljala pohvalu intelektualne ustrajnosti.
Od takvih se knjiga, obično, živi nakon rata, na njima se gradi identitet jedne kulture, one su temeljne, po njima se prepoznajemo. Usporedba nije pretjerana: ono što je za njemačku kulturu nakon 1945. bio ”Doktor Faustus” Thomasa Manna, to je polovinom devedesetih za sarajevsku i bosanskohercegovačku društvenu identifikaciju značila knjiga ”700 dana opsade”, zajedno s, recimo, Vešovićevom kronikom ”Smrt je majstor iz Srbije”. Tada je to, kažem, tako izgledalo.
”Tko je upalio mrak” naslov je druge vrste. To je vedra, duhovita i pomalo šašava knjiga, pisana u žanru pojmovnika, leksikona i imenika, kakvi su tih godina među bosanskim piscima bili moderni. I što je prividno paradoksalno, to je nesumnjivo najduhovitija Ivankovićeva knjiga uopće. Danas se čita na gotovo istovjetan način kao u vrijeme kada je prvi puta objavljena. Ako je s vremenom na nečemu izgubila, tada je to baš ta njezina zarazna vedrina. Optimizam koji se pokazao uzaludnim.
Danas je cjelokupno književno djelo Željka Ivankovića, a pogotovo ova dva naslova, jedna grandiozna figura samoće. U gradu koji, osim arhitekture i zelenih obronaka, nema gotovo ničega zajedničkog s gradom koji je Ivanković branio i u čiju je korist svjedočio pred vječnošću našega jezika, on kao da je čovjek s drugoga svijeta, živi relikt neke bolje prošlosti, čiji su ideali pokopani dublje i temeljitije od svih naših mrtvih i pokojnih.
Danas je cjelokupno književno djelo Željka Ivankovića jedna grandiozna figura samoće. U gradu koji, osim arhitekture i zelenih obronaka, nema gotovo ničega zajedničkog s gradom koji je Ivanković branio i u čiju je korist svjedočio pred vječnošću našega jezika, on kao da je čovjek s drugoga svijeta, živi relikt neke bolje prošlosti, čiji su ideali pokopani dublje i temeljitije od svih naših mrtvih i pokojnih
Pritom, ta se sahrana odvijala nakon što opsade više nije bilo, u desetak poslijeratnih godina, sve dok jednoga dana nije postalo definitivno jasno kako je rat za neke Sarajlije dobiven, dok je za druge izgubljen. Možda bi se kao nadnevak tog poraza trebao uzimati onaj sramotni datum kada je Ambasada Islamske Republike Iran u Sarajevu izdala neku vrstu potjernice, komesarskoga pisma, fetve ili akcionog zaključka – kako je kome drago – u kojoj se Željka Ivankovića istodobno proglašava za neprijatelja islama i bošnjačkoga naroda, te za osobu koja je nepoželjna u Sarajevu.
Osim što je uslijedila sramotna, i gotovo jednoglasna šutnja butum šehera, koju je časno narušio tek dnevni list Oslobođenje, te pisci i intelektualci za čije bi nabrajanje bili dovoljni prsti jedne ruke, Ivankovića je javno iskazanom gestom odmahivanja ruke odbio braniti i stanoviti Sven Alkalaj, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Time je službeno Sarajevo, skupa s bošnjačkom kulturnom i književnom elitom, potvrdilo da pravo prvenstva i građanstva u tom gradu ispred Željka Ivankovića danas imaju i portir rođen u Teheranu i šofer rođen u Isfahanu. U političkome smislu, to je rezultat opsade Sarajeva kojoj je u svome dnevniku pisac svjedočio.
Željko Ivanković važan je hrvatski pjesnik, prozni pisac i esejist. Kada ostaje izvan obzora nacionalne književnosti, tada se to obično tiče uskogrudosti njezinih carinika i komesara. Ali to, pogotovo sa stanovišta neke već sasvim dohvatljive budućnosti, i nije neki naročit problem. Otkrivat će jednom Hrvatska svoje ”orijentalne” pisce, otkrivat će ih kao što Grci i Armenci, makar i na daljinu, otkrivaju svoje tragove u Izmiru ili Istanbulu. A kada ih konačno otkrije, važan će biti Ivanković, kao i tih njegovih ”700 dana opsade”.
Ipak, prvo što se o njemu uvijek treba reći jest da je on bosanskohercegovački pjesnik, prozni pisac i esejist. Dok je živ, to će biti njegov primarni kulturni, književni i identitetski kontekst. Činjenica što je taj kontekst u velikoj mjeri dio nekakvog neobičnog virtualiteta, možda i sjećanja, ništa mu ne oduzima na autentičnosti i uvjerljivosti.
Uostalom, možda to jest gadna okolnost po čovjekovu egzistenciju, možda je u njoj više poniženja nego u onome što su nosili rat i opsada, ali ona je za književnost neobično blagotvorna. Iz nje se itekako može pisati.
Koliko god bila građanski nedostojanstvena, ona je sama suština književnoga dostojanstva. Zato je danas, više nego ikad, aristokratski uzvišeno smatrati se bosanskim/bosanskohercegovačkim piscem.
