Znam da sam anakronizam. U vremenu sam kojem ne pripadam. U epohi što nemilosrdno odbacuje sanjare beznadežno, zakašnjelo(ne samo zbog zastrašujućeg broja nakupljenih godina) zaljubljene u utopiju bratstva i tolerancije. U jednakost i ljudskost. Netko sam tko se teško uklapa u obrasce i sheme suvremenog svijeta. Gadljiva mi je, do krajnjih granica odbojna, licemjernost europskih i naših političara vidljiva ovog ljeta na gorućem problemu sirijskih izbjeglica, prepuštenih na milost i nemilost bešćutnih administracija zemalja u kojima su se, bježeći od ratnih strahota, zatekli. [Read more…]
Bog nas poziva: prihvatimo izbjeglice!
APEL VJERSKIH PREDSTAVNIKA U REPUBLICI HRVATSKOJ ZA POMOĆ IZBJEGLICAMA
Poštovani sugrađani,
Dragi vjernici!
Svjedoci smo velike neopisivo bolne humanitarne krize. Milijuni su prognani iz svojih domova u Siriji i u Iraku. [Read more…]
Papa Franjo u Sarajevu (10)
(Opaska uredništva: U ovom feljtonu donosimo sve izrečene i planirane službene i druge govore s državnog i apostolskog putovanja pape Franje Bosni i Hercegovini, odnosno Sarajevu, 6. lipnja 2015.).
Predani govor pape Franje na susretu sa duhovnim zvanjima u sarajevskoj prvostolnici
Katedrala Srca Isusova u Sarajevu, 6. lipnja 2015., susret pape Franje sa svećenicima, redovnicima i redovnicama. [Read more…]
Bratstvo
Panker iz Vatikana
Čudni neki vjetrovi pušu u Vatikanu, bila je prva rečenica teksta koji je sredinom studenog objavio jedan veliki hrvatski dnevni list. Tekst je objavljen koji dan nakon što se doznalo da je papa Frane (za mene nipošto Franjo!), Jorge Bergoglio pozvao Patti Smith, američku punk pjevačicu, političku aktivisticu, te osobu – blago rečeno – burnog osobnog života da pjeva na vatikanskom Trgu svetog Petra.
Štos je u tome što tekst s tom rečenicom nije napisao netko od uvriježenih ”predstavnika starih snaga“, antikatoličkih nedomoljubnih hrvatomrzaca koje se u Hrvatskoj obično krivi za mržnju spram Kaptola i Vatikana. Rečenicu kojom sam počeo tekst napisao je inače vrlo konzervativni i klerikalni komentator čiji su tekstovi nerijetko pisani kao kolumnistička elaboracija, a nekiput i neformalna poruka lokalne Katoličke crkve.
Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke
Taj i takav autor, autor koji rado i redovito istupa u ime samorazumljive katoličke većine, najednom se našao u situaciji da se mora obračunavati ne s komunjarama, ni s ateistima, ni smutljivcima iz bivšeg režima. Našao se u situaciji da se mora obračunavati s mangupima u svojim redovima.
Dapače, jako visoko pozicioniranim mangupom. Ustvari, najviše pozicioniranim. Jer, taj mangup je sam Papa.
Ta rečenica ispisana pred pola godina samo je površinski i vidljivi simptom ozbiljnog problema koji hrvatski katolički mainstream ima sa svojim novim vatikanskim šefom. Sve do sada, naime, svemir hrvatske klerikalne ideologije bio je strašno jednostavan i podijeljen u dvije jasne i nepomiješane polutke. Na jednoj strani tog svemira bili su ”mi“, a ti “mi“ su Hrvati i katolici, koji djecu šalju na vjeronauk, glasaju za HDZ ili još desnije stranke.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama.
Na drugoj strani tog jednostavnog, bipolarnog svemira su – dakako – ”oni“. A ti ”oni“ su ponajprije shizmatici Srbi, potom naravno komunisti i Jugoslaveni, narkorokeri i urbani liberali, svakako i partizani, a usput i pederi, lezbe, feministice, glasači SDP-a, Oliver Frljić, LET 3 i Mirela Holy.
Ti ”oni“ krivi su ne toliko što ne vjeruju u Boga ili religiju – oni su krivi ponajprije što ne vjeruju u dominantnu klerikalnu ideologiju, nadograđenu narativima o predziđu kršćanstva, tisućljetnom snu, tamnicama naroda, nevino osuđenim braniteljima, najkatoličkijem narodu, te – dakako – najkatoličkijem nogometnom klubu.
Ti ”mi“ znaju kakav su kukolj i zlo pederi, ljevičari i razvedeni, ti ”mi“ znaju kako su pravoslavci shizmatici i zmija u njedrima, znaju kako je Jasenovac komunistička izmišljotina, a Franjo Tuđman božji poslanik kojem – kako spada sakralnim figurama – treba podići zlatni kip naručen u tirolskoj radionici Stuflesser, istoj onoj koja već 200 godina opskrbljuje bosanske, hrvatske i hercegovačke župe serijskim Bogorodicama, Svetim Kuzmama, Damjanima i Antama
Otkad je – međutim – na Svetu Stolicu zasjeo taj argentinski panker, sveti boj vojujuće Crkve protiv raznobojnih hulja jako se zakomplicirao, a vojujućoj Crkvi front se otvorio tamo gdje je najmanje očekivala: u samom njenom stožeru.
Ajde još što Papa zagovara socijalizam, jer već je i naša Crkva toliko ”en vogue“ da je naučila kako je pomodno kritizirati neoliberalna izopačenja.
Ajde još što staje u obranu razvedenih, jer i Karamarko je razveden, ljudi smo, svi krvavi pod kožom. Ali, kako ćemo dalje voditi našu krusadu protiv crvenih, žutih i zelenih vragova kad imamo papu koji ruča s pederima i transvestitima? Koja nam je korist od pape koji kaže da u marksizmu ima korisnog?
Papa Bergoglio – ukratko – pravi našem arvackom katolicizmu samo neprilike. Umjesto da ode u Mostar ili Međugorje, odlazi u Sarajevo. I ne samo da odlazi u Sarajevo nego u poslanici poziva na bratstvo i jedinstvo, ko da je Tito. Kaže da će se o Stepinčevoj kanonizaciji dogovarati sa Srbima.
I još – na koncu – niječe Međugorje i zabranjuje vidiocima gostovanja po župnim dvorovima. Samo da još posjeti Jasenovac, papa bi Francesco (Jorge) Bergoglio za hrvatske katolike postao živa noćna mora. Ma što papa?! Da je vaseljenski patrijarh, ne bismo od njega to očekivali…
Tako smo dobili paradoks. Dobili smo poglavara Katoličke crkve na kojeg hrvatski svećenici kolutaju očima, kojeg kritiziraju perjanice domaće konzervativne kulturne revolucije poput Bartulice, Batarela i Raspudića, a koji je istovremeno superstar, idol i zvijezda anacionalnih novinara i medija koji mrze sve što je hrvatsko i katoličko.
U čemu je problem?
Je li sotonin virus ušao u samo srce organizma, pa ga truje iznutra? Ili je riječ o tome da postoje dva različita poimanja kršćanstva, jedno koje dominira od Savudrije do Iloka, i ono koje prevladava uokolo?
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari
A da je riječ o ovom drugom, može posvjedočiti bilo tko tko je makar ušao u župni dvor čak i nama bliskih zemalja kao što su Italija ili Austrija. Tamo će najednom upoznati jedan drugi katolicizam koji s ovim našim katolicizmom – katolicizmom pozlaćenih Stulfesserovih Tuđmana – kao da nema veze. Otkrit će župne dvorove u kojima svećenici daju utočište za molitvu muslimanima kojima lokalna zajednica ne da graditi džamiju.
Otkrit će vjeru u kojoj župljani kuhaju za ilegalne imigrante. U kojoj svećenici naručuju slike Novog zavjeta od slikara imigranata, da bi pokazali kako ljudi s brodova danas žive otjelovljenja ranokršćanskog martirija. U kojoj đenoveški svećenik sa župljanima zborski pjeva partizanske pjesme.
U kojoj film ”Svećenikova djeca“ – koji je ovdje napadan kao komunistička blasfemija – dobije nagradu na filmskom festivalu u Terniju koji organizira i selektira – biskup. O tome kako to funkcionira ponešto znam i iz svojeg iskustva.
Prošle godine gostovao sam kao pisac na književnom festivalu koji se organizira u minoritskom samostanu u Grazu, a sa mnom je gošća bila libanonska feministica koja piše romane o erotskoj emancipaciji muslimanskih žena.
Uopće ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj bi me – recimo – u mojem gradu pozvali da gostujem u – recimo – nadbiskupskom sjemeništu. Tamo su sve termine ipak zauzeli bivši partijski sekretari.
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj
Fenomen popularnosti pape Frane – ukratko – pokazuje da ”mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog“ najčešće nisu imali i nemaju problema s vjerom, ili kršćanstvom, ili katolicizmom kao takvim. Oni najčešće imaju problema – ja barem imam – s hrvatskom nacionalističko-klerikalnom ideologijom koja u ovom trenutku jest dominantni identitet Crkve u Hrvatskoj.
A ta se ideologija – nažalost – svodi na nekritički nacionalizam, jedva prikriveno ustaševanje, na užasno loš ukus, na minimiziranje ili nijekanje svih ”naših“ zločina, te – što je najgore – na uporno i gorljivo isključivanje Drugih.
A ako se nešto u Katoličkoj crkvi promijenilo otkad joj je na čelu Jorge (Francesco) Bergoglio, to je da su u njoj kudikamo važniji postali – Drugi.
Kamo sreće da je i ovdje tako.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Papa će uznemiriti BiH
Već je neposredno nakon izbora za papu, 13. ožujka 2013., svojim prvim javnim obraćanjem katolicima i ljudima dobre volje jednim za papu neuobičajenim pozdravom Dobra večer! umjesto Hvaljen Isus i Marija! dotadašnji argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio jasno dao do znanja da njegova papinska misija nije čamiti u vatikanskim zidinama i proklinjati taj moderni nekršćanski svijet, nego poput Isusa Nazarećanina [Read more…]
Bratstvo je put za mir
Želim se osvrnuti na sukobe, napetosti i stradanja u brojnim zemljama svijeta. Podsjećam na svoju poruku za Svjetski dan mira posvećenoj temi bratstva kao temelja i puta za mir u kojoj sam napisao da se bratstvo počinje učiti u krilu obitelji koja bi po svojem pozivu trebala prenositi na svijet svoju ljubav i pridonijeti da poraste onaj duh služenja i dijeljenja koji izgrađuje mir.
Nažalost, sve više raste broj podijeljenih i rastrganih obitelji, ne samo zbog krhke svijesti osjećaja pripadnosti kojom je obilježen današnji svijet, već također zbog teških uvjeta u kojima su obitelji prisiljene živjeti do te mjere da im nedostaju čak i osnovna sredstva za preživljavanje. Nužne su zato primjerene politike koje će podupirati, potpomagati, unapređivati i učvršćivati obitelj!
Potrebna je kultura susreta jer samo onaj koji je kadar ići ususret drugima može donijeti plod, stvarati veze, stvarati zajedništvo, širiti radost, graditi mir. I u protekloj godini do nas su dolazile slike razaranja i smrti. Koliko boli, koliki očaj uzrokuje zatvaranje u same sebe koje poprima različita lica: sad zavisti, sad egoizma, sad suparništva, sad opet žeđi za moći i novcem!
Događa se također da se starije smatra teretom, a mladi ne vide pred sobom sigurne perspektive za svoj život. Starije osobe i mladi su, naprotiv, nada čovječanstva. Prvi donose mudrost iskustva, a drugi nas otvaraju budućnosti, sprečavajući nas da se zatvaramo u same sebe. Mudro je ne marginalizirati starije iz života društva kako bi se sačuvalo sjećanje naroda. Jednako tako, dobro je ulagati u mlade, uz prikladne inicijative koje će im pomoći da nađu posao i zasnuju obiteljsko gnijezdo. Ne smije se gušiti njihov zanos!
Potrebna je kultura susreta jer samo onaj koji je kadar ići ususret drugima može donijeti plod, stvarati veze, stvarati zajedništvo, širiti radost, graditi mir. I u protekloj godini do nas su dolazile slike razaranja i smrti. Koliko boli, koliki očaj uzrokuje zatvaranje u same sebe koje poprima različita lica: sad zavisti, sad egoizma, sad suparništva, sad opet žeđi za moći i novcem!
Ponekad se čini da te stvarnosti dominiraju. Božić, međutim, ulijeva u nas kršćane sigurnost da posljednja i definitivna riječ pripada Knezu mira koji pretvara ”mačeve u plugove, a koplja u srpove” (usp. Iz 2, 4), egoizam u sebedarje, a osvetu u opraštanje. S tom nadom želim gledati u godinu koja je pred nama i izraziti nadu da će se okončati rat u Siriji. U rujnu prošle godine proglasio sam dan posta i molitve za mir u Siriji, ali je potrebna nova zajednička politička volja da se taj sukob privede kraju. Svi mi želimo da Konferencija ”Ženeva 2″ označi početak željenog hoda pomirenja.
Izražavam zabrinutost zbog političkih napetosti u Libanonu i Srednjoafričkoj Republici te zbog stanja u Egiptu i Iraku, Nigeriji, Maliju i Južnom Sudanu. Od pozitivnih događaja ističem ponovno pokretanje mirovnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca, te se nadam da će dvije strane biti odlučne donijeti, uz pomoć međunarodne zajednice, hrabre odluke za iznalaženje pravednog i trajnog rješenja za sukob čiji se svršetak pokazuje sve nužnijim i urgentnijim. Zabrinut sam i zbog iseljavanja kršćana s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike.
Mir narušava svako nijekanje ljudskog dostojanstva, prije svega oskudica u hrani. Ne smijemo biti ravnodušni prema onima koji trpe glad, prije svega djeci, posebno kad se sjetimo koliko se hrane svakoga dana baca u mnogim dijelovima svijeta, uronjenima u ono što sam nazvao ”kulturom bacanja”
Sveta Stolica prati sa živim zanimanjem i zbivanja na azijskom kontinentu, gdje Crkva želi dijeliti radosti i nade svih naroda koji žive na tom velikom kontinentu. U prigodi 50. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa s Republikom Korejom želim zamoliti od Boga dar pomirenja na korejskom poluotoku, uz želju da, na dobrobit čitavog korejskog naroda, dvije strane neumorno traže moguća rješenja.
Mir narušava svako nijekanje ljudskog dostojanstva, prije svega oskudica u hrani. Ne smijemo biti ravnodušni prema onima koji trpe glad, prije svega djeci, posebno kad se sjetimo koliko se hrane svakoga dana baca u mnogim dijelovima svijeta, uronjenima u ono što sam nazvao ”kulturom bacanja”. Nažalost, baca se ne samo hranu ili suvišna dobra, već često i sama ljudska bića, koja se ”odlažu” kao da su ”nepotrebne stvari”.
Na primjer, užasava i sama misao da ima djece koja neće nikada ugledati svjetlo dana, žrtvi pobačaja ili djece koja se koriste kao vojnici, koju se siluje ili ubija u oružanim sukobima ili one koja su žrtve trgovine onog strašnog oblika suvremenog ropstva koja je trgovina ljudima, tog zločina protiv čovječanstva.
Ne smijemo biti neosjetljivi prema drami mnoštava koja su prisiljena pobjeći od bijede i neimaštine, odnosno nasilja ili zlostavljanja, osobito na Rogu Afrike i na području Velikih jezera. Mnogi od njih žive kao prognanici ili izbjeglice u logorima gdje ih se više ne smatra osobama već bezimenim brojevima. Drugi se, nošeni nadom za boljim životom, upuštaju u opasna putovanja koja nerijetko završavaju tragično.
Upozoravam i na još jednu ”ranu miru” koja se sastoji u pohlepnom iskorištavanju prirodnih bogatstava. Premda nam je dana na raspolaganje, previše često prirodu ne poštujemo, ne smatramo je besplatnim darom koji treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje
Tu mislim na poseban način na brojne migrante koji iz Latinske Amerike kreću prema SAD-u, ali prije svega na one koji iz Afrike ili s Bliskog istoka traže utočište u Europi.
Podsjećam pritom na moj pohod Lampedusi u srpnju prošle godine gdje sam molio za migrante koji su se utopili na Sredozemnom moru na putovanju prema Europi. Nažalost, postoji opća ravnodušnost prema takvim tragedijama, što je dramatični znak onog gubljenja osjećaja bratske odgovornosti.
Na kraju upozoravam na još jednu ”ranu miru” koja se sastoji u pohlepnom iskorištavanju prirodnih bogatstava. Premda nam je dana na raspolaganje, previše često prirodu ne poštujemo, ne smatramo je besplatnim darom kojeg treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje.
Svi imamo odgovornost da se, u bratskom duhu, provode politike koje će poštivati stvoreni svijet, koji je naš zajednički dom. Još su nam pred očima razorne posljedice nekih nedavnih prirodnih katastrofa.
Želim obnoviti spremnost Svete Stolice, a posebno Državnog tajništva, da surađuje sa svim zemljama da bi se učvrstile one veze bratstva koje su odraz Božje ljubavi i temelj sloge i mira.
(Prenosimo s IKA-e iz Papina govora diplomatima akreditiranima pri Svetoj Stolici)