Kada su hrvatski hiperpatrioti pod nadzorom – da ne kažemo i visokim pokroviteljstvom – pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova u dva navrata spaljivali dva različita broja zagrebačkog tjednika Novosti, u tim su novinama gorjeli i eseji Sinana Gudževića, nesumnjivo najbolji i najvažniji autorefleksivni novinski tekstovi o kulturi i umjetnosti u živoj hrvatskoj književnosti. [Read more…]
Da je htio, Bog je mogao uzeti zlato za Blanku Vlašić
Može li mi netko objasniti što će velikom Bogu na nebesima olimpijska bronca u skoku u vis za žene? Da je Bog htio medalju u skoku u vis, pa još u, neobično, ženskoj konkurenciji, mogao je valjda uzeti zlato. Ako je jednu natjecateljicu izabrao i osobito inspirirao, [Read more…]
Našim unucima ostavljamo nemoralan svijet
Globalno gledano, ova godina nije dobro otpočela. Neuračunljivi neostaljinistički fanatici koji vladaju Sjevernom Korejom se hvale detonacijom hidrogenske bombe (1000 puta razornija od atomske koja je razorila Hirošimu!) te prijete uništenjem svijeta koji mrze. [Read more…]
Ljevica, služi li još ičemu danas?
Znam dobro što ću sada reći jer živim u braku s Njemicom. Naime, ima pitanja koja može postaviti samo Nijemac. Prije tjedan dana, tek što je Airbus A-330 Alitalije poletio iz Asuncióna za Rim, Papa je, kao što je uobičajeno, otišao u susret novinarima na obavezno jednosatno ispitivanje o važnim ili manje uočenim segmentima prethodnoga pastoralnog putovanja (Ekvador-Bolivija-Paragvaj). Svašta ga se pitalo i, kako je bio umoran, Franjo nije kazao ništa što bi sutradan završilo na naslovnicama. [Read more…]
Danke, Deutschland
Iako su odigrali najviše utakmica na svjetskim nogometnim prvenstvima, prvi put u povijesti Mundijala Nijemci i Brazilci sastali su se tek 2002., u onom finalu kojega je s dva gola riješio originalni Ronaldo. Cijeli jedan život, gotovo sedamdeset godina, volja ždrijeba nam je tako uskraćivala realno najveći derbi svjetskih prvenstava, tri puta veći od svih onih silnih klasika između njih i Argentinaca, Talijana, Nizozemaca ili Engleza.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti
Lako je stoga zamisliti kako bi izgledala fibra pred njihov susret prije trideset ili četrdeset godina. Mi s ove strane svijeta u to smo vrijeme svi do posljednjega bili, jasno, Brazilci: Pelé, Garrincha, Jairzinho, Rivelinho ili Zico. Bili su tako slični nama – samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.
Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je ”europski Brazil“ – više tugujući zbog poraza Socratesove momčadi od mrske Italije nego zbog poraza Jugoslavije od Španjolske – nego je, gotovo i više nego što je voljela Brazil, mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0:2 ili odlučujućeg jedanaesterca.
Tridesetak godina kasnije, međutim, Brazilci više ne stanuju ovdje. Sportski novinari i kolumnisti, treneri i igrači, nogometni komentatori, stručni analitičari i gosti u studiju, navijači, političari, pisci, domaćice, javne osobe i slučajni prolaznici iz televizijskih anketa, svi u Hrvatskoj navijaju za Njemačku. Tolika je u Hrvata ta nekritička fascinacija da su u anketi prije utakmice Njemačka-Brazil čak trojica gledatelja Hrvatske televizije pogodila konačni i još uvijek nevjerojatni rezultat od 7:1 za Nijemce!
I ne samo da su pobjedu ”elfa“ protiv one jeftine kineske kopije Brazila Hrvati po kafićima, fan-zonama, društvenim mrežama i internetskim forumima slavili kao svoju – gotovo i više Hrvati su slavili katastrofu brazilske i uopće južnoameričke improvizacije i neozbiljnosti: sve je to samo vic i zajebancija, bez plana i bez obrane.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad
Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske. Sve od ”Danke Deutschland“ i lanca kafića Genscher, kojega je imalo svako hrvatsko selo, ispisuju se tako panegirici i himne njemačkom narodu, našim osvjedočenim prijateljima, i navija za njemačku nogometnu reprezentaciju.
Čak i kad nam ta sila 1996. sudačkom krađom otme polufinale prvog Eura, neće to u Hrvata ostati osobitom traumom: upravo tih dana, uostalom, Ćiro Blažević će izjavom kako Nijemce ”najviše voli vidjeti na tenku i u Štuki“ – diveći se njihovoj pobjedi nad Rusijom i ”osveti za Staljingrad“ – osloboditi Hrvate i posljednje rezerve, te ”primalnim krikom“ s psihijatrijskog kauča razotkriti prave korijene iznenadne hrvatske ljubavi prema njemačkom nogometu.
Tako lijepo složenu priču jebu, međutim, samo Nijemci, kojima je i samima vidno neugodno kad njihovi navijači s europskog juga dižu desnice i slave osvetu za Staljingrad, a sportski komentatori otamo pjevaju ”Deutschland über alles“, tri riječi koje pristojni Nijemci ne izgovaraju.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske
U zabavnom obratu hrvatski jugend u penziji dodvorava se tako svojim historijskim sponzorima navijajući za reprezentaciju u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci, pa slave arijevsku superiornost neuništivog Miroslava Klosea, stasitog Teutonca sa samog postera Wehrmachta, iako je taj veliki igrač budalama sa tribina Lazija – što svoga heroja običavaju pozdravljati uzdignutom desnicom – već objasnio da je on i Nijemac i Poljak, i da su njihovi idoli na tenkovima i u Štukama ”jednu od njegove dvije domovine osramotili, a drugu ubijali“.
Guraju se Hrvati u svoju novu paradigmu, iako s njom baš nikakve veze nemaju. Sve što njemačka reprezentacija predstavlja u civiliziranom svijetu, u onome dakle u kojemu ne predstavlja osvetnike Staljingrada, Hrvatima je daleko, strano i nerazumljivo poput ćirilice: i germanska radna etika, i red, i rad i disciplina, i njihova opjevana upornost, čvrstoća, karakter i mentalna snaga, i veličanstveni njemački duh, i možda najvažnije – protestantska skromnost, iz koje će, dok raspamećeni Hrvati budu cipelarili potučene Brazilce, selektor Joachim Löw podsjetiti kako ”u pobjedi treba ostati ponizan“.
Tužna je stoga i za Hrvate teško prihvatljiva istina da je ona brazilska katastrofa zapravo i njihov poraz – neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta. Pa nema više što improvizirati, čime se zajebavati i čemu na kraju radovati. Brazil je, naime, bez talenta ostao – tužna je to i za nas Brazilce pod njemačkom zastavom opominjuća istina – upravo zato što je htio biti ono što nije.
U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne unizi – podsjeća nas herr Löw. Zato nam nakon 1:7 valja reći: danke, Deutschland.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Oholost, ime ti je Hrvatska
Prije nego što su se uputili na Svjetsko prvenstvo, hrvatske je nogometne reprezentativce primio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Oni su njemu darovali šaljivi dres s njegovim prezimenom na plećima, a on je njih blagoslovio. Naoružani krunicama i molitvenicima i čvrstom vjerom u Boga velikoga, dečki su zatim odletjeli preko oceana, gdje su ih čekale tri utakmice u grupi, s domaćinom Brazilom, Meksikom i Kamerunom.
Pobijedili su na kraju, kao što znamo, samo Kamerun, a druge dvije su izgubili identičnim rezultatom tri naprema jedan. O razlozima ovih poraza posljednjih se dana u našoj štampi mnogo mudruje, a da se nitko nije sjetio dvije jednostavne činjenice dostupne na Wikipediji.
Koja je najveća katolička zemlja na svijetu?
Brazil.
Koja je druga najveća katolička zemlja na svijetu?
Meksiko.
Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahotnoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno
Što je zaista bilo u glavama Josipa Bozanića i izbornika Nike Kovača kad su se Svemogućem utjecali za hrvatsku pobjedu? Zbog čega su Luka Modrić i Ivica Olić ljubili raspelo na lančiću i križali se prije istrčavanja na teren? O čemu smo, napokon, svi mi razmišljali dok smo padali na koljena i mrmorili molitve pred televizorima? Zar smo stvarno kontali da će se tamo gore, u strahotnoj grmljavini stotinu dvadeset tri milijuna brazilskih Zdravomarija i još devedeset dva milijuna meksičkih Slava Ocu, čuti bijednih četiri milijuna hrvatskih Očenaša? Dajte, pa nismo djeca. Na jutarnjem kolegiju tročlane uprave Kraljevstva nebeskog sve je unaprijed bilo odlučeno.
“Šta ćemo sa skupinom A?” upitao je Otac.
“Nemamo o čemu razgovarati, stvar je čista”, odgovorio je Sin jednostavno. “Brazil i Meksiko idu u osminu finala.”
“Meni Mario Mandžukić nije mrzak”, primijetio je Duh Sveti sramežljivo.
“Mandžukić je truba”, odbrusio je Sin. “Osim toga, nećemo se valjda voditi mjerilima tko nam je draži, a tko nam je mrži. Ozbiljni smo ljudi, gdje je više naših…”
“Ćao, Hrvatska”, prekinuo je raspravu Otac crnim flomasterom križajući ime naše domovine i na tome bi Mu teško itko išta zamjerio.
Kad smo na Svjetskom prvenstvu porazili Kamerun, iznenada su se otkrile stravične posljedice notornog odljeva mozgova iz zemlje. Inteligentna bića u Lijepoj našoj moglo se nabrojati na prste jedne ruke poslovođe u delničkoj pilani. Mi smo bili nuklearna nogometna velesila. Naše napadače trebalo je staviti na indeks zabranjenih oružja. Protivnički centarfori umirali su očajni i napušteni, u ritama, od gladi i žeđi pod bedemima naše obrane. Tko je tada mogao s nama?
Čime biste Boga uvjerili u suprotno? Kakvim biste Ga teološkim argumentom natjerali da se predomisli? Da su molitve na hrvatskom ljepše od molitava na portugalskom i španjolskom? Da je naša želja veća, a vjera tvrđa? Da mi češće idemo u crkvu, redovitije postimo, zavjetujemo se Majci Božjoj Bistričkoj i dajemo priloge za bolesne i potrebite? Da smo mi Hrvati, u najkraćem, bolji ljudi od Brazilaca i Meksikanaca? Što god biste od toga rekli, Gospodin bi se namrštio i došao još nepopustljiviji. Odvratna bi Mu bila ta oholost.
Ovo je posljednje, oholost, vjerojatno bilo presudno u našem ranom ispadanju. Pamtite li atmosferu nakon pobjede protiv Kameruna, kako smo hvalisavo podigli nos zbog četiri gola u mreži nekakvih afričkih sirotana kojima je sudac prvo isključio jednog slaboumnika, a u nastavku utakmice svirao faule koje su desetorica preostalih, jedva nešto bistrijih, međusobno pravili? Trijumf nad jednom posvađanom, disfunkcionalnom ekipom učinio nas je potpuno nepodnošljivim. Ostatak svijeta morao je zbog Hrvata plitko disati. Stoka je ugibala, ptice onesviješteno padale s neba. Sav kisik smo mi napuhanci oteli.
Kad smo na Svjetskom prvenstvu porazili Kamerun, iznenada su se otkrile stravične posljedice notornog odljeva mozgova iz zemlje. Inteligentna bića u Lijepoj našoj moglo se nabrojati na prste jedne ruke poslovođe u delničkoj pilani. Mi smo bili nuklearna nogometna velesila. Naše napadače trebalo je staviti na indeks zabranjenih oružja. Protivnički centarfori umirali su očajni i napušteni, u ritama, od gladi i žeđi pod bedemima naše obrane.
Tko je tada mogao s nama? Fifi bi trebalo pisati, predlagao je netko veselo, da Meksikancima preporuči nošenje pelena za odrasle zbog izgledne mogućnosti da se jadnici na terenu vodenasto useru od straha.
O nogometu ne znam mnogo, ali dosta sam siguran kako nam je upravo ovo došlo glave. U našoj poslovičnoj gluposti, a dijelom zacijelo i potaknuti pivskom industrijom, zanemarili smo razum i oprez. Zaboravili smo onu lijepu i mudru kršćansku vrlinu što se zove poniznost i valjali se, zadovoljno kao prasad, u blatu smrtnog grijeha oholosti
Pogledajte, molim vas, ove dvije rečenice objavljene prije točno sedam dana u vašim omiljenim novinama: “Dojam je da Meksikanci ni u najgorim mislima ne računaju s mogućim ispadanjem od Hrvatske. U njima prevladava strašna samouvjerenost, koja u takvoj količini graniči s bahatošću.” Zar nije nenadmašno smiješno pročitati ovo kretensko kurčenje danas kad znamo kako nas je Meksiko momački nakantao? Vjerujete li u Boga, morate pretpostaviti i da je Onaj koji sve vidi to pročitao.
“Pa, ne možeš vjerovati!? Kakva oholost!” zavikao je Svemogući na nebesima gnjevno.
O nogometu ne znam mnogo, ali dosta sam siguran kako nam je upravo ovo došlo glave. U našoj poslovičnoj gluposti, a dijelom zacijelo i potaknuti pivskom industrijom, zanemarili smo razum i oprez. Zaboravili smo onu lijepu i mudru kršćansku vrlinu što se zove poniznost i valjali se, zadovoljno kao prasad, u blatu smrtnog grijeha oholosti.
A nije nam to prvi put. Naprotiv, budalasto precjenjivanje vlastitog značaja i mogućnosti prati nas kroz cijelu povijest, ono je u korijenu svih naših poraza. “Mi, Hrvati!” derali su se vjerojatno i branitelji Sigeta 8. rujna, 1566., pravo ne razumijevajući zašto se Turci pod zidinama žeste i keze im se krnjavim ustima, oštre sablje i vitlaju dugačkim oštrim kolcima obilno namašćenim ovčjim lojem. I oni su vjerojatno računali kako će protivnike razbucati kao Panta pitu.
“Dojam je da Turci ni u najgorim mislima ne računaju s mogućim porazom od Hrvatske”, primijetio je na kruni bedema Nikola Šubić Zrinski zapanjeno.
“Doista”, složio se ađutant slavnog vojskovođe zamišljeno čupkajući bradicu, “u njima prevladava strašna samouvjerenost, koja u takvoj količini graniči s bahatošću”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Hrvatska nogometna laž
Otkako pratim nogomet, a pratim ga gotovo četrdeset godina, nisam vidio mnogo lakše objašnjivih poraza nego što je to bila katastrofa Hrvatske u posljednjoj, odlučujućoj utakmici grupe B na Mundijalu u Brazilu: čak i potpuni nogometni ignoranti, lezbijke iz zagrebačke Parade ponosa, mlade pjesnikinje s Goranova proljeća ili članovi uprave Dinama mogli bi vam iz glave navesti sve što nije valjalo u Recifeu. Veličanstveni kineski zid Wànlĭ Chángchéng i veličanstveno pogrešna taktika Nike Kovača u utakmici s Meksikom jedina su, kažu, dva čovjekova djela vidljiva iz Svemira.
– Oprosti, znaš da ne razumijem ovu smiješnu igru, pa će pitanje možda biti glupo – nazvao me tako nedgje polovicom drugog poluvremena Ante Tomić, najveći živući hrvatski ignorant za jazz i nogomet – ali to pratiš pa ćeš sigurno znati: zašto Kovač, ako ovako već ne ide, ne uvede u igru Mandžukića, Rakitića i Modrića?
Da, Kovačev je strateški genij veznu osovinu Reala i Barce postavio na stopere, a Mandžukić – kažu očevici – još uvijek baulja vrhom šesnaesterca stadiona Pernambuco: publika se razišla, čistačice pomele tribine, prskalice natapaju travnjak, a zbunjeni Mandžo gleda čas u mrklo nebo, čas na sat, sve čekajući onu Modrićevu ili Rakitićevu loptu o kojoj svi pričaju već sedam dana.
Da, igrala je Hrvatska u formaciji u kojoj nikad prije nije igrala, da, strategija je valjda bila da Vrsaljko, Pranjić, Rakitić i Modrić strpljivo čuvaju loptu beskrajnim i besmislenim ragbijaškim dodavanjima unazad sve dok Meksikanci obnevidjeli od dosade ne zabiju nekako sami sebi. Da, u utakmici u kojoj joj je igrala samo i jedino pobjeda hrvatska je reprezentacija prvi udarac u okvir gola uputila u osamdesetoj minuti.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar
Da, Pletikosa može braniti još jedino lopte koje mu vrate Ćorluka i Lovren, a i te krajnjim naporom. Da, da, da, da. Lako je, rekoh, objasniti poraz od Meksika. To, kako vidimo, može i Ante Tomić.
Što, međutim, kad ga objasnite? Zaboga, to je samo jedan iz dugačkog i neprekinutog niza takvih poraza. Hrvatska, naime, nikad – ali baš nikad – nije pobijedila u utakmici koja je imala takav ulog.
Grubo zvuči, ali provjerite i sami: hrvatska nogometna reprezentacija nikad u povijesti na velikim natjecanjima nije dobila utakmicu koju je baš morala dobiti. Tri puta kad je prošla grupnu fazu, tri dakle od osam, Hrvatska je to postigla zapravo u svojoj drugoj utakmici u grupi, pobijedivši dok još nije bilo pritiska imperativa pobjede – 3:0 protiv Danske na Europskom prvenstvu 1996., odnosno 2:1 protiv Njemačke na Euru 2008., te 1:0 protiv Japana na Mundijalu u Francuskoj 1998. – nakon čega je treću utakmicu igrala za prestiž i lakšeg protivnika u nokaut-fazi.
Kasnije eliminacijske utakmice na tim turnirima ne računaju se, jasno, u one koje je Hrvatska morala dobiti, jer se zacrtanim uspjehom računao već prolazak grupe, pa su osmine finala i četvrtfinala bile utakmice koje je igrala rasterećeno i bez pritiska. Izgubivši, uzgred rečeno, i tri od šest takvih.
Svaki put, međutim, kad je baš morala pobijediti, kad se to od nje očekivalo i kad više nije bilo popravnog – kad god je dakle posljednja, treća utakmica u grupi bila odlučujuća – Hrvatska je veličanstveno prdnula u čabar.
Redom: na Svjetskom prvenstvu 2002. u trećoj je, odlučujućoj utakmici u grupi izgubila 0:1 od slabašnog Ekvadora, kojemu je to bio prvi Mundijal u povijesti, i kojemu utakmica s Hrvatskom nije značila ama baš ništa. Na Europskom prvenstvu 2004. u trećoj, odlučujućoj utakmici izgubila je od Engleza 2:4, na Mundijalu 2006. u izravnoj utakmici za prolaz s Australijom odigrala je tek 2:2, i konačno, na Europskom prvenstvu 2012., u posljednjoj je, odlučujućoj utakmici izgubila od Španjolske 0:1.
I tako, eto, do Mundijala 2014. u Brazilu, gdje joj se s druge strane u presudnoj, trećoj utakmici našla reprezentacija Meksika, koja je na svjetskim i kontinentalnim prvenstvima u posljednjih četvrt stoljeća treću i odlučujuću utakmicu igrala petnaest puta i svih petnaest puta glatko prošla dalje!
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 1993. u trećoj su, odlučujućoj utakmici pobijedili Kanadu 8:0, na Copa Américi iste godine u trećoj su utakmici grupne faze odigrali s Bolivijom potrebnih 0:0, a na Mundijalu 1994. prošli su grupu odigravši u trećoj utakmici s Italijom 1:1.
Na kontinentalnom prvenstvu 1996. u odlučujućoj utakmici dobili su Gvatemalu 1:0, 1997. na Copa Américi s Kostarikom su izvukli neriješeno i prošli dalje, 1998. na prevenstvu Sjeverne Amerike pobijedili su Honduras 2:0, na svjetskom prvenstvu iste godine u trećoj, ključnoj utakmici s Nizozemskom su odigrali sasvim dovoljnih 2:2, a na Copa Américi 1999. u presudnom meču dobili Venezuelu 3:1.
Na prvenstvu Sjeverne i Srednje Amerike 2000. s Gvatemalom su odigrali koliko im je trebalo, 1:1, dvije godine kasnije istu su reprezentaciju u odlučujućoj utakmici pobijedili 3:1, a 2003. s Hondurasom su upisali su dovoljnih 0:0. Na kontinentalnom prvenstvu 2005. u trećoj su, odlučujućoj, pobijedili Jamajku 1:0., dvije godine kasnije Panamu 1:0, 2009. Guadeloupe 2:0, a lani u trećoj, izravnoj utakmici za prolaz Martinique 3:1.
Na svim ostalim velikim natjecanjima od 1992. do danas – osim jednom, lani na Copa Américi – treća utakmica Meksikancima je bila nevažna, jer su prolaz osigurali još ranije.
S druge strane, Hrvatska je u posljednih dvadesetak godina takvu utakmicu – dakle treću i odlučujuću – igrala četiri puta, i sva četiri puta ispala. Kad su tako peti put u ključnoj, trećoj utakmici Mundijala naišli na selekciju Meksika, koja se u posljednjih dvadeset pet velikih natjecanja u nokaut-fazu plasirala dvadeset četiri puta – prošavši grupu na posljednjih pet Mundijala i dvanaest prvenstava Sjeverne i Srednje Amerike zaredom – Hrvati ne samo da su se nadali da će proći, već su se čak proglašavali i favoritima!
I onda se pitaju zašto ozbiljni ljudi nogometaše i navijače smatraju nižim oblikom života.
Poraz Hrvatske od Meksika, kako vidite, ne samo da je lako objašnjiv, već je upravo samorazumljiv i podrazumijevajuć, i ozbiljne bi analize nogometnih stručnjaka bile potrebne jedino da je nekim čudesnim slučajem Hrvatska pobijedila Meksiko: samo u prvenstvu toga čudesnog, hipotetskog svijeta bilo bi, naime, zamislivo tako nešto fizički posve nemoguće.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži
Nije, dakle, stvar u utakmici s Meksikom. Poraz u Recifeu bio je posve prirodna pojava, svoje savršene, neoborive i nepromijenjive unutarnje logike. Drugo je nešto stoga znanstveno mnogo zanimljivije: kako je takva luzerska Hrvatska ostvarila i ono malo međunarodnog uspjeha, poput prolaska grupe na Euru 1996. i 2008., a naročito onaj veličanstveni iz 1998., kad je kao debitant bila treća na svijetu?
Sagledamo li, naime, s povijesne distance – pod uvjetom, jasno, da razgovaramo ozbiljno, a ne uvučeni u tijesne navijačke majice nekog trgovačkog lanca, išarani u ratničke boje, naoružani zastavicama i podliveni pivom – Hrvatska te godine nije bila realno treća najbolja reprezentacija svijeta. Je li joj se, međutim, treće mjesto na Mundijalu samo tako dogodilo, je li se tek tako dogodilo da Dražen Ladić tih mjesec dana brani kao nikad prije i nikad poslije u životu, da Asanović dijeli lopte kao nikad prije i poslije, da kao nikad prije i poslije igraju i Štimac, i Bilić, i Šuker, i Jarni, i svi ostali?
Da su pak igrali kao nikad prije i nikad poslije, lako je dokazivo: nitko od njih nije kapitalizirao tu fantastičnu broncu, nijedan nije napravio išta ozbiljnije nakon 1998., uključujući i samog Ćiru Blaževića, ”trenera svih trenera“, koji je nakon svog mjeseca slave i brončane Hrvatske trenirao selekciju Irana, te europske velikane Osijek, Muru, Varteks i Hajduk.
Što se onda dogodilo? Odgovor je vrlo jednostavan: motiv.
U nogometu se, naime, pobjeđuje na dva načina: nogometnim znanjem – svejedno da li južnoameričkom fantazijom ili protestantskom odgovornošću u igri – ili pak fanatičnom voljom i borbom za viši cilj, dakle motivom.
Ćirina reprezentacija iz 1998. – baš kao i ona s Eura 1996. – imala je taj motiv: oni su zaista igrali za ratom poharanu Hrvatsku, plakali na himnu, palili na domoljubne pjesme i na terenu ginuli kao na frontu. Vama se to može i ne mora sviđati – meni se, recimo, fizički gadi, ali ‘ko mene jebe: oni su osvojili svjetsku broncu. Tu je generaciju, naime, zaista motivirao činovnički diktator Franjo Tuđman sa kćerkom Nevenkom u počasnoj loži, i oni su s tim motivom igrali i odigrali od dva do tri puta iznad svojih realnih mogućnosti. Tome, najzad, jak motiv u sportu i služi.
Tako je nastao mitski ”kult reprezentacije“, na kojemu nam do danas tako zavide svi susjedi na čelu sa Srbima, iako teško da je u posljednjih petnaest godina bilo veće nogometne prevare i laži od hrvatskog kulta reprezentacije.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno
Ono što je možda bilo plitko i maloumno, ali barem autentično, kasnije je, naime, preuzela državna paranogometna industrija, i Tuđmanov je kult reprezentacije mutirao u čudovišni marketinško-domoljubni projekt Hrvatskog nogometnog saveza i Mamićeva obiteljskog gospodarstva, udruženih s pivskom industrijom, velikim trgovačkim lancima, sportskim kladionicama, Biskupskom konferencijom i nacionalnim medijima.
Sve je u tom monstruoznom megaprojektu lažno: lažne su emocije iz reklama za pivo, lažna je sreća iz spotova sportskih kladionica, lažan je ponos na jeftinim kineskim majicama s šahovnicama, mačevima i orlovima, lažan je nacionalni domoljubni trans generiran tupavim navijačkim rekvizitima za 19,99 kuna, lažne su imbecilne navijačke pjesme kojima nas svake dvije godine maltretira estradna zločinačka organizacija, lažni su na tribinama transparenti za Vukovar, cjelokupno tako projektirano i konstruirano domoljublje navijača što se ”za dom spremni“ inate sa svijetom bolno je lažno, kao što je, najzad, lažno i domoljublje igrača na terenu: lažne su njihove patriotske tetovaže, lažan je njihov ponos nakon pobjede, lažno je njihovo ponizno pokajanje nakon poraza, i Thompson u svlačionici je laž, i biskupski blagoslov prije svakog prvenstva, i Gospa Međugorska na pripremama, sve je jedna divovska, čudovišna laž.
Niste to možda očekivali ni htjeli od mene čuti, ali to vam je, braćo Hrvati, sva istina: hrvatska nogometna reprezentacija na stadionu Pernambuco u Recifeu izgubila je od Meksika – kao što je, uostalom, nakon 1998. izgubila baš svaku odlučujuću utakmicu, i kao što će ih gubiti i dalje – samo zato što je njeno domoljublje industrijsko i lažno.
Bez tog motiva – meni privatno kretenskog, ali u sportu posve legitimnog i, što je još važnije, itekako produktivnog – hrvatska je nogometna selekcija, i to baš svaka njena generacija od ”brončanih“ do danas, limitirana i sasvim prosječna nogometna družina, taman za grupnu fazu europskog ili svjetskog prvenstva – ništa manje, ni više od toga.
Momčad koja će, kao svaka limitirana i prosječna momčad, povremeno bljesnuti, pa dobiti Italiju ili Njemačku, ali koja će baš svaki put kad joj se natovari imperativ pobjede, makar i protiv Australije ili Ekvadora, sasvim pouzdano izgubiti.
(Prenosimo iz tjednika Globus uz dozvolu autora).
Ima života i bez nogometa
Evo me već drugi dan u Beču i još se ne mogu naviknuti, zapanjeno se okrećem ne shvaćajući gdje sam se to našao. Nema velikih televizijskih ekrana na pločnicima ni zastavica na automobilskim krovovima i retrovizorima, konobarice u kafićima ne nose kopačke i štucne, a muškarci piju pivo jer im se naprosto sviđa okus fermentiranog ječmenog slada, a ne stoga jer je njihova patriotska obaveza napiti se ako njihovi pobijede ili, još više, izgube.
Ovdje su, u najkraćem, svi savršeno ravnodušni na Svjetsko prvenstvo. Volio bih da sada mogu reći kako je narod koji je čovječanstvu dao Mozarta, Mahlera, Haydena i oba Straussa, Freuda, Klimta i Schielea aristokratski prezreo prostačku pučku razbibrigu poput natjeravanja kožne mješine po ledini, ali to, bojim se, ne bi bila istina.
Razlog je nezainteresiranosti za Mundijal prije u činjenici da se Austrija na njega nije plasirala.
Može se i bez nogometa. Austrija sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja
Kako bilo, jedno je sigurno. Bečlije bez ostatka potvrđuju.
Može se i bez nogometa. Zemlja sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja.
Austrijanci lijepo mogu doživjeti prazninu i besmisao svojih mizernih egzistencija i bez gorčine da ih je japanski sudac sramotno okrao.
Štoviše, oni mi se čine mirniji i sretniji jer ne moraju trpjeti to sranje, jer slobodno vrijeme ispunjavaju budalaštinama koje manje bole.
Kasnije im je lakše vratiti se u stvarni svijet, posvetiti onome što je za njih i njihove obitelji sudbinski mnogo važnije od dvojbe između Eduarda i Jelavića.
Austrijanci su, blagoslovljeni bili, pošteđeni i šaljivih afera kao što je novinska objava nekolicine razgaćenih nogometaša kraj bazena.
Noćas kasno u hotelskoj sobi našao sam te skrivećki uslikane prizore na svim portalima i, neću vas lagati, s velikim zanimanjem sve ih pogledao.
Sa svim onim zelenilom muška je nogometna golotinja djelovala nešto pastoralno i mitološki, bila je to kao nekakva gej verzija slavne Balaševićeve balade o lepoj protinoj kćeri. Paparazzo tu, čučeći u grmlju, tiho pjeva:
Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek
Nisu znali gde sam ja,
Da ih krišom gledam kroz trsku i šaš,
A preko Amazone noć je pala…
Mnogi su bili zgranuti voajerskom drskošću medija, no mene ona nije začudila.
Nalazim je, naprotiv, vrlo predvidivom. Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek.
Nije bez vraga ako muškarci oduševljeno i ganuto pričaju o tjelesnim vještinama drugih muškaraca ili ako orgazmički zaurlaju u trenutku savršene sreće kad lopta jurne u protivničku mrežu.
Kad vam muškarac reče da je nogomet bolji od seksa, on bi možda želio kazati da nogomet na određeni način i jest seks, ali, eto, khm… nešto nepriličan.
Mislim, ja nikoga ne osuđujem. Sve je to meni, Bože mili, ljudski. Naprosto, njih su dvojica u Brazilu iza ručka popili više nego inače i slušajući ciku i raskalašeni kikot s bazena, jednome je došla neobična zamisao.
Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio. Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili
“Ajmo gledat dečke kako se goli kupaju.”
“Ajmo”, dočekao je drugi spremno.
“Ali, nismo zato pederi”, ogradio se prvi oprezno.
“Bože sačuvaj”, potvrdio je drugi konsternirano. “Mi to radimo u interesu javnosti.”
“Ja volim ženske”, dodao je prvi, da ne bude nikakve zabune.
“I ja isto.”
Isključimo li homoerotsku znatiželju, teško je pojmiti što bi nekoga potaknulo da sakriven u žbunju snima nekolicinu golih dvadesetogodišnjaka. Drugačiji motiv ne nalazim ni u onih koji su te slike objavili, a objavili su ih svi, s izuzetkom možda Glasa koncila.
I zbog toga nas sve skupa treba biti sram. Riječ je o prvorazrednoj svinjariji, nepristojnosti bez presedana. Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio.
Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Vatreni i vodeni
Ni najmanje ja ne sumnjam u vjerodostojnost izvještaja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u kojemu se tvrdi da je ”na svim poplavama ugroženim područjima opća epidemiološka situacija stabilna”, ali ne vjerujem da bi ista ocjena vrijedila i za stanje na nepoplavljenim područjima koje je – bojim se – izmaklo nadzoru epidemiologa.
Stoga apeliram na nadležne službe da obrate pažnju na simptome maničnog povezivanja katastrofalnih poplava sa Svjetskim nogometnim prvenstvom, primijećene kod nekih osoba u Zagrebu i Splitu, pa da procijene može li se i opća epidemiološka situacija u hrvatskom javnom prostoru nazvati stabilnom.
I sad se gospodin Spahija, eto, nada da će se sa što bržim povratkom ”vatrenih” iz Brazila na novinske stranice vratiti i naslovi otprije mjesec dana. Primjerice onaj iz Slobodne Dalmacije: ”Voda im progutala kuće, a oni sretni jer im pomaže Torcida”
Prvi sumnjivi simptomi uočeni su u Večernjem listu, u kojemu je ovoga utorka osvanuo komentar čitatelja Mladenka Spahije iz Zagreba s evo ovakvom zamolbom upućenom Svevišnjemu: ”Bože, premda je za svakog navijača to hereza nad herezama, daj nam da nas Kamerun porazi, da se na vrijeme vratimo kući.
Da više ne rasipamo svoje emocije na lažne stvari poput bubamare, da svoje osjećaje i svoj znoj poklonimo nevoljnima, pogorelcima i poplavljenima. Samo tako bismo mogli euforiju i trenutačni zanos preobraziti u sustavno planiranje, kreativni čin i punu zaposlenost. Na razini svakog pojedinca, općine, grada i društvene zajednice kao cjeline.”
Kako je i zašto čitatelj Večernjaka došao na ideju da bi poraz hrvatske reprezentacije na utakmici protiv Kameruna u Manausu mogao biti vrhunaravni humanitarni dobitak za poplavljenu Posavinu, a i za širu društvenu zajednicu?
Tako što je ocijenio da se u Hrvatskoj, nakon početnog vala poslijepotopne humanosti, dogodilo ”ono najgore u ljudskom smislu” – da je ”emocionalni zanos splasnuo”, da ”više nema svježeg žara i spontane solidarnosti”, jer se ”žar prelio iz uništene Slavonije u mnoge gradske i seoske kafiće”, te taj žar sada ”teče na trgovima i šeće se našim ulicama: u kockastim dresovima”.
Užgao se i urlao Marasović, pjenio i štrapao, prežvakavajući po tko zna koji put ljigavu tezu o hrvatskome milosrđu i bosanskoj nezahvalnosti, a zapravo svojim riječima prepričavajući ono što je odavno elaborirao jedan od duhovnih lidera HDZ-a, don Anto Baković
I sad se gospodin Spahija, eto, nada da će se sa što bržim povratkom ”vatrenih” iz Brazila na novinske stranice vratiti i naslovi otprije mjesec dana. Primjerice onaj iz Slobodne Dalmacije: ”Voda im progutala kuće, a oni sretni jer im pomaže Torcida”.
Drugi je simptom medicinski suspektnog povezivanja poplava u Hrvatskoj s Mundialom u Brazilu zamijećen još istoga dana kada je u Večernjaku objavljena spomenuta molitva za eliminaciju Kovačeve selekcije, i to – u Hrvatskom saboru.
Povela se u tom časnom domu rasprava o Zakonu o saniranju posljedica katastrofalnih poplava, pa se za riječ javio i zastupnik Damir Kajin da bi – kako javljaju saborski izvjestitelji – ”pohvalio solidarnost hrvatskih građana sa stradalima u BiH i Srbiji, te izrazio zadovoljstvo što su u nogometnom susretu BiH i Argentine navijali za BiH, kao što su, pretpostavlja, i građani BiH navijali za Hrvatsku kad je igrala protiv Brazila”.
No, to je Kajinovo solidarno spajanje vatre i vode – poplave, vatrenih i zmajeva – u roku odmah izazvalo kratki spoj u glavi HDZ-ova zastupnika Dujomira Marasovića.
Pa ako je ta uvijek ista HDZ-ovska priča ujedno i onaj ton koji je nedostajao slici predsjedničke kandidatkinje HDZ-a, ili ako ona i neće govoriti isto što i Marasović, ali zbog mira u stranci ne želi kazati ni riječi protiv takvog šovenskog baljezganja, možda bi bilo primjerenije da su gospoda iz Bruxellesa u utrku za otpravnika poslova u Zagrebu umjesto Kolinde Grabar-Kitarović poslala Ružu Tomašić
”Ostavite vi kući to vaše bratstvo i jedinstvo mačku o rep!” – dreknuo je HDZ-ovac kao oparen i potopljen u isti mah. ”Pa BiH navija najjače protiv Hrvatske! To je njihova zahvala Hrvatskoj za sve što je učinila za BiH! Brazilske zastavice u Zenici, Mostaru i Sarajevu su njihova zahvala Hrvatskoj što smo im primili pola milijuna izbjeglica, što smo ih najeli, napili, naoružali, pomogli im stvoriti državu, liječili ih u Splitu! Dosta više s tim glupostima, u ovom Saboru takvim pričama više nije mjesto! Hrvatska je i za vrijeme Juge pomagala cijeloj Jugoslaviji, a vidjeli ste što je Jugoslavija napravila Hrvatskoj…” – užgao se i urlao Marasović, pjenio i štrapao, prežvakavajući po tko zna koji put ljigavu tezu o hrvatskome milosrđu i bosanskoj nezahvalnosti, a zapravo svojim riječima prepričavajući ono što je odavno elaborirao jedan od duhovnih lidera HDZ-a, don Anto Baković.
Sjećate se tog bisera klasične HDZ-ovske retorike: ”Sasvim je svejedno hranio ti muslimana ili ga klao. Četnici su klali muslimane, palili im kuće, a Hrvati su ih primili, štitili, nahranili… Nitko od njih nije bio zahvalan.”
Pa ako je ta uvijek ista HDZ-ovska priča ujedno i onaj ton koji je nedostajao slici predsjedničke kandidatkinje HDZ-a, ili ako ona i neće govoriti isto što i Marasović, ali zbog mira u stranci ne želi kazati ni riječi protiv takvog šovenskog baljezganja, možda bi bilo primjerenije da su gospoda iz Bruxellesa u utrku za otpravnika poslova u Zagrebu umjesto Kolinde Grabar-Kitarović poslala Ružu Tomašić.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Monopol i nekompetencija
Znam mnogo ljudi koji ne gledaju sportske televizijske prijenose, pa ni one sa zimskih ili ljetnih olimpijskih igara. Znam također i ljude koji ne gledaju ni svjetska nogometna prvenstva. Ali znam i to da većina baš tih ljudi ne bi ni za živu glavu propustila priredbu otvorenja takvih velikih sportskih manifestacija. [Read more…]