novinarstvo s potpisom
Tihomir Ponoš
Republika Hrvatska je država. Znamo to po tome što ima zastavu, grb, himnu (što imaju i mnogi koji nemaju status države), znamo po tome što je međunarodno priznata pa je njena zastava i pred sjedištem UN-a u New Yorku, znamo po tome što ima vlastitu valutu, teritorij, stanovništvo, nekakav pravni poredak koji uključuje i poreze, granice koje kojekako kontrolira. [Read more…]
S vremena na vrijeme, kad se perverzno uželim nečega stvarno glupog, uzmem čitati jednu od onih zapanjujućih hrpa riječi koje za jedan desničarski portal marljivo lopata zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak. To je totalna pišurija. [Read more…]
Shakespeare je vječit i univerzalan. On bolje od filozofskih traktata pokazuje pravu ljudsku prirodu. Najbolje su njegove tragedije o vladarima. Hamlet, Henrik IV., Richard III., pa Julije Cesar, Kralj Lear, Timon Atenjanin ili, meni najdraži komad, Macbeth. [Read more…]
U vrijeme moje mladosti postojala je jedna zagonetna društvena skupina – borci. Po njima su se nazivale ulice, bolnice i škole. U školama se govorilo da su se žrtvovali za nas. Malo prerano sam gledao film ”Kozara” i danima sanjao kako borac svojim dlanom zaustavlja oštricu bajunete i spašava djecu. [Read more…]
Negdje istodobno čitam novu, treću knjigu Küngovih sjećanja ‘‘Erlebte Menschlichkeit“, čiji je, usput budi rečeno, prijevod na naš jezik već započet, kad u Jutarnjem listu vidim da je u Poljskoj netom objavljen intimni dnevnik pape Wojtile. Onaj što je tobože trebao biti spaljen u novinama se prikazuje i u fragmentima najavljuje. A na sve to čitam i Pilselovu knjigu ‘‘Argentinski roman“, pa mi, htijući-ne htijući, ponovo u prvi plan izbija recentna, doduše u malom, ‘‘literarna povijest Crkve“. Ma neka knjiga – kažem trijumfalno!
Posumnjah u Wojtylinu istinsku želju da se dnevnik spali, pa rekoh ‘‘tobože“, jer doista ne vjerujem u istinitost želje da nešto takvo bude učinjeno. Onaj tko to hoće sâm to uradi, osim ako nije u pitanju prijeka smrt, koja čovjeku ne da šansu, tako da ne ostavi posao spaljivanja ni svom tajniku Stanislawu Dziwiszu, ni svom prijatelju Maxu Brodu, jer posigurno zna ili se barem intimno, a utvrdo nada da taj to neće učiniti.
I dok ne sumnjam da će Wojtylinoj kanonizaciji i ‘‘svetosti“ njegov dnevnik biti prevaga više, znam da će Küngu njegova treća knjiga memoara biti prevaga ‘‘prokletstvu“ više. Nasreću, neće ni to moći dugo trajati, koliko god da se Crkva za svoje grijehe progona i spaljivanja kaje tek svake tisućite godine.
Na sličan način, asociram ovdje, progovorit će, doduše u posve drukčijem kontekstu, i Pilsel u svojoj knjizi (poglavlje XXXV, str. 218-225) u povodu moguće kanonizacije Stepinca, premda je to u njegovoj knjizi o vlastitoj metanoiji, tek usputna epizoda…
No, vraćam se Küngu. Za njega sam već navikao da me katolički ortodoksi uvjeravaju kako on nije ni teolog ni katolik, a kamoli to dvoje zajedno. I uvijek im je za to argument isti: tako je rekao papa. Roma locuta, causa finita.
A da kojim slučajem barem ponekad i iskreno vjernički kažu što je rekao Isus Krist, vidjeli bi da ponešto i s Wojtylom i Ratzingerom nije uredu. Nešto? Küng je napisao i objelodanio sve što misli o ‘‘problemu“ koji traje više od pola stoljeća. Wojtyla se, pak, u mrvici dnevnika koji je do nas dopro, pokazuje kao vjernik, pa čak i žalosno-smiješni mistik, da ne kažem pučki – praznovjerac, što će reći nevjernik, kad ‘‘meditira“ kako su njegovi poljski prijatelji, a potom kardinali Jaworski i Deskur, platili svojim nesrećama (otkupljenje?) Wojtylino uzdignuće na kardinalsku čast, a potom i na papinski tron.
Ne stoji bitno drukčije ni s Ratzingerovom autobiografijom koju bi čovjek, zarad imena autora, poželio pročitati. No, tamo nema ni spomena o onome što je radio kao prvi čovjek Propagande ili kao papa, a to su ipak ponajvažniji dijelovi njegova života, pa vjerojatno i (izostavljene ili nenapisane) autobiografije. Nema, jer bi morao, u svetoj revnosti, barem ponešto progovoriti i o zataškavanju i skrivanju zločinâ učinjenih u ime Crkve u posljednjih 20-30 godina, koliko je tomu sam akter i(li) svjedok.
Ali, zato mi katolički revnosnici nabijaju na nos kako je Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ skromna (opsegom) u odnosu na Küngovu, pa je i to, kao, dokaz o Küngovoj taštini. Pritom se ne usude ni misliti, a kamoli pitati, jer oni nikad ne postavljaju pitanja, kakva bi i kolika morala biti (jer i to je njegov život, zar ne?) da je progovorio o egzekucijama u inkviziciji (Propaganda fide) 20. stoljeća ili o barem nekim oblicima skrivanja i zataškavanja masovne pedofilije ili financijskih malverzacija, o gay lobiju u Vatikanu, o gaženju temeljnih ljudskih prava, ali i o brižnom skrivanju svojih žena-ljubavnica i svoje djece, ali ne djece kao u Brešanovu filmu, nego prave pravcate svoje djece. One za koju npr. u katoličkoj Hrvatskoj i katoličkoj BiH znaju i zadnje seoske babe, a kamoli crkveni insajderi.
A onda, gle, iz visokomoralnih se razloga (iz crkvenog vrha!) ne dopušta predavati vjeronauk razvedenim vjeroučiteljicama ili ženama koje su bez udavanja dobile djecu… Zašto? Žene takvog statusa, pobogu, nisu i ne mogu biti vjerodostojne učiteljice vjeronauka, a muškarci-svećenici takvog statusa ne samo da jesu, nego su čak u tome meritum!
A kako tek nedemokratskim, da ne kažem drastično inkvizitorskim ili čak staljinističkim metodama djeluju prema vlastitim mislećim ljudima, intelektualcima u Crkvi. Zašto? Jer je njihov grijeh mišljenja opasan, dakle i nedopustiv, u stadu u kojemu se odgovori na sva pitanja znaju i prije nego što su postavljena, u stadu u kojemu je ‘‘njegova ekselencija nezabludivost“ vrhovni čoban!
Suludo je i da nije istinito, čovjek bi mislio da je to djelo nečastivog (strukturalno – unutarnji neprijatelj), a ne nekoga tko će uskoro postati čak i – svet. Nevjerojatno je da se štiti one koje je trebao progoniti i crkveni i civilni zakon, a žestoko napada one koji su znanstveno (ili samo teološki!) mislili povijest Crkve, tradiciju, Svetu knjigu, suvremeni život ‘‘podanika“ i sl.
Je li zbog tih razloga i Ratzinger ostavkom na svoju Stolicu plaća skoro Wojtylino uzdignuće ‘‘na svetost oltara“ kao što su to nekoć za njegovo kardinalstvo i papinstvo platili njegovi prijatelji? Vjerojatno sad Wojtyla na nebu sa svetim Petrom to u još jednom mističnom transu raspravlja, pa je moguće da štogod uskoro i o tome doznamo…
Kod Wojtyle koji toliko voli Boga i čovjeka da bi odmah mogao biti svet, međutim, nigdje nema konkretnog čovjeka.
Ljubav mora biti sveobuhvatna, kaže Wojtyla u svom dnevniku i vidimo ga kako na brojnim svojim turističko-vjerničkim putovanjima sveobuhvatno voli ‘‘narodne mase“, bezbroj apstraktnih lica koja mu kliču radeći na njegovu kultu ličnosti, ali kad smo kod konkretnog čovjeka, kod ljudi tipa Künga, Sobrina, Schillebeeckxa i njima sličnih, e to je već teži slučaj. Zašto to njih Wojtyila ne voli i ne grli kao tolike ‘‘narodne mase“, zašto ih ne želi vidjeti i čuti nadam se da sada ‘‘gore“ ispovijeda onome o kome je tako ‘‘skrušeno“ meditirao.
Pa, pobogu, Isus je, katolici dragi, hodao s Marijom Magdalenom, a s Judom se susreo samo nekoliko sati nakon što ga je ovaj već izdao i prodao, ali santo subito, tj. sveti Wojtyla – jok. Zanimljivo je da on ‘‘Božju filantropiju“ nije imao ni želju ni potrebu pokazati prema katoličkim teolozima koji su mislili ponešto drukčije ili se samo naglas usudili razmišljati i o njegovoj nepogrešivosti. Možda nam je tako Wojtyla svima pokazivao da se čak i u Boga smije sumnjati, ali u papu i njegov status ne.
Ono što je tražio za Crkvu u komunističkoj Poljskoj (slobodu!) to u svojoj Crkvi nije dopuštao nikome ni sanjati. Javno je demonstrirao da se ne smije misliti o onome o čemu papa ne želi da se misli.
Drago mi je, dakako, da postoji Wojtylina poezija i da nisu spaljene njegove meditacije, ali mi je jednako tako drago i da postoje Küngova sjećanja i da se to dvoje, kao i Ratzingerova autobiografija ‘‘Moj život“ mogu čitalački uspoređivati. No, bit će da su malo istinitija Küngova sjećanja od Wojtylinih i Ratzingerovih nesjećanja.
A u sjećanjima čitamo i Küngove tvrdnje da Wojtyla još od vremena kad je bio krakovski nadbiskup važi za lošeg upravitelja, da nerado proučava akte, te da, uz beletrističko pisanje, preferira javne nastupe i spektakularna putovanja, a Ratzinger mu je u svemu tome, izgleda, trebao da proučava akte dok on putuje, a Kurija vlada (str. 82).
Rezultati tog vladanja vidljivi su zadnjih desetljeća. Da nikako drukčije – u skupim plaćanjima pedofilijskim skandalima oštećenih, financijskim malverzacijama koje se i u nas svako malo očituju, ali i svim onim na što ukazuju Küng ili Sobrino ili što novi papa svojim djelovanjem kuša sanirati. A njihove će se još uvijek nesagledive posljedice još desetljećima očitovati.
