autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Žica se više i očajnije

Autor: / 1 Comment

Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?

 

Iz Zagreba sam, solidno vrijeme sam izbivao iz njega, no u posljednjih pola godina što ga kontinuirano nastanjujem ne mogu povući paralelu ni s jednim prošlim vremenom po pitanju javnog žicanja para. Financijski brodolomci praktički su postali kulturološki brend centra, nezaobilazan dio urbanog kofeinskog iskustva. Vlasnici kafića mogli slobodno umetnuti u cjenike stavke tipa ”kava s mlijekom i pet žicera – 15 kuna”, a gradske vlasti mogle bi razmisliti o postavljanju spomenika ”nepoznatom prosjaku”.

Sjedni na Cvjetni trg, naruči kavu i gledaj kako dolaze. Procesija žicera, koji više nisu romska djeca kao nekad, nego ljudi koji bi ti mogli biti susjedi. Javni prostor centra grada sveo se na ulickanu ponudu izloga i barova i očajnu potražnju pet kuna. Je li to metropola o kojoj smo sanjali?

 

Institucija moljakanja siće mogla bi se uvrstiti u zagrebačke tradicionalne znamenitosti, opisati na engleskom i korejskom po turističkim vodičima, pa da horde stranaca koji lunjaju centrom uveseljavaju ekipu ispružene ruke misleći kako sudjeluju u drevnom hrvatskom obredu.

 

Frekvencija uleta s libretom ”jel’ imaš koju kunu”, ”pomozite ako ikako možete”, ”znaš što, al’ treba mi 10 kuna za pivo” u prosjeku se odvija brzinom od pet do deset na sat.

 

Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji.

 

No nisu samo terase u igri. Zaustavit će vas na cesti, dočekati ispred kolodvora, a u najnovijem izdanju domaćeg žicarskog genija, obilazit će parkirališta šoping-centara i umoljavati ljude koji izlaze ili ulaze u aute.

 

Par mlađih Zadrana s glazbalima priča mi neki dan – u sat, dva zgrnuli su 400 kuna, daleko više nego sviranjem na ulici. Pada mi na pamet Havana gdje je populacija u permanentnom domišljanju kako revolucionarno osloboditi još jedan konvertibilni pesos iz džepova turista.

Terase prosjački obilaze i mladi i stari, muškarci i žene, ukratko ljudi koji ničim ne odaju da žive od milostinje. Ljudi kojima do prije par godina nije padalo na pamet molećivo obilaziti svoje sugrađane, a danas očito nemaju izbora. Ljudi diskvalificirani za socijalnu pomoć, ljudi koje je ostavio partner s plaćom, s četvero, petero djece i s adresom u nasumičnom selu nadomak Zagreba u koji dolaze ušićariti kune u ritmu od devet do 17 sati, kao da se radi o poslu u državnoj administraciji

 

Provest će s tobom pola dana, omađijati te gomilom lažnih priča i agilno se potruditi za bakšiš. Kod nas pak imaginacija žicera vjerno odražava imaginaciju nacionalnog gospodarstva. Daj mi pare jer… jer… jer ih nemam.

 

Čak su i hahari minulih vremena imali minimalno razrađenu scenografiju za utjerivanje kovanica. Prodavali bi ti ciglu, ili barem kratko objašnjenje zašto im sada i ovdje moraš iskrcati neku lovu. Tipa, frendu je umrla baka i ovaj je sad toliko utučen da bi mogao reagirati nepredvidljivo. Prilično uvjerljiva uvertira nakon koje sam kao klinac definitivno bio spreman uručiti im lovu spremljenu za sladoled.

 

Nesposobnost za kreativno izvlačenje iz govana skoro pa mistički tijesno povezuje one na hrvatskom vrhu i one na hrvatskom dnu. U trenutku kada su ljudi shvatili da im je kratkoročno isplativije progutati ponos i vratiti se doma s par stotina kuna instant love, značilo je da su oni na boljem kraju prehrambenog lanca jednako tako žrtvovali više funkcije ove zemlje u ime brzog profita.

 

Jednom kada je obavljena ta psihološka odnosno politička amputacija, žicanje postaje skroz prihvatljiv stil života. Štoviše, postaje savršena anestezija narkotičkog djelovanja iz koje se više nisi sposoban vlastoručno izvući.

 

Trudnici iz zagrebačke periferije koja pita za kusur oko stolova Cvjetnog trga to najčešće neću zamjeriti, ali hoću gradu i državi koja joj je tu narkozu priuštila. Očito da je jedini preostali hrvatski izazov gdje još postoje ljudi kod kojih nije potrošen kredit za žicanje. A oni će rekordno nestati u sveopćoj maniji od pet kuna.

 

Dati pet kuna ili investirati pet kuna? Razlika koju još dugo nećemo shvatiti bez obzira na broj znamenaka.

 

(Prenosimo s tportala).

Kule i gradovi

Autor: / Leave a Comment

U ovome času čini se da postoje dve Srbije. Jedna Srbija u velikim planovima o izgradnji monumentalnog ”Beograda na vodi”, istorijskog projekta izgradnje kanala Dunav-Morava-Vardar, nove beogradske železničke i autobuske stanice, koridora 10, metroa. Druga Srbija je ona većinska, sirotinjska, s ogromnim brojem nezaposlenih, najgorom ekonomijom u Evropi, predviđanjima da se od oktobra smanjuju ionako mizerne plate i penzije. Ona prva Srbija, sva u obećanjima, treba po svoj prilici da smiri i uteši onu drugu koja grca u nemaštini i bori se za goli život, da preživi.

 

Zapravo, gledajući u vremenskoj perspektivi, to nije ništa novo. Godinama, bolje reći decenijama, živi se od stalnih obećanja. Sada nije dobro, ali za koju godinu će biti bolje. Komunizam koji je na kraju puta predstavljaće raj na Zemlji. Zato vredi izdržati, ne pokleknuti pred mnogim nevoljama, jer budućnost je grandiozna, tu je na dohvat ruke, a kada dođe, sve muke biće zaboravljene i naplaćene.

Problem novog ekonomskog i političkog poretka koji u punoj meri osećaju današnje generacije, ali i one koje dolaze, jeste opšta nesigurnost i nedostatak humane perpektive. U tom pogledu horizont očekivanja je zamračen. Ništa se ne obećava osim jedne opšte nesigurnosti

 

U međuvremenu, komunizam je sišao sa istorijske scene.

 

Današnja obećanja samo su promenila formu. Ako je nekada sveopšta ravnopravnost predstavljala socijalni i politički ideal, danas se takve ideje nazivaju ”uravnilovkom”, a ističe se da je socijalna neravnopravnost posledica nejednakih mogućnosti različitih ljudi, da je prirodna pojava i da je stoga sasvim razumljivo i prihvatljivo da ima onih koji poseduju mnogo i onih koji imaju malo ili ništa. Što je više onih najbogatijih, bolje je za državu, jer će država biti jaka, ekonomski stabilna, pa će i najsiromašniji od toga imati neke koristi.

 

Problem novog ekonomskog i političkog poretka koji u punoj meri osećaju današnje generacije, ali i one koje dolaze, jeste opšta nesigurnost i nedostatak humane perpektive. U tom pogledu horizont očekivanja je zamračen. Ništa se ne obećava osim jedne opšte nesigurnosti. Nesigurnost da će se sačuvati radno mesto, da će se otvoriti nova radna mesta, da će se isplatiti ono što je zarađeno, nepoverenje u državu koja je sve više talac finansijskih krugova moći i nesolidnih i prevarantskih ”biznismena”.

 

Kako se mora osećati stanovnik države koja počiva na toliko nesigurnosti? Mogu se obećavati, pa i podizati kule i gradovi, sve je uzalud ako nema ni u čemu stabilnosti. Ako se u jednome danu iluzije stvaraju, ali i ruše i ako je zabrinuti čovek sa ulice ili seljak sa njive nemoćan da utiče na svoj život u unapred izgubljenom sukobu sa nezajažljivim i surovim kapitalom.

Bez jasnog horizonta budućnosti život u Srbiji se odvija između megalomanije i očajanja. Megalomanija podseća i na neka ne tako davna vremena kada se u gotovo beznadežnoj ekonomskoj situaciji, pod međunarodnim sankcijama, govorilo o ”velikoj kineskoj četvrti”. Pristalice Miloševićevog režima, pisci i patriote prognozirali su tada kako će Srbija ubrzo postati ”druga Švajcarska”. Govorili su i pisali o tome upravo dok se Srbija urušavala i raspadala

 

Gde i u čemu pronaći sigurnost koja daje smisao ljudskoj egzistenciji kao i uverenje da iščekivanje bolje budućnosti ipak ima smisla? Kako ubediti gubitnike da je politički i ekonomski sistem u kojem žive pored svih nepravdi ipak najbolji sistem od svih postojećih?

 

Postavlja se ozbiljno pitanje može li goli pragmatizam zameniti sve vrste ideala. Da li su blagodeti budućih, stvarnih ili izmišljenih megaprojekata namenjeni vrednom radniku i očajnom hranitelju porodice koji je izgubio posao ili ga nikada nije ni imao ili su namenjeni uživanju onih sa veoma dubokim džepovima? Najveća kula na Balkanu i superluksuzni apartmani prave se za neki drugi svet koji ova naša sirotinja može gledati samo u američkim filmovima.

 

Ali ima i drugih nedoumica. Hoće li zaista svetski bogataši nagrnuti u Beograd i pokupovati skupe apartmane. Beograd nije baš centar sveta niti pruža one vrste usluga i zabave koje takva klijentela može naći u mnogim drugim svetskim prestonicama. Kakvu vrstu naročitog i skupog zadovoljstva mogu otkriti u Beogradu?

 

Zato se još uvek čini da je san o megapolisu na vodi velika šarena laža. Za sada se ta priča sa najvećom zebnjom očekuje u favelama ispod mostova i u perifernim delovima grada, gde hiljade porodica koje treba raseliti strepe kako će i kuda će.

 

A ako se, konačno, uprkos sumnjivcima ikada i sagradi ta najveća balkanska kula na obali Dunava, ona će, sudeći po sadašanjim prilikama ukupne srpske situacije, služiti jedino da se sa njenog vrha sagleda jedan tužni grad i sve ono oko njega dokle pogled dopire, u najtežim časovima svoje novije istorije.

Mnogi od onih koji se ovih dana dive maketi ”grada na vodi” već sutra ostaju bez posla, a mladi koji stižu s diplomama uzalud će pokušavati da pronađu prvo zaposlenje

 

Bez jasnog horizonta budućnosti život u Srbiji se odvija između megalomanije i očajanja. Megalomanija podseća i na neka ne tako davna vremena kada se u gotovo beznadežnoj ekonomskoj situaciji, pod međunarodnim sankcijama, govorilo o ”velikoj kineskoj četvrti”. Pristalice Miloševićevog režima, pisci i patriote prognozirali su tada kako će Srbija ubrzo postati ”druga Švajcarska”.

 

Govorili su i pisali o tome upravo dok se Srbija urušavala i raspadala. Naučili smo, dakle, da u psihologiji ovdašnjeg čoveka nekako istovremeno koegzistiraju upravo suprotna osećanja: veličine i poniženja, laži i istine, fantazije i fantazmagorije.

 

I ovoga puta uporedo se odvijaju ta dva procesa. Dok se priprema teren za ”velike projekte”, raseljavaju stanovnici favela, skidaju šine nekadašnje železničke pruge, radoznalom stanovništvu prikazuje se maketa budućeg velelepnog ”grada na vodi”. A za to vreme vodi se očajnička bitka da se koliko-toliko napuni ispražnjeni budžet za osnovno funkcionisanje države, za plate i penzije. Mnogi od onih koji se ovih dana dive maketi ”grada na vodi” već sutra ostaju bez posla, a mladi koji stižu s diplomama uzalud će pokušavati da pronađu prvo zaposlenje.

 

Život između krajnosti, obećanja i neispunjenja obećanja, našminkane budućnosti i sumorne svakidašnjice, to je pravi opis srpske stvarnosti.

Zagonetke nove vlasti

Autor: / Leave a Comment

Posle izbora na kojima je Srpska napredna stranka osvojila apsolutnu vlast Srbija je dobila novu Vladu. Nema velikih iznenađenja. Vladu su formirali stari koalicioni partneri Srpska napredna stranka i Socijalistička partija Srbije, uz učešće nekoliko “nezavisnih eksperata“. Postavlja se pitanje da li su izbori uopšte bili neophodni, pošto se sve moglo učiniti i prilikom rekonstrukcije prošle Vlade, bez dodatnih troškova od oko 40 miliona evra i zastoja u sređivanju veoma teške situacije u ekonomiji i finansijama.

 

Na čelu Vlade je, kao što se i očekivalo Aleksandar Vučić.

 

Još uoči izbora Vučić je nagovestio “teške i neophodne mere“ koje za cilj imaju konsolidaciju budžeta koji je u velikom minusu. Te mere su već počele da se sprovode.

 

Zasada one pogađaju siromašnije slojeve i ostatke “srednje klase“: podizanje poreza na imovinu, ukidanje socijalne pomoći trudnicama i majkama sa malom decom, uvođenje opšteg poreza na plate, sa izvesnošću uvođenja od oktobra meseca i poreza na penzije. Nastavlja se, još doslednije i istrajnije, sprovođenje neoliberalnog koncepta koji je u ne tako davnoj prošlosti doprineo povećanju jaza između najbogatijih i najsiromašnijih.

Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja na različitim stranama, jednako u zemlji kao i van nje, jeste kakvu će budućnost Srbija imati sa Aleksandrom Vučićem. On je još uvek zagonetka kako zbog svoje radikalske prošlosti tako i zbog sadašnjosti u kojoj predstavlja i moć i vlast. Da li ih može zloupotrebiti? Nema pouzdanog odgovora. Već prvih dana uvođenja nove vlasti neki potezi izazvali su određene neodoumice, a i više od toga: zebnju

 

Ako je ovo bilo najavljeno i očekivano, ostaje nejasno kakvu će spoljnu politiku voditi Srbija i u kojoj meri predsednik Vučić preuzima ulogu autoritativnog i potpunog vladara i gospodara Srbije.

 

Javna je tajna da je odmah po izborima Vučić posetio Rusiju. Sigurno ne, kako je objašnjeno, iz zdravstvenih razloga, nego da bi se konsultovao sa Rusima oko nove vlade. Zanimljivo je, sa druge strane, da je prvi strani posetilac po formiranju Vlade bila evropska ministarka spoljnih poslova Ketrin Ešton. Zahvaljujući dobrim delom ukrajinskoj krizi, Srbija dobija na strateškom značaju i u Rusiji i u Evropskoj uniji. Srbija je proglasila neutralnu politiku, ali je pitanje koliko će u postojećim međunarodnim uslovima to biti moguće.

 

Direktor Ruskog instituta za strateška istraživanja Leonid Rešetnjikov, “Putinov obaveštajac”, nedavni gost Srbije, ocenio je da će Srbija morati u jednom trenutku da bira između EU i Rusije, te savetovao Vladi Srbije da ne izda Rusiju. Rešetnjikov je odlikovan najvišim ordenom Srpske pravoslavne crkve. S druge strane, direktor kancelarije za južnu i centralnu Evropu u Stejt departmentu Džonatan Mur kaže da će Srbija, kako se bude približavala EU, morati da preduzima korake koji će komplikovati njene odnose sa Rusijom.

 

Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja na različitim stranama, jednako u zemlji kao i van nje, jeste kakvu će budućnost Srbija imati sa Aleksandrom Vučićem. On je još uvek zagonetka kako zbog svoje radikalske prošlosti tako i zbog sadašnjosti u kojoj predstavlja i moć i vlast. Da li ih može zloupotrebiti?

 

Nema pouzdanog odgovora. Već prvih dana uvođenja nove vlasti neki potezi izazvali su određene neodoumice, a i više od toga: zebnju. Pojedini uticajni članovi Vućićeve stranke, ali i Vlade, na skupštinskom zasedanju, a i u svojim izjavama ulagivački hvale novog predsednika, a predsedništvo vodeće partije u jednom dramatičnom saopštenju napada Radio televiziju Srbije da je “poligon za prljave napade na Aleksandra Vučića”.

U ovom pismu srpskih filmskih radnika piše, između ostalog, kako filmska proizvodnja koja se predlaže treba da afirmiše “status Kosova i Metohije u srpskom državnom sastavu”, da su “kultura i sila dva osnovna jezika kojima jedna država komunicira unutar sebe i spolja” i kako “putem sedme umetnosti treba ukazivati na teškoće nealbanskog stanovništva i Srpske pravoslavne crkve i ostalih verskih zajednica…” Zaista, pismo dostojno vremena Slobodana Miloševića!

 

Ovo je izazvalo proteste oba novinarskih udruženja koja sa pravom u takvoj vrsti neodmerene i neutemeljene i ničim izazvane kritike vide opasnost za slobodno i nezavisno novinarstvo. Ako su nove vlasti već sada tako osetljive, šta će biti uskoro ako se pokaže da politika koju vode nije uspešna i da zemlju nije izvukla iz krize. Sam Vučić se, iako se to očekivalo jer je u svome skupštinskom ekspozeu isticao važnost slobode medija, ovoga puta nije oglasio.

 

Po završetku višečasovnog izlaganja u Domu narodne skupštine predsednika Vučića sačekala je masa od više hiljada ljudi u znak podrške. Takvo neprijavljeno okupljanje ispred Narodne skupštine u vreme održavanja zasedanja zakonom nije dozvoljeno, a objašnjenje policije kako su se građani “spontano okupili”, sasvim je neuverljivo jer su simpatizeri Srpske napredne stranke organizovano stizali iz raznih gradova Srbije, a za ovu priliku postavljena je i bina sa koje se predsednik u jednom prilično patetičnom govoru obratio prisutnoj masi.

 

Sve ovo izaziva neprijatne asocijacije na neka ne tako davno vremena “organizovane spontanosti” i nepoštovanja reda i zakona.

 

Istovremeno, sasvim u duhu takvih vremena, “grupa filmskih radnika”, među kojima su i neka poznata imena srpske kinematografije, obnovila je već skoro zaboravljeni duh kvazipatriotizma obilato prisutan spomenutih devedesetih godina. Reč je o zahtevu da Ministarstvo kulture osnuje poseban fond za finansiranje filmova o Kosovu i Metohiji. To će predstavljati, po uverenju potpisnika, nastavak borbe za Kosovo.

 

U ovom pismu srpskih filmskih radnika piše, između ostalog, kako filmska proizvodnja koja se predlaže treba da afirmiše “status Kosova i Metohije u srpskom državnom sastavu”, da su “kultura i sila dva osnovna jezika kojima jedna država komunicira unutar sebe i spolja” i kako “putem sedme umetnosti treba ukazivati na teškoće nealbanskog stanovništva i Srpske pravoslavne crkve i ostalih verskih zajednica…”

 

Zaista, pismo dostojno vremena Slobodana Miloševića!

Veži konja gdje gazda kaže

Autor: / Leave a Comment

Kao u onoj zbirci dječjih pjesama s naslovom “Miševi i mačke naglavačke”, tako je i logika koja je izazvala sukobe oko novog Zakona o radu okrenuta na glavu. Cilj tog, kao i svih poteza vlasti, navodno je povećanje produktivnosti, proizvodnje i zaposlenosti. Logično bi dakle bilo očekivati da se ona najprije bavi najslabijim karikama u lancu društvene reprodukcije, a da najjača karika zadnja dođe na red.

 

Produktivnost je, međutim, najviša na individualnom radnom mjestu, a opada kako se penjemo na ljestvici strukture društva. Poduzeće je manje produktivno od pojedinca, općina od poduzeća itd., da bi država bila na kraju liste. Pojednostavljeno rečeno, radnik za strojem postiže istu produktivnost kao i njegov pandan u Njemačkoj, ali nema ni polovicu njegove plaće jer je prosječna društvena produktivnost niska.

Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće

 

Da se vlast bavi krivim poslom, pokazala je ovih dana Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb, koja je izračunala da javna i državna poduzeća raspolažu sa 30 milijardi kuna više od cijelog državnog budžeta (165 prema 135 milijardi), da je produktivnost znatno manja nego kod privatnika, dok su plaće (to je podatak FINA-e) čak za 40 posto veće.

 

U usporedbi sa susjednim zemljama, naš je javni sektor također skuplji i manje efikasan. Pa ipak, o tome nema “socijalnog dijaloga”, odnosno ne vodi se ni približno tako žestoka rasprava kao o Zakonu o radu. Istovremeno se građanima stalno prijeti poskupljenjima komunalija, a povremeno se prijetnje i ostvaruju. Političari, kaže Maruška Vizek, ne žele reformu javnih poduzeća jer iz njih crpe svoju moć. Naravno, ne svi, ali uvijek je dovoljno onih koji će blokirati svaku ozbiljnu promjenu. Tako mačke nesmetano jedu sir, dok se miševima crno piše.

 

U tim okolnostima, dio rasprava o Zakonu o radu sličniji je groteski nego ozbiljnom poslu. Ministar Mirando Mrsić, primjerice, slika apokaliptičan prizor u kojem neki vrijedan poslodavac moli svoje radnike da privremeno rade duže, jer je dobio dobar, ali hitan pisao – a oni neće. Tako posao propada, a ostaju samo siromaštvo i suze. Zato, uvjerava nas ministar, trebamo novi Zakon o radu, koji će propisati obvezu privremenog rada do 60 sati tjedno.

 

Ali prije toga morala bi se postaviti neka sasvim obična pitanja koja, nažalost, nismo čuli ni od zajapurenih sindikalista. Koji je to slučaj na koji se ministar poziva, gdje se i kada dogodio, koji je poslodavac pretrpio i koliku štetu i, naravno, koji su to neodgovorni radnici? Zar su i sindikati toliko nerazumni i zadrti da nikakav dogovor, u zajedničkom interesu, nije bio moguć? I konačno, koliko je takvih slučajeva pa da zbog njih treba mijenjati zakon?

Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije

 

Opravdana je sumnja da ministar ne zna ni za jedan, jer bi ga u suprotnom, sasvim sigurno, iznio. I on je sigurno svjestan da je konkretni primjer u kojem se spominju živi ljudi, poslovi i sume izgubljene dobiti ili nastalog gubitka uvjerljiviji i od najstrašnijih konstrukcija. A kad je riječ o promjeni zakona, onda to mora biti pojava, a ne usamljeni primjer. Zakoni se ne mijenjaju zbog jedne laste. Njihova promjena može biti korisna samo ako korespondira s postojećim stanjem.

 

U davna vremena socijalističke Jugoslavije, Edvard Kardelj nikako nije mogao shvatiti da se društveni odnosi ne mijenjaju zakonima, već političkom voljom u odgovarajućim okolnostima. I tada se pripremao golemi zakon, koji je trebao izgraditi cijeli samoupravni sustav u interesu rada. Zvao se, naravno, Zakon o radu. U sjeni tog papirnatog posla, u životu se gradilo nešto sasvim drugo. Gradio se sustav birokratske vlasti. Kad je stara generacija otišla sa životne scene, početkom 1980-ih godina, i taj se birokratsko-tržišni sustav pokušalo ozakoniti preko tzv. Kraigherove komisije. Ali ona je znatno zaostajala za onim što se već uspostavilo u životu i što je imalo katastrofalne posljedice.

 

Sada bi fleksibilno tržište rada (na kojem je lako otpustiti svakoga) trebalo, kako se tvrdi, pokrenuti privredu i bitno povećati zaposlenost. Ali opet, na kojim se to analizama i podacima zasniva? Moralo bi se na primjer dokazati da je urušavanje privrede, do kojeg je došlo u posljednjih četvrt stoljeća, barem jednim, ali dovoljno važnim dijelom, posljedica prevelikih prava na zaposlenje.

 

U životu, međutim, ta prava nisu nikoga spriječila da stotine tisuća ljudi potjera na ulicu. U vremenu rekordne nezaposlenosti u najmanju je ruku bizarno tražiti uvjete za još lakše otpuštanje.

Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon

 

Kako daleko ide zamišljena fleksibilizacija pokazuje i prijedlog o promjeni pravila po kojima djeluju agencije za iznajmljivanje radnika. Ubuduće bi naime taj leasing mogao trajati tri umjesto samo jedne godine, a dok ne rade, radnici bi od agencije dobivali plaću po njenom nahođenju. Tisuću ili samo sto kuna, koliko gazda želi. Samo jedan element ne bi bio fleksibilan. To je postotak koji bi uzimale agencije. Proširio bi se dakle prostor za još jedan vid “poduzetništva”, točnije za nove parazite na bijednoj radničkoj zaradi.

 

Očito je da pravi cilj promjena, koje se tako nesmiljeno nameću, nije uspješnije poslovanje, već ideologija nesputanog kapitalizma, koji se voli nazivati neoliberalizmom. Gradi se sistem u kojem se sva prava zasnivaju na kapitalu, a niti jedno na radu. Prema tome, treba uzeti iz ruku radno ovisnog stanovništva svaki alat kojim ono može sputavati potpunu slobodu kapitala. Gospođa Margaret Thatcher pokazala je put. Ostaje samo jedno pravilo: veži konja gdje ti gazda kaže.

 

Ali i to bi se još moglo progutati, doduše s čvrsto začepljenim nosom, kad bi ekonomski rezultat bio dobar. Svaki se sustav legitimira privrednim rastom i bogatstvom koje stvara. Da bi udar na radnike bio opravdan, morali bi postojati podaci koji dokazuju da su oni najslabija točka u lancu, a ne političari i po njima postavljeni menadžeri. Oni protiv kojih se ne predlaže nikakav zakon.

 

Zanimljivo je da ideologija nesputanog kapitalizma uopće ne vodi računa o nacionalnim interesima. Kakav se primjerice natalitet može očekivati u situaciji kad je zaposlenje toliko nesigurno da se malo tko može upustiti u kredite, bez kojih danas nema obiteljskog doma? U isto vrijeme, sve vrvi od dušobrižnika za brak i obitelj, koji ne misle da bi i Zakonu o radu koristilo malo tamjana. Živimo u zanimljivim vremenima.

 

(Tekst prenosimo iz tjednika Novosti.)

Reži, ali ne meni!

Autor: / Leave a Comment

”To neće spasiti proračun!”, jedinstvena je partitura za zborno plakanje (i nemoćni bijes) svih kojima je državni blagajnik Slavko Linić ovih dana nakanio zavući ruku u džep. Ne bi li, po ultimatumu iz Bruxellesa o postupku prekomjernog deficita, srezao proračunsko prekoračenje s gotovo šest na ispod tri posto. U pitanju je više od sedam milijardi kuna!

 

Radi lažne ravnoteže među novčanicima prebogatih i presiromašnih te neuvjerljivog dojma o Vladinoj socijalnoj osjetljivosti samo se ministri i još poneki viši državni dužnosnici iz SDP-a napadno guraju pred novinarskim mikrofonima i tv-kamerama. Pod maskama Držićevih ”ljudi nazbilj”, primjereno mesopusnim danima, poručuju: ”Stanje proračuna je kritično, pa ćemo se i mi, kao što moraju svi u državi, odreći dijela svojih plaća”.

 

Čudo jedno. Ta socijalna osjetljivosti najavljena je baš u jeku Vladine nerazumne blamaže s preskupim automobilima državnim dužnosnicima. Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!

Samaritansko skidanje 1000-1500 kuna s bruto plaće od blizu 50.000 kuna maloumno je ismijavanje sirotinje koja nema što jesti i ne može platiti režije!

 

Masno plaćeni saborski zastupnici (bruto i do 45.000 kuna mjesečno s dodacima) nedavno su odbili prijedlog laburista da se svi državni dužnosnici, uključujući predsjednika RH i premijera, solidarno i dok zemljom hara financijska suša, odreknu 21 posto svojih plaća. Ali, dva-tri dana poslije ”demagoškog populizma na koji smo navikli od svojih kolega laburista”, kao da se ništa nije dogodilo, Vlada ”pod svoje” predlaže sniženje dužnosničkih plaća za pet-šest, najviše sedam posto! ”To neće spasiti državni proračun”, kažu, ”ali će imati značenje solidarnosti i socijalne osjetljivosti.”

 

Rebalans proračuna bit će na dnevnom redu za donošenje koncem ovog ili početkom sljedećeg tjedna ako je vjerovati procjeni ministra Branka Grčića. U međuvremenu prasnule su dvije snažnije paklene naprave tipa ”to neće spasiti proračun” koje, kao i ”suosjećanje” državnih dužnosnika sa žrtvama krize i pljačkaškog javašluka u prošle 23 godine, ne slute na dobro.

 

Svi priznaju da ”treba rezati”, napokon istjerati slona iz staklarnice, ali, zaboga – ne preko mene! Zato će država valjda sjesti na optuženičku klupu, jer će Upravni, Ustavni, pa i sud u Strasbourgu, tvrdi čelnik Hvidre Josip Đakić, ”biti zatrpani desecima tisuća braniteljskih tužbi” zbog Vladinog harača kojim opet želi uzeti 10 posto od povlaštenih mirovina i invalidnina viših u bruto iznosu od 5000 kuna. Pa ne može ”udbaška vlast” samo tako nasrtati na prava i dostojanstvo branitelja i Domovinskog rata, kažu.

Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ‘‘struktura“ do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi

 

Ni na dostojanstvo i prava sveučilišta, fakulteta i instituta, čuje se s druge otporne točke na barikadi ”to neće spasiti državni proračun”. Riječ je o 1,6 milijardi kuna tzv. vlastitih prihoda za koje ministri financija Slavko Linić te znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović tvrde da se ”ne koriste racionalno i transparentno, već služe za bildanje plaća profesora”. Žele taj novac ”provući kroz proračun”, a ne uplaćivati na račune ustanova akademske zajednice. Kažu, tako će se poboljšati kvaliteta nastave i studentski standard.

 

Rektori i dekani se zgražaju. Pribojavaju se da će, ionako potplaćena, sveučilišna nastava i znanost ostati bez milijarde kuna. ”Ako novac koji sami zaradimo ode u državni proračun, više ga nećemo vidjeti. Ostat će kao zakrpa na nekoj proračunskoj rupi. To nećemo dopustiti”, suglasni su rektori i dekani najavljujući i radikalnije akcije, osim verbalno izraženog ogorčenja.

 

Znači li to združeni profesorsko-studentski izlazak na ulice? Posebno ili zajedno s veteranskim, koji će organizirati tri-četiri razvikanije (na milijunskoj državnoj apanaži) od čak 1205 registriranih raznih braniteljskih udruga? Ili će svi skupa sa sindikatima na Markov trg?

Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna

 

Procjenjuje se da bi Linićev nož zahvatio polovicu od oko 70.000 braniteljskih mirovina i invalidnina, čime bi se ove godine uštedjelo 303, a iduće 326 milijuna kuna. Ušteđeno bi se, navodno, iskoristilo za usklađivanje radničkih mirovina, koje su prosječno nešto veće od 2000 kuna. Budući da je povlaštenih umirovljenika oko 186.000, restrikcijom bi bio zahvaćen svaki peti. Vlada pak obećava vratiti mirovine i invalidnine na staro čim BDP bude tri kvartala rastao, a javni dug padne ispod tri posto.

 

”Ljudi su na rubu da podivljaju”, kazao je Đakić Večernjem listu, a dopredsjednik Zbora gardijskih brigada Ilija Vučemilović Šimunović: ”Nismo bešćutni, spremni smo se žrtvovati, ali javnost mora znati da velika većina tih ljudi s tom mirovinom od 5000-6000 kuna školuje svoju djecu i da je to i najčešće jedino primanje u obitelji”. Đakić i Vučemilović Šimunović zaboravili su reći dvije-tri činjenice koje bi njihovu zabrinutost za branitelje učinile vjerodostojnom.

 

Koliko novčano teže njihova osobna primanja s ”braniteljskog naslova” i u kakvoj su političkoj vezi s desničarsko-crkvenim scenarijem za rušenje ”ove udbaške, nenarodne vlasti”? Koliko je invalida Domovinskog rata među čelnicima 1205 braniteljskih udruga, kojeg su političkog opredjeljenja i koliko primaju mjesečno? Tko je dužan zaraditi njihove mirovine i invalidnine da bi bilo sve u redu s ”dostojanstvom” i branitelja i rata? Je li u redu da je prosječna braniteljska mirovina i invalidnina najmanje dvaput viša od radničkih za 40 godina staža?

Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?

 

Kakva je razlika između branitelja koji ”ne može živjeti i školovati djecu s 5000-6000 kuna mjesečno” i u najboljoj dobi ne raditi ništa, osim halabučiti protiv ”komunjara” odjeven u crno ili zamotan u nacionalnu trobojnicu, te svakog od blizu 400.000 nezaposlenih na burzi, oko 70.000 onih koji rade bez plaće, 700.000 sugrađana s plaćom nižom od prosječne?

 

A svi ti bijednici također imaju djecu koju bi morali školovati, nezaposlene članove obitelji, blokirane račune na koje ništa ne sjeda mjesecima, neplaćene režije, bolesti, prekopavaju kontejnere i najpogrdnije spominju najbližu rodbinu svakom tko ga uvjerava kako, eto, ”imamo Hrvatsku” i ”moramo biti zahvalni hrvatskim braniteljima za sve što danas imamo”. Što to imamo? Opljačkanu zemlju jada i bijede!

 

Teško se odreći svake lipe, pa i ”povlaštenima” među braniteljima. I onima na sveučilištu koji si školarinama i ”vlastitim prihodima” bildaju plaće. Svakom živom stvoru je na svoj način teško i neugodno živjeti u takvoj Hrvatskoj. Ali, vjerujmo da je teško i naći novac kojeg naprosto nema, a k tomu moraš vratiti odavna razrajtano. Kad se oljušte politikantstvo i sebičnost – od ”struktura” do malog penzića – opet ostaje isto pitanje: kome uzeti više, a kome manje? Ako se već mora uzeti, jer se ne zna ili ne želi zasukati rukave i zaraditi.

 

Neće ”spasiti državni proračun” ni jedna od iznuđenih mjera za koje je vlast ipak nadležna. Bez obzira na prijetnje sudovima i ulicom. A sve male uštede zajedno?

Novo zaduženje zbog povoljnog trenutka na tržištu

Autor: / Leave a Comment

Novo izdanje državnih obveznica, a riječ je o 1,75 milijardi dolara, predfinanciranje je za iduću godinu jer je Vlada procijenila da je do kraja ove godine povoljnije razdoblje za zaduživanje nego što će biti poslije, kazao je u srijedu zamjenik ministra financija Boris Lalovac za Hrvatski radio.

 

Hrvatska je dan prije izdala 10-godišnje obveznice vrijedne 1,75 milijardi dolara, odnosno oko 10 milijardi kuna, uz prinos od 6,2 posto, koji je, zahvaljujući velikom interesu ulagača, niži od ciljanih 6,375 posto. Ipak, riječ je o visokoj kamatnoj stopi, koja je u uvjetima kad nema gospodarskog rasta znatno opterećenje za proračun. Podsjetimo, u ožujku ove godine ugovoreno je prethodno izdanje 10-godišnje dolarske obveznice, kada je prinos bio 5,625 posto.

 

Procjenjuje se da je s obzirom na interes izdanje moglo biti i do pet puta vrjednije. Naime, ukupna vrijednost ponuda premašila je 8,5 milijardi dolara, što upućuje na još i sad veliko povjerenje investitora.

 

No i sam trenutak očito je bio povoljan jer slično su – samo nešto povoljnije – prošle i mađarske i slovenske obveznice. Mađarska je dan prije Hrvatske izdala 2 milijarde dolara vrijedne obveznice na rok od deset godina i s prinosom od 5,93 posto i ponuda je također dosegnula pet puta veću vrijednost, a Slovenija je državne vrijednosne papire ”utopila” još krajem prošlog tjedna. Riječ je o trogodišnjem izdanju, s kamatom od 4,7 posto. Inače, obveznice slovenske države na rok od deset godina u ovom trenutku dosežu prinos od 5,88 posto.

 

Lalovac je istaknuo da to zaduženje nije za pokrivanje rashoda ove godine, već je riječ o predfinanciranju za iduću godinu jer je Vlada procijenila da je razdoblje do Nove godine povoljnije za zaduživanje zbog popustljive monetarne politike američke središnje banke. Objašnjenje je vrlo zanimljivo s obzirom na to da je ministar financija Slavko Linić donedavno tvrdio kako neće biti potrebna nova zaduživanja do kraja ove godine, zadnji put na MMF-ovu godišnjem sastanku prije otprilike mjesec dana.

 

Očito, ipak je odlučio iskoristiti povoljan trenutak na tržištu jer se iduće godine, zbog oporavka američkoga gospodarstva, očekuje smanjenje poticaja američkog Feda, zbog čega bi kamate i prinosi na svjetskim financijskim tržištima mogli porasti, a već u prvim mjesecima iduće godine na naplatu dolaze velike otplate duga, no novca za njihovo pokriće u proračunu – nema. Naime, u veljači 2014. dospijeva obveznica od 667,9 milijuna eura, u travnju euroobveznica vrijedna 512,5 milijuna eura, a prema prijedlogu proračuna planira se da će proračunski manjak u 2014. biti veći od 17 milijardi kuna.

 

Prema dosadašnjim najavama, taj bi manjak mogao biti razlog i za nova zaduženja iduće godine, odnosno ministar Linić to je i potvrdio. ”Hrvatska će se idućih pet do šest godina neprekidno zaduživati”, najavio je nedavno. Opravdanje za nova zaduženja vidi u politici bivših vlada, za koje tvrdi da su kredite usmjerile u  potrošnju, a ne u razvoj.

 

S obzirom na prijedlog proračuna za 2014. te fiskalne projekcije za 2015. i 2016. godinu, u kojima razvoja gotovo i nema, sve bi snage trebale biti usmjerene na što efikasnije povlačenje novca iz EU-ovih fondova, no kako sada stvari stoje, već u 2013. i u tom bismo segmentu mogli biti u minusu.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt