Dvoje zgodnih mladih ljudi, gonjenih strastima žarkim poput samog života, gledaju se u oči dok plešu još nenapisani tango, u tihom i pustom salonu prekoatlantskoga broda koji plovi kroz noć. I dok se tako zagrljeni kreću, nesvjesno ispisuju rubriku jednog nestvarnog svijeta, čija se umorna svjetla počinju gasiti da se više nikada ne upale. [Read more…]
Minotaur, egocentrik, gigant
Slavenka Drakulić, ”Dora i minotaur – Moj život s Picassom”, Fraktura, Zaprešić, 2015.
Glavna misao koja mi se formirala tijekom, i ostala neposredno nakon čitanja ”Dore i Minotaura“ bila je: Picasso mi se ne sviđa.
To se ne odnosi na Picassa kao umjetnika, već na osobu iz romana, sebigravitirajuću, naizgled samodostatnu, okrutnu, pa i parazitsku ličnost koja, kao i mnogi veliki umjetnici, neutaživo usisava energiju i tvari oko sebe, da bi ih kasnije kanalizirala u ono zbog čega i postoji – vlastitu umjetnost. [Read more…]
Holy Father – Holy Brother
“Mogu li Vas ja, Sveti Oče (Holy Father), kao pentekostalac, osloviti sa Sveti Brate (Holy Brother)”? Širokim osmijehom se zagledao u mene: “O, yes! I like it! I like it!”, odgovorio mi je bratski. Tako je prošlonedjeljnog jutra otpočeo moj prvi susret sa simpatičnim Papom “iz daleke zemlje” u postkomunističkoj Albaniji. Pomoglo je to što imamo zajedničke prijatelje u Buenos Airesu i što sam se u privilegiranoj poziciji u Tirani našao zaslugom predsjednika Bujara Nishanija.
“Pozivam vas da gradite svoj život na Isusu Kristu, na Bogu; tko gradi na Bogu, gradi na stijeni, jer je on uvijek vjeran, i onda kada smo mi nevjerni (usp. 2 Tim 2, 13). Isus nas poznaje bolje od bilo koga drugog; kada pogriješimo, on nas ne osuđuje, već nam kaže: ‘Idi i nemoj više griješiti’ (Iv. 8, 11).”
“Mogu li Vas ja, Sveti Oče (Holy Father), kao pentekostalac, osloviti sa Sveti Brate (Holy Brother)”? Širokim osmijehom se zagledao u mene: “O, yes! I like it! I like it!”, odgovorio mi je bratski. Tako je prošlonedjeljnog jutra otpočeo moj prvi susret sa simpatičnim Papom “iz daleke zemlje” u postkomunističkoj Albaniji. Pomoglo je to što imamo zajedničke prijatelje u Buenos Airesu i što sam se u privilegiranoj poziciji u Tirani našao zaslugom predsjednika Bujara Nishanija
Slušam ga pažljivo i ne mogu vjerovati svojim ušima dok Bogu zahvaljujem za svog oca (latinska riječ papa znači otac, preciznije tata) Leopolda Kuzmiča koji je nama petorici svojih sinova govorio te iste riječi u nekom onom drugom kontekstu i vremenu kada su našu potencijalnu duhovnost ugrožavale ateistička indoktrinacija obrazovnog sustava izvana, a “kušnje tijela i svijeta” iznutra.
Naš nas je papa Leopold (skraćeno i od milja su ga svi zvali Lipot), autentični kršćanin i živi svetac, upućivao na Isusa, na vjernost Bogu, naglašavao da kuću života ne gradimo na pijesku, jer će je razrušiti bure i valovi svijeta, nego na čvrstoj stijeni Božje riječi gdje može izdržati sve neugodnosti, kušnje i antagonističke navale. “Isus je ta stijena!”, naglašavao nam je “papa” Lipot tumačeći Isusovu smjerodavnu mudrost (Luka 6 i Matej 7).
Ovo pišem u hotelskoj sobi na kraju jednog izuzetno napornog dana u kojem sam imao privilegiju provesti desetak izuzetno intenzivnih sati u blizini i pratnji pape Franje u Tirani. Sjećanja su svježa, utisci duboki, bilješke krcate, a rukopisi njegovih govora na nekoliko jezika preda mnom na stolu, po krevetu i na podu u sobi koja izgleda, kako bi rekla moja Vlasta, kao da je bomba pala.
Vraćam se Franjinom govoru mladima, jer on nastavlja, a ja opet vrtim film i čujem tatu Lipota, čujem svog zagrebačkog mentora Ludvika Ullena koji je više godina proveo po zatvorima zbog evanđelja, čujem i riječi brata i suradnika Andrije Saboa, izgovorene na jednom od značajnijih skupova petnekostne omladine u Orahovici, a godinu prije nego što smo ga uvjerili da treba preseliti iz Našica u Osijek da tamo obnovi židovsku sinagogu.
“Draga omladino,
vi ste nova generacija.
Snagom evanđelja i primjerom i vaših mučenika,
možete reći:
‘ne’ idolopoklonstvu novca, (i spontano još jednom naglasio)
‘ne’ idolopoklonstvu novca!
‘Ne’ lažnoj slobodi individualizma,
‘ne’ ovisnostima i nasilju!
Vi nasuprot tome možete reći:
‘da kulturi susreta i solidarnosti,
‘da’ ljepoti koja se ne može dijeliti od dobra i istine,
‘da’ životu življenom u širokogrudnosti srca,
‘da’ vjernosti u malim stvarima.”
“Vjernosti u malim stvarima!”, tako je govorio tata Lipot naglašavajući Isusovo obećanje da velike stvari slijede u životu one koji su vjerni u malima. Da je to Božja logika nasuprot logike ovoga svijeta, koji trči za novcem, slavom i moći da bi na kraju završio u velikim razočaranjima jer zapravo gradi kuću života na živom pijesku ljudske prolaznosti i taštine koja ne donosi blagoslov nego prokletstvo.
Papa nije slučajno za svoj prvi pohod nekoj europskoj zemlji izabrao Albaniju, malu, uglavnom još uvijek siromašnu zemlju, ali s najvišim postotkom muslimana u Europi.
U političkom dijelu svog nastupa u predsjedničkoj palači posebno je naglasio kako se vjera ne smije zlorabiti kao opravdanje za nasilje te da je svetogrđe u Božje ime ugrožavati živote onih koji drugačije vjeruju ili ne vjeruju, jer je svaka osoba jedincata i nosi Bogom dano dostojanstvo i slobodu, pravo na život, slobodu izbora, slobodu govora i vjersku slobodu. Hvali Albaniju kao primjer miroljubivog suživota muslimana i kršćana istočne i zapadne provenijencije.
Svi smo prisutni izuzetno duboko dirnuti svjedočanstvom 85-godišnjeg svećenika Ernesta Simonija i časne sestre Marije Kaleta, sličnih godina. Njih dvoje su čudom Božjim preživjeli smrtne presude i neopisiva mučenja u vrijeme staljinističkog režima Envera Hodzhe. Svjedoče o vjernosti Gospodinu koji im je darovao nadnaravnu snagu da u srcima ispunjenim vjerom i nadom dočekaju slobodu. Papa Franjo ih sluša sa suzama u očima i grli kao žive svece. Priznajem: ni ja ne mogu i ne želim sakriti suze i zahvalnost Bogu za ove svjedoke (do)življene vjere
U vrlo upečatljivom i izbalansiranom govoru pledira za veću pravednost u globalizaciji koja ne smije ići na štetu siromašnih. Posebno me se dojmilo njegovo inzistiranje da ekonomsko-tržišnu globalizaciju kao i utrku za gospodarskim rastom treba pratiti globalizacija solidarnosti i poštovanje prava svih pojedinaca, obitelji i država, kao i skrb za očuvanje zdrave prirode.
Papa je i kasnije, u drugom kontekstu, posebice na sastanku s nama na Katoličkom sveučilištu, pohvalio vjerske slobode u zemlji u kojoj su muslimani u većini. Pametni premijer Edi Rama na kraju dana mudro naglašava: “Albanija nije muslimanska zemlja, Albanija je europska zemlja“.
Potkraj dana s balkona nedovršene katoličke katedrale sv. Pavla pratim molitvu Večernje u kojoj Papa prisutnim svećenicima i biskupima naglašava kako su ljudi u njihovoj zemlji, kao i posvuda po svijetu, gladni i žedni Božje milosti i dobrote te da njima nisu potrebni stručnjaci, nego ponizni ali radosni svjedoci Božjeg milosrđa i ljubavi.
Na istom skupu smo svi prisutni izuzetno duboko dirnuti svjedočanstvom 85-godišnjeg svećenika Ernesta Simonija i časne sestre Marije Kaleta, sličnih godina. Njih dvoje su čudom Božjim preživjeli smrtne presude i neopisiva mučenja u vrijeme staljinističkog režima Envera Hodzhe.
Svjedoče o vjernosti Gospodinu koji im je darovao nadnaravnu snagu da u srcima ispunjenim vjerom i nadom dočekaju slobodu. Papa Franjo ih sluša sa suzama u očima i grli kao žive svece. Priznajem: ni ja ne mogu i ne želim sakriti suze i zahvalnost Bogu za ove svjedoke (do)življene vjere.
Papa na kraju dugog i izuzetno napornog dana u domu (za siročad) Betanija hvali volontere motivirane, poput majke Terezije, ljubavlju Isusovom i progovara mudre riječi o dobroti. “Dobrota može ponuditi mnogo više nego novac, koji često razočara sve one koji se uzdaju u moć, slavu i novac. Dobrota je već sama po sebi nagrada onima koji čine dobra djela iz ljubavi, a uz to nas dobrota uvijek iznova vodi bliže k Bogu.” Hvala Ti, sveti brate, hvala Ti od srca!
Papa i pentekostalci
Papa Franjo je dio svoje globalne popularnosti stekao kao čovjek koji otvara vrata, ruši predrasude i širi horizonte ljubavi i slobode. Blag je prema grešnicima, voli one koji su drugačiji, a vjernike vlastite crkve poziva na radikalno nasljedovanje Isusa. Njegova spontanost, smiješak, riječi i geste mnogima donose radost, dok druge zbunjuju, pa su sve češći i žešći glasovi kritike i otpora.
Mnogi strahuju što će sljedeće izjaviti ovaj premalo discipliniran i diplomatski nesofisticiran Latinoamerikanac. Reakcionarni rimokatolički tradicionalisti i fundamentalisti drže da se jedan papa ne bi smio tako ponašati, te ga na svojim brojnim portalima i publikacijama osuđuju, pa čak i demoniziraju.
Ovih dana je uz buđenje nekih pozaspalih nada za jedinstvo kršćana digao pravu ekumensku buru kada je mimo svih protokola čitav dan proveo u posjeti ”dragom prijatelju” pentekostalnom propovjedniku, ručao s njegovom obitelji, propovijedao u njegovoj crkvi i tražio oproštenje za progone u prošlosti.
Drugo, papa Franjo je tom prigodom javno u ime katolika tražio oprost za progone pentekostalaca u prošlosti, posebice u fašističkoj Italiji. Usput: u vrijeme NDH u Hrvatskoj su uz pentekostalce progonjeni i baptisti i adventisti, ali od isprika do sada ni glasa
Vijest o tom događaju je tako snažno odjeknula da je (u skraćenom obliku i nedovoljno eksplicitna naslova) stigla čak i u našu ekumenski distanciranu IKU. Pod naslovom ”Papa Franjo susreo se s pastorom Traettinom” vijest počinje riječima: ”Duh Sveti daje različitost, ali i jedinstvo Crkve” koje je papa Franjo 28. srpnja rekao u pentekostalnoj crkvi Pomirenja u Caserti kamo je došao posjetiti pastora Evanđeoske pentekostalne crkve Giovannija Traettina, poznatog ekumenskog djelatnika i svog dugogodišnjeg prijatelja.
U tom srdačnom susretu je Traettin rekao ono što je evanđeoskim kršćanima najvažnije, naime da se ”jedinstvo Crkve utemeljuje u Isusu Kristu koji je središte kršćanskog života te čija je nazočnost zajamčena kada je vjera osobni susret s Njim.” Papa je pak govoreći o jedinstvu Crkve naglasio i različitost jer jedinstvo nije jednoličnost, te u duhu kratke homilije protumačio apostola Pavla kako Duh Sveti daje različite karizme, ali ih zatim i dovodi u sklad.
Papa se u Argentini često družio s pentekostalcima, a nekoliko njihovih lidera mu je, otkad je postao rimskim biskupom, bilo u gostima. Prošlotjedni susret u Caserti ipak zaslužuje posebnu pozornost iz dva razloga. Prvo, govorio je u pentekostalnoj (protestantskoj) crkvi o jednoj Crkvi, priznajući legitimnost različitosti u crkvenosti i ne insistirajući na rimskoj jedincatosti i isključivosti.
Nasuprot Ratzingerovom diskriminatornom eklezijalnom rangiranju u kontroverznom dokumentu Dominus Iesus koji je službeno objavljen u vrijeme pontifikata Ivana Pavla II., ovaj Papa protestantsku crkvu izrijekom teološki priznaje legitimnom članicom ”jedne, svete, apostolske, Katoličke crkve.” Ovaj papa nam je, dakle, opet dao do znanja da on nije glava Crkve, nego da je to Isus Krist.
Na sličnom duhovskom susretu 1996. u Riminiju ”Mea culpa” su izrekli zastupnici katoličkih karizmatika skupa s nazočnim biskupima i kardinalima moleći za oprost zbog progona pentekostalaca. Traettino i ostali prisutni protestantski pastori su ispriku prihvatili tako što su dopustili da im ovi operu i poljube noge
Drugo, papa Franjo je tom prigodom javno u ime katolika tražio oprost za progone pentekostalaca u prošlosti, posebice u fašističkoj Italiji. Usput: u vrijeme NDH u Hrvatskoj su uz pentekostalce progonjeni i baptisti i adventisti, ali od isprika do sada ni glasa.
Papa Franjo je na simpatičan ali duhovno izuzetno zreo način preduhitrio svoje kritičare. ”Netko će biti začuđen pa će reći: ‘Papa je išao pentekostalcima’. Ali, otišao je posjetiti braću! Zahvaljujem vam i molim vas da molite za mene, to mi je potrebno.”
Ovaj prijateljski susret i njegov iznenađujući sadržaj imaju svoju svježu pretpovijest. Catholic Herald je mjesec dana ranije prenio riječi Briana Stillera, poznatog kanadskog pentekostalca, lidera u Svjetskoj evangeličkoj alijansi, o tome kako mu je prigodom nedavnog susreta Papa pričao o svom poznanstvu s Traettinom te kako je u vrijeme prijateljske posjete saznao da se njegova zajednica osjeća diskriminiranom jer snažna prisutnost Katoličke crkve opstruira njihovu želju da rastu i svjedoče svoju vjeru. ”Zato ću”, rekao je Papa, ”ovog srpnja propovijedati u njegovoj crkvi u nedjelju i ponuditi ispriku moje Crkve za povredu koju je nanijela njihovoj zajednici.”
Taj raniji susret pastora Traettina i Pape nije bio na službenoj listi audijencija, pa nije bilo ni vatikanskih priopćenja. Ali nas je zato ekumenskom informacijom i komentarom iznenadio Papin Facebook: ”Među nama postoje podjele, štoviše postoje podjele između zajednica; evangeličkih kršćana, pravoslavnih i katoličkih kršćana. No, zašto odvojenost? Moramo pokušati donijeti jedinstvo.
Nadbiskup Buenos Airesa je sve to izdaleka pratio s velikim zanimanjem i radošću, te je osobno stao na čelo karizmatske obnove u svojoj zemlji. Sada je na svoj osebujan način, ali u funkciji poglavara katolika svijeta, učinio iste korake i izrekao slične rijeci u okviru jedne neočekivane ali epohalno značajne posjete Evanđeoskoj pentekostnoj crkvi. Zato je u pravu pastor Traettino koji mu je u riječi dobrodošlice rekao: ”S ljudima poput vas ima nade za nas kršćane!”
Ispričat ću vam nešto – danas, prije nego što sam izašao iz kuće, bio sam zajedno 40 minuta s jednim evangeličkim pastorom. Zajedno smo molili i tražili jedinstvo. Moramo moliti među nama katolicima, ali i s drugim kršćanima. Moliti da Gospodin daruje jedinstvo. Jedinstvo među nama. Laku noć!”
Papi ne smeta što je Traettin kršten kao katolik koji je svoje kršćansko obraćenje doživio po svjedočenju američkih baptista, a danas je ekumenski najangažiraniji talijanski pentekostalni pastor. Franjo zna da Traettin već desetljećima radi na interkonfesionalnoj suradnji i promicanju ekumenskog zajedništva.
Argentinski katolički mediji su 1992. godine prenijeli vijest kako je kod duhovskog susreta u Bariju pentekostalni pastor Traettin oprao noge vodećem predstavniku katoličke karizmatske obnove. Tadašnji predsjednik katoličke karizmatične obnove M. Callisi je prokomentirao: ”Tom gestom na stadionu u Bariju kao da je protestantski svijet oprostio svojim progoniteljima.”
Na sličnom duhovskom susretu 1996. u Riminiju ”Mea culpa” su izrekli zastupnici katoličkih karizmatika skupa s nazočnim biskupima i kardinalima moleći za oprost za progon pentekostalaca. Traettino i ostali prisutni protestantski pastori su ispriku prihvatili tako što su dopustili da im ovi operu i poljube noge.
Nadbiskup Buenos Airesa je sve to izdaleka pratio s velikim zanimanjem i radošću, te je osobno stao na čelo karizmatske obnove u svojoj zemlji. Sada je na svoj osebujan način, ali u funkciji poglavara katolika svijeta, učinio iste korake i izrekao slične rijeci u okviru jedne neočekivane, ali epohalno značajne posjete Evanđeoskoj pentekostnoj crkvi. Zato je u pravu pastor Traettino koji mu je u riječi dobrodošlice rekao: ”S ljudima poput vas ima nade za nas kršćane!”
Demonske ustaške podvale
Tjednik australskih Hrvata Boka CroPress u posljednjem izdanju uz uskrsnu čestitku ”Hrvatima Australije i domovine” donosi i reportažu s proslave osnivanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, prigodno najavljenu na naslovnici: ”Tony Abbott čestitao je Hrvatima 10. travnja!”
Australski premijer nije, naravno, osobno bio na proslavi osnivanja ustaške tvorevine NDH, upriličenoj 13. travnja u Sydneyju. Njegovu čestitku, piše Boka CroPress, prenio je australski parlamentarac Craig Kelly.
”U ime australskog premijera Tonyja Abbotta koji se danas nalazi u Japanu prenosim vam njegove čestitke i dobre želje povodom slavlja 10. travnja, vama i svim Hrvatima Australije, a i onima u Hrvatskoj”, rekao je Kelly pred oko 300 okupljenih Hrvatica i Hrvata u hrvatskom klubu ”Sydney”.
Ovu kolumnu pišem i da bih se osvrnuo na ”kretanja” među ustašama u Buenos Airesu. Naime, ustaše vole izmišljati, podmetati, lagati, varati – to je način na koji dokazuju svoje hrvatstvo
Prenosim riječi urednika Boka Cropressa:
”Drage čitateljice i čitatelji, gotovo smiješno zvuči činjenica da su, eto, prvi plodovi posjeta hrvatskog premijera Zorana Milanovića Australiji, mjesec dana kasnije, ništa manje nego to da je australski premijer Tony Abbott čestitao Hrvatima nacionalni praznik 10. travnja, kako je na svoje uši čuo vaš novinar i skoro tristo Hrvatica i Hrvata iz usta člana federalnog parlamenta Craiga Kellyja ovu nedjelju u hrvatskom klubu Sydney.”
I onda je nastala tarapana koja je demaskirala tu monstruoznu podvalu ustaša u Australiji. Ovu kolumnu pišem i da bih se osvrnuo na ”kretanja” među ustašama u Buenos Airesu. Naime, ustaše vole izmišljati, podmetati, lagati, varati – to je način na koji dokazuju svoje hrvatstvo.
Elem, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je, čim se saznalo za skandal, pozvalo na sastanak australsku veleposlanicu u Hrvatskoj Susan Cox te prosvjedovalo zbog toga što je parlamentarac Kelly sudjelovao na skupu australskih Hrvata. Prosvjedovalo se zbog toga što je australski premijer Tony Abbott, putem posrednika, čestitao Hrvatima 10. travnja, datum osnivanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske, kvislinške tvorevine Hitlerove Njemačke i njezinih saveznika.
U izvorišnim temeljima Ustava RH se govori o uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943)…
”Za nas je potpuno neprihvatljiv takav istup i veličanje 10. travnja i NDH, jer je današnja Hrvatska utemeljena na potpuno drugačijim demokratskim i civilizacijskim vrijednostima, što među ostalim stoji i u izvorišnim temeljima Ustava RH koji govori o uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943)…”, poručila je Danijela Barišić, glasnogovornica MVEP-a.
Ministarstvo je smatralo potrebnim naglasiti kako je osobito neprimjereno što je čestitka pripisana premijeru Abbottu.
MVEP je također priopćilo da je australska veleposlanica istaknula da Australija priznaje jedino 25. lipnja kao hrvatski Dan državnosti te istaknula dobre i prijateljske odnose dviju zemalja. Hrvatski veleposlanik u Canberri Damir Kušen kazao je da je za Hrvatsku ovo ozbiljna stvar i da se očekuje službeni odgovor australskih vlasti.
Australsko Ministarstvo vanjskih poslova u priopćenju je pak objavilo da je ”Kelly sudjelovao na skupu u dobroj namjeri i da je snažno osudio fašizam, nazvavši ga zlom” te da je poručio ”kako zbog proživljenog iskustva malo koji narod razumije važnost slobode i demokracije toliko kao Hrvati”. Australsko Ministarstvo također je naglasilo da Kelly na skupu nije predstavljao premijera.
Jasno je da su australski Hrvati podmetnuli australskim vlastima i da su mislili kako će njihova sačekuša dobro odjeknuti nakon, za njih, neuspjela posjeta premijera Zorana Milanovića Australiji. Ja više ne prihvaćam objašnjenje da se dogodio nesporazum, jer ti Hrvati zaista vjeruju kako je 10. travanj naš ”dan državnosti”
”Čestitke i dobre želje” australskog premijera povodom proslave 10. travnja ”svim Hrvatima Australije, a i onima u Hrvatskoj” prenio je australski parlamentarac Craig Kelly, ali ubrzo je rečeno da je, kako prenosi tportal, hrvatski veleposlanik u Australiji tim povodom razgovarao s Kellyjem, ”koji se ispričao i rekao da je svojim govorom zapravo želio osuditi sve nacističke i fašističke zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata”.
Dakle, jasno se nameću dva pitanja: kako je moguće da nakon tolikih godina australske vlasti ne znaju što se to 10. travnja slavi u tim nekim hrvatskim domovima (u kojima se kočoperi slika ratnog zločinca Ante Pavelića), naime, kako je moguće da im se dogodi tako velik gaf, te što je zapravo u hrvatskom klubu kazao parlamentarac Kelly?
On je izjavio da na proslavi ”hrvatske nezavisnosti” u hrvatskom klubu u Sydneyju ne samo da nije podržao fašističku tvorevinu u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata već je ”snažno osudio i fašizam i komunizam”, prenosi u utorak australska radiotelevizija SBS.
Konfuzije su moguće. Može se, dakle, prihvatiti pojašnjenje da je Kelly zaista djelovao in bona fide, ali prevelik je to gaf, ma koliko bio rezultat podvale. Australski parlamentarac je preko svoje glasnogovornice objasnio kako mu je bilo rečeno da sudjeluje na “proslavi hrvatske nezavisnosti” u ime parlamentarnog tajništva s posebnom odgovornošću za multikulturalna pitanja.
Hrvatska zajednica u Buenos Airesu ”uvijek komemorira 10. travanj i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo”
Kelly je bio prvi govornik na tom skupu i otišao je odmah nakon održanog govora, te nema saznanja što se govorilo poslije. Naglašava kako nikako ne bi nazočio skupu da je znao da bio zamišljen kao potpora NDH. ”I pored toga, iskreno se ispričavam ako sam nekoga uvrijedio, jer su moje riječi izvađene iz konteksta, a njihovo značenje izokrenuto”, kazao je Kelly. Ispričao se i što je nehotično ispalo da podupire ”zastarjelu” verziju hrvatske zastave koja je bila postavljena na govornicu s koje je govorio.
Jasno je da su mu australski Hrvati podmetnuli i da su mislili kako će njihova sačekuša dobro odjeknuti nakon, za njih, neuspjela posjeta premijera Zorana Milanovića Australiji. Ja više ne prihvaćam objašnjenje da se dogodio nesporazum, jer ti Hrvati zaista vjeruju kako je 10. travanj naš ”dan državnosti”.
Ne, to su priče za malu djecu. Oni prkose, baš onako kako prkose i drugi ustaški nastrojeni Hrvati, što ću odmah i dokazali.
U polemici koju sam nedavno vodio s bivšim prijateljem iz Buenos Airesa Tomislavom Frkovićem, poznatim zbog propale atletičarske karijere (važniji su mu bili alkohol i cigareta), ali i kao unuk ustaškog ministra šumarstva Ivice Frkovića, mladi ustaša Frković tumači ono što ustaška emigracija, ne samo u Buenos Airesu, već i u Sydneyju, gdje se ne libe varati ni samoga australskog premijera, misli.
Mladi ustaša Frković govori u ime ”hrvatske zajednice” kojoj ”s ponosom pripada”, a koju ”čine uglavnom oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju i njihovi potomci”, te koja ”uvijek komemorira 10. travanj i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo”.
Poznajem tu matricu ponašanja. Bila je nekad i moja. Ali, kako napisah u mom romanu, odabrao sam istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi bili oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti nam je odredbe hrvatskog Ustava
Dakle, to je to: australska vlast je, izgleda, prokužila da je prevarena i da je loše informirana, pa će sada biti na oprezu. A tamošnji ustaše će i dalje slaviti 10. travnja, baš kao što ga slavi grupa u izumiranju u Argentini (gdje ih je pak politička klasa odavno raskrinkala kao veličatelje ratnih zločinaca, kao fašiste i filonaciste), koja za sebe kaže da je ”državotvorna hrvatska zajednica (…) koja nikad nije nijekala svoju izvornu političku tradiciju nadahnutu starčevićanstvom ni svoja čvrsta protujugoslavenska, protuvelikosrpska i protukomunistička stajališta”.
Baš kao što ovi glupsoni koji pozivaju na linč onih koji su pridonijeli da se otkaže koncert ”naci-Hrvata” (tako ga nazivaju njemački novinari) Marka Perkovića zvanog Tupson (ili biješe Thompson?) ove subote u Berlinu i sve to pripisuju zavjeri jugoslavena i anti-Hrvata, tako i ti silni frkovići, sve te fiolićke i svi ti hasenayi, sve te šimunićke, sve te hubmayerke, svi ti peranići (našli bi se tu i neki pozaići i neki bogovići, neki ivasi i stanoviti košići) i kako se sve već zovu ti ustaški desesperadosi, nas koji zagovaramo vrednote hrvatskog Ustava, smatraju jugoslavenima, velikosrbima i komunistima.
Poznajem tu matricu ponašanja. Bila je nekad i moja. Ali, kako napisah u mom romanu, odabrao sam istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi bili oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti nam je odredbe hrvatskog Ustava.
Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo dok nas nisu ušutkali oni koji govore ”mržnja”, ”mržnja”, iako su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze. Religija ili ne religija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi, u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ.
Opendoor
Iosi Havilio rođen je 1974. u Buenos Airesu. Studirao je filozofiju, glazbu i film. Dosad je objavio romane “Opendoor” (2006.), “Estocolmo” (2010.) i “Paraísos” (2012.), i spada u nekolicinu privilegiranih suvremenih argentinskih pisaca koji su istovremeno osvojili naklonost publike i književnih kritičara.
Glavna junakinja, mlada zaposlenica veterinarske klinike u Buenos Airesu, dobiva zadatak da u malom mjestu Open Door pregleda bolesna konja. Po povratku u grad biva svjedokom samoubojstva skokom s mosta, a njezina partnerica netragom nestaje. Put je vodi nazad u Open Door, mjesto koje nosi ime po klinici za psihičke bolesnike otvorena tipa i čiju povijest junakinja malo-pomalo otkriva.
Život s vlasnikom konja, susret sa zavodljivom tinejdžerkom, odlasci u gradsku mrtvačnicu na identifikaciju tijela od kojih nijedno nije ono njezine nestale partnerice, otkrivanje života u ruralnoj sredini čine svakodnevicu ove antijunakinje koja svakom stranicom postaje sve začudnija.
Upečatljivim stilom, osjećajem za detalj, rečenicom nabijenom mirisima, zvukovima, okusima, Havilio suptilno briše granice između sela i grada, tradicije i modernosti, zdravog i bolesnog, privatnog i javnog…
Naslov: Opendoor
Autor: Iosi Havilio
Prijevod: Matija Janeš
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 206
Uvez: meki
ISBN 9789537953133
Izdavač: Elitech d.o.o. – Edicije Božičević
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Argentina
Iz Argentine ovih dana je stigla jedna jako lijepa vijest: Umma Azul, čija je krsna kuma argentinska predsjednica, u subotu 5. travnja je postala prvo dijete lezbijskog para kršteno u Katoličkoj crkvi u toj zemlji. Carina Villarroel i Soledad Ortiz zatražile su blagoslov nadbiskupa grada Córdobe Carlosa Josea Naneza. On je rekao da njihov status nije relevantan za krštenje djeteta. Krštenje je održano u samoj katedrali.
Istospolni brakovi legalni su u Argentini od 2010. godine, ali protiv njih je stao episkopat s tadašnjim nadbiskupom Buenos Airesa kardinalom Jorgeom Bergoglijom, današnjim papom Franjom. Predsjednica Cristina Fernández de Kirchner nije mogla nazočiti krštenju, ali je poslala svog predstavnika. No iz zemlje gauchosa, Maradone i Messija stižu i potresne vijesti: u pokrajini Buenos Aires je uvedeno izvanredno stanje nakon eskalacije nasilja.
Guverner Buenos Airesa Daniel Scioli proglasio je dvanaestomjesečno izvanredno stanje u pokrajini nakon vala napada i uličnih smaknuća. Ta mjera predviđa trenutačnu mobilizaciju 5000 umirovljenih policajca za pojačanje ophodnji u toj pokrajini u kojoj je koncentrirano 40% od 40 milijuna Argentinaca
Guverner Daniel Scioli proglasio je dvanaestomjesečno izvanredno stanje u pokrajini nakon vala napada i uličnih smaknuća. Ta mjera predviđa trenutačnu mobilizaciju 5000 umirovljenih policajca za pojačanje ophodnji u toj pokrajini u kojoj je koncentrirano 40% od 40 milijuna Argentinaca.
Mjera je donesena nakon napada na banku u Bernalu, južnom predgrađu glavnog grada, pri čemu su napadači pucali iz automatskog oružja. Ali zemlja je potresena jer je prošlog tjedna u nizu pljački nekoliko ljudi smrtno stradalo, što je potaknulo stanovništvo da uzme pravdu u svoje ruke, pa je do zaključenja ovoga broja Expressa 12 lopova pretučeno na smrt nogama i letvama.
Guverner Scioli, saveznik argentinske predsjednice Cristine Kirchner i mogući kandidat za predsjedničke izbore 2015., tražio je suradnju oporbe i pozvao stanovnike da ostanu mirni. Za donesene mjere je izdvojeno 600 milijuna pesosa ili 75 milijuna dolara.
Prema podacima policije od početka 2014. u Buenos Airesu i okolici je ubijeno 57 ljudi, prema 161 osoba tijekom 2013. Zemlja se tek oporavlja od silnoga policijskoga štrajka koji je Argentinu doveo u kaos jer su policajci bili digli ruke od svega, a onda je krenula opća pljačka marketa i dućana s elektroničkom robom; bilo je nekoliko desetaka mrtvih, a kriminalitet se razmahao posvuda.
Majka ovoga izvjestitelja, koja živi u predgrađu Buenos Airesa u prilično solidnom kvartu, više ne može sama i bez pratnje prijeći 300 metara od kuće do dućana s mješovitom robom jer je već opljačkana tri puta, a jednom su je zaskočili vatrenim oružjem u rebra dok se taksijem vraćala kući nakon što je vozilo zaustavljeno, a napadači se ugurali u nj.
Majka ovoga izvjestitelja, koja živi u predgrađu Buenos Airesa u prilično solidnom kvartu, više ne može sama i bez pratnje prijeći 300 metara od kuće do dućana s mješovitom robom jer je već opljačkana tri puta, a jednom su je zaskočili vatrenim oružjem u rebra dok se taksijem vraćala kući nakon što je vozilo zaustavljeno, a napadači se ugurali u nj
Predsjednica Cristina Fernández de Kirchner (udovica predsjednika Néstora Kirchnera Ostojić) ne uspijeva uvjeriti građane da zemlja ide u dobrom smjeru jer joj malo tko više vjeruje. Argentina je poznata kao zemlja špekulanata u kojoj građani ne vjeruju u domaću valutu, pa štede u dolarima.
Ali je to bilo nemoguće, pa se dolar na crnom (tzv. dolar blue ili dolar Messi) plaćao neko vrijeme i 70% više od službenog tečaja i jako ga se teško nabavljalo. Mjesečna je inflacija opet u galopirajućem rastu i sada iznosi oko 25% (Vlada priznaje 10,8%).
Naime, kada je riječ o službenim podacima vezanim za postotak inflacije, argentinska vlada ove brojke već godinama ”uljepšava”. Državne rezerve su sve tanje i tanje, sada su procijenjene na svega 30 milijardi dolara, i sve je više glasova, naročito iz zemalja u okruženju (Čile, Urugvaj i Brazil) koji strahuju od novog kolapsa kakav je bio 2002. kada se srušio argentinski bankarski sustav.
Već samo zamrzavanje cijena predstavlja priznanje argentinske vlade da se zemlja doista nalazi u škripcu. Da inflacija nije ekstremno visoka, ne bi bilo nikakvog razloga za ovakvo ponašanje. I Međunarodni monetarni fond već duže vrijeme kritizira ovu praksu.
Počele su i nestašice. U argentinskim trgovinama s polica polako nestaje mate čaj. Nestanak tog tradicionalnog napitka za Argentince predstavlja jednu vrstu nacionalne katastrofe. No, to nije jedina namirnica koju više nije moguće samo tako dobiti – slično je i sa šećerom i brašnom. Neke trgovine primjerice prodaju šećer još samo u manjim pakovanjima. Osim toga, po osobi je moguće kupiti samo jedan paketić. Supermarketi koji nisu uveli ovakvu praksu već duže vrijeme zjape prazni. U njima više nema ničega.
Dobitnik Nobelove nagrade za mir Adolfo Pérez Esquivel poziva medije na veću odgovornost jer se panika i histerija šire tako što se kaže da policija i pravosuđe ne čine ništa, što navodi građane da uzmu pravdu u svoje ruke, a to završava na odvratan i nedopustiv način
Registrirani su i slučajevi smrti od gladi, što je nepojmljivo u zemlji koja obiluje mesom, sojom i žitom. No, zašto argentinska vlada jednostavno ne pokuša nekim djelotvornim sredstvima djelovati protiv inflacije? Ona već godinama provodi jednu ekspanzivnu novčanu politiku, a to se ne može samo tako promijeniti.
Cristina Kirchner ne pokazuje dovoljno interesa za savladavanje inflacije uopće. Vlada provodi jednu populističku politiku s mnogim subvencijama i državnim transferima. Malo važnosti pridodaje stabilnosti cijena. A zemlja tone, i tone, i tone…
Komentatori ne vjeruju da će najnovije mjere usmjerene na zaštitu građana, a koje uključuju nabavku 1000 novih policijskih vozila, 30.000 prsluka i 10.000 komada oružja, pomoći postojećoj snazi od 40.000 pripadnika sigurnosnih agencija. Ne pomaže smirivanju situacije ni to što se uvodi sistem kako bi građani posebnom aplikacijom na mobilnim telefonima mogli što brže poslati dojavu policiji o slučaju i mjestu opasnosti.
Svećenik Juan Carlos Molina, tajnik Odjela za prevenciju uporabe droge, upozorio je da općem planu nedostaju mjere prevencije i obrazovanje i da se kriminalitet, među najvišima u Latinskoj Americi, ne rješava samo represijom.
I episkopat kritizira državnu vlast, a dobitnik Nobelove nagrade za mir Adolfo Pérez Esquivel poziva medije na veću odgovornost jer se panika i histerija šire tako da se kaže da policija i pravosuđe ne čine ništa, što navodi građane da uzmu pravdu u svoje ruke, a to završava na odvratan i nedopustiv način: lopova koji je pokušao starijoj gospođi ukrasti torbu ljudi su nastavili udarati nogama i kada je bilo jasno da mrtav i smrskane lubanje leži na asfaltu.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express).
Franjo, radost i nada
Danas je točno godinu dana od izbora nadbiskupa Buenos Airesa, kardinala Jorgea Bergoglija, za nasljednika Benedikta XVI. Bijeli dim se pojavio iznad Sikstinske kapele u 19:06 sati pa smo nešto kasnije saznali da se novi Papa zove Franjo.
Nakon nekoliko trenutaka šoka i iznenađenja, shvatili smo da je to prvi Papa koji stiže iz Latinske Amerike i prvi koji je ujedno i redovnik isusovac. Doduše, mi koji pratimo vatikanska događanja, imali smo i kardinala Bergoglija na popisu ”mogućih kandidata”, jer je kao čvrst kandidat bio ušao i u konklavama na kojima je 2005. izabran nasljednik pok. Ivana Pavla II., ali većina nas nije se nadala argentinskome Papi.
Ovaj osvrt ne pretendira biti analizom prve godine pontifikata pape Franje. Time će se ovaj novinar i teolog pozabaviti u kolumni Democroacia iduće subote. Ovo je tek podsjetnik na taj trenutak kada su vjernici bili ugodno iznenađeni a, zajedno s njima, skeptici i nekatolici (svi koji god da jesu), željni da konačno na čelo Katoličke crkve dođe netko tko će sanirati urušenu fasadu Crkve
Ovaj osvrt ne pretendira biti analizom prve godine pontifikata pape Franje. Time će se ovaj novinar i teolog pozabaviti skoro u kolumni Democroacia. Ovo je tek podsjetnik na taj trenutak kada su vjernici bili ugodno iznenađeni a, zajedno s njima, skeptici i nekatolici (svi koji god da jesu) željni da konačno na čelo Katoličke crkve dođe netko tko će sanirati urušenu fasadu Crkve.
Kad se te ugodne rimske večeri prije 12 mjeseci pojavio na balkonu Petrove bazilike i okupljeno mnoštvo ispred sebe očaravajuće neceremonijalno pozdravio s ”Dobra večer”, novi je Papa dao naslutiti da će njegov pontifikat u mnogome biti drugačiji od prijašnjih. Franjo je u prvoj godini zasigurno promijenio javnu sliku papinstva. Njegov je prethodnik u mirovinu otišao mercedesom, on je došao renaultom 4 iz ’84.
Umjesto da uđe u raskošnu Apostolsku palaču, ostao je u mnogo skromnijem Domu sv. Marte, vatikanskom hotelu u koji je uselio sa svim kardinalima prije konklava. Na grudima mu je ostao obični željezni umjesto zlatnog pektoralnog križa. Časopis Time ga je proglasio osobom godine, kultni glazbeni Rolling Stone stavio ga je na naslovnicu, a čak ga je i modni Esquire proglasio najbolje odjevenim muškarcem godine, iako je uvijek isto odjeven.
Ljudi hrle u Vatikan kako bi ga vidjeli, guraju se i predsjednici i premijeri. Sve što kaže dočekuje se nekritičnim pljeskom. Sam plaća svoje račune i telefonira vjernicima. ”Franjin efekt” povećao je prodaju vatikanskih suvenira za 200%, a on sam nedavno je priznao da mu taj status medijske ”superzvijezde” ide na živce.
Ljudi hrle u Vatikan kako bi ga vidjeli, guraju se i predsjednici i premijeri. Sve što kaže dočekuje se nekritičnim pljeskom. Sam plaća svoje račune i telefonira vjernicima. ”Franjin efekt” povećao je prodaju vatikanskih suvenira za 200%, a on sam nedavno je priznao da mu taj status medijske ”superzvijezde” ide na živce
Franjo je naslijedio Crkvu pogođenu kombinacijom kriza i skandala. Seksualno zlostavljanje djece, koje su provodili svećenici, potkopalo je moralni autoritet Crkve. Istodobno, vatikanska birokracija, kurija, optužena je za korupciju, pranje novca, povezanost s mafijom i druge skandale. Pontifikat njegova prethodnika Benedikta XVI. završio je povijesnom ostavkom 28. veljače 2013., a četiri dana kasnije 150 kardinala okupilo se u Vatikanu prije konklave kako bi razmotrili dramatično stanje Crkve i izazova koji stoje pred novim papom.
U tjednu koji je slijedio otvoreno su razgovarali i izrazili duboku zabrinutost, očaj pa čak i ljutnju zbog kaljuže u kojoj je zaglibila Rimska kurija zbog skandala kojima se nije vidio kraj. Oni su tražili reformu, radikalnu reformu Rimske kurije. Željeli su nekoga tko će ”isušiti močvaru”. Tražili su čovjeka sposobnog da upravlja kompromitiranom kurijom i Crkvom, a prije svega, tražili su ”čovjeka duboke duhovnosti” kojega će sljedbenici drugih religija prepoznati kao ”Božjeg čovjeka”. Našli su ga u ”biskupu s kraja svijeta”, Jorgeu Mariju Bergogliju.
Franjo sebe opisuje kao grešnika, a njegov osmijeh govori, odmah na prvu, da je dobar i ponizan čovjek. On propovijeda ”siromašnu Crkvu, za siromašne”, poziva svećenike da izađu na periferiju (”Više volim Crkvu koja je puna modrica, koja je bolna i prljava jer je bila na ulicama, od Crkve koja je nezdrava od ograničenja i brige za vlastitu sigurnost”), odbija isključivanost prema homoseksualcima (”Tko sam ja da im sudim?”), ne osuđuje ateiste (”Oni koji ne vjeruju u Boga neka slušaju svoju savjest”), traži da se razvedeni ne odbacuju nego podupiru, osuđuje divlji kapitalizam i naziva ga novom tiranijom (”Kako vijest može biti to da je vrijednost burze pala za dva posto, a nije vijest kada beskućnik umre”), odbacuje idolatriju novca i bogate poziva da redistribuiraju bogatstvo.
Poput pape Ivana XXIII., koji je otvorio prozore Vatikana za svježi zrak Drugog vatikanskog koncila, posljednje velike reforme u Crkvi, tako je Franjo ponovo otvorio te iste prozore vjetru promjena, a rezultati toga nastavljaju iznenađivati i poticati. Kao i mnogi drugi, njemački kardinal Walter Kasper vjeruje da je Franjo ”probudio nade u novi početak za Crkvu, baš kao što se dogodilo nakon Drugog koncila”. Međutim, on je zabrinut da bi ljudi mogli preopteretiti Papu pretjeranim očekivanjima koja se ne mogu ispuniti
Teško da se netko može ne složiti s tim riječima (osim lihvara i beskrupuloznih bankara, mesoždera neoliberalizma) i teško da se može reći da Papa ne pokazuje primjerom ono što govori. A pokazao je to i prije skromnim životom nadbiskupa Buenos Airesa. Što je, međutim, Papa, osim što je riječju i gestom osvojio srca vjernika i nevjernika, opipljivoga ostvario u prvoj godini? To ćemo, ponavljam, analizirati u budućim kolumnama i drugim tekstovima.
Poput pape Ivana XXIII., koji je otvorio prozore Vatikana za svježi zrak Drugog vatikanskog koncila, posljednje velike reforme u Crkvi, tako je Franjo ponovo otvorio te iste prozore vjetru promjena, a rezultati toga nastavljaju iznenađivati i poticati. Kao i mnogi drugi, njemački kardinal Walter Kasper vjeruje da je Franjo ”probudio nade u novi početak za Crkvu, baš kao što se dogodilo nakon Drugog koncila”. Međutim, on je zabrinut da bi ljudi mogli preopteretiti Papu pretjeranim očekivanjima koja se ne mogu ispuniti.
A njegov utjecaj ide daleko, čak i među hrvatski katolicima (koji ipak u većini ostaju zatvoreni ekumenizmu i međureligijskom dijalogu, opsjednuti katoličkim nacionalizmom) i unatoč otvorenoj nesimpatiji većine hrvatskih biskupa kojima ovaj Papa, nema nikakve sumnje, smeta.
U istraživanju koje je u veljači ove godine za “Veritas – glasnik sv. Antuna Padovanskog” provela agencija Hendal, građani su pitani koliko znaju o sadašnjem poglavaru Katoličke crkve i što misle o tome kakav je njegov pontifikat nakon prve godine vođenja Crkve.
Istraživanje se temelji na odgovorima građana starijih od 15 godina, iz šest hrvatskih regija, metodom slučajnog izbora. 97,9% građana čulo je za papu Franju, poglavara Katoličke crkve i većina ga, nakon prve godine pontifikata, ocjenjuje s izvrsnim (62,5%).
Hrvati, superkatolici kakvima se smatraju prema mišljenju fundamentalista iz klera i katoličkih udruga, imaju razloga za se zamisle jer dok 82,5% anketiranih o Papi prati samo ono što mediji prenesu, samo ih svega 2,4% prati Franjine cjelovite govore. I medije i sve što Papa kaže kombinira 8,2% građana. Premda je u protekloj godini objavljeno više naslova o papi Franji ili njegovih djela na hrvatskome jeziku, svega 0,9% ispitanika pročitalo je barem jedan od tih naslova
Također, prema mišljenju većine (77,2%) papa Franjo promijenio je sliku Crkve u javnosti na bolje. 68,7% ispitanih smatra najbližim Papin govor o siromaštvu. Jedna petina bliskim doživljava i Papin međureligijski i ekumenski dijalog. Premda je Franjo od početka apostol Božjega milosrđa, to je blisko svega 16,1% građana, gotovo kao i Radost evanđelja (15,9).
Jedan od najvećih uspjeha pape Franje u prvoj godini pontifikata je što je Isusa i Radosnu vijest uspio približiti vjernicima, smatra 63% ispitanika, dok je 28,5% odgovorilo da ne zna je li u tome uspio. 40% ispitanih misli da živjeti prema Evanđelju nije teško, dok ih 31,4% misli da jest.
Više od polovice anketiranih građana o djelovanju pape Franje informira se iz svjetovnih medija (55,5%), njih 8,7% kao izvor koristi katoličke medije (što potvrđuje našu staru tezu o potpunoj nesposobnosti, nekvalitetnosti i neprofesionalnosti tzv. katoličkih medija), a 25,5% kombinira i jedne i druge.
Hrvati, superkatolici kakvima se smatraju prema mišljenju fundamentalista iz klera i katoličkih udruga, imaju razloga da se zamisle jer dok 82,5% anketiranih o Papi prati samo ono što mediji prenesu, samo ih svega 2,4% prati Franjine cjelovite govore. I medije i sve što Papa kaže kombinira 8,2% građana. Premda je u protekloj godini objavljeno više naslova o papi Franji ili njegovih djela na hrvatskome jeziku, svega 0,9% ispitanika pročitalo je barem jedan od tih naslova.
Od našeg osnutka, portal autograf.hr pokazuje da je to loše i da bi se katolici, zapravo bi bilo dobro da to čine i drugi, malo ozbiljnije trebali pozabaviti papom Franjom. On je, smatramo, oličenje Koncila. On je ipak, unatoč nekim negativnostima ili nedostacima, o čijem raščlanjivanju danas ovdje nema mjesta, radost i nada.
Mlad ustaša Frković
Na portalu dnevno.hr koje ga kolokvijalno nazivam ”govno.ndh”, upozorili su me, objavljen je pamflet jednog mojeg bivšeg argentinskog prijatelja, Tomislava Frkovića, unuka ministra šumarstva za doba NDH, Ivice Frkovića, koji ima potrebu progovoriti u ime te ustaške kaljuže u kojoj se veselo koprca pa još k tomu to i dokazuje objavljujući link na jedan od brojnih govora u kojima Frković junior veliča ratnog zločinca Antu Pavelića i zloglasnu rasističku tvorevinu tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Tomislav Frković je ponosni ustaša pa ja ću mu učiniti čast i nazivat ću ga tako – ustašom.
Navodno, mladi ustaša Frković ima potrebu reagirati na moj posljednji nastup u emisiji ”Nedjeljom u 2” na HTV 1 (9. veljače) u kojoj sam progovorio o nekim aspektima mog života i u povodu objavljivanja autobiografske knjige ”Argentinski roman”. Međutim, mladi ustaša Frković govori u ime ”hrvatske zajednice” kojoj ”s ponosom pripada”, a koju ”čine uglavnom oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju i njihovi potomci”, te koja ”uvijek komemorira 10. travanj i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo.”
Navodno, mladi ustaša Frković ima potrebu reagirati na moj posljednji nastup u emisiji ”Nedjeljom u 2” na HTV 1 (9. veljače), a u kojoj sam progovorio o nekim aspektima mog života i u povodu objavljivanja autobiografske knjige ”Argentinski roman”. Međutim, mladi ustaša Frković govori u ime ”hrvatske zajednice” kojoj ”s ponosom pripada”, a koju ”čine uglavnom oni koji su preživjeli Bleiburšku tragediju i njihovi potomci”, te koja ”uvijek komemorira 10. travanj ”i nastavit će to činiti” (…) ”koliko god to teško palo Pilselu i većini pripadnika političke klase koja danas vlada u Republici Hrvatskoj i koja iza politički korektnog antifašizma skriva svoju totalitarnu komunističku ideologiju i svoje jugoslavenstvo”
Pošto mlad ustaša Tomislav Frković nema osobitih argumenata za polemiku sa mnom (sve se svodi, manje više, na stupidne tvrdnje da sam anti-Hrvat, jugoslaven i titoist) odmah prelazi na osobnu diskvalifikaciju i ustvrđuje da imam ”čudno devijantno ponašanje” koje je ”posljedica nekog složenog poremećaja ličnosti psihopatološke prirode – bolest pred kojom nije moguće ne proživljavati suosjećanje pa čak i žaljenje.”
Zbog te moje ”bolesti”, veli mlad ustaša Frković, u predstavljanju mog životopisa se služim, ”podmuklo i sustavno”, kako ”iskrivljavanjem događaja, tako i primjenom laži.”
Potom mlad ustaša Frković prelazi na iznošenje dokaza tih mojih ”podmuklih laži” kojih ima više nego zvijezda na nebu ali on će ukazati samo one koje može ”potkrijepiti brojnim valjanim dokazima, kako svjedočanstvima, tako i dokumentima.”
Prvo što mlad ustaša Frković smatra važnim pojasniti jest da ”ovdje u Argentini za vrijeme žalosnog razdoblja vojne diktature (Pilsel) nikad nije djelovao kao politički disident ni kao aktivist za ljudska prava, zbog čega nije mogao trpjeti nikakav progon od strane oružanih snaga u tom razdoblju.”
Odgovor: mlad ustaša Frković nešto zna o mom životu među Hrvatima, ”blajburgašima”, ali nema pojma o činjenicama iz mog života među Argentincima pa tako ne zna da sam volontirao, u olovnim godinama vojne diktature, u župama koje su prve u Buenos Airesu otvorile javne kuhinje (što je tada bio oblik riskantnoga političkoga disidenstva s vojnim režimom), da sam sa omladinom iz tih župa misionario među indijancima Mapuches iz Patagonije (u okrugu Esquel u pokrajini Chubut) i da sam to učinio u kontekstu bazičnih zajednica koje su promovirane od strane pobornika ”ljevičarske” i ”anti diktatorijalne”, to jest, antifašističke teologije oslobođenja, da sam bio suradnik Amnesty Internationala, da sam bio aktivan i u krugovima u kojima se kretao aktivist za ljudska prava i kasniji nobelovac Adolfo Pérez Esquivel i da sam jednom skoro glavu izgubio nakon što je policija pokupila sve one koji su se nalazili u kući jednog mog drugara, inače bubnjara (ja sam svirao u tom našem ad hoc sastavu bas gitaru), nakon što je njegova sestra, studentica medicine, sa svojom terorističkom ćelijom (koja se povremeno okupljala u istoj kući u čijoj smo garaži mi vježbali rock), a o kojoj tada nisam ništa znao, postavila bombu ispod kreveta šefa policije ubivši njega i suprugu.
Naime, hoće se kazati, mlad ustaša Frković, nažalost, mene nije cjelovito poznavao a nije ni mogao jer ni vlastita mater nije znala kuda ja to sve idem, sa kim, i zbog čega.
Pošto mladi ustaša Tomislav Frković nema osobitih argumenata za polemiku sa mnom, odmah prelazi na osobnu diskvalifikaciju i ustvrđuje da imam ”čudno devijantno ponašanje” koje je ”posljedica nekog složenog poremećaja ličnosti psihopatološke prirode – bolest pred kojom nije moguće ne proživljavati suosjećanje pa čak i žaljenje”
Nastavlja zatim mlad ustaša Frković: ”Drugo, g. Pilsel apsolutno nije sudjelovao, ni na fronti ni u pozadini, u vojnim djelovanjima u ratu između Argentine i Velike Britanije za suverenitet nad Malvinskim otocima, poznatima kao Falklands.”
Odgovor: Mlad ustaša Frković podmeće jer ja nikada nisam rekao da sam sudjelovao u vojnim djelovanjima na Malvinima (Falklands), pogotovo ne na frontu. No, kao i u ranijem odgovoru, mlad ustaša Frković nema nikakvog saznanja o mom profesionalnom radu nakon završetka tehničke škole Otto Krause pa tako ne zna, iako se može informirati iz moje knjige ili ako pita moju majku, koju debilno vrijeđa znajući da mi je mater srčani bolesnik, da sam 1982. radio za konzorcij Sanym-Cotenor i da sam kao poslovođa pomagao istovarivati vojne brodove u luci Puerto Santa Cruz (Punta Quilla), da smo našim snagama i tehnikom naše kompanije pomagali prebacivati oružje u obližnju vojnu zračnu luku i da smo pomagali utovarivati vojni materijal u transportne zrakoplove Hércules C-130 koji su isti taj vojni materijal prebacivali u Puerto Argentino (Port Stanley) na Malvinima sve do početka rata odnosno napada engleskih snaga i opakih vojnih operacija 1. svibnja 1982.
Ne zna mlad ustaša Frković i da sam u par navrata i sam letio u tim zrakoplovima. Ne zna mlad ustaša Frković ni da smo pomagali utvrditi protuzračnu obranu u Puerto Quilla za PRZ baterije koje su trebale braniti gotovo dva milijuna litara JP4, kerozina za zrakoplove, koji su se nalazili u ogromnim rezervoarima unutar luke u kojoj smo mi radili kao kooperanti nacionalne naftne kompanije YPF. Kurac ne zna mlad ustaša Frković a kamoli da sam ipak, bio nekakav ”fucking” civil-pozadinac.
Hoće se kazati, mladi ustaša Frković, nažalost, mene nije cjelovito poznavao, a nije ni mogao jer mi ni vlastita mater nije znala kuda ja to sve idem, s kim i zbog čega
Treći krucijalni dokaz mladog ustašu Frkovića da patološki lažem je slijedeći: ”Pilsel nije nikad ovdje u Argentini obavljao neki relevantni novinarski posao, to jest jednostavno se nikad nije posvetio profesionalnom novinarstvu.”
Odgovor: Naravno da i tu mlad ustaša Frković podmeće jer ja nikada i nigdje nisam napisao ili rekao da sam u Argentini bio profesionalni novinar već da sam se novinarstvom počeo baviti još 1979. Naime, još je u gradu Comodoro Rivadavia živ moj profesor književnosti Pablo Štrukelj (slovenskog porijekla) koji me je izabrao za moj prvi novinarski prilog objavljen u rujnu 1979. (s tek navršenih 17. godina života) u televizijskoj postaji Canal 9 u navedenom patagonijskom gradu. Neka mlad ustaša Frković dokaže da to nije točno.
Neće uspijeti kao što mu neće uspijeti dokazati da nije točno da sam se svih tih godina (od 1979. do 1988.) bavio i novinarstvom, što na radiju, što na televiziji (čak i za vrijeme novicijata u gradu Salta), što u tiskanim medijima, a što sam uvijek naglašavao, pa tako i u mom romanu, kao sekundarnoj aktivnosti jer su obiteljske prilike tražile da pridonesem mjesečnom plaćom koju sam zarađivao kao tehnički mehaničar (diplomirao sam 1981.). Svi znaju, ali ne i mlad ustaša Frković, da od profesionalnog bavljenja novinarstvom živim isključivo tek od ožujka 1992. po dolasku u Zagreb i po izlasku iz 4. brigade HV-a, naime, otkako sam opet postao civil.
Meni su prilike kada se ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa” morala distancirati od mojeg ”nacizma” nepoznate. Nepoznate su i toj nazovi ”državotvornoj zajednici” jer takvih prilika nema osim u mašti mladog ustaše Frkovića, pa neka te prilike, jer ja smatram da je on taj koji bolesno laže, i dokumentira
Ima potrebe mlad ustaša Frković ”dokazivati” moju patološku narav i na druge načine pa ustvrđuje da je istina da sam zbog afiniteta prema nacifašističkoj ideologiji, ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa – koja nikad nije nijekala svoju izvornu političku tradiciju nadahnutu starčevićanstvom ni svoja čvrsta protujugoslavenska, protuvelikosrpska i protukomunistička stajališta – u više navrata morala zaštiti od zlokobnih javnih pojavljivanja ove individue (od Pilsela), koja je svojim riječima i gestama, zatrovanim ovim ideologijama koje su strane autentičnom duhu borbe hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost, prouzročila samo štetu.”
Meni su prilike koje recitatorski i poptuno isprazno, gotovo kao da progovara Tomislav Karamarko, lupeta mladi ustaša Frković to jest, kada se ”državotvorna hrvatska zajednica iz Buenos Airesa” morala distancirati od mojeg ”nacizma” – nepoznate. Nepoznate su i toj nazovi ”državotvornoj zajednici” jer takvih prilika nema osim u mašti mladog ustaše Frkovića pa neka te prilike, jer ja smatram da je on taj koji bolesno laže, i dokumentira.
Dokumentirat će on to, bojim se, kao i ona budala, njegov prijatelj Arsen (Nomen est omen), koja ”dokazuje” da ja 1986. i 1987. nisam pohađao isusovački teološki fakultet Colegio Máximo San José (San Miguel, Provincia de Buenos Aires), ma da budaletine kao Arsen ili ustaški budnici poput Frkovića imaju pred sobom fra Jordana i fra Berislava Ostojića (ovaj je pak bio i Papinim ispovjednikom) s kojima sam te dvije godine živio pod istim krovom u samostanu u Hurlinghamu i koji znaju da su nas, kao postulante franjevačkog reda, slali u školu kojom je Jorge Bergoglio bio rektorom do prije odlaska na doktorski studij u Frankfurtu (sredinom 1986.).
Mladi ustaša Tomislav Frković, žali što nisam poginuo, jer glumatam da sam bio u Domovinskome ratu. Neka mlad ustaša Frković dokaže kada je i gdje on to branio Republiku Hrvatsku (…) on to ne može dokazati (…) dok ja jesam bio spreman poginuti, kao što se nažalost dogodilo mome bratu, mlad ustaša Frković je branio domovinu učvršćujući desnicu u svom WC-u
Mlad ustaša Tomislav Frković, žali što nisam poginuo, jer glumatam da sam bio u Domovinskome ratu. Da sam kao vojnik izgubio život, ne brinite, imao bi mlad ustaša Frković još jedan argument za svoja desetotravanjska preseravanja. Neka mlad ustaša Frković dokaže kada je i gdje on to branio Republiku Hrvatsku i kada je bio spreman ”položiti život za slobodu njegove domovine i njegova naroda”.
Ali nije potrebno jer on to ne može dokazati dok ja pak imam kakvih takvih 111 dana djelovanja u borbenom sektoru. Naime, dok ja jesam bio spreman poginuti, kao što se nažalost dogodilo mome bratu, mlad ustaša Frković je branio domovinu učvršćivajući desnicu s svom WC-u.
Poziva mene mlad ustaša Frković da pojasnim zašto sam zapravo napustio samostan jer nije istina da sam otišao iz samostana da bih postao vojnikom. Mlad ustaša Frković, sirot je i neuk čovjek koji ne umije čitati ni zapamtiti i ono što je sto puta rečeno: da sam franjevački samostan u Rijeci napustio početkom 1991. da bih, iz razloga koji su navedeni u knjizi, prešao u riječku bogosloviju te da sam svećenički poziv prekinuo u listopadu 1991. da bih se, nakon smrti brata Branka, prijavio u redove iste jedinice u kojoj je brat bio vojnikom.
Podvaljuje mi mlad ustaša Tomislav Frković i da sam djeda Jakova Pilsela pretvorio u gostoprimca Adolfa Eichmana. Svašta bi on to još želio meni podvaliti na portalu govno.ndh: da ”imam pretenzije biti za i protiv Boga, za i protiv Crkve, za i protiv Pape, za i protiv hrvatske države, za i protiv naroda u kojemu su se rodili roditelji i djedovi”, što su notorne gluposti i obične devijacije jednog iskompleksiranog i isfrustriranog lika koji nema što za reći u nekoj poštenoj autobiografiji. Možda bi mlad ustaša Frković mogao kazati tek toliko da je želio postati atletičarem da mu vino i cigarete (kao i njegovom duhovitom ocu, dobrom Vladimiru, u čijoj sjeni naš mladi ustaša Tomislav živi svoj pišljivi život) nisu bile zanimljivije. Ali neka znaju ustaše u Argentini: da sam ja čovjek čista pogleda i još čišćih ruku a oni su ljudi zatrovana srca i krvavih vilica.
Pišem jer me obuzima osjećaj bespomoćnosti s obzirom na to da nemam načina da zaštitim majku, udaljenu 16.000 kilometara od mene, a koju želim što prije vratiti kamo pripada: u Zagreb i u Hrvatsku, jer je okružena bolesnicima i zbugidanima, zločincima kakav je Tomislav Frković i njemu slični Hasenayi i svi oni koji veličaju Antu Pavelića i tzv. NDH, pak se smatraju ”velikim Hrvatima”, pizda im materina velikohrvatska, smradovima čovječanstva koji likuju nad našim jasenovcima, dreteljima, medačkim džepovima i jadovnima
Pitat će te se, zašto pak posvećujem prostor idiotima iz Argentine, ustašama poput Tomislava Frkovića, kada je sve što iznosim i u intervjuima i u knjizi tako jasno i nedvosmisleno istinito? Zašto imam potrebu odgovoriti glupostima te ustaške bratije? Da obranim moju majku koja se pak smatra prijateljicom majke mladog ustaše Tomislava Frkovića. Zato što je mlad ustaša Tomislav Frković i njemu sličnu, pizda od čovjeka koji ne shvaća da vrijeđajući mene maltretira moju sirotu mater.
Pišem jer me obuzima osijećaj bespomoćnosti s obzirom da nemam načina da zaštitim majku, udaljenu 16.000 kilometara od mene, a koju želim što prije vratiti kamo pripada: Zagrebu i Hrvatskoj, jer je okružena bolesnicima i zgubidanima, zločincima kakav je mlad ustaša Tomislav Frković i njemu slični Hasenayi i svi oni koji veličaju Antu Pavelića i tzv. NDH, pak se smatraju ”velikim Hrvatima”, pizda im materina velikohrvatska, smradovima čovječanstva koji likuju nad našim jasenovcima, dreteljima, medačkim džepovima i jadovnima.
Smeta li Vas što psujem? Što se ne ponašam ”kršćanski”? Što iz mene progovara gnjev? Što ne konstatiram očito: da su tomislavi frkovići osuđeni na smrt, na izumiranje, hvala dragom Bogu, dok se mi u Hrvatskoj borimo za život?
Pa, neka Vam smeta! Jer da Vas ne smeta bili bi ste stinež i smrdež – duhovni bijednici kakav je mlad ustaša Tomislav Frković.
Zašto sam se razgolitio
U petak, nešto prije 12 sati, stigao sam, sa nemalim uzbuđenjem, na parkiralište ispred štamparije i skladišta izdavačkog poduzeća Profil koje je, zahvaljujući dobroj volji, a možda i dobrom njuhu Danijela Žderića za priču koju mnogi iščekuju pročitati, upravo dan ranije dovršilo tiskanje mojega prvog romana. Prije nego što sam krenuo pokupiti primjerke knjige koji mi pripadaju sjedio sam nekoliko minuta u autu u tišini, zatvorenih očiju, slušajući kako mećava udara na prozore vozila, ali sam, i više od toga, slušao glas srca i savjesti.
Naime, vrtjela mi se slika kako sam, prije početka pisanja prve redove knjige, koju je moj urednik i dobar drug Miljenko Jergović nazvao ”Argentinski roman”, a taman sam bio pročitao roman ”Bijeli zamak” Orhana Pamuka, u bilježnicu s kojom uvijek putujem, napisao da ne mogu pobjeći od glasa savjesti i od činjenice da je zaljubljeni mladić, pun očekivanja i dobrih nakana u svijetu potrebitih i siromašnih, mladić koji je nekad bio u mojoj koži, taj isti mladić koji, izranjajući iz močvare autodestruktivnih osjećaja i načina života, u ovo gluho doba noći (moje duše, razumije se) vjeruje da ovo ne piše samo za sebe. Da, bilo je to pitanje etičkog imperativa, glas savjesti koji mi je naložio da se ispovjedim i razgolitim.
Evo zašto.
U mom prvom romanu će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije. Oni su, pak, stvorili mene
“Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar (što će čitateljima knjige postati jasno kasnije, kako budu čitali) – nisam, dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti.
Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da si odlučim darovati ovu ispovijest. U njoj će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.
Oni su, pak, stvorili mene. Dovršavajući knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.
Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko od sada budem drugačiji. I ukoliko i vama moj prvi roman – u kojem sam opisao tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali i paradoksalan strah da ju ne izgubim i onda kad sam osjećao zadovoljstvo riješivši je se – pomogne u samooslobađanju. Dovršavam svoje samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu negdje.
Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće
U rukama ćete, ako knjigu nabavite, imati moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, e da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelj europskih naroda.
Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega kreveta u spavaćoj sobi još je visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda. Njegova fotografija u građanskom odjelu – snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću – resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini. Živjeli su u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja.
Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.
A kažem “iluzija” i “zabluda” jer sam – za razliku od mnogih koji su mi okrenuli leđa i odrekli se naših dobrih mladenačkih dana te zahvaljujući dobrim prijateljima i važnim suputnicima, ali ponajprije nemalom naporu o kojem želim svjedočiti ovom knjigom – odabrao istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti odredbe hrvatskog Ustava.
Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam stoga otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest
Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće, da su događaji koji su do njih doveli istiniti, da ništa nije izmišljeno ili preuveličano, da sam o svemu više puta bistre i hladne glave promislio, da je taj proces trajao jako dugo te da sam znao kako će sve skupa imati smisla samo ukoliko budem iskren do boli.
Moj je cilj bio probuditi srce, moje i vaše, a ne povećati ego, ni vlastiti ni ičiji.
Eto, zato sam se razgolitio: da pomognem, ako je moguće i ako se ta milost dogodi, svima onima koji su u zabludi, jer vjerujem u kategorički imperativ suočavanja s prošlošću, napuštanja mitova i nacionalizma, dijaloga, ekumenizma, praštanja i suživota.
Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam, stoga, otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest.
Da tomu nije tako, ne bih se lavovski borio da održim ovaj portal na životu, što ne znači i da ću u tome uspjeti. Jer sve, na kraju krajeva, ovisi o vama: hoćete li nam pomoći donacijama, hoćete li nas preporučivati prijateljima i znancima, cijenite li ono što radimo i, jer se i o tome radi, vjerujete li da možemo bolje živjeti, da smo zaslužili bolje?
Ja u to vjerujem. I zato vas molim da pročitate moj roman. Hvala. Mir i radost. Dobrota vaša neka vas prati.