U ponedjeljak, dan-dva nakon kninskih proslava i mimohoda kojima je slavljena godišnjica Oluje, kolovoza 2016. gradonačelnik Zagreba je na naročito sazvanoj konferenciji za novinstvo obavijestio hrvatsku javnost da je Drugi svjetski rat završen. [Read more…]
Da li je EU jedina perspektiva regije?
Pre deset godina Zapadni Balkan (u koji je tad još spadala i Hrvatska, koja je 2013. ušla u EU) bio je pod snažnim utiskom obećanja koje je najpre (2000) dato na Zagrebačkom, a potom (2003) na Solunskom samitu EU. To obećanje – da sve zemlje nekadašnje Jugoslavije imaju svoje mesto u EU i da od njih zavisi kada će postati članice EU – unelo je optimizam i značajan entuzijazam da se što pre otpočne put približavanja EU. [Read more…]
Rusi i Amerikanci oko nas. Očito se nešto kuha.
Srpski premijer Aleksandar Vučić vratio se s trodnevnog izleta u Rusiju. Što je izabrao, od svih darova koji su mu u Kremlju stavljeni u vreću, još se ne zna. No, nakon moskovskih razgovora i ponuda Srbija bi se mogla naći na pragu strateškog zaokreta. Kako pišu ruski mediji, na stol Vučiću bacili su ponudu koja ide u tom smjeru. [Read more…]
Balkanska rapsodija
Vodeći ekspert Centra za vojno – politička istraživanja Moskovskog instituta za međunarodne odnose Mihail Aleksandrov izjavio je kako je ”verovatnoća novog velikog rata realno velika. Rusija može mirno da izbije na Balkan, pregazivši Bugarsku i Rumuniju. Moguće je izgraditi savez sa Srbijom i zajedno osvojiti Kosovo i Crnu Goru”. On ističe da ruska vojska poseduje na Uralu 10 000 tenkova i da je potrebno samo nekoliko meseci da se dovedu u stanje borbene gotovosti.
Ova šešeljovska retorika ruskog eksperta nailazi na povoljnu reakciju većine komentatora na srpskom blogu. Mnogi jedva čekaju ostvarenje ove prognoze i početak velikog rata. ”Srbija ne bi trebalo da se zadovolji ničim manjim od teritorijalnog proširenja koje obuhvata i Kosovo i Metohiju kao i celu Albaniju”, piše jedan blogista. Drugi poručuje: ”Srbi i Rusi su braća i sve će vratiti na svoje mesto, a NATO ljubitelji će otići u prošlost”.
U tabloidu Kurir možemo da pročitamo sledeće komentare: ”Rusija-Srbija-Republika Srpska!!! Zajedno do pobjede i boljeg sutra!” ”E pa vreme je da povratimo što je srpsko bilo živela Srbija živela Rusija”. ”Lele, kad krene Ruja u Beč na picu. Čisto sumnjam, ali DAJ BOŽE!” Može neko reći da su ovo komentari čistih ludaka, ali živimo u sredini i vremenu kada se više ne zna ko je lud, a ko normalan!
U tabloidu Kurir možemo da pročitamo sledeće komentare: ”Rusija-Srbija-Republika Srpska!!! Zajedno do pobjede i boljeg sutra!” ”E pa vreme je da povratimo sto je srpsko bilo živela Srbija živela Rusija”. ”Lele, kad krene Ruja u Beč na picu. Čisto sumnjam, ali DAJ BOŽE!”
Može neko reći da su ovo komentari čistih ludaka, ali živimo u sredini i vremenu kada se više ne zna ko je lud, a ko normalan!
Samo nekoliko dana pre ove ratoborne i imperijalne izjave vodećeg ruskog vojnog eksperta u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija usvojena je na predlog Rusije Rezolucija protiv veličanja nacizma. Srbija je bila jedina zemlja u regionu koja je glasala za Rezoluciju.
Rezolucijom se izražava ”zabrinutost zbog uspona ekstremističkih pokreta i političkih partija koje propagiraju rasizam i ksenofobiju i koje se bave širenjem ideologije fašizma i rasne nadmoći”.
Šta je ovde sporno? Članice Evropske unije koje nisu glasale za Rezoluciju ističu da je primer ”dvostrukih standarda” i ”neujednačena u osudi totalitarnih ideologija”, da je ”selektivna” , da je ”pokušaj zloupotrebe borbe protiv neonacizma u kontekstu krize u Ukrajini”.
Drugim rečima, Rusija je koristila Rezoluciju za domaću propagandu. Istina je, što niko ne negira, da su dve ukrajinske grupe – Desni sektor i Ukrajinska nacionalna samoodbrana – partije koje u nekim svojim elementima jesu pronacističke, ali šta je sa proruskim snagama, zar one nisu u jednakoj meri i ekstremno desne i pronacističke? Zašto se to ne spominje u Rezoluciji?
Samo nekoliko dana pošto je srpski ministar Vulin, ljut na nevladine organizacije, novac u budžetu određen za pomoć nevladinom sektoru samoinicijativno preusmerio na drugu stranu, predsednik desničarske organizacije ”Treća Srbija” optužio je nevladine i političke organizacije te udruženja iz Vojvodine da će narednih meseci pokušati da destabilizuju Srbiju i izazovu državni udar!
Beogradska štampa uveliko piše o pripadnicima srpskih nacističkih organizacija koji ratuju u Ukrajini na strani Rusa.
Među njima su, prema pisanju Blica, i neonacisti iz ”Srbske akcije”, odgovorni za progone Roma u Srbiji.
Pripadnici neonacističkih organizacija ”Krv i čast” i ”Nacionalni stroj” svoje delovanje su prebacili u Republiku Srpsku, gde je osnovan ”Srbski nacionalni odbrambeni front”, čiji je ideološki uzor kolaboracionista Dimitrije Ljotić.
Istovremeno, dan pred obeležavanje Međunarodnog dana ljudskih prava u Srbiji je objavljena poražavajuća statistika: čak više od polovine građana ne može da zamisli Albance i Rome u svojoj porodici. Kao ni Bošnjake i Hrvate.
To je ovih dana naša stvarnost. Jedan deo Srbije je već desetak dana bez struje, okovan ledom i snegom. Stručnjaci prognoziraju da će udaljena sela i zaseoci struju dobiti tek na proleće.
Dok se neki greju vrelim obećanjima vodećeg ruskog eksperta o mogućem ruskom blic krigu na Balkanu, neki drugi zarobljeni u snegu i ledu o tome pojma nemaju jer su odsečeni od sveta i prepušteni ćudima prirode i milosti vlasti. Jedino brinu kako da prežive.
Pronacističke ideje Aleksandra Dugina, ruskog filozofa i geopolitičara, ”začetnika ideje o novom evroazijstvu”, zagovornika ”svetog rata za Novorusiju”, savetnika ruskog predsednika Putina, osobe bliske visokim vojnim i političkim krugovima u Rusiji, koga srpski nacisti nazivaju svojim učiteljem, toplo su primljene među srpskim desničarima.
Ova taktika ”izvrni sve naglavačke”, koja se sprovodi uz pomoć medija, političara i društvenih mreža, stvara zablude u idejama, pojmovima, ali i u praksi. Stvari se ne nazivaju svojim pravim imenima (…) Ali, đavo ipak uvek dođe po svoje, iako nekada sa priličnim zakašnjenjem
Uopšte, razlike između nove desnice, nove levice i novog nacizma smanjuju se svakim danom.
Samo nekoliko dana pošto je srpski ministar Vulin, ljut na nevladine organizacije, novac u budžetu određen za pomoć nevladinom sektoru samoinicijativno preusmerio na drugu stranu, predsednik desničarske organizacije ”Treća Srbija” optužio je nevladine i političke organizacije te udruženja iz Vojvodine da će narednih meseci pokušati da destabilizuju Srbiju i izazovu državni udar!
A funkcioner Vulinovog Pokreta socijalista saopštio je da iza “kampanje NVO protiv lidera te stranke i ministra za rad Aleksandra Vulina stoje velike sile”.
Ovo zaista spada u naučnu fantastiku, kako je komentarisano iz nevladinih organizacija, ali nema nikakve sumnje da će u većinskoj ksenofobičnoj Srbiji baciti novi odijum na nevladine organizacije, posebno one koje su upravo bile i ostale najveći protivnici nacifikacije i fašizacije srpskog društva predstavljajući glavni otpor i Miloševićevom režimu.
Ova taktika ”izvrni sve naglavačke”, koja se sprovodi uz pomoć medija, političara i društvenih mreža, stvara zablude u idejama, pojmovima, ali i u praksi. Stvari se ne nazivaju svojim pravim imenima; sve je zapravo suprotno od onoga što se govori. Ali, đavo ipak uvek dođe po svoje, iako nekada sa priličnim zakašnjenjem.
Milanović u Mostaru
‘‘S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je Zoran Milanović u Mostaru prilazeći – ostanimo u njegovom nogometnom žargonu – lopti, uz uzdahe navijača koji su mu, ma kako to blesavo zvučalo, na gostujućem terenu pomogli da ostvari pobjedu kod kuće.
Ljubav bosanskohercegovačkih, a naročito hercegovačkih, Hrvata prema Hrvatskoj iracionalna je, često mazohistička koliko i pogubna, ali iskrena daleko više nego, recimo tako, interesna. S druge strane granice, pozitivne emocije službenog Zagreba prema Hercegovini proporcionalne su različitim oblicima koristi. Treba, dakle, biti beskrajno naivan ili jednako neupućen, pa nedavni, iznenadni posjet premijera Zorana Milanovića Mostaru, iniciran socijalnim nemirima u dijelu BiH, tumačiti kao, prije svega ostalog, manifestaciju brige za poziciju najmalobrojnijeg od tri konstitutivna naroda u susjednoj državi.
Zoran Milanović, točnije i Zoran Milanović, bi najradije da te BiH nema, ne da ne postoji uopće, već da je negdje drugdje, pa da Hrvatska najdužu granicu ima sa Bugarskom, Norveškom, ma može i sa Tajlandom, samo da ne mora balansirati između ustavne obveze brige o Hrvatima izvan Hrvatske, uloge supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, karaule Europske unije i svojih silnih briga, tako prokleto sličnih onima što su gladne radnike izvele na ulice malih balkanskih Detroita, u kojima je svaki novi dan još jedan korak u ponoru.
Zoran Milanović, točnije i Zoran Milanović, bi najradije da te BiH nema, ne da ne postoji uopće, već da je negdje drugdje, pa da Hrvatska najdužu granicu ima sa Bugarskom, Norveškom, ma može i sa Tajlandom, samo da ne mora balansirati između ustavne obveze brige o Hrvatima izvan Hrvatske, uloge supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, karaule Europske unije i svojih silnih briga, tako prokleto sličnih onima što su gladne radnike izvele na ulice malih balkanskih Detroita, u kojima je svaki novi dan još jedan korak u ponoru
Željko Komšić, član Predsjedništva BiH-a čiji je izbor jedan od uzroka višegodišnje krize u većem od dva entiteta, rekao je, komentirajući odnose tada i svoje Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine sa sestrinskom strankom u Hrvatskoj, a u intervjuu kojeg smo radili između njegova dva mandata: ‘‘Možemo mi biti SDP-ovci koliki god hoćemo, ali ako ne budemo kvalitetno rješavali naše odnose, meni ne preostaje ništa drugo nego da branim interese BiH. Ne budemo li probleme fer rješavali, iskreno da vam kažem, mi ćemo se pokrpiti, jer bliskost po stranačkoj liniji nama samo može služiti da efikasnije radimo“.
Komšić inače voli velike riječi i zvučne prijetnje: Borisu Tadiću je, dok je ovaj bio predsjednik Srbije, povodom nekog od beogradskih pettinga sa notornim Miloradom Dodikom, poručio da digne ruke od BiH ili će dobiti po prstima. Čime i kako nije objasnio.
Ipak, Komšić je prošlog vikenda pred televizijskim kamerama, osvrćući se na Milanovićevu hercegovačku ekskurziju, bio zadivljujuće smiren i, istina, vidno rezigniran. Činilo se, i to vrlo, vrlo uvjerljivo, kako jedva izgovara rečenice o tome da je hrvatski premijer, eto, ipak, trebao doći u Sarajevo, pa u njemu, sve po diplomatskom protokolu i pravilima ponašanja u međudržavnim odnosima, reći sve što je već rekao o nekakvoj ubrzanoj, neophodnoj, tome sličnoj europskoj perspektivi za rasturenu i napuštenu zemlju.
Može, naravno, o Komšiću svako misliti što god hoće, ali nije točno da on ne zna i slati i tumačiti političke poruke, a one najbitnije uvijek su, recimo tako, indirektne. One glasne i jasne tek su estradni oblik skupljanja simpatija. Tako je i zato, na čuđenje mnogih, Komšić izbjegao priliku da se ‘‘pokrpi“ – pokrpiti se je sleng za posvađati se – sa Milanovićem preko televizije.
Desantom na Mostar i onim što je tamo rekao hrvatski prvi ministar je ostavio prostor za najmanje tri pitanja sa istovjetnim kratkim, potvrdnim odgovorom. Da li je, dakle, Zoran Milanović putem u Hercegovinu upozorio službeno Sarajevo da ne pokušava iskoristiti socijalni bunt za nasilno prekrajanje Ustava, što, realno, jeste vlažni san dijela bošnjačkih lidera? Je li domaćinima lijepo, jasno, na tečnom hrvatskom kazao da ne pokušavaju iskoristiti socijalni bunt u Federaciji za njen nagli sprovod, o čemu u HDZ-u BiH-a sanjaju i na javi? Nije li navodna manifestacija brige za Hrvate u BiH iskorištena da se preuzme utjecaj na iste od Tomislava Karamarka i HDZ-a?
Možemo li, dakle, konačno priznati kako je Milanović mudrim političkim manevrima učinio dobro i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Da, ali samo ako gladne radnike promatramo kao elementarnu nepogodu i društveni višak. Pristavši na matricu prema kojoj je bosanki bunt ustvari bošnjački, a ne dominantno socijalni, premijer je tek pokušao odgovoriti građane Hrvatske od sličnih akcija ispod njegovih prozora
Milanović je u Hercegovini o sebi govorio kao o strancu, iako ima istu putovnicu kao njegov formalni domaćin, predsjednik Vijeća ministara BiH-a Vjekoslav Bevanda ili kao lider HDZ-a BiH-a Dragan Čović. O Hrvatskoj je, zatim, njen premijer govorio ne kao o matici svih Hrvata od Žepča do Pertha, već kao o dijelu Europske unije, od koje će on tražiti da Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste – dakle, dvoentitetskoj, troetničkoj – ponudi perspektivu bez onih zahtjeva čije ispunjavanje ne vodi tu zemlju u pravcu velikog praska. Onima kojima treba objašnjavati kako bi te riječi izgovorene u Sarajevu hrvatskog premijera učinile većim neprijateljem Hercegovaca i od Stipe Mesića pomoći jednostavno nema.
Jednako tako, da je u Sarajevu Milanović napadno istakao kako se protivi svakom pokušaju da se preko praznih stomaka promijeni unutarnji ustroj BiH – u prijevodu: poručio kako će se svakom takvom pokušaju Hrvatska kao supotpisnica Daytona suprotstaviti – odmah bi se upisao na onu listu na kojoj je, u BiH i među Bošnjacima, među prvoplasiranima Gojko Šušak.
‘‘S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je, dakle, Zoran Milanović u Mostaru, pa stao na loptu i izveo dribling zbog kojeg mu aplaudiraju Miroslav Tuđman i Tomislav Karamarko, koji je do prekjučer okupljao hrvatske političke lidere iz BiH-a, dok je HDZ-ov euro zastupnik Davor Stier po Bruxellesu izigravao veleposlanika Herceg-Bosne.
Možemo li, dakle, konačno priznati kako je Milanović mudrim političkim manevrima učinio dobro i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Da, ali samo ako gladne radnike promatramo kao elementarnu nepogodu i društveni višak. Pristavši na matricu prema kojoj je bosanki bunt ustvari bošnjački, a ne dominantno socijalni, premijer je tek pokušao odgovoriti građane Hrvatske od sličnih akcija ispod njegovih prozora.
A to što je ostvario kratkoročnu korist na domaćoj političkoj sceni manifestirajući, onako usput, raskošnu diplomatsku nekulturu, nije ništa drugo nego tek uobičajen način ponašanja prema zemlji sa kojom se, tko god stigne, ‘‘šuta i napucava“. Samo što neki to, ipak, rade vješto: kao, recimo, aktualni predsjednik Vlade.
Tiho puzajući fašizam
Kontinuirani prosvjedi koje predvode studenti, već više od pet mjeseci potresaju Bugarsku. Nezadovoljnici se bune protiv socijaldemokratske vlasti koja je negdje u proljeće naslijedila vladu desnog centra. Ovu potonju predvodio je Bojko Borisov, majstor karatea koji se od bivšeg tjelohranitelja prometnuo u gradonačelnika Sofije i premijera. Nećemo analizirati sličnosti s našim gradonačelnicima ili arestiranim i potencijalnim vođama, ali kad su u Bugarskoj izbili neredi, provocirani udvostručenim cijenama električne energije, Borisov je abdicirao.
Objasnio je da ne želi biti predvodnik vlade čija policija mlati vlastiti narod, što je izjava koja mu ipak služi na čast. Teško je pretpostaviti kakva bi katastrofa trebala zadesiti Hrvatsku, pa da odstupi premijer ili neki od njezinih najvažnijih lidera. Što se toga tiče, Sanaderova odstupnica ne može se uzeti u obzir. Bila je samo naizgled svojevoljna, a sve što je uslijedilo, potvrđuje da je svakojakim manevrima, pokušajem povratka na vlast, pa i bijegom, kanio osujetiti ono što će se dogoditi (hapšenje i suđenje). Premda Hrvati nikada nisu držali do skromnosti, a priori odbijajući svaku usporedbu s istočnijim narodima, paralele između Hrvatske i Bugarske nameću se same po sebi.
U Bugarskoj su desnu vladu naslijedili socijaldemokrati. Isto ili slično dogodilo se u Hrvatskoj. U rješavanju esencijalnih pitanja, ovi drugi pokazali su se podjednako neuspješni kao i oni prvi. Bugari podjednako kao i Hrvati. Razlika je u činjenici da su se bugarski građani ostentativno pobunili, svjesni da je kapitalizam društvo obilja o kojem mogu samo sanjati, dok je u nas revolt protiv formalno lijeve vlade marginalan ili sveden na individualne pokušaje.
Hrvatska je reprezentativni primjer zemlje u kojoj je demokracija kanalizirana u demokraturu, a onda u karikaturu i kreaturu koja je u Vukovaru, na dan sjećanja, pokazala svoje monstruozno lice
Hrvatska je reprezentativni primjer zemlje u kojoj je demokracija kanalizirana u demokraturu, a onda u karikaturu i kreaturu koja je u Vukovaru, na dan sjećanja, pokazala svoje monstruozno lice.
Ali mnogi Hrvati vjeruju da nemaju razloga za nezadovoljstvo; idućih sto godina slavit će vlastitu državu, a ako protiv nekoga rogobore, onda to može biti samo netko drugi i drukčiji. Oni ne mogu biti krivi za vlastite nesreće. Krivi mogu biti inozemci, dotepenci, Romi, Srbijanci, ćirilica, muslimani, pasdarani, vegani, Židovi, šamani, budisti, ateisti, agnostici, komunisti, crnci, skvoteri, homoseksualci, lezbijke, masoni, članovi društva za zaštitu životinja, zagovornici klasične muzike ili klasičnog obrazovanja i tako redom. Njih treba deratizirati poput komaraca, koji narušavaju sliku apotekarski čiste i homogenizirane Hrvatske.
No, je li to samo slučaj, ili neminovnost, da u fatalnoj trinaestoj godini trećeg milenija s debelim kamatama vraćamo dugove za ono što se u ovoj zemlji desetljećima toleriralo (pa i promoviralo)? Pod egidom najviših državnih institucija tolerirali su se šovinizam i najcrnji kriminal, umotani u prozirni veo isto tako prozirnoga domoljublja. A kad je brana popustila i šporka rijeka grunula silinom i količinom koju je teško kontrolirati, trebalo je naći krivca.
Kakav bi to narod Hrvati bili, kad bi ga našli u sebi samima? Pokazali su da se drže Sartrea, koji je u jednom od svojih najslavnijih dramskih tekstova zapisao: ”Pakao, to su drugi.” Sad je užas dotjeran do paroksizma. Cvjetovi šovinizma šiknuli su na svim stranama kao korov, broj nezaposlenih premašio je čarobnu granicu od 350 tisuća, recentni predstavnici vlasti dočekali su u Vukovaru poniženje kakvo je u civilnim i civiliziranim državama apsolutno nezamislivo, a svojim unjkavim glasom ministar financija zaziva horor, evidentiran u spremnosti da u Americi isprosi još koju tonu dolara. Čudno je da se nije sjetio novih nameta, to više što su prosječne plaće u Hrvatskoj još uvijek veće nego u Bugarskoj. Potomci Vasila Levskog zarađuju otprilike 400 eura mjesečno.
Takav paradoks moguć je samo na brdovitom Balkanu; jer protiv jednoumlja zakonito se bune upravo oni kojima je jednoumlje imanentno i koji se bez kolektivističke paranoje i puhanja u isti rog osjećaju kao ribe na suhom
Mizerno, ali uspoređujući primanja s cijenama osnovnih energenata, živežnih namirnica i zdravstvenih usluga, dospjeli bismo do zaključka da živimo bjednije od većine stanovnika postkomunističkih zemalja. Valjda je to razlog što kaptolski i Karamarkovi talibani uporno gunđaju protiv komunizma. Takav paradoks moguć je samo na brdovitom Balkanu; jer protiv jednoumlja zakonito se bune upravo oni kojima je jednoumlje imanentno i koji se bez kolektivističke paranoje i puhanja u isti rog osjećaju kao ribe na suhom. Je li jednoumlje crveno ili crno, u osnovi je svejedno.
Osluškujući puls javnoga mnijenja, referendumske dvojbe o braku, pravima manjina i pravima većina, stječe se dojam da je višestranačje suvišno. U zemlji u kojoj se militantno inzistira na etničkoj, vjerskoj, stranačkoj, seksualnoj i tko zna kakvoj sve monolitnosti, u sredini u kojoj je američka formula WASP (White, Anglo–Saxon, Protestant) dovedena do opasne nakaradnosti, višestranačje se čini kao slijepo crijevo u savršenom organizmu. Ili kao zadnji dio slabinskih živaca koji nalikuje na konjski rep (cauda equina). Ne znam kako profesori odgajaju našu djecu, jer ako im objašnjavaju da žive u demokraciji, onda im ne govore istinu.
Jer demokracija i nacionalizam su dva inkompatibilna pojma. Ondje gdje se ljudska bića svrstavaju i segregiraju na temelju bioloških kategorija, od demokracije nema ni traga. Dakako, osim za one koji misle da je demokratski razbijati ćirilične ploče i salutirati ustaškim pozdravom, kao što se to poslije maksimirske utakmice s Islandom udostojao Joe Šimunić, nogometni reprezentativac rođen u australskoj Canberri. Što li će tek poduzeti ako u Brazilu pobijede nekog ozbiljnog protivnika?
Kao što smo se prošvercali u Europsku uniju, jednako tako prošvercali smo se i na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Šimunićeva ekshibicija bila je šlag na torti za impozantnu količinu našijenaca koja vidi trn u tuđem oku, ali ne vidi balvan u vlastitom
Ali dotad ima dovoljno lufta, pa nogometni Thompson, kojem ovo nije prva svinjarija, stigne nabaviti ustašku uniformu i salutirati kako Bog zapovijeda. A ne tek tako, improvizirajući u gaćama i kopačkama. I opet možemo ponoviti po stoti put: što bi bilo da se neki njemački reprezentativac nacističkim pozdravom obratio publici? Nema ama baš nikakve sumnje, bio bi jednom zasvagda isključen iz državne selekcije.
Šimunićeva eskapada popraćena je u medijima nježnim tepanjem, onako kao što majka prigovara sinu u kojeg je beznadno zaljubljena, Niko Kovač slučaj nije htio komentirati (iako je morao), pa se globus vrti i dalje. A kad netko iz inozemstva spomene kako se toleriraju fašistički ressentimenti, kovači naše sreće opet će glumiti nevinost, čudeći se nad bešćutnim svijetom koji traži dlaku u jajetu, izmišlja afere ondje gdje ih nema, poduzimajući sve to jer ne voli Hrvate. Zbilja, tko to ne voli Šimunića i njegove nedužne Kroate?
Ali kao što smo se prošvercali u Europsku uniju, jednako tako prošvercali smo se i na Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Ekshibicija citiranoga nogometaša bila je šlag na torti za impozantnu količinu našijenaca koja vidi trn u tuđem oku, ali ne vidi balvan u vlastitom. Zato smo dospjeli tako daleko.
Tiho puzajući fašizam posljedica je nagomilanog nezadovoljstva, ali i perfidne tolerancije odgovornih institucija koje su sustavno žmirile nad svim mogućim ekscesima. Kao što će žmiriti i nad Šimunićevim ustaškim pozdravom beatificiranim domoljubljem.
U ”Vjenčanju Raja i Pakla” veliki engleski pjesnik William Blake napisao je: ”Stvoriti cvjetić, to je trud od mnogo stoljeća.” Koliko je cvjetića, koliko pupoljaka i stabala uništeno u posljednjih 20 i više godina, pitanje je koje se u svojoj katastrofičnoj obuhvatnosti ne tiče samo florista i dendrologa. Tiče se isto tako psihopatologa, sociologa i ayurvedskih stručnjaka za pomlađivanje. Jer društvo koje ne prihvaća pluralizam nije samo zastarjelo, nego i osuđeno na propast. Je li to ono što stvarno želimo?