novinarstvo s potpisom
Slobodan Šoja
Na inicijativu generalnog direktora UNESCO-a, sa svojim balkanskim kolegama ambasadorima pri UNESCO-u, prije skoro dvadesetak godina pripremali smo veliku konferenciju šefova država Zapadnog Balkana. Samit se održao u Ohridu 2003. godine u sklopu projekta ”Dijalog civilizacija”. [Read more…]
Robert Bajruši
Lijepo je Hrvatska obilježila osamdesetu obljetnicu Kristalne noći i početka nacističkog pogroma nad Židovima. Samo što termin “lijepo” treba staviti pod debele navodnike jer baš kao što su u Njemačkoj u studenom 1938. kolale laži o židovskoj opasnosti koja ugrožava domovinu, tako studeni 2018. u Hrvatskoj protječe u eksploziji fake newsa i fašistoidnih laži o opasnosti od dolaska migranata. [Read more…]
Ivanka Toma
Možda je naivno, ali još postoji nada da je ministrica obitelji Nada Murganić pustila u javnu raspravu Obiteljski zakon samo zato da bi svim mračnim silama koje ga žele nametnuti, nakon reakcija javnosti dokazala da to ne može proći. [Read more…]
Angela Merkel ostaje kancelarkom. To je vrlo važna vijest, naravno za Njemačku, ali i za sve nas preostale u Europskoj uniji. Gospođa kancelarka je u svom prvom govoru nakon zatvaranja birališta rekla da će joj biti veliki izazov uspostaviti dijalog s onima koji su (a to je očito) protestno glasali i uveli ekstremne desničare u Bundestag. [Read more…]
U Europskoj uniji je ovog ljeta tzv. grexit (Grexit = Greece/Grčka + exit/izlaz) dominantna politička tema. Mnogi govore, nerijetko isključivo, o spašavanju Grčke, eura i eurozone, pri čemu zaboravljaju da je u osnovi projekta Europske unije ideja mira i nenasilja, kao i uvažavanja sviju identiteta, što podrazumijeva i načela harmonizacije i solidarnosti. Doduše, da bi opstao podsustav kakav je eurozona unutar EU, moraju se poštovati pravila, inače će skončati u kaosu. [Read more…]
Spirala zaoštravanja, sve hladnijih odnosa, ali i sve zagrijanije atmosfere u odnosima Istok – Zapad, atmosfera što je karakteriziraju sankcije i prijetnje sankcijama, demonstriranje vojne sile, napori da se izolira “onoga drugoga” kojega se gleda kroz ideološki obojene naočale što kao da su posuđene iz druge polovice 20. stoljeća, to je svijet u kojem živimo.
Reći to, nije nikakvo pretjerivanje. Da smo u novome hladnome ratu, to danas priznaju praktično svi. Da taj “novi” rat, kao i onaj za kojega smo mislili da definitivno pripada povijesti, može dovesti i do otvorenih sukoba, to shvaća svatko tko želi razmišljati vlastitom glavom i to na osnovi činjenica, a ne političke propagande što se javnosti servira pod imenom politike i – što je još opasnije – objektivne informacije.
Stvari definitivno nisu onakve, kakvima nam se prikazuju, međunarodne odnose na relaciji Zapad – Istok (čitaj: SAD i EU naspram Rusije, ali u perspektivi i Kine, pa možda i Turske, Irana i tko zna koga još) ne samo da se ne mogu, nego se i ne smiju promatrati u crno – bijeloj optici. Evropska unija pod enormnim je pritiskom Sjedinjenih Država da bezrezervno podrži kurs konfrontacije prema Rusiji, demoniziranje Vladimira Putina i “maljanje na zid” komunističke opasnosti pred kojom se – eto – valja braniti svim sredstvima (odjeke toga svakoga dana čujemo u Hrvatskoj, od oporbe, ali i ne samo od nje).
Među novim članicama Unije nekadašnji sovjetski sateliti ne samo da prihvaćaju takvo gledanje, nego ga agresivno nastoje nametnuti i starima, a među tim starima Njemačka je do sada prednjačila u dvostrukoj politici – pozivanja na nastavljanje dijaloga s Moskvom, ali i stalnim prijetnjama o novim sankcijama Rusiji.
Britanija se, valjda u duhu svojih posebnih odnosa s Washingtonom potpuno priklonila ratnim bubnjevima s onu stranu Atlantika, a Francuska kao da glavinja između oštrog proturuskog kursa i pokušaja ublažavanja stanja. U tu potonju kategoriju spada svakako i neočekivani susret predsjednika Hollandea s predsjednikom Putinom na moskovskom aerodromu prilikom povratka šefa francuske države iz Kazahstana.
U takvoj situaciji iznenada kao da se pojavljuje svjetlo na kraju tunela, glas razuma iz zemlje koja itekako može utjecati na dalji razvoj događaja. Riječ je o javnome pozivu više od 60 uglednih ličnosti iz politike, umjetnosti, gospodarstva i medija, bivših ministara, predsjednika pokrajinskih vlada, uglednih gospodarstvenika, svjetski poznatih režisera i glumaca, kao i novinara, te – svakako valja spomenuti – i jednog bivšeg šefa države i premijera.
Ako sada mislite da je tako nešto moguće samo u nekoj zemlji, tradicionalno sklonoj Rusiji, ili podložnoj ruskome utjecaju, varate se.
Riječ je – o Njemačkoj, a među potpisnicima apela koji počinje riječima: “Ponovo rat u Evropi? Ne u naše ime!” nalazimo i nekadašnjeg saveznog predsjednika Romana Herzoga, kancelara Gerharda Schroedera, ministra unutarnjih poslova Otta Schillya, režisera Wima Wendersa, glumca Maria Adorfa, gradonačelnike (bivše) nekoliko velikih njemačkih gradova i nekadašnjeg čelnog čovjeka Socijaldemokratske stranke, Hansa-Jochena Vogela.
Svi oni govore o “trenutku velike opasnosti za kontinent u kojemu Njemačka nosi posebnu odgovornost za očuvanje mira.” Može li biti jasnije i određenije? Teško.
Inicijatori poziva upućenoga saveznoj vladi, zastupnicima u Bundestagu i medijima implicite se ograđuju od mogućeg prigovora da su proruski orijentirani, jasnom izjavom o “opravdanoj kritici ruske politike prema Ukrajini”, ali naglašavaju – a to je ono bitno – kako ne žele da bude poništen napredak postignut u posljednjih četvrt stoljeća u odnosima s Rusijom.
To i jest ključni element svake objektivne analize sadašnjega stanja. Ako se dalje nastavi, kako je započelo, možemo zaboraviti i Brandtovu istočnu politiku, i Nixonovu i Kissingerovu politiku detanta i one odnose Istok – Zapad u kojima je bilo moguće dobiti pristanak Moskve na njemačko ujedinjenje.
Ako se nastavi kako je započelo, morat ćemo se složiti s potpisnicima njemačkoga javnoga apela koji upozoravaju, a to jest zlokobno upozorenje, kako se Rusiju ne može izgurati iz Evrope, kako ona od Berlinskoga kongresa 1814. sudjeluje u političkom formiranju Evrope, uz dodatak da su “svi koji su to pokušali silom promijeniti, u krvi doživjeli poraz” (posljednji: Hitler).
Odgovorni političari, ne samo u Njemačkoj, mada je apel upućen samo njemačkim političkim čimbenicima, morali bi se zamisliti nad konstatacijom da onaj koji “isključivo stvara slike neprijatelja i razbacuje se s jednostranim optužbama samo dalje zaoštrava stanje i to u vrijeme kada bi se trebalo signalizirati spremnost na popuštanje napetosti.”
Mada se u apelu ni jednom riječju ne spominju Sjedinjene Države, jasno je kako potpisnici apela iz Berlina imaju upravo Washington na umu.
Uz to na adresu vlade u Berlinu upućuju i jasne riječi upozorenja, precizirajući kako je potreba za sigurnošću što je pokazuje Rusija, jednako legitimna i izražena kao i potreba za sigurnošću što je osjećaju Poljaci, Ukrajinci ili građani baltičkih država.
Berlinu se posebno poručuje kako se “pozivanje na suzdržanost i na dijalog s Rusijom u ovoj složenoj situacji” ne može smatrati nekim posebnim putem, očito imajući u vidu moguću reakciju “velikog brata” na nespremnost službene Njemačke da i dalje nastavi kursem konfrontacije, što ga diktira Washington.
A zašto uopće o svemu tome govorimo? Jer, i u Njemačkoj valja očekivati da će biti onih koji će, mislimo na “dežurne poslušnike” (nije slučajno da potpisnici apeliraju i na tamošnje medije “da ne potiču strah od rata i da odgovorno rade svoj posao”), cijelu priču otpisati kao djelo nekih glumaca, pjevača i režisera, te isluženih političara.
A potpuno je sigurno da će, bude li uopće registrirana, informacija o berlinskome apelu biti baš tako bagatelizirana u tranzicijskim zemljama, uključujući Hrvatsku.
Upravo zato, na taj javni poziv iz Njemačke treba upozoriti. On bi mogao biti svjetlo na kraju tunela, uvod u vraćanje Evrope samoj sebi i traženju vlastitoga identiteta. Ne treba biti preveliki optimista, mreža interesa i utjecaja kojom je prekriven Stari kontinent čvrsta je. Trebat će mnogo umješnosti, snage, političke volje i vizije da se ona razbije – bude li se netko od odgovornih uopće usudio da to pokuša učiniti.
Ostane li, međutim, apel više od 60 njemačkih uglednika iz raznih segmenata javnoga života tek glas vapijućega u pustinji, morat ćemo konstatirati kako je prije četvrt stoljeća tadašnji njemački predsjednik Richard von Weizaecker imao potpuno pravo kada je rekao da evropski narodi stoje pred mogućnošću da ili ujedine Evropu, ili da se, slijedeći bolna povijesna iskustva, ponovo vrate nacionalističkim suprotnostima.
Uz dodatak da su današnji Evropljani, pod pritiskom SAD-a (barem za sada i do sada), odabrali povratak u prošlost, sa svime što ona znači.
Nadajmo se da svi mi zajedno u Evropi nismo na tome putu bez povratka otišli predaleko. Nadajmo se da i u drugim zemljama ima razumnih (i hrabrih) ljudi poput ovih iz Njemačke. Nadajmo se, mada razloga za optimizam – berlinskome apelu usprkos – svakim danom ima sve manje.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Foto: Glas Koncila
Već dugo me progoni misao kako na prostorima postjugoslavenskih zemalja nismo ni dvije decenije poslije ”jugoslavenskog rata“ (”Der Jugoslawien Krieg“, tako se zove knjiga dr. sc. Dunja Melčić-Mikulić) dospjeli u Jaspersovu ”nultu točku“, zapravo njemački ”nulti čas“ totalnog poraza kako bismo se počeli pitati o vrstama krivnje (kaznenoj, političkoj, moralnoj i metafizičkoj).
Ponovit ću po stoti put: samo nas se kaznena ne tiče izravno ako nismo isprljali ruke i dušu, a sve druge krivnje nas se itekako tiču ako smo doista ljudi sa sviješću i savješću. Problem je, dakako, u tomu što su sve postjugoslavenske elite interpretirale kompleksne jugoslavenske ratove na jako redukcionistički način da bi učvrstile vlastite te(n)kovine, pa se isti rat tretira i domovinskim i obrambenim i agresorskim i osvajačkim.
U stiliziranju ratnopobjedničkih ili dobitničkih uloga, sukladno redukcionističkim pogledima vladajućih kleronacionalističkih oligarhija i/ili njihovih neojakobinskih besprizornih lažnolijevih pandana, i nema mjesta za sjećanje na žrtve onih drugih i trećih, pa se dogodilo što se moralo dogoditi: postali smo ili sljedbenici, ili zarobljenici viktimološke logike i na njoj utemeljene viktimotransagresijske kulture nesposobnosti simpatije za drugoga i empatije s drugima. U konačnom ishodu anestezirane analfabete glede kulture sjećanja…
Književnik Ivan Lovrenović je u osvrtu ”Kordić po drugi put među Hrvatima“ – putem reprinta vlastitih javnih svjedočenja glede Kordića – uvjerljivo oslikao psihološki i politički profil ovoga tipičnog ”junaka našeg doba“, samo jednog iz niza osuđenika za ratne zločine koji se po povratku u njihove zemlje stiliziraju u ”heroje“, umjesto da izazovu javnim pokajanjem katarzu barem kod njihove rodbine i sljedbenika.
Dario Kordić se nikada nije pokajao za svoj dio odgovornosti za egzemplarni ratni zločin u Ahmićima, pa je i u ovomu pogledu tipični ”junak našeg doba“ (gospodine Ljermontov, oprostite). Uostalom, ovdje se ne bavimo drugim zločinima i zločincima, pa čak ni onima koji su se u istom danu dogodili u surovim razračunavanjima Armije BiH i HVO-a, primjerice u Trusini.
Priča o Kordićevom stililiziranju u ”heroja“, usprkos ne-kajanju, priča je o svim zločincima, besprizornima u proteklomu ratu u BiH, ma koju uniformu nosili, koje zločine počinili i u čije ime ih činili.
U uvodu u niz njegovih crtica o Kordićevom liku i djelu, sukcesivno objavljivanim tijekom stasavanja Kordića u ono što je postao u očima njegovih obožavatelja, Ivan Lovrenović je naveo i dijelove presude Tribunala u Den Haagu.
Uostalom, evo tog važnog Lovrenovićevog pasusa, in extenso: ”Dario Kordić se vraća kući nakon što je odrobijao dvije trećine kazne kojom je osuđen od Međunarodnoga suda za ratne zločine na 25 godina. U presudi se kaže da on ‘ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.’
Dario Kordić sve to odbacuje – on se ‘borio isključivo za dobrobit svoga naroda’. A u zatvoru u Frohnleitenu (Austrija) čovjek se duhovno preobrazio, ‘prijateljevao s Gospodinom Isusom Kristom’, kaže. I još: ‘Mogu svjedočiti da je Bog uvijek bio sa mnom i sa svima nama, a da su to bili posebni milosni trenuci kada dođoh u uzništvo, kad dođoh a neznah zašto dođoh. A poslije polako spoznavah da je bio Božji plan da dođem u uze. I to je doista jedan Božji plan’.“ (Vidjeti, www.ivanlovrenovic.com, 4. 6. 2014.)
Ovdje vrijedi se zabezeknuti, ili se barem zapitati kako se to Dario Kordić usuđuje govoriti – poslije svega – o ”Božjem planu“. Bili teist ili ateist, uključivo agnostik, morali biste se zapitati: nije li ovo blasfemija? Ili, barem, zašto ovo ne para uši visokim crkvenim dužnosnicima? Jer, moralo bi zasmetati svim etičnim ljudima solidnog građanskog obrazovanja i ukusa, ma kojega svjetonazora ili vjeronazora bili!
Samo pet dana poslije Lovrenovićeva protesta s margine, i prvi čovjek portala Autograf.hr, gosp. Drago Pilsel je ustvrdio: ”Zločin u Ahmićima bio je najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između bosanskohercegovačkih Hrvata i Bošnjaka i može ga se usporediti s pokoljem koji su počinili američki vojnici u južnovijetnamskom zaseoku Mi Laj 1968. A Dario Kordić? On je naša radost i sreća, jer reče biskup Košić: ‘Mnogi smo, kada smo Te upoznali i s Tobom imali sreću razgovarati, ostali zadivljeni i zahvalni Bogu što Te imamo. Ali, svaki, baš svaki tko Te je susreo svjedočio je o Tvojoj ljubavi, o Tvojoj ispunjenosti Bogom, o Tvojoj radosti i zahvalnosti’.“ (Vidjeti, www.autograf.hr, 9. 6. 2014.)
Na portalu Dubrovačkog dnevnika od 10. lipnja o.g. novinarka Lucija Komaić je objavila komentar ”Gotovina je heroj, Kordić zločinac, papa Franjo katolik, a biskup Vlado Košić nešto drugo“. Iz toga štiva izdvojit ću samo ono što se krije ispod njezina podnaslova “Kordić se nije ispričao“: ”Dario Kordić, nekada predsjednik HDZ-a BiH i vođa zajednice Herceg – Bosne odslužio je dvije trećine kazne zbog ratnih zločina koje su njegovi ljudi i pod njegovom organizacijom počinili nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Lašvanskoj dolini.
Dario Kordić, niti itko oko njega, baš nitko nije uputio riječi koje su imalo slične onima koje je uputio Ante Gotovina. Ili biskup Mate Uzinić. Ili sam Papa Franjo. A bili su tamo mnogi. Notorni biskup Vlado Košić, don Miljenko Babić, stožeri za obranu Hrvatske od svega hrvatskog i europskog, kao i silni savezi te inicijative protiv pedera, tijesta i pizza… I baš nitko od te za dom spremne ekipe nije se u tom trenutku sjetio pomoliti za 116 žrtava pokolja u Ahmićima. Pitaju se kako ne razumijemo da se Domovina branila oružjem u srcu Bosne i Hercegovine i da je Kordić heroj koji je ratovao protiv višestrukog neprijatelja, a masakr nad civilima valjda strateški neizbježan cilj bez kojega danas ne bismo imali Hrvatsku.“
Preskočit ću spasavanje ono malo duše i u nekim drugim javnim prosvjedima, uključivo onaj građanski ispred Katedrale u Zagrebu, s transparentima na kojima su bila ispisana imena svih 116 ubijenih ljudi u Ahmićima, te izdvojiti osvrt Borisa Dežulovića u Slobodnoj Dalmaciji, u kojemu se poručilo već u naslovu ”Dobro nam došli, ubojice“ (prenijeto na www.autograf.hr, 11. 6. 2014). Boris Dežulović je u dosluhu sa svim spomenutim napisima i prosvjedima i kad ironizira tobožnju hrvatsku ugroženost u Hrvatskoj: ”Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.“
Osobno mi ovo hrvatsko ili balkansko stanje duha poslije svega što sam naučio dugim životom u SR Njemačkoj iz domene ”kritičkog nadvladavanja prošlosti“ i ”kulture sjećanja“ izaziva muku i gađenje. Istovremeno mi je kao profesoru politologije indikacija koliko smo nisko pali i zašto ne umijemo ustati i (po)služiti se vlastitim razumom glede kritičke kulture sjećanja.
Iz ovog kuta gledano, najvažnija varijabla moralnog sunovrata kod Hrvata su licemjerna pojavljivanja visokih vjerskih dužnosnika na dočecima osuđenika za ratne zločine. Otuda se i mora moralno i odgovorno prosuđivati, i uz rizik nanošenja štete samomu sebi, kako bi kazao dominikanski svećenik o. Frane Prcela, o načinu na koji se povodom ”slučaja Kordić” unizila Katolička crkva ”u Hrvata”. Šutnja bi značila odobravanje i ”kanoniziranje“ onoga što je neprihvatljivo u civiliziranomu svijetu!
Ukupna hrvatska tragedija je tim veća što se moralni sunovrat u izvedbi biskupa Vlade Košića dogodio nedugo nakon što je jedan drugi ”visoki dužnosnik“ Katoličke crkve za trenutak pobudio nadu da je ova važna institucija kod Hrvata konačno krenula drugim pravcem, po uzoru na obje velike kršćanske crkve u Njemačkoj – i Katoličku i Evangeličku (EKD). Riječ je, dakako, o onom putu ozdravljenja koji je u svojoj propovijedi naznačio dubrovački biskup Mate Uzinić razumnim govorom na Bleiburgu, pozivom na promišljanje okrutne uvezanosti užasa Jasenovca i Bleiburga, te apelom za empatiju prema žrtvama, i u konačnici – pozivom na izmirenje.
Ili ćemo sisačkom biskupu morati biti zahvalni što smo definitivno deziluzionirani glede kritičke kulture sjećanja i kod Hrvata i svih drugih naroda u postjugoslavenskim zemljama?
Živio sam još u SR Njemačkoj kada se u 15 izabranih berlinskih škola u veljači 2008. godine započelo s testiranjem stripa o holokaustu u redovitoj nastavi povijesti/historije/istorije za učenike od sedmog do desetog razreda, u svim školama, počev od onih s visokim udijelom stranaca, sve do elitnih gimnazija. Namjera je inicijatora bila da se istina o progonu i uništenju Židova u koncentracijskim logorima, o ratu i smrti, ponudi učenicima u formi i formatu koji im je blizak.
U pozadini ove inicijative je stajao zapravo suptilni pokušaj pariranja prokletstvu ”selektivnog sjećanja“ i ”kulturi zaborava“, to jest nezainteresiranosti među mladima za ove teške teme, jer je njima dosta više i Hitlera i Goebbelsa, i nacističke subraće im. Uostalom radilo se i radi i o nužnosti pariranja neonacističkim nasrtajima na mlade uzraste putem nacističkih muzičkih i video formata.
”Užas holokausta u comic-formatu”, komentiralo se sa simpatijama u prosvijećenim krugovima u cijeloj zemlji. ”Comic” je u njemačkom jeziku naziv za strip, a ne za komično. Testirao se u berlinskim školama, dakle, strip ”Traganje” (”Die Suche”) nizozemskog autora Erica Huevela, a izdavači stripa su bili ”Kuća Anne Frank” iz Amsterdama i berlinski ”Centar Anne-Frank”.
Govorilo se tada, ukoliko ovaj pokušaj uspije, to jest bude zanimljiv berlinskoj djeci, bit će proširen i na druge dijelove zemlje, o čemu odlučuju ipak zasebne školske vlasti u 16 njemačkih pokrajina. S Huevelovovim stripom se inače prvo eksperimentiralo u autorovoj rodnoj Nizozemskoj, u kojoj je objavljen pod imenom ”Otkriće”, počevši od 2005. godine. Moguće je ga bilo kupiti potom u slobodnoj prodaji i na više jezika u brojnim europskim zemalja.
Dakako, Huevelov strip nije bio prvi strip u svijetu na temu holokausta. Čuveni židovski karikaturista Art Spiegelman je, primjerice, sa stripom ”Miš”, u kojem su Židovi bili miševi, a nacisti mačke, propraćen satiričnom fabulom, dobio Pulitzerovu nagradu 1992. godine. U SR Njemačkoj je 1989. godine izdavačka kuća Carlsen-Verlag objavila uz podršku savezne vlade Hitlerovu biografiju u stripu, autora Friedemann Bedürftiga i Dietera Kalenbacha, ali bez velikog odjeka.
Strip ima inače tek 80 stranica i priča o židovskoj djevojčici Esther, koja je izmišljeni lik satkan od sličnih sudbina i smješten u krutu nacističku stvarnost od prije tri četvrt stoljeća, u period nacističke strahovlade, kada su njemački nacisti i njihovi sateliti u svijetu pobili više od šest milijuna europskih Židova, i ne samo njih. Esther, židovska djevojčica iz Nizozemske, traga s djedom i bakom za svojom familijom, pa biva jasno da se ovdje ne radi o Anni Frank, iako se posredno radi i o njoj. Anna Frank je u dobi od 15 godina ubijena u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen.
U stripu se dotiču i ključni momenti stvaranja i realizacije morbidne ideje holokausta, počevši od po zlu čuvene ”kristalne noći” (Reichskristallnacht) iz studenoga 1938. godine, koja se tako zove, kako bi ironično kazao Gunther Grass u ”Mojem stoljeću”, jer je te noći polupano mnogo židovskog stakla u Trećem carstvu, dok su u stvarnosti Židovima u toj noći s 9. na 10. studenog 1938. spaljene bogomolje, oduzete im firme, a ljudi su počeli putovati za Auschwitz i drugdje, za ”Nirgendwo”/”Nigdjevo”/”Nikuda”, u smrt.
Neizbježno se u stripu dotiče i čuvena po zlu ”Wannsee-Konferenz”, nacistička konferencija na berlinskom jezeru na kojoj je skovan plan o “konačnom rješenju židovskog pitanja“ (Endloesung der Judenfrage), to jest definitivnom istrebljenju europskih Židova. Takav okrutni plan, ma koliko nacistički precizan, nije srećom u potpunosti uspio, Ali, zauvijek će opominjati smrt šest milijuna ubijenih Židova na sramotu, do neba.
Uostalom, u Berlinu točno 2711 mermerova u središtu grada opominje na bezumlje. Do Spomenika umorenim europskim Židovima se dolazi inače uličicom Hannah Arendt, koja će u njezinom Izvještaju iz Jerusalema sa suđenja nacističkom prvaku Adolfu Eichmanu progoriti o ”banalnosti zla“. Jer, ubojstvo i ništenje drugih identiteta i nije nigdje i nikad drugo do puka banalnost zla …
”Problem u posredovanju holokausta i nacional-socijalizma u školama”, kazao je prije šest godina Thomas Heppener, direktor Centra Anne Frank (koja bi danas imala 85 godina) u Berlinu, ”je, s jedne strane, što ima sve manje ljudi koji iz prve ruke mogu ispričati učenicima što su doživjeli, a s druge, što profesori povijesti ne dotiču svoje učenike kada se radi o nacističkom vremenu”.
On se pri tomu pozvao i na rezultate istraživanja provedenog u Bavarskoj, iz kojeg je proizišlo da su učenici prezasićeni temama nacional-socijalističkog vremena i holokausta, pa se isključe čim čuju riječ ”Auschwitz”. Nastava, posebito predavanja u njemačkim školama, su isuviše preopterećena moraliziranjem, objasnio je dalje Heppener, pri čemu se nerijetko zaboravlja i na razlike i paralele s današnjicom.
Zbog toga bi se – po njegovom mišljenju – uspjela nastava morala pozabaviti ”ne samo historijskim događajima, nego i pojedinim životnim pričama”. Prema provedenom istraživanju može se, naime, zaključiti da je ”emocionalna pogođenost učenika, kao i identifikacija sa žrtvama i dalje velika, iako se to javno ne pokazuje”, tako Heppeener.
Iz svih tih razloga iza ovog projekta nije ni mogao stajati samo nizozemski karikaturista Eric Huevel, nego i cijeli tim experata za holokaust, koji je satima razgovarao o svakoj pojedinačnoj slici u stripu. Oni su odredili u krajnjem i takve detalje kao kakve su boje i vrste odjeće logoraša, veličinu i oblik koncentracijskog logora, te druge, primjerice u svezi plinskih komora. Neke od scena u stripu su i doslovice rekonstruirane upečatljive fotografije iz nacističkog vremena.
Zbog toga je Julia Franz iz berlinskog Centra Anne Frank, koja se ponajviše i potrudila oko ovog projekta, i izrijekom ustvrdila da se ovdje i ne radi o stripu, nego o ”grafičkom romanu”. Ona i već spominjani Thomas Heppener su tom prigodom najavili da će se Huevelov rad o holokaustu testirati i u Poljskoj i u Mađarskoj.
Zemlje južno od Drave i Save nisu pominjali, ma koliko ih se to ticalo. Kod nas te teme i nisu još na dnevnom redu, neki drugi ”heroji“ iz Drugog svjetskog rata, pa potom i iz domovinskog, otadžbinskog i oslobodilačkog imaju prioritet, postali su ”junaci našeg doba”. Oni su zauzeli i stripove i druge medije, i moždane vijuge mnogih ljudi, kojima je tim putom, vjerojatno, oštećena sposobnost i simpatije i empatije. Nažalost…
Istini za volju, i u izrazito prosvijećenoj zemlji kakva je SR Njemačka se svakom četvrtom Nijemcu znade pričiniti da je Hitlerova diktatura imala i dobrih strana (izgradnja autocesta, masovna zaposlenost, navodno nizak kriminalitet, uzorit položaj obitelji…). Na to su upozorili rezultati jedne ankete instituta za javno mnijenje ”Forsa” od prije nekoliko godina i tu se ništa bitnije nije promijenilo do danas.
No, važnije je uočiti kako se time ova četvrtina Nijemaca samo približila vladajućoj matrici, modelu mišljenja i ponašanja na Balkanu, po kojima su naše vođe dobre, a tuđe su zločinci, pa su, ergo, i naši zločini manje loši, a naši zločinci manje zločesti od onih drugih. Ili su, čak, ”heroji“, koji se dočekuju na Plesu uz povike ”Za dom spremni“, tu hrvatsku inačicu njemačkom pozdravu ”Sieg Heil“!
Nije, dakako, Njemačka odmah poslije samoskrivljenog kataklizmatičkog sunovrata u nacionalsocijalsitičko iskustvo diktature i potonjeg njezina ”nultog sata“, krenula na put samoozdravljenja, kako bi u vremenu u kojem jesmo postala šampionom kulture sjećanja. Proći će cijelih 40 godina dok se u Bundestagu 8. svibnja 1985. godine aplauzom pozdravi ”iz sviju klupa” da je Njemačka 8. svibnja 1945. godine ”oslobođena od nacizma“.
Zasluga za tu istinu pripada tadašnjem njemačkom predsjedniku krščansko-demokratske orijentacije dr. Richardu Weizsaeckeru. Time je ova zemlja nakon dugog perioda tzv. druge krivnje, to jest poslijeratnih taktiziranja s preživjelim neonacistima (sedam je milijuna članova brojala Hitlerova zločinačka NSDAP), koja su potrajala sve do čuvenih ”frankfurtskih procesa” zlikovcima iz Auschwitza, pa možda i sve do glasovitoga klečanja Willyja Brandta u Varšavi, krenula u istinsku denacifikaciju.
Za razliku od početne, poslijeratne krzmave i nevoljne denacifikacije uslijedile su četiri decenije sustavnog podsjećanja na vlastite sramote u nacističko vrijeme. Nijemci to nisu uradili, dakako, u svim mogućim političkim i medijskim formama zato što su mazohisti, nego radi budućnosti svoje zemlje.
Zbog takvoga njemačkog odnosa prema vlastitoj ružnoj prošlosti uostalom je jedan njemački židovski intelektualac (Ralf Seligman mu je ime i autor je zapažene knjige ”Nijemci i njihov vođa”) prije nekolicinu godina i predložio SR Njemačku za Nobelovu nagradu za mir. Uostalom zbog takvog poštenog odnosa prema prošlosti je i činjenično SR Njemačka u posljednjoj deceniji postala zemlja s najbržom rastućom židovskom populacijom u svijetu.
Procjenjuje se da danas u ”zemlji holokausta” živi više od 200.000 Židova, obnovljene su brojne sinagoge, na sve strane se osnivaju židovske škole i društva, pa u ”zemlji počinitelja” ponovo pulsira i židovski život. I svaki drugi život. Srećom.
(Tekst je, pod drugim naslovom, izvorno objavljen u listu Oslobođenje, 14. lipnja)
Dvije najveće njemačke stranke, demokršćani Angele Merkel i socijaldemokrati Peera Steinbruecka, dogovorile su se da će na državnoj razini formirati tzv. veliku koaliciju. Pregovori su trajali nekoliko tjedana, bili su prilično teški, a konačan dogovor postignut je rano ujutro u srijedu.
Angela Merkel dobit će tako treći kancelarski mandat zaredom, a vladu će najvjerojatnije formirati prije Božića. Inače, ona je među rijetkim europskim čelnicima koji su i u vrijeme dužničke krize i recesije, koja je teško pogodila eurozonu, ostali na vlasti.
Na zadnjim parlamentarnim izborima u Njemačkoj, održanima 22. rujna, njezina stranka CDU (kršćanski demokrati) sa sestrinskom strankom, bavarskim CSU-om (socijalni demokrati), dobila je povjerenje 41,7 posto birača i uvjerljivo pobijedila. Nedostajala su joj četiri zastupnička mjesta za natpolovičnu većinu u Bundestagu, njemačkom parlamentu.
Problem se pojavio zato što liberali (FDP), njezin dosadašnji koalicijski partner, nisu prešli izborni prag. Angela Merkel prvo je pregovarala sa zelenima, no kako se nisu uspjeli dogovoriti, zadnjih mjesec dana dužnosnici njezine stranke razgovarali su sa SPD-om, koji je na izborima osvojio 25,6 posto glasova. Veliku koaliciju treba još potvrditi i članstvo SPD-a, njih oko 476 tisuća.
A. Merkel je na vlast došla nakon izbora 2005. Tada je njezina stranka tijesno pobijedila SPD, ali je nakraju također bila formirana velika koalicija. Na izborima 2009. godine Angela Merkel je opet pobijedila, ali je tada vladu formirala sa svojim tradicionalnim koalicijskim partnerom, FDP-om. Nijemci su bili zadovoljni njezinom vladavinom.
Bila je vrlo odlučna i čvrsta u europskoj dužničkoj krizi, odbila je novcem njemačkih poreznih obveznika spašavati države koje su upale u dužničke probleme. Nezaposlenost u Njemačkoj na najnižim je razinama (samo pet posto), industrija je u procvatu, a zemlja bilježi i blag rast BDP-a. Za razliku od mnogih država koje muku muče s deficitom i dugovima, Njemačka pod njezinom palicom ostvaruje suficit, višak, zbog čega ju je nedavno kritizirao i SAD.
Angela Merkel je zadnjih mjeseci imala velikih problema s Washingtonom zbog globalnog prisluškivanja. Otkriveno je da su stručnjaci američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) desetak godina pratili što i s kim razgovara preko jednog od svoja dva mobitela. Kada je to doznala, A. Merkel reagirala je odlučno, pobunila se, a američkom predsjedniku Baracku Obami izravno je kazala što misli o tome. Potom je zatražila da se prisluškivanje prekine, ali zbog toga nije prekinula transatlantsko partnerstvo sa SAD-om.
Njemačka kancelarka korektan odnos ima i prema Rusiji. Tijekom njezina mandata završen je i pušten u promet plinovod postavljen na dnu Baltičkoga mora koji povezuje Rusiju i sjevernu Njemačku.
Iako je gospodarska velesila, Njemačka nije članica Vijeća sigurnosti, ali na međunarodnome planu sve češće sudjeluje u rješavanju ključnih svjetskih problema. Tako je bila i dio skupine 5 + 1 (u kojoj su članice Vijeća sigurnosti i Njemačka), koja je nakraju dogovorila, kako mnogi kažu, povijesni sporazum s Iranom o njegovu spornom nuklearnom programu.
Bude li sve teklo prema planu, Angela Merkel stolovat će u Berlinu do kraja 2017. I bit će jedna od kancelarki s najduljim stažem u njemačkoj povijesti. Kada je započela političku karijeru kao “Kohlova djevojčica”, mnogi su sumnjali u njezinu karijeru.
Porijeklom je iz istočne Njemačke, otac joj je bio protestantski pastor, a majka profesorica engleskoga i latinskoga. Doktorirala je fiziku, a do pada Berlinskoga zida radila je kao znanstvenica. Sada je u izvanbračnoj zajednici s matematičarom Joachimom Sauerom, koji se ne pojavljuje prečesto u javnosti, no zadržala je prezime prvoga supruga. Djece nema.
Nakon sklapanja velike koalicije pred dužnosnicima CDU-a i SPD-a sada je dogovor o podjeli funkcija. No jedno je mjesto rezervirano. Angela Merkel ostat će u svojem, kancelarskom kabinetu. Jedina će promjena, prema svemu sudeći, biti to da će ubuduće umjesto običnoga imati mobitel s dodatnom zaštitom od prisluškivanja.
