Sjećate se one stare kad se svi, navodno, nadignu u jurnjavi za lopovom galameći uglas – drž’te lopova! Bivao je to vazda najsigurniji znak da se lopov neće i ne želi uhvatiti… Ali ako ništa, znalo se barem da ga se, kobajagi, juri. [Read more…]
Business as usual
Predsjednički izbori ukazali su na središnju dvojbu svakog društva koje se nalazi u teškoj krizi: pouzdati se u politički mainstream i s mnogo strpljenja čekati evolutivni pomak ili potražiti nešto sasvim novo, ”treće” ili ”četvrto”?
Odgovor se nameće sâm po sebi: evolucija, izvjesnost i kretanje uhodanim putovima uvijek su manje zlo od spektakularnih prevrata, originalnih zamisli ili dopadljivih prečica. No, upitno je da li je u Hrvatskoj moguća bilo kakva evolucija.
Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama.
Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama
Kada bi se politička elita uhvatila u koštac sa stvarnim uzrocima krize odustala bi od sebe same, svoje ideologije, svojih laži i svoje političke egzistencije.
Pojava svijesti o nužnosti izlaska iz tog začaranog kruga bila je neminovna pa se i artikulirala kod izvjesnih političkih grupa, međutim, ta je alternativa prividna. Sve relevantne alternative vladajućem mainstreamu (utjelovljenom u SDP-u i HDZ-u) samo su svojevrsna radikalizacija dominantnog političkog mentaliteta. Osim što su nesposobne i nevoljne analizirati stvarne uzroke hrvatske tragedije, alternativne političke grupe ne žele ništa drugo nego dovesti ovu istu vladajuću ideologiju i praksu do krajnje konzekvence.
Tako Milan Kujundžić i neke klerofašištičke falange zastupaju još luđi nacionalizam i bezobzirniji konzervativizam. Laburisti su još veći protivnici liberalnog kapitalizma od SDP-a i HDZ-a. Orah je samo još jedan šišmiš u hrvatskom sumraku čiji politički amaterizam nadilazi čak i notornu nesposobnost SDP-a.
Znakovit primjer intelektualne i političke zbunjenosti bila su i zazivanja takozvanog ”trećeg puta”. Pobuna protiv kapitalizma (koga nema), bankarstva (jednog od rijetkih zdravih sektora hrvatske privrede) i vladavine prava (sprječavanje ovrha je izravni nasrtaj na pravni poredak), ali i loše prikrivena antipatija spram stranačkog pluralizma koja se svidjela glasačima Ivana Vilibora Sinčića po svojoj iracionalnosti i zapanjujućem nepoznavanju osnovnih političkih, pravnih i ekonomskih pojmova upadljivo nalikuje na retoriku desnih totalitarnih pokreta.
Dok je, primjerice, komunistička kritika kapitalizma racionalna, ali i dosadna poput Marxovih i Staljinovih spisa, politika koja se obraća instinktima i neznanju očajnika možda je zavodljiva ali onako kako samo fašizam može biti zavodljiv.
Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće.
Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće
Alternativne grupe koje ga ne ignoriraju koketiraju s nacionalizmom ponavljajući floskule o ”nacionalnom interesu”, ”rasprodaji nacionalnog bogatstva” ili ”monetarnoj suverenosti”.
Drugim riječima, čitav taj alternativni spektakl klanja se istim totemima kojima se klanjaju i ”velike” stranke i samo je faktor očuvanja postojećeg stanja, s jedinom razlikom da umjesto aktualne agonije nudi brži i učinkovitiji put u propast.
Nemoć hrvatskog društva da porodi racionalnu i demokratsku političku snagu u obliku univerzalističke kršćanske demokracije, kozmopolitskog liberalizma, ili socijaldemokratskog internacionalizma, nije odraz političke ili ekonomske, već duboke intelektualne i civilizacijske krize.
Je li uopće moguće sagledati i pojmiti njene razmjere, njenu sveobuhvatnost i ukorijenjenost kada se – koliko god to nevjerojatno zvučalo – u odnosu na ponuđene ”treće” alternative dvovlašće SDP-a i HDZ-a doima kao manje zlo?
A kako izgleda to manje zlo? Ivo Josipović nudi poslovično Veliko Ništa (što nije najgore u odnosu na druge ”ponude”, ali je također Simptom). Kolinda Grabar Kitarović nudi idiotizam domoljublja i poslovične totalitarne mantre o ”jedinstvu” i ”malom čovjeku”.
No, valja priznati da je njena brza i oštra reakcija na šovinistički, zapravo rasistički ispad varaždinskog ogranka Mladeži HDZ-a svojevrsno jamstvo da će ”ishodišni” porivi ostati pod kontrolom, ako ni zbog čega barem zbog vanjskopolitičkog snobizma. Iskrenost nikada nije bila politički relevantna vrlina.
Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina
Pobijedi li Ivo Josipović pobijedit će prazna, pristojna stabilnost. To je još uvijek stanovit civilizacijski doseg. Bolje za sada nije moguće (što je tragično). Useli li se u Vilu Zagorje Kolinda Grabar Kitarović i vrati li se HDZ na vlast za godinu dana, pobijedit će jedna potrošena (također prazna) histerija što je više nego tragično, ali ipak bit će to business as usual na koji smo navikli i koji zapravo nikada nije ni prestao jer ga nijedan politički faktor nije suštinski osporio.
Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina.
Doista, možda je evolucija ipak moguća. Hrvatska televizija je emisijom u kojoj su se u petak, 26. prosinca 2014. sučelili predsjednički kandidati učinila kvalitativni skok, hvalevrijedan iskorak iz svoje sramotne prošlosti devedesetih godina kada je bila šovinistički propagandni servis.
Voditeljica i novinari su predsjedničke kandidate podvrgli provokativnim pitanjima i strogim pravilima igre ne bi li ih podsjetili da je najvažnija dužnost državnih službenika da pred kritičkom javnošću trpe nelagodu. Taj primjer pokazuje da demokracija nije puka izborna statistika već počiva na neovisnim i nepristranim javnim ustanovama.
Demokracija i nije drugo nego dril u kojem se nosioci vlasti i moći trebaju osjećati kao ponizne i – ako treba, a treba – ismijane sluge. Po nekima emisija je bila neozbiljna. Sve i da jest tako, pa što? Zašto bi trebala biti ozbiljna? I što je uopće ozbiljnost? Kao što je ozbiljnost sljubljena sa slijepim oduševljenjem ishodište totalitarizma, tako su podsmjeh i prezir prema svakoj vlasti i svakom autoritetu posljednja crta obrane ljudskog dostojanstva.
(Prenosimo s tportala).
Milanović bez premijera
Kriza u HNS-u i kriza u SDP-u izbile su skoro pa paralelno, no u reagiranju stranačkih vodstava – nikakvih sličnosti. Vesna Pusić odlučila se za munjevitu bitku, ostavivši prebrajanje žrtava za kasnije. Zoran Milanović još ne priznaje krizu na stranačkom pragu, on još ne reagira, bilo zato što smatra da će se situacija raspetljati bez njega ili možda zato što vjeruje da se žrtve mogu izbjeći. U oba slučaja, rezultat je taj da će se stranke još neko vrijeme baviti same sobom iako bi trebale biti fokusirane na sve što je vezano uz rebalans proračuna. Proračuna koji je na snazi tek dva tjedna, a koji se i na prihodnoj i na rashodnoj strani mora drastično korigirati. Tu je dakle posve otvoren prostor za novo dogovaranje, međusobno uvjeravanje, pa i za svađu, ali – energija ide u drugom smjeru.
HNS-ovci moraju prvo u najjačem uporištu stranke objasniti da nisu imali drugog izbora osim isključenja Radimira Čačića, i to upravo sada, ne čekajući da istekne njegova zatvorska kazna. HNS će se još neko vrijeme baviti smirivanjem terena poslije munjevita rata protiv bivšeg stranačkog šefa. No SDP-ovci još niti vide krizu na stranačkom pragu, već ministra financija Slavka Linića ostavljaju da se sam nosi s aferom oko njegova pomoćnika Branka Šegona i kredita što ga je HBOR odobrio Šegonovu poduzeću. SDP se još drži kao da ta situacija nema veze s odnosima unutar stranke i da je riječ samo o nečijem osobnom shvaćanju morala.
Kriza u HNS-u i kriza u SDP-u izbile su skoro pa paralelno, no u reagiranju stranačkog vodstva nikakvih sličnosti. Vesna Pusić odlučila se za munjevitu bitku, ostavivši prebrajanje žrtava za kasnije. Zoran Milanović još ne priznaje krizu na stranačkom pragu, on još ne reagira, bilo zato što smatra da će se situacija raspetljati bez njega ili možda zato što vjeruje da se žrtve mogu izbjeći
Kad izbije takva afera, a u medijskom biznisu to je prilično notorno, signal za početak ispalio je netko izvana. Nema tog istraživačkog novinarstva koje će samo od sebe doći do kompromitirajućeg dokumenta iz službenih izvora, ukoliko nije bilo zainteresiranih pomagača iz dotičnih institucija. Jednom kad je afera na stolu, osim njezine suštine zanimljiva je u pravilu i ta druga, pozadinska dimenzija koja govori o prirodi interesa medijskih pomagača.
U aferi s kreditom što ga je Hrvatska banka za obnovu i razvitak odobrila tvrtci pomoćnika ministra financija Branka Šegona, nema dovoljno indicija da se radi o motivima zviždača, dakle onih koji samo žele javnosti razotkriti kršenje zakona i javnog interesa, a ima naprotiv znakova da su u pozadini višeslojnije političke igre. Zviždači naime nisu osobe s kasnim paljenjem, oni ne bi reagirali s četiri godine zakašnjenja. U prirodi je političkih borbi, nažalost, da se prljavo rublje skriva po ladicama i vadi van tek onda kad to nekomu može poslužiti.
U slučaju Branka Šegona, radi se o priči staroj nekoliko godina, koju je netko odlučio upravo sada lansirati u javnost. Slučajno ili ne, u isto vrijeme Linićev stranački kolega i ministar Gordan Maras ponovno se usredotočuje na HBOR, iako je jednom već neuspješno atakirao na praksu te državne banke i na predsjednika Uprave HBOR-a Antona Kovačeva. Maras sada ponovno otvara pitanje kontrole HBOR-ove prakse, traži objavu korisnika kredita, nadzor namjenskog trošenja i primjene zakonskih kriterija itd. Kako je Slavko Linić u Ministarstvu financija šef Branku Šegonu i kako je Slavko Linić ujedno predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak, jasno je da Maras puca na Linića.
Neobično je samo to što obojica sjede u istoj Vladi, što obojica pripadaju istoj stranci i što šef te stranke ne misli da bi spor prvo trebalo riješiti u diskreciji službenog ureda ili bar stranačkih ureda, nego mirno promatra kako se ta situacija prosipa po medijima. Milanovićeva pasivnost toliko je nelogična da ona sama po sebi postaje tema, pa kuloarske interpretacije već idu tako daleko da on, premijer, zapravo i nije neutralan ili nezainteresiran, već da stojeći po strani, stoji na nečijoj strani. U nekim poslovnim krugovima smatra se, recimo, da Maras nije ušao u drugi napad na Linića bez podrške.
Milanovićeva pasivnost u toj situaciji toliko je nelogična da ona već sama po sebi postaje tema, pa kuloarske interpretacije već idu tako daleko da on, premijer, zapravo i nije neutralan ili nezainteresiran, već da stojeći po strani, stoji na nečijoj strani. U nekim poslovnim krugovima smatra se, recimo, da Maras nije ušao u drugi napad na Linića bez podrške
Pita li se samog Marasa, on tvrdi da “nema nikakva sukoba“, već da se radi o principijelnom inzistiranju na transparentnosti poslovanja HBOR-a. Ako pak pitate Linića, on ne poriče da sukob postoji. Ali ga ne želi komentirati.
Slučaj je tim kompliciraniji što motiva za atakiranje na Linića imaju i mnogi drugi. Mnogima je stao na žulj. Kolegama ministrima, bankarima, upraviteljima fondova, poduzetnicima, računamo li samo one koji osim motiva imaju i kanale utjecaja kroz koje mu se mogu osvećivati.
Stojeći po strani, premijer je višestruko pogriješio. Prvo, ostavio je Linića na brisanom prostoru sad kad je usred bitaka za rebalans proračuna ionako najranjiviji.
Drugo, premijer je pustio Linića da bezrezervno brani svog pomoćnika. Treće, premijer kao da se ne obazire na pukotine unutar vlastite stranke. Četvrto, dopustio je da se preskoči glavno pravilo u upravljanju takvim krizama, a to je pravilo nalagalo da se već nakon prvog medijskog članka izađe s punom istinom pred javnost. Da se odmah iznesu sve relevantne informacije, a onda, ako još ima dvojbi, zatraži hitan stav kontrolnih institucija.
Ali ne. Pustio je da se kriza kotrlja sama od sebe i još se uvijek sa sigurnošću ne zna je li i tko pogriješio, hoće li afera Pomoćnik samo oslabiti pomoćnika ministra (zaduženog za tako važne poslove kao što su financijska inspekcija, sprečavanje pranja novca, proračunski nadzor…) ili će za sobom povući i dosad barem, vrlo moćnog i popularnog Slavka Linića.
Već samo trajanje te afere, bez obzira na njezin mogući konačan ishod, Milanovićevu će Vladu svakako oslabiti. S premijerom po strani, postaje to još jedna kriza koja nije pod kontrolom.