Prije puno godina, a petnaest je puno, napisao sam tekst o veličini vlade. Bilo mi je smiješno da se smanjenje broja ministarstava smatra uštedom i naziva racionalizacijom. Uvijek se uspostavi da trošak države stalno raste (Wagnerov zakon!), a da ušteda nema u samoj reorganizaciji, štoviše da uvijek ima troškova reorganizacije, čak i ne računajući najskuplje: zastoje, ljudske napetosti i sukobe, neizvjesnosti u podjeli zadataka. [Read more…]
Odgovor Košiću: Što bi bilo da se Stepinac nije miješao u politiku?

Željko Porobija
Lijevi političari na propovijedi desnog biskupa
Košićevu propovijed na predizbornu nedjelju 4. rujna u Ludbregu već su mediji dovoljno spominjali. Danima prije nje medijska scena na području domaćinske Varaždinske županije počela se burkati, postavljala su se opravdana pitanja o namjeri dolaska politički (pre)angažiranog biskupa, desničarskog glasnogovornika, u županiju u kojoj tradicionalno pobjeđuje ljevica (što god točno smatrali pod tim prilično neodređenim pojmom u Hrvata). [Read more…]
U oskudici i u bunaru prazne glave bolje plivaju
Sanjao sam da sam pao u bunar. Bilo mi je hladno i bilo me je strah. Mračno. Samo sasvim gore vidi se krug plavog neba i oblaci.
Znam, čitao sam Freuda, što znače takvi snovi. No za mene je objašnjenje jednostavno i ne temelji se na potiskivanju stvarnosti. [Read more…]
Predsjednica Grabar-Kitarović u vrtiću
Predsjednica ili prva dama
Nedavno su svi naši dnevnici donijeli vijest o tome kako se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović igrala s djecom u vrtiću, ako se dobro sjećam, na Pagu. Lijepo. Šarmantno. Toplo. I većina njenih drugih programa okrenuta je ”malom čovjeku”. [Read more…]
Buka iz Milanovićeva kokpita

Ivanka Toma
Zoran Milanović promašio je u izboru metafore kojom je rezimirao četverogodišnji rad svoje Vlade. Moguće se složiti s njim da je Hrvatska danas nešto bolja nego što je bila prije četiri godine kada se uselio u Banske dvore, ali usporediti stanje u Hrvatskoj s avionom koji je s njegovim ulaskom u kokpit počeo mirno krstariti – e, to ne ide. [Read more…]
Idem zbog Siniše Glavaševića i Branka Pilsela
Kažu mi da su mi šanse u 2. izbornoj jedinici, iako sam prvi na listi (lista broj 6), minimalne, ankete (ako im je vjerovati, iako im ja ne vjerujem ni da mi kažu da je podne, a sat pokazuje 12 sati) dapače kažu da sam se kandidirao bez veze, ta tu su Josip Leko (SDP i kolege iz koalicije Hrvatska raste), Miroslav Tuđman (HDZ i ekipa iz Domoljubne koalicije), Željka Markić (U ime obitelji – Projekt Domovina; [Read more…]
RIP Kukuriku koalicija
Hvala Bogu, Kukuriku koalicija jučer je utrnuta u Trnovcu Bartolovečkom kraj Varaždina izostankom IDS-a s potpisivanja sporazuma Milanovićeve nove fronte za sljedeće izbore.
Hvala Bogu, jer ime Kukuriku koalicija prvi put se javno pojavilo u naslovu mog uvodnika objavljenog 17. srpnja 2009. godine, dva dana nakon što su se njezini čelnici sastali u poznatom istoimenom kastavskom restoranu. [Read more…]
Predizborne istine i laži
Ima nešto naizgled kontradiktorno u sezoni parlamentarnih izbora.
U vrijeme kad sa svih strana pljušte nerealna obećanja davana s figom u džepu, dok svi muljaju, podlo podmeću protivnicima, glume domoljublje i socijalnu osjetljivost ili naprosto lažu čim zinu – pred očima potencijalnih glasača postupno se otkriva istina. [Read more…]
Čačićeva kažnjenička bojna
Radimir Čačić okuplja novu stranku i to se čini kao žanrovski film, nešto kao “Dvanaestorica žigosanih”, akcijski klasik s Leejem Marvinom i Charlesom Bronsonom.
Otpadnik od Hrvatske narodne stranke naumio je uzeti političare koji su podijelili njegovu nesretnu sudbinu, bivšeg esdepeovskog ministra Slavka Linića, bivšu hadezeovsku premijerku Jadranku Kosor i još nekoliko poniženih i otpisanih starih kadrova koji ništa ne mogu izgubiti. [Read more…]
Bravo SDP! Vraćaš HDZ
Mandat vladajuće koalicije bio je u potpunosti uspješan i ostvaren je njen središnji strateški cilj: Ostale su sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Kao i onaj prethodni, od 2000. do 2003, i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast.
Iako će se sljedeći parlamentarni izbori održati tek za godinu dana, već sada se može reći da je mandat vladajuće koalicije bio u potpunosti uspješan i da je ostvaren njen središnji strateški cilj. Usprkos očitoj i alarmantnoj potrebi da se provedu radikalne reforme, koalicija je uspjela sačuvati postojeću strukturu moći: i abnormalnu količinu abnormalnih jedinica lokalne uprave i samouprave; i glomaznu i nepotrebnu administraciju; i javna poduzeća; i suvišne propise; i mrtvi kapital ”obiteljskog srebra”; i fiskalni teror; i subvencije i mitologiju državne samostalnosti i rata.
Mandat vladajuće koalicije bio je u potpunosti uspješan i ostvaren je njen središnji strateški cilj: Ostale su sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Kao i onaj prethodni, od 2000. do 2003, i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast
Ostale su dakle sačuvane sve poluge lagodnog vladanja. Struktura moći u Hrvatskoj je udobno utočište političke elite u kojem se ona osjeća toliko dobro da je postala nesposobna prepoznati rizik sveopće propasti koji zaziva takvom (i moralno i ekonomski) skupom strukturom vladavine.
Kao i onaj prethodni – od 2000. do 2003. – i ovaj mandat SDP-a razotkrio je da ta čudna stranka postoji samo zato da bi samu sebe – kao jedinu, premda tek simboličku alternativu – kompromitirala te omogućila HDZ-u oporavak i povratak na vlast. Osim što SDP učinkovito čuva strukturu moći koju je HDZ kreirao početkom devedesetih godina, povremenim smjenjivanjem tih stranaka na vlasti održava se i iluzija da u Hrvatskoj postoji višestranačje.
Zoran Milanović je idealna osoba za takvu podjelu uloga, ponajviše zato što toga vjerojatno nije ni svjestan i što je pritom više nego zadovoljan samim sobom.
Čitav sustav funkcionira zapravo besprijekorno usprkos ekonomskoj krizi jer tu krizu politička klasa ne doživljava kao društvenu nepogodu koja egzistencijalno ugrožava građane, nego kao teškoću u namicanju javnih prihoda koja će možda nekako proći, a ako i ne prođe, nije važno: za financiranje države i političke klase uvijek će se nekako naći novca, pa koliko košta da košta.
Temeljna svrha javnih troškova nije, kako misle naivni ljevičari, financiranje obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Javni troškovi su nadasve poluga vlasti, možda važnija od vojske i policije. Politička moć počiva prije svega na novcu i ovlastima redistribucije toga novca
Temeljna svrha javnih troškova nije, kako misle naivni ljevičari, financiranje obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Javni troškovi su nadasve poluga vlasti, možda važnija od vojske i policije. Politička moć počiva prije svega na novcu i ovlastima redistribucije toga novca.
Dok se u realnom sektoru novac stvara radom, u javnom sektoru novac se dijeli političkom odlukom. Kada politička klasa pretjerano poseže za tom alkemijom – čemu je teško odoljeti – nastupa kriza, a nastupit će utoliko lakše ako, kao u Hrvatskoj, politička klasa u državi ne vidi javnu službu koja bdije nad građanskim slobodama i pravilima tržišne utakmice, nego mitsku vrednotu koja je sama sebi svrha.
Alkemija preraspodjele temeljni je ekonomski ideologem svih mainstream stranaka i sve stranke pridržavaju ga se vrlo dosljedno: valja sačuvati babilonsku kulu suludo nepotrebnih proračunskih troškova, valja spriječiti dolazak stranog privatnog kapitala (jer ga je nemoguće politički nadzirati), a domaćim poduzetnicima treba izbiti iz glave pomisao da će poslovati radi vlastitog profita (profit je odavno proglašen odvratnim), nego ih valja upregnuti u jaram proračuna i, dakako, treba sačuvati desetine tisuća suvišnih radnih mjesta u javnom sektoru.
Stara izreka kaže ”budalo, riječ je o ekonomiji”. Ma kakva ekonomija, riječ je o vlasti, o političkom sustavu koji je skrojen tako da ekonomija nije slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti, nego tek sredstvo financiranja toga sustava i njegovih budala: i lažnih socijaldemokrata i iskrenih nacionalista
Ukratko, treba spriječiti uspostavu kapitalizma i održavati zabunu da je svemu kriv – kapitalizam.
Po tom pitanju doista postoji sveopći ”nacionalni konsenzus” svih političkih faktora i većine stanovništva, što usput – po tko zna koji put – pokazuje koliko je ”nacionalno jedinstvo” pogubno po demokraciju i donošenje razumnih političkih odluka.
Viziju svemoćne države koja će, na ovaj ili onaj način, terorizirati ekonomiju, osim SDP-a i HDZ-a, zastupaju i Orah svojim komičnim ekonomskim amaterizmom te laburisti svojim jeftinim populizmom, ali zapravo i Čačić i Bandić, kojima su od privatne inicijative neusporedivo draže javne investicije.
Stara izreka kaže ”budalo, riječ je o ekonomiji”. Ma kakva ekonomija, riječ je o vlasti, o političkom sustavu koji je skrojen tako da ekonomija nije slobodno poprište stvaranja bogatstva i nove vrijednosti, nego tek sredstvo financiranja toga sustava i njegovih budala: i lažnih socijaldemokrata i iskrenih nacionalista.
Demokratski mehanizmi i demokratske snage koje bi tome stale na kraj jednostavno ne postoje, što nije slučajno. Ekonomska kriza samo je neizbježna posljedica krize demokracije koja u Hrvatskoj traje još od završetka prvih višestranačkih izbora.
(Prenosimo s tportala).