Namnožilo se pjevača po gradu preko svake razumne mjere, na Vestibulu, Ispod Ure, kod Zlatnih vrata, iza svakog kantuna vrebaju u zasjedama nedužne turiste, tuleći svoje žalobne, navodno autentične dalmatinske pjesme u kojima nema baš ništa autentično. Nijednu činjenicu o Dalmaciji i Dalmatincima stranac iz tih pjesama neće naučiti, ili barem nijednu koja je mlađa od sto pedeset godina.

 

Sve je tu otpočetka do kraja jedna podla i besramna izmišljotina, trun istine nema u romantičnim stihovima o ribarima žu’jevitih ruku, što žive u stravičnoj bijedi, u kamenim potleušicama bez tekuće vode i struje, blagujući dvije slane srdele i grumen pljesnive pure, a koje osjećajnim glasom pjeva tenor koji je završio srednju upravno pravnu, radi u fotokopirnici i stanuje na šestom katu socijalističke zgrade na Pujankama, hraneći se uglavnom paketima pohanih pilećih prsa i smrznutim pomfritom.

Sve je tu otpočetka do kraja jedna podla i besramna izmišljotina, trun istine nema u romantičnim stihovima o ribarima žu’jevitih ruku, što žive u stravičnoj bijedi, u kamenim potleušicama bez tekuće vode i struje, blagujući dvije slane srdele i grumen pljesnive pure, a koje osjećajnim glasom pjeva tenor koji je završio srednju upravno pravnu, radi u fotokopirnici i stanuje na šestom katu socijalističke zgrade na Pujankama, hraneći se uglavnom paketima pohanih pilećih prsa i smrznutim pomfritom

 

Da čitavu klapu upitate čime je zapravo zarađivao za život tragični Ivan klakar iz Pupnata o kojemu su dosad pjevali između sedamsto pedeset tisuća i milijun puta, nijedan vam ne bi znao reći. Pošaljite tu šestoricu pametnjakovića u Bauhaus po vreću vapna i jedan će vam donijeti kosilicu, drugi glineni pitar, treći grablje, četvrti plinski roštilj, peti produžni kabel, a šesti metar bukovog parketa druge klase.

 

Svejedno, sve klape uglas cvile te folklorne budalaštine o kap’ji u’ja i zrnu soli, skučeni repertoar od jedva tridesetak naslova. Pođete li oštrijim korakom preko grada, odslušate kojiput cijelu pjesmu razlomljenu na dijelove, prvu strofu na Peristilu, drugu na Pjaci, treću ispred banke na rivi, a Matejušku dođete upravo na finale, dok grupa građana na klupi lagano okončava: “Maaarijanaaa nije dooošlaaa na prviii raaandeeevuuu”.

 

“Šit!” opsujete vi u sebi, jer ste se čitavim putem nadali kako će blesača ove noći možda ipak završiti u zagrljaju raspjevanog i besanog kavalira.

 

To predvidljivo i jednolično prežvakavanje skromne glazbene baštine, u koje se u sezoni daju svi koji su jednom naučili uhvatiti G-dur na gitari, jednom je napokon moralo doći svome neumitnom kraju. Jednostavno, bilo ih je previše. Mala bara, puno krokodila, kako bi rekli na Dorćolu. Konkurencija je bila nemilosrdna i sve je prijetilo da će završiti u nesnosnoj kakofoniji i općem klapskom bezvlašću. Država se tu morala umiješati, institucije raditi svoj posao.

 

I došao je, evo, zakon zapadno od Pecosa u liku komunalnog redara. Nisu mogli poslati boljeg čovjeka za to. Vidjeli ste možda komunalnog redara. Ako jeste, niste ga mogli zaboraviti. Kad god on prođe negdje mimo mene u gradu, ja se zadivljeno zaustavim i gotovo mu salutiram kao generalu. Nitko ne nosi svoju službu časnije i dostojanstvenije od njega. On je sama esencija vlasti.

To predvidljivo i jednolično prežvakavanje skromne glazbene baštine, u koje se u sezoni daju svi koji su jednom naučili uhvatiti G-dur na gitari, jednom je napokon moralo doći svome neumitnom kraju. Jednostavno, bilo ih je previše. Mala bara, puno krokodila, kako bi rekli na Dorćolu. Konkurencija je bila nemilosrdna i sve je prijetilo da će završiti u nesnosnoj kakofoniji i općem klapskom bezvlašću. Država se tu morala umiješati, institucije raditi svoj posao

 

U njegovoj su se uznositoj pojavi čudesno sabila stoljeća, čitava naša povijest sve tamo od Tomislava i Krešimira. Zbog njega smo čitav milenij sanjali svoju državu, žudjeli biti svoji na svome. Komunalni redar je Republika Hrvatska itself.

 

Kad bi on prošao gradom, s neizbježnom boršom od umjetne kože preko ramena, onim poznatim modelom koji nose svi komunalni redari i tajnici provincijskih ogranaka Matice hrvatske, svim bi klapama od strave malo zadrhtao glas, a gdjekoji bi pjevač i cijuknuo promuklim falsetom.

 

Preznojavali se da im ne napiše prijavu zbog buke i remećanja javnog reda i samo što se ne bi dali u bezglavi bijeg ako bi se komunalni redar zaustavio kraj njih. No, on ih je do prije neki dan samo strogo strijeljao očima i odmahivao glavom, kao da bi rekao: “Eh, lupeži jedni…”

 

Ipak, jedna je konkretna mjera naposljetku učinjena. Došao je komunalni redar i razjurio jednu od najzloglasnijih tradicionalnih dalmatinskih klapa, koja je više od desetljeća sijala užas pod voltom kod Bobisa Ispod Ure. “Ajmo, momci, šetnja”, rekao je on i klapa je poslušno zašutjela i u miru se razišla, premda je, pričaju mi očevici, u jednom trenutku izgledalo kao da bi mandolinist mogao instrumentom napasti predstavnika vlasti.

 

Red i zakon tako su se vratili u uske kalete stare gradske jezgre, a nama ostaje nagađanje zašto je prva stradala upravo klapa Ispod Ure? Da nisu možda oni na Vestibulu ili oni kod Zlatnih vrata komunalnom redaru platili tripice?

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).