autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

533 dana

Autor: AUTOGRAF / 09.12.2019. Leave a Comment

533Je li važnije ono što se gleda ili ono što se vidi, i kako se zapiše? Između 1. kolovoza 2014. i 15. siječnja 2016. Cees Nooteboom u svojoj je knjizi danâ, za početak, odlučio promatrati svoj vrt. No tajni život kaktusa i kornjača, cvijeća i raslinja oko njegove kuće na voljenom otoku Menorci za jednog od najznačajnijih suvremenih svjetskih autora tek je početak putovanja. [Read more…]

Filed Under: SCRIPTA MANENT Tagged With: 533 dana, Cees Nooteboom, Fraktura

Na Veliki petak sjetimo se utopljenih izbjeglica

Autor: Branimir Pofuk / 23.03.2016. Leave a Comment

Branimir Pofuk aaSvake godine na blagdan Uzašašća, četrdeseti dan nakon Uskrsa, mletački bi dužd isplovio na more, predvodeći ploveću procesiju svečano okićenih brodova i barki. Uz blagoslov svećenika, u more bi bacao prsten. Bio je to simboličan obred vjenčanja Presvijetle Mletačke Republike s morem iznad kojeg se Venecija uzdigla, o čijoj je dobrostivosti ovisila i preko čijih je valova svojim brodovljem širila svoj utjecaj, moć i vlast. [Read more…]

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: Bach, Branimir Pofuk, Cees Nooteboom, Fraktura, Isus, Kontrapunkt, Posejdon, Radovan Lučić, Tomislav Fačini, Veliki petak

Kozmopolitski roman o životu i smrti

Autor: Stjepan Bajić / 25.02.2016. Leave a Comment

Noću dolaze lisiceCees Nooteboom, ”Noću dolaze lisice”, Fraktura, Zaprešić, 2015.

Cees Nooteboom nizozemski je pjesnik, pisac, esejist, putopisac, nomad, hodočasnik, erudit i mudrac. On će za sebe reći da je samo građanin, s čime se ja ne mogu složiti, jer ga njegov život i djelo demantiraju. Genijalan je i poseban on građanin.

Kao prvo, Nizozemac je. Življenje u odrasloj i uređenoj državi poput ove apriorno jamči njezinim građanima puninu prava koja zaslužuje svaki čovjek na Zemlji, a napose piscima omogućuje da se literarno uhvate u koštac, uz ona svakodnevna, i s vječnim pitanjima ljudskog postojanja. Nooteboomov slučaj tu ne staje. Poznavanjem latinskog i grčkog jezika, te filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti i književnosti, kao tulipan mu se rastvorila jedna velika Europa, odnosno ideja Europe, a i ideja građanina svijeta.

Oživotvorenje tih ideja ne bi bilo jednostavno i da je više Nootebooma, odnosno i da nema hladnih europskih noći kada se tulipan čvrsto zatvara. Unatoč mom pesimizmu, alternativa ipak postoji u vidu kozmpolitizma, tako značajne, a tako malo življene riječi, a tako svojstvene Nooteboomu i njemu sličnima. Da parafraziram tragično preminulog slovenskog pjesnika i intelektualca Aleša Debeljaka, suvremeni će kozmopolit između ”i doma i svijeta“, ”doma ili svijeta“ spoznati da danas vrijedi ”dom jest svijet“.

Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma

Po Alešu Debeljaku: ”Kozmopolit prihvaća različitost ne odričući se kulturne tradicije u kojoj se rodio i u njoj prvotno učio kakav treba biti. Takav kozmopolitizam možemo pronaći u životu i djelu umjetnika kao što su Reiner Maria Rilke, James Joyce, Samuel Beckett i Paul Celan.“ (iz knjige eseja ”Balkansko brvno“). A ja takav kozmopolitizam nalazim i u svakoj rečenici i riječi Ceesa Nootebooma.

Noću dolaze lisice (Fraktura, 2015, prevela: Romana Perečinec) kratka je knjiga od osam pripovijedaka, a može se čitati i kao roman o životu i smrti, smješten diljem obale Sredozemnog mora. Krasi ga vrsno i raznovrsno pripovijedanje različitih pripovjedača.

Svaki iz svoje iščašene perspektive, u prvom ili trećem licu, uvijek s puno sebe, ali i s puno Ceesa, s osloncem na karakterizaciji likova, prikazu atmosfera, zgusnuću izraza i visokoj liričnosti, nauštrb neke šire i pretencioznije radnje, pričaju tako o davnoj ljubavi, olujnom ljetnom danu, luckastom prijatelju, mrtvima i starosti, posljednjem poslijepodnevu, nedokučivoj djevojci, zagrobnom životu, o samoći i dosezanju najudaljenijih granica.

Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem. Iako bi se i s Mjeseca moglo vidjeti da su to Nooteboomova, hiperinteligentna djeca, na što će neki možda reći da ne odražavaju stvarnost, ja se neću buniti da još netko tako počne pisati, po mogućnosti da je iz Hrvatske.

Iako najčešće ne treba posebno isticati značaj pripovjedača, u ovom slučaju je to neophodno, jer oni nisu obični, ”normalni“ i plastični, nego idealni pripovjedači, koji sigurno ne bi tako mogli pripovijedati da se kojim slučajem nisu rodili iz Nooteboomova pera, već našim smrtničkim putem.

Šalu na stranu. Da ga smrt nije spriječila u daljnjem pisanju, pa tako i možebitne fikcije, jedino bi se veliki Josif Brodski mogao potući s Nooteboomom.

Naslućujem kao da Nooteboom, usprkos ispečenom zanatu i ogromnom iskustvu pisanja (83 su mu godine), iz knjige u knjigu, bilo da je publicistička ili fikcionalna, ne upada u rutinu, zadržao je svježinu, ne piše klišejizirano, već pišući nameće nove, sve više kriterije u jeziku i neprestano tjera čitatelja na spoznajni napor koji neće biti uzaludan, odgovarajući na istančana pitanja koja je sam sebi postavio, ne skrivajući se iza svojih likova, za razliku od većine suvremenih autora koji kada uhvate šprancu samo štancaju knjige prema obrascu prve uspješnice.

”Pogledom je pratio lagano pomicanje sivkaste vode dolje niza stube. Kako neobično da je sve ostalo isto! Voda, kormoranski oblik gondola, mramorna stuba na kojoj je sjedio. Samo se mi iskradamo, pomislio je, za sobom ostavljamo dekor svoga života. Rukom je prešao po zrnatoj površini kraj sebe, kao da želi osjetiti njenu odsutnost. Bilo mu je jasno da je sve što se pritom može pomisliti klišej, samo što nitko nikada nije riješio te zagonetke. Stvarnost i savršenost za mene su isto, dobro je znao čija je to rečenica.

Možemo dvojiti o tome je li Hegel mislio na situaciju u kojoj se sada nalazio on, no ipak se činilo da je tomu tako. Osjećao je čudno oduševljenje zato što su stvari bile kakve jesu, zato što ih se nije moglo riješiti nikakvom mišlju. Smrt je nešto prirodno, ali pojavljuje se praćena gotovo nedopustivim oblicima tuge, toliko velikim da bi u njima poželio nestati kako bi se predao savršenoj stvarnosti zagonetke.“

Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi

Nooteboom je kao autor vrlo strog i težak. Svrstao bih ga u orijašku grupicu sa Sebaldom, Bolanom, Ozom, Jergovićem, Tabucchijem, Ammanitijem, Kunderom i još nekima, čija je kvaliteta neosporna, ali koji se vole ili ne vole, te čije prispjeće nažalost ovisi o senzibilitetu čitatelja, a i varavim trenucima u kojima se prilikom probijanja kroz tekst on nalazi.

Zato bih predložio, ako do sada niste naišli na Nootebooma, da najprije krenete čitati knjigu eseja Kako biti Europljanin? i osjetite kako diše njegov analitički um, a onda i Pisma Posejdonu, knjigu jednostavnih pisama odavno utopljenom bogu i u toj knjizi na tren ponovo oživljenom. Također, ovim putem predložio bih glavnom uredniku Frakture, gospodinu Serdareviću da pripremi strategiju za izdavanje njegovih sabranih djela. Nasušno su (mi) potrebna. Trećeg ožujka gospodina Nootebooma moći će se poslušati u Zagrebu. Vidimo se!

(Prenosimo s portala ziher.hr)

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Cees Nooteboom, Europa, Fraktura, James Joyce, Obavezna lektira, Paul Celan, Reiner Maria Rilke, Romana Perečinec, Samuel Beckett, Stjepan Bajić, Zaprešić

Skitnje do Santiaga : Bilješke modernog hodočasnika po Španjolskoj

Autor: Autograf.hr / 27.07.2015. Leave a Comment

Skitnje do Santiaga OVITAK.inddProzaik i esejist, pjesnik i putopisac Cees Nooteboom jedan je od najvažnijih suvremenih europskih književnika i veliki zaljubljenik u Španjolsku.

U jednome od svojih najznačajnijih djela “Skitnje do Santiga” Nooteboom putuje prema Santiagu de Composteli, drevnom hodočasničkom stazom koja je promijenila svjetsku povijest, prateći tragove velikih figura španjolske prošlosti [Read more…]

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: arhitektura, Cees Nooteboom, gradovi, hodočašnik, kultura, MVI, prošlost, Santiago de Compostela, Španjolska, umjetnost

Ne postoje knjige za odmor

Autor: Miljenko Jergović / 31.07.2014. Leave a Comment

Pisma PosejdonuBog zna otkad seže ta žilava novinska predrasuda da ljudi čitaju ljeti. I tko je izmislio knjige za plažu, knjige za odmor, knjige za opuštanje. Ništa od toga nema uporišta u stvarnosti. Tko ne čita zimi, neće ni ljeti. Ili “po ljeti”, kak’ to veliju oni koji niš’ ne čitaju.

 

A ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno.

 

Ne postoje knjige za odmor, nema knjiga za plažu. Tko bi na onoj pripeci, škodljivoj po kožu, sve unutrašnje organe i živce, nešto još i čitao. Čita se u hladu, pod solarom, u pustoj zagrebačkoj krčmi, u Cavtatu, ispred omiljenog Tapas bara Ancora, u ljekovitoj sjeni trebinjskih platana, u caffeu knjižare Delfi, ili u svojoj rođenoj fotelji…

Ne daj ti Bože knjiga za opuštanje. Tem su dosadne, tem su uznemirujuće. Tko bi se opuštao, taj ne čita. Opušta se tako što se spuste rolete, isključi telefon, prilegne na trosjed, utiša ton na televizoru čijim zelenim ekranom promiču figure ljetošnjega Svjetskog prvenstva, a onda se zatvore oči, i spava se, brate, savršeno opušteno

 

A šta se čita? E, to je za nas osuđenike na hrvatsko nakladništvo (tojest na Frakturu i manje od sedam patuljaka), na zagrebačke antikvarijate i knjižnice, te na prebogato komšijsko, srpsko izdavaštvo, te na sarajevski Buybook, već prilično delikatno pitanje.

 

Evo i zašto: poželite li ovoga ljeta čitati skandinavske krimiće, jer oni su, zaboga, već godinama u modi, o čemu se ponešto saznaje i iz naših tabloida, najbolji bi vam izbor trenutno bio Jo Nesbø. Ali ako ne čitate na norveškom, ili se u javnosti ne biste šminkerisali s engleskim prijevodima, hrvatske ne uzimajte u ruke. Osim što su redom loši, osmoškolski stilizirani, ponižavajući za svakoga ozbiljnog pisca, a Nesbø ozbiljan jest, to su prijevodi s – engleskog.

 

Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune.

 

Ako, pak, ipak insistirate na žanrovskoj, ili takozvanoj lakoj literaturi, ili o životu razmišljate u kategorijama kriminalističkog romana, u Zagrebu ćete, u mnogim knjižarama, recimo u izvrsnom kolodvorskom lancu Tisak Media, naći sjajnu trilogiju poljskoga pisca, po struci filologa, Mareka Krajewskog: “Sablasti u Breslau”, “Kraj svijeta u Breslau” i “Smrt u Breslau”, i to na sniženju, sve tri knjige za sto pedeset kuna.

 

Izdavač je, pogađate, Fraktura, priča romana odvija se pred Drugi svjetski rat, u gradu kojim vladaju nacisti, a inspektor je jedan poprilično zao i opak čovjek… Krajewski je od onih rijetkih pisaca koji su u stanju u istoj knjizi spojiti trivijalni žanr, povijesno-historijski i socijalni kontekst, i odličnu umjetničku literaturu. Dakle, tem ćete se “opustiti”, tem ćete čitati nešto pametno.

 

U Superknjižari u Savskoj možete naći, ili barem naručiti, roman “Na Crnom bregu”, britanskoga putopisca, povjesničara umjetnosti, snoba, ali iznad svega, genijalnog pripovjedača Brucea Chatwina. Riječ je o izvanrednom srpskom prijevodu Alena Bešića, objavljenom u izdanju zrenjaninske Agore.

Ovdašnjim je nakladnicima, naime, bilo preskupo da plaćaju norveški prijevod, a s engleskoga, znamo, prevodi svatko i svakako, i za nikakve novce, tako da smo dobili lažnoga Nesbøa. Umjesto njega, čitajte opet pravoga Larssona (u izdanju Frakture), ili iz Beograda, preko Superknjižare, naručite srpskog Nesbøa, u prijevodu s norveškoga i u izdanju Lagune

 

U neka stara dobra vremena, Chatwinove je knjige objavljivao i zagrebački Sysprint, ali kako je ovaj izdavač u međuvremenu odumro, malo je vjerojatno da će itko u Hrvatskoj objaviti ovo, uz “Utz” literarno najizrazitije Chatwinovo djelo. Riječ je o porodično-historijskom romanu o dvojici blizanaca, i njihovome dvadesetom stoljeću. Priča se odvija u Velsu – doista, ovo je svojevrsna velška nacionalna epopeja – a Chatwin je razvija na tradicionalan način, i s talentom savršenog pripovjedača. Lakih riječi, mudar, duhovit i zabavan, Bruce Chatwin bio je jedan od velikih pisaca našeg stoljeća.

 

Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta.

 

Nikad gnjevan, nikad ogorčen, Nooteboom o svemu piše s istom omamljujućom uvjerljivošću, koja svaku, naizgled i dosadnu činjenicu ili stvar, čini silno zanimljivom. Na sniženjima, u izdanju Frakture, mogu se naći prethodne njegove knjige, “Rituali”, “Izgubljeni raj” i “Kako biti Europljanin”. Ali svake kune vrijede i njegova “Pisma Posejdonu”, objavljena prije samo nekoliko tjedana. Riječ je o nefikcionalnim tekstovima, esejima, putopisima, pismima – ili ništa od svega toga – koji se čitaju kao pripovjedna fikcija. Lijepo stilizirani, u znalačkom prijevodu s nizozemskog Radovana Lučića, “Pisma Posejdonu” mala su škola pisanja i života, te života u pisanju.

 

Nema koja se baraba i budala već nije pohvalila čitanjem Alice Munro.  Nema hrvatske kokoši u književno-feminističkom pokušaju, a da se nije očešala o tu sjajnu gospođu. Ni tog lokalnog antitalenta, a da se nakon godina provedenih s Carverom nije uhvatio Alice Munro. Ali k vragu, nema ona ništa s tim. Ona samo piše svoje priče, a Gordana Farkaš Sfeci ih, pod pseudonimom OceanMore, uporno izdaje u hrvatskome prijevodu: “Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”, “Dragi život”, “Previše sreće”.

 

Alice Munro vrlo sigurno i izražajno prevodi Maja Šoljan. Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku (eh, moj Miljenko, u krivu si, jer te dame možda čitaju Autograf.hr, op. D.P.), kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija.

Cees Nooteboom nizozemski je erudit. Esejist, romansijer, pisac koji lako prelazi granice žanrova, pisac za pisce, i za one koji bi htjeli naučiti kako se piše. Nooteboomov pretpostavljeni odgovor jednostavan je: pisanje je za njega uživanje u čitanju, u životu i u životnim sitnicama i ritualima, bez velikih egzistencijalnih briga, nekoliko mjeseci u Holandiji, pa nekoliko mjeseci na palmovitome španjolskom otočju… Da, pogađate, zavidim Ceesu Nooteboomu, ali ne samo na životnim i egzistencijalnim okolnostima, nego i na unutrašnjem miru i vrsti talenta

 

Philippea Claudela (1962.) otkrila mi je prijateljica koja čita više od mene, i koja na moje čuđenje ne voli – Paula Austera. Smatra ga folirantom. To spominjem zato što Francuz Claudel ima jednu izraženu osterovsku osobinu: u stanju je od knjige do knjige mijenjati tonalitete i stil, pa čak i stilsko-formacijske svjetonazore, a da sve to zvuči izrazito klodelovski. Naklada Božičević je nakon “Brodeckovog izvještaja”, u izvrsnom prijevodu Dubravke Celebrini, objavila i “Istragu”.

 

Riječ je o lažnom kriminalističkom romanu, koji prelazi u mračno neugodnu kafkijansku zavrzlamu, u jednu vrlo autentičnu noćnu moru, koja čitatelja zakuje za parket i uz fotelju, a nakon što knjigu pročita, ona mu se vraća u snove. U njima biva svjestan da to nije stvarnost, da je to san o Claudelovom romanu. Iako je takve sudove idiotski izricati, pošto su partikularni, nedočitani i ignorantski prema tolikim drugim knjigama i piscima, Phillippe Claudel jedan je od najvažnijih europskih pisaca. Ali i o tome će tek biti riječi. Bude li volje i sreće, Claudela ću opričati u jednoj Subotnjoj matineji.

 

Roman australskog pisca Chrisa Womersleyja (1968.) “Shrvan”, a u prijevodu Ive Karabaić (avaj, još jedno izdanje Frakture), o vojniku koji se vraća iz Velikog rata, u koji je i otišao samo zato što je kući lažno optužen za umorstvo, od onih je čudnih knjiga koje stižu niotkud. Pisac je debitant, nije stekao svjetsku slavu, a vjerojatno ni neće, jer se ne odaje modnim napastima, nego piše tiho, stilski preumjereno za autora žanrovske proze, i starinski privlačno i sporo.

 

“Shrvan” je odličan roman s margina Prvoga svjetskog rata, a pomalo i s margina svijeta i čovjekove duše. Da još uvijek postoji hrvatsko nakladništvo, da ga nisu dokrajčili izdavačka i trgovačka pohlepa, korupcija i protekcija u Ministarstvu kulture, Milanovićev prezir prema književnosti i pismenosti i agresivni antiintelektualizam Hrvatske narodne stranke, roman Chrisa Womersleya bio bi iznenađenje knjiške sezone, o kojemu bi se pisalo, govorilo, predavalo… Ali i bez svega toga, može ga se barem pročitati.

 

Ime Petera Englunda (1957.) pojavi se na stranim internetskim sajtovima i u stranim novinama (koje u Zagreb skoro više i ne dolaze) svake godine, u listopadu. Englund je, naime, sekretar Švedske kraljevske akademije, koja dodjeljuje i onu književnu nagradu što je hrvatski pisac nikada neće dobiti.

 

Dopustite mi mali ekskurs: ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji.

Vidim umorne gospođe, zagrebačke dame pred mirovinu ili umirovljene profesorice, koje se više ne spuštaju u grad, da ih ne prožderu katoličko-tabloidni frankenštajni, selebritiji i njihove silikonske Barbike, vidim te dobre i pametne dame, koje više ne čitaju novine, i koje sigurno neće pročitati ni ovu moju preporuku (eh, moj Miljenko, u krivu si, jer te dame možda čitaju Autograf.hr, op. D.P.), kako za ovo ljeto kupuju knjige Alice Munro, i čitaju ih u mudroj hladovini svojih biografija

 

Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio.

 

Ali pustimo trućanje, manimo se toga ako želimo biti dostojni čitateljske prigode, pa kažimo ovako: Peter Englund je napisao, a beogradska Geopoetika objavila (sa švedskog prevela Spasa Ratković) knjigu “Lepota i tuga”, podnaslovljenu kao “Intimna istorija Prvog svetskog rata”. Riječ je o izvanredno komponiranom i napisanom nizu “malih povijesti”, sačinjenom na osnovu svjedočanstava, memoarskih i sintetizirajućih djela o Velikom ratu.

 

Englundove “dramatis personae” su njemačka učenica (12 godina na početku rata), njemački mornar (22 godine), austrougarski konjanik, Madžar (20 godina), ruski inženjerac (22), medicinska sestra, Engleskinja u ruskoj vojsci (27), Danac u njemačkoj vojsci (23), francuski činovnik (45), srpska liječnica (26), australski inženjerac (21), ruska bolničarka (21), francuski pješadinac (21), Latinoamerikanac, konjanik u osmanskoj vojsci (35), američki vojni kirurg (45), britanski pješadinac (27), belgijski vojni pilot (22), Australijanka, vojni vozač u srpskoj vojsci (28), Italoamerikanac, talijanski pješadinac (21), Novozelanđanin, britanski artiljerac (28) i talijanski brdski pješadinac (23).

 

Naizmjence fragmentirajući ispovijesti, pisma, uspomene, memoare svojih likova – ne izmišljajući i ne dodajući ništa – Englund prati kronologiju Velikog rata i ispisuje petstotinjak stranica velike, skoro nemoguće knjige. Biva tako, ako mnogo čitate, dogodi vam se, s vremena na vrijeme, da naiđete na knjigu koja vas zaprepasti, a i pomalo ojadi svojom širinom.

 

Ako ste, recimo, čitali Frazerovu “Zlatnu granu”, sigurno znate o čemu govorim. Knjiga duža i veća od života, veća od vremena koje bi smrtnik mogao uložiti u pisanje. “Lepota i tuga” nije “Zlatna grana”, ama nije joj ni nalik, ali kao da je i Englund, poput Frazera, za svoju knjigu imao svo vrijeme ovoga svijeta. Pritom, “intimna istorija”, ili historija svakodnevice, povijest običnoga života, na temu Velikoga rata drukčije nije ni mogla biti ispričana, kao što ni povijest i podrijetlo religijskih ceremonijala, običaja i praznovjerica nije mogla biti ispričana nikako drukčije nego kao u “Zlatnoj grani”.

 

Englund je skrupulozan i uzorno pažljiv i obziran prema različitim identitetskim, nacionalnim i frontovskim uvjetovanostima. I sa srpske, i s njemačke, i s ruske, i s bilo koje druge strane u Velikom ratu, “Lepota i tuga” jedna je ista knjiga. A to je, čini mi se, veliki kompliment. Osjećam zavist i prema Peteru Englundu. Za razliku od provincijske piščadi i huljčadi ne zavidim mu na ključu pod kojim drži onu veliku književnu nagradu. Ne zavidim mu ni na nagradi. Ali mu zavidim na tom beskrajnom vremenu koje je uložio u “Lepotu i tugu” ili – još više – na dojmu o tom vremenu, koji je u meni kao čitatelju uspio stvoriti.

Ozbiljno se baviti književnošću u Hrvatskoj, a groziti se političkoga miljeništva, bilo iz Runjaninove 2, s Kaptola ili s neke druge lokalne i provincijske adrese, isto je što i prodavati svinjske polovice po Saudijskoj Arabiji. Tako je to, i tako će biti, pa nam je zato i mila ta hrvatska čežnja za nagradom koju nikada neće dobiti, niti ju je ijedan metropolski Hrvat ikada dobio

 

Primjerke knjige “Lepota i tuga” vidio sam u Superknjižari u Savskoj. Ako su se rasprodali, ljubazno osoblje će vam ispuniti želju i odaslati narudžbu u Beograd…

 

Za promjenu, evo još nešto iz Frakture, pa još sa sniženja: Među makulaturom, starim papirušinama i bezvrijednim hohštaplerskim izdanjima posrnuloga hrvatskog izdavaštva, mogu se, recimo, naći i dvije knjige Javiera Cercasa (1962.), španjolskog pisca iz Gerone, i jednoga od meni najdražih suvremenih pisaca, romani “Salaminski vojnici” i “Brzina svjetlosti”. Osim što Fraktura objavljuje prijevode s jezika izvornika, drže se toga da, ako je moguće, više knjiga jednoga pisca prevodi isti prevoditelj. Tako je Cercasova hrvatska prevoditeljica Silvana Roglić.

 

Javier Cercas pisac je socijalno-povijesnih, društvenih i intimnih trauma. Veliki pripovjedač, gura prste obje ruke u otvorene rane španjolskoga društva, da slučajno ne bi krivo ili prerano zarasle. Pisac nad kojim se pretvaram u snebljivu babu, pa sve uzdišem što i Hrvati, ili barem Srbi, Bosanci, Crnogorci… nemaju jednoga takvog. Pritom, Cercas je lišen potrebe za stilskim ili poetičkim radikalizmom. Piše jednostavno i obično, ne vodeći previše brige o limitiranim talentima među profesionalnim čitateljima, kojima će zasmetati njegova običnost. Općenito, nije to pisac za ograničene.

 

Zato ga preporučujem svima, a poimence Tatjani Gromači, velikoj prozaistici i pjesnikinji, i sjajnoj čitateljici, koja je u svojoj kolumni u Mediteranu, kulturnom prilogu Novog lista, opovrgavala pohvale na račun moga omiljenog Lászla Krasznohorkaija, žaleći što je navučena hvalospjevima za “Rat i rat” dala novce. Odbio ju je Krasznohorkaijev radikalizam, nazvala ga je “pisanjem radi pisanja”, što je sve zorna potvrda da u Hrvatskoj, ipak, još netko javno čita, i piše o onome što je pročitao.

 

Od knjiga oko kojih se ne slažemo zna biti važnije naše neslaganje. Ono je bit svakoga čitanja. Pa što ti se tu sviđa? U čudu i sumnjičavo pitamo. Ili: kako ti se to ne sviđa? Sa žaljenjem, i skoro nagovorom na ponovno čitanje onoga što nije do čitatelja doprlo. Umjesto da nagovaram Gromaču da ponovo pokuša s Krasznohorkaijem, ponizno joj, i s oduševljenjem, nudim Javiera Cercasa.

 

A ino čitateljstvo bez imalo prigodnoga laskanja i izlišnoga komplimentiranja – komplimentiram hrvatskim konobarima i konobaricama, a ne hrvatskim piscima – nutkam na čitanje knjiga Tatjane Gromače: “Božanske dječice”, “Crnca”, “Bijelih vrana”, i one prve: “Nešto nije u redu”.

Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen

 

I na kraju, još jedno knjiško draguljče za kraj. Sjećate se, sigurno, Daniela Defoea. Kao mali ste čitali “Robinsona Crusoea”, da niste, ne biste ni danas bili knjiški čitatelji, pošto je “Robinson Crusoe” jedna od onih ključnih, formativnih i infektivnih knjiga, koje nakon što pročitate ne odustajete od čitanja nikad. Knjige koje nas učine doživotno bolesnim od jedne dobre i korisne bolesti.

 

Kao što bismo bez dobrih bakterija u crijevima pošli Bogu na istinu, tako bismo bez bolesti svakodnevnog čitanja bili oni isti divljaci pred kojima se one zagrebačke dame kojima sam preporučio Alice Munro zatvaraju u svoje hladne ljetne stanove. Je li čovjek koji ne čita manje vrijedan? Siguran sam da jest. Pod uvjetom da je pismen. Samo nepismeni imaju ljudsko pravo na nečitanje, a da im nitko zbog toga ne smije govoriti da su manje vrijedni. Pismeni koji knjige ne čitaju su, da, tvrdim, niži oblici života, agresivne antropomorfne amebe, jad i bijeda trošnog vijeka… Oni bi vam najradije iskopali oči.

 

E, dakle, Daniel Defoe. Taj čudni engleski svat iz osamnaestog stoljeća napisao je “Opštu istoriju gusara”, koja je u srpskome prijevodu Milana Miletića izašla u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Načinom drevnoga kroničara, koji je u nedostatku izvora, pouzdanih dokumenata, televizije i interneta, kombinirao povijesne činjenice i mistifikacije, Defoe je napisao jednu od onih knjiga koje bi nas u odraslim godinama, ovako čangrizave, sklone pizmi, nevjerici i sitnome ljudskom  jadu, mogle oduševiti kao što nas je, malene i lakovjerne, oduševljavao “Robinson Crusoe”. “Opšta istorija gusara” je, kao i sva druga u ovoj priči spomenuta srpska izdanja, objavljena latiničnim pismom.

 

Ćirilične knjige vam nisam htio preporučivati. Ne zato što bih posumnjao da znate ćirilicu, zašto je ne biste znali ako čitate knjige na svojim materinjim jezicima, nego ne bih htio biti odgovoran za ono što bi sam se moglo dogoditi nađe li vas splitsko-dalmatinski policajac sa ćiriličnom knjigom u hladu konobe, ili svjesni građanin, katolik košićevske fele, ili svejedno koja i kakva antropomorfna jedinka koja bi vam neugodnim učinila čitanje.

 

Bilo bi grozno da vas neki Ostojićev redarstvenik ispendreči i pošalje sucu za prekršaje samo zato što čitate dvotomno ćirilično izdanje Sabranih priča Julia Cortázara, u genijalnom prijevodu Aleksandre Mančić, u izdanju Službenog glasnika.

 

Ćirilicu u Hrvatskoj valja čitati u tajnosti i s oprezom, ali i s tugom što živimo u zemlji u kojoj je praktično zabranjen jedan alfabet, a kultura i pismenost cijeloga naroda proglašeni su zločinačkim.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Alice Munro, autograf.hr, autor, Barbika, Beograd, Cees Nooteboom, esej, Fraktura, izdavač, knjiga, književnost, Laguna, Larsson, Miljenko Jergović, Nizozemska, odmor, ogledi, silikon, Superknjižara

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Država će financirati obnovu i onima bez novca

    Država će financirati obnovu i onima bez novca

    anja-kozul
  2. Slučajna Hrvatska

    Slučajna Hrvatska

    marinko-culic
  3. Božje Novosti

    Božje Novosti

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Beogradski umirovljenici i SNV pomogli sisačku udrugu slijepih

    Beogradski umirovljenici i SNV pomogli sisačku...

    goran-borkovic
  2. Matić: Hrvatska se treba ponositi Srbima koji u njoj žive

    Matić: Hrvatska se treba ponositi Srbima koji u...

    novosti
  3. Pupovac: Za stradale moramo imati poseban senzibilitet

    Pupovac: Za stradale moramo imati poseban...

    anja-kozul

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se