Biblijska Eva je prva okusila posebnu slatkoću zabranjenog voća (cijenu plaćamo svi, kaže Biblija). Da zabrane nisu jače od znatiželja, znala je i Sveta inkvizicija, pa su zato njezini suci kažnjavali i ubijali kao na traci. No, kako se iz povijesti uglavnom ne uči, i današnji se samozvani čuvari morala i cenzori pouzdaju u zabrane knjiga, filmova i drugih medijskih proizvoda. [Read more…]
Cenzura u Hrvatskoj i borba neovisnih i slobodnih
Upozorenja ”da borbu Hrvatskog novinarskog društva za slobodu javnog izražavanja i protiv pritisaka na novinare i medije podržava i Međunarodna federacija novinara u ime 600 tisuća novinara iz cijeloga svijeta” vlasti u Hrvatskoj ignoriraju. [Read more…]
Kolege iz vodstva HND-a: cenzura nije dozvoljena
Članovima Izvršnog odbora Hrvatskog novinarskog društva
Članovima Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva
(Moli se očitovanje / traži se mišljenje)
Poštovane kolegice i kolege,
Cenzura se u HND-u itekako prihvaća!
Branko Hebrang je kao čitatelj reagirao na prošlotjednu kolumnu o cenzuriranju novinara i Hrvatskog novinarskog društva pogrešnom presudom Visokog trgovačkog suda (Pž-7598/11) i revizijskom presudom Vrhovnog suda Hrvatske (Revt-342/13).
Branko Hebrang je napisao da sam u prethodnoj kolumni nepovezano označio Hrvatsko novinarsko društvo, jer da se ne radi o profesionalnom novinarskom udruženju, nego o udruženju građana koji dijele slična mišljenja. [Read more…]
Kolega, čestitamo na cenzuri!
Kakva je samo čast minulog tjedna ukazana cijenjenom kolegi Damiru Piliću! Urednici njegovih matičnih novina, Slobodne Dalmacije, cenzurirali su mu dva teksta za redom. Najprije su Piliću odbili objaviti subotnju kolumnu, u kojoj je pisao o poraznim rezultatima ankete provedene među učenicima srednjih škola. [Read more…]
Bezobrazluk čistog obraza
Cenzura u Slobodnoj Dalmaciji zabranila objavu kolumne Damira Pilića “Pila naopako” u kojoj kritizira HDZ. Legendarni kapetan hrvatske nogometne reprezentacije napustio Sportske novosti i revoltiran ponašanjem HDZ-a najavio svoj glas dati Zoranu Milanoviću. Jurica Pavičić otkazao suradnju sa Slobodnom. [Read more…]
Gromoglasna šutnja
Kada su Tuđmanovi tajkuni došli po sredstva za proizvodnju novina, televizijskog i radijskog programa,
ja sam šutio;
jer nisam bio proizvođač novina, televizijskog i radijskog programa. [Read more…]
Cenzura i autocenzura
Šta se događa sa medijima u Srbiji? U jednom od najkritičnijih perioda u istoriji savremene Srbije, kada je ekonomska kriza na vrhuncu, standard stanovništva na najnižem nivou, nezaposlenost veća nego ikada, prostor za kritiku je do te mere smanjen da ga skoro nema, a polemičke emisije su nestale sa televizijskih ekrana.
Objava predsednika srpske Vlade o smanjivanju plata i penzija dočekana je u medijima, što je svakako apsurd, kao nesumnjiv vladin uspeh. Nisu smanjene najniže plate i penzije, one do 200 maraka u dinarskom iznosu, ali je progresivnim oporezivanjem iznad te sume zadat nov, ozbiljan udarac takozvanoj ”srednjoj klasi” koja se sada još više srozava na nivo očevidnog siromaštva.
Možda je tako moralo, slažu se i mnogi ekonomisti, jer država troši mnogo više nego što privređuje. Ali ne treba zaboraviti da je pre samo nekoliko meseci premijer Aleksandar Vučić kategorički tvrdio kako niko i ne pomišlja da dira u penzije, a da će se uštede postići otpuštanjem prekobrojnih državnih službenika, posebno onih koji su posao dobili zahvaljujući svome partijskom pedigreu, zatim uštedama u rasipničkoj državnoj administraciji i uvođenjem ”sive ekonomije” u redovne ekonomske tokove.
Cenzura ili autocenzura? Skoro da je svejedno, posledice su iste. Samo u mesec dana nestale su sa TV ekrana popularne emisije u kojima su se sučeljavala različita mišljenja. Neke su sasvim ukinute, neke premeštene u regionalne programe sa mnogo manjom gledanošću. To se pravda promenom uređivačke politike, tobožnjim zahtevima gledalaca za više razonode i zabave
Za sada ništa od toga. Sudeći po komentarima Fiskalnog saveta, ovo smanjivane plata i penzija nije dovoljno, novi udar na lična primanja, po njihovom predviđanju, može se očekivati već dogodine.
Istovremeno predsednik srpske vlade utešno ali neuverljivo obećava kako se oporavak srpske privrede očekuje u 2016. godini, a sa tim oporavkom i povećanje životnog standarda. U to malo ko veruje, a i svi ozbiljni ekonomisti sumnjaju da je tako nešto moguće. Naprotiv, izgledi su da će se kriza samo produbljivati, pa takva i slična obećanja deluju kao umirujuća šarena laža. A iskustvo iz bliske i dalje prošlosti uči da se političarima malo šta može verovati.
Mnogi su se sada prisetili već zaboravljene činjenice da je Aleksandar Vučić u Miloševićevo vreme bio ministar informisanja. To je vreme kada su zabranjivane novine, a na Televiziji Beograd sprovedene ”čistke”, udaljeni sa posla i otpušteni najbolji novinari, urednici, tehničko osoblje, što je za najveću i najozbiljniju medijsku kuću u Srbiji predstavljalo pravi udar od kojeg se do dana današnjeg nije oporavila.
Vučić danas nije zadužen za informisanje, ali kao predsednik srpske vlade nesumnjivo nije bez uticaja na ono šta se u Srbiji piše i kako se piše. Sa njegovim znanjem, a možda i bez njegovog znanja, ali pogađajući premijerove želje, njegovi najbliži saradnici, u to niko više ne sumnja, ozbiljno kontrolišu izveštavanje štampanih i elektronskih medija i utiču na njihovu uređivačku politiku.
Cenzura ili autocenzura? Skoro da je svejedno, posledice su iste. Samo u mesec dana nestale su sa TV ekrana popularne emisije u kojima su se sučeljavala različita mišljenja. Neke su sasvim ukinute, neke premeštene u regionalne programe sa mnogo manjom gledanošću.
Postoji medijski rat koji se vodi u ime stranačkih, političkih interesa i koji takođe ima svoje žrtve. Žrtve su dosledni, časni, nepotkupljivi i nepodmitljivi novinari. Sa njima i istina. Žrtve su podjednako i gledaoci i čitaoci. Bez istine nema izlaska iz krize. Bez istine nema pravednog društva. A istine ne može biti tamo gde cvetaju cenzura i autocenzura, a sa njima glupost i primitivizam. Gde se umesto prave slike stvarnosti nudi lažna slika stvarnosti. Otrovne biljke korumpiranog i ugušenog novinarstva daju otrovne plodove. I ubijaju istinu. A sa ubijanjem istine ubijaju i nadu za izlazak iz moralne, političke i socijalne krize
To se pravda promenom uređivačke politike, tobožnjim zahtevima gledalaca za više razonode i zabave. Tako nova urednica B92, nekada ugledne i hrabre televizijske stanice, izjavljuje kako žele da naprave ”zabavnu i komercijalnu televiziju”. Gotovo istovetno objašnjenje dolazi i iz direkcije Studija B. Po svemu sudeći, uzor postaje Televizija Pink i njen model zabave. A to znači što više folka, grubog, primitivnog humora, srozavanja do golog neukusa.
Sasvim je tendenciozna i netačna tvrdnja kako gledaoci ne žele polemičke emisije. Pre će biti da novi vlasnici i novi urednici uvode autocenzuru, kako se ne bi zamerali političkom rukovodstvu Srbije i najjačoj partiji koja ima gotovo apsolutnu vlast.
Ozbiljni analitičari upozoravaju, svakako ne bez osnova, da je sadašnja medijska situacija u Srbiji gora i od one u Miloševićevo vreme.
Istovremeno sa ovim programskim promenama očevidan je i pad opšte novinarske kulture. Sve je više nedoučenih i priučenih novinara i urednika koji nimalo ne služe na čast srpskom novinarstvu. Sa sobom su doneli nekulturu, često i nedostatak običnog kućnog vaspitanja, neznanje, udvorištvo, uličarski rečnik, veliku količinu prostakluka.
Šta nas čeka u budućnosti? Sa sve dubljom opštom krizom može se naslutiti dalji porast ulagivačkog novinarstva i sve više ”ružičastih” televizija.
Davno je rečeno, negde početkom 20. veka: ”Kad izbije rat, prva žrtva je istina”.
Ima različitih vrsta ratova. Onih oružanih, ali i onih pritajenih, prikrivenih, za vlast, za privilegije, za eliminaciju protivnika. Postoji medijski rat koji se vodi u ime stranačkih, političkih interesa i koji takođe ima svoje žrtve. Žrtve su dosledni, časni, nepotkupljivi i nepodmitljivi novinari. Sa njima i istina. Žrtve su podjednako i gledaoci i čitaoci.
Bez istine nema izlaska iz krize. Bez istine nema pravednog društva. A istine ne može biti tamo gde cvetaju cenzura i autocenzura, a sa njima glupost i primitivizam. Gde se umesto prave slike stvarnosti nudi lažna slika stvarnosti.
Otrovne biljke korumpiranog i ugušenog novinarstva daju otrovne plodove. I ubijaju istinu. A sa ubijanjem istine ubijaju i nadu za izlazak iz moralne, političke i socijalne krize.
Hiljadu godina cenzure
Tačno pre dve decenije, u danima Filmskog festivala u Cannesu, svratim u knjižaru FNAC, preturam po novim knjigama i naletim na blistav naslov: ”Hiljadu godina cenzure”. Bejaše to zamašna knjižurina (na francuskom) sa, koliko sam uspeo da do danas zapamtim, dvadesetak filmskih scenarija poznatih autora, nerealizovanih. Među autorima uglavnom francuski projekti Luisa Bunuela, Jeana Renoira, Alberta Lattuade, Liliane Cavani, Federica Fellinija, pa čak i što me je posebno privuklo, Orsona Wellesa i Stanleya Kubricka.
Danas bih je bez premišljanja odmah kupio, ali u tom času je cena premašivala moj porodični budžet, a u Cannesu sam se našao po posebnom pozivu festivalske direkcije, sa plaćenim hotelom.
Stoga sam u nekoliko sledećih dana svraćao između projekcija i čitao na preskok, ali sam posebnu pažnju obratio na predgovor (40-ak stranica). U knjižari su imali udobne fotelje sa dobrim osvetljenjem, a u jednom trenu mi je jedna od prodavačica donela caffe-au-lait. Kad sam pokušao da joj platim, ona mi je samo odmahnula rukom. Tu malu ljubaznost sam zapamtio za ceo život.
Čitajući predgovor, primetio sam da je autor, opremljen mnogostrukim saznanjima, podelio cenzuru u nekoliko dimenzija, od kojih su neke teže vidljive spolja. Tačnije, pri snimanju filma dovoljno je bilo da u javnost procuri kako se u filmu javlja nešto protiv važećih moralnih normi ili crkvene dogme, pa da se jedan od koproducenata namah povuče i zaustavi rad na filmu.
Ali ni u Engleskoj nije sve išlo glatko. Kad je bio pri kraju snimanja, javimo mu se lord Trevelyan, šef britanske zvanične cenzure, zabrinut zbog onoga što ga čeka. Kubrick mu je lukavo objasnio da u filmu neće biti eksplicitnog seksa, pogotovu ne sa maloletnom Dolores (Lolita). A lord mu je rekao: ”Šta ostaje od filma po knjizi koja vrvi od erotskih fantazija i podsticaja?”. Kubrick mu je opisao sekvencu u kojoj njegov junak, profesor Humbert, ulazi u bračni krevet sa Lolitinom majkom. Od celokupne erotske scene novog bračnog para vidi se samo Humbertova glava u zagrljaju sa majkom, dok je njegov pogled uprt u Lolitinu sliku
Obično se kao primer važeće cenzure navodi uvođenje čuvenog holivudskog Haysovog Codea, na čije zahteve su holivudski moguli budno pazili tokom Zlatne epohe Hollywooda, od 30-ih do sredine 60-ih. Tada se znalo kako može da izgleda filmski poljubac u američkom filmu, koliko sme da traje i kakav može da bude položaj i razmak usana ljubavnika. Što je Hitchcock genijalno izigrao u filmu ”Osumnjičena”, jer je poljubac Carryja Granta i Ingrid Bergman razlomio u desetak kratkih senzualnih dodira, dovodeći zvanične cenzore do ludila.
Veliki Stanley Kubrick je početkom 60-ih rešio da ekranizuje čuveni, blasfemični roman Vladimira Nabokova ”Lolita”. Nabokov mu je doneo svoju verziju scenarija, pažljivo pripremljenu po sekvencama. Kubrick je procenio da bi pažljivo ophođenje prema ovom kabastom rukopisu dovelo do filma dužine od blizu pet sati! Isplatio je Nabokova, ovaj je svoju verziju scenarija kasnije objavio, a Kubrick je kidnuo u Englesku jer je mudro procenio da bi nevolje sa holivudskom cenzurom bile beskonačne i po konačnu verziju filma pogubne.
Ali ni u Engleskoj nije sve išlo glatko. Kad je bio pri kraju snimanja, javio mu se lord Trevelyan, šef britanske zvanične cenzure, zabrinut zbog onoga što ga čeka. Kubrick mu je lukavo objasnio da u filmu neće biti eksplicitnog seksa, pogotovu ne sa maloletnom Dolores (Lolita). A lord mu je rekao: ”Šta ostaje od filma po knjizi koja vrvi od erotskih fantazija i podsticaja?”. Kubrick mu je opisao sekvencu u kojoj njegov junak, profesor Humbert, ulazi u bračni krevet sa Lolitinom majkom. Od celokupne erotske scene novog bračnog para vidi se samo Humbertova glava u zagrljaju sa majkom, dok je njegov pogled uprt u Lolitinu sliku. Lord je obratio pažnju samo na taj deo kadra.
Već mu je to bilo intrigantno. Kubrik mu je objasnio da će gledalac videti sliku sa poleđine, a njegova mašta zna šta opseda Humbertov pogled. Lord je bio zadovoljan i nakon toga stavio svoj potpis na dozvolu za javno prikazivanje!
Kad je Fellini 1957. dovršio snimanje svog značajnog filma ”Kabirijine noći”, u štampi se već opisivalo da je Kabirija, u anđeoskom tumačenju Giuliette Masine, prostitutka čedne duše i da na kraju ne biva kažnjena. Crkva je producentu Dinu De Laurentiisu uputila oštro upozorenje da to ne može lako da prođe. Producent se prisetio da u Genovi poznaje jednog biskupa, intelektualca i strastvenog filmofila.
Tajno su ga doveli na zatvorenu projekciju filma usred Rima, kriomice od novinara i paparaca. Film mu se dopao i njegov glas je bio presudan. Uzgred, ipak je zasmetalo 15-ak sekundi u jednoj sceni. Fellini je gordo odbio da žrtvuje i delić svoje verzije. Producent, lukav i premazan, autoru iza leđa je diskretno izbacio delić filmske trake znajući da reditelji, po pravilu, nikad više ne gledaju pažljivo svoj film. Okrenuti sledećim projektima, Fellini nije ni pisnuo jer ništa nije ni primetio.
Kad je Fellini 1957. dovršio snimanje svog značajnog filma ”Kabirijine noći”, u štampi se već opisivalo da je Kabirija, u anđeoskom tumačenju Giuliette Masine, prostitutka čedne duše i da na kraju ne biva kažnjena. Crkva je producentu Dinu De Laurentiisu uputila oštro upozorenje da to ne može lako da prođe. Producent se prisetio da u Genovi poznaje jednog biskupa, intelektualca i strastvenog filmofila. Tajno su ga doveli na zatvorenu projekciju filma usred Rima, kriomice od novinara i paparaca. Film mu se dopao i njegov glas je bio presudan
Francuska kultura, ponosna na stepen stvaralačkih i građanskih sloboda, imala je posebno podozriv odnos prema filmu, po Lenjinovoj definiciji o najvažnijoj umetnosti našeg doba. Tamo su postojali mehanizmi uticaja i remećenja prvobitnih sineastičkih projekata, ali je najbrutalniji bio cenzorski zahvat nad drugim Godardovim filmom, ”Malim vojnikom” (1960.).
U njemu se govori o tajnoj policiji koja se nemilosrdno obračunava sa disidentima i beguncima iz armije u vreme krvavog raskida sa Alžirom, kad je De Gaulova glava bila više puta na nišanu radikalnih branitelja francuskih prava s one strane mora. Zvanična cenzura je tri godine držala ovaj vrstan film, jedan od najboljih u opusu današnjeg klasika, pod ključem.
U godini kad je Francuska zvanično ukinula državno cenzorsko telo i prenela ublažene ingerencije u resor nacionalnog Ministarstva kulture (1969.), čuveni sineasta i dokumentarista Marcel Ophuls načinio je za francusku televiziju dokumentarni serijal ”Tuga i žalost” (Le chagrin e la pitiee). U njemu je autor iskoristio dugo tabuizirane dokumentarne snimke o društvenom i zabavnom životu Pariza u godinama pod nemačkom okupacijom. Film je odjednom otkrio slatkoću života bogatijeg sloja Parižana, pokazujući kako je francuska inteligencija, uključujući Camusa, Sartrea, Andre Gida, ugodno živela objavljujući književna dela, pišući za velika pozorišta. Javne tajne, skrivene vrline, kako kaže jedna drevna, cinična poslovica.
Rukovodstvo francuske televizije je primenilo recept jugoslovenskih cenzorskih nosilaca moći: nikakva sudska niti javna zabrana, već odlaganje u hladne arhive. Serija je sa desetak godina zakašnjenja puštena i javnost; pokazalo se da ništa u njoj nije uvredljivo, ako to nije istina od koje su mnogi zazirali. Sada je možete lako odgledati na YouTubu, a slika buržoaskih zadovoljstava u vreme krvavih ratnih sukoba približno odgovara životu u mnogim evropskim prestonicama pod okupacijom. Uključujući i Beograd, koji se dugo uljuljkivao junačkim akcijama Tihog i Prleta.
Sve ovo mi je promicalo kroz glavu kad je ovog proleća, u vreme pripreme zakona o kulturi, medijima i stvaralačkim slobodama, na više mesta započeta javna rasprava o cenzuri. Oglasila su se udruženja pisaca, potom novinarske asocijacije, tu i tamo pale su teške reči, ali olako upotrebljene i često sa pogrešnim povodima. Nešto od toga sam neposredno pratio, a mediji su podrobno prenosili najzanimljivije delove.
U godini kad je Francuska zvanično ukinula državno cenzorsko telo i prenela ublažene ingerencije u resor nacionalnog Ministarstva kulture (1969.), čuveni sineasta i dokumentarista Marcel Ophuls načinio je za francusku televiziju dokumentarni serijal ”Tuga i žalost” (Le chagrin e la pitiee). U njemu je autor iskoristio dugo tabuizirane dokumentarne snimke o društvenom i zabavnom životu Pariza u godinama pod nemačkom okupacijom. Film je odjednom otkrio slatkoću života bogatijeg sloja Parižana, pokazujući kako je francuska inteligencija, uključujući Camusa, Sartrea, Andre Gida, ugodno živela…
U filmskoj oblasti nema nikakvih tajni; sve što je na osnovu samoupravnih odluka stavljeno u bunkere već početkom 80-ih je prikazano. Problem se javlja u drugoj ravni: nema osveženih kopija, sve što je iskopano već je izgubilo oštrinu slike, razgovetnost zvuka i raspon boja. Ovih dana je na jednoj od gledanih televizija prikazan valjda najsubverzivniji film Miće Popovića ”Delije” (1968.), ali sa rasponom boja od žućkaste do bledozelene. Užas! Junake kao da posmatrate u zaprljanom akvarijumu. Ko ranije nije gledao ovaj uzbudljivi film jedva će prepoznati Danila Batu Stojkovića. Veći deo naše dragocene filmske baštine je u sličnom stanju.
Ali priče o cenzuri mogu da budu vrlo zabavne.
Pre dvadesetak godina, u vremenima rata, jada i nemaštine, mediji su nas razgaljivali izveštajima o zgodama sa snimanja ”Nečiste krvi” (1996.) po klasičnom romanu Bore Stankovića. Reditelj, navalantan, ali potpuno netalentovan (ime vam ne bi reklo ništa), otkupio je scenario od Živojina Pavlovića, klasika, ali kad je Žika video deo snimljenog materijala, užasnuo se i povukao svoje ime sa špice.
U filmu, jednom od najgorih u oštroj konkurenciji sličnih, igraju, između ostalih, Rade Šerbedžija, Ljuba Tadić, Neda Arnerić i, kao posebna atrakcija, turbo-zvezda Ceca Ražnjatović. Ali film je pre zvaničnog puštanja u javnost pogledao čuveni komandant Arkan, suprug CR. Izbacio je devet desetina materijala sa svojom suprugom, tako da je film otišao u javnost nakon ove cezorske intervencije.
Pre nekoliko godina nepomenuti autor je na sva zvona najavio da će sada prikazati integralnu, necenzurisanu verziju ovog epohalnog promašaja.
Našao je gledanu televiziju (Pink), prikazao film razlomljen u četiri tv-epizode. Gledao sam ga kao bizarnost naših dana. Niko ga iz medija nije udostojio ni retka! Eh cenzuro, što se ogreši?
Neki pisci su se ovih dana jadali da ih je cenzura (na kom nivou, gde?) sprečila da objave nešto epohalno. Bačena je ljaga na neke privatne izdavače koji objavljuju svetske hitove (shitove), a ne obraćaju pažnju na domaće pisce iz redova branitelja nacionalnog identiteta. Kakva šteta!
U debatama o cenzorskim zahvatima u informativnim medijima bilo je mnogo zabrinutosti da se ne priznaje pravo na suprotno mišljenje. Nevolja je na mnogo dubljem nivou: profesionalnost u novinarstvu je uglavnom postala misaona imenica jer je opšta tabloidizacija (u suludoj frtutmi da se zaustavi pad štampanih tiraža) dovela dotle da svako ko sa ulice uđe u neku redakciju može da navali na internet i počne da skida tračeve o sestrama Kardashian ili o tome kojoj se pevačkoj zvezdi ”otrgla dojka” ka budnim kamerama.
Novo rukovodstvo TV Studija B, do juče u ekipi koja je donedavnog gradonačelnika D. Đilasa pratila od jutra (kad istrči da kupi burek), pa do večeri (kad reši da nešto odvali o nepostojećem metrou), saopštilo je da je protiv đilasizacije i zato je ukinulo tri najgledanije autorske emisije. I to baš one u kojima je moglo da se gukne ”nešto drugačije”. Nova gazdarica I. V. odmah je po preuzimanju nove dužnosti ukinula preuzimanje informativne emisije Slobodne Evrope, jer ”nije sklopljen nov ugovor”. Kao da je reč o preuzimanju Ronalda!
Nedeljama je trajala gužva oko urednika jednog večernjeg lista (inače opskurnog, pod glavnouredničkom palicom čuvenog branioca srpske nejači D. D.), koji je nakon gostovanja u jutarnjem tv-prelistavanju (izrekao je nešto što se vidi iz aviona, slugeranjstvo u novinarstvu) smenjen sa uredničke funkcije. Dva novinarska udruženja su objavila gnevna saopštenja, glavni urednik je branio svoje pravo da bira sebi i vlastima podobne (sve uvreženije pravilo u srpskom novinarstvu), a onda je stvar legla.
Prilikom rasprave o medijskim slobodama uoči usvajanja zakona o informisanju pominjana je mogućnost da se zakonom zabrani cenzura. Ništa lakše, to se inače zakonom (pogotovu na ovom delu brdovitog Balkana) ne rešava. I još, postavilo se pitanje kako se suprotstaviti autocenzuri, u pisanom obliku ili fizičkom akcijom. Neverovatno.
Ovih dana, dogodila se nova farsa u nizu sličnih.
Novo rukovodstvo TV Studija B, do juče u ekipi koja je donedavnog gradonačelnika D. Đilasa pratila od jutra (kad istrči da kupi burek), pa do večeri (kad reši da nešto odvali o nepostojećem metrou), saopštilo je da je protiv đilasizacije i zato je ukinulo tri najgledanije autorske emisije. I to baš one u kojima je moglo da se gukne ”nešto drugačije”. Nova gazdarica I. V. odmah je po preuzimanju nove dužnosti ukinula preuzimanje informativne emisije Slobodne Evrope jer ”nije sklopljen nov ugovor”.
Kao da je reč o preuzimanju Ronalda! A kad su oba novinarska udruženja uložila protest što je ukinuta polemička emisija ”Sarapin problem”, najgledanija jer je stepen slobodnog izražavanja podsećao na kozačku skupštinu (gledao sam je redovno jer je slika i prilika naše političke nekulture i bahatosti, između ostalog), nova gazdarica je smislila najgluplje objašnjenje: imala je najslabiji rejting gledanosti!
A ova lokalna TV, koja je od junaka Đilasa skoknula do novih supermena, Velikog i Malog, po svim merenjima nikad nije stigla do brojke koja je stoti deo Javnog servisa. Kakav rejting, kakvi bakrači!
U vremenima kad se o cenzuri nikad ne može čuti u arapskim emiratima, Severnoj Koreji ili Siriji, da ne pominjemo Putina i njegove ”demokratske tekovine”, priča o cenzuri na srpskom prostoru prikriva političke uticaje i pritiske koji se čak i ne skrivaju. Sve što je Index librorum prohibitorim (zvanični izum Katoličke crkve) zabranio, ostalo je sačuvano zahvaljujući, između ostalog, odelenju ”Pakao” u pariskoj Nacionalnoj biblioteci. Cenzori su imali nepogrešiv njuh, pa i ukus.U našem malom ”paklu” je sve mlako i bajato. I malo šta će ostati za buduću ”srpsku nejač”.
Preostalih stotinjak novinara
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj.
Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba.
Prema podacima u bazama aktivnih osiguranika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 12. kolovoza 2014. ukupno je bilo 2054 osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare.
Nekritičkim preuzimanjem podatka o broju osiguranika za koje su poslodavci uplaćivali mirovinsko osiguranje kao za novinare međutim ne bi se dobio pouzdani broj osoba koje se stvarno bave novinarstvom u javnim medijima.
Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku 2011. su se u popisu stanovništva kao novinari izjasnile 4923 osobe. Prosinca 2013. objavljeno je i to da Hrvatsko novinarsko društvo ima 2722 članova. Objavljivanjem tih podataka nastoji se zataškati nestanak neovisnog autorskog novinarstva u Hrvatskoj. Uzme li se, međutim, kao kriterij da je netko profesionalni novinar to da je u protekloj godini objavio najmanje 30 autorskih novinarskih priloga i od novinarstva kao glavne djelatnosti u istom razdoblju ostvario porezno registrirane honorare kao glavni prihod, pokazat će se da se profesionalno novinarstvom u Hrvatskoj stvarno bavi manje od stotinjak osoba
Poslodavci nerijetko uplaćuju doprinose kao za novinare i za svoje zaposlenike (koji su po formalnom obrazovanju u većini ”diplomirani novinari”), a rade na raznim ”nenovinarskim” poslovima u službama za marketing i propagandu, za odnose s javnošću i sl.
No, kad se od broja poslodavaca koji izdaju javne medije odbiju poslodavci koji uopće ne izdaju javne medije, a uplaćuju doprinose za svoje marketinške i PR službenike kao za novinare, ispada da na temelju ugovora o radu u medijima uglavnom rutinske neautorske novinarske poslove stvarno obavlja svega oko 1300 osoba.
Tom broju od 1300 osoba koje na temelju ugovora o radu obavljaju uglavnom neautorske rutinske novinarske poslove u javnim medijima, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, treba pribrojiti još i 166 freelancera (slobodnih novinara) koji sami za sebe uplaćuju doprinose (prijavljeni su na temelju potvrde Hrvatskog novinarskog društva), te još 66 tzv. ”šukerovaca” koji su paralelno ”registrirani” u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje isto kao slobodni novinari na temelju potvrda Porezne uprave Ministarstva financija mimo strukovnih novinarskih pravila i statutarnih kriterija profesionalnog novinarskog udruženja.
Ovu procjenu potvrđuju i pokazatelji Hrvatskog novinarskog društva od 18. prosinca 2013., kad je bilo evidentirano 1288 stalno zaposlenih redovnih članova. Slobodnih novinara redovnih članova Hrvatskog novinarskog društva bilo je tada 605 (očito u međuvremenu njih 373 više ne mogu iz svojih honorara sami uplaćivati obvezne doprinose za mirovinsko osiguranje).
Inače Hrvatsko novinarsko društvo je 18. prosinca 2013. imalo evidentirano, osim spomenutih 1288 zaposlenih i 605 slobodnih novinara, još 614 članova umirovljenih novinara, te 59 pridruženih članova, 6 pripravnika za članove, 77 sa članstvom u mirovanju i naposljetku 73 člana s neutvrđenim statusom.
Pritom valja podsjetiti da ima aktivnih novinara (prema iskustvu ne više od tridesetak) koji nisu članovi Hrvatskog novinarskog društva, pa se tako uz neznatna odstupanja podudaraju procjene o oko 1300 osoba koje obavljaju razne novinarske poslove na osnovi ugovora o radu i oko 232 osoba koje same uplaćuju doprinose kao da su novinari.
Prije razmatranja pitanja koga se može smatrati novinarom, a koga samozvancem, nužno je upozoriti na činjenicu da su od 1992. godine u Hrvatskoj bila vrijedeća četiri osnovna medijska zakona, te da ni u jednom od njih nije bilo pobliže određeno zanimanje novinar (isto kao ni u posebnim zakonima, Zakonu o elektroničkim medijima, Zakonu o Hrvatskoj radioteleviziji, itd.).
Mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom. Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara
Osnovni medijski zakoni bili su: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04). Ni jedan od (do)sadašnja četiri osnovna medijska zakona nije u cijelosti primijenjen ni ostvaren, a u Ministarstvu kulture već se radi i na prijedlogu pete verzije toga, u Hrvatskoj očito samo ”kozmetičkog” zakona.
U nedostatku pravne (i zakonske) definicije za potrebe ovog napisa profesionalnim novinarima (što je vidljivo i iz uvoda) smatrati se mogu osobe koje prikupljaju i objavljuju u javnim medijima pisane, izgovorene, slikovne ili on-line: izvještaje, vijesti, komentare, kritike, karikature, eseje, intervjue, reportaže, te naslove i najave.
Profesionalnim novinarima se još mogu smatrati i osobe koje obavljaju specijalističke poslove i žanrove kao što su redaktura, fotografija, fotovijest, fotoreportaža, fotomontaža i fotokarikatura.
Da bi se nekoga smatralo profesionalnim novinarom, osoba mora, uz navedene kriterije, imati novinarsko iskustvo (redovito objavljivati nabrojene autorske novinarske priloge najmanje godinu dana) i u tom razdoblju ostvarivati porezno registrirane prihode od novinarstva kao glavne djelatnosti.
Primjenom tih kriterija jasno je da nema oko 5000 novinara, ali i da više od 1500 članova Hrvatskog novinarskog društva ne isporučuje autorske novinarske priloge.
Više od 95 posto zaposlenih u javnim medijima (i članova profesionalne novinarske udruge) potpisalo je ugovore o radu kojima se lišilo autorskih novinarskih prava prenijevši ta prava na poslodavce.
Zbog lišavanja autorskih prava tako velikog broja (bivših?) novinara koji rade na temelju ugovora o radu stvorena je, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda (broj: 74. Pž-7608/11-4), pravna (i sudska) praksa primjene cenzure.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali“ ugovore o radu
Srž te presude je da su se zaposleni novinari (Denis Latin, Ana Jelinić, Nataša Ban Leskovar i Petar Štefanić) ugovorima o radu lišili autorskih prava prenijevši ih na poslodavca. Slijedom toga, prema spomenutoj presudi, poslodavac kao nositelj prava korištenja autorskim novinarskim djelima ima pravo (i trećima) zabraniti objavljivanje snimljene TV emisije “Zločini privatizacije ne zastarijevaju”.
Nesporno se radi o cenzuriranju, jer odustajanje od prikazivanja TV emisije Latinica u programima HRT možda se može iskazivati kao pravo naručitelja da odustane od objavljivanja naručenih novinarskih autorskih priloga, ali sudsko zabranjivanje trećemu, u ovom slučaju Hrvatskom novinarskom društvu, da prikaže sporne priloge na Okruglom stolu pod nazivom “HRT CENZURIRANO” radi stručne rasprave o cenzuri na HRT-u, (dakle ne komercijalno), ne može se tumačiti nikako drugačije nego kao primjena cenzure unatoč njene ustavne zabrane.
”Imali smo cenzore, dobili smo sponzore”, odgovorio je njemački režiser na pitanje o razlikama u autorskim slobodama prije u Istočnoj i nakon pada berlinskog zida u jedinstvenoj Njemačkoj. Cenzura se i u hrvatskom novinarstvu očigledno nastavlja provoditi unatoč deklariranoj promjeni političkog sustava zahvaljujući tome što su se novinari lišili autorskih prava da bi ”zadržali” ugovore o radu.
Pitanje je, međutim, mogu li se novinarima smatrati osobe koje po nalogu poslodavca umjesto izvještavanja s mjesta događaja sjede u redakcijama i s računala prerađuju (nerijetko i prepisuju) pretežno marketinške sadržaje i objavljena politička i komercijalna PR-priopćenja, uglavnom svjesne da se više ne smiju baviti autorskim istraživačkim novinarstvom.
Mišljenja smo da ne mogu i zbog toga tvrdimo da se profesionalno autorskim novinarstvom u Hrvatskoj ne bavi više od možda stotinjak istinskih novinara. Svi ostali do deklarirane 4923 osobe su ili tzv. ”diplomirani novinari” koji se nisu ni bavili novinarstvom ili poslušni zaposlenici za koje poslodavci uplaćuju doprinose kao za novinare.
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (…) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava…
Hrvatsko novinarsko društvo godinama se iscrpljuje ispraznim raspravama o očuvanju novinarskih radnih mjesta, o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, tzv. medijskom zakonodavstvu i prosječno svakih pet do sedam godina o novom zakonu koji se ne provodi jednako kao ni prethodni, te naizmjenično o (regulatornom) Vijeću za medije ili o nekoj famoznoj medijskoj strategiji.
Činjenica je da je veljače 1990. godine na Zboru novinara na Zagrebačkom velesajmu, pod predsjedanjem pokojnog kolege Drage Flege, odlučeno da se započnu pregovori s tzv. socijalnim partnerima (poslodavcima i državom) o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare.
I premda nakon četvrt stoljeća očito nemaju smisla, ti pregovori su i 2014. godine jedna od tri najvažnije preokupacija Hrvatskog novinarskog društva i osobito Sindikata novinara Hrvatske.
Perspektiva je da ćemo (vjerojatno prirodnom smrću) pomrijeti i autor ovog napisa i sadašnji pregovarači o nacionalnom kolektivnom ugovoru za (zaposlene) novinare, kao i da će svi preostali novinari koji rade na ugovor o radu dobiti otkaze i biti evidentirani na Zavodu za nezaposlene, a u Novinarskom društvu i Sindikatu novinara netko će i dalje ustrajno pregovarati o nacionalnom kolektivnom ugovoru.
Hrvatsko novinarsko društvo nužno se mora suočiti s problemima lišavanja novinara autorskih prava, borbom protiv cenzuriranja novinara, poticanjem autorskog i neovisnog slobodnog novinarstva, te zastupanjem interesa i svih novinara izvan redovnog radnog odnosa.
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (…) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije
Na to Hrvatsko novinarsko društvo obvezuje i članstvo u Europskoj federaciji novinara (EFJ).
Suprotno ”uspavanosti” u Hrvatskom novinarskom društvu, u Europi sve više jačaju zaštita (novinarskih) autorskih prava i usporedna nastojanja da se ograniče prava investitora u autorska djela (nositelja prava iskorištavanja, primjerice, nakladnika na koje novinari prenose prava).
Europska federacija novinara radi na izradi prijedloga međunarodnih autorskih pravila za novinare. Prema dosad usvojenim stavovima predlaže se nova legislativa EU-a (ne samo za novinare) zabranom ”tjeranja” autora da zbog potpisivanja ugovora (o radu) odustaju od autorskih prava, tj. da sva prava prenose na naručitelje (primjerice, na nakladnika za članak koji je novinar kao autor stvorio).
U tim prijedlozima jasno se razgraničuje tzv. primarno iskorištavanje koje u pravilu ide nakladniku od tzv. sekundarnog iskorištavanja koje se dogovorno mora dijeliti u omjeru između autora i naručitelja (novinara i nakladnika).
U EFJ-u ugovore između nakladnika i novinara (kojima se novinari zapravo ”odriču” svih prava na sekundarno iskorištavanje novinarskih autorskih djela) smatraju nezakonitima i otegotnima. EFJ predlaže da se na isti način reguliraju i autorska prava na novinske i ostale fotografije.