Kupnja društvenog mira glavna je strategija hrvatske politike. Kada su na vlasti, političke elite, da bi tamo ostale, žele stvoriti dojam napretka i obilja, mira i stabilnosti. Budući da je gospodarstvo iscrpljeno i slabo, a stvarnog posla i ekonomske podloge obilja nema, nema druge no posuđivati. [Read more…]
Kolinda kao Mugabe
Paradiranje s predsjedničkom lentom, koju novoizabrana predsjednica Republike već od svoje inauguracije kani reaktivirati, nije samo pitanje stila nego je prvorazredna politička poruka. Kolinda Grabar Kitarović možda voli ekstenzije, ali ovakvim potezom neće pojačati državničku važnost predsjedničke funkcije. U njenom timu, pozivajući se na zakonsku formulaciju, objašnjavaju da je lenta znak predsjedničke časti.
Ali njenim konzumiranjem nova šefica hrvatske države neće osnažiti svoj državnički kapacitet. Upravo suprotno!
Kićenje lentom Franje Tuđmana, koja je u međuvremenu – za vrijeme predsjednika Stipe Mesićai Ive Josipovića – bila izvan upotrebe, danas djeluje još anakronije i bizarnije nego devedesetih kada je prvi hrvatski predsjednik, inzistirajući na državotvornim insignijama, sam konstruirao hrvatske državne simbole, pa su neki od njih i danas opterećeni njegovom fascinacijom uniformama i staromodnim ceremonijalima.
Stavljanjem lente Kolinda Grabar Kitarović vodi Hrvatsku u red latinoameričkih i afričkih država. U europskim razmjerima – gdje je Hrvatskoj, valjda, mjesto – predsjednici države preferiraju decentnu ozbiljnost, a ne vlastito dekoriranje lentama
Stavljanjem lente Kolinda Grabar Kitarović vodi Hrvatsku u red latinoameričkih i afričkih država. U europskim razmjerima – gdje je Hrvatskoj, valjda, mjesto – predsjednici države preferiraju decentnu ozbiljnost, a ne vlastito dekoriranje lentama.
Franjo Tuđman ulogu je predsjednika države formatirao sukladno svojem shvaćanju demokracije, odnosno vlastitim autokratskim sklonostima, takoreći u kraljevskim gabaritima. “Nije vjerovao u demokraciju nego u izuzetnu ulogu izabranog pojedinca”, “govorio je da Sabor uopće nije potreban, nego postoji samo kako bi se zadovoljili zahtjevi Zapada” – prisjećao se kasnije svjedok vremena Žarko Domljan, prvi predsjednik Sabora samostalne Hrvatske, koji je Tuđmana proglasio predsjednikom i prvi put mu stavio tek kreiranu lentu preko ramena.
Hrvatska je tako dobila formalno polupredsjednički, a praktično naglašeno prezidencijalistički sustav, Tuđman se nazivao državnim poglavarom (ta je formulacija kasnije, 2000. prilikom rekomponiranja predsjedničke funkcije i smanjenja ovlasti brisana iz Ustava), simbolički pokušavajući podebljati svoj položaj ukrasio se lentom, kasnije je navukao i bijelu maršalsku uniformu, u kojoj je djelovao kao frapantna replika Josipa Broza, ured na Pantovčaku nazivao se Dvorima, formirao je gardu u lažnim povijesnim kostimima…
Svaka zemlja, logično, drži do svoje tradicije. Ali ovdje se nije radilo o tradiciji, nego o njenim instant surogatima. O izmišljanju povijesti. Generalno, lenta je bila izraz Tuđmanova shvaćanja predsjedničke uloge.
Njenim ponovnim aktiviranjem te najavljenim pompoznim krojem ukupne inaguracije, Kolinda Grabar Kitarović pokušava se nasloniti na Tuđmanovo naslijeđe. Je li taj postupak rezultat manjka samopouzdanja ili nerazumijevanja duha vremena?
Funkcija predsjednika države značajno je, naime, u međuvremenu redizajnirana, postala je u svakom pogledu mnogo decentnija, pa je logično da su tim slijedom reducirane i neke njene insignije. Tuđman je sa svojim simbolima predsjedničke vlasti djelovao nazadno i kičasto. Na međunarodnoj je sceni bio predmetom ironiziranja. Izazivao usporedbe s južnoameričkim diktatorima. Europa ga je smatrala reliktom 19. stoljeća.
Njenim ponovnim aktiviranjem te najavljenim pompoznim krojem ukupne inaguracije, Kolinda Grabar Kitarović pokušava se nasloniti na Tuđmanovo naslijeđe. Je li taj postupak rezultat manjka samopouzdanja ili nerazumijevanja duha vremena?
Govorilo se o njegovom arhaičnom poimanju nacije, o pretvaranju države u pozornicu za operetski stiliziran državni protokol. Petnaest godina kasnije vraćati se na tadašnju ikonografiju i pretendirati zauzeti njegovu poziciju – pa, to već djeluje prilično farsično. Ako je devedesetih sve to i imalo nekog smisla, danas je takva inscenacija apsolutno deplasirana.
Kad na inauguraciji prebaci lentu preko desnog ramena, Kolinda Grabar Kitarović nikako neće izgledati poput moderne europske državnice, kakav bi dojam, vjerujemo, htjela postići. Kad njene fotografije sa svečanog polaganja prisege obiđu svijet, nova će se hrvatska predsjednica naći rame uz rame uz Huga Chaveza, Eva Moralesa, Fernanda Lugoa, Roberta Mugabea…
Jer, kao simbol predsjedničke časti lenta se gotovo isključivo koristi u južnoameričkim državama (gdje je na djelu republikansko uređenje predsjedničkog tipa) te u nekim afričkim državama s jakim predsjednikom.
Predsjedničku lentu na predsjedničkim inauguracijama u Europi ne nosi nitko. Po medijima se sada može pročitati da austrijski, finski i portugalski predsjednik u tom smislu predstavljaju izuzetak. Ali lenta koju na svom ustoličenju stavlja predsjednik Finske dio je odlikovanja koje predsjednici imaju po funkciji (The Order of the Lion of Finland).
Supružnicima pripada nešto niže odlikovanje, koje nose istom prigodom. Austrijski predsjednik pojavljuje se s lentom samo na Bečkom novogodišnjem balu. Isključivo tada. Ponekad je u svečanim prilikama nose i europske okrunjene glave u parlamentarnim monarhijama u kojima je njihova uloga ceremonijalne prirode ili ceremonijalni predsjednik Portugala koji nasljeđuje monarhističku tradiciju. Ali u tim slučajevima lenta je dio najvišeg državnog odlikovanja. No takvo prešetavanje sa znamenjem kraljevske vlasti sve je rjeđe.
Europski monarsi pokušavaju živjeti životom običnih građana i čuvaju se nepotrebnog isticanja statusnih simbola. Princeze se ponašaju poput građanki, a neke predsjednice države htjele bi, eto, ikonografiju kraljevske ili prezidencijalne vlasti. U Europi lentu u svečanim prilikama nose valjda još samo gradonačelnici u Italiji i Francuskoj. Liberalni gradonačelnik Rima Ignazio Marino okitio se lentom i prilikom velikog vjenčanja gay parova u gradskoj vijećnici, kao i dok je marširao na čelu gay pride povorke.
Ponovnim stavljanjem u funkciju Tuđmanove lente, koja zakonom nije ukinuta, ali su nasljednici na Pantovčaku od njenog nošenja davno odustali, Kolinda Grabar Kitarović šalje posve pogrešne signale. Nova predsjednica Hrvatske pokazuje da ne razumije ni europski kontekst ni političku modernost, što je od diplomatkinje koja je gradila karijeru i u Bruxellesu posve neočekivano.
Pokazuje također da ne razumije promjene koje su se dogodile u Hrvatskoj. Mesićeva i Josipovićeva decentnost u obnašanju predsjedničke funkcije, vidljivo naglašena i njihovim odustajanjem od paradiranja s lentom, primjerena je današnjoj ustavnoj ulozi hrvatskog predsjednika, koju najbolje definira formulacija “predsjednik građanin”. Na koncu, nije ovdje riječ o obnovi hrvatskih tradicija. Riječ je obnovi Tuđmanu tako dragog provincijalnog kiča.
Najave da će se Kolinda Grabar Kitarović dati inaugurirati po Tuđmanovom ceremonijalu, s gardom, lentom, navodno i počasnim plotunima, te još nekim zasad nepreciziranim “novim nacionalnim elementima”, govore o opasnom gubitku mjere i ukusa. U Europi izabrani predsjednici svečanu prisegu uglavnom polažu u parlamentu, bez obzira jesu li birani neposredno ili posredno.
Ponovnim stavljanjem u funkciju Tuđmanove lente, koja zakonom nije ukinuta, ali su nasljednici na Pantovčaku od njenog nošenja davno odustali, Kolinda Grabar Kitarović šalje posve pogrešne signale. Nova predsjednica Hrvatske pokazuje da ne razumije ni europski kontekst ni političku modernost, što je od diplomatkinje koja je gradila karijeru i u Bruxellesu posve neočekivano
Tako je u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Finskoj, Rumunjskoj… Drugdje se inauguracijske svečanosti održavaju u predsjedničkoj palači ili ispred nje, na primjer, u Mađarskoj, Rusiji, Grčkoj, Francuskoj, Slovačkoj… Nakon prisege u parlamentu prateći ceremonijal, ako ga ima, uglavnom ne pati od ekstravagancije. Važnost predsjedničke funkcije ne bilda se populističkim efemerijama.
U kontekst najava o nemodernom i prekomjernom šušuru, u koji Kolinda Grabar Kitarović kani upakirati svoje ustoličenje, mnogo jasnijim postaje i njeno nedavno nevjerojatno problematiziranje pojma “građanin”.
Ako nova hrvatska predsjednica zaista još nije uspjela usvojiti notorno, da okosnicu civiliziranih država čini ideja građanina – ne kao stanovnika grada, nego kao pripadnika političke zajednice koja ne razlikuje ljude po nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj vrsti pripadnosti – onda to može značiti samo jedno: da joj nisu jasni elementarni politički pojmovi i ne razumije karakter moderne države.
Iz tog pojmovnog košmara proizlazi, valjda, i zamisao o reanimaciji Tuđmanove lente. Nije ovdje riječ o simboličkim značenjem impregniranoj vrpci, nego o shvaćanju države, s implicitnim odricanjem od njenog građanskog, liberalnog karaktera.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Razumjeti naša ponašanja
Ivan Cvitković, ”Sociologija obreda”, Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, Sarajevo, 2014.
Religijski obredi i njima imanentne ceremonijalne aktivnosti doista su dugo predmetom znanstvene pažnje i istraživanja, ali su jednako tako sva ta istraživanja bila, a ponekad još uvijek jesu, uvjetovana kako kulturnim perspektivama, disciplinarnim pretpostavkama, tako i raznorodnim historijskim, pa i ideološkim agendama. Zašto je to tako?
U sociološkoj perspektivi, a ”Sociologija obreda” je nova knjiga prije svega jednog sociologa religije – Ivana Cvitkovića, obred je (ili kako je to još uobičajeno u literaturi ritual) uz vjerovanje središnji pojam za razumijevanje religije. A razumijevanje religije je i kulturološko, i interdisciplinarno, ali i političko pitanje!
U sociološkoj perspektivi, a ”Sociologija obreda” je nova knjiga prije svega jednog sociologa religije – Ivana Cvitkovića, obred je (ili kako je to još uobičajeno u literaturi ritual) uz vjerovanje središnji pojam za razumijevanje religije. A razumijevanje religije je i kulturološko, i interdisciplinarno, ali i političko pitanje!
Bilo kako bilo, vjerovanje i obredi su zapravo ključna poveznica svih onih elemenata koji su, o tome se slaže većina sociologa, potrebni za određenje religije, a to su: nadnaravno, sveto, simboli, običaji, religijska zajednica i vodstvo, te etičke ili ćudoredne definicije. Još od Emilea Durkheima i glasovitih ”Elementarnih formi religijskog života”, gdje je religija ništa drugo do ”…unificirani sistem vjerovanja i praksi koje se odnosne na sveto…”, pa do suvremenih sociologa religije poput Hent De Vriesa, koji polazi od postavke da je ”…religija kvintesencijalno razlika…”, odnosno u isto vrijeme spaja, ali i razdvaja, obred je neminovno prisutan.
Kad bismo vjerovanje u određenom smislu mogli razumijevati kao najčešće unutarnji, individualni aspekt religije i religioznosti ne zanemarujući pritom činjenicu da se sistem religijskih vjerovanja ne iscrpljuje u individualnom aspektu, obred bi onda bio najčešće spoljnji, kolektivni aspekt religije i religioznosti koji se, dakako, ne iscrpljuje samo u tom aspektu. ”Preko obrednih aktivnosti grupa kolektivno pamti svoja zajednička značenja i revitalizira svjesnost o sebi samoj.
To ima značajne posljedice i za grupu i za sve pojedinačne članove. Grupa obnavlja svoj zanos i smisao ujedinjenosti, a pojedinci se identificiraju sa grupom i njenim ciljevima”, piše sociologinja religije Meredith McGuire (”Religion: The Social Context”, Wadswort Inc, 1992., str. 17) sintetizirajući teoriju pomenutog Durkheima, ali i antropološke uvide Cliforda Geertza.
Ne iznenađuje stoga da je nova knjiga Ivana Cvitkovića, koja koincidira s periodom najzrelije faze njegova znanstvenog djelovanja kao sociologa religije, ima za predmet proučavanja upravo obrede. I kako to na uvodnim stranicama knjige piše Cvitković odgovarajući na pitanje zašto su obredi privlačni sociolozima – ”zato jer obredi izražavaju, održavaju i obnavljaju jedinstvo i identitet grupe” (str. 24).
Ili pak na nekoliko stranica prije toga, u perspektivi sociologije religije možda najbitnije – ”Obred je simbolička radnja koja se vrši po prihvaćenim pravilima kroz koju se izražavaju religijske ideje, predodžbe, osjećaji i pomoću kojih se želi uticati na Nadnaravno. To je onaj vanjski, vidljivi, ’opipljivi’ oblik religioznosti. Religija je ‘vidljiva’ (između ostalog) preko obreda” (str. 20).
Ne iznenađuje da nova knjiga Ivana Cvitkovića, koja koincidira s periodom najzrelije faze njegova znanstvenog djelovanja kao sociologa religije, ima za predmet proučavanja upravo obreda. I kako to na uvodnim stranicama knjige piše Cvitković odgovarajući na pitanje zašto su obredi privlačni sociolozima – ”zato jer obredi izražavaju, održavaju i obnavljaju jedinstvo i identitet grupe.”
I doista, uvidom u bilo koji značajniji udžbenik ili studiju iz oblasti sociologije religije akcenat je, kada su u pitanju obredi, na pomno propisanom setu ponašanja i praksi koji simbolizira vrijednost i vjerovanje; obredi zauzimaju jedno od centralnih mjesta u svim religijama svijeta. A kako smo to već navikli u Cvitkovićevim knjigama, tako su i u ovoj u fokusu njegovog interesovanja religije suvremenog svijeta, od plemenskih religija Afrike ili Polinezije, preko religija Indije i Dalekog istoka, suvremenih monoteističkih religija, pa do novih religijskih pokreta.
Pomenuo sam najzreliju fazu u djelovanju autora i želim samo ukratko pojasniti što pod tim ovom prilikom podrazumijevam – napisati knjigu takve stukture i uz tako impozantan broj informacija i ilustracija iz svetih spisa, sistematizirane ili nesistematizirane teologije, iz korištenih bibliografskih jedinica, ali i iz iskustva istraživača, a da su u direktnoj vezi sa centralnim tematom rukopisa može biti samo pothvat koji nastaje u i kao rezultat najzrelije faze znanstvenog rada.
Knjiga se, pored Uvoda i popisa Literature, sastoji od jedanaest poglavlja, plus još jednog poglavlja datog kao eksurs, i to redom: Pojam obreda (uključujući potpoglavlja o funkciji obreda, obrednim sredstvima i zabranama sudjelovanja u obredima), Dobni obredi (rođenje, imenovanje, inicijacijski obredi, obrezivanje, obredi pri sklapanju braka, pogrebni obredi, komemorativni obredi), Obredi očišćenja (abdest, obred pričesti, obredno kupanje, ostali obredi očišćenja), Blagdanski obredi, Obredi hodočašća, Obredi zahvalnosti, Gozbeni obredi, Kalendarski obredi, Obredi žrtvovanja, Ratni obredi, te Ostali obredi (tabui, ples, glazba, proricanje, magija, karneval, seks, iscjeljenje) te konačno dvanaesto poglavlje dato kao ekskurs: Obredi u “svjetovnoj religiji.
U knjizi se nalazi još jedan veoma važan dio, što se nekima može učiniti tek kao tehnička formalnost, a to je, po meni pogrešno razumijevanje: Kazalo imena i Kazalo pojmova. To je, nažalost, sve rjeđe prisutno u bosanskohercegovačkoj recentnijoj publicističkoj praksi, a na sreću, ponavljam, ova knjiga sadrži i taj dio.
Napisati knjigu s takvom strukturom i uz tako impozantan broj informacija i ilustracija iz svetih spisa, sistematizirane ili nesistematizirane teologije, iz korištenih bibliografskih jedinica, ali i iz iskustva istraživača, a da su u direktnoj vezi sa centralnim tematom rukopisa može biti samo pothvat koji nastaje u i kao rezultat najzrelije faze znanstvenog rada
Ovdje valja podsjetiti na još jedan bitan stručni uvid u proučavanju obreda koji je u određenom kontekstualnom suglasju s knjigom ”Sociologija obreda”. Naime, radi se o socijalnom antropologu Victoru Turneru i njegovom istraživanju rituala, publikovanom u knjizi ”The Ritual Process: Structure and Anti-Structure” (Aldine Pub., Chicago, 1969.). Turner u svom istraživanju identificira dva povezana aspekta rituala: (1) najčešće nastaje u tzv. liminalnim situacijama i (2) stvara osjećaj communitasa među učesnicima.
Liminalne situacije su, u Turnerovim uvidima, one kada se osobe nađu na ”između i ni jedno ni drugo” mjestima u društvu (between and betwixt), na primjer u kući žalosti gdje pokojnik/a više nije živ/a, ali još nije u potpunosti prihvaćeno da je umro/la, ili pri ceremoniji inicijacije gdje osoba koju se inicira više nije ono što je bio/la, ali još nije ni ono što će tek biti. Turner naglašava da upravo osobe liminalnih pozicija članove svoje grupe dovode u stanje nelagode zato što ne zauzimaju stabilne, stalne pozicije u socijalnoj strukturi.
U vrijeme njihove transformacije nisu ni tamo ni ovdje, nisu ni ovo ni ono. Da bi se razriješilo stanje anksioznosti i dekomoditeta liminalne situacije, ljudi razvijaju i elaboriraju rituale kako bi izašli na kraj s ovim čudnim, zabrinjavajućim, ni-na-nebu-ni-na-zemlji osobama. Dakle, ritualom članove svoje grupe, ali i sami sebe, postavljamo na stabilno mjesto u socijalnoj strukturi.
Communitas također počinje sa društvom koje je strukturirano, diferencirano i često hijerarhijski ustrojeno u sistem političko-pravno-ekonomskih pozicija sa raznorodnim tipovima evaluacije razdvajajući članove po principu ”više” ili ”manje”. Društvo je sveprisutno i ograničava ljudsko ponašanje i interakciju. Ali svako malo ljudi transcendiraju hijerarhiju i nejednakost i u posebno (Mircea Eliade bi rekao sveto) vrijeme doživljavaju egalitarne veze jedni s drugima. Zasjenjuju socijalnu strukturu i doživljavaju zajednicu, “communitas”, baš u vrijeme rituala i kroz ritual.
I ma koliko god bilo prostora za kritiku ovog sad već klasika iz socijalne antropologije, svaki čovjek iz ličnog iskustva imao je priliku da se nađe suočen sa situacijom liminalnosti i communitasa shvaćenog upravo kao kod Turnera. Oni koji budu čitali knjigu Ivana Cvitkovića, uvjeren sam, moći će si lakše objasniti te i takve situacije koje su doživjeli i kojima su svjedočili, razumjeti svoje i ponašanje članova svoje zajednice, lakše se suočiti i sa situacijama koje su tek pred njima, ali i upoznati se sa iskustvima i aktivnostima članova drugih zajednica o kojima nisu mogli ni pretpostaviti da su dio njihove prošlosti ili odveć aktualne prakse.