U jeku dogovaranja (čitaj trgovanja) oko toga tko će s kime i hoće li uopće netko s nekim(a), dakle u svoj toj silnoj i prenapuhanoj neizvjesnosti kakvu će vladu dobiti Republika Hrvatska, list koji nedvojbeno izražava stanovišta Katoličke crkve u Hrvatskoj (što nikako ne mora značiti i stanovišta aktualnoga pape!) počastio nas je tekstom upozorenja. [Read more…]
Agent Storm: Bio sam član Al Qaide, a radio za CIA-u
Riječ je o memoarima Danca koji tvrdi da je bio ključan agent američke, britanske i danske tajne službe dok su one u Jemenu pokušavale locirati najznačajnijeg aktivnog operativca Al Qaede pri čemu je ključni lik u cijeloj priči bila jedna Hrvatica. [Read more…]
Sila kao svjetski poredak
Treba doista imati podosta stomaka pa slušati minulih dana nebrojene rasprave u svijetu o nasilju i ekstremizmu definiranom akademski po raznim simpozijima, okruglim stolovima i međunarodnim konferencijama. Zima je planiranih rasprava na tu temu, i potrebe da se predviđeni budžeti za nevladina upozorenja, unaprijed zacrtana i isprovocirana nedopustivim i groznim nasiljem, realiziraju do kraja.
Prisustvovao sam jednom takvom skupu. Sastav “dignitetan”. Diplomate, akademici, profesori, mudri stari i agresivni mlađani aktivisti. Zborilo se mudro, uravnoteženo, učeno. Sa puno razumijevanja “za realnost”, rekao bih. Kako teoriji u izvjesnom razilaženju sa svekolikom praksom priliči. A politički? Pa eto tako da se ne daj bože ne uvrijede naši “partneri” i globalne organizacije koje, je li, ulažu velike napore za mir, rezolucijama raznim, a sve u cilju upozorenja onih drugih što proizvode zlo, nasilje i ekstremizam.
Izostale su u toj priči neke činjenice. Nije čudno. One pred svekolikom politikom i našom dobrotom da se uklopimo po svaku cijenu u tu politiku, vjerovatno nisu ni važne. A i kad se nekako incidentno pojave kao relevantne, sahrane ih informacije sračunate na unaprijed određene zaključke.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava
Poput onih prema kojima je objavljivanje selektiranih i opranih izvještaja o stravičnim mučenjima zarobljenika CIA-a primarno dokaz demokratičnosti tamošnjeg sistema, a ne potvrda najstrašnijeg nasilja nad međunarodnim pravnim poretkom, i šire. Ako toga još ima.
Previše je dokaza da je taj takozvani međunarodni poredak, u svojoj cjelini i kompleksnosti ali i jednostavnosti, praktično redefiniran. To ne bi bilo moguće da nisu poražene vrijednosti na kojima se poredak inicijalno zasnivao i bio realno važeći sredinom pa i krajem minulog stoljeća. Danas se ovo još ne priznaje, uprkos očiglednim dnevnim promoviranjima standarda i prakse koji se humanističkim vrijednostima, spram militantnih interesa, direktno rugaju. Eto osnova za silu umjesto prava.
Silom stvoren okoliš za nasilje i ekstremizam određen je nezajažljivom težnjom da se svekolika globalizacija definira kroz jednostrano očuvanje apsolutnog monocentrizma u vladanju svijetom. Rođen je nakon hladnog rata s kraja minulog stoljeća. Pogrešno je pročitan negiranjem prava i želja većine na planeti na vlastiti put, na specifičnosti i različitosti.
Nasilje nad tim pravima je veliko i svakodnevno. Na njemu se tragom istorijskih razlika, sukoba, nadmetanja, neslaganja i strasti vjerskih i etničkih, ideoloških, političkih i raznih drugih, dodatno podupiranih i dirigovanih izvana, oduvijek stvarao osnov za “poslovno interesnu” upotrebu sile. Što brutalniju to profitabilniju.
Izvedbeni nivo je, konačno, onaj lokalni. Šematski ali i prilagođen svakoj zemlju i svakom narodu po potrebi i realnosti zajednice, države, etničke i vjerske pripadnosti, manjine. Posebno, u odnosu na realnost života pojedinca, prečesto obespravljenog i poniženog.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora.
Na globalnom nivou gdje se definiraju osnovne vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak, brutalna sila i pravo na upotrebu sile de facto su pobijedili. Povelji UN-a dnevna praksa se bezmalo dnevno izruguje. Legitimiraju se planirana rušenja država i režima brutalnom zloupotrebom tzv. “odbrane ljudskih prava” ili “humanitarnih intervencija”, a zapravo isključivo u ime geostrategije energije i prostora
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”.
I to rade. Ostali poslušno slijede.
U Libiji je, de facto manipulativnim odobrenjem UN-a, proizvedeno strašno krvoproliće, srušena država i realiziran cilj: strane kompanije vratile su kontrolu nad naftnim resursima. Zemlja gurnuta u permanentno oružano nasilje.
Za te potrebe naoružani su domaći i inostrani teroristi svih boja, nazvani revolucionarima.
Nakon obavljenog posla tamo preseljeni su u Siriju sa drugim, “revolucionarnim” zadacima. Za njima je otišlo i njihovo oružje poznatim putevima, nazvanim “pacovskom rutom”.
Irak, kolijevka svjetske civilizacije, razoren je interesno-osmišljenim lažnim povodom glatko prihvaćenim u UN-u. Milion ubijenih rezultat je te prevare. I o tom broju se evo duže od decenije laže.
U Ukrajini je nasilnom zamjenom jednog režima oligarha, ali bez fašista, doveden drugi režim oligarha ali sa deklarisanim fašistima. Jedna sila se primakla granici druge što je bio cilj, sve ostalo je posljedica a ne uzrok, kako se hoće kazati. I to se nazvalo “narodnom revolucijom!
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
Više se i ne kriju organizirani, finansirani i “naoružavani” planovi i operacije radi smjena režima i gaženja državnih suvereniteta. Nekadašnji principi miroljubive koegzistencije javno se nipodaštavaju, a diplomacija velikih stavljena je u funkciju sile i dominacije. Čak i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a izjavljuju, kada im to zatreba, da će “intervenirati vojno i bez saglasnosti UN-a”. I to rade. Ostali poslušno slijede
Izraelska oligarhija bombarduje koga hoće u komšiluku, (prije neki dan opet Siriju, ničim izazvan), i gazi sve nekadašnje principe i glasanja u UN-u, i nikom ništa. Iako tamošnja intelektualna ali i vojna i obavještajna elita protiv ovoga diže javno svoj glas.
U svijetu više nema mehanizama za odupiranje sili jer se to neće. Teroriste koji rade za silu proglašavaju “umjerenima”, finansiraju se izvana, naoružavaju i treniraju. Pa su tako navodno nakon svake operacije protiv njih, sve su jači i brojniji. Kažu moćni, rat će trajati godinama. Eto i finog businessa – godinama.
Korporacije i multinacionalne kompanije gaze nacionalna prava i suverenitete, o pravima pojedinaca da se ne govori. Pogledajte samo temelje na kojima počivaju okviri za budući trgovinski sporazum između SAD i EU. Životi ne više jedinke, nego desetina i stotina hiljada ljudi postali su bezvrijedni. Legalizacija nasilja i ekstremizam, koncept je u borbi za preostale planetarne resurse.
Mediji koji su u funkciji tog koncepta stvaraju mentalni okvir za opravdanje ovog koncepta u borbi protiv “sila zla”. Iz centara koji utvrđuju ovakav red stvari, jasno je poručeno: ko nije sa nama, protiv nas je!
Ozbiljni, rijetki novinari o tome pišu. Prije neki dan glavni tajnik NATO-a Stoltenberg izjavljuje kako se “ubrzano izgrađuju brze snage za intervencije namijenjene odbrani članica pakta od Rusije. Kada te snage postignu svoju spremnost, nisu isključeni ni lokalni okršaji…”.
Imamo krvava iskustva iz bivše Jugoslavije sa onim što je počelo prijetnjama “lokalnim okršajima”.
Paralelno sa izjavom lidera alijanse zadužene za kontrolirano discipliniranje Evrope i okoline, u Kongresu SAD-a se izglasava rezolucija kojom se “oštro osuđuje politika agresije Rusije prema susjednim državama”. Ton i sadržaj rezolucije su takvi da je Ron Paul, bivši senator i kandidat za američkog predsjednika, glatko izjavio da “tom rezolucijom SAD provocira rat sa Rusijom koji bi mogao završiti opštim uništenjem”.
U UN-u su prije tri sedmice, na glasanju o rezoluciji protiv nacizma, fašizma, rasizma i ksenofobije, sve zemlje Evropske Unije, plus većina novih demokracija iz bivše Jugoslavije, bile “bez stava” – suzdržane. A stav je do neba jasan. Tribunal u Hagu izvrgnut je ruglu, dižu se spomenici fašistima i SS divizijama, Crkva slavi presuđene zločince, nacisti ulaze u parlamente i – sve se zove demokracija!
U ovome nije usamljen. Čak je i Kissinger izjavio kako politika satanizacije Putina nije politika, već otsustvo politike prema Putinu… Džaba, oni što ne mogu podnijeti nikakvu konkurenciju na planeti, i misle da je treba eliminirati raznim varijantama sile, u tu igru guraju očigledno sve dezorijentiraniju i slabiju Evropu, vazale u Golfu i teroriste proglašene umjerenima.
Uz svekoliku proizvodnju iluzija da će lako iznutra srušiti režim u Kremlju i približiti se Kini, a da će zamjena Putinu biti prozapadna i proamerička, a ne tek njegova kopija.
Zagazilo se duboko u promociju sile kao osnovnog puta za ostvarenje interesa. Nema tu sreće jer se rješenja, sve isključivije, doživljavaju kao pobjeda, a ne kao kompromis. Za to su potrebna i okupljanja raznih alijansi u kojima su, po potrebi, i oni protiv kojih se alijanse formiraju. I nove, stare baze za evropske mornarice koje se ponovo ubrzano grade u Zaljevu, odakle su otišle, navodno trajno, prije više decenija.
Zato se, zapravo, pokušavaju srušiti četiri države koje baštine svjetsku civilizaciju, ma koliko im režimi nisu demokratski, Irak, Siriju, Egipat i Iran. Da ne ulazimo ovdje u ozbiljnu raspravu o tome šta je u svijetu doista jednostrano tumačena demokracija.
Siguran sam, znam to kao svjedok života tamo, da postojeća, ekskluzivno zapadna percepcija demokracije koja ne uvažava tamošnji svijet, nije ni blizu vrha na skali vrijednosti Istoka. Ma šta mi o tome mislili. A da je otpor tom nametanju postao refleks, sve rašireniji. I pogoduje i sili i ekstremizmu.
Sve ovo najuočljivije se prelama na najnižem nivou, onom lokalnom. Svi ti interesi moćnih, pritisci, sila i igre raznih vrsta, bez ikakvog obzira prema pojedincu i lokalnoj zajednici, prepoznatljivi su u bijesu, izgubljenom dignitetu, sahranjenim iluzijama i potpunoj besperspektivnosti ne za milione, već za stotine miliona ljudi na prostoru koji generalno zovemo Istokom.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih
Ali, ni Zapad nije više potpuno imun na ovakvu realnost. Opravdano je upozorenje da se terorizam probudio u Evropi i Americi, kao i da se formacije poput ISIL-a i sličnih sve više hrane regrutima sa Zapada.
Problem se odavno prelio i na teren socijalne patologije koja korporaciju prividno ne interesira. Treba otići u predgrađa Bagdada, Kaira, Kartuma, Islamabada, u Gazu i u palestinske kampove, podjednako i u nove izbjegličke kampove u sjevernim pustinjama Jordana, pa vidjeti ljude koji istinski vjeruju da je odlazak sa ovoga svijeta spasenje.
Alternativa je samo pružena ruka onih što im nude šansu u dinamitu oko pasa, protiv vanjskog svijeta ma koji on bio. Razgovarao sam tamo sa takvima koji su i fakultete završili, ali je poniženje što im se nudi kao svakodnevnica taman toliko da sve ekstremističke organizacije svijeta mogu da budu presrećne brojem potencijalnih regruta za njihove eskadrone smrti.
To nema veze ni sa religijom, ni sa etnosom. To je proizvedeni zločin koji oligarhijama tamošnjih zemalja sa marionetskim režimima često služi kao čisti interes i politika.
Zločin i ekstremizam nisu prirodne i genetske kategorije. To su proizvedeni mehanizmi u svijetu koji je napustio humanističke okvire konstituiranja, čitanja i tumačenja odnosa među ljudima a silu u realiziranju svojih interesa stavio ispred koegzistencije i kompromisa, uvažavanja drugih i drugačijih.
(Tekst je objavljen u broju Novog lista od subote 13.12.2014. ali pošto je nedostupan na web stranici toga lista preuzimamo ga s portala forum.tm).
Najsigurniji svijet
Volite li špijunske filmove?
Ako vam inicijalna reakcija glasi “da”, sva je prilika da ste odrasli na ekstrovertiranosti Jamesa Bonda i s vremenom stekli bar izvjesno poštovanje prema djelima koja glamur i pirotehniku zamjenjuju psihološkom iznijansiranošću i dvojbenošću uspjeha. Bilo u završnim godinama Hladnog rata, bilo u vrućem poraću – na potezu od Valerie Plame do Edwarda Snowdena – moralo je postati jasno da špijuni (najčešće) nisu markantni tipovi u večernjoj toaleti, s pištoljem u jednoj, a martinijem u drugoj ruci, nego trudbenici posla u kojem se pretenzija ka moralnosti njihova djelovanja svakodnevno nalazi na kušnji.
Drugim riječima, cijenite Johna le Carréa.
Kao majstor špijunske priče iz stvarnog svijeta, John le Carré obitava u nijansama sive. Najtraženiji čovjek pripovijeda o onima koji ih priznaju i onima koji ih odlučuju zanemariti
Njegova su hladnoratovska djela postala klasici, prvo književnosti, a onda i malog ekrana: Dečko, dama, kralj, špijun ekraniziran je, posve nedavno, i za veliki ekran, vrlo uspješno. Le Carréova nehladnoratovska djela inače nailaze na različit filmski uspjeh: za svakog solidnog Brižnog vrtlara imamo i nezgrapnog Krojača iz Paname. Neki tvrde da se le Carré pomalo pogubio s padom Berlinskog zida, izgubivši mogućnost laviranja nijansi sive na razmeđima crno-bijelo podijeljenog svijeta, što se odražava kako na predlošcima, tako i na ekranizacijama.
Čini se, ipak, da je razlog ponešto intimniji.
Sâm pisac ne krije svoje duboko zgražanje aktualnim postupcima strane koja bi trebala biti njegova, pa piše djela u kojima polemičnost zamjenjuje nekadašnju sjetu. Roman Najtraženiji čovjek iz 2008. upravo je zbog gorljivog nastojanja da razobliči moralnu nakaradnost nečega što se zove extraordinary rendition – izručenja bez pravnog postupka, koje često uključuje mučenja na teritorijima trećih država – dočekan na nož prezira i omalovažavanja u Americi.
Zato ne čudi da su ga ekranizirali Europljani.
Stvarni špijunski rad s ljudima – HUMINT, human intelligence – pipav je zanat: raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno
Film Najtraženiji čovjek iz 2014. dočekan je, pak, sa suzdržanim poštovanjem – makar uvelike zato što se radilo o posljednjem filmu Philipa Seymoura Hoffmana čiju je premijeru taj veliki glumac doživio. Ta tužna činjenica podosta je zasjenila sâm film: neobičan film, snimljen u britansko-njemačkoj produkciji, po scenariju Australca i u režiji Nizozemca, s likovima koji su uglavnom Nijemci, ali svaku iole bitniju ulogu glume Amerikanci, poput Hoffmana.
Produkcija Najtraženijeg čovjeka zamršenija je od radnje.
Priča je posvećena njemačkim obavještajcima iz službe koja je iz niza okolnosti, jasnih svakome tko poznaje proteklih stotinu godina, mala i potkapacitirana. Svejedno, predvođeni Güntherom Bachmannom – Hoffmanovim likom – oni se zdušno trude oko sigurnosti kako domovine, tako i međunarodne zajednice, bolno svjesni činjenice da je Al-Qa’edina ćelija odgovorna za 11. rujna operirala iz Hamburga. A upravo se u Hamburgu krije netko tko možda financira teroriste.
I u Hamburg dolazi netko tko im možda nosi velik novac.
Taj netko je u le Carréovu romanu protagonist. On nosi rusko ime Ivan Karpov – i glumi ga ruski glumac Grigorij Dobrigin – ali prezire sve rusko u sebi. Majka mu je bila Čečenka: silovao ju je ruski časnik, još kao maloljetnicu, i umrla je dok je rađala Ivana. On je zatim prešao na Islam i promijenio ime u Issa; da, upravo u arapsku inačicu Isusova imena. Robijao je u ruskom zatvoru i na cijelom tijelu nosi posljedice svoje muke. U životu Isse Karpova nema ničega što ne bi bilo ranjeno prije sadašnjeg, ilegalnog ulaska u Hamburg.
Zato je tu pristup s pozicije velesile koja se ne mora brinuti za stvarne ljude: ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja individualnih ljudskih sudbina
Issa je, kao i toliki ranjeni mladići prije njega, ovdje samo sredstvo.
Izravno je sredstvo zanimanja Güntherove službe: iz razloga koje film nikad ne objašnjava na uvjerljiv način, on je nasljednik golemog bogatstva svojeg biološkog oca, čuvanog u jednoj hamburškoj banci. Ne, zaista: ili su ruski časnici dovoljno časni da žrtvama silovanja daju ključeve svojih posthumnih trezora smještenih na sigurnom zapadu kontinenta, ili o priči Isse Karpova ne znamo sve relevantne podatke. Kako god bilo, naslijeđeni bi novac mogao pasti njemu u ruke, a iz njegovih ruku onima koji su ga iz vjernika pretvorili u ono što se danas s tako uvijenim gnušanjem naziva islamistom.
Agenti koji ga prate nisu pritom islamofobi.
Günther, recimo, tečno govori arapski. Nekoć je bio šef postaje u Bejrutu, prije nego što mu je tamošnja operacija pošla po zlu. Sada se postupno uništava cigaretama i pićem – što Hoffman, pretio i načet ovisnostima koje će ga doći glave, utjelovljava jezovito dobro – ali iz svake nam je njegove geste jasno da ga umnogome više načinje njegov posao. Zvan je HUMINT: human intelligence, ljudsko obavještajstvo. Raditi s ljudima uvijek je nezgodno, a raditi s ljudima koje iz dana u dan treba nagovarati da odaju najmilije upravo je pakleno.
I u tom paklu živi lik Günthera, protagonista ovog filma.
Najtraženiji čovjek tako dovodi le Carréov iznijansirani svijet u sraz s umjetnim svijetom sigurnosti koji stvara sadašnje stoljeće stalnog rata: na neki način, špijunska fikcija tu pobjeđuje špijunsku stvarnost
E sad, da je bilo što je moglo biti. Da je scenarist Andrew Bovell – koji nema nijedan zaista dobar film sa svojim potpisom – bio sposoban preplesti duboko tragične priče Isse i Günthera u elegiju kakvu one zaslužuju, Najtraženiji čovjek bio bi posve izniman film. Film koji pripovijeda o jednom ranjenom Muslimanu i jednom promućurnom Nijemcu – o pripadnicima sadašnjeg i bivšeg Neprijatelja Amerike du jour – koji igraju svoju igru mačke i miša dok bjeloglavi orao samo čeka da jedan pojede drugoga, kako se ne bi morao truditi loviti dva plijena. Bio bi to, možda, posve točan uvid u špijunsku struku naših dana, onaj u kojemu votka-martinije i trbušne pločice zamjenjuju ispijanje Johnnie Walkera iz boce i trbušina što se prelijeva preko remena.
Najtraženiji čovjek nije taj film.
Uza sve najbolje namjere autora izvornog romana, pisca scenarija, redatelja koji nas je zadužio oblikovanjem vizualnog identiteta sastava Depeche Mode u osamdesetima i fantastičnih glumaca u postavi – uz spomenute, tu su i Willem Dafoe kao Karpovljev bankar, te Rachel McAdams kao Karpovljeva odvjetnica; roman između njih stvara neku priču, film od toga odustaje – Najtraženiji čovjek ne uspijeva istinski zaintrigirati glavninom svojeg trajanja.
Corbijn uživa u vizualiziranju urbanog rasapa Hamburga dok Bovellu prepušta pripovijedanje; Bovell se, pak, tako uživljava u sastavljanje djelića svoje špijunske slagalice da mu stvaranje fascinantnih likova pritom posve promiče.
Glumci se trude koliko mogu.
Samo, glumci su uvijek robovi domišljatosti njihovih gorespomenutih nadređenih. U slučaju filma Najtraženiji čovjek, to je očito bila međunarodna ekipa bez čvrstog autorskog vodstva – pa makar to bio i najomraženiji među svim filmašima, autor-producent; takvoga se nije dalo naći među šačicom usitnjenih europskih produkcijskih kuća sretnih zato što šeću među zvijezdama. U slučaju protagonista filma Najtraženiji čovjek, gorespomenuti nadređeni postoji, i uvjerljivo je prikazan, i tvori os istinske zanimljivosti ovog djela, usprkos svim manama.
Ovo je film o malim zemljama koje pristaju podmetnuti grbaču pod breme CIA-e.
Njemačka nije mala zemlja. Dapače, kao nositeljica BDP-a Europske Unije, mogla bi možda pretendirati na naslov značajne sile – da nije povijesti koja joj se, eh, omaknula. Njemačka tajna služba, oličena u Guntherovoj ekipici, jest stoga mala; unizna i dobronamjerna, ona je uljuđen antipod žandarski revnih zemalja svijeta koje su idealni kandidati za extraordinary rendition. Güntherova služba uvjerena je kako je u dovoljnoj mjeri bolja od toga da s američkim špijunskim službama – ovdje utjelovljenim u nadnaravnoj Robin Wright, jer bi svi svugdje htjeli da su te sreće – razvija strategiju na ravnoj nozi.
Partneri, a ne puleni: u toj zabludi leži tragedija ovih špijuna.
U trenutku kad Günther zaključi da bi mogao kolegijalno razgovarati s Marthom Sullivan – likom Wright – on je na svoj posve izravan način upita koji je krajnji cilj svih nastojanja CIA-e. Ona mu, na svoj posve neizravan način, odgovori frazetinom koja valjda piše u epigrafu pravilnika njezine službe: “Želimo učiniti svijet boljim mjestom.” A kad Günther pri konačnom dogovaranju akcije upotrijebi istu frazu pred svojim nadređenima i samom Sullivan, misli da su se shvatili.
Najtraženiji čovjek ima kraj odličnog filma.
Nije cijeli takav, zahvaljujući manjkavostima dirigentske palice, ali u posljednjem činu, kad svi djelići dramaturške slagalice napokon dođu na svoje mjesto, imamo posla s upečatljivim, izravnim iskustvom upravo one teme kojoj je le Carré posvetio svoju priču. A to nije toliko extraordinary rendition po sebi, koliko razlika u poimanju sigurnosti današnjeg svijeta između onih koji špijunskom poslu pristupaju s empatijom prema nijansama sive, te onih koji za sve imaju jedno te isto, crno-bijelo rješenje.
Drugim riječima, pitanje tu glasi: Volite li špijunski poziv?
Jer možda ste mislili da u današnjem začudnom svijetu on mora izgledati upitno kao u svim pričama Johna le Carréa. Ali ako radite za Amerikance, ako vam u zaglavlju posjetnice stoje slova CIA ili NSA, e, onda se ne morate brinuti oko zamornih detalja: unaprijed imate odgovore na sve, znate tko je naš a tko njihov, i uvijek sve možete riješiti pirotehnikom. A u tom najsigurnijem svijetu naći će se, po svoj prilici, mjesta i za kakvu votku-martini.
Terorizam 2.0
Sve što Amerikanci smisle na kraju im se, u najgorem obliku, vrati kao bumerang. Dobro, ne baš sve, već ono što, ustvari, nikada nije trebalo ni nastati, ali eto jeste, pa se primilo tamo gdje, očito, postoji serijska proizvodnja luđaka.
Najnoviji i trenutno najpoznatiji kandidat za doživotno liječenje u strogo čuvanoj psihijatrijskoj klinici zove se Abu Bakr al-Bagdadi i samoproglašeni je kalif, normalno svih muslimana svijeta, a njegov kalifat prostire se – na internetu. Bilo bi to, naravno, karikaturalno, samo da nije tragično, da ne postoje zemlje, među njima i Hrvatska, u kojima ovog manijaka shvataju ozbiljnije nego što je on mogao poželjeti, pa nema dana da se negdje ne ponovi kako bi se jednoga dana i Karlovac mogao naći u Islamskoj državi.
Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti.
Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti. Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski
Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski, u kojem je George Bush stariji, oslobađajući Kuvajt, bombardirao Bagdad. Sve poslije nije bilo tehnika, već isključivo potraga za spektaklom: pokazalo se kako je, eto, rat u BiH, za razliku od onoga u Ruandi, moguće medijski bolje eksploatirati, pa je jedna golema nesreća završila u prime timeu, a druga, jednako strašna, tamo negdje između vijesti o pingvinu sa Alzheimerovom bolešću i one o nastavku višegodišnjeg meča u kriketu između Pakistana i Bangladeša.
Veteranima IRA-e mora da se teško riješiti osjećaja opće uzaludnosti, dok u pubu, ispod ratnih zastava i preko piva gledaju TV. Generacije boraca su se izmijenile od Uskršnjeg ustanka 1913., britansku su vojsku o jadu zabavili, uhapšeni su odležali valjda milijardu godina robije sve skupa, a nisu na svjetskim televizijama dobili ni deset posto vremena danas namijenjenog svakom islamističkom manijaku od Sirije do Levanta, sposobnom okupiti sto ljudi pod maskama i sa kalašnjikovima, i dovoljno bolesnog da nekome odrubi glavu nakon što se na kameri upali crvena lampica.
Al-Kaida, kako je CIA nazvala bazu podataka Americi odanih protusovjetskih boraca iz afganistanskog rata, nije do 11. rujna 2001. bila udruga numizmatičara, ali je od napada na WTC postala teroristički Marlboro: brend čije lokalne verzije, uz osnovni recept, imaju i nešto lokalnih, specifičnih dodataka.
Drugačije rečeno, stare i novoosnovane terorističke skupine prihvatile su program Al-Kaide, ali su svoje ratove vodile protiv različitih, dostupnih neprijatelja, pristajući na povezivanje sa Osamom bin Ladenom, iako zapravo nikakvu konekciju nisu imali. On je, u prijevodu, dane slave iskoristio da pruži smjernice, a sve ostalo je bilo kao politika, umijeće mogućeg. Tako su negdje napadani aerodromi, a drugdje su, kao u Sarajevu, usamljene budale pucale na ambasadu SAD-a.
Globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat
Grubo rečeno, bez obzira na ljudske žrtve i pojedinačne i obiteljske tragedije, udar Al-Kaide na SAD nije imao nikakav, apsolutno nikakav značaj osim simboličkog. I jednako tako, nikakvu korist osim propagandne. Zapravo, sve drugo je bilo prizivanje štete, završene američkim osvajanjem Afganistana i prekasnom smrću Osame bin Ladena.
Tri aviona, dvije zgrade i nekoliko hiljada mrtvih, ma kako to brutalno zvučalo, nikakav je gubitak za SAD. Atakom na New York je, uz sve ostalo, Al-Kaida sama sebi suzila manevarski prostor: sigurnosne mjere učinile su nove napade skoro nemogućim. No nakon televizijskog prijenosa zabijanja otetih putničkih zrakoplova u znamenite njujorške “Blizance”, i Al-Kaida i Osama bin Laden postali su jednako poznati kao George Bush mlađi i NATO.
Tako je, u najkraćem, globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat.
Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina.
Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina
Samoproglašeni kalif više je genije PR-a nego vojne strategije, pa je, po svemu sudeći, smijenio Al-Kaidu, ozbiljno konkurirajući po zvučnosti i Osami bin Ladenu. Da njegovo ludilo ne podrazumijeva puštanje tuđe krvi, mogli bismo ga usporediti sa nogometnim klubom iz prištinskog predgrađa što je ponudio Luisu Suarezu da kaznu od četiri mjeseca provede u kosovskoj ligi, gdje može igrati jer ta država još nije priznata od FIFA-e i UEFA-e.
Urugvajac se nije ni počešao na ponudu od 30.000 eura za dolazak i mjesečnu plaću od 1.500, ali je Hajvalia, kako se zove tim, dobila prostor u “Telegraphu”, “Daily Mailu”, “Independentu”, na Sky Sportsu i Al Jazeeri… Svugdje gdje se i o Bagdadiju i njegovom sumanutom planu govori kao da je zaista ostvariv.
Kultura spektakla i era površnosti savršene su za pojave poput samoproglašenog kalifa: njegova medijska prisutnost, naime, nema nikakve veze sa činjeničnim stanjem u Iraku, gdje se granice kalifata svakoga dana miču, uglavnom tako što se sužavaju, kao što ni njegov poziv na borbu protiv nevjernika ne definira one koje naziva neprijateljima islama i muslimana.
Jednostavno, ne postoji nikakav sukob islamskog i kršćanskog svijeta, kako se to potencira, već postoji konflikt, o čemu je nedavno pisao bosanski liberal Tarik Haverić, islamskog svijeta i sekularnog Zapada.
Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada…
Problem je, međutim, što je pogrešna interpretacija postala opće mjesto i kao takva savršeno pogoduje raznim bagdadijima. Pretvaranje antiterorističke borbe u histerično proganjanje sumnjivaca, brza izmjena na listi neprijatelja i plasman muslimana, prije svega Arapa, na mjesto koje su u vrijeme Hladnog rata držali Rusi, preparirali su publiku kojoj se iz svog nepostojećeg carstva Bagdadi obraća.
Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada, virtuelnog općeg sukoba civilizacija, koji u praksi nije ništa drugo nego posljedica raspada nekih društava i kasnijeg pristupa konfliktima sa zadnjom namjerom, u kojem nikada nije bio cilj da se problem riješi pravedno, već da ga nema što je prije moguće i bez obzira na dugoročne posljedice.
Jedan od takvih je i unutarmuslimanski sukob u Siriji i sada u Iraku, u kojem se islamisti uglavnom bore protiv – muslimana, skupljajući lajkove i privlačeći pažnju objavljivanjem mapa svojih namaštanih kalifata.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Hrvati – fuck off!
Na splitski aerodrom Resnik, pričaju novinarima još vidno uzbuđeni očevici, u utorak je sletio neidentificirani leteći objekt. Suprotno uvriježenoj science-fiction ikonografiji, ovaj nije bio oblika letećeg tanjura: sa dva mlazna motora na velikim krilima više je sličio klasičnom putničkom avionu.
Pače, ovako odoka – iz kontrolnog tornja – lako bi ga se moglo zamijeniti s Boeingom 757-200, samo što ovaj leteći Boeing nije imao nikakvih oznaka. Bio je, kako je i red s neidentificiranim letećim objektima, dosta neidentificiran.
Objekt su, dakako, vrlo brzo okružili pripadnici Hrvatske vojske, policija je udaljavala znatiželjno mnoštvo, a nakon nekoliko dugačkih minuta iščekivanja iz objekta se konačno pojavilo i nekoliko vanzemaljaca – pravih, pravcatih dvonogih humanoida s tamnim naočalama i neobičnim sitnim slušalicama u ušima.
Bio je to veliki trenutak za ljudsku vrstu. Pukovnik Hrvatske vojske istupio je i prišao korak-dva s desnom rukom podignutom u tradicionalnu gestu mira. – Dolazimo kao prijatelji – rekao je hrvatski časnik. – Zapravo, hm, oni dolaze – oprezno ga je iza leđa ispravio dočasnik. – Mi ih više dočekujemo. – Dobro, to se tako kaže – lecnuo se časnik, pa se opet obratio vanzemaljcima. – Ispričavam se, dobro došli na Zemlju. – Fuck off – kratko je na tečnom engleskom odgovorio visoki humanoid, očito glavni među njima
Bio je to veliki trenutak za ljudsku vrstu. Pukovnik Hrvatske vojske istupio je i prišao korak-dva s desnom rukom podignutom u tradicionalnu gestu mira.
– Dolazimo kao prijatelji – rekao je hrvatski časnik.
– Zapravo, hm, oni dolaze – oprezno ga je iza leđa ispravio dočasnik. – Mi ih više dočekujemo.
– Dobro, to se tako kaže – lecnuo se časnik, pa se opet obratio vanzemaljcima. – Ispričavam se, dobro došli na Zemlju.
– Fuck off – kratko je na tečnom engleskom odgovorio visoki humanoid, očito glavni među njima.
Dalje znamo: uskoro se saznalo da neidentificirani leteći objekt u obliku Boeinga 757-200 zapravo i jest Boeing 757-200, prerađeni putnički avion u vlasništvu CIA-e, zrakoplovne kompanije iz Sjedinjenih Država koja se bavi pružanjem usluga što se ne odbijaju.
Puna dva dana veliki je bijeli CIA-in avion bio parkiran na Resniku, nitko živ nije znao tko je i što točno bilo u njemu, nitko nije znao zašto je uopće sletio u Split, nitko se nije usudio ni pitati.
Pripadnici slavne Hrvatske vojske i policije važno su se vrzmali splitskim aerodromom i vješto se pravili da ne vide pedesetmetarsku zvijer nasred piste.
Tri stotine milijardi dolara Pentagon je ulupao u sofisticiranu stealth tehnologiju i razvoj nevidljivog lovca F-117 Nighthawk, a u Splitu se sasvim slučajno otkrilo da je i obični, trideset godina stari Boeing nevidljiv radarima i ljudskom oku.
Dvjesto kuna kanta bijelog Jupola, trideset kuna limenka školskih tempera, pet-šest kanti Jupola i jedna kutija tempera sasvim je dovoljno da mu se prebojaju sve oznake i na repu nacrta mala američku zastavica – zajedno s rukama nije Pentagon koštalo više od dvjesto dolara – i odjednom nitko živ u Hrvatskoj ne vidi stotinu šesnaest tona teški avion.
Zanimljiva je ta stvar, to što spominje gospodin ministar – onaj, kako se zove, sad ga je spomenuo, u vezi američkih polovnih kamiona kao zaloga obrane… – da, suverenitet Republike Hrvatske. Ne znam, naime, jesam li dobro shvatio koncept državnog suvereniteta, ali za jednu nezavisnu, samostalnu i suverenu zemlju, Republiku Hrvatsku se zapanjujuće malo pita
– Koji avion? – odgovara onda onaj pukovnik Hrvatske vojske znatiželjnim novinarima, sve pridržavajući šapku i nadglasavajući se sa snažnim Rolls-Royceovim motorima iza leđa.
Saznali smo tako da nevidljivi Boeing 757-200 nije prvi put u Splitu: agenti CIA-e, uglavnom, već godinama švrljaju po Hrvatskoj kao da im je ćaćina, nitko ih ni za što ne pita, nikome ni za što ne odgovaraju.
Pitate li premijera ili ministra obrane, samo će vam kratko reći da je to naš strateški interes, i da je svaki polovni vojni kamion što su nam ga poklonili osvjedočeni američki prijatelji zalog obrane suvereniteta Republike Hrvatske.
– Ne kamion, nego avion! – ispravit ćete ih onda glasno.
– Koji avion? – odgovorit će ministar obrane, sve se nadglasavajući sa snažnim Rolls-Royceovim motorima iza leđa.
Zanimljiva je ta stvar, to što spominje gospodin ministar – onaj, kako se zove, sad ga je spomenuo, u vezi američkih polovnih kamiona kao zaloga obrane… – da, suverenitet Republike Hrvatske.
Ne znam, naime, jesam li dobro shvatio koncept državnog suvereniteta, ali za jednu nezavisnu, samostalnu i suverenu zemlju, Republiku Hrvatsku se zapanjujuće malo pita.
Nekidan, recimo, premijer i Vlada donijeli plan štednje, sve su lijepo pobrojili, zbrojili, oduzeli i na koncu prepisali učisto na komad trgovačkog papira, a onda im Europska komisija glatko odbila plan.
Bliži se, eto, povijesni trideseti svibnja, nekadašnji slavni Dan državnosti, već dvadeset četvrti otkako su Hrvati na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora čvrsto stali svoji na svoje, odlučni da se više nikada za hrvatsku unutarnju stvar ne pita Beograd. Je li dakle bilo uzalud? Naravno da nije: ni nakon dvadeset četiri godine Beograd se ne pita za hrvatsku unutarnju stvar. Zapravo, Beograd se još jedini ne pita. Dobro, i Zagreb
Bruxelles, kažu, nije zadovoljan. Malo prije toga, čitali ste u novinama, mađarski MOL odlučio prodati svoj udio u Ini, pa sjeo pregovarati s Rusima, kao da nas nema. Hrvatska se vlada malo pobunila, ima ona svoj plan, treba i njoj novac – ipak je Ina hrvatska nacionalna naftna industrija – ali Mađari ih glatko odbili.
Prije toga, opet, novine objavile kako je izgubljeni rat u Afganstanu Hrvatsku do sad koštao stotinu milijuna eura. Mi s Afganistanom, naravno, nemamo ništa – a i stotinu milijuna eura Liniću bi sada došlo kao budali šamar – ali ispalo je da to moramo jer tako kaže NATO.
Hrvatska vlada dosjetila se onda te pare nekako uzeti od Crkve, pa stala pisati Zakon o financijskom poslovanju neprofitnih udruga, ali biskupi ih glatko odbili. Po ugovoru s Vatikanom, posjećaju oni, Crkva hrvatskoj državi ne mora plaćati porez.
Postoji li dakle išta u ovoj državi za što se pita Hrvate?
Jebemtisve, pa hrvatska se država ne može obračunati niti sa Zdravkom Mamićem, jer ne da Uefa!
Bliži se, eto, povijesni trideseti svibnja, nekadašnji slavni Dan državnosti, već dvadeset četvrti otkako su Hrvati na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora čvrsto stali svoji na svoje, odlučni da se više nikada za hrvatsku unutarnju stvar ne pita Beograd. Je li dakle bilo uzalud? Naravno da nije: ni nakon dvadeset četiri godine Beograd se ne pita za hrvatsku unutarnju stvar. Zapravo, Beograd se još jedini ne pita. Dobro, i Zagreb.
Četvrt vijeka kasnije, za unutarnje stvari slavne nezavisne i suverene Republike Hrvatske pitaju se Bruxelles, Strasbourg i Budimpešta, Međunarodni monetarni fond, Vatikan i NATO. A oni pažljivo slušaju pitanje, značajno klimaju glavom, pa samo kratko odgovore:
– Fuck off.
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije)
O limitima špijunskog uma
Ako čitate ovaj tekst u izvornom mediju njegovog pojavljivanja, to znači da ste na internetu. Čak i ako ga čitate na papiru, to opet znači da ste ga odštampali sa interneta ili je to neko učinio za vas. Kako god okrenete, između mene i vas na ovaj ili onaj način posredovao je internet, a to znači da smo oboje dobrovoljni učesnici u verovatno najuspešnijoj operaciji koju je ikada izvela zloglasna američka CIA, koja je i inače, kao što znamo, kriva za sve što ne valja na svetu. Što valjda znači da je svet pre nastanka CIA (ili pre ”otkrića Amerike”, uostalom) bio baš divno mesto za život (kuga, kolera, inkvizicija… name it) i jako se, evo, čudim kako smo ga tako olako profućkali.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku? Ne, nije to izjavio ni neki jurodivi srpski pop ili penzionisani profesor ONO i DSZ iz Kuršumlije, niti učeni i lucidni Davor Domazet Lošo, nego Putin, Vladimir Putin, predsednik Rusije, samim tim bar teoretski jedan od ne samo najmoćnijih nego i najbolje informisanih ljudi na svetu. Ako moć i informacija nisu ionako već jedno te isto.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku?
Pa dobro, nakon Assangea, Snowdena i drugih pomodnih antiestablishmentskih cyber-disidenata i globalnih superzvezda visokobudžetnog levičarskog šika, ovo otkriće bivšeg dugogodišnjeg profesionalnog ”aktiviste” nekada čuvene hladnoratovske konkurentske firme KGB i ne zvuči baš jako revolucionarno. Ali važnije od toga je nešto drugo: šta ono zapravo znači i kakve su mu implikacije? Koliko je ono zaista relevantno?
Lično sam načelno sklon da poverujem Putinu, kao što inače verujem svim imperijalnim moćnicima kada govore loše o moćnicima konkurentskih imperija: svi su oni uvek u pravu kada se ogovaraju. Lažu samo o sebi i svojima. Nije da je možda baš doslovno ”internet izmislila CIA” (pri čemu bi, reklo bi se, Central Information Agency trebalo shvatiti više kao metaforu za sve USA službe, a i šire od toga), ali stara je priča, koja nije predaleko od pameti, da je u nastanku i razvoju onoga što danas znamo kao internet bitnu ulogu igrala vojna tehnologija, pa onda i špijunske i druge mutne i senovite svrhe kojima se bave ili nastoje da se bave sve države.
A one velike, bogate i moćne bave se time više i jače jer im se tako može, a ne zato što su nužno i po nekoj tobožnjoj unutrašnjoj naravi ”gore” od nekih drugih, malih i bednih (koje su zato, tj. usled besparice i tehnološke zaostalosti sklonije staromodnijim i konvencionalnijim oblicima tiranisanja onih nesrećnika koji su im za to dostupni).
Tako gledano, u neku je ruku nesumnjivo tačno da je ta naša donekle metaforična ”CIA” ”izmislila Internet”, ali je onda isto tako ”izmislila” i štošta drugo – od tostera, mikrotalasne pećnice i tube za senf do svemirskog broda i atomske bombe.
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija
Zapravo je i teško pronaći išta važno ”izmišljeno” u 20. veku, a da se to, uz ne preterano veliku pesničku slobodu, ne bi moglo staviti na dušu nekakve CIA-e, KGB-a ili čak Gestapoa. Neke od tih stvari imaju nedvosmisleno i jednoznačno negativnu konotaciju (ne znam kojem bi to dobru mogla poslužiti atomska bomba?), ali mnogo je više onih koje se mogu upotrebljavati na bezbroj načina sa različitim etičkim predznacima, a danas su se svakako transformisale u izrazito ”civilne” svrhe: ne znam, možda je moguće nekoga i mučiti tosterom, ali fakat je da u ogromnoj većini slučajeva ova naprava služi samo tome da sebi napravite dobar sendvič.
Sa internetom je u neku ruku slično: da, on je svakako najfantastičniji mogući način da vas Veliki Brat posmatra u svakom trenutku; George Orwell bi napisao još puno mračniju verziju 1984. samo da je mogao da predvidi internet.
Međutim, isto tako, internet vam može poslužiti i u bezbroj sasvim benignih, pa i nedvosmisleno dobrih svrha – od političkih, preko edukativnih do, šta znam, ljubavnih. U tom je smislu sasvim razumljivo da se nećete mnogo zamarati pitanjem njegovog izvornog političko-tehnološkog praporekla, onako kako se, kada upoznate zgodnu i privlačnu devojku ili momka, sigurno nećete baš jako zanimati za to kakvi su joj ćaća i mater i da li joj je deda bio u Našoj ili pak Njihovoj vojsci – ko god tu bili i Mi i Oni.
Pa dobro, ali zašto onda to Putin radi? I šta želi time da postigne? Ne treba nikada zaboraviti: Putin Vladimir je čovek Službe, a to je naprosto žanr za sebe; ti ljudi jednostavno ne mogu da razmišljaju drugačije nego iz sopstvenog žanra, špijunsko-konspirološkog. Za njih ništa drugo ne postoji ili je barem od trećerazrednog značaja.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti
To što su na ”banalno” činjeničnoj ravni neretko i u pravu učvršćuje ih u zavodljivom uverenju da znaju i više i važnije od drugih. Mada obično samo imaju na raspolaganju gomilu suvoparnih činjenica među kojima ne povlače baš pouzdani hijerarhijski poredak po relevantnosti i između kojih uspostavljaju vrlo siromašan asocijativni niz, jer im suštinski izmiče sve što ne staje u njihovu suženu sliku sveta.
A šta se time hoće postići? E, tu već Putin nije tako iracionalan, kao što to nisu bili ni njegovi bezbrojni prethodnici iz analognih vremena. Problem s internetom kao globalnom pojavom – uz sve prednosti i opasnosti ovakve povezanosti sa stanovišta nas ”običnih građana” – jeste u tome što ga ”mi” (recimo, neka pojedinačna državna vlast, ma koliko velika i moćna bila) ne kontrolišemo, što onda, sekiramo se, znači da ga kontroliše Neko Drugi. A ko će to biti ako neće dobra, stara ”CIA, snajka, CIA”, kako bi to rekao jedan neodoljivi balkanski špijun- volonter…
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti.
Portret savremenika: Isus
Naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi.
Izvod iz prekršajne i krivične evidencije Službe bezbednosti Sinedriona u Jerusalimu; strogo poverljivo: Isus (poznat i kao Ješua, kasnije i kao poslanik Issa a.s.) Nazarećanin (aram.: Ha Nocri), Hristos (grčki), Hrist, Krist i ostale verzije, zavisno od jezika; to prezime je verovatno naknadno dodato. Tvrdio je da je iz Hamale, ali nije potvrđeno.
Rođen otprilike početkom nove ere (podaci se ne slažu) u Nazaretu od majke Marije i oca Josifa; pogubljen na Golgoti, Jerusalim, otprilike 33. godine n. e. o Pashi (podaci astronoma su protivrečni, a i računanje vremena razlikuje se). Zanimanje: drvodelja, kako je sam izjavio; po evidenciji organa unutrašnjih poslova – nezaposlen i skitnica.
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Sektaško delovanje i neprijateljska propaganda: protivno učenju priznate tradicionalne (i jedine) vere, protivno delikatnim političkim okolnostima u kojima se Izrailj nalazio u vreme izvršenja krivičnih dela i prekršaja (manje od nezavisnosti, više od autonomije), Isus Nazarećanin izvršio je više dela neprijateljske propagande i širenja sektaške jeresi. Klevetao je sadukeje, fariseje, pa čak i književnike!
Tvrdio je da će jerusalimski Hram biti razrušen i da će na njegovom mestu niknuti Hram nove vere; propovedao je nepoštovanje sabata pod demagoškim izgovorima; predstavljao se kao Mesija i izaslanik Božji; osporavao je i ovozemaljsku vlast Tetrarhovu i – još strašnije – imperatora Tiberija, protivno interesima Izrailja i na štetu dobrosusedskih odnosa sa Rimom. Pokušao je da zasnuje sektu zasnovanu na demagoškoj teoriji o jednakosti svih ljudi i ljubavi prema bližnjima i tako pridobio simpatije i podršku fukare, marginalnih elemenata, stranih plaćenika i domaćih izdajnika.
Zbog svega toga lišen je slobode tokom večere sa saučesnicima, a zahvaljujući delovanju ubačenog tajnog istražitelja, ali i obaveštajnog radnika posebno ubačenog u grupu. Prilikom intervencije došlo je do otpora, kojom prilikom je jedan od pripadnika Službe ostao bez uha. Saučesnici su se razbežali, kojom prilikom je došlo i do prekršaja javnog morala, jer je jedan ostavio haljine u rukama policije i pobegao go golcat.
Isus Nazarećanin predat je nadležnim organima Hrama i Sinedriona koji su ga smesta osudili na smrt, već dovoljno iznervirani ishodom javnih debata koje su s njim imali i iz kojih je izlazio sve popularniji kod naroda. Zbog podele vlasti, odveden je Visokom predstavniku Rima i prokuratoru Judeje da presudu potvrdi, ali ovome se dokazni materijal učinio nedovoljan, a odbrana osuđenika solidna, pa je oklevao.
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara
Pritisnut političkim okolnostima i delikatnim položajem svojim u Jerusalimu, prokurator Pontije Pilat veoma preko volje potvrdio je presudu Isusu Nazarećaninu i dvojici razbojnika, Dismasu i Hestasu, a – na izričito traženje, da ne kažemo otvorenu ucenu – Sinedriona, pomilovao takođe na smrt osuđenog drumskog razbojnika Var Ravana (poznatijeg kao Baraba). Smrtna kazna izvršena je na Golgoti 14. dana meseca nisana (kasnije će u istoriju ući kao Veliki petak).
Šta se tačno desilo 16. dana nisana ostaje nejasno. Operativci Službe, diskretno poslati da provere glasine koje su kolale Moabitom i oko Golgote, našli su prazan grob Isusa Nazarećanina (dva preostala groba nisu bila remećena). Posumnjalo se na krađu leša, ali leš nije bio nađen. Egzaltirane žene zatečene u blizini (majka Marija i prijateljica Marija iz Magdale koja prolazi kroz evidenciju po liniji prostitucije) tvrdile su da je Nazarećanin vaskrsnuo iz mrtvih i uzneo se na nebesa, kod svog Oca, aludirajući na Onoga Čije Ime se ne izgovara.
Ubačeni tajni istražitelj, Jehuda iz Kirijata (Juda Iskariot), nađen je u noći između 16. i 17. nisana mrtav u Getsimanskom maslinjaku, sa ubodnim ranama od hladnog oružja, ali je odnekud puštena priča da se obesio. Ta se priča raširila toliko da je naša procena da je bolje ne osporavati je, a i kancelarija Visokog predstavnika slaže se s tim.
Procena Službe je da bi iz ovog incidenta mogla da se izrodi nepotrebna komplikacija ionako složene političko-bezbednosne situacije, pa je potrebno nastaviti sa operativnim radom na terenu po liniji verskog ekstremizma sektaškog tipa.
Isus Nazarećanin Hrist naš je savremenik evo već skoro 2000 godina; ne od rođenja, nego od smrti njegove u 33. godini aetatis suae. I ne samo to: Isus će ostati naš savremenik sve do Strašnog suda, dakle kraja svega (muslimani kažu: Belaja), do Poslednjeg Informativnog Razgovora – kad god on nastupi. Za milion godina ili sutra (kako upozoravaju Jehovini svedoci koji straže li, straže, da ih ne zateknu nespremne). Zašto i kako?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka
Zato što je Isus sa nama na način veoma upadljiv već dva milenijuma; zato što na svetu ima dve milijarde hrišćana kojekakvih denominacija, ali iste vere, što je onomad Koštunica propustio da primeti kad je čestitao Uskrs samo pravoslavnima, monaštvu i sveštenstvu, samo SPC-u. Uzgred: Staljin je pitao onomad: Koliko divizija ima taj Papa?; posle je ispalo da ih ima mnogo.
Isus Nazarećanin bio je fukara, skitnica, siromah – i kao takav poslanik Božji, upravo stoga; u očima uredne i u poslovima upravljanja dalekim zemljama iskusne rimske vlasti lice remetilačko i suvišno. Da bismo razumeli njegov značaj u tom zadatom trenutku, valja nam se vratiti u njegovu sredinu i okolnosti. Zemlja Izrailjeva, Isakova i Avramova bila je pod okupacijom Rima; imali su lokalnu samoupravu pod kontrolom Visokog predstavnika Imperije, kome nije bilo lako.
Poslednje što mu je trebalo bio je još jedan popularni prorok koji propoveda – od svih stvari! – ljubav prema bližnjima, pa i prema neprijateljima, okretanje drugog obraza, ljubav, jednom rečju potpunu i neograničenu. Istini za volju, ta ideja, toliko egzotična i nova, mogla se dopasti i verovatno se dopala jednom Pontiju Pilatu. Tadašnji visoki činovnici Tiberijevog carstva morali su biti stoički nastrojeni, s obzirom na političke okolnosti: ljudi obrazovani na grčkoj kulturi i filozofiji i vezani moralnom obavezom služenja Carstvu morali su sebi naći filozofsku podlogu i oslonac; boljeg od stoičkog nije bilo.
Zamislite sada jednog iskusnog i obrazovanog rimskog gospodina koga zapadne da služi u levantinskom haosu Jerusalima, među svadljivim i prevejanim lokalnim funkcionerima, redom teološkim cepidlakama s kojima nikako na kraj. A situacija složena, pobune svaki čas, nezadovoljstvo tinja, Jerusalim se trese i koleba.
Iz te napete i nervozne atmosfere izlaze i Isus i Pilat. Pilat – instinktom iskusnog administrativca – shvata da je bolje Isusa pustiti neka trabunja po trgovima i sinagogama, pa makar terao trgovce bičem iz hrama. Lokalna vlast, međutim, poljuljana u osnovama svoje teokratije, Isusa ne može da podnese isto tako sasvim nagonski. On ih podriva tamo gde su najtanji. Pritom još i čini čuda, da bi na kraju i sam vaskrsnuo. Eto, to je bio kontekst.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
A šta je to Isus propovedao što ga čini našim savremenikom od početka pa do kraja našeg vremena? Ništa naročito i upravo zato tako veliko i važno: ljubav, strpljenje, istinu i pravdu. Samo to. Prvo je odvojio crkvu od države, materijalno od duhovnog, jednom za svagda, do kraja postojanja. Pokazao im je rimski novčić i rekao: Čiji je ovo obraz na novcu? Ćesarov. Dakle: Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje i tačka, kao što nas stalno podseća blagi i mudri Mirko Đorđević.
Svi su ljudi dobri, kaže Isus, mada su neki skrenuli s tog puta, a i oni mogu da se vrate – samo ako se potrudimo oko bližnjih naših. Isus je uspostavio ono čega pre njega nije bilo: uzajamnu nezavisnost i poželjnu ravnotežu unutrašnje duhovne slobode i spoljnog materijalnog sveta. Nalik na Sokrata, Isus pita: Treba li da vam objašnjavam koja je razlika između dobra i zla? Vaša duša će vam reći razliku, kaže Isus. Pouzdanje u ugrađenu dobrotu ljudske duše suština je hrišćanstva, Isusove nauke.
E, sad: nauka je tu važna, a ne Isus. Isus je svoje pošteno obavio onda kada je trebalo. Jedan jevrejski hasidski mudrac iz XVIII veka, Baal Šem Tov (a svi mistici se među sobom prepoznaju), tumači Božju poruku ovako: Izgubili su Me – to jest prestali su da me znaju jer to nije moguće, ali kamo sreće da su Me izgubili tražeći Me i držeći se Mog učenja. Ni Isus ne bi drugačije rekao: pustite mene, ja sam svoje obavio, bolje je da se vi držite mog učenja.
A njegovo učenje je jednostavno, daleko jednostavnije od kasnijih tumačenja od kojih nam više uši otpadoše tokom ova dva milenijuma: to je učenje ljubavi, praštanja i strpljenja koji sve pobeđuju. Isus nam pokazuje na odmah i na sada: ostavite mrtve da sahranjuju mrtve i pođite za mnom; činite dobro i subotom; pustite sadukeje, fariseje i književnike, oni ionako samo deru sirotinji kožu s leđa. Takav strašan udarac etabliranoj tradicionalnoj verskoj zajednici nikada nije bio zadat sa tako visokog mesta; do dana današnjeg taj udarac boli, jer je opravdan i pravedan.
Nije da je mnogo pomoglo u praksi: u Isusovo ime učinjeno je mnogo toga od čega se njemu gadi na nebesima; rekao bi čovek da mu je lakše bilo za 33 godine zemaljskog života, uključujući i Kalvariju, nego za dva milenijuma nebeskog. Ali je njegovo učenje ostalo kao naša jedina uteha i zato će vazda, ad infinitum, i ninje i prisno i na vjeki vjekov, Isus biti naš savremenik. Njegovo je bilo da nam ukaže na ispravan put; sve ostalo je naše; a šta će nam inače sloboda izbora?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Vekovima se, inače, iz razloga teološke i moralno-poučitelne zabave, poteže pitanje: A šta bi bilo da se Isus sada odjednom pojavi među nama? Pitanje jeste blesavo, ali i neodoljivo. Kao prvo: trebalo bi da znamo da li bi se Isus pojavio kao Kralj Nebeski sa mačem, kao što je umeo da zapreti u svojim dosta politički smelim alegorijama koje su ga skupo koštale – ili kao onaj isti novozavetni skitnica, golja i drvodelja bez posla koji čini čuda kad mu dođe?
Uzmimo drugu varijantu kao zabavniju (prva ionako mora da sačeka do Kraja sveta): odmah bi se našao neki Levi Matej, carinik u ostavci, kao onaj prvi, obaveštajni radnik (ali verovatniji, s obzirom da čak ni u dekadentnoj Judeji nije bilo Bracike Kertesa), da ide za njim i krivo zapisuje sve ono što Čovek nije rekao. Sve bi odmah stiglo Tamo Gde Treba i onda bi nastao problem: šta sad sa njim? Ako bi počeo sa čudima, to bi uveliko zakomplikovalo ionako složenu bezbednosnu situaciju: da neko razveže jezik Braciki Kertesu; da neko vrati pameti Kostu Čavoškog; da neko učini da Brana Crnčević progleda, a da Duća Spasojević i Kum Luković ožive, pa da im se sudi odvojeno?
Sveta Matera Srpska Pravoslavna Crkva našla bi se u velikoj neprilici: Isus bi ih prvo pitao ko je Sveti Sava, a onda i ko su Nikolaj, Justin, Filaret i Pahomije… Objašnjavanje bi trajalo dosta dugo, a ishod bi bio najblaže rečeno – neizvestan. Opet sadukeji, fariseji i književnici; Oče moj, zašto si me ostavio? (Elli, Elli, lama sabahtani?) Možda je druga varijanta bolja: razbiti kao sudove lončarske? (Psalmi) Ali, to nije svojstveno Isusu i nije nam se nadati – koliko god bi se naša duša veselila u svojoj izgubljenosti.
Najverovatnije bi se umešao onaj neki Luković iz MUP-a, stručnjak za sekte i napisao službenu belešku na temu Pojava lažnog Mesije; povezao bi to sa Vatikanom (koji bi jedva dočekao da se o tome neko drugi izjasni, a ne oni), Kominternom i CIA.
Onda bi se umešala Javna bezbednost u smislu javnih skupova bez dozvole i Ministarstvo vera u sličnom smislu (nije registrovan kao tradicionalna verska zajednica); u slučaju činjenja čuda umešalo bi se Ministarstvo zdravlja (po linijama psihijatrijskim, oftalmološkim, otorinolaringološkim i kardiovaskularnim – zavisno od toga je li Isus nekome vratio pamet, vid, govor ili život), Ministarstvo poljoprivrede (u verovatnom slučaju pretvaranja nekog od naših stolnih vina u pravo vino) i Ministarstvo finansija (takse i akcize na alkohol). Najviše čemu bi Isus mogao da se ponada ovde i među nama jeste intervju kod dve Cece u Peščaniku, ali to ionako samo mi slušamo. Može slobodno da se pojavi.
(Članak je izvorno objavljen u beogradskom tjedniku Vreme).
Epoha hard rock poglavica
Ovih dana ‘‘svi“ pišu o novo-starom mađarskom kralju, caru, predsedniku, premijeru, ocu nacije i šta li je već sve većinskoj Mađarskoj Viktor Orban u ovo vreme rapidnog opadanja snage i smislotvorne moći evropskih demokratija, naročito onih istočno od nekadašnje linije blokovske podele.
Čitam to portretističko-biografsko trunje bez mnogo entuzijazma, ali ipak istrajavam, valjda tražeći u njemu objašnjenje kakvo se u njemu sigurno ne može naći – a gde može, ako može, još je nejasno – kadli naletim na bizarnu triviju: navodno je omiljeni bend Orbana (rođenog 1963.) Creedence Clearwater Revival, klasik američkog ‘‘južnjačkog“ rokenrola, onu vrstu muzike koja vas odmah asocira na beskrajnu vožnju kamionom iz Alabame u Minesotu, ili tome slično.
…a na koncertu je, u počasnoj loži, uslikan i predsednik Republike Srbije Nikolić Tomislav (…) i to u nekakvom ‘‘rockerskom“ outfitu, s amblematskom kožnom jaknom, valjda onom istom koju je nedavno dobio na poklon od ljutih ruskih bajkera, onih koji od svih rokenrol zvezda najviše vole kantautora Putina, Vladimira Putina
Orban i ja gotovo smo vršnjaci, tek sam dve godine mlađi. Slušali su se i u nas ‘‘Kridensi“, kako smo ih svi zvali, svaka je poštena rockerska kuća imala u svojoj kolekciji onu njihovu kako-se-već-zvala kompilaciju, i nisi mogao ozbiljno shvatati nekoga ko ne zna Suzie Q, Have You Ever Seen the Rain ili Bad Moon Rising, ali ipak, ipak… CCR bili su nešto kao ‘‘muzejska činjenica“, svakako respektabilna i stvar jedne nove opšte kulture, ali živa muzika tog vremena bilo je ipak nešto sasvim drugo, kako u Engleskoj tako i na Balkanu…
No, opet, možda je u Mađarskoj pod sovjetskom okupacijom bilo drukčije, ko će ga znati. Njihove su vedete poput Omega i Locomotiv GT naginjale hard rock zvuku… Pre koju godinu gledao sam odličan slovački film smešten u ta vremena; neki klinci, Slovaci, učeći skidaju ‘‘po sluhu“ tekstove s mađarskih ploča (ne treba zaboraviti da je Mađarska bila ‘‘najveselija baraka u lageru“!) mada mađarski ne umeju ni da beknu, a onda odu u neko mađarsko selo u Slovačkoj na gažu, gde jedva izvuku živu glavu jer ih seljaci pojure vilama, misleći da se klinci svojim besmislenim pseudomađarskim mumlanjem namerno rugaju njihovom jeziku.
Nekako malo pre mađarskih izbora, dinosaurusi zvani Deep Purple (bili su dinosaurusi i onda kada sam kupio njihov Live in Japan, što je moglo biti recimo 1977. i 78., kada sam imao 12-13 godina) došli su u Beograd – na istoj će turneji, logično, posetiti i Budimpeštu – a na koncertu je, u počasnoj loži, uslikan i predsednik Republike Srbije Nikolić Tomislav (još ranije ‘‘outovan“ kao njihov prekaljeni obožavalac, što u prevodu s jezika mistifikacija po svoj prilici znači da je nekoliko puta zadrmao glavom uz Hush na igranci u Domu kulture u Kniću oko 1976.), i to u nekakvom ‘‘rockerskom“ outfitu, s amblematskom kožnom jaknom, valjda onom istom koju je nedavno dobio na poklon od ljutih ruskih bajkera, onih koji od svih rokenrol zvezda najviše vole kantautora Putina, Vladimira Putina.
Biće da je to kulturološki portret neokonzervativističkog lidera današnjice, bar u poluperiferijskim zemljama, tek malo izvan epicentra Zapada (tj. zapadne Evrope i severne Amerike): bio je i on nekad, kao da nam se poručuje, ‘‘mlad i lud“ (…), ali onda je sazreo i shvatio da su Prave Stvari dom i porodica, otadžbina i crkva…
Društvo mu je pravila, dakako, supruga Dragica, za koju je objektivnom posmatraču odmah jasno da je odrasla na postpunk-hardcore-industrial trashu. Čini mi se da je se sećam s Einsturzende Neubauten.
Šalu na stranu, nije li se i onaj pričuvni Putin, zvan Medvedev Dimitrij, znao nešto izjašnjavati kao ljubitelj tvrđeg zvuka, tj. heavy metala? Ne mogu da se setim (dobro, lako bih ga izgooglao, ali čemu?) koji mu je ono bend najviše pri srcu, ali mislim da je neki užas i ljiga, nešto kao Scorpions, ili takvo šta.
I gle, evo baš pre dan-dva, čitam kako se i predsednik Venecuele Nicholas Maduro, ne samo formalni nego i ideološki naslednik neumrlog Uga Chaveza, izvoleo očitovati o svojim muzičkim nazorima koji kao da su prepisani od nekog obožavaoca Divljih jagoda i Teške industrije iz poznih sedamdesetih.
Maduro trenutno, doduše, nema baš mnogo vremena za slušanje muzike jer mu u zemlji besni pobuna ‘‘antichavista“ (koji su inače odreda, znamo već šta: američki agenti, kao što su to onomad bili i rokenroleri, hipici i ostali punkeri u istočnom bloku), ali govoreći upravo u kontekstu tih dešavanja, Maduro opovrgava priče da je autokrata sklon nasilju i represiji i čelnik jednog ne baš jako demokratskog režima saharinskom pričom kako su on i njegovi ministri zapravo ‘‘neka vrsta hipija i boema“, a kako se on muzički, duhovno i politički kalio uz Led Zeppelin i Johna Lennona, borca za prava potlačenih.
Da li stvarno ima nečega potmulo, ali neotklonjivo zabavnog u ovim primerima, ili je u pitanju vic koji je smešan samo onome ko ga priča, tj. meni?
Taj rokenrol je ionako izmislila CIA, a onaj agent Elvis je zavrteo kukovima samo zato da izludi pošten svet i da radni narod otera iz crkve, iz partijske ćelije, ili već s tako nekog mesta na kakva se, izgleda, ponovo vraćamo, čak prividno dobrovoljno. Doduše, danas se vrti kukovima više nego ikada, ali to više nikome ništa ne znači, a najmanje znači pobunu
‘‘Začudni“ i manje-više kontrastni efekat proizvodi to što rokenrol kulturu povezujemo s nečim antiautoritarnim i emancipatorskim, a ovi drmoglavci uz glasne, u struju uštekane džitre su autoritarni vladari i zastupnici tzv. porodičnih vrednosti, većinom i ljudi koji su skloni vrlo mračnim, ultrakonzervativnim pogledima, a pri tome ne biraju mnogo sredstva da svoje poglede nametnu i drugima.
Šta onda to znači? Da su oni licemeri i lažovi, koji se predstavljaju za nešto što nisu, misleći da će tako ostaviti bolji utisak? Ne, ili bar ne nužno. Mnogo pre će biti da to samo pokazuje koliko je supkultura rokenrola – ne kao striktno muzičkog idioma, nego u najširem značenju te reči – postala sastavni deo teškog mejnstrima, opšte mesto bezbrojnih miliona globalnih muškobanjastih ‘‘macho odrastanja“. Da, naravno, nisam slučajno rekao macho: nije bez neke da se tu gotovo uvek radi o hard rock i heavy metal vedetama, pa bilo da su to neki natapirani bezveznjaci ili istinski velikani kao Led Zeppelin.
Biće da je to kulturološki portret neokonzervativističkog lidera današnjice, bar u poluperiferijskim zemljama, tek malo izvan epicentra Zapada (tj. zapadne Evrope i severne Amerike): bio je i on nekad, kao da nam se poručuje, ‘‘mlad i lud“ (evo, negde na dnu ormara još čuva crni kožnjak i izgrebani LP nekog prangijanja kosmatih brkajlija iz kaubojske pripizdine), ali onda je sazreo i shvatio da su Prave Stvari dom i porodica, otadžbina i crkva (ili svetska proleterska revolucija, u ‘‘levoj“ varijanti, suštinski srodno puritanskoj).
A i čemu se tu čuditi, zar nije tome tako, i zar baš tako ne treba da bude? Taj rokenrol je ionako izmislila CIA, a onaj agent Elvis je zavrteo kukovima samo zato da izludi pošten svet i da radni narod otera iz crkve, iz partijske ćelije, ili već s tako nekog mesta na kakva se, izgleda, ponovo vraćamo, čak prividno dobrovoljno. Doduše, danas se vrti kukovima više nego ikada, ali to više nikome ništa ne znači, a najmanje znači pobunu.
Nezgodna istina
John Le Carré jedan je od najznačajnijih, a i najpoznatijih svjetskih pisaca špijunskih romana. Među njegovim romanima nalaze se slavni naslovi, kao “Mala bubnjarica” (1983.), “Savršen špijun” (1986.), “Krojač Paname” (1996.) i “Brižni vrtlar” (2001.). Le Carréova djela osvojila su brojne ugledne nagrade, a prema više njegovih romana snimljeni su filmovi i televizijske serije.
U britanskom prekomorskom posjedu Gibraltaru izvedena je protuteroristička operacija kodnog naziva Divljač. Cilj je bio zarobiti i oteti opasnog džihadskog trgovca oružjem. Organizatori su bili ambiciozni britanski doministar vanjskih poslova, doministrov prisan prijatelj, inače čelnik privatne sigurnosne kompanije, i sumnjivi američki CIA-in operativac koji pripada ekstremnoj kršćanskoj desnici…
U ovom novom romanu (objavljenom u Velikoj Britaniji 2013. godine) John le Carré kreće se po poznatome mu terenu rada tajnih službi, roman je poprilično temeljen i na Le Carréovim vlastitim iskustvima, tako da su brojni i autorovi autobiografski elemente u romanu. Stoga možda više nego u ikojem dosadašnjem romanu otkriva mehanizme rada tih organizacija i puno otvorenije donosi moralne sudove o njima.
Naslov: Nezgodna istina
Autor: John Le Carré
Prijevod: Petra Mrduljaš Doležal
Književnost
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 278
Uvez: meki
ISBN 9789533132945
Izdavač: Profil
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)