novinarstvo s potpisom
Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list
Prije nekoliko godina slovenski pisac Goran Vojnović napisao je u listu Telegram duhovitu komparativnu analizu slovenske i hrvatske stranačke politike. Slovensku stranačku politiku Vojnović je u tekstu usporedio s televizijskim talent šouom. [Read more…]
Foto: Ivan Posavec
O čemu govorimo kad govorimo o Grčkoj? O “narodu patoloških lijenčina”, kako Grke naziva njemački jurišni tabloid Bild, o “urbaniziranim čobanima koje treba naučiti pameti” i “Srbima koji ne govore srpski”, kako ih, još maštovitije, nazivaju anonimni komentatori po najuglednijim hrvatskim informativnim portalima, ili su Grci neradnici koji ne plaćaju porez, a na kraju godine primaju trinaestu i četrnaestu plaću plus naknadu za redovni dolazak na posao, kako to pišu hrvatski ekonomski analitičari [Read more…]
Foto: Gong
Časopis The Economist nastanak je Europske monetarne unije još sredinom devedesetih okarakterizirao kao veliki rizik, jer ”ukoliko se pojavi ekonomska kriza i usmjeri zemlje članice jedne protiv drugih, promjene će biti prebrze i dalekosežne za redovno postupanje. Kad EMU padne na testu, čitava bi se struktura mogla raspasti“. [Read more…]
Na nedavno održanom ekonomskom skupu HDZ-a, uz ugledne ekonomiste iz Münchena, u prvom je redu sjedio i zastupnik CDU-a u Bundestagu Klaus-Peter Willsch, jedan od ekonomskih savjetnika stranke Tomislava Karamarka. Iako u Njemačkoj prilično marginalan političar, Willsch je u svojem protivljenju spašavanju Grčke postavio pitanje koje može biti inspirativno na više načina: biste li od ovih političara kupili polovni automobil ili ne?
Prošloga je tjedna bilo zanimljivo u Bundestagu. Njemački parlamentarni zastupnici glasali su o tome hoće li podržati novi paket pomoći za Grčku koji je ispregovaran u hičkokovski napetim pregovorima između nove vlade u Ateni i europskih institucija.
Njemački ministar financija Wolfgang Schäuble održao je govor u kojemu je apelirao na zastupnike da ”Nijemci imaju odgovornost učiniti sve što je potrebno kako bi Europa ostala zajedno” te je zaključio da se euro ne može smatrati neuspjehom. Doajen njemačke politike dodao je i kako biti u EU-u znači pokazati solidarnost, što očekuje i od Sirizine vlade koja ”ne može samostalno odlučiti koji je pravi put”.
Nakon duge rasprave Bundestag je glasao i s ogromnom većinom podržao Schäublea i nastavak pomoći Grčkoj, što su skoro pa jednoglasno podržali zastupnici SPD-a, Zelenih i Ljevice, dok je zapravo najviše protivnika bilo u stranci financministra i kancelarke Angele Merkel. Među najglasnijim otpadnicima u odnosu na CDU-ovu politiku pomoći Grčkoj svakako je i Klaus-Peter Willsch, član Bundestaga od 1998., koji je oštro napao Schäublea, a još oštrije grčku vladu.
”Pogledajte tog Ciprasa, pogledajte tog Varufakisa! Biste li od njih kupili polovni auto? Ako je odgovor ne, onda i danas glasajte s ne. Muke će se samo nastaviti”, grmio je s govornice Bundestaga Willsch koji je pak prethodno izjavio da ”svaki put kad čuje Schäubleov glas na radiju, mijenja stanicu”.
Sad se pitate kakve veze Willsch, taj njemački političar drugog ešalona, ima s Hrvatskom? O, pa itekako ima! Naime, Klaus-Petera Willscha HDZ-a je još prošle godine hrvatskoj javnosti predstavio kao velikog ekonomskog stručnjaka CDU-a koji svojim savjetima i utjecajem pomaže u izradi gospodarskog programa stranke, koji će, po svemu sudeći, postati gospodarski program RH nakon sljedećih parlamentarnih izbora.
O tome kako Karamarkov HDZ kotira kod Merkeličina CDU-a, možda najbolje svjedoči činjenica da su im ”dali” Willscha kao savjetnika s obzirom na to da je unutar stranke i frakcije smatran otpadnikom i nekonstruktivnim smetalom, pa ga se poslalo da gastarbajterira u Jugoistočnoj Europi kao predstavnik njemačkih demokršćana.
Ipak, od Willscha se nešto može naučiti o HDZ-u i Tomislavu Karamarku te navodno spasonosnom gospodarskom programu koji se porađa u tajnosti, pa se ne zna točno ni kad se na njemu počelo raditi ni gdje se dosad stiglo ni kada će biti gotov. Treba zapravo postaviti isto pitanje koje je Willisch pitao u vezi Ciprasa i Varufakisa: ”Pogledajte Tomislava Karamarka, pogledajte HDZ! Biste li od njih kupili polovni auto?”
Odnosno, vjerujete li da će Karamarko i njegova beskonačna koalicija doista održati obećanja i provesti taj program? Još gore, je li Karamarko s poslušničkim HDZ-om, koji napuštaju ljudi s karijerama i imenima, uopće u stanju provesti gospodarski program kada dođe na vlast?
Pa u cijeloj stranci postoji samo jedan vjerodostojan ekonomist, a to je Goran Marić, dok su najave da bi Ivan Šuker mogao ponovno biti ministar financija više nego skandalozne s obzirom na to da je riječ o čovjeku koji se istaknuo s milijun i pol rebalansa i hvalio time da uopće nije pročitao ugovor kojim je Ivo Sanader predao Inu u ruke MOL-a.
U svakoj normalnoj državi Šuker bi davno bio politička povijest, jer je riječ o posve nevjerodostojnom i nesposobnom političaru, ali u Hrvatskoj se njega poziva da komentira ekonomsku politiku aktualne Vlade i dijeli lekcije. Da umreš od smijeha! Tj. biste li kupili polovni auto od Ivana Šukera? Biste li ga kupili od stanovitih Pastuovića i Ćorića koji se u medijima spominju kao ekonomski magovi Karamarkova HDZ-a?
Napravimo i malo usporednu analizu Ciprasa i Karamarka, da vidimo od koga bismo prije kupili polovni automobil. Aleksis Cipras (rođen 1974.) diplomirani je inženjer i magistar arhitekture s iskustvom rada u građevinskom sektoru te autor nekoliko studija o urbanizmu. Kroz svoje školovanje bio je uvijek i politički aktivan, a od 2009. predvodi Sirizu, u kojoj je uspio okupiti i ujediniti raznolike ljevičarske frakcije.
Cipras nikad nije bio šef kabineta nekog političara grčke desnice, niti je bio šef kampanje nekog političara grčke ljevice, nije se prostituirao za političke i policijske pozicije, nije nikad bio dio vlade koje je opljačkala Grčku. Tko je i što je Tomislav Karamarko znamo. Neovisno o tome kako politički naginjete, objektivno sagledavanje Ciprasa i Karamarka definitivno teži k zaključku da ćete bolje proći ako polovni auto kupite od aktualnog grčkog premijera, a ne budućeg hrvatskog.
Što se pak tiče Janisa Varufakisa, riječ je o svjetski priznatom ekonomistu koji je predavao na fakultetima od Sydneyja do Teksasa, autoru nekoliko knjiga koji također ima iskustva rada u privatnom sektoru s obzirom na to da je bio ekonomski savjetnik kompanije za izradu videoigara. Biste li prije kupili polovni auto od njega ili od bilo koga iz HDZ-a? Tko bi uopće mogao biti HDZ-ov Varufakis, koji će to stručnjak takvog kalibra ući u Karamarkovu vladu. (Prethodno je pitanje retoričko.)
U redu, za Klaus-Petera Willscha sam pogled na Ciprasa i Varufakisa otkriva da su nevjerodostojni, prevrtljivi, lažljivi, ovakvi i onakvi, ali onda nije jasno što se pita Willsch dok savjetuje HDZ i dok gleda Karamarka. Bi li Willsch kupio polovni automobil od Karamarka?
Ili je on tek tu da hrvatskim građanima proda priču kako mi trebamo kupiti taj automobil, tj. spasonosni gospodarski program HDZ-a iako odlično znamo tko nam ga prodaje?
Naravno da je moguće da nam Karamarko i HDZ ovaj put konačno nude ispravan automobil, ali mi nije jasno kako se ne osjećati kao teška budala ako auto ponovno kupuješ od ekipe koja je prethodno bezbroj puta prevarila?
No najvažnije što HDZ pak može naučiti od Willscha jest kako izgleda jedna normalna, europska demokratska stranka. Willsch je, dakle, već godinama javna i glasna opozicija vlastitoj stranačkoj šefici, dok vlastitog ministra financija čak i vrijeđa po medijima.
Zanimljivo, nije ni ukoren niti izbačen iz CDU-a. Jasno, nema ga u Merkeličinim kadrovskim križaljkama, ali to je vrhunac ”sankcija” koje je Willsch doživio za svoju unutarstranačku opoziciju. Nitko ga nikad nije nazvao ”zecom iz SPD-ova šešira”, nitko mu nije prijetio da mora glasati u skladu s politikom CDU-a u Bundestagu, niti je to on učinio.
Koliko bi nekakav hrvatski Willsch preživio u Karamarkovom (ili bilo kojem prethodnom) HDZ-u? Bi li se opetovano našao na izbornoj listi stranke za Sabor?
Zato bi hrvatski birači na sljedećim parlamentarnim izborima trebali polovni auto kupiti od nekoga od koga dosad nisu kupovali. Ja bih prije taj polovni auto kupio, primjerice, i od Mate Kapovića i od Bože Petrova. Jer se sve što su ljudi u Hrvatskoj kupovali od HDZSDP-a pokazalo kao najgori škart, duboko štetan za ekonomsko i društveno zdravlje nacije.
(Prenosimo s tportala).
Neznani su putevi Gospodnji, kaže drevna biblijska pouka. A mene, nedužnog raba Božjeg, put je naneo pored stare železničke stanice, podignute još 1884, i od tada prepuštene zubu vremena i beskućnicima koji u zgradurini i napuštenim kompozicijama nalaze poslednje utočište.
Čekajući neki prevoz gradskog servisa (tramvaj ili autobus, ako išta iskrsne iznebuha), cupkajući manje zbog mraza a više zbog dangube, ugledah na levoj polovini stanične zgrade džinovski billboard koji zaprema visinu gotovo tri sprata zgrade. Blistave boje, uvećana maketa ”budućeg“ grada na vodi, sa ucrtanim zgradama, ulicama i krupnim tekstom ”Slavimo Beograd!“
Već sam video širom grada ovu potemkinovsku tvorevinu, ništa me više ne može iznenaditi od raspojasane političke vrhuške na vrhu, sem ponekad, nekog zrnca zalutalog zdravog razuma.
I odjednom, sa leve strane me prene ljubazan glas: ”Excuse me, could you help me“. Okrenem se i ugledam mladića sa golemim rancem na leđima, takve mlade ljude povremeno srećem kao usamljene hodočasnike koji šaraju tamo gde ih radoznali um i noge nose. Upitah ga šta ga zanima, a on mi rukom pokaza na billboard, uz pitanje: gde mogu da vidim ovaj deo Beograda.
Prolete mi kroz glavu, da li se ovaj lukavac šali sa mnom, stavljajući me na nezaslužene muke. Odmah otklonih ovu sumnju, ali moja nevolja ostade: šta da mu kažem!
Da bih malo dobio u vremenu, rekoh mu: nigde, i odmah shvatih da ovaj odgovor deluje nabusito i nepristojno. Pošto videh da sam izazvao nedoumicu, rekoh mu da je to maketa, nacrt nečeg nepostojećeg, izostavivši naravno objašnjenje da se u nas, lakomislenom plebsu politička vrhuška često braća prodajući maglu na Moravi, fantazme na nivou šarene laže.
No mladić je bio uporan, zato je i stigao u ovu vukojebinu kojom caruju šibicari i ulični prodavci cigle (znate taj poznati zaplet). Pokazao mi je rukom veliki natpis ”Slavimo Beograd!“ upitavši šta to kaže. Kako dobronamernom neznancu da razjasnim da je reč o pozivu, koji ima prizvuk naredbe.
Da li možete da zamislite da u nekom civilizovanom delu sveta postoji naredbeni oblik: Slavimo Prag, Beč, Varšavu… Šta bi značilo slaviti grad u kojem živiš, ako ne pritisak na tvoje kritičko čulo da ne prihvatiš ništa zdravo za gotovo, rog za sveću! Kakav je to prezir prema ”pučini grdnoj“ (Njegošev izraz), onom dobronamernom svetu koji stalno iščekuje da će prestati pad od lošeg ka grdnijem!
Kako da ovom mladiću d objasnim da je ovaj virtuelni deo mog rodnog grada pokazan Depardieuu, Placidu Domingu, a da su oni iz pristojnosti odmah iskazali divljenje prema toj orvelovskoj umotvorini. Kad stigne onaj Del Boy iz legendarnih britanskih ”Mućki“, ili propali inspektor Torente iz zabavne španske zavrzlame, biće isto, ali o tome se ne priča, barem ne sa dobronamernom strancem.
Moj sagovornik iskoristi moju zbunjenost i doda da će valjda za koju godinu, kad ga put nanese u ove krajeve, videti ostvareni deo ovog plana.
Priznajem, dok je moj novi prijatelj odmicao, mene je obuzeo stid. Ne one vrste na koju je mislio danas sve popularniji muslilac Karl Marx, kad je rekao: ”Stid je početak revolucije“. Možda, ali na nekom drugom mestu, u Grčkoj ili Španiji, sa nesagledivim posledicama. Na ovom komadu zemaljskog šara reč je o osećanju nemoći.
Plan o rekonstrukciji istorijskog jezgra grada doneli su onomad neki šeici iz Emirata, prikazali ga političkim poglavarima ove zabiti, a ovi, oduševljeni što im se uopšte obraća neko ko zvecka milijardama eura – padoše u nesvest.
Potpisani su neki ugovori o kojima se ništa ne zna, pomenute su neke džinovske investicije, od kojih zasad nema ništa. Ponuđen je plan koji menja strateški i prirodni položaj legendarne beogradske tvrđave, Kalemegdana, ispred ovog brega za razmišljanje (turski naziv) valja da se digne moderni toranj visine od 190 metara koji zatvara pogled na ušće Save u Dunav.
Zamislite da neko predloži da na brdu Budim, lepšeg i starijeg dela današnje mađarske prestonice podigne nekakvu građevinu koja bi Mađarima ponudila iluziju da žive u Dubaiu. Ili da neko pokuša građanima Praga da promeni istorijski položaj i značaj Hradčana! Nemoguće.
Uistinu, ovde u Beogradu su svi odgovorniji ljudi iz arhitekture i urbanizma digli glas da se preispita ovaj tajni, štetočinski ugovor, naglašavajući da kozmetička intervencija na istorijskom jezgru Belog Grada donosi nepreglednu štetu. Ali im je sa političkog vrha odgovoreno u odomaćenom stilu arogancije i bezobrazluka: da su neznalice, nisu vizionari, ne misle na budućnost, krupne reči koje se ispaljuju kao kineske petarde.
Od leta naovamo šeici kao dobronamerni usrećitelji iz Šeherezadinih priča (1001 noć) se ne pominju, izgleda da su našli bolje mušterije na nekim drugim stranama, ko zna šta je po sredi. A sa juga se pojavila nova politička sila, grčka radikalna levica Siriza, a potom i španski levičarski pokret Podemos. U središtu EU raste nervoza, jer se ne zna dokle ovi ogorčeni mogu da odu.
Začudo, u političkom establišmentu srpskom dodatno uzneimirenje, te nije čudo da je trenutni Gospodar života i smrti u nedoumici, da li da dozvoli džinovski miting podrške svojoj veličini, ili da ukine ombudsmana i zastupnika građana, jer ta dvojica, Janković i Šabić nisu voljni da umuknu kad im on da znak.
Odmah je proglasio Ciprasa neozbiljnim, jer se nije poduhvatio najtežih zadataka poput njega. Odista, za dva dana Cipras nije uradio ništa. Ali u Srbiji za dve godine nije urađeno ništa, osim što su mediji potpuno narkotizovani: posle ”Utiska nedelje“ ukinut je i satirični kabare ”24 minuta sa Kesićem“. Pre toga na Radio BGD 1 ukinut je satirični show ”U zemlji čuda“ sjajne novinarke Tatjane Milekić Nikolovski.
Neka se pripreme karikaturisti Corax, Petričić, Somborac…
(Zahvaljujemo Milanu Vlajčiću na sjajnim kolumnama, koje su, to nam je posebno drago, sada i ukorićene, te na afirmaciji portala od kojeg se sada oprašta).
