novinarstvo s potpisom
Željko Porobija
Pomalo me iznenadilo kad sam mjestu u kojemu sada živim otkrio da ima i nekoliko Nijemaca koji prakticiraju poganstvo. Prije no što vam svašta padne na pamet da objasnim što to znači ”prakticiraju poganstvo”: u određenim prigodama okupljaju se u prirodi kako bi obilježili ili puni Mjesec ili solsticij i slične redovne cikluse. [Read more…]
U subotu u Jasenovcu, u hramu Rođenja svetog Jovana Krstitelja, koji je bio pretijesan da primi sve svećenike, vjernike i njihove goste pa su mnogi liturgiju povodom obilježavanja 75 godina od stradanja mučenika jasenovačkih slušali preko zvučnika i na videozidu u dvorištu pored crkve, stajao sam tik do patrijarha ekumenskog Bartolomeja i njegova sudomaćina, patrijarha srpskog Irineja. [Read more…]
Zaupokojna liturgija sv. Ivana Zlatoustoga za pokoj duše svećenika Živka Kustića, vrsnog teologa, analitičara, pisca i neumornog glasa u trenucima kada je poučavao hrvatsku javnost o tome tko su hrvatski grkokatolici, služena je 22. srpnja u konkatedralnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu.
Liturgiju je predvodio križevački vladika Nikola Kekić uz susluženje slavonsko-srijemskog vikara protojereja stavrofora Ivana Barščevskog, žumberačkog vikara protojereja stavrofora Milana Vranešića i nekolicinu svećenika istočnoga i zapadnog obreda, u nazočnosti brojnih članova obitelji, vjernika i prijatelja, ispunivši ovom prigodom do posljednjeg mjesta grkokatoličku konkatedralu.
Govoreći o don Živku i njegovu odlasku u predvečerje blagdana sv. Ilije kojeg je toliko štovao i o kojem je toliko puta propovijedao na Svetoj Geri u čijem je podnožju započeo svoj svećenički život, biskupski žumberački vikar Vranešić istaknuo je kako je don Živko otišao tiho i samozatajno te rekao:
“Živio je prema riječima koje je jednom izrekao u svojoj nadahnutoj propovijedi: ‘Kad gradovi ocvatu, pustinje procvatu’. Proživio je posljednjih nekoliko godina, u svojoj sobi u Domu, gotovo pustinjački. Proživio je kao pravedni Job kada ga je đavao iskušavao hoće li ostati vjeran u teškim trenucima. Otišli su mu put vječnosti njegova mila i draga supruga Marica i njegova uzdanica sin Josip. U posljednjih nekoliko godina kada mu je završio aktivni život, u buci ovoga svijeta, u turbulentnim vremenima života ove Crkve proživljavao je meditirajući o svom poslanju, životu Crkve i ove nacije.
Meditirao je upravo ono što smo čuli iz poslanice apostola Pavla Efežanima. Obukao se u borbeni stav kakvog mora imati pravi Kristov vojnik, jer su vremena bila teška i bremenita. Zato je Živko hrabro, odlučno i rezolutno nosio štit vjere i kacigu spasenja, opasao se istinom i obukao u spremnost. Oklop mu bijaše spremnost u vjeri za Boga, čovjeka, za progonjenoga i najmanjega”.
Govoreći o maču duha kojim je Bog don Živka obdario neviđenom elokvencijom na ovim prostorima kada je progovarao u samo njemu specifičnom propovjedničkom zanosu, Vranešić je istaknuo kako mač njegove pisane riječi nije ovisio o tehnici, već o sadržaju te zaključio kako je upravo ovo razlog zbog kojeg je mogao biti i bio prepoznatljiv i čitan.
Postavivši pitanje kako je taj neumorni svećenik Božji postigao prepoznatljivu vještinu svjedočenja Kristove vjere u teška vremena, Vranešić je, prisjećajući se njihova razgovora, istaknuo kako je njemu govorio o divnim profesorima skolastike koji su ga naučili misliti, razmišljati i promišljati; o matematici i fizici koju je studirao, o nezaboravnim trenucima kada je sa svojim Žumberčanima znao provoditi vrijeme upijajući one životne temelje koje, kako je znao reći, ne može dati ni mudrovanje skolastike, ni fizika ni matematika već stara planinska gorštačka mudrost.
“Ukomponiravši sve ovo na Žumberku, Božja providnost na čudnovat je način htjela da se na Žumberačkom gorju i podgorju stvori kvintet ljudi koji će obilježiti život ove Crkve i prostora, ono što je bilo rijetko viđeno u cijeloj kršćanskoj Europi. Markantne osobe: zatočenik za pravdu i istinu blaženi Alojzije Stepinac u Krašiću i nezaboravni župnik Josip Vraneković, na Oštrcu Vlatko Pavlinić i u Samoboru naš kardinal Franjo Kuharić.
Bio je to kvintet ljudi koji su ostavili neizbrisivi pečat. Pokretanjem Glasa Koncila, dolaskom Vlatka i Živka ta novina postaje prepoznatljiva, čitka i uvažena. I opet je sredinom 60-tih godina Božja providnost htjela da se u to vrijeme stvori jedan teološki amalgam umova, srca i plemenitosti.
Da se uz ovu petoricu ljudi pojave i drugi velikani: Josip Turčinović, Tomislav Janko Šagi Bunić, Vjekoslav Bajsić, Bonaventura Duda i nekolicina ostalih koji stvoriše čvrsti spoj tražeći novi izričaj crkvenosti u teškim vremenima”, istaknuo je nadalje vikar Vranešić, zaključujući kako je specifičnost spomenutih ljudi bila u dijalogu, njihovim razgovorima i promišljanjima uz česta trvenja, ali nikada s mržnjom.
“Ovo je otvorilo prostore Glasu Koncila gdje su se umovi Crkve i srca ove Crkve sastajali, raspravljali i tražili nove izričaje. Nije bilo zatvorenosti u vlastite sitne interese, već je bio u pitanju interes Božji, Božje Crkve koju je trebalo nositi, iznijeti, i pobijediti”, rekao je Vranešić.
Govoreći o očinskom i bratskom kontaktu s kolegama svećenicima, optimizmu i zajedništvu kojega je don Živko njegovao, Vranešić je istaknuo kako je u svim međusobnim susretima kontaktirao putem evanđelja “ne dopuštajući nama svećenicima da klonemo duhom već da zajedno idemo naprijed”.
Držao se onoga što mu je rekao blaženi Alojzije kada su mu kriomice dolazili: ‘Dok ćete se držati zajedno bit ćete jaki, neće vas slomiti. Kada se počnete zatvarati u svoje dvorove, zatvarati vrata pred ljudima, tada će vas kršiti i lomiti'”.
Propitujući se što don Živko ostavlja iza sebe, Vranešić je zaključio: “Buduća vremena koja su nastupila. Neopoganštinu kada će ova Crkva morati tražiti nove izričaje i afirmaciju. Tada će se morati iznova iščitavati tekstovi Kustića koji su u ovome trenutku možda i zanemareni, ali koji itekako pridonose novim prilikama za novu reevangelizaciju.
Ostavlja nam i unutarcrkvenu dijalošku dimenziju, jer je bio prepoznatljiv i po dijalogu unutar Crkve u kojem je ustrajao kroz očinski razgovor i razumijevanje. Ostaje u svojem brojnom biološkom potomstvu, ali i među duhovnom djecom. Ostavio je bilo vidljivi bilo nevidljivi trag. Učili smo od tebe, a učit će i oni iza nas jer tvoji su tekstovi pisani vrijednošću neprolaznosti i poticaja za budućnost”.
Vranešić se toplim riječima oprostio od don Živka, rekavši: “Otišao si u krilo Abrahamovo. Hvala ti za divnu propovijed kada si prvi propovijedao u svetištu praoca naše vjere Abrahama u Samoboru. Otišao si u njegovo krilo gdje te čeka tvoja Marica s kojom si proživio tolike godine. Koja te je razumjela i pratila, jer nije bilo lako biti Živkova žena i svećenička supruga.
Ponosna i časna, vrijedna i poštena držala je uistinu tri kuta kuće, podižući djecu dok si bio na mnogim putovanjima za dobrobit Crkve. Nisi se zatvarao u sebe, a ona je sve podnosila na sebi. Otišao si i svojoj uzdanici sinu Josipu. Živio si za Boga, pa zato s njima sada živi u Bogu”.
(IKA)
Kao što se i moglo očekivati, Božićna poruka zagrebačkog nadbiskupa i metropolita kardinala Josipa Bozanića čvrsto je utemeljena u nekim recentnim spisima poglavara Katoličke crkve, a ove godine to je papa Frane. Kardinal Bozanić je unutar Papinih gledišta pažljivo birao ona s kojima neće riskirati ”neprikladne” interpretacije u Hrvatskoj, naime one koje bi mogle odudarati od konzervativnoga i antimanjinskog stava hrvatskoga katoličkog episkopata.
Kardinalu Bozaniću već se jednom omaknuo takav gaf: iz dokumenta tadašnjeg pape bl. Ivana Pavla II prepisao je formulaciju o ”grijehu struktura”, vjerojatno ne predviđajući da će tada, potkraj devedesetih, u Hrvatskoj to biti ”dešifrirano” kao kritika endemskog lopovluka vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Godine su prošle pune muka, dok se zagrebački kardinal nije uspio donekle oprati od potvore da je tada pokušao uskočiti na pobjednička kola koalicije Račan-Budiša, u Galbraithovoj režiji.
Sada kardinal Bozanić, i kada prepisuje, dodaje ogradu od eliptičnih formulacija koje Crkva rabi kada želi reći, ali pazi da je ne bi, po Vragu, citirali liberali, kamoli ”crveni”.
Uostalom, Papina poruka za Svjetski dan mira, koja insistira na bratstvu (svih ljudi) i jedinstvu (kršćana), nije ni prevedena na hrvatski, IKA ju je na svojim stranicama donijela tek u agencijskom sažetku, a i božićnu poruku kardinala Bozanića je dala tek u izvodima, dok je kao cjelovit dokument objavila božićnu poruku nadbiskupa Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, da se netko ne bi zabunio i pomislio da kardinal Bozanić diktira liniju.
Zagrebački nadbiskup konfiniran je u tom pogledu u svoju arhidijecezu, a mnogi bi se obradovali – pa to stalno uzalud najavljuju – kada bi bio promaknut na neku vatikansku dužnost, u velikoj časti i podalje od konkretne vlasti. Jer ni otvaranje vrata Katedrale potpisnicima referenduma protiv ćirilice (a još više protiv talijanskoga, češkoga i drugih jezika manjina, koji ni u jednoj općini ne dosižu do 50 posto) nije još opralo Bozanića od sumnje: a što ako je ipak shvatio kako će se protumačiti njegovo pronošenja Papine kritike grijeha struktura?
Bozanić se ograničio na termin susreta s Bogom, koji je papa Frane stavio u početak svoga apostolskog nagovora, pače pobudnice, Evangelii gaudium. Dok Frane sav Božić vidi kao radost susreta s Bogom, o čemu je potanko govorio u intervjuu torinskoj Stampi, Bozanić kao ključno mjesto susreta vidi župu, ”istinsko susretište svih koji traže Boga”, i na nju usredotočuje (ili čak ograničuje) Franinu pouku: ”istinska vjera u utjelovljenog Božjeg Sina je neodvojiva od sebedarja, od pripadnosti zajednici, od služenja, od pomirenja s drugima”. Uostalom, i Papa ondje govori da i ”župe moraju biti bliže ljudima”, ali Bozanić ne ”lovi” tu nijansu, on poziva da ljudi budu bliži župi. A to nije posve isto.
Zagrebački kardinal je logično prešutio Franino obećanje ”obraćenja papinstva”. Ali uzalud bismo tražili ikakvo obraćenje biskupstva u Bozanića. Ako papa sebi nije savršen, to je njegova stvar. Na zagrebačkoj katedri još je na snazi parola ”nemam si što predbaciti”, ”moja je savjest čista”.
Papa ondje hoće Crkvu koja će izići iz kancelarija, bilo vatikanskih kurijalnih, bilo biskupskih, iz sjajnih palača, i koja će se kao misionar zaputiti na periferiju društva, među potrebite, one kojima treba i vode i kruha i utješne Božje riječi. Hoće Crkvu kao ”očinsku kuću, u kojoj ima mjesta za svakoga s njegovim napornim životom”, a poglavito ”za sirote i nemoćne, one koji su često prezreni i zaboravljeni”.
Ne i Bozanić, barem u ovoj poruci.
U pobudnici, na koju se poziva Bozanić, Papa se izrijekom okomio na ”gospodarstvo isključivanja i nejednakosti”, jer to je ”gospodarstvo koje ubija”. Okomio se na ”idolatriju novca”, na ”novac koji vlada umjesto da služi”, na ”nejednakost koja urađa nasiljem”.
Ne i Bozanić.
U tom dokumentu Papa opetuje da se ”Bog nikada ne umara opraštajući”. U Bozanića ni riječi o opraštanju, ni za Božić.
U poruci za Svjetski dan mira Bergoglio govori o bratstvu kao ”temelju mira i putu do mira”. Ne, Bozanić bratstvo nije ni natuknuo, čak ni ono imanentno kršćanstvu, u zajedničkom Ocu koji jest na nebesima. A ni jedinstvo, poglavito ekumensko, makar i bez ćirilice, makar i bez Ćirila.
Ako se iz Vatikana vidi sav svijet, a u njemu i nemoćni i potrebiti, počam od onih skutrenih uz njegove zidove, koje Papa postavlja i za svoj rođendanski stol kao sustolnike, s Kaptola se vide samo župe.
U Hrvatskoj, pod mitrom, ni ne naziru Franina Boga koji nas ”stalno ponovo tovari na svoja pleća”, koji nam ”omogućuje ponovo uzdignuti glavu i početi ispočetka, s nježnošću koja nas nikada ne razočarava i koja nam vazda može vratiti radost”, pa se kršćanin mora ”baciti u tu rijeku radosti”.
Ta radost Hrvatskom ne teče ni o Božiću.
(Prenosimo iz tiskanog izdanja Jutarnjeg lista s dozvolom autora).
