Jedan je bio i nije htio vakcinu pa je dobio koronu. Bio je jedan koji je bio žedan pa je na dužnosti pio vode. A bio je još jedan, žuljala ga obuća pa se na dužnosni prezuvao. E, ta su trojica, prema zaključcima velikih stručnjaka za nogomet, krivci što se nije dogodilo čudo pa da Hrvatska pobijedi Španjolsku. [Read more…]
Pupovac i lista SDSS-a su razuman i zreo izbor
Teško je kazati što je radio producent na tome televizijskom spotu, osim što je donio kavu i pecivo dok su Ćiro Blažević i snimatelj napravili svoj kratak, jednostavan posao. U jednom jedinom nepomičnom kadru, s oskudnom rasvjetom, bez dronova, kranova i šina, bez šminke, statista i trikova, bez violina, flauta, rogova i timpana u pozadini, snimili su Ćiru kako izgovara šest rečenica. Kraće i jednostavnije od toga zapravo ne može. Ne bi čudilo da su to učinili, čak i ne osobito tehnološki naprednim, mobitelom. [Read more…]
Čitava je ova zemlja u jednoj sinkopi i sam Bog zna do kada
Tomislav Horvatinčić vidio je možda u daljini jednu jedrilicu, a zatim je podigao glavu i pogledao plavo nebo bez oblaka. I tu se spustio mrak. Odnekud su kao zazvonila neka zvona. Izašao je okrugli žuti mjesec i osvijetlio travnatu ravnicu kojom je trčalo krdo uplašenih antilopa. [Read more…]
Oliver Frljić: ”HDZ je uspješno lobotomizirao Hrvate”
Ime Olivera Frljića trenutno je amblematsko, a jedno od prerijetkih, imena za bunt u hrvatskom kazalištu. Društveni bunt: protiv religijskih devijacija, svačijeg nacionalizma, Katoličke crkve (dobro je poznaje), kapitalizma, siromaštva koje kapitalizam proizvodi, zaslijepljenosti koju kapitalizam proizvodi, homofobije, posljedica kolonijalizma, protiv melankolije, domoljublja, sjećanja i small talka, a bori se još i protiv samoga sebe i vlastitog odrastanja. U Travniku. [Read more…]
Danke, Deutschland
Iako su odigrali najviše utakmica na svjetskim nogometnim prvenstvima, prvi put u povijesti Mundijala Nijemci i Brazilci sastali su se tek 2002., u onom finalu kojega je s dva gola riješio originalni Ronaldo. Cijeli jedan život, gotovo sedamdeset godina, volja ždrijeba nam je tako uskraćivala realno najveći derbi svjetskih prvenstava, tri puta veći od svih onih silnih klasika između njih i Argentinaca, Talijana, Nizozemaca ili Engleza.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti.
Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti
Lako je stoga zamisliti kako bi izgledala fibra pred njihov susret prije trideset ili četrdeset godina. Mi s ove strane svijeta u to smo vrijeme svi do posljednjega bili, jasno, Brazilci: Pelé, Garrincha, Jairzinho, Rivelinho ili Zico. Bili su tako slični nama – samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.
Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je ”europski Brazil“ – više tugujući zbog poraza Socratesove momčadi od mrske Italije nego zbog poraza Jugoslavije od Španjolske – nego je, gotovo i više nego što je voljela Brazil, mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0:2 ili odlučujućeg jedanaesterca.
Tridesetak godina kasnije, međutim, Brazilci više ne stanuju ovdje. Sportski novinari i kolumnisti, treneri i igrači, nogometni komentatori, stručni analitičari i gosti u studiju, navijači, političari, pisci, domaćice, javne osobe i slučajni prolaznici iz televizijskih anketa, svi u Hrvatskoj navijaju za Njemačku. Tolika je u Hrvata ta nekritička fascinacija da su u anketi prije utakmice Njemačka-Brazil čak trojica gledatelja Hrvatske televizije pogodila konačni i još uvijek nevjerojatni rezultat od 7:1 za Nijemce!
I ne samo da su pobjedu ”elfa“ protiv one jeftine kineske kopije Brazila Hrvati po kafićima, fan-zonama, društvenim mrežama i internetskim forumima slavili kao svoju – gotovo i više Hrvati su slavili katastrofu brazilske i uopće južnoameričke improvizacije i neozbiljnosti: sve je to samo vic i zajebancija, bez plana i bez obrane.
I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil – najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače ”elfa“ te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad
Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske. Sve od ”Danke Deutschland“ i lanca kafića Genscher, kojega je imalo svako hrvatsko selo, ispisuju se tako panegirici i himne njemačkom narodu, našim osvjedočenim prijateljima, i navija za njemačku nogometnu reprezentaciju.
Čak i kad nam ta sila 1996. sudačkom krađom otme polufinale prvog Eura, neće to u Hrvata ostati osobitom traumom: upravo tih dana, uostalom, Ćiro Blažević će izjavom kako Nijemce ”najviše voli vidjeti na tenku i u Štuki“ – diveći se njihovoj pobjedi nad Rusijom i ”osveti za Staljingrad“ – osloboditi Hrvate i posljednje rezerve, te ”primalnim krikom“ s psihijatrijskog kauča razotkriti prave korijene iznenadne hrvatske ljubavi prema njemačkom nogometu.
Tako lijepo složenu priču jebu, međutim, samo Nijemci, kojima je i samima vidno neugodno kad njihovi navijači s europskog juga dižu desnice i slave osvetu za Staljingrad, a sportski komentatori otamo pjevaju ”Deutschland über alles“, tri riječi koje pristojni Nijemci ne izgovaraju.
Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske
U zabavnom obratu hrvatski jugend u penziji dodvorava se tako svojim historijskim sponzorima navijajući za reprezentaciju u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci, pa slave arijevsku superiornost neuništivog Miroslava Klosea, stasitog Teutonca sa samog postera Wehrmachta, iako je taj veliki igrač budalama sa tribina Lazija – što svoga heroja običavaju pozdravljati uzdignutom desnicom – već objasnio da je on i Nijemac i Poljak, i da su njihovi idoli na tenkovima i u Štukama ”jednu od njegove dvije domovine osramotili, a drugu ubijali“.
Guraju se Hrvati u svoju novu paradigmu, iako s njom baš nikakve veze nemaju. Sve što njemačka reprezentacija predstavlja u civiliziranom svijetu, u onome dakle u kojemu ne predstavlja osvetnike Staljingrada, Hrvatima je daleko, strano i nerazumljivo poput ćirilice: i germanska radna etika, i red, i rad i disciplina, i njihova opjevana upornost, čvrstoća, karakter i mentalna snaga, i veličanstveni njemački duh, i možda najvažnije – protestantska skromnost, iz koje će, dok raspamećeni Hrvati budu cipelarili potučene Brazilce, selektor Joachim Löw podsjetiti kako ”u pobjedi treba ostati ponizan“.
Tužna je stoga i za Hrvate teško prihvatljiva istina da je ona brazilska katastrofa zapravo i njihov poraz – neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta. Pa nema više što improvizirati, čime se zajebavati i čemu na kraju radovati. Brazil je, naime, bez talenta ostao – tužna je to i za nas Brazilce pod njemačkom zastavom opominjuća istina – upravo zato što je htio biti ono što nije.
U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne unizi – podsjeća nas herr Löw. Zato nam nakon 1:7 valja reći: danke, Deutschland.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Hoćemo li uništiti Messija iz našeg sokaka?
Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”
U Berlinu su se 30. lipnja 2006. za ulazak u polufinale borili europski i južnoamerički nogometni divovi, Njemačka i Argentina. Igrala se 79. minuta, na semaforu je bliještalo 1 : 1 i nogometni su stratezi i na jednoj i na drugoj klupi već neko vrijeme grozničavo tražili formulu kojom bi riješili utakmicu prije produžetaka. Nogometni svijet, vječno gladan novih lica, nestrpljivo je cupkao iščekujući da Pékerman povuče ”pravi potez” pa da svi skupa na velikoj sceni u velikoj utakmici odmjere je li taj mali, to čudo neviđeno od igrača, legitimni Maradonin nasljednik. No umjesto Lea Messija, koji je samo šest dana prije navršio 19 godina, sjedokosi je Argentinac s klupe podigao ostarjeloga, 31-godišnjega Julija Cruza i poslao ga u finiš dvoboja da odmijeni legendarnoga rasnog centarfora Hernána Crespa.
Cinici među nogometnim kroničarima i danas će reći da se bivši argentinski izbornik José Pékerman još i sad budi mokar usred noći i pita se: ”Pa zašto sam, pobogu, Lionela Messija ostavio na klupi u četvrtfinalu Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. godine?”
Nema tog argentinskog navijača, pa ni nogometnoga fana, koji u tom trenu nije zaškrgutao zubima, pa i opsovao. Nevjerojatno, od svih trenerskih pametnjakovića, mudraca, autoriteta i šarlatana zadnji koji bi na klupi ostavio Messijevu mladenačku strast, vatru i talent bio bi upravo José Pékerman, trener koji je s mladim argentinskim nogometašima dotad bio osvojio tri Svjetska prvenstva. I sama sam mu pred TV ekranom poželjela neka sad ispadne. I bi tako.
Ni do kraja 90. minute, ni u produžetku nitko nije zabio, pa ni jalovi Cruz, koji je nastupajući deset godina za Argentinu, zabio samo tri puta. Nikada nećemo znati bi li te večeri zabio Messi, koji je devet mjeseci prije Pékermanovih minuta na kapaljku na svom prvom SP-u debitirao za Barcelonu uz ovacije prepunog Nou Campa i otad neumorno ispisuje nogometnu povijest, danas već prepunu njegove ostavštine.
Njemačka je nakon boljeg izvođenja penala otišla u polufinale Svjetskog prvenstva, frustrirani Argentinci otišli su kući, a čovjek koji je zaboravio Messija na klupi, otišao je u rezalište. Smijenjen je i prije povratka u domovinu.
Nedavno je u hrvatskome javnom prostoru, prije nego što će se znati da reprezentacija Hrvatske neće nužno morati pobijediti Škotsku u Glasgowu da osigura dodatne kvalifikacije za SP, osvanulo pitanje: ”Povede li Škotska, koga biste, tražeći preokret, uveli u momčad, 29-godišnjega Leona Benka, koji je sad u životnoj formi i zabija kao na traci, ili 17-godišnjega Alena Halilovića, tinejdžera koji se, otkako je još prije godinu dana debitirao za Dinamo u Ligi prvaka, u međuvremenu pogubio i na klupskoj i na nogometnoj mapi, pa pomalo i sam sa sobom?” Za većinu nije bilo dvojbe: ”Naravno, Benka.” Dvojbe nije bilo ni za, svjetskom broncom ovjekovječenoga hrvatskog stratega, Miroslava Ćiru Blaževića: ”Pa, naravno, Halilovića!”
Pitanje je, međutim, bi li Ćiro na klupi ipak reagirao kao José Pékerman pa u ključnom času ostavio hrvatskog Messija na klupi. Pogotovo ako bi ga dobio u sadašnjem stanju, raskomadanoga Dinamovom i medijskom licitacijom stotinama milijunskih ponuda za jednoga golobradog mladca, te istodobno razapetoga između dviju vizija njegova razvoja, očinske i klupske.
Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi.
Histerija oko Messija iz našega sokaka počela je i prije nego što je Alen sa 16 godina uopće odigrao svoju prvu utakmicu za prvu Dinamovu momčad, pa je do danas plavokosi dječarac ”skupio” više ponuda Bayerna, Barcelone, Reala, Milana, Intera, Juventusa, Chelseaja, Arsenala, obaju Manchestera… nego nastupa u plavom dresu. Svako drugo jutro, dok njegovi vršnjaci pišu školske zadaće ili statuse na Fejsu, on se uz novine budio u drugome gradu, danas u Londonu, sutra u Torinu, u subotu u Madridu, u ponedjeljak u Manchesteru, svaki put u središtu sve većeg transfera. Novinarski je doajen Božo Sušec u jednom času čak zavapio: ”Prestanite s tom nogometnom pedofilijom! Zar ćete stvarno prodavati igračke fetuse? Za mene je to onda kraj nogometa.”
Nekako je to razdoblje za Alena Halilovića i doista bilo kraj nogometa. Kraj onog nasmijanoga i bezbrižnog nogometa iz kojega je svojim talentom izrastao u zvijezdu koja to još ipak nije.
Halilovićev otac, i sam nekad Dinamov nogometaš, a danas jedan od trenera u Dinamovu omladinskom pogonu, smatra da je talent njegova sina u Maksimiru zbog trenerskoga neznanja i(li) kukavičluka zanemaren i zapušten. ”Ni Messi u takvim uvjetima ne bi izgledao dobro”, rekao je tata Halilović govoreći o mizernoj minutaži koju njegov sin dobiva u Dinamovoj momčadi
Sa 16 bio je primoran na tešku odluku, i emotivne naravi, da izabere između mame i tate, između Hrvatske i BiH, svoju nogometnu domovinu, te je zapravo neprirodno regrutiran u Štimčev reprezentativni kadar. Umjesto da je sportskim darom i vještinom, kojih ima u obilju, pridobivao publiku, profiteri nad tuđim talentima, ali i sportskim i ljudskim integritetom, kupujući ga za svoje buduće profite, stvorili su oko ovoga još i sad samo klinca odium i publike, pa i nekih suigrača. U tako poremećenim okolnostima Halilovićeve partije dugo već nisu na razini njegova talenta, na terenu je prenervozan i demonstrativno stalno ljutit, ni na jednoj njegovoj novijoj fotografiji nema osmijeha, tek uvijek ista zamrznuta slika prgavih usana i prkosnog pogleda.
Zadnji pogodak koji je zabio za reprezentaciju nije proslavio kako bi to priličilo igraču njegove dobi, nego gurajući glavu pred kameru s prstom preko usana, imitirajući neke velike i mnogo starije sportske zvijezde koje su dočekale svojih pet minuta da se usred vlastita postignuća obračunaju sa svima. S kime bi se to, za Boga miloga, imao obračunati mali Halilović!?
Hiperkomercijalizirani nogomet u raljama marketinga i medijske industrije ne brine se kako bi i kakva bi trebala izrasti sva ta djeca iz nogometa, ni ona koja će uspjeti ni ona koja neće. Maloga je Halilovića taj naš današnji nogomet već prebacio među otuđene i nedostižne zvijezde prije nego što je mali postao zvijezda.