autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KAVA BEZ ŠEĆERA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • SEL@M
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UTEMELJENJE PONORA
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZLATNI REZ
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KNJIŽEVNE PUZZLE
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zaziva li Šola izgon Srba?

Autor: Dejan Jović / 09.09.2014. Leave a Comment

Ivica Šola, u svom odgovoru, objavljenom u subotu 30. kolovoza u Večernjem listu, u potpunosti ignorira dva od tri pitanja koja sam mu postavio, a na treće odgovara svojim manipulacijama.

 

Prvo, ništa nije odgovorio na moje pitanje zašto naziv analitičkoga instituta (think-tank) uglednoga magazina The Economist, koji se zove Economist Intelligence Unit, prevodi s “ekonomsko-obavještajna agencija”. Naglašavam da se taj naziv u našim medijima prevodi tako samo kad je riječ o meni. U svim drugim slučajevima ta se institucija spominje pod svojim izvornim nazivom, no kad se piše o meni, njezin se naziv tendenciozno prevodi, kako bi se stvorio dojam da je riječ o obavještajnoj službi i insinuiralo da sam ja, dakako, s njom povezan.

 

Takvo podmetanje je u potpunosti u službi dokazivanja da se Predsjednik Republike okružio “sigurnosno problematičnim” ljudima te da Pantovčakom zapravo upravlja Britanija, kao što su u raznim prilikama dosad izjavljivali, primjerice, umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo i umirovljeni profesor Zdravko Tomac. Riječ je o smišljenoj manipulaciji kojoj je cilj ne samo širenje neistina o meni, nego i o Predsjedniku Republike Hrvatske.

Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam

 

Drugo, Šola nije pokazao – premda sam ga izravno na to pozvao – gdje sam ja to u svom članku, u Chaillot Papers, tobože rekao da je “Domovinski rat okosnica neofašizma”. Naprosto se oglušio na to pitanje, iako sam mu naveo i internetsku poveznicu na taj članak, u kojem se riječ “neofašizam” uopće ne spominje. Naglašavam da je u svojoj kolumni, povodu moga reagiranja, implicirao i da ja po Bruxellesu “tužakam” Hrvatsku za neofašizam. Iznio je dakle još jednu objedu bez dokaza.

 

U trećem sam pitanju od njega zatražio da pokaže gdje sam to ja u svojoj knjizi Jugoslavija: država koja je odumrla napisao da su četnici bili antifašisti. Naveo je dva mjesta, no u oba slučaja neadekvatno. Najprije je naveo citat u kojem nema riječi “četnici” ni “antifašisti”. Kako sam u tekstu u kojem nema nijedne od te dvije riječi mogao reći da su „četnici antifašisti“, to zna valjda samo on.

 

Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti.

 

Još je veću manipulaciju Šola izveo navodeći da sam to rekao na str. 343. istoga izdanja te knjige. Na toj stranici analiziram rušenje mita Josipa Broza Tita u osamdesetim godinama prošloga stoljeća i navodim elemente alternativnih interpretacija povijesti koje su se tada pojavile. U tom kontekstu pišem da su u Srbiji u to doba promovirane i tri nove teze, između ostalih i to da su tada “rojalističke snage (uključujući i četnike) prikazane kao antifašističke”.

Za Mihailovićev sam pokret rekao da je odmah po okupaciji Jugoslavije nastao kao jedan od dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (uz Titov), a ne da su četnici bili antifašisti. Biti projugoslavenski orijentiran ne znači automatizmom biti antifašist, kako to u svojoj interpretaciji implicira Šola. Niti to što se neki pokret naziva “pokretom otpora” implicira išta o njegovu političkom karakteru. Taj dakle citat sa str. 141. zagrebačkoga izdanja moje knjige ni na koji način ne može potvrditi da sam ikad rekao da su četnici bili antifašisti

 

Za to navodim primjer knjige Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama (1986.), a u književnosti roman Vuka Draškovića Nož. Prema tim novim i alternativnim interpretacijama, pišem tamo dalje, “četnici su bili, naglašavalo se, prvi antifašisti Europe” kojima se zbog ideoloških razloga nakon rata to nije priznavalo. Šola, međutim, riječi „naglašavalo se, prvi antifašisti Europe“ pripisuje meni, kao da je to moj stav. A potom tu konstrukciju koristi kako bi me diskvalificirao kao podržavatelja i rehabilitatora četništva, tvrdeći da se “skrivam iza drugih”.

 

Da sam mislio ili da mislim da su četnici bili antifašisti – to bih bio i napisao. Ne plašim se vlastitih zaključaka i pišem slobodno, bez straha i točno onako kako mislim. Ali, niti sam to napisao, niti tako mislim. Uostalom, Šoli sam naveo i više negoli jasan citat iz moje kolumne u Slobodnoj Dalmaciji iz 2005., u kojoj eksplicitno kažem što mislim o četništvu.

 

No Šola se na to uopće ne osvrće. Jasno je i zašto – zato što mu taj citat ruši “tezu”.

 

Dakle, da još jednom ponovim i zaključim: nigdje i nikad – pa ni na navedenim stranicama svoje knjige – nisam rekao da su četnici bili antifašisti. Ivica Šola iznio je dakle potpunu neistinu i na njoj ustraje. Večernji list mu i dalje za to daje priliku time što ga je, sudeći barem po broju od prošle subote, zadržao kao kolumnista, iako ga je jedna od najistaknutijih autorica i nekadašnja urednica tih novina – u kojima sam svojedobno i sam pisao – ukorila zbog ”parazitskog novinarstva“ i samoplagijata.

 

Gospođa Ružica Cigler se zbog Šole ispričala čitateljima, ali sam Šola, katolički teolog koji inače na Sveučilištu u Osijeku predaje predmet ”Etika i medijska kultura“, drži da nema ni mjesta ni potrebe za ikakvu ispriku. Upravo obrnuto, on traži ispriku od mene, valjda po logici izjave: ”Oprostite što ste mi stali na nogu!“

Šoline optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna

 

Sve ostale njegove interpretacije su za ovu raspravu manje važne, jer se odnose na njegove stavove, a stavove drugih ljudi nemam običaj komentirati, i kad su prema meni kritični ili čak i uvredljivi. Svakome ide na račun ono što stavi na papir i o drugome objavi.

 

Međutim, htio bih ipak naglasiti dvije indikativne činjenice.

 

Prvo, optužbe koje se odnose na četništvo imaju šire implikacije. One se iznose u javnosti zato da bi se pokazalo kako su manje-više svi Srbi u Hrvatskoj četnici ili su barem skloni četništvu. Tvrdnja da su svi Srbi četnici proširila se u ekstremističkim medijima, pa i u jednom dijelu javnosti, i pustila je duboke korijene. Za većinu Srba ona je duboko uvredljiva i – posebno kad je riječ o hrvatskim Srbima – ona je naprosto netočna.

 

Velika većina hrvatskih Srba, sudionika II. svjetskoga rata, bili su pripadnici Narodnooslobodilačke vojske – dakle, partizani. Podmetanja o četništvu hrvatskih Srba služe kako bi se opravdalo ono što im se događalo u Hrvatskoj u 20. stoljeću, a također i kao prijetnja što bi im se moglo dogoditi u ovom stoljeću.

 

Tim je podmetanjima jedina svrha sijanje straha. Ponavljaju ih oni koji nisu zadovoljni rezultatima prošlih ratova, te bi najviše voljeli još jedan novi rat, u kojem bi i preostale Srbe – svedene danas na tek nešto malo više od jedne trećine u odnosu na broj iz 1991. – potakli ili čak i natjerali na odlazak iz Hrvatske. Nažalost, to je mračna pozadina takvih manipulacija, kojima se, eto, bavi i Šola.

 

Tom istom cilju služi i Šolin zaključak: “Što se mene tiče, da smo ozbiljna država za mene bi g. Jović bio sigurnosni problem.”

Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom

 

Uopće ne dvojim da bi, u državi koju bi uređivao Šola, ne samo ja, nego i mnogi drugi bili sigurnosni problem – zapravo svi oni koji (čak i navodno) pišu ono što se njemu ne sviđa. Naročito ako su, pritom, između ostaloga i Srbi ili se percipiraju kao Srbi. A sigurnosni se problemi “rješavaju” policijom i vojskom.

 

Nije potrebno točno ni citirati, a moguće je – iz sigurnosnih razloga – koristiti se i ustrajati u neistinama, ako služe jačanju nacionalne sigurnosti. Prebacivanjem na teren “sigurnosti” može se isključiti javnost, primjerice ona koja ne podržava praksu da se u novinama ponovno objavljuju vlastiti članci, stari tri godine, kao što to radi Šola.

 

Večernji list je o meni već i ranije pisao neistine u vezi s pitanjem sigurnosti. Na primjer, na naslovnici svoga broja od 2. ožujka 2014. stoji naslov: “Davor Ivanković: Ni savjetnici Predsjednika nisu prošli sigurnosnu provjeru”. U podnaslovu samoga članka toga drugog Večernjakova kolumnista, koji je i dalje – unatoč mom promptnom demantiju – dostupan na web-stranici Večernjeg lista eksplicitno stoji: “Ni glavni analitičar Dejan Jović nije prošao sigurnosnu provjeru, a dostupne su mu sve državne tajne”.

 

Tu sam neistinu odmah demantirao, predočivši i dokaz (uvjerenje o sigurnosnoj provjeri, koje mi omogućuje uvid u dokumente klasificirane na najvišoj razini tajnosti: “vrlo tajno”), ali izgleda da dokazi i dokumenti nekim Večernjakovim kolumnistima ništa ne znače. Za Šolu, ja sam i dalje “sigurnosni problem”. Jer, kako može biti sigurnosno podoban jedan “takav”, o kojem su činjenice “odavno utvrđene”, pa ih ni nema potrebe ”dodatno utvrđivati“ (kao što je to u pismu glavnom uredniku Večernjega lista napisao Šola)?

Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu

 

Kakva je to država u kojoj “takvi” mogu savjetovati Predsjednika? Ta, oni su, zapravo – stranci, gosti, sigurnosno sumnjivi, potencijalni agresori kojih se uvijek treba čuvati. Za Ivu Banca – autoriteta na koji se Šola poziva – sigurnosna provjera u mom slučaju nije bila dovoljno rigorozna, kao što je nedavno izjavio.

 

Doista, nitko me nije vezao za radijator ni mučio da priznam, ako je na to mislio. No, kad i ako ljudi kao što su Šola i Banac dođu na vlast i ponište profesionalnu neutralnost sigurnosnih službi te ih stave u svoju funkciju, možda će se i to promijeniti. Pokazat će moj kolega, profesor Banac, sigurnosnim službama i meni (koji sam profesor, između ostaloga, i nacionalne sigurnosti) što znači prava, rigorozna provjera à la Banac! A i Šola će tek takvu državu – u kojoj sigurnosne službe odlučuju tko bi smio uopće biti kandidat na izborima za Predsjednika – smatrati ozbiljnom.

 

Doista, država u kojoj sam ja i meni slični sigurnosni problem, bit će najozbiljnija država koju smo ikada vidjeli. Ni s njom ni u njoj neće biti ni šale ni pošalice. Rigorozne sigurnosne provjere neće više otkrivati kriminalce koji su pokrali državni proračun, niti se baviti međunarodnim terorizmom, nego će otkrivati sumnjive rečenice čak i kad one nisu ni napisane. SOA će se pretvoriti u ured za podmetanja i inkviziciju, a detektori laži otkrivat će što su sveučilišni profesori doista mislili reći kad su napisali neku rečenicu.

 

Političke stranke i državu vodit će ljudi iz sigurnosnoga sustava, kojima će, kad dođu na vlast, prva stvar biti zabrane i – pisanje novih udžbenika. Jer, neće valjda nama ti sumnjivci pisati povijest – imamo mi svoje plagijatore, autoplagijatore i kompilatore za to. Privatno će, doduše, svatko moći misliti “što hoće” – ali u javnosti, je li, to ne možemo dopustiti.

 

Problem je, međutim, u tome što ni javnosti, a ni privatnosti u tom sistemu više neće biti.

 

(Odgovor Dejana Jovića, člana našega redakcijskog savjeta, autoplagijatoru, širitelju ”onanijskog, parazitskog novinarstva”, kako ga je nazvala zastupnica čitatelja Večernjeg lista Ružica Cigler, te i klevetniku Ivici Šoli smo preuzeli sa Jovićeva Facebook zida gdje ga je objavio, za prijatelje, u četvrtak 4. rujna navečer, ali s molbom da se poštuje embargo jer je napisan s namjerom da ga se objavi u subotnjem broju Večernjeg lista. A mi objavljujemo Jovićevo reagiranje nakon što je ono osvanulo gdje se polemika i vodi, na stranicama Večernjeg lista).

Filed Under: ODJECI Tagged With: autograf.hr, Bruxelles, Chaillot Papers, čitatelj, Dejan Jović, Domovinski rat, facebook, Hrvatska, internet, Ivica Šola, kleveta, medij, neofašizam, novinar, Odjeci, parazit, politika, Ružica Cigler, Večernji list

Protiv klauzule u CHF

Autor: Ivica Grčar / 30.07.2014. Leave a Comment

Brojna reagiranja i pitanja čitatelja izazvala su dva napisa objavljena u Autografu o drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda u sporu o (ne)ništavnosti valutne klauzule u CHF i primjeni promjenjivih kamata i tzv. kamatnih marži. Oko 100 tisuća ljudi pogođeno je valutnom klauzulom u CHF, pa i ne čudi brojnost reakcija i upita.

 

U prvom članku objavljenom na ovome portalu u kojemu je dan ranije najavljeno objavljivanje presude Visokog trgovačkog suda dane su naznake o ishodu koji se dan kasnije i ostvario. A u drugom tekstu kritički je analizirana kompromiserska presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF (presuda je malo potvrđujuća, malo preinačujuća i malo ukidajuća).

 

Prema Zakonu o sudovima obvezno se podvrgnuti pravomoćnim presudama. No to ne znači da se o presudama ne smije razmišljati, pa i kritički ih analizirati. Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta.

 

Upitno je gledište Visokog trgovačkog suda da su valjani ugovori s valutnom klauzulom u CHF. U razvijenim zemljama, koliko je poznato, nije izrijekom zabranjeno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, ali nikome ne pada ni napamet ugovarati tako, osobito ne dugoročne potrošačke kredite (primjerice za kupnju stanova).

Kao slobodni novinar ne slažem se s onima koji uvjeravaju kako se (ne)pravomoćne presude ne smiju kritizirati. Osobito ne bi bilo dobro šutjeti o presudama višestruko kompromitiranog hrvatskog sudišta

 

Na pitanja čitatelja o domaćoj sudskoj praksi o valutnim klauzulama odgovorili smo da u Hrvatskoj nije uobičajeno pažljivo pratiti sudsku praksu prvostupanjskih sudova. Međutim, u najmanje pet ranijih presuda u zadnjih možda i desetak godina sudac Radovan Dobronić je proglašavao valutne klauzule ništavnima.

 

Odgovorili smo i da ništavnost valutnih klauzula prema načelima obveznog prava nije umotvorina suca Dobronića, već da je to stajalište i inozemnih pravnih doktrina.

 

Te ranije odluke o ništavnosti valutnih klauzula, istina, nisu donošene u postupcima o potrošačkim ugovorima, nego u postupcima o ugovorima između trgovačkih društva. U svim ranijim presudama o ništavnosti valutnih klauzula suca Dobronića, međutim, bili su jasno navedeni kriteriji obveznog prava prema kojima su zbog neodredivosti ugovorne vrijednosti ugovori s valutnim klauzulama nezakoniti i ništavni.

 

Bile su te ranije presude suca Dobronića i ukidane, ali ne u tim dijelovima u kojima su valutne klauzule proglašavane ništavnima, nego se Visoki trgovački sud tada čak uzgredno i suglasio s dijelom presuda o ništavnosti valutnih klauzula.

 

Da bi se moglo odlučivati o ništavnosti valutnih klauzula, mora se poznavati i komparativna prava, osobito financijsko i međunarodno monetarno pravo. Svatko tko razmišlja ili kao sudac odlučuje o valutnoj klauzuli mora točno znati što znači fluktuirajući međunarodni tečaj valuta.

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF

 

Do 1971. je bio na snazi fiksni tečaj valuta. Onda je to ukinuto i uveden je fluktuirajući valutni tečaj.

 

U vrijeme fiksnog tečaja države su mogle mijenjati tečaj valuta samo posebnim zakonom uz obveznu prethodnu suglasnost MMF-a (bivša Čehoslovačka je zbog nepoštivanja tog pravila MMF-a bila isključena iz svjetske monetarne organizacije). Promjena tečaja je tada bio dugotrajniji proces, što je utjecalo na stabilnost valuta u dužim razdobljima.

 

Tada, u vrijeme valutne stabilnosti, možda se i moglo ugovarati valutne klauzule sa ugovorima ipak odredivih vrijednosti. A sada se tečaj valuta na svjetskim tržištima mijenja dnevno. I to se mora uvažiti, osobito kod dugoročnih ugovora s valutnom klauzulom (u dužem vremenu se ne zna ni glavnica, ni promjenjive kamatne stope, ni tzv. kamatne marže, odnosno ne zna se kolika je stvarna vrijednost ugovora).

 

Presuda Visokog trgovačkog suda trebala bi biti primjena prava na činjenično stanje neovisno o pritiscima i o tome koliko će pogoditi bilo koju stranu u postupku, pa i u slučaju proglašenja ništavnima oko 100 tisuća ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

 

Praksa ugovaranja međunarodnih kredita za Hrvatsku je da je glavnica kredita fiksna, a samo su kamate promjenjive. Ako tako Republika Hrvatska ugovara kredite za samu sebe, red bi bio da iste uvjete omogući i svojim građanima.

 

U sporu zbog valutnih klauzula u CHF predstavnici banaka zastrašivali su mitom o opasnostima od bankrota banaka i slijedom bankarskih bankrota urušavanjem cjelokupnog gospodarstva. To je, međutim, mit koji je netragom nestao prije pola stoljeća.

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su na Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

 

Sredinom prošlog stoljeća vrijedio je strogi pravni nadzor banaka uveden u vrijeme predsjednika Roosevelta. I tada je zbilja objektivno bilo moguće da panika ulagača u jednoj banci uzrokuje lančano i paniku među ulagačima ostalih banaka i dovede do urušavanja financijskog sustava, pa i cjelokupnog gospodarstva u nekoj zemlji.

 

No, nakon dolaska predsjednika Reagana strogi pravni nadzor banaka je ”olabavljen” tako da su i valutni tečaji i pravni nadzor banaka liberalizirani.

 

Otuda unatrag pola stoljeća bankroti niza najvećih svjetskih banaka (da ne podsjećamo na bankrote u Hrvatskoj PBZ-a, Riječke banke, Splitske banke, Dubrovačke banke, Glumina banke, Croatia banke, itd).

 

I u svijetu i u Hrvatskoj bankrotirane banke saniraju obveznici poreza (u Americi je predsjednik Bush na taj način ”zadužio” porezne obveznike za više od 400 milijardi USD i upitno je hoće li taj dug biti otplaćen).

 

Ako nije došlo do urušavanja financijskog sustava u Hrvatskoj nakon uvođenja tzv. ”stare i nove devizne štednje”, svih onih afera s tzv. financijskim inženjerinzima, svih bankrota tzv. hrvatskih banaka, teško da bi do tog urušavanja došlo sada nakon bankrota nekih novijih tzv. ”naših banaka u stranom vlasništvu” zbog proglašenja ništavnima ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

 

Sve hrvatske banke prije njihove prodaje strancima sanirane su novcima hrvatskih poreznih obveznika, pa se nema razloga bojati da nakon bankrota stranih vlasnika dio tih navodno naših banaka neće opet sanirati ovdašnji porezni obveznici.

 

Nije moguće u kritici presude Visokog trgovačkog suda u valjanosti valutne klauzule u CHF ne spomenuti ”štimanja” vremena. O odabiru trenutka dostave presude u vrijeme ”sudskih ferija” pisali smo u tekstu ”Analiza presude”, a sada, uz nužne redakcijske zahvate, objavljujemo razmišljanja čitateljice (podaci su poznati ovome novinaru) o ostalim ”štimanjima” vremena koja očito ne mogu biti plod slučajnosti.

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF

 

Čitateljica uvodno podsjeća da je presuda Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutne klauzule u CHF ”izvijećana” 13. lipnja 2014. godine. Zatim podsjeća da je Vrhovni sud Mađarske donio samo tri dana kasnije, 16. lipnja 2014., odluku o (ne)pravednosti deviznih bankarskih kredita.

 

Čitateljica nas je pitala je li slučajnost da je datum presude Visokog trgovačkog suda samo tri dana prethodio datumu odluke Vrhovnog suda Mađarske? I dalje, ako jest, onda kako su pogodili? A ako nije, onda koji je pravi datum presude Visokog trgovačkog suda? Te zašto su u Visokom trgovačkom sudu toliko čekali s dostavom 32 dana ranije ”izvijećane” presude?

 

Pitanjima nikad kraja, jer je čitateljica pitala još nešto. Za Večernji list od 4. srpnja Mario Vukelić, predsjednik Visokog trgovačkog suda, izjavio je da će presuda o valutnoj klauzuli u CHF biti objavljena unutar 30-ak dana. Čitateljica pita kako predsjednik Suda nije znao (4. srpnja) da je presuda već izvijećana 13. lipnja?

 

Zavrtilo nam se u glavi od svih tih datuma i priznali smo čitateljici da na sva ova pitanja ne znamo odgovore.

 

No, čitateljica se zahvalila i dostavila nam još neke svoje dileme. Tako se pita kako to da odluku mađarskog Vrhovnog suda bankari nisu uopće komentirali niti minimizirali kao što inače minimiziraju druge presude koje im ne odgovaraju (primjerice kao što su minimizirane presuda austrijskog Vrhovnog suda i presude iz Srbije). Presudu iz Mađarske i onu Europskog suda za ljudska prava bankari nisu komentirali ni jednom riječi.

 

Čitateljica očito ne vjeruje Visokom trgovačkom sudu. A ja mislim da to da čitateljica nema povjerenja u Visoki trgovački sud treba objaviti kako bi i ostali čitatelji mogli ocijeniti trebaju li imati povjerenje u taj Sud. A ponešto iz ovog teksta moglo bi dobro doći i kod sastavljanja zahtjeva za reviziju presude Visokog trgovačkog suda o valjanosti valutnih klauzula u CHF.

Filed Under: ODJECI Tagged With: autograf.hr, CHF, čitatelj, Dobronić, EU, euro, gospodarstvo, Hrvatska, Ivica Grčar, klauzula, kredit, Mašarska, novinar, Odjeci, politika, presuda, stan, sud, švicarci, trgovački sud, ugovor, zakon

Citat i komentari

Autor: Predrag Finci / 12.06.2014. Leave a Comment

Sokrat

Foto: Wikipedija

 

(Kao mi ne znamo da je ovo prilog poetici novih medija)

 

Citat redakcije (bez komentara):

”ZNAM DA NIŠTA NE ZNAM“

(Potpis: Sokrat)

 

Komentari čitatelja (bez potpisa):

 

I. Sokrat ne zna jer neće da zna, iako bi trebao znati. On prvi, jer je bio aktivan i nikada nije krio svoje simpatije prema jednoj i jedinoj, svojoj opciji. Sada ne zna, od kada su njegovi izgubili. Znao bi da su dobili.

 

II. Znao je dok su njegovi bili na vlasti, sada ne zna. Ni ženu Ksantipu kao ne zna, i od nje bježi.

 

III. Iako je osuđen na smrt, trebao je prije toga misliti što zna i što ne zna, pa bi znao.

 

IV. Gospodin Sokrat kaže da zna da ne zna, kao da se ne zna ko je napao BiH, kao da se na zna što rade cionisti u Palestini i ko nas sve mrzi. Sve se zna, gospodine Sokrate, samo se vi pravite da ne znate.

 

V. Mi nikada nismo imali ništa i zaboli me za njega. Samo da ne puca.

 

VI. Sokrat je bio naše vjere, možda Makedonac, ali to nije smjeo reći, zato je govorio kao da ne zna, ne zna, a znao je, sto posto je znao, bio je naš, ali je promijenio vjeru, morao.

 

VII. Ti si nepismen ko i Sokrat, koji nije ništa pisao.

 

VIII. Sokrat je zasnovao našu vjeru i to tako što je rekao da ne zna, jer nije htio tuđu, a tada se nije smjelo reći ko si i šta si, samo reci da ne znaš, najbolje.

 

IX. Sokrat je znao. Rekao je da ne zna pod pritiskom stranih plaćenika.

 

X. Sokrat je bio grčki fašist. Kao i Andrić, poserem mu se u Nobelovu nagradu.

 

XI. Sve Sokrat ništa ne zna, a svi njegovi zbrinuti, love im nikada nije falilo, svaki po stan, i kćeri mu se dobro udale…

 

XII. Bio je pravi igrač, ali i njegovo prođe.

 

XIII. Sokrat je bio mudar, veliki čovjek i osuđen na smrt. Isto kao i Draža.

 

XIV. Sokrat ništa nije znao. Morali smo u školi da o njemu, neznalici, učimo. Ako on ništa nije znao, što meni dadoše kečinu? I to samo zato što sam rekao da ništa ne znam.

 

XV. Pošto Sokrat ništa nije znao dokazao je da je sto posto naš čovjek, jer ni mi ništa ne znamo, zato i pišemo ova pisma.

 

XVI: Uvažena redakcijo: Ko je taj Sokrat? Ima li on pravo ime? Je li naš?

 

XVII: Sokrat nije imao identitet, tj. imao je pamet izdajice. Radio je protiv nas, kao ništa nije znao, a mi izgubismo Kosovo.

 

XVIII: U Hrvatskoj nikada nije bilo takve osobe, jer u Hrvatskoj svi sve znaju.

 

XIX.: Sokrat je bio i ostao izdajica. Vama to nikada neće bit jasno, jer ste glupi. Nas su svi izdali.

 

XX: Sokrata za predsjednika! Ja volim njegove knjige Daleko je sunce i Ognjište, a čitao sam i Gričku vješticu.

 

XXI. Ovaj ne zna šta govori. Sokrat je bio propalica, ništa nije radio, stalno išao na besplatne gozbe, vrijeđao sugrađane, ko svi su budale, samo on onako ružan nije, družio se s filozofima i drugim ološem, ni o porodici nije brinuo a dječaci mu duša, izazivao legitimne vlasti pa je s pravom platio glavom.

 

XXII. Sokrat je bio i gdje je sad. Svačije prođe.

 

XXIII. Ko ne zna ne može dobro proći, ako nema veze.

 

XXIV: Neznanje je garant uspjeha. Zato je Sokrat bio političar, samo ga njegovi neprijatelji pobijediše.

 

XXV.: Svi smo mi Sokrat!

 

XXVI. Sokrat nikada nije postojao, to jest jest, ali nije bio Grk, nego Poljak.

 

XXVII. Tito i nije u Kući cvijeća.

 

XXVIII. Sokrat je bio grčki filozof i zato mi volimo Zlatnu zoru i pjesmu U ranu zoru, ne damo pravoslavlje nikada.

 

XXIX. Sokrat je bio pjevač u horu, ništa naročit.

 

XXX. Što ne objavljujete naše komentare, bojite se istine, kao ne znate, a sve znate.

 

 

Odgovor redakcije:

 

Zatvaramo rubriku Komentari, s napomenom: Sokrat je rekao ono što smo prenijeli. Ne možemo ipak otkriti izvor naših informacija, a posebno ne tko je Sokrat. Sve insinuacije o Sokratovim seksualnim i političkim sklonostima smatramo zlonamjernim i nama nisu poznate. Mi znamo da ne znamo. Zapravo ne znamo ni tko je Sokrat o kome pišu naši vjerni čitatelji. A posebno ne znamo niti hoćemo da znamo tko su naši uvijek dobro došli čitatelji.

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Andrić, autograf.hr, BiH, citat, čitatelj, Draža, književnost, komentari, Makedonac, medij, ogledi, opcija, Palestina, Plaćenik, poetika, Predrag Finci, redakcija, Sokrat

Čitatelj Hegelove estetike

Autor: autograf.hr / 26.05.2014. Leave a Comment

citatelj_hegelove_estPetnaesta Fincijeva knjiga bavi se Hegelovim shvaćanjem umjetnosti i mogućim “novim čitanjem” njegove “Fenomenologije duha”.

 

U prvom dijelu knjige Finci razmatra problem umjetnosti i mjesto estetike u sklopu Hegelova filozofskog sustava te podrobno analizira značenje jedne od najprjepornijih Hegelovih tvrdnji da je umjetnost postala prošlost. Tema drugog dijela Fincijeve knjige jest Hegelova ‘‘Fenomenologiju duha“ koju autor čita kao moguću estetiku, u kojoj je razvoj ‘‘apsolutnog duha“ put i način shvaćanja same umjetnosti.

 

Poznati filozof Željko Pavić, koji je na Sveučilištu u Mainzu doktorirao na jednoj od tema Hegelove filozofije, o knjizi kaže: ‘‘Finci polazi od središnje tvrdnje Hegelovih Predavanja, da je umjetnost ‘sa stajališta svojega najvišega određenja, za nas nešto prošlo’, kako bi u drugom koraku tu tvrdnju obrazložio upravo Hegelovim fenomenologijskim shvaćanjem umjetnosti. Radi se o sasvim originalnom Fincijevom pokušaju, koji u usporedbi s drugim radovima o toj problematici doista predstavlja izvoran prinos.“

 

Zagrebački filozof i teolog prof. dr. sc. Josip Oslić piše da je temeljna značajnost ovog Fincijeva djela u tome što ‘‘ono u usporedbi s drugim sličnim pokušajima ne polazi ni od kakvih prethodnih predodžbi ili teorija umjetnosti“ te da će djelo ‘‘zbog svoje zanimljivosti i aktualnosti zaslužiti pozornost svih koji se bave umjetnošću i teorijom kulture uopće“.

 

Naslov: Čitatelj Hegelove estetike

Autor: Predrag Finci

Publicistika

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 260

Uvez: meki

ISBN 9789537036867

Izdavač: Naklada Breza

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: autograf.hr, autor, čitatelj, estetika, filozofija, Hegel, knjiga, Magazin, Mainz, Moderna vremena, Naklada Breza, Predrag Finci, publicistika, Sveučilište, umjetnost, Željko Pavić

Skriveno

Autor: autograf.hr / 24.03.2014. Leave a Comment

skrivenoDino Milinović, rođen je 1959. u Zagrebu, a od 2001. predaje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Do danas je objavio nekoliko dramskih tekstova i dva romana: “Kradljivac uspomena” (2002) i “Tamo gdje prestaje cesta” (2007).

 

U ovom povijesnom kriminalističkom romanu životi protagonista: vječno nadareni student književnosti, istražitelji koji vjeruju u najbolji od mogućih svjetova, profesori koji prolaze put od sjemeništa do šume, pojavljuju i nestaju usputni junaci i antijunaci: prolazni, ogorčeni, spašeni, baš kao što u životu traju, bljesnu i nestanu ljubav, sigurnost, pouzdanost…

 

Povodi i slučajnosti — krađa grimiznog plašta u Splitu 356. godine, dolazak carskog istražitelja i traženje glasovitog zapisa sa suđenja Isusu Kristu — isprepliću se s događajima iz gotovo mitske hrvatske 1971. godine i vode do sadašnjosti Zagreba, New Yorka.

 

I kao što primjećuje Miroslav Mićanović u svojoj bilješci o knjizi, ‘‘panoptikum događaja i ljudi, nade i prozirnosti, banalnosti svakodnevice, tajni rituali i mehanizmi moći, potraga za izgubljenim rukopisom, koja se miješa s krađom knjiga iz nacionalne knjižnice, ne čini roman ‘Skriveno’ samo tekstom ‘nevidljive prošlosti’ nego i uzbudljivim vodičem kroz čitateljevu neposrednu stvarnost i ništa manje neizvjesnu budućnost.“

 

Naslov: Skriveno

Autor: Dino Milinović

Književnost

Godina izdanja: 2013.

Broj stranica: 281

Uvez: meki

ISBN 9789533340609

Izdavač: Meandarmedia

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: autograf.hr, budućnost, čitatelj, Dino Milinović, Filozofski fakultet, Isus Krist, knjiga, Meandarmedia, Miroslav Mićanović, Moderna vremena, New York, ritual, roman, Skriveno, Zagreb

Pudli lete na jug

Autor: autograf.hr / 17.03.2014. Leave a Comment

pudli_leteBožidar Alajbegović, urednik novopokrenute biblioteke ‘‘Nokaut“, ističe kako su npr. neafirmirani autori u blogu prepoznali medij pogodan za prezentaciju svojih književnih radova, i kako je pritom i mogućnost izravnog kontakta s čitateljima utjecala na njihovu motivaciju i produktivnost. Osim neafirmiranih pisaca, i neki od starijih, iskusnih i renomiranih pisaca koji iza sebe imaju veći broj objavljenih knjiga  prepoznali su prednosti blogosfere te otvorili blogove i na njima objavljivali svoje tekstove, a Perko Kvesić jedan je od njih.

 

Kvesić jedan je od rodonačelnika tzv. proze u trapericama; sve njegove knjige obilježava nepretencioznost, jednostavnost izričaja, imperativ jasnoće i razumljivosti, te humornost, zabavnost i komunikativnost. Kao i mnogi drugi autori ponikli u novinarstvu, Kvesić piše mnogo, lako i brzo. No, zbog različitih, često čak i politički uvjetovanih, nametnutih razloga, Kvesić nije objavljivao mnogo. Međutim, i u dugim razdobljima neobjavljivanja, on je nastavljao pisati.

 

Knjiga “Pudli lete na jug” ukoričeni je izbor tih tekstova, prethodno objavljenih na različitim Kvesićevim blogovima. Radi se o šarolikoj, razbarušenoj knjizi,  sastavljenoj od tekstova nastalih još prije pojave bloga, kao i onih pisanih izravno za blog. No, unatoč raznolikosti, knjiga je zaokružena i kompaktna, jer je sastavljena od tekstova u kojima se Kvesić bavi dvjema tematskim preokupacijama: neobičnim i naoko neobjašnjivim događajima iz svakodnevice, te suživotom čovjeka i njegova najboljeg prijatelja – psa.

 

Naslov: Pudli lete na jug

Autor: Pero Kvesić

Književnost

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 204

Uvez: meki

ISBN 9789532590739

Izdavač: Hena com

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: autograf.hr, biblioteka, blog, Božidar Alajbegović, čitatelj, Hena com, imperativ, knjiga, književnost, Modrena vremena, Nokaut, novinar, Pero Kvesić, pisac, politika, Pudli lete na jug, traperice

Spasimo AUTOGRAF zajedno

Autor: Drago Pilsel i Zdravko Zima / 10.12.2013. 4 Comments

Dragi čitatelji,

 

Autograf.hr poprimio je svoju fizionomiju i sad je, nakon dva mjeseca postojanja, kristalno jasno u kojem smjeru idemo, kakva je urednička politika, što portal donosi medijskom prostoru, kulturi dijaloga, demokratskim institucijama, svima vama.

 

Naravno, web medij je živa materija, pa će biti još finih podešavanja, dotjerivanja dizajna, kao i jačanja sadržaja. Slušamo i vaše ideje oko toga.

 

Budući da se portal financira samo donacijama i sponzorstvima, molimo vas da ga u skladu sa svojim mogućnostima poduprete i omogućite njegov daljnji razvoj, ali, bit ćemo vam iskreni, i njegov opstanak.

 

Možete to učiniti donacijom na naš broj žiro-računa u Zagrebačkoj banci:

 

HR5023600001102371587

 

Svaka je vaša donacija dobrodošla, a uplatom od 50 kuna mjesečno, ako bi takvih darežljivih čitatelja bilo, i dodatnim povećanjem čitanosti, što ćemo dobiti u partnerstvu s prijateljskim portalima grupe Styria, bili bismo blizu i financijskoj stabilnosti.

 

Osim pomoći donacijama, molimo vas da širite informacije o portalu drugima, bilo e-poštom, dijeljenjem članaka na Facebooku, Twitteru, Linkedinu, usmenom predajom…

 

Ukratko, pomozite nam da spasimo Autograf.hr – zbog vas i zbog nas!

 

H v a l a !

 

Vaši urednici

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, čitatelj, Drago Pilsel, interet, kultura, medij, portal, Styria, urednik, Zagrebačka banka, Zdravko Zima

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Politika privatnosti i kolačića
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in