Dvoje glumaca gotovo sat i pol sjede svaki na svom biciklu, okreću pedale i razgovaraju. Jenny König i Christoph Gawenda sjajni su glumci. Sjajni na onaj jedini način koji glumu čini sjajnom. Na način da gledatelji zaborave da gledaju glumce. [Read more…]
Evanđelje po Zahariji
“Z kao Zachariah” pojam je iz slovarice američkih evangelika uz koju je odrasla Ann Burden. Samo, kad je došao smak svijeta, nije došao onako kako su ga evangelici zamišljali, s militantnim Kristom na čelu nebeskih vojski
Čak i posve letimičan poznavatelj biblijskih imena zna da Adam nije abecedno prvo, a ni Zakarija abecedno posljednje ime u Svetom pismu. Ipak, Adam konceptualno prednjači u odnosu na, ne znam, Abrahama onoliko koliko i Zaharija u odnosu na, ne znam, Zebedeja. To je barem koncepcija dječje biblijske slovarice uz koju je odrasla Ann Burden. [Read more…]
Malograđanska predrasuda da smo mi bolji od njih
Ante Tomić
Gledamo sirijske i iračke nevoljnike kako mučno gaze balkanske planine, iz Grčke, preko Makedonije i Srbije do naših granica. Užasavamo se odrpanaca što su bezglavo utekli iz svojih domova samo s jednom najlonskom vrećicom, kao da i sami prije dvadesetak godina nismo jednako, samo s malom ručnom prtljagom, bježali. [Read more…]
Jesi li izdajnik ako ne mrziš Slovence
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
U jutro dvadeset sedmoga travnja 1945. Četvrta armija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, sastavljena od jedinica Osmoga dalmatinskog te Sedmoga i Devetog slovenačkog korpusa, krenula je u odlučnu ofenzivu na Rijeku, Istru i Julijsku krajinu. Nijemci fanatično brane Rijeku jer padne li Rijeka, pada i Istra. Sjevernim krilom napadnuti su i istoga dana oslobođeni Sveti Peter na Krasu (današnja Pivka) i Ilirska Bistrica, na jugu pada Opatija, i u širokom zahvatu započinje prodor prema Trstu i Soči, koji će trajati sve do drugoga svibnja, kada hrvatski i slovenski partizani oslobađaju Trst. [Read more…]
IV. stavak: Furiosa
Kažu, distopije su danas popularne. Kažu, knjižarske police i programi multipleksa prepuni su postapokaliptičnih priča. Kažu, od Igara gladi do Različite, to je ono što mladi danas vole. [Read more…]
Sapiens : Kratka povijest čovječanstva
Homo sapiens – kako, kada, zašto i dokle? Povijest se rijetko kada trudi odgovoriti na takva pitanja – i po tome je ova knjiga jedinstvena ne samo među popularizatorskim djelima. Yuvala Noaha Hararija ne zanima čitava ta beskonačna sapunica ljudske povijesti – on Sapiensa promatra kao biološku vrstu. Kad je i kako nastala? Po čemu je i zašto tako jedinstvena? Što je stvorilo Sapiensovu kulturu i civilizaciju? I kakav će biti njegov kraj? [Read more…]
Neprijatelji su nam iza leđa
Još koji dan, pa smo pregrmili i ovu stotu godinu od početka Prvog svjetskog rata. Kako se po podu velike dvorane svjetske povijesti razmotavao tepih 2014. godine, tako su na njemu ostajale mrlje, crne od baruta, gareži i nafte, crvene od krvi naše ljudske braće i sestara.
Civilizacija je silno napredovala pa se ljude tamani učinkovitije nego ikada prije. I to na daljinu. Stratezi i vojskovođe ne razlikuju se od djece koja pred ekranima kompjutora uvježbanim prstićima šalju ubojice i ubojita sredstva na crtane likove neprijatelja. [Read more…]
Imaju li svi Hrvati krevet?
”Teške su to riječi, ali istinite: Tri četvrtine svih Hrvata nemaju kreveta. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra, da k neophodnoj potrebi života svakog pojedinca, spada u najmanju ruku, barem krevet. To se računa u minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći, da svi oni, koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane.
Oni su, naime, tako sretni da imaju dio namještaja, koga nema velika većina ostalih naših sunarodnjaka. Uopće je pitanje životnog minimuma veoma osjetljivo. Ovo izgleda sasvim drugačije, kada ga postavljaju makar i najljevičarskiji građani, i kad ga postavljaju seljaci. Što ćete; ‘Bog je visoko, a zemlja je tvrda’, veli seljačka poslovica.”
Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje
Ovaj citat početak je poglavlja u jednoj knjizi koju veoma cijenim i koju smatram veoma važnom, a koja je, kao i manje ili više sve što je za nas važno i što bi valjalo cijeniti, zaboravljena. Riječ o knjizi “Kako živi narod” Rudolfa Bićanića, ekonomista, sociologa sela, političara i sveučilišnog nastavnika, jednoga od onih umnih i plemenitih hrvatskih rodoljuba kakvi su nekada živjeli, sasvim različiti od današnjih hrvatskih rodoljuba, koji su u većini glupi i pokvareni.
Bio je haesesovac, bliski suradnik narodnog vođe Vlatka Mačeka, s njim i robijao u Sremskoj Mitrovici, pisao programe stranke i obavljao odgovorne državne dužnosti prije Drugog svjetskog rata, a nakon njega predavao naraštajima studenata na zagrebačkom Pravnom fakultetu. U glavnom gradu njegovo su ime dali jednoj maloj periferijskoj ulici, a u rodnom Bjelovaru čak ni to.
Kada je 1936. objavio svoje epohalno djelo, imao je jedva trideset godina. Putovao je, dakle, taj mladi i obrazovani muškarac, francuski đak i sokolaš pun budalastih prosvjetiteljskih ideala, teško i mučno uskotračnom željeznicom, kočijom, na konju, a često, bogme, i pješke, ubogim krajevima gdje žive Hrvati, potreseno je gledao svoje nečiste i pothranjene zemljake, njihovu bijedu i zatucanost, no grudi mu je grijala užarena vjera kako za njih ima nade.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati? Ne znam… Ja se ne bih zakleo u to
Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje.
Dao je dragi Bog i nama pameti i poštenja, obasjat će nas električno svjetlo, oplahnuti bistra tekuća voda i bijela će pogača slatko zamirisati u našim kuhinjama.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati?
Ne znam… Ja se ne bih zakleo u to.
Gledam prije nekoliko dana histeriju koja je zavladala oko otvaranja trgovačkog centra slavnog švedskog proizvođača namještaja. Gledam kolone auta kako se slijevaju put plavog kubusa kraj autoceste i divlju jagmu za naslonjačima, policama i štokrlima.
Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee. Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka”
Gledam, napokon, predsjednika države koji otvara dućan pokućstva, a ne znam da je mnogo predsjednika države, makar u našem dijelu svijeta, koji bi došli otvoriti dućan pokućstva.
I nešto posramljen provincijskom snishodljivošću i ushitom, sjetim se Bićanića i posegnem za policom s knjigama da vam nađem odlomak koji sam citirao na početku.
Premda je došla i struja i voda i bežični internet, nije se mnogo toga ustvari promijenilo, zaključio sam poraženo. Zaista, veliko narodno veselje zbog jednog dućana namještaja moguće je samo u jednom narodu u kojemu je do koliko jučer tek svaki četvrti spavao na krevetu.
Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee.
Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka.”
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).
Istina o radu Documente
Povodom izjave gospodina Đure Glogoškog, predsjednika Udruge 100-postotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine, prema kojoj se “prepuštanjem uređivanja popisa civilnih žrtava jednoj udruzi otvara velika mogućnost manipulacije u smjeru davanja prava pripadnicima agresorske vojske”, a s ciljem što točnijeg informiranja javnosti, u nastavku vam prosljeđujemo sljedeće informacije.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija koja se godinama sustavno bavi prikupljanjem dokumenata i podataka o svim poginulim, ubijenim i nestalim ljudima za vrijeme rata, Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija (…) Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata
Registar civilnih žrtava je bio i ostaje obvezom državnih institucija, a ne organizacija civilnog društva poput Documente.
Documenta je radi transparentnosti rada vezanog za dokumentiranje žrtava rata i u svrhu što točnijeg i preciznijeg utvrđivanja poimeničnog popisa žrtava uputila poziv Ministarstvu branitelja da zajedno javno objavimo rezultate naših istraživanja kako bi se mogli usporediti i biti podložni provjeri i ispravcima svih zainteresiranih aktera. Odgovor na taj poziv još uvijek čekamo.
U svojim istraživanjima, posebno istraživanju ljudskih gubitaka u Republici Hrvatskoj u Domovinskom ratu, Documenta se koristi svim dostupnim relevantnim izvorima koji sadrže podatke o ljudima koji su u ratu stradali, što uključuje intervjue s obiteljima žrtava, izvode iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, fotografije spomenika, knjige i publikacije braniteljskih udruga, različite znanstvene publikacije, razne dokumente institucija RH, različite medijske izvore, ali i izvore sa srpske strane.
Prema našim metodološkim kriterijima za svaku informaciju s kojom javno izlazimo tražimo provjeru iz tri neovisna izvora te za svaki izvor radimo evaluaciju valjanosti tog izvora u usporedbi s drugim izvorima koji su dostupni. Pokušaj objektivnog utvrđivanja poimeničnog popisa svih hrvatskih građana koji su izgubili život u ratu ili se još uvijek vode kao nestali moguć je tek uz korištenje svih dostupnih i višestruko međusobno uspoređenih i provjerenih izvora.
Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život
Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život.
U proteklih dvadeset godina sve zakonodavne inicijative u vezi obeštećenja civilnih žrtava rata bile su nedovoljne, zbog čega su mnoge žrtve, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ostale bez odgovarajuće podrške; stoga se Documenta, zajedno sa Koordinacijom udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, udruženjem Protiv zaborava i ostalim organizacijama koje okupljaju obitelji civilnih stradalnika, zalaže za hitno donošenje nacionalnog programa i posebnog zakona.
Civilno stradanje u našem društvu treba biti prepoznato i kompenzirano. Civili nisu akteri rata; njih je sukob zatekao i oni trpe posljedice. Civili neovisno o tome na kojoj su se strani rata zatekli nikako ne mogu biti agresori.
Eugen Jakovčić
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Parada za Putina
Već je sada jasno da će mesec oktobar proteći u znaku učvršćivanja srpsko-ruskih odnosa u različitim oblastima kulture, politike, a po svemu sudeći i vojne saradnje.
Počelo je dolaskom u Republiku Srpsku, prema izveštajima Federalne televizije BiH, ”sto četrdeset i osam ruskih specijalaca i obaveštajaca”, za koje u Republici Srpskoj tvrde da je reč o ”tri folklorne grupe kozaka iz Rusije” koji su došli da obeleže godišnjicu Prvog svetskog rata. Predvodi ih kozak Nikolaj Đakonov, pripadnik grupe ”Velika vojska Dona” koja se nalazi na crnoj listi Evropske unije zbog učešća u borbama u Ukrajini.
Istovremeno u Beogradu gostuje poznati ruski filmski reditelj Nikita Mihalkov, lični prijatelj Vladimira Putina. Mihalkov je u Beogradu organizovao svetsku premijeru svog novog filma ”Sunčanica”. Premijera je održana u Sava centru pred više hiljada specijalno pozvanih gledalaca. Karte se nisu pojavile u slobodnoj prodaji.
Povodom Putinovog dolaska u Srbiju i vojne parade među srpskim nacionalistima razvila se ozbiljna polemika: treba li da u paradi učestvuju i predstavnici četničkih organizacija sa svojim obeležjima
Više od samoga filma pažnju su privukle izjave Mihalkova o Ukrajini, ruskom Krimu, bratstvu srpskog i ruskog naroda, ”večnom prijateljstvu” i kritici Zapada i Evropske unije.
Ova premijera i ova poseta, to je svakome jasno, predstavljaju samo uvod u glavni oktobarski događaj – dolazak Vladimira Putina 16. oktobra i veliku vojnu paradu u njegovu čast kojom će se obeležiti godišnjica oslobođenja Beograda.
Po pisanju dnevnog lista Politika predsednik Srbije Tomislav Nikolić uručiće tom prilikom ruskom kolegi Putinu najviše srpsko odlikovanje ”Orden Republike Srbije na velikoj ogrlici”. Reč je o ordenu prvog stepena, a Putin će biti prvi, za sada i jedini, kome se ovo najviše priznanje dodeljuje.
Taj orden, ustanovljen još 2009. godine, uručuje se predsednicima država ili vlada za ”naročite zasluge učinjene za srpsku državu i narod”. Nije sasvim poznato koje su to velike zasluge Vladimira Putina za srpsku državu i narod. Ali dodela ovog najvišeg odlikovanja treba da bude poruka koja ide dalje od Putina i Rusije.
Posebno je zanimljivo da će na paradi učestvovati i ruska vojna grupa ”Striži” sa avionima Mig 29.
Putinova poseta i parada koja se organizuje njemu u čast ne baštine antifašističko nasleđe, nego uspostavljaju nove temelje reviziji istorije, jednako prisutne u Rusiji kao i u Srbiji. A to znači obnavljanje globalne strategije ”hladnog rata”. Rusiji su potrebni novi saveznici, a Srbiji zaštitnici
Paradom i prisustvom ruskog predsednika, kako se zvanično saopštava, obeležava se i godišnjica pobede nad fašizmom.
Putinovoj poseti Beogradu, što je svojevrsni paradoks, najviše se raduju i najviše je podržavaju one političke struje, grupe i organizacije koje su poznate po svom desnom ekstremizmu, nacionalističkoj orijentaciji, i koje najmanje imaju veze sa bilo kakvim antifašizmom. Naprotiv. Oni oslobađanje Beograda vide kao novu okupaciju, a suprotstavljanje Hitleru i nacizmu kao istorijsku grešku. Njih za Putinovu Rusiju vezuju pravoslavlje, panslovenizam i otpor Zapadu i Evropskoj uniji. Uostalom, te veze sa Srbijom svakom prilikom ističu i Nikita Mihalkov i Vladimir Putin.
Povodom Putinovog dolaska u Srbiju i vojne parade među srpskim nacionalistima razvila se ozbiljna polemika: treba li da u paradi učestvuju i predstavnici četničkih organizacija sa svojim obeležjima. ”Pravda zahteva da i četnička obeležja budu u paradi jer su i oni učestvovali u pobedi nad fašizmom.. Ako se ovo ne ostvari u ovogodišnjoj paradi, onda treba da se ostvari u nekim budućim paradama”, kaže Oliver Antić, savetnik predsednika Tomislava Nikolića.
Uskoro se očekuje sudska rehabilitacija Draže Mihailovića koji nikada o sebi i svome pokretu nije govorio kao o antifašistima. U arhivama, a i na internetu, mogu se pronaći brojni dokumenti i fotografije koje svedoče o bliskoj saradnji Nemaca i četnika, a zločini koje su za vreme Drugog svetskog rata počinile četničke jedinice u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori nad civilnim stanovništvom zauzimaju posebno, neslavno mesto u istoriji zločina na teritoriji bivše Jugoslavije.
Sadržina nekadašnjeg antifašizma je ispražnjena, ostale su samo floskule i krhotine onoga što je nekada bio. To je tužan kraj jedne važne istorijske priče u kojoj se u jednom kritičnom i tragičnom periodu svetske istorije ujedinio veliki deo čovečanstva braneći tekovine civilizacije od novog varvarstva
Iako se Putin deklariše kao antifašista, taj antifašizam treba samo da pokrije ideološko rasulo u kojem se Rusija danas nalazi. Jedan od najpoznatijih savetnika ruskog predsednika Aleksandar Dugin zagovornik je geopolitike, inače zvanične doktrine Hitlerove Nemačke. Dugin je već duže vreme uzor srpskim pronacističkim grupama.
Duginove teorije o Evroaziji danas su u zvaničnom programu Rusije. Srpski fašista Dragoš Kalajić, koji se ponosio svojim fašizmom, bio je veliki poklonik Aleksandra Dugina, često ga citirao i uveo u srpski politički prostor.
Iza sadašnje priče o antifašizmu maskiraju se mnoge veoma opasne i problematične teze. Zato treba biti oprezan prema onome što se govori i širi kroz medijsku propagandu. Putinova poseta i parada koja se organizuje njemu u čast ne baštine antifašističko nasleđe, nego uspostavljaju nove temelje reviziji istorije, jednako prisutne u Rusiji kao i u Srbiji. A to znači obnavljanje globalne strategije Hladnog rata’. Rusiji su potrebni novi saveznici, a Srbiji zaštitnici.
Sadržina nekadašnjeg antifašizma je ispražnjena, ostale su samo floskule i krhotine onoga što je nekada bio. To je tužan kraj jedne važne istorijske priče u kojoj se u jednom kritičnom i tragičnom periodu svetske istorije ujedinio veliki deo čovečanstva braneći tekovine civilizacije od novog varvarstva.
Istorija se na neki način ponavlja, da li ovoga puta samo kao farsa?
