Kažu, distopije su danas popularne. Kažu, knjižarske police i programi multipleksa prepuni su postapokaliptičnih priča. Kažu, od Igara gladi do Različite, to je ono što mladi danas vole. [Read more…]
Sapiens : Kratka povijest čovječanstva
Homo sapiens – kako, kada, zašto i dokle? Povijest se rijetko kada trudi odgovoriti na takva pitanja – i po tome je ova knjiga jedinstvena ne samo među popularizatorskim djelima. Yuvala Noaha Hararija ne zanima čitava ta beskonačna sapunica ljudske povijesti – on Sapiensa promatra kao biološku vrstu. Kad je i kako nastala? Po čemu je i zašto tako jedinstvena? Što je stvorilo Sapiensovu kulturu i civilizaciju? I kakav će biti njegov kraj? [Read more…]
Neprijatelji su nam iza leđa
Još koji dan, pa smo pregrmili i ovu stotu godinu od početka Prvog svjetskog rata. Kako se po podu velike dvorane svjetske povijesti razmotavao tepih 2014. godine, tako su na njemu ostajale mrlje, crne od baruta, gareži i nafte, crvene od krvi naše ljudske braće i sestara.
Civilizacija je silno napredovala pa se ljude tamani učinkovitije nego ikada prije. I to na daljinu. Stratezi i vojskovođe ne razlikuju se od djece koja pred ekranima kompjutora uvježbanim prstićima šalju ubojice i ubojita sredstva na crtane likove neprijatelja. [Read more…]
Imaju li svi Hrvati krevet?
”Teške su to riječi, ali istinite: Tri četvrtine svih Hrvata nemaju kreveta. Kad se raspravlja o životnom standardu, onda se obično smatra, da k neophodnoj potrebi života svakog pojedinca, spada u najmanju ruku, barem krevet. To se računa u minimum udobnosti za čovječji život. Pa ipak, s gledišta cjelokupnog hrvatskog naroda moramo danas reći, da svi oni, koji imaju svoj vlastiti krevet spadaju, u stvari, među privilegirane.
Oni su, naime, tako sretni da imaju dio namještaja, koga nema velika većina ostalih naših sunarodnjaka. Uopće je pitanje životnog minimuma veoma osjetljivo. Ovo izgleda sasvim drugačije, kada ga postavljaju makar i najljevičarskiji građani, i kad ga postavljaju seljaci. Što ćete; ‘Bog je visoko, a zemlja je tvrda’, veli seljačka poslovica.”
Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje
Ovaj citat početak je poglavlja u jednoj knjizi koju veoma cijenim i koju smatram veoma važnom, a koja je, kao i manje ili više sve što je za nas važno i što bi valjalo cijeniti, zaboravljena. Riječ o knjizi “Kako živi narod” Rudolfa Bićanića, ekonomista, sociologa sela, političara i sveučilišnog nastavnika, jednoga od onih umnih i plemenitih hrvatskih rodoljuba kakvi su nekada živjeli, sasvim različiti od današnjih hrvatskih rodoljuba, koji su u većini glupi i pokvareni.
Bio je haesesovac, bliski suradnik narodnog vođe Vlatka Mačeka, s njim i robijao u Sremskoj Mitrovici, pisao programe stranke i obavljao odgovorne državne dužnosti prije Drugog svjetskog rata, a nakon njega predavao naraštajima studenata na zagrebačkom Pravnom fakultetu. U glavnom gradu njegovo su ime dali jednoj maloj periferijskoj ulici, a u rodnom Bjelovaru čak ni to.
Kada je 1936. objavio svoje epohalno djelo, imao je jedva trideset godina. Putovao je, dakle, taj mladi i obrazovani muškarac, francuski đak i sokolaš pun budalastih prosvjetiteljskih ideala, teško i mučno uskotračnom željeznicom, kočijom, na konju, a često, bogme, i pješke, ubogim krajevima gdje žive Hrvati, potreseno je gledao svoje nečiste i pothranjene zemljake, njihovu bijedu i zatucanost, no grudi mu je grijala užarena vjera kako za njih ima nade.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati? Ne znam… Ja se ne bih zakleo u to
Teško se, istina, živi, ali i nesretnicima iz potleušica s podom od nabijene gline, koji jutrima ustaju raščupani iz stjeničavih slamarica, prazne crijeva u guštiku i primitivnim oruđem kuluče na jalovoj zemlji, jednom će svakako doći napredak i blagostanje.
Dao je dragi Bog i nama pameti i poštenja, obasjat će nas električno svjetlo, oplahnuti bistra tekuća voda i bijela će pogača slatko zamirisati u našim kuhinjama.
Osamdeset godina kasnije, da ne griješimo dušu, koješta je od civilizacijskih blagodati stiglo i do najmračnijih zakutaka domovine, ali jesmo li stvarno postali ljudi kakve nas je Rudolf Bićanić zamišljao da ćemo jednom postati?
Ne znam… Ja se ne bih zakleo u to.
Gledam prije nekoliko dana histeriju koja je zavladala oko otvaranja trgovačkog centra slavnog švedskog proizvođača namještaja. Gledam kolone auta kako se slijevaju put plavog kubusa kraj autoceste i divlju jagmu za naslonjačima, policama i štokrlima.
Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee. Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka”
Gledam, napokon, predsjednika države koji otvara dućan pokućstva, a ne znam da je mnogo predsjednika države, makar u našem dijelu svijeta, koji bi došli otvoriti dućan pokućstva.
I nešto posramljen provincijskom snishodljivošću i ushitom, sjetim se Bićanića i posegnem za policom s knjigama da vam nađem odlomak koji sam citirao na početku.
Premda je došla i struja i voda i bežični internet, nije se mnogo toga ustvari promijenilo, zaključio sam poraženo. Zaista, veliko narodno veselje zbog jednog dućana namještaja moguće je samo u jednom narodu u kojemu je do koliko jučer tek svaki četvrti spavao na krevetu.
Ono čudovište bijede i zatucanosti, za koje smo mislili da je davno umrlo, ponovno nas je ugrizlo na parkiralištu kod Ikee.
Zatvorim knjigu i gledam natpis na koricama. “Kako živi narod”, kaže Rudolf Bićanić. “Pa, gospon Rudi”, rekao bih mu da je živ i da ga sretnem, “narod vam, onda kao i danas, živi kao stoka.”
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacije).
Istina o radu Documente
Povodom izjave gospodina Đure Glogoškog, predsjednika Udruge 100-postotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine, prema kojoj se “prepuštanjem uređivanja popisa civilnih žrtava jednoj udruzi otvara velika mogućnost manipulacije u smjeru davanja prava pripadnicima agresorske vojske”, a s ciljem što točnijeg informiranja javnosti, u nastavku vam prosljeđujemo sljedeće informacije.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija koja se godinama sustavno bavi prikupljanjem dokumenata i podataka o svim poginulim, ubijenim i nestalim ljudima za vrijeme rata, Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija (…) Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata
Registar civilnih žrtava je bio i ostaje obvezom državnih institucija, a ne organizacija civilnog društva poput Documente.
Documenta je radi transparentnosti rada vezanog za dokumentiranje žrtava rata i u svrhu što točnijeg i preciznijeg utvrđivanja poimeničnog popisa žrtava uputila poziv Ministarstvu branitelja da zajedno javno objavimo rezultate naših istraživanja kako bi se mogli usporediti i biti podložni provjeri i ispravcima svih zainteresiranih aktera. Odgovor na taj poziv još uvijek čekamo.
U svojim istraživanjima, posebno istraživanju ljudskih gubitaka u Republici Hrvatskoj u Domovinskom ratu, Documenta se koristi svim dostupnim relevantnim izvorima koji sadrže podatke o ljudima koji su u ratu stradali, što uključuje intervjue s obiteljima žrtava, izvode iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, fotografije spomenika, knjige i publikacije braniteljskih udruga, različite znanstvene publikacije, razne dokumente institucija RH, različite medijske izvore, ali i izvore sa srpske strane.
Prema našim metodološkim kriterijima za svaku informaciju s kojom javno izlazimo tražimo provjeru iz tri neovisna izvora te za svaki izvor radimo evaluaciju valjanosti tog izvora u usporedbi s drugim izvorima koji su dostupni. Pokušaj objektivnog utvrđivanja poimeničnog popisa svih hrvatskih građana koji su izgubili život u ratu ili se još uvijek vode kao nestali moguć je tek uz korištenje svih dostupnih i višestruko međusobno uspoređenih i provjerenih izvora.
Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život
Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život.
U proteklih dvadeset godina sve zakonodavne inicijative u vezi obeštećenja civilnih žrtava rata bile su nedovoljne, zbog čega su mnoge žrtve, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ostale bez odgovarajuće podrške; stoga se Documenta, zajedno sa Koordinacijom udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, udruženjem Protiv zaborava i ostalim organizacijama koje okupljaju obitelji civilnih stradalnika, zalaže za hitno donošenje nacionalnog programa i posebnog zakona.
Civilno stradanje u našem društvu treba biti prepoznato i kompenzirano. Civili nisu akteri rata; njih je sukob zatekao i oni trpe posljedice. Civili neovisno o tome na kojoj su se strani rata zatekli nikako ne mogu biti agresori.
Eugen Jakovčić
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
Parada za Putina
Već je sada jasno da će mesec oktobar proteći u znaku učvršćivanja srpsko-ruskih odnosa u različitim oblastima kulture, politike, a po svemu sudeći i vojne saradnje.
Počelo je dolaskom u Republiku Srpsku, prema izveštajima Federalne televizije BiH, ”sto četrdeset i osam ruskih specijalaca i obaveštajaca”, za koje u Republici Srpskoj tvrde da je reč o ”tri folklorne grupe kozaka iz Rusije” koji su došli da obeleže godišnjicu Prvog svetskog rata. Predvodi ih kozak Nikolaj Đakonov, pripadnik grupe ”Velika vojska Dona” koja se nalazi na crnoj listi Evropske unije zbog učešća u borbama u Ukrajini.
Istovremeno u Beogradu gostuje poznati ruski filmski reditelj Nikita Mihalkov, lični prijatelj Vladimira Putina. Mihalkov je u Beogradu organizovao svetsku premijeru svog novog filma ”Sunčanica”. Premijera je održana u Sava centru pred više hiljada specijalno pozvanih gledalaca. Karte se nisu pojavile u slobodnoj prodaji.
Povodom Putinovog dolaska u Srbiju i vojne parade među srpskim nacionalistima razvila se ozbiljna polemika: treba li da u paradi učestvuju i predstavnici četničkih organizacija sa svojim obeležjima
Više od samoga filma pažnju su privukle izjave Mihalkova o Ukrajini, ruskom Krimu, bratstvu srpskog i ruskog naroda, ”večnom prijateljstvu” i kritici Zapada i Evropske unije.
Ova premijera i ova poseta, to je svakome jasno, predstavljaju samo uvod u glavni oktobarski događaj – dolazak Vladimira Putina 16. oktobra i veliku vojnu paradu u njegovu čast kojom će se obeležiti godišnjica oslobođenja Beograda.
Po pisanju dnevnog lista Politika predsednik Srbije Tomislav Nikolić uručiće tom prilikom ruskom kolegi Putinu najviše srpsko odlikovanje ”Orden Republike Srbije na velikoj ogrlici”. Reč je o ordenu prvog stepena, a Putin će biti prvi, za sada i jedini, kome se ovo najviše priznanje dodeljuje.
Taj orden, ustanovljen još 2009. godine, uručuje se predsednicima država ili vlada za ”naročite zasluge učinjene za srpsku državu i narod”. Nije sasvim poznato koje su to velike zasluge Vladimira Putina za srpsku državu i narod. Ali dodela ovog najvišeg odlikovanja treba da bude poruka koja ide dalje od Putina i Rusije.
Posebno je zanimljivo da će na paradi učestvovati i ruska vojna grupa ”Striži” sa avionima Mig 29.
Putinova poseta i parada koja se organizuje njemu u čast ne baštine antifašističko nasleđe, nego uspostavljaju nove temelje reviziji istorije, jednako prisutne u Rusiji kao i u Srbiji. A to znači obnavljanje globalne strategije ”hladnog rata”. Rusiji su potrebni novi saveznici, a Srbiji zaštitnici
Paradom i prisustvom ruskog predsednika, kako se zvanično saopštava, obeležava se i godišnjica pobede nad fašizmom.
Putinovoj poseti Beogradu, što je svojevrsni paradoks, najviše se raduju i najviše je podržavaju one političke struje, grupe i organizacije koje su poznate po svom desnom ekstremizmu, nacionalističkoj orijentaciji, i koje najmanje imaju veze sa bilo kakvim antifašizmom. Naprotiv. Oni oslobađanje Beograda vide kao novu okupaciju, a suprotstavljanje Hitleru i nacizmu kao istorijsku grešku. Njih za Putinovu Rusiju vezuju pravoslavlje, panslovenizam i otpor Zapadu i Evropskoj uniji. Uostalom, te veze sa Srbijom svakom prilikom ističu i Nikita Mihalkov i Vladimir Putin.
Povodom Putinovog dolaska u Srbiju i vojne parade među srpskim nacionalistima razvila se ozbiljna polemika: treba li da u paradi učestvuju i predstavnici četničkih organizacija sa svojim obeležjima. ”Pravda zahteva da i četnička obeležja budu u paradi jer su i oni učestvovali u pobedi nad fašizmom.. Ako se ovo ne ostvari u ovogodišnjoj paradi, onda treba da se ostvari u nekim budućim paradama”, kaže Oliver Antić, savetnik predsednika Tomislava Nikolića.
Uskoro se očekuje sudska rehabilitacija Draže Mihailovića koji nikada o sebi i svome pokretu nije govorio kao o antifašistima. U arhivama, a i na internetu, mogu se pronaći brojni dokumenti i fotografije koje svedoče o bliskoj saradnji Nemaca i četnika, a zločini koje su za vreme Drugog svetskog rata počinile četničke jedinice u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori nad civilnim stanovništvom zauzimaju posebno, neslavno mesto u istoriji zločina na teritoriji bivše Jugoslavije.
Sadržina nekadašnjeg antifašizma je ispražnjena, ostale su samo floskule i krhotine onoga što je nekada bio. To je tužan kraj jedne važne istorijske priče u kojoj se u jednom kritičnom i tragičnom periodu svetske istorije ujedinio veliki deo čovečanstva braneći tekovine civilizacije od novog varvarstva
Iako se Putin deklariše kao antifašista, taj antifašizam treba samo da pokrije ideološko rasulo u kojem se Rusija danas nalazi. Jedan od najpoznatijih savetnika ruskog predsednika Aleksandar Dugin zagovornik je geopolitike, inače zvanične doktrine Hitlerove Nemačke. Dugin je već duže vreme uzor srpskim pronacističkim grupama.
Duginove teorije o Evroaziji danas su u zvaničnom programu Rusije. Srpski fašista Dragoš Kalajić, koji se ponosio svojim fašizmom, bio je veliki poklonik Aleksandra Dugina, često ga citirao i uveo u srpski politički prostor.
Iza sadašnje priče o antifašizmu maskiraju se mnoge veoma opasne i problematične teze. Zato treba biti oprezan prema onome što se govori i širi kroz medijsku propagandu. Putinova poseta i parada koja se organizuje njemu u čast ne baštine antifašističko nasleđe, nego uspostavljaju nove temelje reviziji istorije, jednako prisutne u Rusiji kao i u Srbiji. A to znači obnavljanje globalne strategije Hladnog rata’. Rusiji su potrebni novi saveznici, a Srbiji zaštitnici.
Sadržina nekadašnjeg antifašizma je ispražnjena, ostale su samo floskule i krhotine onoga što je nekada bio. To je tužan kraj jedne važne istorijske priče u kojoj se u jednom kritičnom i tragičnom periodu svetske istorije ujedinio veliki deo čovečanstva braneći tekovine civilizacije od novog varvarstva.
Istorija se na neki način ponavlja, da li ovoga puta samo kao farsa?
Terorizam 2.0
Sve što Amerikanci smisle na kraju im se, u najgorem obliku, vrati kao bumerang. Dobro, ne baš sve, već ono što, ustvari, nikada nije trebalo ni nastati, ali eto jeste, pa se primilo tamo gdje, očito, postoji serijska proizvodnja luđaka.
Najnoviji i trenutno najpoznatiji kandidat za doživotno liječenje u strogo čuvanoj psihijatrijskoj klinici zove se Abu Bakr al-Bagdadi i samoproglašeni je kalif, normalno svih muslimana svijeta, a njegov kalifat prostire se – na internetu. Bilo bi to, naravno, karikaturalno, samo da nije tragično, da ne postoje zemlje, među njima i Hrvatska, u kojima ovog manijaka shvataju ozbiljnije nego što je on mogao poželjeti, pa nema dana da se negdje ne ponovi kako bi se jednoga dana i Karlovac mogao naći u Islamskoj državi.
Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti.
Ted Turner, osnivač CNN-a, rekao je još na početku 1980-ih kako će, kada više ne bude vijesti, zapaliti zgradu te televizije i požar prenositi uživo. Nije želio spektakularno nestati sa medijske scene, već je znao kako se ta scena nepovratno mijenja i da se uskoro vijesti neće mjeriti po važnosti sadržaja, već po njegovoj spektakularnosti. Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski
Nekoliko godina kasnije, CNN je svijetu priuštio prvi pravi televizijski rat, onaj Zaljevski, u kojem je George Bush stariji, oslobađajući Kuvajt, bombardirao Bagdad. Sve poslije nije bilo tehnika, već isključivo potraga za spektaklom: pokazalo se kako je, eto, rat u BiH, za razliku od onoga u Ruandi, moguće medijski bolje eksploatirati, pa je jedna golema nesreća završila u prime timeu, a druga, jednako strašna, tamo negdje između vijesti o pingvinu sa Alzheimerovom bolešću i one o nastavku višegodišnjeg meča u kriketu između Pakistana i Bangladeša.
Veteranima IRA-e mora da se teško riješiti osjećaja opće uzaludnosti, dok u pubu, ispod ratnih zastava i preko piva gledaju TV. Generacije boraca su se izmijenile od Uskršnjeg ustanka 1913., britansku su vojsku o jadu zabavili, uhapšeni su odležali valjda milijardu godina robije sve skupa, a nisu na svjetskim televizijama dobili ni deset posto vremena danas namijenjenog svakom islamističkom manijaku od Sirije do Levanta, sposobnom okupiti sto ljudi pod maskama i sa kalašnjikovima, i dovoljno bolesnog da nekome odrubi glavu nakon što se na kameri upali crvena lampica.
Al-Kaida, kako je CIA nazvala bazu podataka Americi odanih protusovjetskih boraca iz afganistanskog rata, nije do 11. rujna 2001. bila udruga numizmatičara, ali je od napada na WTC postala teroristički Marlboro: brend čije lokalne verzije, uz osnovni recept, imaju i nešto lokalnih, specifičnih dodataka.
Drugačije rečeno, stare i novoosnovane terorističke skupine prihvatile su program Al-Kaide, ali su svoje ratove vodile protiv različitih, dostupnih neprijatelja, pristajući na povezivanje sa Osamom bin Ladenom, iako zapravo nikakvu konekciju nisu imali. On je, u prijevodu, dane slave iskoristio da pruži smjernice, a sve ostalo je bilo kao politika, umijeće mogućeg. Tako su negdje napadani aerodromi, a drugdje su, kao u Sarajevu, usamljene budale pucale na ambasadu SAD-a.
Globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat
Grubo rečeno, bez obzira na ljudske žrtve i pojedinačne i obiteljske tragedije, udar Al-Kaide na SAD nije imao nikakav, apsolutno nikakav značaj osim simboličkog. I jednako tako, nikakvu korist osim propagandne. Zapravo, sve drugo je bilo prizivanje štete, završene američkim osvajanjem Afganistana i prekasnom smrću Osame bin Ladena.
Tri aviona, dvije zgrade i nekoliko hiljada mrtvih, ma kako to brutalno zvučalo, nikakav je gubitak za SAD. Atakom na New York je, uz sve ostalo, Al-Kaida sama sebi suzila manevarski prostor: sigurnosne mjere učinile su nove napade skoro nemogućim. No nakon televizijskog prijenosa zabijanja otetih putničkih zrakoplova u znamenite njujorške “Blizance”, i Al-Kaida i Osama bin Laden postali su jednako poznati kao George Bush mlađi i NATO.
Tako je, u najkraćem, globalni džihad priznat prije nego što se zapravo dogodio, dok su se njegovi sljedbenici počeli regrutirati na osnovu mita brižljivog održavanog u medijima. Infotainment je prestao biti zabavan i postao je oružje protivnika zapadne civilizacije, najbolje obučenih, kasnije će se pokazati, za rukovanje internetom i društvenim mrežama, neograničenim, slobodnim prostorom manipulacije iz koje su se, evo, rodili Abu Bakr al-Bagdadi i njegov kalifat.
Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina.
Još jedan luđak u nizu, nema nikakvu respektabilnu vojsku, nimalo sofisticirano naoružanje – više je ratne tehnike na nosaču aviona nego u cijeloj Islamskoj državi – u Siriji nije ostvario ništa, osim što se, uglavnom, tukao sa drugim protivnicima Bašara al-Asada, dok su uspjesi ID-a u Iraku prije svega posljedica kolapsa korumpiranog državnog aparata, skrojenog navrat-nanos nakon pada Sadama Huseina
Samoproglašeni kalif više je genije PR-a nego vojne strategije, pa je, po svemu sudeći, smijenio Al-Kaidu, ozbiljno konkurirajući po zvučnosti i Osami bin Ladenu. Da njegovo ludilo ne podrazumijeva puštanje tuđe krvi, mogli bismo ga usporediti sa nogometnim klubom iz prištinskog predgrađa što je ponudio Luisu Suarezu da kaznu od četiri mjeseca provede u kosovskoj ligi, gdje može igrati jer ta država još nije priznata od FIFA-e i UEFA-e.
Urugvajac se nije ni počešao na ponudu od 30.000 eura za dolazak i mjesečnu plaću od 1.500, ali je Hajvalia, kako se zove tim, dobila prostor u “Telegraphu”, “Daily Mailu”, “Independentu”, na Sky Sportsu i Al Jazeeri… Svugdje gdje se i o Bagdadiju i njegovom sumanutom planu govori kao da je zaista ostvariv.
Kultura spektakla i era površnosti savršene su za pojave poput samoproglašenog kalifa: njegova medijska prisutnost, naime, nema nikakve veze sa činjeničnim stanjem u Iraku, gdje se granice kalifata svakoga dana miču, uglavnom tako što se sužavaju, kao što ni njegov poziv na borbu protiv nevjernika ne definira one koje naziva neprijateljima islama i muslimana.
Jednostavno, ne postoji nikakav sukob islamskog i kršćanskog svijeta, kako se to potencira, već postoji konflikt, o čemu je nedavno pisao bosanski liberal Tarik Haverić, islamskog svijeta i sekularnog Zapada.
Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada…
Problem je, međutim, što je pogrešna interpretacija postala opće mjesto i kao takva savršeno pogoduje raznim bagdadijima. Pretvaranje antiterorističke borbe u histerično proganjanje sumnjivaca, brza izmjena na listi neprijatelja i plasman muslimana, prije svega Arapa, na mjesto koje su u vrijeme Hladnog rata držali Rusi, preparirali su publiku kojoj se iz svog nepostojećeg carstva Bagdadi obraća.
Vrijeme weba 2.0 postalo je i doba terorizma 2.0, a mreža koja preuzima primat od klasičnih, skoro izumrlih medija, u kojima još važe stara pravila novinarstva, jedini je stvarni prostor globalnog džihada, virtuelnog općeg sukoba civilizacija, koji u praksi nije ništa drugo nego posljedica raspada nekih društava i kasnijeg pristupa konfliktima sa zadnjom namjerom, u kojem nikada nije bio cilj da se problem riješi pravedno, već da ga nema što je prije moguće i bez obzira na dugoročne posljedice.
Jedan od takvih je i unutarmuslimanski sukob u Siriji i sada u Iraku, u kojem se islamisti uglavnom bore protiv – muslimana, skupljajući lajkove i privlačeći pažnju objavljivanjem mapa svojih namaštanih kalifata.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Bože pravde
Himna jedne države treba da izražava njene civilizacijske vrednosti, njene težnje i zajedništvo njenih građana. Srpska himna “Bože pravde” ne ispunjava nijedan od ovih uslova. Oživljena u vremenu velikih nacionalističkih turbulencija, ubrzo je prihvaćena kao zaštitni znak najrazličitijih mitinga i demonstracija, od onih desničarskih i ultranacionalističkih, pa do onih takozvanih demokratskih.
U početku je delovala kao neka vrsta protesta protiv prethodnog ateističkog i komunističkog režima. Opskurne reči ove anahrone pesme odjekivale su i pre nego što je postala zvanična himna u vojnim kasarnama, potom u ratnim pohodima, na crkveno-političkim saborima, a zatim i na raznim prigodama državnog i političkog karaktera. Nijednom rečju, nijednom rečenicom ili strofom ona ne odražava multietičnost države Srbije niti njenu pripadnost evropskoj zajednici naroda.
U osam kratkih strofa himne ravno petnaest puta se spominje reč “srpski” u različitim varijantama – “srpski brod”, “srpski rod”, “srpska braća”, “srpske zemlje”, “srpska sloga”, “srpska grana”, “srpsko vedro čelo”, “srpski blagoslov”, “srpska slava”., “srpska otadžbina” u zemlji gde trideset procenata stanovništva i posle odvajanja Kosova čine razne manjine, nesrpskog porekla.
Himna jedne države treba da izražava njene civilizacijske vrednosti, njene težnje i zajedništvo njenih građana. Srpska himna “Bože pravde” ne ispunjava nijedan od ovih uslova. Oživljena u vremenu velikih nacionalističkih turbulencija, ubrzo je prihvaćena kao zaštitni znak najrazličitijih mitinga i demonstracija, od onih desničarskih i ultranacionalističkih, pa do onih takozvanih demokratskih
Početkom devedesetih, u znamenitom “događanju naroda” u tom nastupajućem periodu srpskog nacionalizma ona je, očevidno, podsticala strasti, koju su dobijale opasne i preteće razmere. U periodu od 1991. do 2006. predstavljala je i himnu Republike Srpske u vreme Karadžića i Mladića. Pod njenim ozračjem načinjeni su neki od velikih zločina. Pevali su je Arkanovi paravojnici. Za takve i slične predstavljala je pre ratnu nego državnu himnu. U mnogim glavama povezana je s idejom Velike Srbije. Posle svega, teško je poverovati da himnu sa ovakvom hipotekom, manjine u Srbiji mogu prepoznati kao svoju.
Istorija njene bliske prošlosti, njena upotreba i zloupotreba, njen religiozno-militantno-nacionalistički sadržaj pripadaju nekim vremenima koja bismo najrađe da zaboravimo, ostavimo za sobom. Jedna ozbiljnija analiza pokazala bi da je za njenu restauraciju najzaslužnija nova srpska desnica. Ona predstavlja lice one nacionalističke, patrijahalne, tradicionalističke, konzervativne Srbije koja nije pomirena sa samom sobom, kao ni sa susedima i ostatkom svetom.
Kako se i zašto dogodilo da je i posle “demokratskih promena” pesma “Bože pravda” izabrana za himnu? Da li samo zato da se istakne prekid sa komunističkom prošlošću, a kontinuitet s periodom između dva svetska rata, približavanje crkve i države? Verovatno od svega ovoga pomalo, ali isto tako pokazuje duboku konfuziju, u političkom i kulturnom smislu koja je vladala među onima koji su nasledili Miloševićevu autokratsku vlast. Prihvatanje ove i ovakve himne nije predstavljalo diskontinuitet sa pređašnjim vlastima nego određenu vrstu kontinuiteta s vladajućim idejama na početku devedesetih, tako jasno izraženim u masovnim uličnim demonstracijama i mitinzima na kojima su dominirali nacionalni simboli i nacionalistički slogani.
Himna jedne zemlje izražava duh te zemlje, njenu tradiciju, ali i njenu savremenost i treba da je prihvaćena od svih njenih građana. Himna koju svi ne prihvataju kao svoju nije dobra himna. Ono što je čudno i teško razumljivo jeste da to srpski političari, a i većina naroda ne uviđaju, i ne uvažavaju.
Srpska himna “Bože pravde” jednom delu njenih građana nametnuta je kao isključiv stav, kao jedna vrsta provokacije koja samo podseća da je Srbija u bližoj i daljoj prošlosti prošla kroz etnička čistilišta i da se nekih predrasuda, uprkos svemu, nije oslobodila. Važeća himna potvrđuje taj usud da je Srbija bila i ostala etnički nestabilna zemlja, stvara sumnju da manjine predstavljaju opterećenje, a ne kvalitet raznolikosti
Može neko reći da Srbija u ovom trenutku ima većih problema od ovoga sa državnom himnom “Bože pravde”. No za svaku zajednicu itekako su važni i simboli na kojima počiva i na koje se poziva.
Ako jedan deo stanovništva ovu himnu ne prihvata kao svoju, to u nekom dubljem smislu može značiti da ni ovu državu ne prihvata kao i svoju, bar je u potpunosti ne prihvata kao svoju. Umesto da doprinosi zajedništvu izbor takve himne stvara kod manjinskih naroda nelagodnost. Na nekim mestima, a i nekim situacijama, već je bilo ograđivanja od takve himne, što unosi sumnjičavost i u neke temeljite vrednosti državne zajednice. Državni, grb, zastava i himna treba da odražavaju osnovne vrednosti prihvatljive za sve. Ako nije tako, onda ta država i to društvo nisu zasnovani na solidnim osnovama i njihova budućnost nije zagarantovana.
Ovakvo krupno nerazumevanje nekih osnovnih ali suštinskih obeležja jedne državne zajednice od strane onih koji su na njenom čelu može samo da zabrine prave prijatelje Srbije jer svedoči o dugo prisutnoj nemoći države i njenih ključnih organa da pomire različita osećanja, verska, nacionalna, politička i kulturna koja, ako se dobro slože, čine jednu zajednicu jakom, a ako se ne slože, čine je nesigurnom, razjedinjenom u stalnom međusobnom nepoverenju koje je glavni izvor mogućih sukoba.
Srpska himna “Bože pravde” jednom delu njenih građana nametnuta je kao isključiv stav, kao jedna vrsta provokacije koja samo podseća da je Srbija u bližoj i daljoj prošlosti prošla kroz etnička čistilišta i da se nekih predrasuda, uprkos svemu, nije oslobodila. Važeća himna potvrđuje taj usud da je Srbija bila i ostala etnički nestabilna zemlja, stvara sumnju da manjine predstavljaju opterećenje, a ne kvalitet raznolikosti.
Svi naši prostori
Gaston Bachelard je, barem ako je slušati Foucaulta, prvi veliki poetičar prostora. Dakako, prostor ima svoju poetiku. A ako idemo deduktivnim putem, zaključit ćemo da kada nešto ima svoju poetiku, ima i svoj identitet. Ili više njih.
Kako je moguće istovremeno biti u dvije ulice? Za takvo nešto, ravno žilvernovskoj anticipirajućoj mašti, nije potreban nikakav vanzemaljski aparat ili čudnovata tehnologija. Za tako nešto nisu potrebna čak ni tehnička otkrića kojima se sada naslađuje čovječanstvo oholo samjerajući svoj razvoj time koliko se stanovnika zemlje koristi ipodima ili tabletima. Tome je bila potrebna jedna elementarna, no time ne manje zla i brutalna ljudska pojava koja će (pro)izvesti političko raslojavanje prostora, ali i njegovu podjelu na nekad i sad. Rat.
Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelarovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen. Rat donosi neke stare-nove identitete, zavisno od ishoda, i njima boji osvojene prostore. Otuda preuređivanje parkova, grobalja, trgova i mijenjanje naziva ulica.
Na sebi svojstven način rat preoblikuje prostor. Civilizirani prostori, pri čemu se ovdje, dakako, ne misli na vrijednosni sud, već na prosto prisustvo ljudske civilizacije bilo kojeg oblika, uvijek imaju značenje. Štaviše, slijedom Bachelardovih promišljanja, prostori su zasićeni značenjem. Ljudi ispunjavaju prostore sobom i svojim značenjima i bivaju sretno uljuljani u njih sve do nekog sloma kakav je rat. Prostor je ogledalo identiteta i njegovih odrednica i kao takav biva brižno njegovan, ljubljen i pažen
Kada se desi rat, prostori se izmijene. Prvo fizički, a onda i smisaono. Svjedoči tome praksa promjena naziva ulica koja je od rata naovamo postala uobičajena u svim postjugoslavenskim zemljama. S druge strane, prostori se i u stanju mira i u stanju rata uvijek nastoje podrediti poretku. Otuda se osvajaju, mijenjaju se prostorni planovi, gradi se i ruši. Topografija je vjerovatno najdinamičnija ljudska djelatnost, ako pod njom podrazumijevamo pisanje prostora.
Istovremeno, topografija je stvar od prvorazrednog političkog interesa jer prostor postaje jedna vrsta staklenke u kojoj se strogo čuva identitet i u kojoj se, pod kontroliranim uvjetima, kao u fabrici, proizvodi kolektivno pamćenje. U uslovima kakvi danas vladaju Balkanom, modelima kolektivnog pamćenja moguće se suprotstaviti osobnim pamćenjem.
Preispisivanje sarajevskih prostora je bilo dvostruko. Prvo su granatama sa okolnih brda reljefno promijenjena naselja, a time je promijenjena i dječija igra. Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke.
Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta, ali i svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet. Alternativa ratu oko nas je bio naš mali izmišljeni rat. A naši “oni” su postala djeca iz susjedne zgrade. Rat se morao živjeti.
Nakon što je svijest ljudi promijenjena na ovaj način, onda se javio i jedan novi oblik mijenjanja svijesti. Onaj unutrašnje-sarajevski kojemu nismo mogli ništa. Promijenili su se nazivi ulica koji su još i u “ono doba” bili utemeljeni na herojstvu. Socijalističkom. A i ta su, socijalistička, imena u nekoj prošlosti na pločama na kućama i trgovima smijenila neka druga imena. I tako, čini se, unedogled.
Više nismo pravili kule od pijeska ili memljivog sarajevskog blata kao nekada. Pravili smo rovove i igrali se vojnika. Djevojčice su, naravno, bile logistika. Bolničarke. Ako je igra temeljni proces izgradnje dječijega identiteta i zapravo svojevrsna subverzija budući da se svodi na odbacivanje stvarnog svijeta i poredaka za račun onih iz mašte, onda je ovaj primjer odličan i paradigmatski pokazatelj kako prostor utječe na identitet
Pošto su (po)ratne gradske vlasti odlučile da socijalistički heroji imaju nepoćudna imena, pa više ne mogu ni biti heroji, imena ulica su promijenjena. I, to se baš ozbiljno shvatalo.
Kada je rat već ostao iza nas i kada smo počeli polako da se budimo iz strašnog košmara u kojem su politički moćnici spiskali naše djetinjstvo, jedan dječak iz moje ulice koja je iz Palmira Toljatija preimenovana u Gradačačka je rekao kako je Gradačačka zapravo pravopisna greška i da se radi o ulici Grada Čačka. Njegov zdravi cinizam koji je svojstven inteligentnoj buntovničkoj mladeži na ulasku u pubertet nije ostao nekažnjen. Nastavnici nisu krili svoje nezadovoljstvo. Zar da se tako preimenuje ulica kada konačno imamo pravo da je nazovemo kako treba? Uslijedile su kazne, tako karakteristične za sva postjugoslovneska društva.
Naime, dječak iz ulice Grada Čačka je morao napisati sastav o tome zbog čega je Gradačac važan grad. Mi ostali smo se mjesecima smijali tome, da bi na kraju ipak to prestalo biti važno više ikome osim onima kojima su imena ulica suština čuvanja neke zamišljene čistoće. A svaki je od sistema, pa tako i “onaj” prošli, čija su imena skrajnuta sa sarajevskih ulica imao jednak pristup imenovanju svijeta oko sebe. Svijet se imenuje po onima koje dotična vlast smatra herojima.
Vratimo se prvom pitanju. Kako je moguće biti istovremeno na dva mjesta, istovremeno u dvije ulice?
Prolazeći kroz ulicu koja se zove Grbavička, sjetila sam se vremena kada sam se tu igrala i išla u vrtić. Prije rata i prije izgnanstva s Grbavice. U tom se vremenu ulica zvala Lenjinova. Ipak, kada sam se sjetila svojih odlazaka u vrtić, u predratna maglovita i ustajala sarajevska jutra, nisam više bila niti u Grbavičkoj niti u Lenjinovoj ulici. Bila sam u svom vlastitom prostoru, onome kojega nisu oblikovali niti razobličavali ratovi i ideologije. Bila sam u trećem prostoru. Svom, intimnom.
Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog
Kada prostor kakav su ulice bude izveden iz svog čvrstog ideološkog ležišta, ili pak iz dijalektičke napetosti više njih, moguće je ući u svoj intimni prostor koji je s političkim prostorom u stanju obrnute proporcije. Što je on stvarniji, politički je prostor manje stvaran. I obrnuto. Što je politički prostor širi, intimni je prostor uži. U intimnom prostoru čovjek nesamjerljivo može da doživljava svijet lišen uzusa normalnog. A normalno je već odavno vrijednosna i ideološka kategorija kojom se ne označava odsustvo bolesti kao dijagnoze već uprosječenost. Koja je, s druge strane, najstrašnija dijagnoza barem u društvenom smislu. Zbog toga prostor slobode nije između (jer to implicira ograničenost), već ponad svih ostalih prostora kao zatvorenih entiteta.
Možda bi, pri sveukupnim prečitavanjima prostora, trebalo uvesti i tu vrstu poimanja. Treći prostor bi bio prostor slobode i intimizacije sa svijetom oko sebe. Prostor koji postoji u svakom čovjeku na svijetu i koji samo treba znati osloboditi ideoloških stega i naziva koji su mu nametnuti. Prostor beskrajnog u tom slučaju ne bi više bio neki kvazi-religijski fenomen već bi postao sav svijet i čovjek u njemu.
Bachelard, veliki poetičar prostora, kako ga je nazvao Foucault, s prostorom je povezao sanjarenje, beskonačnost i iznimnost. Sve ono što čovjeka, u bujicama racionalnosti, čistoće i ispravnosti kojima ga zatrpavaju sa svih strana, čini slobodnim i otvara mu mogućnost da izađe iz poretka.
Gdje se ovo uklapa u bh. ali i realnost drugih balkanskih zemalja? U svakom su društvu nužna memorijalna mjesta, ona su prosto historijska i socijalna nužnost. I u tome, sve dok se društva sistemski ne fašiziraju, nema ništa sporno. Poredak je uvijek zahtijevao svoja mjesta, anti-poredak ih nikada nije nalazio. Problem nastupa onda kada se sve prostorno promišljanje svede na okoštale i doktrinarne ideje. A to se najbolje postiže deindividualizacijom sjećanja.
Nije problem kada čovjek prođe nekom od balkanskih ulica sjetivši se ko je tu poginuo ili koja je tu vojska prolazila. Problem je kada se čovjek sjeća samo toga. I problem je kada samo prema tome oblikuje svoj svijet. I problem je kada osjeti stid zbog toga što se prošavši nekom ulicom drznuo da se sjeti svoga djetinjstva koje je tu proveo, umjesto da se sjeti “naših” heroja ili “njihovih” zločinaca.