autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Leonard Cohen, tri razboja

Autor: Milan Vlajčić / 23.10.2014. Leave a Comment

Kao da se nevidljiva ruka nekog demiurga poigrala sa nama donoseći  neočekivanu radost. U samo nekoliko dana stiže mi u ruke pregršt predivnih darova, povezanih sa jednim od najosobenijih pisaca i autora moderne muzike – Leonardom Cohenom. Moja radost je golema, jer Cohena pratim gotovo četiri decenije, koliko se to moglo kad živite na brdovitom Balkanu, gde je pre nailaska interneta naša upućenost u tokove moderne i medijske kulture zavisila od mnogo slučajnosti i sreće.

 

Šta je, dakle, povod ovom zapisu? Pre petnaestak dana u moje ruke stiže novi album Leonarda Cohena ”Popular Problems”, gotovo u istom trenutku kad i na zapadnim tržištima. Ne pitajte me kako, imam i ja poverljive ljude oko mene, pa i negde u svetu. Na omotnici je Cohen u uobičajenom sivom odelu, sa neupadljivom kravatom i štapom na koji se oslanja u hodu. Očekivano, jer je krajem leta ušao u devetu deceniju života. Album je relativno kratak, ukupno devet pesama, 36 minuta. Ali tu je Cohen u svom prepoznatljivom, baladesknom izdanju, sa stihovima utopljenim u gorčinu života i samoironiju koja ga spašava od melodrame prebivanja u poznim godinama.

Album se pojavio prvih dana septembra, dobio je frenetične recenzije i trenutno je na vrhu top-lista u 28 zemalja. Cohen nije izgubio nikog od onih koji ga prate od prvog albuma iz 1967. A nema sumnje da je iz novih naraštaja stiglo mnogo onih kojima je ovaj pesnik zanimljiv, pogotovu što nije od onih podgrejanih rok-veličina koje obilaze svet, skaču po binama pokušavajući da pokažu kako ih vreme nije pregazilo

 

Album se pojavio prvih dana septembra, dobio je frenetične recenzije i trenutno je na vrhu top-lista u 28 zemalja. Cohen nije izgubio nikog od onih koji ga prate od prvog albuma iz 1967. A nema sumnje da je iz novih naraštaja stiglo mnogo onih kojima je ovaj pesnik zanimljiv, pogotovu što nije od onih podgrejanih rok-veličina koje obilaze svet, skaču po binama pokušavajući da pokažu kako ih vreme nije pregazilo. Najnoviji album je trinaesti u njegovoj karijeri. I već je za prve decembarske dane najavljen novi album ”Live in Dublin”, gde Cohen ima najgorljivije privrženike (nešto i irske krvi struji njegovim venama).

 

Tih dana beogradski izdavač Geopoetika izbacuje u knjižare Cohenov drugi roman ”Divni gubitnici” (264 str., prevod Vuk Šećerović). Isti izdavač je prethodno objavio Cohenov romaneskni prvenac ”Omiljenu igru”, što je ovde zbunilo mnoge koji su mislili da je autor odrastao kao muzičar. ”Divni gubitnici” su 1966. izazvali podeljene kritičke reakcije, neki konzervativni krugovi su roman proglasili skarednim, ali kritičar Boston Globea je napisao: ”James Joyce nije umro, on živi u Kanadi i zove se Leonard Cohen”. Danas se ovaj roman svrstava među najznačajnije romane napisane na američkom kontinentu.

 

Treći događaj tih dana – kritička biografija ”Leonard Cohen – muzika, iskupljenje, život” (182 str., izdavač: Dereta, prevod: Miloš Mitić) je po mom skromnom sudu jedna od najboljih biografija o nekom umetniku naših dana. Moram da priznam da sam sa mnogo skepse prišao čitanju ove knjige, jer sam malo sit biografija poznatih zvezda iz medijskog sveta, pogotovu onih biografija koje nose naznaku ”autorizovana”. Najčešće su to bljutave priče, ”od kolevke pa do groba” (imaginarnog, jer neki podvižnici su još živi, ljubila ih majka), hagiografije koje se, i kad dotiču skandaloznu stranu života, kreću ivicom nekritičkog obožavanja sve zlorabeći široku popularnost odabrane veličine.

 

Cohenovu biografiju potpisuje Liel Leibovitz, doktorirao na newyorškom univerzitetu Columbia, predavač digitalnih medija na univerzitetu New York, autor, između ostalog, dobro dokumentovane knjige ”Lili Marlene – the Soldiers Song of World War II”. Autor je imao pristup Cohenovoj arhivi koja je pohranjena u nekoliko važnih biblioteka (vrlo mudro od čoveka koji je osetio lepet anđela smrti kad je pre nekoliko godina pao na sceni u Portugaliji i, zahvaljujući požrtvovanom trudu lekara, preživeo najveću krizu svog života). I evo ga, mimo lekarskih preporuka da se mane javnih radova na sceni ponovo obilazi svet. Buntovnik sa mnogo razloga.

Cohenovu biografiju potpisuje Liel Leibovitz, doktorirao na newyorškom univerzitetu Columbia, predavač digitalnih medija na univerzitetu New York, autor, između ostalog, dobro dokumentovane knjige ”Lili Marlene – the Soldiers Song of World War II”. Autor je imao pristup Cohenovoj arhivi koja je pohranjena u nekoliko važnih biblioteka (vrlo mudro od čoveka koji je osetio lepet anđela smrti kad je pre nekoliko godina pao na sceni u Portugaliji…)

 

Prokopavši gomile papira i dokumenata, Leibovitz prati život mladog čoveka koji je najpre pisao stihove, čitao ih po barovima i zamračenim klubovima, dok se muzikom diskretno bavio sa svojim drugarima, bez većih pretenzija. U 30-oj godini je objavio ”Divne gubitnike” i bio zbunjen gromkim odzivom. Ali pre toga je objavio knjigu stihova ”Hajde da poredimo mitologije”, koju je u kritičkom prikazu pohvalio i čuveni teoretičar Northrop Frye. Njegova druga pesnička knjiga ”Cveće za Hitlera” zbunila je čitalište gorkom ironijom i ukazivanjem da svako zlo ima potporu glupaka i neznalica.

 

Sledeća knjiga stihova ”Snaga robova” je objavljena u beogradskom BIGZ-u krajem sedamdesetih (prepev Vlade Bajca, osnivača i današnjeg urednika Geopoetike). Knjiga je pre objavljivanja imala čudnu putanju. U redakciju dnevnog lista banuo je meni nepoznat mladić, predstavio se i rekao: ”Urednici BIGZ-a su mi rekli da vi procenite da li valja objaviti ovu knjigu i lepo bi bilo da napišete predgovor”. Knjiga je bila pozamašna, do tog trenutka sam znao dva romana (i danas posedujem engleska izdanja tih knjiga).

 

Imao sam načelnu primedbu: zašto prevodilac nije načinio izbor iz svih dosadašnjih pesničkih kjiga L. C-a. Bajac mi je rekao da će neko drugi objaviti njegove prethodne knjige. Čudno, Bajac je osnivač i glavni u Geopoetici, mogao je da objavi i pesničke Cohenove knjige, ali ništa. Ipak objavio je dva romana, OK.

 

Leibovitzeva knjiga otkriva mnoge pojedinosti iz pesnikovog života, njegovu opsesiju da svoje intimne i zavodničke tlapnje prožima aluzijama i referencama na judaizam, hrišćanstvo i zen-budizam. U ovom srpskom izdanju je promenjen naslov ”Broken Hallelujah” (Oštećena molitva), previše zagonetan za naše ukuse.

Pred golemim auditorijem za te prilike mladi pesnik je održao predavanje koje je ocenjeno kao svetogrđe. Žestoko se obrušio na kanadsku jevrejsku zajednicu koja zajedno sa industrijskim društvom prema siromašnima i učenima gaji samo prezir. Uzgred je potkačio Kleina kojem je mnogo dugovao, tvrdeći da je postao pajac, jer je ”propovedao ljudima koji su najviše od svega prezirali njegov poziv. Primao je novac. Izabrao je da bude sveštenik i da štti rituale”

 

Jedan od prelomnih trenutaka u Cohenovom životu (bilo ih je mnogo) bejaše ponuda da u montrealskoj jevrejskoj zajednici krajem 1964. održi predavanje o poeziji Abrahama Mosesa Kleina. Reč je o jednom od uzora u Cohenovom pesničkom sazrevanju.

 

Pred golemim auditorijem za te prilike mladi pesnik je održao predavanje koje je ocenjeno kao svetogrđe. Žestoko se obrušio na kanadsku jevrejsku zajednicu, koja zajedno sa industrijskim društvom prema siromašnima i učenima gaji samo prezir. Uzgred je potkačio Kleina kojem je mnogo dugovao tvrdeći da je postao pajac, jer je ”propovedao ljudima koji su najviše od svega prezirali njegov poziv.

 

Primao je novac. Izabrao je da bude sveštenik i da štti rituale”. Ali najveći gnev dela prisutnih izazvalo je Cohenovo poimanje proroka kojima nije zadatak da predviđaju budućnost, već, po njemu, da razumeju svoje doba. Kako navodi Leibovitz, njegove reči o ubistvu Boga, prorocima kao izdajnicima i bezdušnim bogatašima razjarili su mnoge u publici. Predavanje je prekinuto, zakazan je nastavak za sedam dana, ali je Cohen, kojem je prekipelo, odmah odleteo za Grčku, na ostrvo Hidra gde je imao kućicu za pisanje i meditacije.

 

Dve godine kasnije Cohen se opredeljuje, pod uticajem Boba Dylana, za karijeru modernih trubadura. Piše pesme i sam ih izvodi, ali njegov ulazak u rock i estradne vode izaziva podsmeh: zar nije čovek starinski obučen, sa fedora-šeširom malo mator za tu oblast! Suprotno od toga: njegova muzička karijera je jedna od najsuptilnijih i najsjajnijih. Postepeno je gradio svoju publiku i stekao harizmu.

 

Analizom njegovih stihova Leibovitz pokazuje kako Cohen stvara diskretnu mrežu aluzija na etičke stavove velikih svetskih religija služeći se ironijom, pa i crnim humorom, kad valja podsetiti na podeljeni svet. U vreme kubanske krize našao se u Havani i bio isporučen nazad (srećno je prošao) jer su Castrovi bezbednjaci sumnjali da ovaj stranac radi za CIA-u!

U Tel Avivu je 2009. masa od 60 hiljada poštovalaca ispunila najveći fudbalski stadion u zemlji. Cohen je između pesama pominjao da su u njegovom srcu i Palestinci. Potom je pokušao da ubedi izraelske vlasti da ga puste da u Ramali, nezvaničnoj palestinskoj prestonici, ponovi istovetan program. Oštro su ga upozorili da digne ruke od te jeretičke ideje. Samo što ga nisu uhapsili!

 

Kad se 1985. našao u Varšavi i priredio koncert pred 60.000 ljudi, Valensa mu je predložio da zajedno istrče na binu. Cohen se usprotivio i rekao: Nemoj da pravimo politički miting, mogu ja i drugačije. I izrekao je svoju veliku naklonost prema borbi poljskog naroda za slobodu. Sa Valensom na sceni, to bi dobilo drugačiji prizvuk.

 

U Tel Avivu je 2009. masa od 60 hiljada poštovalaca ispunila najveći fudbalski stadion u zemlji. Cohen je između pesama pominjao da su u njegovom srcu i Palestinci. Potom je pokušao da ubedi izraelske vlasti da ga puste da u Ramali, nezvaničnoj palestinskoj prestonici, ponovi istovetan program. Oštro su ga upozorili da digne ruke od te jeretičke ideje. Samo što ga nisu uhapsili!

 

Ono što su mnogi Cohenovi poštovaoci znali pokazuje ova knjiga: pesnik najskrivenijih osećanja (ljubavnih) je čovek besprekorne moralnosti, koja ponekad može da bude nekom, u ovom podeljenom i nepravednom svetu, kost u grlu.

 

Kad je 2009. održao koncert u beogradskoj Areni za petnaestak hiljada ljudi, doživeo je ovacije i znake velikog pštovanja, kao i na mnogim drugim mestima. Koncert je bez pauze trajao 3 časa i 8 minuta. Izlazeći  u mrklu noć, oko sebe sam video samo ozarena lica svih generacija.

 

Lepa je vest da Cohen ne prestaje, da se ne da.

 

Kakav utisak autentičnosti, kakva doslednost!

 

Ne bi me začudilo da uskoro ponovo poseti Beograd i Zagreb. Njegova misija na zemlji nije nemoguća, kao u onom američkom blockbusteru, već jedino moguća. Pesnikovo prokletstvo, nesumnjivo.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: album, Arhiva, autograf.hr, Beo-dijagnoze, biografija, Columbia, izdavač, Kanada, knjiga, kolumna, Leonard Cohen, Liel Leibovitz, Lili Marlene, Milan Vlajčić, New York, pesnik, pjesma, Portugalija, singl

Dvojbeni drugi “Čudesni”

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 12.05.2014. Leave a Comment

Spider-Man 2 1Početkom devedesetih, davno prije nego što su Marvelovi superjunaci krenuli u današnji pohod kinodvoranama i svim ostalim oblicima digitalne distribucije, posađeno je prvo sjeme njihove aktualne filmske dominacije. James Cameron, već tada kultni žanrovski autor, proslavljen ”Terminatorom”, ”Aliensima” i ”Bezdanom”, napisao je dugi sinopsis (”scriptment”, kako on to zove) filma ”Spider-Man” za kuću Carolco, aktualnog producenta njegova ”Terminatora 2”.

 

U desetljeću koje je uslijedilo Cameronov je ”Spider-Man” stekao gotovo legendaran status filma koji je mogao biti, naročito nakon što je Carolco bankrotirao, a prava na ekranizaciju lika našla su se u limbu.

Iznova započet serijal o Spider-Manu imao je čvrsti temelj u kompaniji OsCorp kao izvorištu kako superjunaka, tako i supernegativaca. Ovdje je OsCorp iz prvog filma postao tek pašteta iz koje zlikovci iskaču kako studiju zatreba

 

Situacija se napokon razriješila početkom 1999., kad se studio Columbia domogao Spider-Mana. Cameron je tada već bio daleko: ovjenčan trima Oscarima za fenomen zvan ”Titanic”, nije više imao interesa za rad na tuđim projektima. Franšiza je tako pripala još jednom kultnom žanrovskom autoru, Samu Raimiju – koji je stekao pravo koristiti Cameronove ideje, ali se od svih zadržao samo na jednoj, onoj o organskim izbacivačima paukove mreže kao nuspojavi mutiranja Petera Parkera iz čovjeka u čovjeka-pauka.

 

Sve ono ostalo što je ”scriptmentu” davalo dramaturšku snagu, ono istodobno ushićeno i prestravljeno adolescentsko snalaženje s promjenama u vlastitu tijelu spregnuto s refleksijama na Kafkin ”Preobražaj” – zapravo očitu referentnu točku svake priče o čovjeku-kukcu – završilo je u ladici.

 

Danas je Columbia već na drugom nastavku drugog serijala o Spider-Manu, započetog iznova nakon miroljubiva razlaza s Raimijem. I dok je prvi ”Čudesni Spider-Man” bio jedan od većih razloga za podizanje obrve skorijih godina – svima je bilo očito da se Columbia na taj korak odlučila samo zato da se prava ne bi vratila matičnome Marvelu – rezultat je bio dovoljno simpatičan da ostavi razloge za vjerovanje u meritum novoga serijala.

Izvorna ideja Jamesa Camerona za film o Spider-Manu reflektirala je na Kafkin “Preobražaj” kao očitu referentnu točku svake priče o čovjeku-kukcu. I ovaj film spominje Kafku, ali bilo bi bolje da nije

 

Napokon, malo je tko mogao poreći da je Andrew Garfield superioran Tobeyju Maguireu kao Peter Parker. Visok i krakat, obdaren sveameričkom simpatičnošću mladog Anthonyja Perkinsa i, baš poput Perkinsa u najpoznatijoj ulozi, sposoban njome prikriti dvostruki identitet, Garfield se odlikovao neporecivom kemijom sa svojom partnericom Emmom Stone (koja će mu postati i životna družica).

 

Otpočinjanje priče od nje kao Gwen Stacy k tome je bilo vjernije izvorištima predloška Stana Leeja i Stevea Ditka, baš kao i Peterov izum mehaničkih, a ne genetičkih izbacivača mreže. Studio, povrh svega, nije za redatelja serijala ovaj put angažirao kultnog žanrovskog autora, nego sposobnog neovisnog filmaša Marca Webba, što je značilo da neće biti neželjenih uplitanja kreativnog ega u izradu filmova za mlaćenje para.

 

Spider-Man 2 2Najzamorniji dio svakog superjunačkog serijala posvećen je nastanku superjunaka i posebnih moći kojima se odlikuje, a onda i ponavljanju istog postupka s negativnim predznakom kako bi superjunak dobio pripadajućeg superzlikovca. Scenaristi James Vanderbilt, Alvin Sargent i Steve Kloves taj su dio brige razmjerno suptilno odradili u prvome filmu kad su radnju oblikovali oko nečega što većini naslova ovog žanra nedostaje – uvjerljiva središta.

 

U ovim je filmovima to OsCorp, multinacionalna kompanija posvećena istraživanju posljednje riječi svih aktualnih tehnologija, svojevrstan amalgam genetičke manipulativnosti Monsanta i tajnih projekata vojnoindustrijskog kompleksa. Iz OsCorpa tu proizlazi sve, od pauka koji ugrize Petera do pokusa koji su znanstvenika Curta Connorsa pretvorili u antagonista Lizarda – kolege njegovih pokojnih roditelja, također zaposlenih u OsCorpu. Svijet filmova postao je time malo manje apsurdan i malo čvršće utemeljen nego što je to kod takvih priča inače slučaj.

 

Spider-Man 2 3I nastavak se vrti oko OsCorpa, utjelovljenom u digitalnom neboderu besprijekorno uklopljenom u panoramu New Yorka – samo što ovaj put OsCorp nije središte filma, nego izvorište njegove upravo razorne nekoherentnosti. Dok je mentorsko/suparnička dihotomija Connorsa i Parkera davala izvjesnu mjeru drame prvome filmu, u ”Čudesnom Spider-Manu 2” negativci iskaču iz OsCorpa kao iz paštete, a da pritom baš i nije jasno što zamjeraju našem junaku.

 

Da se prvi i jedini negativac filma prezivao Osborn, film bi još i imao smisla. U ovoj liniji radnje sve potječe od bolesti Normana Osborna, šefa OsCorpa: ovaj film otkriva i da mu je poremećaj genetski, te da ga je naslijedio njegov sin Harry, Peterov prijatelj iz djetinjstva. A budući da se sada odlučilo otkriti više i o ulozi Peterovih roditelja u rabotama korporacije, priča je mogla biti posvećena grijesima roditelja i načinima na koji se oni odražavaju na djecu.

 

Spider-Man 2 4Mogla je, ali scenaristi Alex Kurtzman, Roberto Orci i Jeff Pinkner očito nisu namjeravali filmu dati tematsku koherentnost. Ne, za njih je Harryjeva situacija ovdje tek još jedna ekspozicija više koju treba odraditi između redovito raspoređenih akcijskih sekvenci: koliko god se Dane DeHaan trudio dočarati lomove u Harryju, pripovjedački tim za njih nije naročito briga.

 

Nebriga drugih je, pak, glavni motivator lika koji smo na velikim ekranima čekali još od onog Cameronova ”scriptmenta”. Electro, superzlikovac sazdan od čistog elektriciteta, nadljudsko je biće koje neizbježno podsjeća na Dr. Manhattana iz ”Čuvara”, svakako najambicioznijeg superjunačkog filma svih vremena – ali u ovoj inkarnaciji ne posjeduje ni patos ni samosvijest. Karikirano prikazan kao socijalno neprilagođeni znanstvenik prije, a megalomanski masovni ubojica poslije svoje preobrazbe, Electro je lik koji bi se doslovce mogao izbaciti iz filma, a da se pritom ne izgubi nijedan bitan moment u razvoju likova, takvom kakav već jest. (Činjenica da bi se time izgubilo i jedino ovdašnje spominjanje Kafke bila bi samo bonus.)

Glavni negativac Electro mogao bi se izbaciti iz filma bez gubljenja ijednog bitnog momenta u razvoju likova, takvom kakav već jest. Čak i u zbrzano snimljenim studijskim projektima ovakva se pripovjedna aljkavost rijetko susreće

 

Ma koliko da su mnoge mane ”Čudesnog Spider-Mana 2” utemeljene u nesuvislom predlošku, a navodno i diktiranju količine likova od strane studija, neprijeporno je da glavni problem ovaj put ipak leži u redatelju. Webb se jednostavno ne snalazi u davanju pripovjedne koherentnosti filmu.

 

Kad su mu u kadru Garfield i Stone, oduševljeno prati njihovu dinamiku; kad nekoliko scena mora posvetiti Sally Field kao teti May, jedinoj preostaloj roditeljskoj figuri u Peterovu životu, smjesta prelazi u socijalno osjetljivu melodramu; prizori s negativcima, pak, ne samo da mu često zalaze u teritorij campa kakav je u devedesetima umalo upropastio franšizu Batmana, nego nemaju ni unutarnju uobličenost neophodnu u žanru. Webb rijetko kad dobro odabere rakurs, a još rjeđe uspijeva dva kadra montažno spojiti u filmski pismen slijed.

 

Nigdje to nije tako dobro vidljivo kao u masi akcijskih prizora koji zakrčuju film: premda efekti u serijalu nikad nisu bili bolji, ovdje akcija prečesto prelazi u čistu vizualnu buku koja niti uzbuđuje niti oduševljava, nego samo stavlja kvačicu uz stavku očekivanog sadržaja.

Premda efekti u serijalu nikad nisu bili bolji, ovdje akcija prečesto prelazi u čistu vizualnu buku koja niti uzbuđuje niti oduševljava, nego samo stavlja kvačicu uz stavku očekivanog sadržaja

 

Jedini akcijski prizor koji zaista razgali prođe u tren oka, a plod je komičarskog genija samoga Garfielda, nadahnutog Charliejem Chaplinom. Traje tek toliko da vidimo što je od njega u boljim rukama moglo biti.

 

Film završava još jednom posvetom izvorniku, prenoseći prvi put na veliki ekran kulminaciju priče o Gwen Stacy s početka sedamdesetih, jednog od presudnih momenata u davanju ozbiljnosti Marvelovu brendu. Ali Webb taj prijelomni trenutak koncipira posve nespretno, do te mjere posvećen mehanici zbivanja da mu potencijalno snažna priča samo isklizne kroz prste.

 

Može li se nesnalaženje redatelja, očito primoranog na nadilaženje svojih sposobnosti ubitačno brzim tempom od jednog nastavka svake dvije godine koji Columbia sad nameće, pokazati fatalnijim za Spider-Mana od svih zatorničkih planova supernegativaca? Vjerojatno ne; ”Čudesni Spider-Man 2” u dovoljnoj mjeri zadovoljava prohtjeve prodavača i konzumenata kokica da se ne može nazvati neuspjehom, bar u onom najbitnijem, financijskom pogledu.

 

Samo, teško da će ga se itko sjećati kao uspjelog filma. Peteru Parkeru trebat će sve supermoći zapretane u njegovim mutiranim genima da se oporavi od ovog udarca.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Alien, autograf.hr, Carolco, Columbia, CSI, Electro, film, glumac, James Cameron, Marvel, Multiplex, Oscar, OsCorp, Peter Parker, Spider-Man, Terminator, Titanic, Vladimir Cvetković-Sever

Tri “Kapetanova” dana

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 21.04.2014. Leave a Comment

Captain America 2 1Postoji mnogo načina da se zaboravi povijest.

 

Može se zaboraviti prva ekranizacija Kapetana Amerike – jednog od najstarijih superjunaka iz medija stripa, stvorenog još 1941. u jeku Drugog svjetskog rata. Taj prvi film, naslovljen samo ”Kapetan Amerika”, trebao je na velikom platnu obilježiti Kapetanovih pola stoljeća, ali ispao je tako katastrofalan da danas živi samo kao kuriozum kućnog videa. Može se stoga zaboraviti i da je bila riječ o jednoj od posljednjih američko-jugoslavenskih koprodukcija. s više hrvatskih glumaca u epizodnim ulogama – i sa sinom J. D. Salingera u ulozi Kapetana.

 

Može se, makar ponešto teže, zaboraviti vrijeme kad su prava na sve Marvelove superjunake konačno prestala biti u rukama sumnjivaca poput producenata dotičnog filma i dopala šaka velikim studijima. Ovo je stoljeće, napokon, na ekranima multipleksa započelo prvom velikom pustolovinom Spider-Mana u produkciji Columbije, i otada dotični studio revno donosi u kina nove pustolovine Čovjeka-Pauka svake dvije-tri godine, čisto zato što bi zbog duljeg čekanja izgubilo prava na jednog od najpopularnijih superjunaka svih vremena.

Uz studio Marvel priče o Marvelovim superjunacima stvaraju i studiji Columbia i Fox – često istovremeno, kao ove godine. Sve ima svoje granice, pa i ljudska tolerancija na Marvel, zar ne?

 

Columbia pritom nije jedini studio koji se dočepao okrajaka Marvelove menažerije: 20th Century-Fox ima prava na sve priče vezane uz X-Mene, s otprilike jednakom klauzulom o zadržavanju autorskih prava. Zato dobivamo godine poput ove, kad i Columbia i Fox polažu glavninu svojih financijskih nada u nove pustolovine Marvelovih likova koji im pripadaju – a da pritom ni jedan ni drugi studio nije ono na što masovna publika pomisli pri spomenu filmskog Marvela.

 

Jer filmski je Marvel, nakon dugogodišnjeg boravka u pustinji zapletenih prava na ekranizaciju, svoj najveći uzlet doživio upravo kroz slijed priča u produkciji samog Marvela. I dok filmovi drugih studija osjetno osciliraju kvalitetom upravo zbog razmjerno panične stihije kojom se moraju proizvoditi, studio Marvel – danas u vlasništvu globalne korporacije Disney – došao je, evo, i do devetog nastavka svojeg serijala kroz potpuno planirane oscilacije u kvaliteti.

 

Desetljeća stripovskog nakladništva naučila su Marvel da se i iz najnepromišljenije stranputice može izaći promjenom autorskog tima koji radi na pojedinom liku. Zato je stalno mijenjanje redatelja i scenarista koji rade na ovom ili onom liku iz središnje Marvelove ergele od početka uvršteno u koncept tog tzv. “Marvelovog filmskog svemira”, valova pojedinačnih priča koje svakih nekoliko godina bivaju objedinjene u film o Osvetnicima.

“Ratnik zime” poseže za originalnošću mijenjanjem svog žanra u paranoični triler – ali u svoje središte ne stavlja špijune, nego lik koji je oličenje moralne vertikale i čestitosti. I pritom, začudo, ne ispada propagandistički

 

Takav je zasad slučaj; Marvel se pokazuje kao primjer planske zalihosnosti i otpora kreativnim posrnućima. Ako se neki glumac ili redatelj pokažu neuspjelima, lako ćemo ih zamijeniti drugima, a učinak će biti sličan promjeni crtača u stripu; fanovi žanra odavno su naučili zaboravljati takve stranputice povijesti.

 

Ipak, ovoliki nasrtaj na kinodvorane neizbježno sa sobom povlači ne samo potencijalne padove u kvaliteti, nego i zamor publike. Sve ima svoje granice, pa i ljudska tolerancija na Marvel.

 

”Kapetan Amerika: Ratnik zime” još je dovoljno blizu globalnom megauspjehu prvih ”Osvetnika” da se ne mora pretjerano brinuti oko prezasićenosti, ali ne uzima se zdravo za gotovo, što najjasnije iskazuje promjenom svoje žanrovske pripadnosti.

 

Captain America 2 2Ovo je prvi Marvelov paranoični triler, pripadnik žanra definiranog filmovima poput ”Tri kondorova dana”, koji su održavali relevantnost Hollywooda u sedamdesetima, posljednjoj eri ozbiljnog nepovjerenja u službeno tumačenje zbivanja prije ove naše.

 

Istovremeno je to nastavak filma ”Kapetan Amerika: Prvi Osvetnik”, prvog Marvelovog filma u žanru alternativne povijesti koji je, neki će reći, bio uspješniji od one američko-jugoslavenske koprodukcije. Ondje se naš junak borio u Drugom svjetskom ratu protiv organizacije zvane Hydra, opremljene cijelim arsenalom oružja iz najekstremnijih nagađanja o mogućim dosezima nacističke ratne tehnologije, što joj ipak nije bivalo dovoljno da ne pristane na dobrovoljno samouništenje već pri prvoj najavi Kapetanova dolaska.

 

”Prvi Osvetnik” bio je odviše kilav film čak i da bi se dobrohotno prihvatio kao zabavan pulp. Može li ”Ratnik zime”, prema scenariju Christophera Markusa i Stephena McFeelyja – odgovornih i za prvi film – barem donekle udovoljiti prohtjevima žanra za koji se tako ambiciozno odlučio?

 

Captain America 2 3Može – u začuđujuće uvjerljivoj mjeri, zapravo. Glavna zasluga za to sigurno leži na braći Russo, Anthonyju i Joeu, koje je Marvel (baš kao i Alana Taylora, redatelja lanjskog nastavka ”Thora”) ubrao iz televizijskog rasadnika talenata i povjerio im režiranje ovako velikog projekta.

 

Dobivši na raspolaganje cijeli pribor hollywoodskog digitalnog vatrometarstva, braća Russo razigrano su nakitila ”Ratnika zime” nizom bravuroznih akcijskih sekvenci koje zasjenjuju sve iz prvog filma i razdragano udovoljavaju standardima postavljenim prvim Osvetnicima.

 

Akcija se, naravno, novcem može kupiti, ma koliko truda u realizaciji tražila. Ne može se kupiti nadahnuće, a Markus i McFeely ovaj ga put za divno čudo imaju. Prebacivanje težišta na špijunski triler, naime, ne bi imalo smisla kad bi bilo ispričano isključivo s težišta likova koji su ionako špijuni u Marvelovom svemiru: da, Nick Fury je očekivano ovdje, kao i bivša KGB-ovka Nataša Romanova, ali prava je poanta to što je Kapetan Amerika u središtu ovakve radnje.

Možda se Marvel smatra dovoljno moćnim da se prihvati tema poput špijuniranja vlastitih građana i preživljavanja nacizma u visokim strukturama sustava; možda se pak, kako to kod korporativnog kooptiranja alternativnih nazora često biva, radi samo o načinu da se urbanome mitu izvade zubi

 

Snaga Kapetana Amerike kao popkulturne ikone oduvijek je počivala na njegovoj moralnoj vertikali – na pozivanju na ono najbolje u američkom idealizmu i čestitosti. Stavljanje takvog lika u priču punu dvoličnosti, prijevara i zakulisnih igara lako je moglo uroditi jednako propagandnim tonom kakav je prvi film tako bezuspješno pokušao parodirati. Nasreću, dogodilo se suprotno: Kapetan Amerika u ovom je tumačenju postao podsjetnik na sve ono što Amerika više nije.

 

Marvel tvrdi da je stvarni skandal s agencijom NSA koji je razotkrio Edward Snowden stigao u jeku snimanja ”Ratnika zime”, no paralele su jasne i razmjerno neočekivane. Pandan NSA-u u Marvelovu svemiru zove se S.H.I.E.L.D. i u dosadašnjih je osam filmova tvorio stožernu točku institucionalne pravde. U ovom filmu Kapetan Amerika otkrije trulež koja se zavukla duboko u agenciju koju radi – i, poput Snowdena, krene u borbu protiv tog izopačenja. Pritom mu ključna saveznica ostaje jedino Romanova; Scarlett Johansson nakon niza pojavljivanja u Marvelovim filmovima ovdje napokon postaje punokrvno zanimljiv lik prije nego poslastica za oči.

 

Činjenica da simbol američkog integriteta stupa u borbu protiv korupcije u srcu Washingtona osebujna je za superjunački žanr, inače posvećen ili eskapizmu ili zadržavanju statusa quo; činjenica da mu je pritom glavni oslonac jedna Ruskinja pritom je, naravno, sasvim nehotično ekvivalentna stvarnim zbivanjima iz špijunske sfere.

Sigurno je barem da ideal Kapetana Amerike i dalje živi u ovom fiktivnom svemiru, ma koliko da se u svijetu oko nas smračio; to je ujedno i najzanimljivija alternativa sad već pomalo istrošenom konceptu “tamnih i mračnih” superjunaka

 

Marvelov bi svemir, napokon, trebao biti alternativan našemu: to ga u slabijim instancijama rješava potrebe da na bilo koji način bude relevantan, ali u zanimljivijima, poput ove, daje mu mogućnost da prozbori o stvarima koje u realistično koncipiranim filmovima redovito djeluju kao da su u službi ove ili one političke opcije. ”Kapetan Amerika: Ratnik zime” stavlja se, s druge strane, na stranu alternative opcijama službene politike zemlje u kojoj je nastao – a špijuniranje vlastitih građana pritom je tek vrh ledenog brijega, koliko god ono samo po sebi bilo hrabro u kontekstu visokobudžetnog Hollywooda.

 

Krovna razina zapleta filma, naime, ide i korak dalje: kroz radnju postupno otkrivamo da je takva instrumentalizacija S.H.I.E.L.D.-a zapravo djelo Hydre, koja nije prestala postojati s padom nacističkog režima. Borba koju je Kapetan Amerika vodio u ratu, drugim riječima, zapravo je izgubljena, jer se Hydra kroz operaciju zvanu Paperclip infiltrirala u najviše segmente američke špijunske i vojnoindustrijske hijerarhije.

 

Captain America 2 4Sličnost sa stvarnim zbivanjima ovdje nije nehotična; operacija Paperclip itekako je postojala nakon Drugog svjetskog rata, a uključivala je niz znanstvenika i operativaca od kojih je Wernher von Braun – čovjek koji je doveo Amerikance na Mjesec – samo najpoznatiji. Teza o preživljavanju nacističkih interesa u visokim sferama zapadnog društva uporno opstaje svih ovih godina a da nijednom nije bila ni spomenuta baš nigdje u zapadnoj popularnoj kulturi – sve do ovog filma. Baš kad se činilo da će ta zaboravljena povijest ostati u cijelosti pometena pod tepih, eto Roberta Redforda (da, Kondora glavom) kako ovdje prvi put u životu glumi negativca i pritom šaptom kaže: “Heil Hydra”.

 

Možda se Marvel u okrilju Disneyja smatra dovoljno moćnim da se prihvati takvih tema; možda se, kako to kod korporativnog kooptiranja bilo kakvih alternativnih nazora često biva, radi samo o načinu da se urbanome mitu izvade zubi. Nesporno je da je ovakvim stvaranjem kontrasta između ideala koje Kapetan Amerika zastupa i stvarnosti današnje Amerike film stekao neočekivanu relevantnost kod međunarodne publike, kao i kod onog sve većeg segmenta Amerikanaca koji nisu voljni prihvatiti svoju zvjezdanu trobojnicu kao sveprimjenjivo opravdanje.

 

Captain America 2 5Jedno je sigurno: odlukom da problematizira ono što je u američkom komercijalnom filmu inače neupitno Marvel je dao novu relevantnost najstarijem protagonistu svoga junačkog panteona.

 

Ideal Kapetana Amerike i dalje živi, barem u ovom fiktivnom svemiru, ma koliko da se u svijetu oko nas smračio; to je ujedno i najzanimljivija alternativa sad već pomalo istrošenom konceptu “tamnih i mračnih” superjunaka koji u stripu živi još od osamdesetih. Junaštvo je ne postati mračan čak i kad se cijeli sustav tvojeg idealizma uruši i smrači, kao da poručuje Kapetan.

 

Svakako zanimljiviji od potpuno fantastičnih situacija koje prožimaju ostatak naslova iz “druge faze” Marvelova filmskog svemira, ”Kapetan Amerika: Ratnik zime” hrabar je i zanimljiv iskorak koji bi mogao postaviti temelje za izuzetno zanimljivu platformu problematiziranja pipavih pitanja stvarnosti kroz prizmu masovne zabave. Hoće li na tom putu biti stranputica i padova? Svakako; koncept je ovisan o njima. Ali, kako sada stvari stoje, sva je prilika da će biti i ovako intrigantnih naslova. Studio Marvel, naime, tvrdi da ima o čemu snimati filmove sve do 2028. godine.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: autograf.hr, Christopher Markus, Columbia, CSI, film, Fox, J. D. Salinger, Kapetan Amerika, Marvel, Multiplex, Ratnik zime, recenzija, Stephen McFeely, Strip, superjunak, triler, Vladimir Cvetković-Sever

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Silom na silu

    Silom na silu

    boris-raseta
  2. Genocidnost palanke

    Genocidnost palanke

    boris-dezulovic
  3. Krivosuđe

    Krivosuđe

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Spomenici iznikli iz šikare

    Spomenici iznikli iz šikare

    n-jovanovic
  2. Milka i Anka na kraju tunela

    Milka i Anka na kraju tunela

    paulina-arbutina
  3. Bogdankina želja

    Bogdankina želja

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog zemljišta i proizvodnog potencijala

    Objavljen novi Natječaj za obnovu poljoprivrednog...

    07.01.2022.
  2. Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    Božićni prijem SNV-a uz poruke mira i tolerancije

    07.01.2022.
  3. Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    Poznati dobitnici nagrada Srpskog narodnog vijeća

    07.01.2022.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT