novinarstvo s potpisom
Svjetlana Hribar
Sredinom prošlog mjeseca zove me dragi prijatelj iz Splita – moj razredni kolega iz zadarske gimnazijske prošlosti.
”Kojim dobrom?”, pitam, jer čujemo se za rođendane, a ti nisu u prosincu. A on će: [Read more…]
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu (KBF) ove 2019. godine slavi 350. obljetnicu. Tako javlja IKA. Naime, Fakultetsko vijeće je na III. redovitoj sjednici, održanoj 21. prosinca 2018., donijelo odluku o obilježavanju visokog jubileja i prihvatilo da se to odvija kroz sljedeće događaje: Dan Društva bivših studenata KBF-a 12. veljače; Dan Fakulteta 11. ožujka; Dies theologicus s temom Veritatis gaudium 8. svibnja; Te Deum – svečana euharistija koju predvodi veliki kancelar zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić te predstavljanje monografije KBF-a 23. rujna. [Read more…]
Hrvatsko izdanje Međunarodnog teološkog časopisa Concilium više se neće objavljivati. Kad se u obzir uzme ugled i važnost Conciliuma u svijetu, onda je to za Hrvatsku i BiH tragična i porazna vijest. [Read more…]
Zoran Grozdanov
Foto: Danijela Juriša
Zdravo Zorane, čestitam vam na uspješnoj doktorskoj disertaciji. Molim vas da približite našim čitateljima što ste željeli poručiti svojom tezom, čime ste se bavili i zašto.
Hvala vam na čestitkama. U svojoj doktorskoj radnji bavio sam se poimanjem smrti Boga kod Hegela, njemačkoga filozofa iz 19. stoljeća, i njegova utjecaja na ranu misao njemačkoga protestantskog teologa Jürgena Moltmanna. [Read more…]
Alen Kristić zvanje magistra teologije stekao je po završetku filozofsko teološkog studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Jedan je od pokretača i urednika Međunarodnog teološkog časopisa ”Concilium” za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Do sada je u Sarajevu objavio četiri knjige, od kojih je posljednja objavljena i u Zagrebu: ”Religija i moć”, ”Graditeljice mira – društveno politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir”, ”Tiranija religijskog – ogledi o religijskom bezboštvu” i ”Prognani u zaborav – fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog”. [Read more…]
(Pravovjerje, Concilium, 2014, broj 2, Ex libris [Rijeka] & Synopsis [Sarajevo], str. 186)
Teško da je nešto na provokativniji način od opsesije pravovjerjem tijekom prošlog stoljeća svjedočilo ne samo o stanovitoj duhovnoj srodnosti ”crnog“ i ”crvenog“ totalitarizma nego i Katoličke crkve koja je tada još uvijek bila društveno-teološki osigurana moćna institucijska utvrda koja je s visina Olimpa ”odozgor“ suvereno propisivala ne samo ono što je ortodoksno u sferi religioznog nego i u sferi kulture, politike i gospodarstva.
Po svoj je prilici već ta natuknica dostatna da ukaže na gotovo nesvakidašnju a ni u kojem slučaju samo teološku nego i općedruštvenu relevantnost ovoga broja ”Conciliuma“ koji je – kao što se to da pročitati iz njegovog naslova – posvećen temi ”Pravovjerja“ ili, kako to u Uvodniku kažu njegovi urednici, Felix Wilfred i Daniel F. Pilario, ”drami ortodoksije i heterodoksije“ koja prožima povijest kršćanstva sve do u naše dane novog pape Franje koji na svu sreću i u ovom problemskom sklopu proročki postavlja nove naglaske.
Nažalost, ni kršćanstvu a time ni Katoličkoj crkvi nije pošlo za rukom umaknuti kušnji kobnog izobličavanja diskursa o pravovjerju u sredstvo isključivanja a time i pogodne reference za ograničavanje slobode mišljenja, pa ako ustreba čak i palicu ”discipliniranja i kažnjavanja“ neposlušnika.
Ne potiskujući je, što je po sebi već silan korak naprijed, ovaj broj ”Conciliuma“ poziva na kritičko premišljanje te sramne kršćanske povijesti, i to u svjetlu ljubavi kao središnje poruke kršćanstva kako bi se na toj stazi korak po korak oblikovalo novo razumijevanje pravovjerja koje više ne bi bilo oružje za nadzor nego – uza svu važnost koja mu ostaje – relativna veličina, i to u smislu uvijek iznova nužnog kritičkog podvrgavanja fundamentalnom izazovu kršćanskog života: u svom vremenu i prostoru kreativno odgovoriti na izazovan poziv ispravne prakse (ortopraksije) koju nam je u ”amanet“ ostavio Isus iz Nazareta.
O tome svjedočanstvo do danas pruža Novi zavjet u čijem se središtu nalazi i za povijesno kršćanstvo previše subverzivna vizija Boga koji nas ne poziva da se poslušno poklonimo pred njegovom moći i slavi u svijetu nego da solidarno stanemo uz nemoć i patnju koju taj ”blasfemični“ Bog osjeća u suvremenom svijetu na svim onim mjestima na kojima se sustavno i nasilno uništavaju njegova stvorenja, o čemu je nenadmašno govorio teolog i žrtva nacističkog režima D. Bonhoeffer: ”Čovjek je pozvan da sudjeluje u Božjoj patnji u bezbožnom svijetu. […] Ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin nego sudjelovanje u Božjim patnjama u suvremenom svijetu.“
Uostalom, i nije potrebno previše mašte da se dokuči kako je opsesija pravovjerjem uz nastojanje za posvemašnjim nadzorom u prostorima ljudskog u prvom redu refleks potisnutog krivovjerja u prostorima vlastite životne prakse koje se, upravo zašto što je na silu potisnuto, a zarad duhovno-moralnog rasterećenja, agresivno projicira na druge a poglavito one koji se drznu javno i provokativno uprijeti prstom u krivovjernu nedosljednost naše živote prakse.
Stoga i nije začudno da su žrtvom krivovjernog prigovora uz teologe od pamtivijeka u pravilu bili umjetnici svih mogućih formata a u naše dane vrlo često i kritički nastrojeni novinari. Upravo u tom kontekstu treba sagledavati devet nosivih priloga ovog broja ”Conciliuma“, dakle kao raznolike i fragmentarne, ali unatoč tome vrlo (od)važne priloge za razvijanje novog razumijevanja pravovjerja pod svodom Katoličke crkve.
Dakako, unatoč različitim naglascima, svim je tim prilozima zajedničko da se uz senzibilnost za specifične izazove kasne moderne kušaju vjerno a time i kreativno nadovezati na Drugi vatikanski koncil koji se s pravom može obilježiti kao epohalni zaokret od arogantnog i samodostatnog programa pravovjerja, čiji su konačni domašaj anateme, prema programu pravovjerja kojemu je stalo do življenja kršćanstva kao poruke o Božjoj bezuvjetnoj ljubavi i solidarnosti sa suvremenim svijetom što pravovjerje iznova, a ovaj put na spasonosan način, izokreće u sredstvo izgradnje života u svim njegovim sferama – religioznoj, kulturnoj, ekonomskoj, političkoj… – dakako u smjeru punine o kojoj je govorio sam Isusu.
Premda su u ovom broju ”Conciliuma“ makar ovlaš dotaknuti svi aspekti ”drame ortodoksije i heterodoksije“ u kršćanstvu, od razdoblja kad je kršćanstvo tek počelo zadobivati svoj specifičan profil sučelice židovstvu, kao svojoj duhovnoj pa i fizičkoj maternici, sve do vremena kasne moderne kad je Katolička crkva iznova sučeljena sa izazovom života bez moći što se bitno reflektira i na diskurs o pravovjerju, možda se kao središnji doprinos ovog broja ”Conciliuma“, pa i iz perspektive našeg regionalnog a po mnogo čemu hipokrizijskog postratno-tranzicijskog življenja religije, nameće proročko upiranje prstom u onaj moment u kojem je smješteno kobno izobličavanje diskursa o pravovjerju u sredstvo nadzora, kontrole i egzekucije neistomišljenika.
A upravo sučelice tog fundamentalnog pitanja povlašteno mjesto u ovom broju ”Conciliuma“ zauzima ne slučajno prilog uvijek sjajnog J. Sobrina: ”Esej o pravovjerju: Krist jest Isus – Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnim“.
Dakako, riječ je o onom momentu kad se – kako je to već u sklopu nove političke teologije detektirao J. B. Metz – dogmatski spomen Boga razdvoji od spomena na ljudsku patnju, pa se potom pozivanje na Božji autoritet nužno reducira na fundamentalističku aroganciju prijemčivu ne samo za verbalno nego i fizičko nasilje.
A to bi pak u našem kontekstu ”drame ortodoksije i heterodoksije“ u kršćanstvu značilo da oznaku krivovjerja s pravom zaslužuje svaka koncepcija pravovjerja a još više njegova obrana koja se odvija s onu stranu solidarnosti s ljudima koji se u ”vražjim krugovima smrti“ (J Moltmann) kasne moderne, od rastuće bijede preko rasno, religiozno ili nacionalno formatirane mržnje i rodno utemeljenog nasilja do ekološkog uništenja, bore za društveno priznanje svog dostojanstva.
Jer ako o obrani dostojanstva ljudi čiji se život odvija u ”vražjim krugovima smrti“ kasne moderne ovisi i obrana Božjeg dostojanstva, ili ako hoćete, Božje slavi i časti u suvremenom svijetu, čemu nas poučava Isusov križ kao fundamentalna kritika kršćanske prakse i mišljenja, u još se većoj mjeri onda s pravom može reći kako pravovjernost svakog pravovjerja u prvom redu i prije svega ovisi o tome kuje li se i ovjerava svakog dana iznova usred i upravo solidarnošću sa žrtvama postojeće ne samo religiozne nego i društveno-političke ortodoksije u svijetu kasne moderne, pa tako i naše regionalne postratno-tranzicijske pustinje.
U tom je uvidu sabijena i fundamentalna poruka ovog broja ”Conciliuma“, posve transparentno i po našem sudu s punim pravom na strani razumijevanja pravovjerja kao dinamičnog i otvorenog projekta, kakav je i sama Objava, a u čemu se – o tome neumorno progovara već spomenuti J. Sobrino – i kad je u pitanju evangelizacija i kad je u pitanju pravovjerje, moramo odvažno dopustiti poučiti u prvom redu od sirotinje i žrtava ”vražjih krugova smrti“ svijeta kasne moderne i naše regionalne postratno-tranzicijske pustinje.
Zaoštreno kazano: Kao što je prema J. Sobrinu Isus garant Krista, tako su patnici i žrtve našeg vremena garant naše pravovjernosti!
Iz tog razloga a na tragu ovog broja ”Conciliuma“ može se reći da riječi pastoralnog teologa R. Buchera posve vrijede i kad je u pitanju prijeko potrebno razvijanje nove koncepcije pravovjerja pod svodom Katoličke crkve, ali i u okrilju drugih ustanova religioznog, političkog ili naprosto svjetonazorskog profila:
”Za Crkvu više nam drugog puta. […] To je pastoralni put Crkve Drugog vatikanskog koncila. On je sili na nasljedovanje Isusa, na ponizan pastoral predanja. To je put od moći prema autoritetu, od logike isključenja prema logici Božje univerzalne volje za spasenjem, od nadmoćno-umišljene geste prema svijetu prema stavu solidarnosti. Uostalom, to je i marijanski put, dakle put patnje i milosrdnosti.“
U lipnju su u našoj regiji održane dvije značajne međunarodne teološke konferencije sa sličnom tematikom – uloga religija u postkonfliktnim društvima. Prva je održana od 9. do 12. lipnja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a druga na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku 20. i 21. lipnja.
Usprkos očekivanjima i nekim najavama ostalo je nedovoljno elaborirano izuzetno aktualno kontekstualno pitanje kakav treba biti relevantan teološki govor nakon Srebrenice (u Sarajevu više spominjana od stranaca nego domaćih govornika) i nakon Vukovara čije su pak spominjanje, stekao se dojam, izbjegavali religijski mislioci na skupu u Osijeku. To eksplicitno prešućivanje najvećih rak-rana naše nedavne povijesti se može pripisati ekumenskom senzibilitetu iako se jasnim osudama nasilja i konsenzualnim pozivom na metanoju to pitanje ipak implicitno “odradilo.”
Sveopći naslov konferencije u Sarajevu je bio prikladan kontekstu i povijesti – ”Teologija u postkonfliktnom društvu – Religija i identitet”. Skup je održan u okviru obilježavanja pedesete obljetnice izlaženja poznatog međunarodnog teološkog časopisa Concilium, pa je najveći broj sudionika konferencije dolazio iz kruga njegovih različitih nacionalnih izdanja.
Među njima su najistaknutiji globalno prepoznatljivi predsjednik Vijeća ravnatelja međunarodnog Conciliuma, poznati indijski teolog Felix Wilfried (dugogodišnji član Teološke komisije kojoj je predsjedao tadašnji kardinal Joseph Ratzinger) i potpredsjednik Erik Borgman iz Nizozemske te filipinski teolog Daniel Pilario.
Međunarodno uredničko vijeće su zastupale i dvije istaknute teologinje feminističke orijentacije – Regina Ammicht-Quinn (katolkinja) iz Tubingena i Sarojini Nadar (protestantkinja) iz Južne Afrike. Najveće bogatstvo sarajevskog skupa je upravo u tome što su se čuli glasovi čija iskustva i ideje u našu regiju prerijetko ili nikada ne dopiru.
Globalizacija čini imperativom i naše sučeljavanje s teološkim promišljanjima i iskustvima vjere u zemljama takozvanog Trećeg svijeta, gdje je teologija manje opterećena nasljeđem zapadne civilizacije i filozofsko-teološke misli, a više ukorijenjena u razumijevanju vlastite (post)kolonijalne situacije i transformacijski angažirana unutar svojih kontradiktornih društveno-političkih situacija. Tu je činjenicu u javnom predavanju posebice naglasio i najpoznatiji sudionik, salvadorski isusovac i teolog oslobođenja Jon Sobrino.
Kao plenarni govornici su se istakli i hrvatski teolozi Miroslav Volf (Osijek/Yale), odnedavni član međunarodnog uredništva Conciliuma i dekan Franjevačke teologije Mile Babić te sarajevski biskup Pero Sudar. Njima treba pridodati ugledne bosanske književnike Dževada Karahasana i Aleksandra Hemona, sociologa religije Dina Abazovića te prorektora sarajevskog univerziteta filozofa Ugu Vlaisavljevića.
Na sve kršćanske sudionike izuzetno je snažan dojam ostavio progresivnom vizijom prožet referat islamskog teologa Dževada Hodžića o tome što znači biti evropski musliman.
Za uspjeh kompleksnog sarajevskog skupa su najzaslužniji agilni (su)organizatori Zoran Grozdanov (utemeljitelj riječke izdavačke kuće Ex libris) i sveprisutno neumorni domaćin fra Mile Babić. Njima, last but not least, kao i Grozdanovim suurednicima Alenu Kristiću i Entoniju Šeperiću te sarajevskom suizdavaču (Synopsis) Ivanu Pandžiću, idu čestitke za ideju i upornost petogodišnjeg izlaženja hrvatskog izdanja Conciliuma.
Usput: Grozdanov je najzaslužniji i za u međuvremenu odlično posjećenu i intelektualno izuzetno poticajnu tribinu u Zagrebu o knjizi ”Javna vjera” Miroslava Volfa, a na kojoj su uz autora govorili Žarko Puhovski i Željko Tanjić.
Desetak dana nakon Sarajeva na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku održan je znanstveni skup na temu ”Religija, odgovornost, pomirenje i tranzicijska pravda”. Pokrovitelj mu je bio National Endowment for Democracy a glavni organizator novosadski Centar za istraživanje religije, politike i društva (direktor Nikola Knežević) u suradnji s domaćinom i beogradskim Hrišćanskim kulturnim centrom dr. Radovan Bigović.
Za razliku od sarajevske konferencije na kojoj je sudjelovao samo jedan pravoslavni intelektualac, grčki teolog Pantelis Kalaitzidis, u Osijeku se je najintenzivnije dijalogiziralo upravo između pravoslavnih teologa iz Srbije i katoličkih i protestantskih teologa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sa srpsko-pravoslavne strane treba posebno istaći konstruktivan doprinos Blagoja Pantelića, direktora Hrišćanskog kulturnog centra dr. Radovan Bigović i o. Aleksandra Đakovca, glavnog i odgovornog urednika Pravoslavlja.
Paradoksalnu ulogu religije dobro su svojim naslovom izvješća s osječke konferencije sažele jedne dnevne novine – ”O religiji kao promotoru mira, ali i netolerancije”. Najzanimljivija je bila živa diskusija o deficitu kontekstualno relevantne političke teologije i nasušno potrebne proročke dimenzije teološkog govora, a najviše se vremena posvetilo pitanju kako desakralizirati naciju i prihvatiti neke elemente sekularizacije koja će distancirati vjeru od politike.
I sarajevska i osječka konferencija stavile su veliki naglasak na kritiku identifikacije nacionalnog i religioznog. Svako precjenjivanje i uzdizanje vlastite nacije na pijedestal svetoga vodi u idolatriju i inherentno sadrži animozitete s opasnim potencijalima konfliktnosti, a u ekstremnim slučajevima i nasilja. U Osijeku je citiran veliki židovski rodoljub Martin Buber koji je desetljećima prije osnivanja priželjkivane države Izrael isticao distinkcije koje su relevantne i za našu konfliktnim nacionalizmima opterećenu regiju: ”Narod je fenomen života; nacija je fenomen svijesti; nacionalizam je fenomen prenaglašene svijesti”.
Sve što je prenaglašeno je samo po sebi neuravnoteženo te u svojim ekstremnim oblicima ugrožava one koji su nacijom i vjerom drugačiji. Opasna simbioza strasnog nacionalizma i pregrijane političke religioznosti je lako podložna zloj instrumentalizaciji vlastitog zanosa.
Srpski i hrvatski sugovornici u Osijeku su se složili da u njihovim matičnim zemljama glavnu riječ vode privilegirane nacionalne crkve koje su politički i ekonomski moćne i društveno utjecajne, ali su istovremeno duhovno i moralno slabe i bez većeg utjecaja na obiteljski moral, radnu etiku, društvenu odgovornost i uopće pravdu i poštenje u zajednicama koje su kontaminirane sveprisutnom korupcijom i drugim vidovima vladavine grešnih struktura. Tako, nažalost, sve velike etnoreligijske manifestacije i impresivne demonstracije brojčane snage ostaju bez primjetnog moralnog i preobrazbenog učinka ”soli i svjetla”’ o kojima je govorio utemeljitelj kršćanstva.
Slična razmišljanja konferencija u Sarajevu i Osijeku bi se mogla sumirati zaključkom kako postkonfliktna teologija mora prije svega biti teologija pomirenja, a da bi ona to postala, potrebna su nam analitičko-kritička, komparativno otvorena i ekumenski iskrena promišljanja društvenog konteksta kao i samokritična refleksija o ulozi religije i nužnosti individualne i kolektivne promjene svijesti o etičkoj odgovornosti.
“Esej o pravovjerju: Krist jest Isus. Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnima” (Časopis Concilium, hrvatsko izdanje, Broj 2, Travanj 2014. Sa španjolskoga preveo Leon Kikić) objavljujemo u povodu nastupa Jona Sobrina na konferenciji časopisa Concilium koja se održava u Sarajevu. Vidjeti najavu na naslovnici portala.
Jon Sobrino, rođen je 1938. u Barceloni, obrazovao se u španjolskoj, Njemačkoj i SAD-u gdje je magistrirao strojarstvo. Pridružio se Družbi Isusovoj 1956. te pripada Srednjeameričkoj provinciji. Većinu svog života živi u Salvadoru. Profesor je teologije i ravnatelj Centra msgr. Romera na Katoličkom sveučilištu Srednje Amerike u San Salvadoru. S Ignaziom Ellacurijom, rektorom sveučilišta koji je ubijen 1993. godine, uredio je Mysterium Liberationsis: Fundamental Concepts of Liberation Theology (1993). Među knjigama koje su prevedene na engleski, nalaze se i: Jesus the Liberator (1993) i Christ the Liberator (2001). U posljednje vrijeme je objavio i Fuera de los pobres no hay salvación. Pequeños ensayos utópico-proféticos (2007), koja je prevedena i na hrvatski jezik.
Kad se govori o pravovjerju u kršćanskim Crkvama, već od prvih ekumenskih sabora u prvim stoljećima, inzistira se na transcedentnim istinama. Međutim, ne treba relativizirati povijesne istine. O njima govori Novi zavjet i bez njih (povijesnih istina, nap. prev.) bi transcendente ostale sterilne. Uz to, povijesne istine uvode u transcendentne radosnu vijest i ljubav. Razlog za ovakvo mišljenje nalazimo u osobi Isusa Nazarećanina.
O svemu ovome želimo razmišljati, uz jednu napomenu: ovaj tekst nije esej striktno povijesne ni spekulativne naravi. Jednostavno, radi se o pokušaju predstavljanja globalnog fenomena vjere i pravovjerja iz jedne perspektive u čijem se središtu nalazi osoba Isusa Nazarećanima. Smatramo da ovo razmišljanje može doprinijeti boljem razumijevanju kršćanske vjere i izgradnji krćanskijih Crkava.
Povijesna je istina put prema transcendentoj istini i njezin čuvar
Već je prošlo dosta godina otkako sam trebao objasniti titule koje su se dodavale Isusovu imenu: Gospodin, Mesija, Sluga, Sin čovječji, Sin Božji, Riječ… Njima se izriče istina o Kristu tako da ih se može smatrati obrascima pravovjerja prvih kršćanskih zajednica. Za mene je to bilo jedno važno otkriće. Kasnije sam, ipak, zapazio njihovu ograničenost.
Prvo što je potrebno jest pravilno razumijevanje ovih titula. Jedno uobičajeno čitanje Novoga zavjeta zvučalo bi ovako: ”Isus je Mesija, Gospodin…“. No, to nije tako. Ono što se zapravo kaže je ovo: ”biti Mesija, biti Gospodin? To je Isus“. Na taj se način daje prednost Isusovu imenu pred spomenutim titulama. To nam pomaže da dođemo dublje spoznaje Isusa Krista. Pogledajmo što se dogodi kada čitamo na ovakav način.
1) Isus Nazarećanin – bilo da ga se naziva povijesni Isus, zemaljski Isus ili nekako drugačije – jest put prema Kristu. To želi reći da se polazeći od ovoga Isusa, koji je povijsna stvarnsot, a nikako bez ovoga Isusa, može doći do Krista, tj. transcendentne stvarnosti. Dobro je i korisno, bez ikakve sumnje, prihvatiti istinu zapisanu na početku prologa Ivanova evanđelja, ali to neće previše koristiti ako prije toga ne prihvatimo stvarnog Isusa koji je ”svoj šator razapao među nama“, te ako se ne prepustimo njemu i ne odučimo nasljedovati ga.
Kad ovo primijenimo na pravovjerje, to znači: ako se sadržaji pravovjerja – npr. sadržaji prva četiri sabora – ne oslanjaju na povijesnoga Isusa, oni postaju apstraktni i ne znamo u kojoj je mjeri naša vjera prava. To predstavlja stvarnu i ozbiljnu opasnost.
2) Isus Nazarećanin je Kristov čuvar. Ovim želimo reći da Isus čuva Krista i štiti ga da se ne raspline. Čuva ga od ideologiziranja kojemu smo skloni kada mu dodajemo sadržaje koji nama odgovaraju – bilo da su naši interesi materijalistički, bilo da su duhovnjački. Pogledajmo dva klasnična primjera za to.
Dostojevski i legenda o velikom inkvizitoru u romanu Braća Karamazovi: Kristu [misli se na stvarnog Isusa i na stvarnu poruku] koji ne progovara ni riječi, inkvizitor prigovara što je donio slobodu i veli da je zapravo pogriješio, jer ono što ljudska bića stvarno žele jest sigurnost. To je ono što nudi Crkva.
Ispočetka mu najavljuje da će ga poslati na lomaču, ali kasnije ga pušta da ode: ”Hvala ti lijepa što si došao prije 1500 godina, ali sad te više ne trebamo“. I završava ovim poznatim riječima koje, na jedan jeziv način, ilustriraju ovo o čemu govorimo: ”Zapravo nam samo smetaš. Idi i ne vraćaj se više“. Isus Nazarećanin je istjeran iz Crkve jer je smetao. S njim ne možemo živjeti na miru. Ali zato možemo živjeti na miru s Krisotm kojega prilagođavamo našim ukusima i interesima.
Teoretičar marksizma, Garaudy, ne tako pompoznim ali ništa manje ozbiljnim riječima, molio je kršćane na jednom sustretu poslije Drugog vatikanskoga sabora: ”Crkvenjaci, vratite nam Isusa“. Kritika je bila upućena zbog toga što je smatrao da smo ga mi kršćani pretvorili u vlastiti monopol i tako ga zarobili. Bez Isusa možemo nastaviti govoriti o Kristu, ali ne možemo obogatiti svijet onom životnom snagom koja je svojstvena Isusu Nazarećaninu.
Bez Isusa Nazarećanina ne bismo znali što je to u što trebamo vjerovati. Ali ne treba misliti da Isus nudi jeftino rješenje problema. Takvo rješenje bi značilo dopusti mu da živi samo u konceptu. Isus nudi jedno, da tako kažemo, skupo rješenje: koje zahtijeva prisutnost u našem životu i u našem djelima. Kako bi se očuvalo Krista potrebno je prihvati Isusa Nazarećanina. U skladu s tim, ni pravovjerje nije jeftino znanje, nego je skupo jer se ostvaruje upravo uz ispravno djelovanje, orthopraxis.
Istina je radosna vijest ljubavi
Krista, koji je Isus Nazarećanin, Novi zavjet predstavlja u kontekstu radosne vjesti. Podsjećamo na tri značenja pojma eu-aggelion.
1) Eu-aggelion je ono što naviješta i inicira Isus: Kraljevstvo Božje, basileia tou Theou. Ono, dakako, označuje nadu, ali njegova je oznaka također orthopraxis, jer ”neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca mojega koji je na nebesima“ (Mt 7,21).
2) Eu-aggelion je Isusova pasha, njegova smrt i uskrsnuće, prvotna kerygma. Predstavlja vjeru i centralni je sadržaj pravovjerja (orthodoxia).
3) Eu-aggelion, konačno, jest način na koji Isus živi i djeljuje u izgradnji Kraljevstva Božjega, u odnosu prema ljudima i u odnosu prama Bogu koji je njegov Otac. Označava ono što, u nedostatku boljeg izraza, nazivamo orthopathos.
Novi zavjet jezično formulira i teološki konceptualizira dva prva značenja pojma eu-aggelion. Radosna vijest je Kraljevstvo Božje. Također, radosna vijest je pasha, križ i uskrsnuće. Prvo značenje je jasnije izraženo u sinoptičkim evanđeljima, dok je drugo jasnije izraženo kod Pavla i Ivana. Razlog za ovu dvostruku formulaciju je sljedeći: ono što neku vijest čini radosnom ovisi o sadržaju onoga što se naviješta kao i, istodobno, o primatelju komu se ta vijest naviješta.
Kraljevstvo Božje je radosna vijest za siromašne i potlačene jer im nudi život i oslobođenje, o čemu govori Luka posuđujući riječi proroka Izaije. Pasha, križ i uskrsnuće, je radosna vijest za sve: židove i pogane, muškarce i žene, slobodne i robove, jer donosi oproštenje svijetu u kojem ”svi zgriješiše“.
Novi zavjet ne formulira niti konceptualizira treće značenje radosne vijesti koje smo naveli. Međutim, u evanđeljima i u narativnoj teologiji ovo je značenje prisutno in actu. Zastavit ćemo se malo na njemu jer ga se ne uobičava imati previše u vidu, a čini se da je upravo ono važno kako bismo do kraja mogli razumjeli eu-aggelion. Razmišljanja koja donosimo u nastavku nisu apodiktična i nediskutablina, ali nadam se da su argumentirana.
Zapitajmo se što je to što je Isusa Nazarećanina učinilo radosnom viješću, eu-aggelionom. Imamo na poseban način u vidu ljude iz ruralnih dijelova Galileje, siromašne i podcijenjene od svih religijskih pokreta, koji ”dolažahu njemu odasvud“ (Mk 1,45), ali i sljedbenike i prijatelje.
Mora da ih je Isus sebi privukao: svojim oslobodeljskim djelovanjem (izliječenja i istjerivanja zloduha); prihvaćanjem grešnika i marginaliziranih, žena i djece; prokazivanjem i raskrinkavanjem; blagoslivljanjem siromašnih i proklinjanjem moćnika; slavljenjem života u blagovanju hrane. Ukratko, svojom porukom nade: ”približava se Kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15). Ali, kako smo već rekli, morao ih je privući i svojim osebujnim načinom života.
Isus je govorio kao onaj koji ima vlast, a ne kao prepotentne vođe, nerazumni fanatici ili plaćeni službenici. Potrebite je impresionirao svojim smilovanjem pa su stoga, pritisnuti svojim nevoljama, pristupali k njemu s argumentom: ”Gospodine, smiluj mi se“.
Djeca ga se nisu plašila, žene su u susretu s njim osjećale da ih poštiva, razumije, štiti, prihvaća. Siromašni su u Isusu nalazili nekoga tko ih voli i štiti ni zbog čega drugog osim zbog toga što su siromašni i napaćeni, zbog toga što su potlačeni i podcijenjeni. Na koncu svoga života u ovim je ljudima našao najbolju zaštitu pa je zato i morao biti izručen izdaji tajno i pod okriljem noći. Isus ih je privlačio svojom dosljednošću i vjernošću. I sam je činio sve ono što je od drugih zahtijevao: ”budite dobri i milosrdni u svemu kao što je Otac vaš nebeski dobar i milosredan“ (Lk 6,36).
Još više ih moralo privući, pa čak i začuditi, kad su vidjeli u jednoj osobi karakteristike koje se teško mogu povezati. Isus je bio čovjek milosrđa (”žao mi je naroda“) i čovjek tvrdih proročkih upozorenja (”jao vama bogataši!“), čovjek strogoće (”tko želi ići za mnom, neka uzme svoj križ“) i čovjek nježnosti (”tvoja te vjera spasila“). Čovjek koji inzistira na ljubavi (”nema veće zapovijedi“) i koji se ”saginje da opere noge drugima“. Čovjek povjerenja, koji se odmara u Bogu koji je njegov Otac, ”abba“, i čovjek osamljenosti pred Ocem koji je i dalje Bog i koji mu ne dopušta da odpočine: ”Bože moj, zašto si me ostavio?“.
Ovo je ono što je sadržano u evanđeljima i, po mom mišljenju, ovo je ono što omogućuje da se o Isusu počne govoriti kao o radosnoj vijesti. Ili, drugim riječima, bez ovoga će biti teško osjećati – ne samo u vjeri prihvatiti– Isusa kao eu-aggelion. Doista, kerygma naviješta cilj Isusove smrti i uskrsnuća, ali ovdje je već eu-aggelion, makar djelomično, jedna pozitivna i spasenjska interpetacija toga cilja. Ima sekundarni karakter i traži potporu kako u teologiji tako i u Starome zavjetu.
Međutim, iz ovoga dosad rečenoga proizlai da radosna vijest izvire iz same stvarnosti koja se zove Isus. Još jednostavnije kazano: čovjek (ili žena) se na taj način osjećaju poslanima upravo onima koji su u potrebi i kojima je pogaženo dostojanstvo. Bez ovakvoga Isusa, koji je sam eu-aggelion, kerygma bi lebdjela u praznom prostoru.
Tri posljedice za pravovjerje danas
a) Povijest, radosna vijest i ljubav prema siromašnima jesu dimenzije koje su, u prvom redu, potrebne u formiranju koncepta kristološkoga pravovjerja. Međutim, one bi, na neki način, trebale vrijediti općenito i trebalo bi ih se moći zapaziti u svim istinama koje oblikuju pravovjerje.
U svima njima (istinama, nap. prev.) trebala bi se isticati ljubav prema siromašnima. Drugim riječima, u antropologiji bi se o izrazu homo verus trebalo misliti ne toliko zbog toga što bi Isus bio vere homo, nego iz perspektive onoga ecce homo, siromašnoga i prezrenoga, koji kleči pred drugima kako bi im služio. Pri tome ne treba zaboraviti ni dimenziju besplatnosti: ”sin nam je dan“. Parafrairajući klasične izraze, možemo reći extra pauperus nulla salus ili sacramenta propter pauperes. Ispred četiriju marijanskih dogmi trebala bi se naći, bilo da je se shvaća kao biblijsku ili crkvenu, dogma o ženi iz hvalospjeva Magnificat: siromašnoj, poslušnoj, vjernoj.
Privrženost malenima, obespravljenima i potlačenima čine da Deus semper maior postane Deus semper minor. Ili, kako je rečeno na konfereniciji u Puebli: Bog brani siromašne – od napada bogataša, nepravednika i tlačitelja – samo zato jer su siromašni i ni iz jednog drugog razloga. I ljubi ih. Možemo završiti rečenicom monsinjora Romera koji, parafrazirajući Irenejev izraz, veli: gloria Dei vivens papuer.
Bog Isusa Nazarećenina neće biti adekvatno opisan ako se za njega kaže da je ”onaj koji se primarno zauzima za siromašne“, nego treba reći da je on ”bitno sjedinjen sa siromašnima, potlačenima i žrtvama“. Ovim pogađamo u samu bit pravovjerja.
b) U svim istinama koje obuhvaća pravovjerje treba doći do izražaja radosna vijest. Ne zato što su one (istine, nap. prev.) izvana i formalno tako formulirane, nego što je radosna vijest njihova nutarnja bit. Po mom mišljenju između njih i radosne vijesti, koja je sam Isus Nazarećanin, treba postojati jedan prisan odnos.
Možda zbog jezičkih karakteristika onoga vremena, nismo ni zapazili da se, od samog svoga nastanka, teologija oslobođenja zalagala za radosnu vijest, eu-aggelion: oslobođenje potlačenih. U kristologiji se također zalagala da njezina središnja točka bude Kraljevstvo Božje, eu-aggelion u svom prvotnom značenju, koje je bitno povezano s osobom Isusa Nazarećanina. Kraljevstvo Božje nije bilo kakavo kraljevstvo ni bilo kakva utopija (pa čak ni jedna od najboljih starozavjetnih). Radi se, naime, o Kraljevstvu Božjemu koje Isus navijestio i počeo izgrađivati.
Međutim, ovome treba dodati još nešto što se obično nema u vidu. Naime, pojedini su teolozi oslobođenja (a među njima i oni najistaknutiji), bez obzira jesu li se služili tim terminom ili ne, vidjeli u Isusu eu-aggelion kako smo ga opisali u trećem značenju. Ostavimo čitateljima da sami zaključe može li se u takvom Isusu Nazarećaninu prepoznati radosna vijest.
Leonardo Boff je napisao sljedeće: ”U susretu s Isusom, svatko se susreće sam sa sobom i s onim najboljim što se nalazi u njemu. Meni se čini da je ovo ono najvažnije što Novi zavjet kaže o Isusu: da je prošao zemljom čineći dobro, ozdravljajući bolesne i tješeći uplakane, a ne da je on Bog, Sin Božji i Mesija. Kako bih volio da se ovo može reći za sve ljude. Također i za mene“.
O Ignaciu Ellacuríi jedan njegov student je napisao: ”Na jednom predavanju iz teologije o. Ellacuríi se iznenada, dok je analizirao Isusov život, otvorilo srce. Rekao je: Isus je bio krajnje pravedan i u isto vrijeme toliko milosrdan da je mogao razumjeti čovjeka. Ellacuría je zašutio i završio ovim riječima: Bio je to velik čovjek“.
c) Ovo nas navodi da se zapitamo impresionira li danas Isus kao eu-aggelion i na koji način. Ne možemo ponoviti ono iskustvo koje su imali Boff i Ellacuría, kao ni ono koje su imali prvi kršćani – o čemu smo ranije govorili. U još manjoj se mjeri – makar to mogu reći za sebe – može ponoviti iskustvo koje je imao siromašni narod Galileje. Međutim, povijest nas, ma koliko ona bila promjenjiva i ma kakave bile nove paradigme, poziva da Isusa gledamo kao jednu radosnu vijest.
Zapitajmo se, iz perspektive Salvadora, što nas može dovesti do zaključka da je Isus radosna vijest: tisuće ubijenih, rezigniranost, izdaja naroda i istine, Rutilijeva i Romerova pravednost i ljubav, ljudi i žene koji su došli izvana (kao što su četvero ljudi iz Sjedinjenih država) i ostali među narodom koji je još uvijek razapet na križ, itd. Odgovori bi sigurno bili različiti. No, oslanjajući se na evanđelje i u svjetlu onoga što smo rekli o El Salvadoru – i drugim krajevima svijeta – možda bismo mogli reći sljedeće:
U svijetu u kojem vlada okrutnost, impresionira Isusova suosjećajnost prema onima koji trpe, koji su siromašni i koji su žrtve. Isus nas kao vjernike poziva da u svjetlu te suosjećanosti definiramo i sami sebe i Boga. Također poziva sve ljude, bez obzira jesu li vjernici ili nisu, da budu milosrdni.
U svijetu u kojem vlada laž i prikrivanje zlodjela, impresioniraju Isusova čestitost i zauzetost za istinu kojoj treba težiti, koju treba govoriti i koju treba čuvati. Istinu koja može izvojevati pobjedu nad zlom i smrću, tlačenjem i izrabljivanjem, bilo na individualnoj bilo na strukturalnoj razini. Istinu na koju se nadograđuju dobrota i život, velikodušnost i odanost. Isitnu koja je obilježena slobodom koja joj omogućuje i da blagoslivlja i da proklinje, ali da ne bude zarobljena lažima i osakaćena konformizmom pod izlikom političke ili crkvene korektnosti.
U svijetu banalnosti, impresioniraju Isusova ozbiljnost i utopija. Prevodeno na jezik našega vremena: zalaganje za svijet u kojem će ljudi biti braća, jednaki u dostojanstvu, ali nejednaki po sposobnostima i karizmama kojima jedni druge trebaju obogaćivati. U svijetu egoizma, impresionira Isuosova darežljivost i spremnost da se preda čak i u smrt.
Vjernike još uvijek impresioniraju Isusovo povjerenje u Oca i njegova bezuvjetna poslušnost Bogu. Imajući to na umu (Bog-Otac i Otac-Bog) impersionira poziv da ga nasljedujemo i zahtjev da ponizno s Bogom – da se poslužimo riječima proroka Miheja – kročimo kroz povijest. Impresionira njegova nada na posljednjoj večeri: doći će kraljevstvo Božje i krvnik se neće radovati nad svojom žrtvom. Ili, riječima svetoga Pavla: ”Bog će biti sve u svemu“ (1 Kor 15,28). Na taj način, gledajući iz perspektive povijesti i evanđelja, Isus i dalje može biti eu-aggelion.
Zaključna pojašnjenja
U ovom se eseju nismo doticali važnih sadržaja vjere kao što su Trojstvo, Duh sveti, Isusovo i naše uskrsnuće… Također bi bilo važno obraditi temu o spoznaji istine. Isto smo tako samo usput spomenuli ispravno djelovanje, orthopraxis. Na njoj treba neprestano inzistirati jer se bez nje pravovjerje denaturalizira i može se pretvoriti u farsu pa čak i u zamku.
Za kraj, neka kratka pojašnjenja u vezi s onim što je dosad rečeno.
1) Prvo je pojašnjenje teoretsko, a na poseban se način tiče pastornoga djelovanja. Kad se govori o radosnoj vijesti ne smije se stvarati iluzije i zaboravljati da Isusova radosna vijest i dalje predstavlja zadaću. To se obično događa kada se smatra da je Isusov Bog abba u kojega se može imati bezuvjetno povjerenje. Međutim, nikad ne treba smetnuti s uma da je on i dalje ”Bog“ i da mu treba dopustiti da bude Bog. Pravovjerje treba govoriti o Bogu koji je čovjeku blizak, ali o Bogu kojim se ne smije manipulirati. Premda smatram da je ovo istina, nisam siguran može li se ovo, na adekvatan način, primjeniti na vjeru ljudi koji su siromašni i obespravljeni.
2) U ovom je eseju Isus Nazarećanin središnja točka naših refleksija. To smo učinili upravo iz egzistencijalnih razloga, premda smo svjesni njezinih ograničenja.
Rahner je, temeljit kao i obično, smatrao da je važno istaći kako je kršćanstvo ”apsolutno otajstvo“. I napisao je ove riječi koje će me, kroz gotovo pola stoljeća, pratiti i usmjeravati u životu i vjeri: ”kršćanstvo, usprkos kompleksnosti njezine dogme i morala, poručuje samo jedno: otajstvo uvijek ostaje ostajsvto“. No, u još većoj su me mjeri pratile ove druge riječi iz god. 1937. koje su bliže onomu o čemu smo ovdje pisali:
”O beskonačni Bože… U ljudskim si riječima došao k meni, jer ti – beskonačan – bio si Bog našega Gospodina Isusa Krista. On nam se obraćao ljudskim riječima ali ta riječ ljubavi ne znači ono što sam ja mislio, jer kada kaže da nas on ljubi – i ti u njemu – to znači da ta riječ dolazi iz ljudskoga srca. A u ljudskom srcu ta riječ ima samo jedno značenje, samo jedno blaženo značenje“.
”Otajstvo koje uvijek ostaje otajsvto“ došlo je nama u Isusu Nazarećaninu. Morao je doći kao povijesno ljudsko biće, kako bi navijestio radosnu vijest: blaženu riječ ljubavi. A ova riječ ljubavi treba, na poseban način, biti upućena malenima.
Rahnerove su misli, kao i uvijek, genijalne. Misli od kojih se sastoji ovaj članak su, naravno, puno skromnije. Ipak, smatram da možda, uz pomoć Rahnerovih riječi, mogu kršćansko pravovjerje usmjeriti na put koji je trasirao Isus Nazarećanin.
3) Isus Nazarećanin je završio na križu koji je također apsolutno otajstvo. Mišljenja sam da se o tome ne govori često kad se govori o pravovjerju ili se barem na tu činjenicu ne obraća previše pozornosti.
Salvador je, kao i mnoga druga mjesta – bez pretjerivanja i mazohizma – mjesto križeva. K tomu, to je mjesto još jednog specifičnoga križa: mučeništva. Ni o njemu se ne govori previše kad se govori o pravovjerju. Spominjem to jer je na ovakvim mjestima eu-aggelion realniji i jer ga se na ovakvim mjestima iščekuje s većom čežnjom. Također, jer na ovakvim mjestima eu-aggelion snažnije potiče na nasljedovanje Isusa.
(Fusnote su uklonjene radi lakšega čitanja. Uredništvo Autografa).
”Jürgen Moltmann – Teologija: silazak u vražje krugove smrti”, ur. Zoran Grozdanov, Ex libris, Rijeka 2014.
(Redakcija autografa i ovim osvrtom Zorana Grozdanova poziva na praćenje izuzetne teološke konferencije časopisa Concilium u Sarajevu, od 9. do 12. lipnja, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu).
Predgovor
Predmet istraživanja i tekstova u ovoj knjizi mogućnost je ozbiljenja i konkretiziranja u našoj regiji nekih temeljnih Moltmannovih uvida iz njegova djela Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, izvorno napisanog 1972. godine. Objavljujemo ovaj svezak u želji da, s malim zakašnjenjem, obilježimo četrdesetu godišnjicu objavljivanja toga kapitalnog djela. U tu svrhu, pozvali smo nekolicinu mlađih teologa da sudjeluju u nečemu što bismo mogli nazvati, možda i preuzetno, ”stvaranjem (regionalne) kontekstualne teologije“. [Read more…]
Piše: Alen Kristić
U Sarajevu će se na Franjevačkoj teologiji od 9. – 10. lipnja održati ”Conciliumova konferencija”, izvanredan susret najzvučnijih teoloških imena današnjice pod naslovom ”Teologija u postkonfliktnom društvu – religija i identitet”. Konferencija je popraćena s tri obljetnice: S pedesetom godinom izlaženja tog prestižnog teološkog časopisa, s petom godinom izlaženja njegovog izdanja za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku i stotom obljetnicom početka Prvog svjetskog rata. To je bio više nego dostatan povod za razgovor Alena Kristića s fra Milom Babić, odnedavno članom Internacionalnog uredničkog vijeća ”Conciliuma” i profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Teološki časopis ”Concilium” nastao je prije pedeset godina u ozračju oduševljenja Drugim vatikanskim koncilom. Što je ”Concilium” značio nekoć, a što znači danas s obzirom na baštinu Koncila kojom se osjeća obvezan?
”Concilium” su pokrenuli teolozi zaslužni za teološki razvoj koji je doveo do Drugoga vatikanskog sabora i koji su nastojali teološka dostignuća Sabora dalje aktualizirati i produbljivati. Karl Rahner, Edward Schillebeeckx i Hans Küng razmišljali su o strukturi budućeg teološkog časopisa pod sadašnjim imenom. Značajnu ulogu imao je nizozemski izdavač Paul Brand. Prvi broj časopisa izašao je u siječnju 1965. godine. U njemu su surađivali gotovo svi najznačajniji katolički teolozi iz cijeloga svijeta. Autor prvoga članka u prvome broju bio je Yves Congar (glasoviti francuski dominikanac), a drugoga Joseph Ratzinger, koji je kasnije postao papa (Benedikt XVI.). Osnivači časopisa su sljedeći katolički teolozi: Johann-Baptist Metz, Anton van den Boogaard, Paul Brand, Yves Congar, Hans Küng, Karl Rahner i Edward Schillebeeckx. On se od početka do danas zalaže za slobodu teologije i teološkog istraživanja, time za obnovu Crkve i neizravno cijeloga svijeta. Časopis dosljedno razvija temeljne poruke Koncila: vjernost kršćanskom izvoru – Isusu Kristu i svome vremenu, drukčije rečeno, suvremeno naviještanje i svjedočenje Isusova evanđelja.
Što za Katoličku crkvu, pa i našu regiju, znači pokretanje domaćeg izdanja ”Conciliuma”, tim više što ne tretira samo usko crkvene nego i općedruštvene teme kao što su trgovina ljudima, korupcija ili ekologija?
”Concilium” je značajan po tome što ističe da je Crkva radi evanđelja, a ne radi sebe i da je radi svijeta, a ne radi sebe. Tijekom povijesti Crkva je bila u napasti da postane moćna, bogata i slavna. Rijetko je tim kušnjama odolijevala. Crkva je radi čovjekova spasenja, a spasenja nema izvan ljubavi, a Bog je ljubav (Nulla salus extra Deum/Caritatem). Vrhunac kršćanskoga humanizma je istaknut u Mt 25,40, gdje stoji: ”Ono što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili”. Ono što ste učinili gladnom, žednom, golom, bolesnom i utamničenom čovjeku, meni ste učinili. Ono što ste učinili strancu, čovjeku koji ne pripada vašoj kulturi, religiji, naciji, stranci, politici i slično, meni ste učinili. Takvu konkretnu i praktičnu ljubav je zastupao i prakticirao Isus iz Nazareta. A domaće izdanje ”Conciliuma” razbija uže i šire egoizme naših ljudi te tako pridonosi humanizaciji cijele regije.
Član ste Internacionalnog uredničkog vijeća ”Conciliuma”. Što Vam to znači, tim više što ste kao mlad teolog, još za bivše Jugoslavije, upravo nadahnuti ”Conciliumom” pokrenuli časopis ”Jukić”, što je izazvalo burne reakcije tadašnje crkvene, ali i političke nomenklature?
Prije dvije godine izabran sam u uredništvo časopisa koji čitam od 1968., kad sam postao student na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. To je bila i godina studentske revolucije u Europi. Iz ”Conciliuma” i iz studentske revolucije naučio sam i postao svjestan da je temeljna čovjekova sloboda – sloboda savjesti. Nijedna institucija na ovoj zemlji i nijedno ljudsko stvorenje nemaju pravo dovoditi u pitanje tu temeljnu čovjekovu slobodu. Na slobodi savjesti se temelje sloboda misli i sloboda govora. Nadahnuti time, franjevački studenti u Sarajevu, koji su bili članovi Zbora Jukić, pokrenuli su zbornik ”Jukić”, koji objavljuje tekstove u duhu te temeljne slobode i sveopćega humanizma. Protivnici slobode misli i govora na svim stranama osuli su paljbu na prvi broj” Jukića” koji se pojavio 1971.
Ove će se godine u Sarajevu na Franjevačkoj teologiji od 9. – 10. lipnja održati ”Conciliumova konferencija” pod naslovom ”Teologija u postkonfliktnom društvu – religija i identitet”. Što bi trebala poručiti religioznim i političkim akterima naše regije, ali i Europe općenito, tim više što se zbiva u Sarajevu, gradu u kojem je prije 100 godina počeo Prvi svjetski rat i u zemlji u kojoj je bila moguća tragedija Srebrenice?
Znakovito je da se međunarodna konferencija održava upravo u Sarajevu, koje je u vrijeme posljednjega rata postalo simbol obrane slobode – bilo je pod opsadom 44 mjeseca. U njemu je ubijeno 11.541 osoba. Za vrijeme rata probijen je i tunel spasa. Sarajevo je poznato po atentatu koji je bio povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. Sarajevo je također glavni grad BiH, zemlje u kojoj je počinjen genocid u Srebrenici 1995. U Sarajevu i danas žive pripadnici triju monoteističkih (abrahamskih) religija: židovstva, kršćanstva i islama. U konferenciji ne sudjeluju samo teolozi nego i filozofi, sociolozi i veliki pisci kao što su Dževad Karahasan i Aleksandar Hemon. Konferencija želi odgovoriti na pitanje: kako nastaje nasilje i kako ga je moguće spriječiti te je li moguće nasilje učiniti nemogućim zauvijek. Konferencija se održava pod pokroviteljstvom Grada Sarajeva, a otvorit će je gradonačelnik dr. Ivo Komšić.
Uoči i tijekom konflikata religije se u pravilu uvijek iznova pokazuju nemoćnima da potaknu na nenasilje i mirotvorstvo, ali moćnima da zaoštre mržnju i sakraliziraju zločine. Što bi se to moralo promijeniti u složenom odnosu religije i identiteta kako bi religijsko postalo okosnicom ne ubilačkih nego mirotvornih identiteta?
Jesu li religije bile u službi mira ili u službi sukoba? Sjetimo se povijesti kršćanstva, koje je za vrijeme cara Konstantina proglašeno dopuštenom religijom (religio licita) 313. godine. Ali nakon toga kršćanstvo postupno postaje državnom religijom, što se dogodilo za cara Teodozija 380. Kad je kršćanstvo postalo religijom Rimskoga Carstva, ono je većim dijelom bilo u službi carstva, nego u službi Isusova evanđelja. Čim su se pojavile dvije kršćanske konfesije u istoj državi došlo je do konfesionalnog rata, jer su obje željele postati državnim konfesijama. Tako smo imali Tridesetogodišnji rat 1618. – 1648. u kojem je sudjelovalo 40.000 katolika iz Hrvatske. Iako nakon Francuske revolucije dolazi do odvajanja politike od religije, pojavljuje se novi idol – nacija, kojem kršćanstvo većim dijelom služi. U pluralističkom društvu dolazi do komercijalizacije kršćanstva. Da bi se vratilo svome mirotvornom izvoru, Isusu Kristu, kršćanstvo ne smije služiti ni caru, ni naciji ni kapitalu, nego ispovijedati i svjedočiti ljubav prema Bogu i bližnjemu. A ljubav prema bližnjemu uključuje svakoga koga susrećemo.
Više sam puta iznio tezu o bezočnosti regionalne teologije. Na kojim mjestima, naspram kojih problema i pred licem kojih žrtava bi iznova morao biti ”kršten” regionalni teološki diskurs da bi postao društveno-politički diskurs humanizacije s onu stranu ”religioznog bezboštva”?
Ne smije nijedna religija apsolutizirati samu sebe, obožavati samu sebe, sebe pretvarati u lažno božanstvo, u idola. Religija je sredstvo spasenja i nije apsolutna, samo je Bog apsolutan, koji je jedan za sve i koji nije nacionalni bog nego Gospodar cijele povijesti. Religija ne smije obožavati nijednu instituciju (ni naciju, ni kulturu, ni politiku, ni kapital) i nijedno stvorenje na ovom svijetu. Umjesto straha od drugih i straha od stvarnosti ona je tu da širi povjerenje u druge ljude i u cijelu stvarnost, u cijelo Božje stvorenje. Ljudski život, naime, može uspjeti samo u ljubavi, a ljubav možemo dobiti kao dar od druge osobe, dar koji izvire iz njezine slobode. Prema tome, ljubav se ne može ni iznuditi ni kupiti. Zato kršćanstvo govori o primatu drugoga, a ne o primatu našega ega. Već je Friedrich Nietzsche govorio da je TI starije od JA. Današnji religiozni fundamentalisti sve znaju, bolje i od samoga Boga, jer su Boga pretvorili u svoga slugu, u svoga idola. Propast religija dolazi iznutra, a ne izvana, kako to tvrde religiozni fundamentalisti. Važno je da naša regionalna teologija više ne širi bezbožnost u ime Boga.
Što bi regionalne religiozne institucije morale promijeniti u svojoj samopercepciji, ustroju i praksi da bi (o)živjele vlastiti mirotvorni potencijal, što jest društveno-politički poželjno, ali bi predstavljalo i refleks njihovog institucionalnog obraćenja? Dapače, je li to uopće moguće bez njihovog javnog i bespoštednog priznanja konkretne sukrivnje za nacionalističko ludilo 1990-ih i postratno-tranzicijske traume?
Sve religije trebaju cijelo svoje pamćenje, svoje sveukupno znanje uskladiti s istinom. Pomirenje se može temeljiti samo na istini, a ne na laži. Sjetimo se da je veliki Nelson Mandela osnovao u Južnoafričkoj Republici nakon sukoba Komisiju za istinu i pomirenje. Svako ideologizirano znanje je puno laži i zla koje vode u nasilje. Kod nas se pišu knjige ili u ime lijeve ili u ime desne ideologije, ali ne u ime istine. Čak se pišu knjige i u ime religije kao ideologije. Proglasiti laž istinom, a zlo dobrom najveća je perverzija u povijesti čovječanstva. Zločince iz svoje nacije proglašavati svecima i herojima izraz je te izopačenosti. U bit kršćanstva spada priznavanje svojih grijeha, a što je grijeh prosuđujemo tako što se mjerimo mjerilom koje se zove Isus Krist, koji je bit, norma i kriterij kršćanstva. Bez priznavanja svojih grijeha, svoga zla i svoje laži, bez toga radikalnog obrata nema napretka.
Papa Franjo je probudio nadu u mogućnost drugačije Crkve. Što bi značilo kreativno preuzeti njegove poticaje u našoj regiji na razini crkvenog diskursa i prakse?
Svu nesreću današnjega svijeta papa Franjo je izrazio jednom rečenicom u svojoj apostolskoj pobudnici ”Radost evanđelja” (Evangelii gaudium) koja glasi otprilike ovako: u današnjem svijetu vlada ekonomija novoga idolopoklonstva novca. Time je rečeno da je u današnjem svijetu novac postao glavno božanstvo kojem se svi klanjaju. Novac je lažno božanstvo, božanstvo smrti, jer poziva ljude na uzajamnu mržnju i ubijanje. U ime novca, novoga idola kojem se svi klanjaju, brat ubija brata, sestra sestru, muž ženu i žena muža, otac sina i sin oca. U ime toga lažnog božanstva vode se ratovi između naroda i država. To klanjanje novcu vodi nas u planetarno nasilje, u planetarno zlo i planetarnu propast. Danas ljudski život služi uvećanju profita. Profit je postao važniji od života. Profit se na svjetskoj razini povećava, kao i broj siromašnih. U profitu nisu sposobni uživati ni oni koji ga posjeduju. Oni, naime, koji vole profit ne vole život i ne znaju se radovati životu. Svako posjedovanje čini čovjeka sebičnim, a robovanje sebi i svojoj sebičnosti je najgore ropstvo na ovoj Zemlji. Uostalom, to je Isus rekao u Mt 6,24: ”Ne možete služiti Bogu i bogatstvu”. Život se umnaža u nesebičnom davanju, a ne u pljački i otimanju. Sve ono što guši radost života štetno je, te nije dobro ni istinito. Isusovo evanđelje je opredijeljeno za radost života, a protiv prezira života, za ljubav prema životu, a protiv straha od života.
Što ćemo sa strahovima koji nas drže u okovima?
U današnjem svijetu vladaju različiti strahovi od svega i svačega. Vladaju i bolesni, patološki strahovi. Papa Franjo tvrdi da je primjetan porast patologije straha i očaja. Iz bolesnih strahova nastaju agresija i depresija, ubojstva i samoubojstva u današnjem svijetu. To papa Franjo naziva psihologijom groba. Ta psihologija se očituje u sljedećem: umjesto da ljudi svoj život nastoje učiniti boljim i radosnijim, da ga kvalitativno i kvantitativno umnažaju, oni razmišljaju kako ga uništiti na tehnički što savršeniji način. Umjesto da volimo život, mi, današnji ljudi volimo smrt. Zato je to poziv svim ljudima da izaberu ljubav prema životu kao svoju fundamentalnu opciju.