Nakon prijevoda svjetski priznate i nagrađivane knjige Isključenje i zagrljaj: teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja (Stepress 1998.), te nakon knjige Zrcalo sjećanja: ispravno pamćenje u nasilnu svijetu (Ex libris, Rijeka, 2012.), na hrvatskom jeziku nedavno je objavljena knjiga Javna vjera – kršćani i opće dobro teologa Miroslava Volfa, [Read more…]
Papa: Proizvoditi hranu, a ne oružje
Papa Franjo je prve nedjelje došašća govorio o smislu tog razdoblja iščekivanja Božića te je pozvao svjetsku javnost, posebno zdravstveno osoblje, liječnike i istraživače, da pruži zdravstvenu pomoć zaraženima HIV-om, javila je IKA.
Osvrnuo se i na obilježavanje Svjetskoga dana borbe protiv AIDS-a izrazivši svima zaraženima tim virusom, posebno djeci, svoju blizinu, u nadi da će svi imati pristup lijekovima koji su im potrebni, a ne samo oni bogati.
”Došašće ima posebnu čar jer u to liturgijsko doba na poseban način doživljavamo smisao povijesti. Otkrivamo ljepotu hoda Crkve, cijelog čovječanstva, naroda, civilizacija i kultura putevima vremena. Taj hod ne završava nikada. Treba se uvijek iznova podići i nastaviti put otkrivajući smisao cilja vlastitog postojanja i zajedničko obzorje prema kojemu smo se uputili”, kazao je Papa.
Papa je primijetio da bi ti putevi izgledali mnogo ljepše kada bi se uništilo oružje, kada bi se prekinuli ratni sukobi, kada bi se zaboravilo ratovati i kada bi se ljudi, umjesto proizvodnji oružja, više posvetili proizvodnji hrane.
Na Kaptolu se prave ludima
Papa Franjo je u četvrtak 28. studenoga imenovao Maltežanina Alfreda Xuereba (55), osobnoga Papina tajnika, nadzornikom tzv. vatikanske banke sa zadatkom da ”čuva i u svemu što se tiče vatikanskih financija informira Papu”. Znak je to da se, iza simpatičnoga lica argentinskoga Pape krije odlučan upravitelj koji si je zacrtao, kao i kad je postao nadbiskupom Buenos Airesa, sanirati financije Crkve i o tome osobno voditi računa.
Vijest je, naravno, u potpunosti ignorirana u tzv. katoličkim medijima na Kaptolu, koji se ionako prave gluhima i slijepima na sve ono što papa Franjo provodi, a s ciljem da provjetri kuriju za koju je doslovno rekao da je ”narcisoidna” i ”usredotočena sama na sebe”. Štoviše, za biskupe i članove kurije rekao je da su se pretvorili u ”male Borgije”.
Dvori od oniksa na zagrebačkome Ksaveru, inače sjedište episkopata, i dalje nastavljaju žestoko cenzurirati sve akcije poglavara Katoličke crkve kojima se traži adekvatno upravljanje crkvom i crkvenim dobrima, a posebno to čini list kojim upravlja zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić
Dvori od oniksa na zagrebačkome Ksaveru, inače sjedište episkopata, i dalje nastavljaju žestoko cenzurirati sve akcije poglavara Katoličke crkve kojima se traži adekvatno upravljanje crkvom i crkvenim dobrima, a posebno to čini list kojim upravlja zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.
Vijest da papa Franjo osobno, kao financijski policajac ili inspektor, nadzire vatikanske financije, nije prošla nezapaženo ovomu portalu. Mi znamo što vijest jest, a što nije. A znamo i što je cenzura. Znamo i da Papa ima jako puno neprijatelja, naročito u samim redovima Crkve.
Papa Franjo, što je poanta današnje analize, morao je ”očistiti palubu” pripremajući teren za velike promjene. Prva i najvažnija je obaljena. Doveo je novog Državnog tajnika (nadbiskupa Pietra Parolina, dosadašnjeg apostolskog nuncija u Venezueli). Jorge Bergoglio je, vjerujem, imao na umu to da tko god bude izabran za rimskoga biskupa mora, kani li uvesti duboke reforme, (o kojima su kardinali vrlo otvoreno govorili na konferencijama prije posljednje konklave), izbjeći opasnost da postane žrtvom vatikanskih tajnih službi i špijuna koje je Bertone imao u šaci ili u džepu.
Sva ministarstva vanjskih poslova svugdje u svijetu znaju jako dobro da su tajne službe Svete Stolice najefikasnije i najbolje organizirane na svijetu, bolje čak i od Mossadove, (izraelska tajna služba i jedna od boljih, svjetovnih). Naime, putem svih svojih nuncijatura, a koje su pak povezane sa svim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama te mnogim laicima u strukturama mjesnih crkava, papinski legati i diplomatski predstavnici čine kapilarnu informativnu mrežu koja doslovno pokriva cijeli svijet i seže do najmanjih mogućih pukotina društava i struktura vlasti.
Vijest da papa Franjo osobno, kao financijski policajac ili inspektor, nadzire vatikanske financije, nije prošla nezapaženo ovomu portalu. Mi znamo što vijest jest, a što nije. A znamo i što je cenzura. Znamo i da Papa ima jako puno neprijatelja, naročito u samim redovima Crkve
Iako je to država od samo 44 hektara površine i nešto više od tisuću stanovnika, Grad Vatikan opremljen je najboljim obavještajcima, ali je i najšpijuniranije mjesto na planetu. Sve se kontrolira iz Državnoga tajništva, odakle su dosad okruživali Papu do te mjere da je bio gotovo kao zarobljenik u zlatnom kavezu, bez obzira na to koliko se kretao.
Papa Franjo, stoga, ostaje živjeti u ambijentu iz kojeg može koliko-toliko kontrolirati situaciju i izbjeći, jer i ta mogućnost postoji, eventualno trovanje, pa se hrani u zajedničkoj menzi i pije kavu, recimo, iz aparata. Kreće Franjo u žestoke reforme, u dubinsko čišćenje korumpirane vatikanske kurije i u sanaciju financijskih mehanizama, pa je bilo jako važno da ne ostane vatikanskim zatočenikom.
Jedini način da ostane zaštićen od ”prijateljske vatre” vlastite tajne službe, a koja bi mogla biti, kao što se dogodilo Ratzingeru, korištena protiv Pape, jest naći načina da se okruži, ajmo je tako nazvati, kontrašpijunskom službom, koju čine svi oni koji stižu u Dom svete Marte i koji se inače ne bi popeli do Papina apartmana u Apostolskoj palači. Novi Državni tajnik trebao bi imati važnu ulogu u stvaranju Franjine kontrašpijunaže. I pomoći mu da se nađe s kim želi i da ne bude stalno prisluškivan i praćen.
Papa Franjo, upozoren da mu se radi o glavi te da strahovi mnogih da će biti ubijen nisu nimalo napuhani, točno zna s kim ima posla. I udara na njih žestoko. Žilav je on čovjek i tko misli da ga se može preveslati, taj je obična budala. Franju može zaustaviti samo metak ili Božja ruka
Franjo je stoga izabrao put koji njemački papa nije imao pred sobom. Franjo je odabrao slobodu i svakim će se danom morati koristiti kontrainformacijama koje će morati skupiti u prolazu, u hodu. A kako se Papa brani? Pogledajte mase oko njega i ljude kako dižu ruke u vis. To je, reći ćete, simbolična stvar. Ja se ne bih s time složio: potpuna transparentnost i što je moguće snažnija prisutnost Pape među ljudima osiguravaju mu maksimalnu sigurnost, ako ona uopće postoji, što je, pak, sasvim drugo pitanje.
Papa Franjo ne želi ponoviti očite pogreške prethodnika. Kad je ”pao” Papin sobar ”Paolleto”, koji je lifrao dokumente ravno s radnog stola Benedikta XVI. novinarima, toga 24. svibnja 2012. bio je potjeran, ispraćen priopćenjem koji je vonjao na gnjev i na sumpor, i Papin bankar Ettore Gotti Tedeschi, predsjednik IOR-a od rujna 2009. (inače, zašto se čuditi, član organizacije Opus Dei). Javno je uništen, a Tedeschi je želio, siguran da će ga ubiti mafija, ona crkvena i ostale čije je račune pomrsio, ostaviti trag otkrivenih zločina. Benedikt nije mrdnuo prstom da ga spasi ili zaštiti, možda zato jer je bio neobaviješten.
Ali zato je papa Franjo, upozoren da mu se radi o glavi, (ne prijeti mu samo mafija, naime, sve su glasnije ponovljene špekulacije da su Ivana Pavla I. ubili crkveni atentatori), te da strahovi mnogih da će biti ubijen nisu nimalo napuhani, točno zna s kim ima posla. I udara na njih žestoko. Žilav je on čovjek i tko misli da ga se može preveslati, taj je obična budala. Franju može samo zaustaviti metak ili Božja ruka. U posljednji scenarij ovaj novinar i teolog ne vjeruje. Bog zna biti okrutan s nama. Ali znakovi vremena govore nam da, ako je Duh Sveti zaista bio od pomoći kardinalima koji su u Sikstini izabrali kolegu Bergoglija, tom bi se hrabrom čovjeku trebalo omogućiti da nešto i pokuša. Da barem trasira put izlaska iz strašne korupcije i nemorala koji tresu Crkvu. Jer tmine su (bile) natkrile Vatikan.
Abrahamov blagoslov (5)
Nadam se da sam u prethodna četiri nastavka uspio pokazati kako ni riječ dana Abrahamu, a posebice ne ona koja je došla po utjelovljenoj Riječi – Isusu iz Nazareta, ne isključuje i ne favorizira ni jednog čovjeka, ni jedan narod u Božjem spasenjskom planu. Naprotiv, još će Izaija u četiri poznate pjesme o Sluzi Jahvinu (u kome se Isus prepoznavao) reći: ”Premalo je da … vratiš Ostatak Izraelov … nego ću te postaviti da spas moj do na kraj zemlje doneseš” (Iz 49.6), a Petar, u kući rimskog okupatorskog vojnika, reče: ”Sad vidim da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu mio onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno” (Djela 10.34,35).
Kako onda pojedine skupine kršćana ”navijaju” za Izraelce, a protiv Palestinaca? Jedini odgovor je da im je to kukavičje jaje podmetnuto kroz jedan teološki sustav koji se ne temelji na nauku Pisma – dispenzacionalizam. Povijest je samo jedna. Ne postoji jedna povijest za Crkvu, a druga za Izrael. Postoji jedna Božja nakana za ovaj svijet. Da bi ostvario svoj plan, Bog se uvijek koristio ljudima. Kršćani vjeruju da se proročka riječ o ”Sluzi po kome će se Božja volja ispuniti” (Iz 53.10) u punini ostvarila u Isusu iz Nazareta.
Zašto pojedine skupine kršćana ”navijaju” za Izraelce, a protiv Palestinaca? Jedini odgovor je da im je to kukavičje jaje podmetnuto kroz jedan teološki sustav koji se ne temelji na nauku Pisma – dispenzacionalizam. Povijest je samo jedna. Ne postoji jedna povijest za Crkvu, a druga za Izrael. Postoji jedna Božja nakana za ovaj svijet
U njemu povijest Židova i ”pogana” postaje jednom poviješću. Razdvajanje te povijesti, kako to čini dispenzacionalizam, predstavlja gaženje Kristove žrtve na križu, znači poništiti doseg Novoga saveza koji je Boga stajao žrtve Njegova Sina. To znači ne prepoznati koliko se duboka i korijenita promjena zbila na križu. Taj ”ne-narod” (pogani, tj. mi) nije postao nešto malo dražim Bogu, već je postao punopravnim članom Božjega domaćinstva. Bog ne voli ništa manje Palestince ili Hrvate nego što voli Židove.
Što to konkretno znači za kršćane, ne samo one koji poput tzv. mesijanskih kršćana žive u Palestini (to su Židovi koji su u Isusu iz Nazareta prepoznali očekivanog Mesiju), već i za sve nas rasijane širom svijeta?
Budući da je pomirenje ključna odrednica Isusove misije, odatle proizlazi i misija njegovih sljedbenika koji ne mogu biti navijačka skupina jedne strane, već agenti pomirenja među zavađenom braćom, no dispenzacionalizam s podvojenom poviješću ne uspijeva u svoj vidokrug uključiti i Palestince.
Baš to, aktivno zauzimanje za mir i pomirenje jest ono što krasi rad mojih prijatelja u Izraelu, okupljenih u ”Službi pomirenja – Musalaha”. ”Uzmemo deset Izraelaca i deset Palestinaca, zajašimo deve, odemo u pustinju na deset dana i vratimo se kao prijatelji”, kazuje Salim Munayer, osnivač Musalahe. Riječ je o palestinskom kršćaninu, oženjenom Britankom, koji se neumorno zalaže za mir i pomirenje među zavađenim stranama čiji se radikali zalažu za ”konačno rješenje” pitanja onih na drugoj strani. Iako mu njegova životna priča daje pravo na radikalizam svake vrste, on za razliku od nas, promatrača sa Zapada, ne navija ”za svoje”, već kao svoje prepoznaje sve ljude koji, neovisno o etničkoj pripadnosti, pristaju na prijateljstvo. Svoju dirljivu životnu priču dijeli s nama na: vimeo.com.
Treba li onda ”navijati” za Palestince protiv Izraelaca? Zajedno s Pavlom kažemo: ”Nipošto!” U poznatom tekstu u poslanici Rimljanima (9-11 poglavlje), Pavao raspravlja o statusu Izraela (u odnosu na ”pogane”) koji je većinom odbio prepoznati Isusovo mesijanstvo, što je nekima (poslije u kršćanskoj povijesti i te kako prisutno) poslužilo kao, recimo to suvremenim rječnikom, podloga za antisemitizam
Država Izrael trebala bi potpadati pod međunarodni pravni poredak i nikad zbog nekog ”višeg prava” koje bi joj pripadalo kao ”Božjemu narodu” nije izuzeta iz obveze njegova poštovanja. Rušenje kuća, sječa maslina, zatvaranje vode, pretvaranje Zapadne obale u razmrvljeni teritorij premrežen koridorima koje Palestinci prelaze uz specijalne propusnice kako bi, primjerice, iz Betlehema došli u Aman u Jordanu, jer na Ben Gurion aerodrom u Tel Avivu nemaju pravo pristupa, život u izbjegličkim logorima, zid – taj strašni i ponižavajući zid koji nije odijelio samo suprotstavljene narode, već i obitelji Palestinaca, nekažnjeno ubijanje najsofisticiranijim oružjem… dugačak je popis onoga za što bi svaka država na svijetu i te kako odgovarala.
I dok možemo razumjeti da ekonomski moćan ”svjetski policajac” izvozi demokraciju uništavajući pritom tisućljetne civilizacije i stare države, Izrael si, ako se za ponovno zauzimanje zemlje iz koje je izbivao više od 1800 godina, poziva na obećanja stara oko 4800 godina ne može dopustiti gore pobrojeno. Ah, da, ne poziva se na to onaj sekularni Izrael. Njemu je dovoljna vojna premoć. Tim obećanjima pojedini kršćani opravdavaju bolne stvari koje se događaju Palestincima. Uz obećanja, ponovimo to, idu i obveze. Ne, mesijanska se država ne prepoznaje po teroru. ”Bit ćeš blagoslov narodima” rečeno je Abrahamu.
Treba li onda ”navijati” za Palestince protiv Izraelaca? Zajedno s Pavlom kažemo: ”Nipošto!” U poznatom tekstu u poslanici Rimljanima (9-11 poglavlje), Pavao raspravlja o statusu Izraela (u odnosu na ”pogane”), koji je većinom odbio prepoznati Isusovo mesijanstvo, što je nekima (poslije u kršćanskoj povijesti i te kako prisutno) poslužilo kao, recimo to suvremenim rječnikom, podloga za antisemitizam. Da malo parafraziram Pavla: to što se ljudi poput Palestinca Salima, nadahnuti duhom Isusa iz Nazareta pokazuju kao Božji i ljudski prijatelji, ne umanjuje nadu da će jednoga dana taj duh prijateljevanja zahvatiti i one koji se u ovom trenutku moraju braniti zidom jer neljudski uvjeti u kojima žive obespravljeni potiču radikalizme i terorizam.
Tko zna, ne bi li izostanak na religiji utemeljene potpore jednoj strani, a umjesto toga inzistiranje na dijalogu i poštovanju međunarodnog prava bio veći doprinos mirovnom procesu na Bliskome istoku od svih navijanja ”za naše”?
(Kraj feljtona. Giorgio Grlj je baptistički pastor u Rijeci i predsjednik Protestantskog evanđeoskog vijeća u RH – PEV).
Crkva izvan svojih bedema
Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja) ponuđena je javnosti 26. studenog ove godine prilikom zatvaranja Godine vjere. U tom dugom tekstu (oko 50 000 znakova) programatska značenja Papa poziva na radošću obnovljenu evangelizaciju samih kršćana i na povratak temeljnom poslanju Crkve – ljubavi prema svijetu, posebice prema siromašnim i obespravljenim ljudima.
U tekstu pobudnice Papa je, dakako, uključio evanđelja i razmišljanja crkvenih otaca, potom papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., dokumente lokalnih biskupskih konferencija te doprinose sinode održane u Vatikanu od 17. do 28. listopada 2012. godine na temu “Nova evangelizacija za prenošenje vjere”. Kao temeljni polazišni tekst poslužio mu apostolski nagovor pape Pavla VI, Evangelii nuntiandi (Naviještanje Evanđelja).
Franjina Pobudnica mnogo je više od niza katekizamskih savjeta na kakve smo navikli. U njemu jasno razaznajemo Franjin posve osoban, sad već prepoznatljiv stil. Za razliku od pape Benedikta koji je kao teolog iskreno želio dati intelektualno opravdanje kršćanske vjere, pritom dovodeći crkveno učenje u opasnost da brani kršćanski svjetonazor te postane ideologijom, papa Bergoglio kršćanstvo razumije kao događaj, kao osobni susret, kao ”komunikativnu radost”.
Franjina Pobudnica mnogo je više od niza katekizamskih savjeta na kakve smo navikli. U njemu jasno razaznajemo Franjin posve osoban, sad već prepoznatljiv stil. Za razliku od pape Benedikta koji je kao teolog iskreno želio dati intelektualno opravdanje kršćanske vjere, pritom dovodeći crkveno učenje u opasnost da brani kršćanski svjetonazor te postane ideologijom, papa Bergoglio kršćanstvo razumije kao događaj, kao osobni susret, kao ”komunikativnu radost”
On ne nalaže niti ne očekuje da se papinsko učiteljstvo razumije kao ”konačna riječ”, nego poziva. Inzistira na tomu da evangelizacija ne proizlazi iz uvjerenja nego iz povjerenja, ne iz prihvaćanja crkvenoga učenja, nego iz osobnog odnosa s Kristom. Papi Franji je, kako sam veli, ”draža ranjena i prljava Crkva jer je izašla na ulice, nego Crkva zatvorena u klupko opsesija i procedura”. Razlika je velika, kao i – posljedice.
Tko god razmišlja o suvremenom kršćanstvu u terminima tzv. konzervativnih i progresivnih stavova, u Papinim govorima i tekstovima prepoznat će one konzervativne. Naime, o pojedinim stavovima Crkve, kaže Papa, ne može biti rasprave: žene ne mogu biti zaređene za svećenice, pobačaj se ne može ničim opravdati, brak muškarca i žene temeljna je jedinica društva.
Međutim, njegovi poticaji i savjeti izrečeni su na posve ”progresivan”, to će reći: otvoren i osoban način, što je zacijelo novina u papinskim i uopće službenim crkvenim diskursima, uključujući i glavninu svećeničkih homilija, što ih sam Papa zove ”moralističkim ili indoktrinirajućim prodikama”. Navještaj Radosne vijesti trebalo bi da ima ”pozitivne karakteristike: blizinu, poštivanje, suosjećanje, strpljivost” – što upravo resi i Papino obraćanje.
Tako: iako smatra da je svećenički red pridržan samo za muškarce, zalaže se za prisutnost žena u Crkvi ”na različitim mjestima gdje se donose važne odluke”, iako je protiv pobačaja braneći pravo na život svakoga nerođena djeteta, izražava žaljenje što Crkva mnogo više ne pomaže trudnim ženama bez dostatnih materijalnih i psiholoških uvjeta da rode; iako je protiv toga da se istospolna zajednica naziva brakom, još više je protiv njihove osude te poziva da ju se odmijeni ljubavlju; iako je protiv olake rastave braka, misli da euharistiju ne bi uvijek trebalo uskraćivati rastavljenima.
Nadalje: iako se protivi pokušaju sekularnih društava da religiju gurnu u privatnu sferu, ne zalaže se za apologetsku i dogmatičnu nego za proročku Crkvu; iako žali što ”moralni relativizam” crkvena učenja o seksualnosti nepravedno zove diskriminirajućima, kritizira pretjerano crkveno moraliziranje izvan konteksta bitnijih kršćanskih istina; iako govori o uskraćivanju prava kršćana da ispovijedaju svoju vjeru u nekim islamskim zemljama, ne kritizira i ne osuđuje muslimane, nego ih moli da poštuju kršćane, te, još više, same kršćane da poštuju muslimane itd.
Pozivajući na ishodište kršćanske vjere koje je u izvornoj svježini Evanđelja, papa Franjo se slobodno i otvoreno dotiče svih neuralgičnih točaka u životu Crkve jasno kazavši: da bi Crkva uopće mogla živjeti svoje poslanje, ”stvari ne mogu ostati takvima kakve jesu”. Piše o nužnoj decentralizaciji crkvenih službi počev od Rimske kurije, o preispitivanju crkvenih običaja i propisa, o ”pretjeranom klerikalizmu”, a posebice o istinskoj ljubavi za siromašne kao mjestu evangelizacije
Kao čuvarica tradicije institucija Crkve inertna je tvorevina, spora za promjene. Njih koče ponajprije njezina ukopanost u vlastitu prošlost, hijerarhijsku strukturu i nutarnje probleme. Pokrenuti ju mogu tek autokritika i parezija, otvoren govor, što i jesu temeljna retorička i svjedočiteljska sredstva argentinskog Pape.
Pozivajući na ishodište kršćanske vjere koje je u izvornoj svježini Evanđelja, papa Franjo se slobodno i otvoreno dotiče svih neuralgičnih točaka u životu Crkve jasno kazavši: da bi Crkva uopće mogla živjeti svoje poslanje, ”stvari ne mogu ostati takvima kakve jesu”. Piše o nužnoj decentralizaciji crkvenih službi počev od Rimske kurije, o preispitivanju crkvenih običaja i propisa, o ”pretjeranom klerikalizmu”, a posebice o istinskoj ljubavi za siromašne kao mjestu evangelizacije.
Evangelii gaudium otvara niz perspektiva ”radosne evangelizacije”. Na tragu dogmatske konstitucije Drugoga vatikanskog koncila Lumen gentium, Papa zapravo kršćane poziva na autentičnije kršćanstvo. Svećenicima savjetuje da se manje bave crkvenim poslovima, izlaze među ljude i bolje pripremaju svoje homilije. Kršćane potiče na naviještanje Radosne vijesti ”životom preobraženim Božjom prisutnošću”, a kršćanske zajednice da integriraju siromašne i dopuste im da ih oni evangeliziraju.
Kaže jasno: ”Bolje da Crkva izlazi van svojih zidova i griješi nego da se zatvara i davi u sebi samoj”. Sve potiče na društveni dijalog te poziva na angažman u trostrukom ”ne”: ekonomiji isključivanja, novoj idolatriji novcu koji vlada ljudima umjesto da im služi te isticanju razlika kakvo rađa nasiljem.
Takva perspektiva proizlazi iz pastoralne brige i ima pastoralne posljedice koje Papa predlaže smjelo i mudro, često i duhovito. Poziva na nužne reforme što se tiče organizacije Crkve, jezika kojim svećenici obraćaju muškarcima i ženama današnjice, europocentričnosti, liturgije, navika, stila – sve to s jednim ciljem: ”osloboditi energije za istinski angažman ozbiljenja Evanđelja u preobrazbi društva”.
Pozivanje na Isusa je vrlo opasno. Izdaju se religijski, doktrinarni, nacionalni i ini interesi. No, Isus se nije utjelovio ni za kakav interes, nego za duboku radost bivanja čovjekom ”koju nam nitko ne može oduzeti”. Papa Franjo neće ostati tek na lijepim riječima, nego strpljivo i postojano raditi na njihovu uzbiljenju te će se jamačno zamjeriti različitim sustavima moći te doživjeti kritike i ”konzervativnih” i ”progresivnih” kršćana
U kritici kapitalizma Papa je nedvosmislen. Usmjeravajući pogled prema uzrocima, ekonomsku isključivost i nejednakost među ljudima i narodima naziva ”ekonomskim ubojstvom”, a idolopoklonike profita ”neoliberalnim diktatorima neosobne ekonomije” ne tražeći rješenja u preinakama tržišnih odnosa, nego u radikalnom mijenjanju perspektive s čovjekom u središtu.
Izašavši iz intelektualnoga i vjerničkoga konteksta teologije oslobođenja koja je, jamačno, bitno utjecala na njegovu duhovnost, Franjo opetovano Crkvu poziva na siromaštvo. ”Crkva siromašnih” kakvu bi Papa želio, nije Crkva ponajprije angažirana u karitativnim djelatnostima, nego Crkva koja se stavlja u poziciju siromašnih i obespravljenih; nije Crkva koja će samo tješiti siromašne, davati im hranu, odjeću i skloništa, nego koja će se aktivno boriti za prava marginaliziranih i obespravljenih te govoriti u njihovo ime; nije Crkva koja će paušalno okrivljavati ekonomske sustave koji uništavaju ljude smatrajućih ih ”viškom”; ”otpadom”, nego prokazivati uzroke razularene globalizacije i podivljalog kapitalizma te kritizirati strukturu na kojoj ti sustavi počivaju, uključujući i vlastitu; nije Crkva koja će jedne sustave kritizirati, s drugima surađivati, nego Crkva koja može ponuditi više od logike tržišta, koja može pokazati na Isusa koji sam je bio žrtva različitih sustava moći, pa i religijskog, a onda i njihov pobjednik u nadi i nježnosti.
Papa ponovno katoličanstvo otvara Evanđelju i Isusu Kristu te pokazuje ljudsko lice Crkve. Jedan moj prijatelj protestant slikovito to opisuje: ”Mogu Papu, bez pretjerivanja, u ne tako nerealnom scenariju, zamisliti kako hoda uz pripadnike gay manjina dok ih kamenuju na splitskoj Rivi, istovremeno ne slažući se s njihovim zahtjevima ili ih radikalno odbacujući. Mogu ga zamisliti kako hoda uz one starice, muškarce, žene i djecu u Vukovaru dok ih srpska vojska slavodobitno promatra. Jednako tako mogu zamisliti u koloni srpskih izbjeglica, staraca, starica, dok državni i crkveni vrh slavi oslobađanje Hrvatske, pa i od tih ljudi”.
Pozivanje na Isusa je vrlo opasno. Izdaju se religijski, doktrinarni, nacionalni i ini interesi. No, Isus se nije utjelovio ni za kakav interes, nego za duboku radost bivanja čovjekom ”koju nam nitko ne može oduzeti”. Papa Franjo neće ostati tek na lijepim riječima, nego strpljivo i postojano raditi na njihovu uzbiljenju te će se jamačno zamjeriti različitim sustavima moći te doživjeti kritike i ”konzervativnih” i ”progresivnih” kršćana.
Voljela bih da u Hrvatskoj što više kršćana, posebice svećenika i biskupa, budu dostatno zreli odazvati se Papinu pozivu i odgovoriti na njegove izazove, i to ne samo deklarativno, nego cijelim svojim Kristom prožetim bićem. Sve drugo, zapravo, i nije kršćanstvo.
Budućnost je čovječanstva u suživotu različitosti
Budućnost je čovječanstva u smjernome suživotu različitosti – jedna je od ključnih misli iz Papina govora održanoga 28. studenoga sudionicima opće skupštine Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog. Kako je javio Radio Vatikan a prenijela IKA, Papa je napomenuo da nije moguće misliti na bratstvo ”iz laboratorija” te je odlučno istaknuo da vjersku slobodu valja štititi u svim njezinim dimenzijama.
U svijetu koji je na neki način – kako je rekao Papa – “postao manji”, sve je važniji dijalog i prijateljstvo među ljudima različitih religija. Riječ je o stvarnosti i izazovu koji poziva našu kršćansku savjest i koji utječe na konkretan život lokalnih crkvi, župa i vrlo brojnih vjernika, rekao je papa Franjo.
”Često se na političke ili gospodarske razloge nadovežu kulturne i vjerske razlike, koje se oslanjaju i na nerazumijevanja i pogreške iz prošlosti, a sve to može prouzročiti nepovjerenje i strah”, rekao je papa Franjo te dodao: “Postoji samo jedan put kojim se taj strah može pobijediti, a to je put dijaloga, susreta obilježena prijateljstvom i poštovanjem”.
Dijalog s nekim ne znači odustati od vlastitog identiteta kada se ide u susret drugomu, a ni popustiti kompromisima kada je riječ o vjeri i kršćanskom moralu – primijetio je Papa.
”Upravo se iz tog razloga međureligijski dijalog i evangelizacija ne isključuju, nego se uzajamno podupiru. Ništa ne namećemo, ne rabimo nikakvu podmuklu strategiju kako bismo privukli vjernike, nego radosno i jednostavno svjedočimo ono u što vjerujemo i ono što jesmo. Doista, u susretu u kojemu bi svatko stavljao na stranu ono u što vjeruje i pretvarao se da odustaje od onoga što mu je najdraže, zacijelo ne bi bilo istinskog odnosa. U tom bi se slučaju moglo govoriti o lažnom bratstvu”, ustvrdio je papa Franjo.
”Budućnost je u smjernome suživotu različitosti, a ne u homologaciji s jednim jedinim, teorijski neutralnim mišljenjem. Stoga je prijeko potrebno priznati temeljno pravo vjerske slobode u svim njezinim dimenzijama”, kazao je Papa.
Vladika protiv novinara
Zameriti se nekom visokom crkvenom dostojanstveniku nije baš bezazleno: Crkvi se u Srbiji sve može, da ne plaća porez na celokupnu imovinu, da naplaćuju grobarske usluge od oka, da se mešaju u sve državne poslove (na opšte zadovoljstvo političkih elita na vlasti). Na meti jednog povlašćenog vladike našao se i ovaj potpisnik, i zato evo priče iz prve ruke.
Krajem leta javljaju mi iz jedne beogradske redakcije, u kojoj imam stalnu kolumnu, da je stiglo pismo iz Prvog osnovnog suda, za mene. Zapanjen ovom vešću, jer se sudski dokumenti šalju na kućnu adresu i tu se preuzimaju uz lični potpis, odem i doznam da je prijem pisma potpisao neki kurir koji je bio ljubazan da me obavesti. Srpsko pravosuđe, bato! Zahvalim čoveku, otvorim zapečaćeno pismo i doznajem da je pomenuti sud doneo pravosnažno rešenje kojim se odbacuje tužba Republičke radiodifuzne agencije, koju je protiv mene podigao predsednik RRA pravoslavni vladika Porfirije.
Nisam ni znao da sam tužen i odjednom, hop, evo me na slobodi! Potpisani sudija je odbacio zahtev tužitelja koji je tvrdio da je novinar M. V. iznosio netačne podatke. Sudija je uzgred dodao da je u međuvremenu ukinut famozni član 131. KZ o kleveti, pa mu je stoga mirna savest.
Izrazio sam čuđenje kako u jednoj demokratskoj i sekularnoj državi ovakvu agenciju vodi crkveni velikodostojnik, kao da smo nekakva pravoslavna džamahirija. Kad bi u Velikoj Britaniji, koja je parlamentarna monarhija (u kojoj kenterberijski nadbiskup stavlja krunu na glavu kralju ili kraljici), na čelu glavne medijske agencije osvanuo neki anglikanski biskup, za 15 minuta cela britanska demokratska javnost bi oborila takav nonsens
A šta sam ja to napisao što je izbezumilo Vladiku? Da je RRA sa njim na čelu, a postavila ga je Vlada što se kosi sa zvanjem nezavisnog tela, u proteklih desetak godina pokazala da ne može da se snađe u medijskoj džungli, da nisu uradili ništa, dok se na mnogim tv-kanalima narušavaju građanska prava i širi jezik mržnje na nacionalnoj i ideološkoj osnovi, da ne pominjem provalu pornografskih sadržaja na kanalima sa nacionalnom frekvencijom (koju je upravo RRA i odobrila).
Izrazio sam čuđenje kako u jednoj demokratskoj i sekularnoj državi ovakvu agenciju vodi crkveni velikodostojnik, kao da smo nekakva pravoslavna džamahirija. Kad bi u Velikoj Britaniji, koja je parlamentarna monarhija (u kojoj kenterberijski nadbiskup stavlja krunu na glavu kralju ili kraljici), na čelu glavne medijske agencije osvanuo neki anglikanski biskup, za 15 minuta cela britanska demokratska javnost oborila bi takav nonsens. Uzgred sam postavio pitanje koje se tiče crkvenog kanona, a ponajpre onih koji vode Crkvu: pošto je zabranjen greh, pa čak i greh u mislima, kako dotični vladika nagdleda pornografske, vrlo eksplicitne sadržaje kojih ima tušta i tma? Umesto da se preispita, čestnejši Porfirije se obratio sudu.
O ovom slučaju ništa se u javnosti ne zna ja sada prvi put iznosim slučaj, pošto je sudski postupak završen u tišini (meni iza leđa!).
Ali tih dana, iz istog suda, sa potpisom drugog sudije dobijam poziv da se izjasnim o tužbi koju je jedan reditelj pokrenuo protiv mene. O tom slučaju se sve zna i sada podsećam: prvih dana avgusta protekle godine, u nizu listova, teledirigovano, pojavio se gotovo istovetan intervju sa poznatim rediteljem Goranom Paskaljevićem, koji je obavestio javnost da je upravo završio novi film, da će film konkurisati za zvanje srpskog kandidata za Oskara. A postupak izbora konačnog kandidata vodiće srpska Akademija filmske umetnosti i nauka (AFUN), na čijem se čelu nalazi upravo dotični G. P. Uzgred saopštena su imena članova komisije za izbor, među kojima nije bilo nijednog filmskog kritičara. Nije uspeo da objasni ko je sastavljao ovu komisiju, ali ako Predsednik nije ima bitnog udela, ko je?
Ništa čudno za moralnu baruštinu u kojoj se krčka naša kulturna scena: klasičan primer da je neko uhvaćen na javnom mestu sa prstima u pekmezu, ali bez presedana zbog naivne nameštaljke. Istinu govoreći, reditelj Srđan Dragojević je prvi nametnuo pitanje regularnosti izbora i povezanosti G. P. sa celim slučajem, jer do tog trenutka niko nije znao da je G. P. predsednik dotične AFUN (nisam znao ni ja, iako sam jedan od osnivača). A Dragojević je naslutio kako će u ovom nadmetanju proći njegov izvrstan film “Parada”, već ovenčan krupnim međunarodnim priznanjima. Na kraju godine ovaj film će u glasanju srpske sekcije FIPRESCI dobiti zvanje najboljeg filma godine, dok je Paskaljevićev film, uprkos paklenoj marketinškoj ofanzivi, ostao gotovo neprimećen.
Dvadesetak dana je na stranicama kulturnih rubrika sve prštalo od budalaština, a kad je neko upozorio na pravila Američke akademije da predloženi kandidat za Oskara mora da ima u sopstvenoj zemlji sedam dana film u distribuciji, marketinška služba filmske kuće G. P. objavila je da se krajem avgusta film prikazuje u nekom kragujevačkom bioskopu. Niko iz Kragujevca nije mogao da ustanovi gde je taj bioskop, jer ovaj grad zvanično i nema bioskop (ne računam neke kućne sedeljke)
Vraćamo se na početak gužve, uhvaćen sa pekmezom na prstima dotični G. P. obnarodovao je da je dao neopozivu ostavku, a nekoliko dana kasnije da je ponudio ostavku (valjda samom sebi!), a onda se javio neki anonimus iz AFUN da objasni kako samo skupština može da usvoji ostavku. I potom još jedan pucanj u sopstvenu nogu: G. P. slavodobitno izjavljuje da nije ni znao kako je obrazovan dotični “odbor”.
Dvadesetak dana je na stranicama kulturnih rubrika sve prštalo od sličnih budalaština, a kad je neko upozorio na pravila Američke akademije da predloženi kandidat za Oscara mora da ima u sopstvenoj zemlji sedam dana film u distribuciji, marketinška služba filmske kuće G. P. objavila je da se krajem avgusta film prikazuje u nekom kragujevačkom bioskopu. Niko iz Kragujevca nije mogao da ustanovi gde je taj bioskop, jer ovaj grad zvanično i nema bioskop (ne računam neke kućne sedeljke).
I otkud M. V. u toj priči? Pošto je sve bilo prozirno jasno i bljutavo, pisao sam o drugim stvarima, ali 2-3 dana pred saopštenje odluke o kandidatu, na ulici me je pronašao dežurni novinar radija Slobodna Evropa, čiji sam ekskluzivni komentator kad im je to potrebno. U živom programu, mobilnim sam rekao da je sve jasno od početka do kraja, da sukob interesa ne treba nikom ni dokazivati, a novinar Blica (u kojem sam poslednjih 10 godina stalni filmski kritičar i kolumnista) takođe me je našao telefonom i pitao šta predviđam kao ishod. Rekao sam da se sve zna, a on je dodao da je stekao utisak na osnovu mojih reči da je G. P. majstor lobiranja. Jeste da sam novinaru u offu rekao tu sintagmu, ali da sam hteo da budem tačniji, rekao bih da je majstor selfmarketinga, samo što je ovoga puta G. P. gadno preterao, potcenivši inteligenciju prosečnog srbijanskog plebsa.
Što se pokazalo. Odmah pošto je obnarodovao svoju pobedu u kandidatskoj trci, G. P. ponovnim je rafalom u udruženim medijima (koja radost za njih!) obnarodovao svoju već provaljenu verziju pod udruženim naslovom “Laži i klevete Dragojevića i Vlajčića”. Dragojević i moja malenkost su se ovde našli “udruženi u zločinačkom poduhvatu napada na lik i delo G. P.” (premda se uopšte ne poznajemo). Da li će posle logične odluke suda na istom mestu osvanuti naslovi “Paskajljević izgubio sudski spor i ispao budala?” Neće i nije potrebno.
Za one dve reči (blagi eufemizam) zatražio je kao lek odštetu od pola miliona dinara. Da imam sitno, odmah bih izvadio iz džepa i smirio njegove mentalne bolove. Ali nećemo tako. Niko na ovom svetu, pa ni u nekim istočnjačkim džamahirijama, nije platio 250 hiljada po reči. Kakva nemoralna megalomanija, kakva stvaralačka dekoncentracija!
Srđan Dragojević i Ljubiša Samardžić povukli su svoje filmove, ali AFUN smatra da to nije korektno (!). Igra se ponavlja, što bi rekle babe iz brdskih krajeva: to kad uhvati, ne pušća! Cirkus je odavno stigao u naše malo misto, ali to nije onaj felinijevski, već panađurski, sa šibicarima i brkatim ženama u tegli!
Kad je tek krajem kalendarske 2012. njegov novi film “Kad svane dan” stigao u beogradske bioskope, i to vrlo lukavo, na dalekom obodu grada (novobeogradska “Fontana”, tek otvorena, nikad bio u njoj, i “Roda” na Banovom brdu, na pola puta prema Čačku), kritičari su gotovo unisono mogli da potvrde da je to več treći film u nizu ovog autora, svi zajedno bledog dometa i znatno ispod ozbiljnijih pretenzija. To pomalo objašnjava veliku uznemirenost autorovu. To se događalo i znatno većim autorima (De Palma, Vajlder, Godar), ali oni nisu živeli na ovom delu Balkana, gde polunovinari i samozvani kritičari podgrevaju autorove promašene pretenzije.
Tih dana, dok je G. P. na delu, orkestriranim delovanjem srpskih tabloida, upravo dokazivao ono što ga je tobož “ranilo u dušu”, doživeo sam posle 50 godina rada u novinarstvu i kulturi neviđenu čaršijsku popularnost. Pošto svakog dana prelazim pešačku stazu od Slavije do Trga republike, prilazili su mi i znani i neznani, čestitali (ko zna šta im se pričinilo!) Kad sam dobio od Prvog osnovnog suda kopiju tužbe, mislio sam da se bez advokata pojavim na sudu. A onda mi je jedan od najpoznatijih beogradskih advokata (nedavno preminuo) rekao: “Nemojte potceniti kretaivne mogućnosti srpskog pravosuđa”, te sam od nekoliko ponuda poznatih advokata da me brane pro bono, odabrao jednog od najboljih. Njegov odgovor sudu neću navoditi, niti ono što je meni rekao.
Ranjeni genije je Dragojevića i mene tužio zbog nanošenja duševnih bolova. Kakva farsa od samopovređivanja! Mogli bismo da zatražimo psihijatrijski nalaz. Ali ovlašćeni bi našli nešto drugo, čemu leka nema.
I upravo dok se prisećam ovog skandala, ne mnogo bitnog (sudski process je več bio, ali sudinica nije znala šta da radi, jer se prvooptuženi Dragojević nije pojavio), stiže nova vest: dotična AFUN najavljuje dodelu trijenalne Kristalne prizme, i odmah je donela, po uzoru na Holivud, nominacije u petnaestak kategorija. I šta mislite, čiji film je dobio najviše nominacija? Odgovor je tačan. Odmah su reditelji Srđan Dragojević i Ljubiša Samardžić povukli svoje filmove, ali AFUN smatra da to nije korektno (!). Igra se ponavlja, što bi rekle babe iz brdskih krajeva: to kad uhvati, ne pušća! Cirkus je odavno stigao u naše malo misto, ali to nije onaj felinijevski, već panađurski, sa šibicarima i brkatim ženama u tegli!
Sve kristalno prozirno, poput one prizme.
Josipović: Hrvatska je normalna zemlja
”Općenito, sadašnja vlada podigla je razinu poštivanja zakonitosti, nastavila je borbu protiv korupcije i kriminala, a također je nastavila i s politikom zaštite manjinskih i ljudskih prava – što su sve vrlo pozitivni pomaci. Kad se radi o kritici, radije je izravno upućujem kad mislim da treba nego preko medija. No, kao i većina naših građana, smatram da bi se puno više moralo napraviti u pitanjima gospodarskog oporavka, a naročito zapošljavanja – posebno mladih ljudi”, kazao je predsjednik Republike Ivo Josipović u razgovoru za politički dvotjednik Objektiv odgovarajući na pitanje kako komentira rad vlade Zorana Milanovića.
Odgovarajući na hipotetičko pitanje što bi on učinio da je na premijerovu mjestu, Predsjednik je ustvrdio: ”Vjerujete mi – posao koji obavljam toliko je zahtjevan da ne tražim novi, niti se u tome smislu mogu postaviti u premijerove ‘cipele’. Ali, zasigurno, s cijelom Vladom tražio bih način da se potakne gospodarski razvoj. Sigurno i Vlada premijera Milanovića nastoji isto. Ono što mislim da bi svaka vlada trebala prvo učiniti jest otkloniti brojne birokratske, često potpuno nerazumne i trome procedure koje odbijaju i domaće i strane ulagače”.
Ivo Josipović ne smatra da je Hrvatska ”tužna država”, kako mu je postavljeno pitanje. Dapače, vrlo optimistično i smireno odgovara: “Ne bih rekao da je Hrvatska tužna država. Ima, naravno, pojava koje nas čine tužnima – primjerice, ono što se nedavno dogodilo u Vukovaru – ali Hrvatska je, rekao bih, i zemlja u kojoj ima i uspjeha, i optimizma, i mnogo osobne i obiteljske sreće. Mi smo mala zemlja, međusobno se ipak dobro poznajemo i mislim da se moramo brinuti jedni za druge, voditi računa o tome da se međusobno ne sukobljavamo i da ne radimo jedni protiv drugih.
Trošimo mnogo vremena na stvari koje katkad druge čine nesretnima, umjesto da više vodimo računa o tome da je život kratak, da ga treba iskoristiti najbolje što možemo i da najčešće možemo uskladiti svoje želje sa željama i potrebama drugih ljudi. Više sam puta rekao da je Hrvatska danas ipak jedna manje-više normalna zemlja, sve sličnija drugim europskim državama. Htio bih da budemo i bolji od toga, ali na tome moramo raditi svi zajedno i solidarno”.
Kaže i to da je percepcija Hrvatske u svijetu puno pozitivnija nego što se to čini nama koji u njoj živimo. ”Ulazak u Europsku uniju povećao je ne samo ugled naše zemlje nego i njen utjecaj. Postali smo vidljiviji. Povrh toga, mnogi ljudi našu zemlju poznaju – bili su ovdje kao gosti, najčešće kao turisti. Važno je da nas bolje prepoznaju i po proizvodima i po brendovima, ali na tome moramo još raditi. Ukratko, mislim da nemamo većih problema s identitetom, niti s percepcijom drugih o nama. Ali ima i negativnih napisa, posebno kada je riječ o primjerima netolerancije, korupcije ili ugrožavanja ljudskih prava.
Posljednji vukovarski događaji imali su vrlo loš odjek među stranim diplomatima i medijima. Slično je i s povremenim nacionalističkim ispadima ili aktima kojima se direktno ili indirektno priziva ustaštvo, poput Šimunićeva ispada na utakmici s Islandom. Ni lutanje vezano za europski uhidbeni nalog nije pridonijelo ugledu Hrvatske. Ali zato je sve više pozitivnih napisa i komentara o Hrvatskoj, njenim ljepotama i uspjesima naših ljudi, koje, izgleda, više zapažaju strani nego naši mediji”.
O činjenici da Hrvatska ima problema s inozemnim ulagačima, koji najčešće odustaju od ulaganja u Hrvatsku jer ne mogu preskočiti silne i nevjerojatne birokratske prepreke, predsjednik Josipović kaže da ”bismo se trebali prestati bojati da će nas netko drugi ‘okupirati’ kroz investicije ili da će nas ‘opljačkati’. I mene katkad čudi što smo tako zatvoreni prema stranim investicijama, a svake godine k nama dolaze milijuni stranaca. Mnogi naši ljudi radili su u inozemstvu. Dakle, strance i strane poduzetnike dobro poznajemo. Mislim da je u našoj svijesti još vrlo jaka protekcionistička svijest – očekivanje da nas netko mora ‘zaštititi’ pred drugima, a posebno pred strancima. Mnogi se plaše stranih investitora jer se suviše oslanjaju na razne državne mjere poticanja i zaštite.
Ali na otvorenom tržištu država nije glavni akter. Ona je tu samo u slučaju krajnjeg problema, ali ne i kao stalan oslonac. Oni koji se stalno oslanjaju na druge, nikada neće sami naučiti hodati. Nemamo se čega plašiti – niti smo manje sposobni niti manje marljivi od ostalih u svijetu. Uostalom, i naši ljudi imaju priliku investirati drugdje, pa i to treba iskoristiti. A kao pravnik prepoznajem brojne komplicirane i trome procedure, nerazumne birokratske zahtjeve i odsutnost nužne fleksibilnosti države kao servisa kvalitetnoga gospodarstva. Kao što sam već rekao, nastojao bih otvoriti Hrvatsku kao atraktivno tržište, ponajprije otklanjanjem brojnih birokratskih zapreka s kojima se susreću gospodarstvenici, i domaći i strani”.
A o odnosu Crkve prema građanima i njezinu utjecaju na društvo, Josipović je izjavio: ”Kao što znate, od početka svog mandata pokazivao sam interes za poziciju i djelovanje raznih vjerskih zajednica te sam s njima uspostavio vrlo dobre odnose. Ništa nije smetalo to što osobno ne pripadam nijednoj crkvi, odnosno što nisam religiozan. Razgovarali smo uvijek s mnogo međusobnog uvažavanja. Istodobno, ja sam zagovornik sekularizma, i u tome mislim da u ovoj zemlji nisam usamljen.
Mislim da nije ispravno da se inzistira na tome da crkve nemaju mjesta u društvu, odnosno da bi trebale biti samo ‘privatna stvar’. Ali istodobno, nema mjesta ni dociranju i patroniziranju društva. Mi živimo u demokratskom društvu, gdje vlast pripada narodu, a obavljaju je legitimno izabrani predstavnici naroda. Nametanje samo jednog pogleda na svijet nikada nije dobro. Važno je da svi učinimo sve što možemo kako bismo povećali razinu međusobnog uvažavanja i priznavanja – to mi se čini kao najbolja formula za stabilnost i uspjeh društva”.
”Kulturni ratovi” i jalovo doktrinarstvo
Gledana sa osmatračnice stotinjak kilometara istočno od Bajakova, Hrvatska kao da tek nakon ulaska u Evropsku uniju u punoj meri proživljava ”zanimljiva vremena” iz one navodno kineske kletve. Bizaran referendum od 1. decembra/prosinca tu mu dođe tek kao šlag na torti, ili možda i ne – možda pravi šlagovi tek slede? Kako god, ne bih se pačao u hrvatska posla da u svemu onome što se nakupilo oko tih dešavanja ne vidim nešto mnogo univerzalnije i dalekosežnije.
Razume se da se tu ne odlučuje ”samo” o pravima LGBT osoba, nego da je u pitanju temeljitiji svetonazorski spor, koji se samo jako dobro prelama kroz ovo, kao i druga ”manjinska” pitanja. A svetonazorski sporovi jesu i dalje fundamentalno važni, kao što i njihovi pravni, politički i drugi ishodi suštinski modeliraju izgled društva; vulgarno ”ekonomicistički” pokušaj da ih se degradira na nivo efemernog ili čak veštačkog problema kojim da zle i pokvarene (po mogućnosti i neoliberalne) elite nastoje ”odvući pažnju naroda sa pravih problema” promašen je i koncepcijski i u detaljima, o čemu je najbolje i najpronicljivije nedavno pisao Boris Dežulović.
Sa stanovišta visokih crkvenih prelata (RKC, ali ne samo njenih), kao i ultradesnih stranaka i udruženja i ”nacionalne inteligencije”, ne samo u Hrvatskoj nego u čitavoj Evropi i zapadnom svetu generalno, na delu i na vlasti je neka vrsta levičarsko-liberalne zavere posvećene rastakanju ”tradicionalnih vrednosti”. Ovde je dobro odmaći se malo od aktuelnog povoda, jer ovo što se događa nije od juče, i neće proći ni kada uminu aktuelni sporovi
No, ono što me ovde najviše zanima jeste složen dijalektički odnos triju, hajde da ih tako nazovemo, svetonazorno-ideološko-vrednosnih ”blokova”, koje ćemo, maksimalno pojednostavljujući, nazvati socijalistički/komunistički, građansko-liberalni i klerikalno-konzervativni (kako po idejama tako i po metodologiji neretko čak fašistički). Sa stanovišta visokih crkvenih prelata (RKC, ali ne samo njenih), kao i ultradesnih stranaka i udruženja i ”nacionalne inteligencije”, ne samo u Hrvatskoj nego u čitavoj Evropi i zapadnom svetu generalno, na delu i na vlasti je neka vrsta levičarsko-liberalne zavere posvećene rastakanju ”tradicionalnih vrednosti”. Ovde je dobro odmaći se malo od aktuelnog povoda, jer ovo što se događa nije od juče, i neće proći ni kada uminu aktuelni sporovi.
Pogledajmo, recimo, ideološki profil glavnog toka Crkve, tj. njeno mapiranje đavola. Na jednoj strani, Crkva (i njoj bliske političke i intelektualne strukture) burno alergijski reaguje i na ”s” od socijalizma ili ”k” od komunizma; dobro, stara je to stvar, a i nekako nam ”prirodno” izgleda, navikli smo iz vremena kada je neka forma socijalizma bila na vlasti. E sad, ako je neko već toliko odbojan prema socijalizmu, naivac bi pomislio da mu kapitalizam i ne može biti baš mrzak. Međutim, nije li se Crkva još od devedesetih stala profilisati i kao neka vrsta antiliberalnog i antikapitalističkog duhovnog stožera?
Dakle, ni Crkva ni celokupna tvrda svetonazorna desnica ne vole socijalizam, ali ne vole ni kapitalizam (koji da nas takođe brutalno otuđuje od dražesnih tradicionalnih, nacionalnih, porodičnih, verskih vrednosti), ili bar ne ono što prepoznaju kao njegovu ”liberalnu” crtu, njegov strateški pakt s levičarsko-emancipatorskim šejtanom; s nekim pinochetovskim kapitalizmom verovatno bi stajali mnogo bolje, baš kao što, uostalom, ni sa onim tuđmanovskim nisu imali nekih osobitih problema.
Ako, dakle, slušate sve te nadbiskupe i čitate sve te ivkošiće, lako ćete uočiti da su svetonazorno-ideološki blokovi koje smo pojednostavljeno nazvali ”socijalističkim” i ”liberalnim” – a koji strašno drže do svojih međusobnih razlika – iz njihovog ugla gotovo pa slepljeni u jedno, dočim ih njihovi sukobi i sporovi ne zanimaju, ukoliko ih uopšte notiraju i priznaju. Njima je važno da je sve to tamo nekakva nadnacionalna bezbožnička i pederska (!) ujdurma protiv njihovih svetinja, i basta
Rečeno u marksističkom žargonu, biće da die hard desnica nema problem sa ”proizvodnim odnosima” u liberalnom kapitalizmu, nego sa ”duhovnom nadgradnjom”: ako ta u bitnome odstupa od matrice klerikalno-nacionalističkog bajanja, kapitalizam iz ugla desnice postaje neka vrsta prerušenog boljševizma (kapitaloboljševizma?) i bezbožničke plutokratsko-komunističke urote, a Churchill i Staljin, simbolički rečeno, postaju saveznici… Uh, dobro, ovo potonje se i stvarno dogodilo, a znamo i protiv koga su bili saveznici, pa bismo onda valjda trebali da znamo i zašto je to ipak bilo i sasvim prirodno i sasvim neophodno. Ili smo već zaboravili?!
Ako, dakle, slušate sve te nadbiskupe i čitate sve te ivkošiće, lako ćete uočiti da su svetonazorno-ideološki blokovi koje smo pojednostavljeno nazvali ”socijalističkim” i ”liberalnim” – a koji strašno drže do svojih međusobnih razlika – iz njihovog ugla gotovo pa slepljeni u jedno, dočim ih njihovi sukobi i sporovi ne zanimaju, ukoliko ih uopšte notiraju i priznaju. Njima je važno da je sve to tamo nekakva nadnacionalna bezbožnička i pederska (!) ujdurma protiv njihovih svetinja, i basta.
Vama to možda deluje i pomalo mahnito, ali nema tu ničega iznenađujućeg. Uzgred, kontemplirajući sa ove moje osmatračnice locirane nizvodno, ne mogu a da se ne setim vremena od pre dvadesetak godina, kada je valjda većini Srba bilo sasvim normalno i nesporno da protiv njih postoji sveobuhvatna vatikansko-masonsko-kominternovska zavera… Corax, genijalni karikaturista, tom je društvu zlih volšebnika vickasto pridružio tj. docrtao i Hogara Strašnog, i to je bio uistinu sublimativan komentar cele paranoidne (ali ne baš i nasumične) konstrukcije.
Tako to, dakle, izgleda zdesna, i pravo da vam kažem, nemam ja s tim osobitih problema, valjda zato što sa te strane ništa bolje ni ne očekujem (i tek vrlo retko se prijatno iznenadim). Ali, kako isti taj fenomen slepljenosti blokova može izgledati s leva? To me nekako mnogo više zanima, a i mnogo više žulja, verovatno zbog toga što je moj prvobitni ideološko-svetonazorni instinkt i impuls uvek levi, dok me svaka svetonazorna desnica ostavlja u stanju hladne, pomalo gadljive ravnodušnosti.
Sukob oko ljudskih i manjinskih prava, a povodom ”bračnjačkog” referenduma (ili uostalom ćirilice, ili čega već) nije sukob levice i desnice, jer tu, eto, nema pripuštenih ”lijevih argumenata”, nejasno je kakvih tačno; možda toga da bi braća pederi i sestre lezbijke (plus Srpčad i ostali) trebali prvo u sebi pronaći i prepoznati zov potlačenog radništva, tj. klasnu svest, umesto što se bave tim bezveznim genitalnim pitanjima?
Namerno govorim o instinktu i impulsu, o onome od čega krenem – ali, nipošto nije nužno da tu i završim… Krenem, naime, od ”levog” impulsa, ali usput se neretko susretnem s lokalnim (bogme i globalnim) eksponentima ”levog mišljenja” i njihovim zamarajućim, pa i morbidnim doktrinarstvom od kojeg mi inadžijski narastu očnjaci i pretvorim se u sina rođenog iz strasne ljubavne afere von Hayeka i Margaret Thatcher… Sasvim ozbiljno govoreći, ima neke autističke zadrtosti u načinu na koji se die hard levica postavlja prema tzv. liberalizmu (ovde ga shvatam pre svega onako kako se taj pojam dominantno upotrebljava u anglosaksonskom svetu); primera je koliko god hoćete, ovaj koji ću navesti naprosto je tu zato što se pojavio u zgodnom trenutku, pre neki dan, inače ni po čemu nije osoben ni osobit.
Piše tako Srećko Pulig u zagrebačkim Novostima (od 22.11.2013.) o ovim aktuelnim predreferendumskim pripetavanjima, a dakako i o tome kako bi se (manje-više ravnodušno, dakako) radnička klasa i poštena inteligencija imale odnositi prema tome, piše tako, pa veli i to da, po mišljenju većine medija, ”ovom zemljom” (ergo, Hrvatskom) vladaju ”kulturni ratovi”, da bi onda u zagradu stavio napomenu koju očigledno smatra jako važnom, a koja, bez zagrade, glasi ovako: ”koji se mogu svesti ne na sukob ljevice i desnice, kako svi pišu, već na sukob unutar dva oblika građanske vladavine, liberalizma i fašizma, bez pripuštanja lijevih argumenata”.
Da rezimiramo. Sukob oko ljudskih i manjinskih prava, a povodom ”bračnjačkog” referenduma (ili uostalom ćirilice, ili čega već) nije sukob levice i desnice, jer tu, eto, nema pripuštenih ”lijevih argumenata”, nejasno je kakvih tačno; možda toga da bi braća pederi i sestre lezbijke (plus Srpčad i ostali) trebali prvo u sebi pronaći i prepoznati zov potlačenog radništva, tj. klasnu svest, umesto što se bave tim bezveznim genitalnim pitanjima? Okej, stvarno glupavo zvuči kad se ovako napiše, ali nisam siguran da je to baš moj problem.
Uzmimo Angelu Merkel: možete o njoj misliti štošta, ali biste li razliku između devetog kruga pakla što je bio Hitlerov Reich, i sve u svemu ipak jedne od za život ugodnijih država na svetu, što je Merkeličin Bundesrepublik, onako uzgredno, u polurečeničici, o(t)pisali kao tek ”dva oblika građanske vladavine”, s ledeno hladnom neutralnošću od koje podilaze srsi?
Ipak, sa doktrinarnog stanovišta, Pulig je savršeno besprekoran: po ”marksističko-lenjinističkom” katehizmu, liberalizam i fašizam uistinu mogu biti tek ”dva oblika građanske vladavine”, dakle nešto barem srodno, i manje-više podjednakog ”levog” prezira dostojno. Ali sa stanovišta puke i presne stvarnosti sveta tamo napolju, izvan kabineta naših doktrinara, sa stanovišta prečesto krvave ”komedije ljudskog tkiva”, udaljenost među njima je međugalaksijska, razlika između tih ”dvaju oblika građanske vladavine” jeste sva razlika ovog sveta, jeste – veoma, veoma često – naprosto razlika između života i smrti; potom, između (nesavršene) slobode i (savršenog) ropstva etc. To je, prosto rečeno, razlika između Hitlerove i Brandtove Nemačke: možete li zamisliti ikoga ko bi bio u stanju da je previdi ili makar potceni?!
Ko bi se makar implicitno postavio negde na podjednaku distancu od obeju?! Ili hajde, nemojmo uzimati Brandta, neka bude neki konzervativac, evo Kohl, ili aktuelna Merkelica: možete o njoj misliti štošta, ali biste li razliku između devetog kruga pakla što je bio Hitlerov Reich, i sve u svemu ipak jedne od za život ugodnijih država na svetu, što je Merkeličin Bundesrepublik, onako uzgredno, u polurečeničici, o(t)pisali kao tek ”dva oblika građanske vladavine”, s ledeno hladnom neutralnošću od koje podilaze srsi?
Ne kažem ja, naravno, da Pulig i drugi aktuelni pulizi ”intimno” uistinu nisu svesni razlika između ”dva oblika građanske vladavine”, ali mi je krajnje zazorno to što su prečesto skloni da ih (gotovo pa) ignorišu, ili bar da na njih ne podsećaju, baš kao da se radi o nekoj stvari posve marginalnoj, o finesama kojima ne treba zamarati progresivno čitateljstvo. No, ovakva sistematska ”previđanja” su i jedan od sistemskih razloga zašto tvrdokorna levica koja se sa zadivljujućom postojanošću samopredstavlja kao jedina kredibilna alternativa postojećem stanju stvari ostaje na margini čak i u vremenima krize, kada su mnogi skloni traženju bilo čega ”drukčijeg”.
Ljudi koji ni od Churchilla ni od Staljina – a kamoli od manje spornih učitelja – ništa ne nauče nego prođu kroz dvadeseti vek kao pas kroz rosu, čvrsto namereni da ponove sve njegove zablude i u novom, naprosto su zrcalna slika svojih antipoda sa tvrde desnice, svoje braće u jalovom doktrinarstvu.
Papa za obnovu Crkve, protiv tiranije tržišta
Papa Franjo pozvao je u dosad najvažnijem autorskom dokumentu svoga pontifikata na obnovu Katoličke crkve i osudio nesputani kapitalizam kao novu tiraniju. Svjetske čelnike, naime, pozvao je da se bore protiv siromaštva i sve veće nejednakosti u svijetu.
Franjo je u utorak objavio apostolsku ekshortaciju ”Evangelii Gaudium” (”Radost evanđelja”) na 84 stranice, koju strane agencije nazivaju službenom platformom njegova papinstva kojom je nadogradio svoja stajališta izrečena u propovijedima i izjavama otkako je u ožujku postao prvi papa iz Južne Amerike.
U ekshortaciji, svojevrsnom poticaju i smjernicama za djelovanje biskupa diljem svijeta, Franjo je otišao korak dalje od dosadašnjih svojih kritika globalnoga ekonomskog sustava osuđujući “idolatriju novca” i pozivajući političare da hitno zajamče svim građanima “dostojanstven posao, obrazovanje i zdravstvenu skrb”.
Bogate je pozvao da podijele svoje bogatstvo. “Baš kao što zapovijed ‘Ne ubij!’ postavlja jasno ograničenje s namjerom da se sačuva vrijednost ljudskog života, danas moramo reći ‘Nećete!’ ekonomskom isključivanju i nejednakosti. Takva ekonomija ubija”, napisao je Franjo. “Kako vijest može biti to da je vrijednost burze pala za dva posto, a nije vijest kada beskućnik umre?” zapitao je.
“Dok se god problemi siromašnih radikalno ne riješe odbacivanjem apsolutne autonomije tržišta i financijskih špekulacija, odnosno napadajući strukturne uzroke siromaštva, neće biti rješenja za svjetske probleme i, zapravo, bilo kakve probleme”, smatra Papa.
Negirajući da su njegove poruke običan populizam, zamolio je Boga da “nam podari političare koji su iskreno zabrinuti zbog stanja u društvu i među ljudima te načina života sirotinje”.
Poručio je i da se obnova Crkve ne može odgađati te da Vatikan i njegova ”ukopana” hijerarhija “moraju čuti poziv na pastoralno obraćenje”. “Više volim Crkvu koja je puna modrica, koja je bolna i prljava jer to znači da je bila na ulicama, od Crkve koja je nezdrava od ograničenja i brige za vlastitu sigurnost”, poručio je Papa. “Pretjerana centralizacija, umjesto da pomaže, komplicira život Crkve i njezin misionarski doseg”, napisao je.
Naglašavajući suradnju među religijama, Franjo je citirao ideju pokojnog prethodnika Ivana Pavla II. o reformi papinstva radi promocije s ostalim kršćanskim crkvama i spomenuo lekcije koje Rim može naučiti iz pravoslavlja, primjerice ”sinodalnost”, odnosno decentralizirano čelništvo.
Papa Franjo završio je u srpnju encikliku koju je započeo Benedikt XVI., ali je jasno rekao da je to većinom rad njegova prethodnika, koji se povukao s dužnosti u veljači, i ova ekshortacija prvi je njegov potpuno autorski rad u pontifikatu.
”Radost evanđelja” napisana je Franjinim jednostavnim i toplim stilom propovijedanja i razlikuje se od više akademskih radova bivših papa.
Papa je ponovio svoje izjave da Crkva ne može zaređivati žene i da to “nije pitanje otvoreno za raspravu”, ali da žene moraju imati veći utjecaj u crkvenom vodstvu. Također je ponovio da Crkva ne može prihvatiti pobačaj.
Meditacijom o tome kako revitalizirati Crkvu pogođenu sekularizacijom u zapadnim zemljama ekshortacija je odrazila misionarski žar koji je češće uočljiv u evangeličkih protestanata koji su pridobili mnoge nezadovoljne katolike u Papinoj rodnoj Latinskoj Americi.
HINA