Polako počinjem razumijevati ljude koji se mukotrpno penju na planinske visove, skaču padobranom, probijaju se prašumama, lete zmajevima, pokušavaju savladati opake brzace… jer, uspiju li, sreća je neizmjerna. Pobijedili su sebe, dokazali su da umiju i mogu. Iscrpljenih tijela i ispražnjena uma, odlaze na zasluženi počinak. Predah do sljedećeg okršaja.

Iako je priroda često nepredvidljiva, okrutna prema nespremnima, oni koji se ozbiljno posvećuju svojim poduhvatima, znat će kako savladati prepreke. Zdrava duha, u zdravom tijelu, oni ili one dišu s prirodom.

Sve je jasno – zeznu li ili se dogodi nešto neočekivano – lavina izazvana neopreznim uzvikom, erupcija ugaslog vulkana, nevrijeme stiglo niotkuda, bit će kažnjeni.

Nepravedno ali bez predumišljaja, jer priroda ne bira prema stranačkoj pripadnosti, vjeroispovijesti, rasi ili, nedajbože, seksualnom opredjeljenju. Ona djeluje, bez obzira na to tko se gdje našao u kojem trenutku.

I zato, da imam malo godina a ovu pamet, sigurno bih se opredijelila za suočavanja sa snježnim vrhuncima, morskim dubinama, krokodilima napučenim rijekama.

Da imam malo godina a ovu pamet, sigurno bih se opredijelila za suočavanja sa snježnim vrhuncima, morskim dubinama, krokodilima napučenim rijekama

Umjesto praćenja saborskih sjednica i počesto besmislenih rasprava na Facebooku ili uživo o ”gorućim” problemima, uz pokušavanje da shvatim koje su čije namjere i zamisli, dahtala bih zabijajući klinove u neku klisuru ili snimala morske pse pazeći da me ne pojedu. Danas znam da bi mi takav život donio više zadovoljstva i radosti.

Ljudi me sve više smaraju. Postoje predivna stvorenja koja ti pomažu da preživiš. Postoji umjetnost koja te šamara i razbuđuje ili, kad treba, raznježuje, ali svakodnevica je ipak pretežno bljutava i smrdnjikava.

Nove tehnologije, internet prije svega, rekli su neki, trebao bi nas povezati i prosvijetliti kako bismo ovo globalno selo mogli konačno pretvoriti u livadu prepunu šarena cvijeća kojom ćemo radosno trčati uz leptire i zuj pčela, a zapravo je tek mislećima razbio sva snatrenja. Pokazalo se nedvosmisleno kako smo kao vrsta tupavci prepuni sebeljublja bez pokrića.

U svakoj državi postoje gomilice koje misle da su izuzetne jer ih roditelji napraviše u mračnoj noći pripadnicima neke etničke skupine. Makar škrbavi, pretili i neobrazovani, oni se osjećaju izuzetnima i spremni su krvcu liti ako im netko izuzetnost pokušava osporiti.

Većina lakše mrzi nego voli, spremnije vrijeđa nego pohvaljuje, brže odbija ili prihvaća tuđe misli, nego što promišlja. Globalno selo razdijeljeno je na utvrde u kojima svatko svoju kozu dere.

A umjesto opće prosvijećenosti, jer sve nam je znanje na dohvat klika, sve je više znalaca i znalica koji su prokužili da je zemlja ravna ploča, da nas cijepljenjem hoće čipirati i isprati nam mozgove (u kojima, naravno, bujaju visokoumne misli i spoznaje), da nema majci da nas lažu kako postoji neka pandemija (jer ni kuge niti kolere nikad ni nije bilo).

Ljudska glupost i tupilo (pozdrav mudrijašu Robiju K.) na najviše – nije to ništa novo, ali je sada, kao nikad prije, razgolićeno i lako dokazivo. Kako svugdje, tako i u nas. Ali, još malo gore i beznadnije. Barem za neke koji smo na tu i sada osuđeni. Umjesto rojžica i rajčica, najuspješnije i, čini se neiskorjenjivo, cvjetaju korupcija, nepravda i nasilje.

Pobjeđuje, i raste joj rejting, stranka koja je ustoličila podobništvo, uhljebništvo i licemjerstvo. A drvlje i kamenje baca se na neku jadničicu koja je, poput Emme Bovary koja je povjerovala da su loši ljubavni romani preslike stvarnosti, krivo shvatila kako se postaje i opstaje influencericom.

Eno Horvatinčića kako mirno divani uz kavicu s nekim biznis pajdom, ali o tome ni grube riječi uvaženih uglednika u javnom prostoru. Za nasilnike koji su zlostavljali vršnjaka, narod ima jasno rješenje – oko za oko, zub za zub.

Vjeronauk od vrtića pa do groba nije im uspio objasniti da je nakon Starog nastao Novi zavjet u kojem kamen baca samo onaj koji je bez grijeha, a napadaču se nudi i drugi obraz. O znanstvenim istraživanjima koja pokazuju da se na nasilje ne odgovara nasiljem jer onda nasilju nikad kraja nema, ne treba ni govoriti.

O tome da za mlade ljude još možda ima nade pa država i društvo moraju uložiti golem napor ne bi li ih uputili na staze nenasilnog komuniciranja isto njičevo.

Nema prosvjeda zato što je jedan zločinac silovao maloljetnicu, odveo je na pobačaj, pa dobio kaznu od šest mjeseci zatvora jer se pokajao i obiteljski je čovjek. Komentari na pokušaj da se digne glas protiv takve presude, neprepričljivi su jer vrijeđaju razum i osjećaje normalnih.

U srijedu je s lisicama na rukama zbrisao muškarac koji je ubio mladu ženu u osmom mjesecu trudnoće. Sudi mu se od 2013. godine!!! Zbilja je teško donijeti presudu i nakon što je on priznao ubojstvo (na posebno okrutan način).

Trebaju sutkinje ili suci valjda imati i marendu, i poć u spizu, i malo odmorit. Ne mogu tek tako brzinski donositi presude. Da nije kidnuo prvo nalijevo pa nadesno, nitko se ne bi zbog toga pretjerano uzrujao.

Ali zato vrijeđanja svakoga tko nam se ne sviđa, iako o osobi gotovo ništa ne znamo, skoro pa na svakom postu. Neki dan sam saznala da sam se omastila praveći se da branim žene, da sam štraca, nedojebana, krava…

Umjesto praćenja saborskih sjednica i počesto besmislenih rasprava na Facebooku ili uživo o ”gorućim” problemima, uz pokušavanje da shvatim koje su čije namjere i zamisli, dahtala bih zabijajući klinove u neku klisuru ili snimala morske pse pazeći da me ne pojedu. Danas znam da bi mi takav život donio više zadovoljstva i radosti

Ovaj put sam dobro prošla. Nisu prijetili da ću krv pišati, biti istjerana preko granice. Nisam ih ipak ovaj put dovoljno naljutila.

A gotovo svatko koga znam dobio je desetine takvih poruka. Mrzi li se mrzi na ovim prostorima. Puna srca i duše. Obično one koji žele nešto promijeniti, koji pokušavaju pokazati da se može drugačije. Nema majci.

Uz volove na ražnju i ljutu rakiju ili neku drugu žesticu ne idu ljubaznost i suosjećanje. U narodu u kojem se mrtvo-hladno izgovara srca ispunjena ljubavlju ”beba spava kao zaklana”, zna se kako se stvari rješavaju.

No da ne budem posve crna, ima i super vijesti. Neke žene probile su stakleni strop. Jedna političarka sjedi u zatvoru i kriva je za sva zla u Hrvatskoj. Nitko nju nije podržavao, nitko je nije zdušno gurao prema vrhu, nedaobog. Ona je izmislila korupciju, spletkarenje i mešetarenje.

I sad će se stranka i sustav s njom razračunati. Objavljuju se snimke razgovora kako bi se upozorilo sve s kojima je šurovala da pripreme kvalitetnu obranu jer oni su zapravo časni ljudi i zlica ih je navela na grijeh zbog kojeg se prije i poslije svakog obilnog obroka kaju.

Konačno neće visiti Pedro, jer je ravnopravnost učinila da konačno imamo Pedru.

A druga je pokazala da se štednjom i pametnim ulaganjima, uz prelaženje iz jedne stranke u drugu, uz podržavanje jednih pa drugih pa trećih, bogme može lijepo zaraditi i uštedjeti dobre pare. Pregalačkim radom do pet i nešto milijunčića na računčiću. Nije loše.

Naprijed, žene!

Tu je i predsjednik koji je nekoć rekao da predsjednika ni ne treba biti jer je to glupa funkcija. Ali, kad je već postojeća, a njemu se poslovanje nije posrećilo, što je mogao nego prihvatiti ponuđenu mu fotelju.

Dobio je zahvaljujući prethodnici koja je, pak, nadmašila sve što se nevjerojatno moglo izmaštati da bi osoba na toj poziciji mogla učiniti. Ona se jadna nije oporavila od probijanja stropa rođenom glavom. Nije imala pri ruci čekić, očito.

I sad, taj muškarac, zapravo muškarčina, kud će što će nego se vozati brodovima i helikopterima do svojih drugova i drugarica. Pa neće valjda umirati od dosade i gledati kroz prozor zelenilo i životinje koje se u njemu šeću. Ili hodati ulicama polurazrušenog grada i razgovarati s ljudima koji su ostali bez stana, kuće, posla.

Pritom zna da nema što kome objašnjavati kamo je i zašto putovao. Dovoljno je da on zna komu i čemu ide čim. Čitavim svojim bićem, stavom, govorom on pokazuje narodu kako treba komunicirati. I onim dečkima koji su prebili vršnjaka.

Bahatluk se cijeni, braco. Pokaži da si faca. I to na tuđi račun, za tuđe pare. Tko im je kriv kad su me izabrali, stoji on pred ogledalom i govori svom odrazu. Koji, doduše, pokazuje jedno malo podbuhlo debeljuškasto lice, ali lice koje otkriva čvrst i nepokolebljiv karakter.

Rad, promišljenost i umjerenost su za luzere. Frajeri znaju kako se valja s rajom ophoditi. O izgledima za drugi mandat će razmišljati sutra.

Većina lakše mrzi nego voli, spremnije vrijeđa nego pohvaljuje, brže odbija ili prihvaća tuđe misli, nego što promišlja. Globalno selo razdijeljeno je na utvrde u kojima svatko svoju kozu dere

Jedina je sreća što još uvijek imamo javni medijski servis. Na kojem se svašta dozna o životu u divljini koji su snimile druge televizijske kuće. A i o situaciji u zemlji.

”Otvoreno” nam neprikriveno pokazuje gdje smo i kako smo. One što su probile stakleni strop radile su to za svoj račun. Jer, muškarci su ti koji trebaju na javnoj televiziji govoriti o problemima i načinu njihova rješavanja.

Povremeno pozoveš jednu ženu da bude uresom, možda i nešto pametno kaže, ali ne valja pretjerivati jer će se umisliti da imaju što za reći. Njih zoveš jednom godišnje da olakšaju dušu govoreći o ravnopravnosti.

Natrpaš u studio što više muških političara, po mogućnosti barem dvojicu koji nemaju ništa pametno za reći, ali zato sve druge vrijeđaju i provociraju, daš svakom da trkelja nekoliko minuta, onima pametnijima nešto manje da ne uznemire ljude, još pročitaš i nekoliko komentara gledateljstva i ideš mirno spavati.

Ništa pametno nije zaključeno, ništa se neće pokrenuti i promijeniti pa svi u vlasti prezadovoljni. A plaća ide bez greške.

Lijepa je ova zemlja, meni najdraža. Pogotovo bih ju ljubila s vrha Velebita, uz zavijanje vukova, ako je još pokoji ostao.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.