U središtu Beča, nedaleko od katedrale svetog Stjepana, dućan sa suvenirima nudi majice i torbe s prekriženim crtežom klokana i upozorenjem kako Austriju nipošto ne smijete miješati s Australijom. “Mi nemamo klokane”, kaže plitka i neduhovita šala za turističke tupane koji svijetom putuju zatvorenih očiju, često nesvjesni kulture i tradicije mjesta u koje su doputovali.

 

Zašto bi inače zemlju koja je ostatku svijeta dala valcer i psihoanalizu, da uzgredno spomenem samo dva velika austrijska postignuća, povezivali s nekakvim tobolčarima?

 

Čemu se kraj svega krasnog što imate, reklamirati nečim budalastim što nemate? Brendiranje zemalja i gradova, kako vidimo, često ne uspijeva ni onima koji namjernicima imaju pokazati daleko više od Splita i Hrvatske, te ne treba osuđivati skromnu imaginaciju naših turističkih radnika i oskudan izbor suvenira na našim štandovima.

Između tona kineskoga tekstilnog smeća naštampanog slaboumnim natpisima poput “Croatian drinking team”, nema uistinu mnogo toga što bi stranac mogao kupiti i staviti na svoju policu s knjigama kad se vrati kući, da ga trajno podsjeća kako je jednom posjetio jedan grad na istočnoj obali Jadrana: gipsani modeli Palače i katedrale, kipić Grgura Ninskog, mali akvarel Pjace i… to bi zapravo bilo sve

 

Između tona kineskoga tekstilnog smeća naštampanog slaboumnim natpisima poput “Croatian drinking team”, nema uistinu mnogo toga što bi stranac mogao kupiti i staviti na svoju policu s knjigama kad se vrati kući, da ga trajno podsjeća kako je jednom posjetio jedan grad na istočnoj obali Jadrana: gipsani modeli Palače i katedrale, kipić Grgura Ninskog, mali akvarel Pjace i… to bi zapravo bilo sve.

 

A i to malo autentičnoga što imamo, ne govori previše o gradu kakav je danas i ljudima koji ovdje žive. Prolazeći svakodnevno Zlatnim vratima gledam Japance kako se ispred Grgura nasmijano namještaju za fotografiranje i zamišljam što će oni kazati dok tu sliku budu pokazivali svojim prijateljima i susjedima u Osaki: “To je jedan njihov, hrvatski… zapravo nemam pojma tko.” Nema ih zaista mnogo ni ovdje koji znaju tko je bio Grgur Ninski.

 

Ako nam je netko jednom i rekao, ne pamtimo više što to važno i mudro piše u rastvorenoj knjizi u koju crkveni velikodostojnik kvrgavim kažiprstom strogo pokazuje, a još manje znamo, i možda bi tako trebalo i ostati, o protutalijanskom nadahnuću u kojemu su jugoslavenski nacionalisti podigli njegov kip u Splitu.

 

Ispražnjen od ideoloških značenja drevni se biskup uspravlja na pozadini zelenila na vrhu skalina prema Đardinu. Ostalo je samo narodno vjerovanje da dodir njegova nožnog palca donosi sreću, premda nekolicina iskusnih sportskih kladioničara s kojima sam razgovarao tvrde kako ni to baš nije istina.

Lipovac je načinio nešto autentično, što pripada ovome prostoru i ovim ljudima i što bi, uvjeren sam, trajno trebalo ostati među nama, na rivi, Pjaci, na Marjanu ili negdje već u gradu. Tko bi želio vidjeti tu ljepotu, morao bi doći u Split

 

Što je, dakle, taj Grgur Ninski nama i što smo mi tome Grguru Ninskom? Vjere mi, ja ne znam. Lijepo ga je vidjeti, postao je brend grada, rastvorila bi se velika praznina da Meštrovićeva brončanog prelata nema, ali ja ne vidim da on o nama i našim životima danas više išta svjedoči.

 

Taj bi posao, ako mene pitate, bolje napravile skulpture jednog drugog našeg umjetnika, pokojnog Vaska Lipovca. Gledam fotografije izložbe Lipovčevih biciklista izloženih prije nekoliko tjedana u predvorju jedne banke u poslovnom dijelu Londona. Debeli i zapuhani oni vrijedno pedaliraju okruženi staklom i mramorom i ulaštenom mjedi, neočekivano očovječujući hladni i bezdušni prostor novčarske ustanove i zapanjujući menadžere koji tu rade.

 

Neoliberalni se pizduni, tvrde mi svjedoci, zaustavljaju u čudu, a njihovim tvrdim licima raširi osmijeh kad opaze šašave drvene rekreativce u šarenim dresovima.

 

I meni je, naravno, drago kad to čujem, kao i uvijek kad je netko naš prepoznat u svijetu, ali sam, s druge strane, i nešto sebičan i ne bih tu grupu od pedesetak figura koja je klasik suvremene hrvatske skulpture isuviše seljakao okolo. Lipovac je načinio nešto autentično, što pripada ovome prostoru i ovim ljudima i što bi, uvjeren sam, trajno trebalo ostati među nama, na rivi, Pjaci, na Marjanu ili negdje već u gradu. Tko bi želio vidjeti tu ljepotu, morao bi doći u Split.

Stavimo li Lipovčeve bicikliste negdje u javni prostor, oni će biti tako jasan i čist znak grada, da će najkasnije biti na svemu, na svim razglednicama i brošurama i svim Facebook profilima svih koji su došli u nas. Svakome će biti prva asocijacija kad im spomenete da ste iz Splita

 

To bi bio brend uspješniji od ijednoga drugog brenda. Svi bi se zaljubili u Lipovčevu pretilu gospodu i slikali s njima, po njima bi nas prepoznavali točnije nego i po čemu drugome, jer u njima je sadržano sve što mi jesmo, ili što bismo barem željeli biti.

 

Oni su samo otjelovljenje Mediterana, lijepog života, hedonizma i smijeha, a imaju opet i jednu pritajenu sjetu, sentimentalnost, građansku smjernost i pristojnost.

 

Istina, ovoga posljednjeg u Splitu i nema mnogo, ali to je, ajmo reć, ideal kojemu stremimo. Takvima se želimo predstavljati, pa i ako obično takvi nismo. Ni jedan brend, na kraju krajeva, nije stopostotno istinit.

 

Stavimo li Lipovčeve bicikliste negdje u javni prostor, oni će biti tako jasan i čist znak grada, da će najkasnije biti na svemu, na svim razglednicama i brošurama i svim Facebook profilima svih koji su došli u nas. Svakome će biti prva asocijacija kad im spomenete da ste iz Splita.

 

“Biciklisti”, kazat će stranac vedro.

 

“Tako je, prijatelju”, odgovorit ćete mu vi ponosno.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).