novinarstvo s potpisom
Jacqueline Bat
Bilo je sasvim obično prosinačko jutro, ono u kojem se gusta tama noći sporo i teško razgrće, i siluete se u oskudnoj svjetlosti zimske naoblake ne vide oštro, meke su i nejasne, kao na veduti grada crtanoj pastelom.
Stajala sam na stanici, čekala tramvaj, nervozno pogledavajući u smjeru raskršća na Trešnjevačkom placu kroz koje se tramvaj tako teško probija, zabrinuta da ne zakasnim. [Read more…]
Zdenka Pantić
Približava se 26. lipnja, Dan solidarnosti sa žrtvama mučenja (prema Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv torture i drugog okrutnog, nehumanog ili degradirajućeg postupanja ili kažnjavanja). [Read more…]
Zagreb, Martićeva ulica, subota ujutro, drugi dan siječnja. U pekaru zbog epidemioloških mjera smije samo jedna mušterija pa stojim na pločniku i razgovaram s muškarcem, koji čeka svoju kći. Ona izlazi s dvije velike vrećice napunjene još toplim kruhom, valjda dvadeset štruca njih dvoje nose unesrećenima u potresu na Baniju. [Read more…]
(Opaska uredništva: Donosimo CJELOVITO poglavlje ”Tragedija djece s Kozare i iz ‘dignutih srpskih sela”’ iz mnonografije Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 2018, s dozvolom autora, jer se JEDINO tako može razumjeti i epizoda u Sisku. Ovaj tekst, kako naglašava prof. Goldstein, ”nije odgovor biskupu Vladi Košiću i drugima, nego skrupulozno objašnjenje tragedije kozaračke djece” s obzirom da smo svjedoci podlog iskrivljavanje činjenica s prozirnom nakanom da se relativizira ustaški zločin.
Goldsteinova knjiga nije odgovor na revizionističke knjige koje se posljednjih godina objavljuju o Jasenovcu. Nacionalisti (ili revizionisti), ovisno o provenijenciji, ustraju u tvrdnji da Jasenovac nije bio logor smrti, štoviše, posežu za izmišljotinom da je tek 1945. postao stratište, dok se, s druge strane, broj jasenovačkih žrtava morbidno uvećava preko svake mjere. Međutim, taj revizionizam nije dostojan polemike.
Goldstein je pokušao, po svom najboljem znanju i uvjerenjima, napisati cjelovitu priču o Jasenovcu. Htio je pokazati da se Jasenovac ne može svoditi samo na broj stradalih, što ga banalizira i politizira. Jasenovac treba shvatiti izvan hrvatsko–srpskog prepucavanja, koje je Viktor Ivančić nedavno nazvao “šugavim hrvatskim revizionizmom i srpskom žrtvoslovnom pornografijom”.
Goldsteinova je monografija utemeljena na obilju arhivske građe, pročitanih memoara, knjiga i raznih drugih tekstova, pisana je akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva). [Read more…]
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura-Synopsis, 2013.
(Ivan Lovrenović dobitnik je ovogodišnje književne nagrade “Meša Selimović” za najbolji roman što se u okviru književnih susreta “Cum grano salis” u Tuzli dodjeljuje za najbolje djelo objavljeno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. U povodu velikoga priznanja našemu kolegi i prijatelju, ponavljamo članak našega suradnika Željka Ivankovića. Jednom riječu: ako niste, Lovrenovićevu knjigu morate pročitati).
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
U Hrvatskoj je trenutno bolje biti žrtva poplave nego bešćutnoga kapitalizma. Gunja, Rajevo Selo, Drenovci svakodnevno su u dnevnicima jutarnjim, podnevnim, večernjim. Ministri obučeni neformalno, u polo-majice i traperice, krstare tim područjem pokazujući hinjenu ili stvarnu brigu za nesretnike kojima je nabujala rijeka preko noći odnijela sve. Vlada zasjeda. Počela su rušenja nepopravljivih objekata, uskoro će obnova i gradnja novih kuća. Osigurano je dvjesto milijuna kuna od legalizacije, dijeli se novčana pomoć Crvenoga križa, dobiva jednogodišnja odgoda otplata kredita, osigurava se smještaj za one koji se još dugo neće moći vratiti u svoje domove… Da se razumijemo, potpuno opravdano!
Istovremeno u Hrvatskoj preko tristo tisuća ljudi nema posao, mnogi su u godinama koje im onemogućavaju da ga ikad više dobiju. Znatan broj, obrazovanju usprkos, desetljeće i više na zavodima je za zapošljavanje – ostarili su čekajući posao! Drugi pak mjesecima svakodnevno rade, ali ne dobivaju plaću. Takvih je gotovo 54 tisuće. Drugačije rečeno, četiri posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. Nemaju za stanarine, najamnine, rate kredita, školske udžbenike, režije, hranu. Ovrhe koje im stižu pune poštanske sandučiće i prijete da uskoro ove žrtve recesije i neoliberalnog kapitalističkoga sustava, koji je većini naroda maćeha, izjednači sa žrtvama elementarnih nepogoda. Svakako ih je brojčano i više.
Pa ipak, nezaposleni i neplaćeni sve su rjeđe novinska i televizijska vijest. Nikome od novinara ili ministara ni napamet ne pada posjetiti te ljude. Zaviriti u njihove kuhinje i dnevne boravke. Zapitati se kako je u 21. stoljeću živjeti u mraku zbog neplaćene struje, što jedu kad pojedu sav novac dobiven od prodaje starog automobila, lančića poklonjenih za krštenja djece, knjiga odnesenih u antikvarijat. Kad pojedu sve uspomene na to da su nekad bili srednji sloj, da su bili ljudi, putovali, jeli, školovali se… Recesija, bijeda koju je svojom posvemašnjom neefikasnošću proizveo neoliberalni kapitalizam u Hrvatskoj, nije fotogenična…
Politički je neiskoristiva. Čak i onima koji se nazivaju socijaldemokratima. Onima kojima bi neoliberalna politička ideja i diktat kapitala trebali biti strani i odiozni. Nažalost nisu!
Oni od kojih smo očekivali da će podignuti visinu zajamčenog minimalca, razinu zaštite radnika, oživjeti zapuštenu proizvodnju, stati na kraj nepotizmu i korupciji u ove dvije i pol godine mandata samo su zabili još pokoji čavao u lijes radničkih prava poručujući nam pritom bez imalo samokritičnosti da je to realnost.
Sit gladnu ne vjeruje, pa ih tako nije bilo dok su zbog izostanka plaće štrajkale radnice pulske Arene ili riječki trećemajci. Ne zanimaju ih šibenski novinari koji tri mjeseca rade bez kune primanja. Briga ih za radnike zagrebačkog Diokija, splitskoga Konstruktora koji za naredni tjedan, ako ne dobiju plaće, najavljuju štrajk glađu. Nisu vijest. Nisu ih pohodili ni u polo-majicama ni u odijelima i neće ih posjećivati ni ubuduće.
Propagandno je bolje iskoristiva županjska Posavina. Novinari, oni koji zasad plaće dobivaju, tamo prate svaki njihov korak, svaku izgovorenu riječ ma kako šuplja bila. Politički obilasci poplavljenih područja dobivaju prostor u svim dnevnicima, jutarnjim, podnevnim, večernjim – za radnike mjesta nema.
Gladni i njihova djeca, neplaćeni ili nezaposleni radnici, posve svejedno, ne zanimaju nikoga premda ih ima onoliko koliko je ukupno stanovnika u Splitu i Rijeci, u dva, dakle, najveća hrvatska grada poslije Zagreba. Ne izazivaju sućut i potrebu da ih se utješi, da im se dade podrška u nastojanjima da dođu do posla ili onoga što su svojim radom pošteno privredili – do svojih plaća.
Po državnim i inim televizijama prikazuju nam dokumentarce o kineskim, afričkim ili radnicima iz Bangladeša koji štave kožu i šiju traperice za nadnicu od pet ili šest eura dnevno. Ma koga oni zavaravaju. Mi bi se kao trebali zgroziti nad eksploatacijom tog suvremenoga roblja? Ne znam zašto?
Oni svojih šest krvavo zarađenih eura dobiju. Mnogi naši nemaju ni to. Mjesecima rintaju ni za što, bez i jedne jedine kune. Hej, pedeset i četiri tisuće ljudi radi bez plaće u zemlji u kojoj je od siječnja prošle, 2013. godine neisplata plaća kazneno djelo, ali kažnjen nije nitko. U zemlji u kojoj su na vlasti socijaldemokrati koji nam poručuju da je rad u Hrvatskoj privilegij (Mirando Mrsić u Saboru), a ne naše Ustavom garantirano pravo. Političari koji mrtvi hladni donose Zakon o radu koji će poslodavcima olakšati da se još poneka tisuća ljudi pretvori u nefotogenične bijednike, osuđene da za golu egzistenciju prodaju ono što su njihovi preci stjecali u prethodnom neslobodnom i neefikasnom sustavu.
Što se mene tiče, dabogda nam se ponovo dogodio neslobodan i neefikasan i sustav u kojemu riječni nasipi traju duže od pola stoljeća, ne lete krovovi s prvom burom, sustav u kojemu će radnici redovito dobivati stanove, plaće, penzije… Dabogda svi bili žrtve sustava u kojemu će se premijeri i ministri slikati uz radnike.
Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013.
Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovitim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisiljen ”vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svijet.
Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obiteljska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgotoviti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekolikog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove ”Nestali u stoljeću”, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. nestalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.
U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu ”naših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjesto, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani… gotovo sve ove kategorije su imale/dobile negdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu žive samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku – Nadi.
Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojanstvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela…) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku.
Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski prijemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, unatoč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.
Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emocionalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao kategoriju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.
Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija.
Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memoarska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa… Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali ljepljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature.
Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati.
Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.
Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezentirati njezine cjeline.
Uvod u knjigu ”O nastajanju” ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezino nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe… za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadavanje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako kako ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.
A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedimo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i ”samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu dimenziju čitanja.
U prvom dijelu knjige koji je imenovan ”Pepeo”, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, njegovih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu definitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak – fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana.
To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige ”Did govori”, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir.
Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu ‘‘naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana – očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni subjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.
Dakako, riječ je o poglavlju ”Bosna Argentina”, koje donosi priče, eseje i dokumentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kneževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći.
U četvrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti ”Tko si ti (1970-2013)”, s više nego očiglednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetljeća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!
Peto poglavlje ”Liber memorabilium”, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne literature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađenu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju ”Majčin prsten”.
Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majčinu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim.
Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je ”samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od ”problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neizbježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj ”Rat i mir“!
Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko razumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povijesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu…
I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije – stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog…
Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, podsjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od istine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu.
Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kreativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu ”nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe…
Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u jedan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.
(Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013).
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
Rijeke se polako vraćaju u svoja korita, no glupost se Hrvatskom i nadalje širi silinom nabujale vode. Ova katastrofa biblijskih razmjera što je u svega nekoliko dana izrelativizirala sve naše u novom sustavu umjetno stvorene potrebe, naša dostignuća i postignuća, kuće i džipove, plazme, ljubimce natjeravši nas da se gotovo pola stoljeća nakon ’68 upitamo “imati ili biti”, bojim se malo je ili nimalo izmijenila naše političare, tajkune, sportaše i estradnjake. Nakon prošlotjednog prvog šoka, kad im je vodena bujica na dan-dva začepila usta, uslijedio je oporavak – ponašanje na rubu pameti.
Prvo, donacije doniranog. Lijevi, desni i oni svjesno nedefinirani odrekli su se preostalog novca za kampanju. Stradalnicima su darovali darovano. Okitili se tuđim perjem, pa kad nacija nije pala u trans nad tim velikodušnim gestama i pohrlila učiti napamet izborne liste za nedjeljne EU izbore, vratili se oprobanim metodama međusobnog vrijeđanja, omalovažavanjima i optužbama. Sve to ne bi bilo vrijedno teksta, ničijeg teksta, da za međusobna prepucavanja nisu koristili poplavu, čije će posljedice građani Hrvatske, i to ne samo oni direktno pogođeni katastrofom, godinama osjećati…
Što se desi kad bujica odnese pamet, kad mozak otpluta sa strvinama, kad političke fekalije predizborno navru iz jama u kojima vriju i čekaju pogodan trenutak – dogodi se potpun izostanak elementarne etike. Dogodi se gađenje kod naroda, jer ih nije briga je li to sportsko slavlje ili nesreća na tisuće ljudi – oni hoće svoj dnevni komadić slave, svoj prostor na naslovnicama, prednjim stranicama, na ekranima u prigodnim specijalima, u dnevnicima …Pljuju po konkurenciji, propituju koliko suosjeća premijer, a koliko netko drugi, mjere darovano, koliko su sredstava jedni, a koliko drugi izdvojili.
Novinari, nesvjesni što čine, pogoduju im uplićući se u njihovo kolo. Krušku pod njušku i za centralne ih vijesti ispituju kao da ih nitko nije učio, ni roditelji ni urednici, da su prave i iskrene donacije one tihe, samozatajne, one koje ne traže ništa zauzvrat – ni zahvalnost i reciprocitet, ni komadić slave ni zaokruživanje na stranačkoj listi.
Ti ljudi daju na način na koji daruju svoje najbliže. Dovoljna im je spoznaja da su pomogli, olakšali muku ili obradovali nekog. Takvih je na stotine tisuća u Hrvatskoj. Ti od usta otkidaju, ali zovu humanitarne telefone, ustupaju svoje spavaće sobe nepoznatima. Zahvaljujući njima skupljaju se milijuni koji će možda dijelu stradalih pomoći da bujicom uništena kuća jednom ponovo bude dom.
To su mladići koji satima putuju iz Splita, Rijeke da bi donijeli vodu u Gunju i danima punili i nosili vreće s pijeskom. Oni se ne razmeću ciframa, potrošenim benzinom i time koliko bi im sat napornog fizičkog rada donio u Student servisu. Njih nema na naslovnicama ženskih magazina. Oni ne drže na nagovor PR stručnjaka ispred sebe ploču s brojevima humanitarnoga telefona za Hrvatsku, Bosnu i Srbiju – oni te telefone zovu.
Strašno mi je ovo vrijeme u kojemu je gradonačelnik metropole PR stručnjak za to kako dobiti euroizbore. Razmeće zemljačkim doskočicama o premijeru u amfibiji koji ga, onako sa sunčanim naočalama, podsjeća na Sean Conneryja i razgaljuje srca hadezeovaca. Daje mu savjet da spava u Gunji ukoliko želi pobijediti. Njemu potopljena Gunja, izgubljeni životi i imovina nisu simbol tragedije, već moneta za potkusurivanje s političkim oponentima u Skupštini grada i prilika za nova slikanja.
Puno je onih koji ovih dana koriste glupost i površnost svih nas za vlastitu promociju. Nisu to samo reprezentativci, nogometni ili rukometni svejedno koji se slikaju uz rasplakane bake na strunjačama umjesto da stanu uz svoje navijače iz Armade, BBB-a ili Torcide i napune koju vreću s pijeskom ili prenesu koju baksu mlijeka u stacionar (sad sam k’o Bandić). Posebno me nerviraju one košare u trgovačkim centrima, konzumima ili lidlima svejedno, na kojima piše ”za poplavljene” i u koje bi kupci umjesto u Crveni križ, Karitas ili u Merhamet trebali ubaciti namirnice, a mediji kasnije objaviti kako je taj i taj trgovački lanac darivao poplavljene neophodnim potrepštinama.
I na naslovnici jednih dnevnih novina stajalo je kako kuna od svakog prodanog primjerka ide poplavljenima… Zar nije od ovog posvemašnjega doniranja doniranog onda pametnije novac od namirnica, novina i koječega drugog sam uplatiti na humanitarni račun udruga. One pomažu ovim ili i svim drugim stradalnicima kad se nesreće dogode.
Možda svi ti političari, pjevači, sportaši, svi ti zaljubljenici u svoju sliku i postignuća, svi ti ljubitelji slave, kamera i fotoaparata, kojima ni ova strašna poplava ne proizvodi dvojbu oko toga je li važnije imati ili biti, misle kako je voda većini građana i pamet odnijela, pa će, ako se slikaju u pozi “Bono Vox”, biti doživljeni kao Bono!
Rijeke će se vratiti u korita, ali s glupošću je to ipak teže iako je njezina moć razornija od nabujale vode.
Subota je, 17. svibnja 2014., Balkan pliva u blatu i mulju. Najveće poplave u pisanoj povijesti potopile su Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, klizišta raznose sela po geografskim kartama, cijeli su gradovi pod vodom, među neboderima plutaju leševi, broje se nestali. Najzad, od ranog jutra podivljala je i Sava, skuplja stara rijeka svu vodu srednje Europe i nosi je Dunavu: na redu je Hrvatska. Do jedanaest sati vodostaj Save već je pola metra iznad najvišeg ikad izmjerenog. I raste.
Do podne i pol, cijela je Posavina na nogama, na nogama su građani Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, kojima prijeti kataklizma. Na nogama su sve službe, policija, vatrogasci, vojska i medicinske ekipe, na nogama su i Civilna zaštita i Crveni križ, na nogama su novinari i snimatelji, cijela je Hrvatska na nogama i bez daha prati dramatične vijesti. Na nogama je, konačno, i šest hiljada ljudi u zagrebačkoj dvorani Dražen Petrović, koji na početku Sabora HDZ-a skandiranjem pozdravljaju predsjednika stranke Tomislava Karamarka.
Pretpostavljam stoga da se samo zbog teške financijske situacije u bankrotiranoj stranci odustalo od zamisli da kroz rastvoreni krov Draženove dvorane na pozornicu sleti golemi leteći tanjur, pa da se u podne i pol, nakon što se raziđe dim, iz njega tiho spusti hidraulična rampa, a Karamarko skine skafander i prijeteći pozdravi Zemljane, i naročito među njima Hrvatice i Hrvate.
Pretpostavljam to, jer Tomislav Karamarko je na Saboru HDZ-a izgledao upravo tako: kao da je letećim tanjurom sletio iz drugog sazviježđa i treće vremenske dimenzije. Nema, naime, drugog objašnjenja. Na cijeloj planeti Zemlji, a kamoli u ovom njenom korneru, nema baš nijednog toliko neupućenog ignoranta koji bi se u subotu, 17. svibnja 2014., usred Hrvatske – kojoj je malo što je u Europskoj uniji jedina još uvijek u recesiji, nego je još pogodila i biblijska poplava – obračunavao s dvadeset pet godina mrtvom Jugoslavijom.
”Zemlju koju smo skupo platili danas u rukama drže oni koji je nikada nisu željeli i htjeli“, govorio je tako Tomislav Karamarko prekidan ovacijama šest hiljada kiborga na tribinama. ”Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, doktoru Franji Tuđmanu, da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“
Ne pada snijeg da prekrije brijeg, kaže stara narodna, pa ne pada ni kiša da prekrije Posavinu, već da Karamarko pokaže trag. Nanosi tako pobješnjela Sava deset hiljada kubika vode u sekundi, a iz smeđe vode vire samo križevi na zvonicima i kažiprst Tomislava Karamarka, koji sveudilj prijeti ”onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“.
Ostatak nacije, onaj izvan Draženovog doma, za to vrijeme na internetu prati vodostaj Save i strepi: konačno, točno u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne, Sava je kod Rajeva Sela kraj Županje probila nasip, vojska je započela evakuaciju, dvjesto ljudi je odsječeno, dvoje ih je nestalo.
U isto vrijeme – ne kolokvijalno, ne otprilike, nego baš točno u isto vrijeme, na kraju četverosatnog sabora zombija iz Hidrometeorološke demokratske zajednice, dakle u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne – Tomislav Karamarko svečano se zaklinje Franji Tuđmanu da se ”jugofilija i jugonostalgija više nikada neće vratiti na političku scenu“.
Uistinu je rijedak tako savršen osjećaj za vrijeme, savršeno usklađen sa savršenim osjećajem za prioritete. Nije se Karamarko dao smesti najgorom poplavom od Šimićeve arke do danas, nije upao čak ni u upadljivo namještenu zamku, pa da iskoristi zao čas i optuži SDP za propuste u prevenciji od prirodnih katastrofa i organizaciji spašavanja golih života i gole zemlje.
Ne nasjedajte, Hrvatice i Hrvati, ne upadajte u zamku, braćo Posavljaci i Slavonci, ne dajte se zajebati, dragi Rajevčani, plivajte, mašite ručicama, držite glave nad vodom i gledajte prema istoku – poručuje Karamarko nesretnicima što se na krovovima kuća drže za dimnjake: nije vodeni armagedon u ovom trenutku najveća opasnost što prijeti jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj, prava opasnost Savom dolazi uzvodno i zove se Jugoslavija!
Ništa, kako vidite, ne može smesti Tomislava Karamarka. Da sutra NASA objavi kako se Zemlji približava asteroid veličine Australije i kako je sudar neizbježan, da se zagrljeni Barack Obama i Vladimir Putin u zajedničkoj video-poruci pozdrave sa svijetom, a papa Frane ga u potresnom urbi et orbiju pred Sudnji dan pozove na molitvu i susret s Gospodinom, Tomislav Karamarko bi na Dnevniku HTV-a i dalje ustrajno upozoravao na ”žute, zelene, crne i crvene vragove, smutljivce, mutikaše i jalnuške diletante koji se prodaju za Judine škude i…“
– Ja se ispričavam, gospodine Karamarko, ali upravo imamo izravnu sliku s međunarodnog televizijskog satelita iznad Azije – oprezno bi ga prekinula Sanja Mikleušević Pavić, namještajući malenu slušalicu u ušima.
– Kako vidimo, asteroid DD-1109X upravo je ušao u Zemljinu atmosferu i raspao se na tri, čekajte… četiri divovska tijela. Glavni udar očekuje se za točno osam minuta, pa ja sad…
– Molim lijepo, ja vas nisam prekidao – lecnuo bi se na to premijer Karamarko.
– Vi ovdje govorite o svemiru i astronomiji, ali podsjećam da ovdje dolje još uvijek imamo onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli.
– Da, naravno, oprostite… – HTV-ova bi se urednica na rubu suza okrenula onda prema kameri.
– Poštovani gledatelji, ako nas još uvijek pratite, ovo je kraj. Od ovog trenutka imate otprilike sat vremena da okupite svoje najbliže i kažete im da ih volite, da zagrljeni dočekate završetak. Bog vas blagoslovio, vidimo se u nekom drugom svijetu, neka nam se nebo smiluje, i neka bude brzo. Gospodine Karamarko, želite li vi nešto poručiti za kraj?
– Naravno – namjestit će se predsjednik Vlade i popraviti svijetloplavu kravatu.
– Naša je zakletva u ovom času, i obaveza prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema našoj djeci i doktoru Franji Tuđmanu, da se Jugoslavija više nikada ne vrati na političku scenu.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
”Pomozite nam, mi trebamo hranu”, stoji na jednom od natpisa ispisanim velikim bijelim slovima na betonu. Namijenjen je helikopterima i malim zrakoplovima koji nadlijeću to područje opustošeno razornim tajfunom Haiyan. Od njih, iz zraka, očekuju pomoć jer su ceste i ostala infrastruktura potpuno razoreni. Ako ih ne primijete danas, možda će bolje sreće biti sutra.
Stotine tisuća ljudi na Filipinima traže hranu i vodu kako bi preživjeli. Slike snimljene iz zraka svjedoče o apokaliptičnim prizorima. Dokle oko seže samo su ruševine, uzduž cesta još su deseci mrtvih. Neslužbeno se govori o deset tisuća mrtvih i dvije tisuće nestalih. Na nekim mjestima žrtve oluje pokapaju se u masovne grobnice.
Statistika je poražavajuća. Razornim tajfunom pogođeno je više od 9 milijuna ljudi, oko 500 tisuća smješteno je u prihvatne centre, dio je pronašao spas kod rodbine, a velik dio, možda i najveći, još je među ostacima svojih nekadašnjih staništa.
Ljudi samo čekaju pomoć. Potres im nije ostavio ništa. Sve je poharao, nema struje i vode, ničega. Stoga su im sve nade uprte u humanitarne organizacije. Filipinska vojska pokušava prokrčiti putove i ceste kako bi se pomoć mogla dostaviti unesrećenima.
U ovakvoj situaciji dovoljne su i glasine o dolasku pomoći da se dogodi stampedo. Tako su u zračnoj luci u Taclobanu tisuće nesretnika pohrlile kad se pročulo da stiže pomoć. Učestale su i pljačke. Među prvima su Filipincima u pomoć priskočili Amerikanci, zatim Australci, Kanađani, Britanci, Indijci.
U tamošnjim medijima odmah su se pojavile rubrike ”Kako možemo pomoći”. Objavljivani su brojevi na koje se mogla uplatiti donacija, sugeriralo se što se može darovati preko Crvenog križa ili drugih humanitarnih organizacija. Američki predsjednik Barack Obama još je u nedjelju poručio kako SAD šalju znatnu humanitarnu pomoć i spremni su učiniti još više.
Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon zatražio je od svojih specijaliziranih agencija da ”hitno reagiraju kako bi pomogli ugroženima”. Javila se i Europska komisija s donacijom od 3 milijuna eura. Popis nije konačan. Napokon se oglasio i Hrvatski Crveni križ, objavljujući broj računa za pomoć unesrećenima na Filipinima.
Novinari s terena donose priče o ljudskim sudbinama. Tako je veliku pozornost privuklo rođenje male djevojčice u porušenoj zgradi zračne luke u Taclobanu. Dobila je ime Beatrize, po svojoj baki, koju su dva dana prije odnijeli golemi valovi.
Tu je i priča o Jenny Dela Cruz iz Taclobana. U osmom je mjesecu trudnoće. Izgubila je 11 članova svoje obitelji uključujući i dvogodišnju kćer. Suočena s očajem iza sebe i novim životom koji bi uskoro trebala donijeti na svijet, kaže da jedino što se može učiniti u ovakvoj situaciji jest ”preživjeti dan”.
Mnogi su poginuli u moru kamo su ih odvukli ogromni valovi. Na nekim područjima bili su visoki i 15 metara, udari vjetra dosezali su 275 kilometara na sat, nosili su i rušili sve pred sobom. Iza sebe ostavili su pustoš, tisuće mrtvih i stotine tisuća raseljenih. Mrtve treba pokopati, a preživjelima pomoći. ”Mi trebamo hranu”, očajnički je natpis upućenim onima koji ga žele vidjeti.