novinarstvo s potpisom
Ivo Goldstein
Foto: Denis Lovrović
Premijer Plenković prije desetak dana na svečanosti Srpskog narodnog vijeća na pravoslavni Badnjak izjavio je da “i kao što se trajno pomirenje između Francuske i Njemačke nije dogodilo preko noći, trebat će još vremena da zacijele još svježe rane u odnosima između Hrvatske i Srbije”. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Goran Stanz
Savršenom nezainteresiranošću svi su hrvatski mediji, ali i državna vlast, diplomacija, ukupna javnost, ispratili ono što se zadnjih tjedana i mjeseci zbiva na Kosovu i oko njega, a što bi se, ukratko, moglo svesti na postupno uvođenje i afirmiranje ideje o “povijesnom razgraničenju” Srba i Albanaca, što bi zatim, protokom vremena i svojevrsnim metastaziranjem ideje dovelo i do daljnjih razgraničenja te do podjele Makedonije i Bosne i Hercegovine, i do dovođenja Srbije na sedamdesetak kilometara od Zagreba. [Read more…]
Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list
Čovjek kojeg danas hejta polovica Hrvatske – Milorad Pupovac – u političkom se životu ove zemlje prvi put zaozbiljno pojavio u periodu između ljeta 1990., kad su budući krajiški pobunjenici barikadama presjekli Hrvatsku, te jeseni 1991., kad su se oružane čarke definitivno preobrazile u teški, odvratni rat. [Read more…]
Polemika koju su Beograd i Zagreb, Dačić u govoru u UN-u i hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova vodili povodom sjećanja na holokaust, nastavak je ”rata drugim sredstvima” Srbije i Hrvatske. [Read more…]
Denis Romac
Slovenske su kazne, baš kao što je i najavljeno, stigle u Savudriju. Slovenija je realizirala svoju prijetnju da će kažnjavati hrvatske ribare koje zatekne u ”slovenskom moru”. Savudrijskim ribarima nedavno je u Zagrebu rečeno da i dalje ribare kao što su ribarili dosad, na istim mjestima kao i prije. U Zagrebu su im obećali da će ih zaštititi od slovenske policije i ribarske inspekcije. [Read more…]
Denis Romac
Najnovija makljaža na relaciji Zagreb – Beograd sigurno predstavlja vjetar u leđa HDZ-u, bratskoj stranci Vučićevih naprednjaka, kao što će zasigurno koristiti i Kovačevom beogradskom kolegi Ivici Dačiću, srpskom šefu diplomacije, koji je u prvim redovima novog hrvatsko-srpskog fronta – ili srpsko-hrvatskog, svejedno – započeo svoju kampanju za predsjedničke izbore u Srbiji sljedeće godine Hrvatska je članica Europske unije, kojoj se Srbija želi priključiti. Kao članica, Hrvatska odlučuje o svakom koraku što ga Srbija napravi u svojim pregovorima s EU-om.
Bez suglasnosti Hrvatske Srbija tako ne može otvoriti ni zatvoriti nijedno pregovaračko poglavlje. Zbog čega onda Hrvatska, kao članica EU-a i NATO saveza, svoj nesumnjivo superiorni položaj ne uspijeva artikulirati u odnosima sa Srbijom?
Srpski čelnici posljednjih dana najtežom verbalnom kanonadom tuku po Hrvatskoj i njezinim čelnicima, čemu uglavnom neuspješno i nemušto pokušava parirati uglavnom samo šef diplomacije Miro Kovač koji se time, međutim, pokušava profilirati u neumornog zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa.
Upravo u tome i jest stvar. Nije, naime, bitno što Kovač govori i koliko je uspješan u tome što radi, nije važno što već mjesecima, naravno neuspješno, pokušava uvjeriti Europu da Srbija mora ukinuti svoj zakon koji joj omogućava progon ratnih zločinaca, nije važno je li Kovač kao ministar vanjskih poslova doista učinio sve što je mogao i trebao kako bi spriječio zloupotrebe srpskog zakona o tzv. univerzalnoj jurisdikciji, bitno je jedino da je za prosječnog desnog birača upravo Kovač onaj koji se hrabro i neumorno svađa sa Srbima, čime postaje neustrašivi borac za ”našu stvar”, a to je vrlina koja je osobito na cijeni u ovom trenutku, samo nekoliko tjedana prije još jednog izlaska na birališta.
Možda nikad nećemo doznati sve okolnosti pod kojima je izbio, ali ako najnoviji val hrvatsko-srpskog zaoštravanja stavimo u konkretan političko-regionalni kontekst, onda se jasno nameće zaključak kome će taj rat koristiti i tko bi od njega mogao najviše politički profitirati.
Ponajprije upravo Kovačevom HDZ-u, koji će se, ako ne dođe do bitnih pomaka, najviše okoristiti umjetno stvorenom antisrpskom histerijom u Hrvatskoj, baš kao što je i stranka Aleksandra Vučića prije nekoliko mjeseci politički najviše profitirala kada je uoči izvanrednih izbora u Srbiji iz Hrvatske stigla najava hrvatske blokade srpskih pregovora s EU-om, što je, recipročno, tada dovelo do stvaranja antihrvatske histerije u Srbiji.
Najnovija makljaža na relaciji Zagreb – Beograd sigurno predstavlja vjetar u leđa HDZ-u, bratskoj stranci Vučićevih naprednjaka, kao što će zasigurno koristiti i Kovačevom beogradskom kolegi Ivici Dačiću, srpskom šefu diplomacije, koji je u prvim redovima novog hrvatsko-srpskog fronta – ili srpsko-hrvatskog, svejedno – započeo svoju kampanju za predsjedničke izbore u Srbiji sljedeće godine.
Na tim će izborima Dačić biti predsjednički kandidat socijalista, nekoć stranke Slobodana Miloševića, čiju je rehabilitaciju, u istom kontekstu, Dačić upravo inicirao, a protiv čega Kovač, zanimljivo, nije prosvjedovao.
Riječ je, dakle, o umjetnom, a vrlo vjerojatno i dogovorenom i pomno koordiniranom sukobu, koji se vodi po dobro poznatom obrascu, kojeg smo na ovim prostorima već iskusili, primjerice u prvoj polovici prošlog desetljeća, kada se zbog unutarnjopolitičkih potreba Zagreba i Ljubljane također razbuktao fingirani ribarski rat u Piranskom zaljevu.
A to što je tadašnji rat s Ljubljanom ipak bio drukčiji od sadašnjeg rata s Beogradom, bez aktualnih hrvatsko-srpskih verbalnih brutalnosti, valja, dakako, pripisati tadašnjim političkim standardima i drukčijim povijesnim odnosima, a ne suštinskim razlikama.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Vladimir Todorić
Rat u bivšoj Jugoslaviji je bio biznis. Krvavi unosan biznis.
Sirotinja je verovala slepo svojim liderima, ubijala jedna drugu u zanosu nacionalne mržnje dok su lideri Srba, Hrvata i Bošnjaka gomilali svoje lično bogatstvo.
Karikaturalno jednostavna istina. [Read more…]
Foto: Darko Jelinek
Premijer Zoran Milanović već jako, jako dugo nije dao veliki intervju novinama ili portalima. Od njegovih zadnjih opsežnijih javnih istupa i previše se toga promijenilo: SDP-u ponovno raste rejting, pa se gotovo izjednačuje s HDZ-om, a rejting raste i Vladi, prvi put nakon više od dvije godine. Što je najvažnije, uporno rastu i podaci o hrvatskim gospodarskim performansama. [Read more…]
Zagreb je lijepo, s poštovanjem i dostojanstveno dočekao novog zagrebačko-ljubljanskog mitropolitu Srpske pravoslavne crkve Porfirija (Perića). Imao sam čast kao osobno pozvani ekumenski gost sudjelovati na svečanom bogosluženju ustoličenja u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg te tako izbliza pratiti ovu značajnu inauguraciju, a poslije nje i u okviru svečanog ručka razgovarati s većim brojem srpskih crkvenih i političkih visokodostojanstvenika.
Značajno je što je Hrvatska televizija (po prvi puta) uživo prenosila trosatnu svečanost ustoličenja mitropolite te tako još jednom potvrdila svoju europsku orijentaciju, afirmaciju vjerskog pluralizma u Hrvatskoj i nadasve potrebnu ekumensku edukaciju našeg naroda. Veliki dio duhovno i liturgijski nedovoljno opismenjene javnosti je vjerojatno slabo ili nikako razumio živopisni, ali sadržajem njima nerazumljiv (naj)duži dio liturgijskog ”pojanja i kajanja”, a neki prisutnici su se odmah složili sa mnom kako je pravoslavlju pod hitno potrebna liturgijska reforma slična katoličkoj s Drugog vatikanskog sabora.
Počasni gosti su znakovito svjedočili o nekoj novoj vrsti ”bratstva i jedinstva” jer su u prvim redovima osim vatikanskog nuncija sjedili kardinal Bozanić, nadbiskup beogradski Hočevar, izaslanica predsjednika Republike Srbije Nikolića, srpski ministar vanjskih poslova Dačić i niz drugih ekumenskih gostiju i istaknutih srpskih političara iz Beograda i Bosne. Sličnu smo sliku vidjeli i na svečanom ručku gdje je predsjednik Josipović sjedio pokraj patrijarha Irineja, a za svakim stolom zajedništvo dijelili klerici i laici različitih vjera i narodnosti.
U Hrvatskoj je domoljubnoj javnosti s određenom zebnjom očekivan prvi ovogodišnji posjet patrijarha Irineja i njegove visoke arhijerejske pratnje. Početkom godine je, naime, na nož dočekana patrijarhova božićno-novogodišnja poslanica u kojoj je nakon duhovnog uvoda na etnofiletistički način ratobornom retorikom krenuo u obranu svetosavskog srpstva ”svih i svuda” izvan Republike Srbije i anatemizaciju onih koji ga realno ili prividno ugrožavaju.
Hrvati su bili zgroženi patrijarhovom polušešeljevskom geografijom u toj čestitki koju je uputio ”svoj braći i sestrama u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i u Baniji, koji ponovno doživljavaju, kao i pre 20 godina progone i stradanja zbog svog imena, pisma i jezika”.
Uz pomoć razbijački raspoloženih vukovarskih stožeraša i otvorenu podršku nekih hrvatskih biskupa patrijarh je tada nastavio: ”Čitav slobodoljubivi svet stoji nem i zapanjen pred činjenicom da se brutalno progoni jedno pismo, u ovom slučaju ćirilica, pismo svete braće Ćirila i Metodija. Posebno smo zabrinuti pred činjenicom da se pitanje ćirilice koristi kao paravan za nastavak progona srpskog naroda u Hrvatskoj, za zastrašivanje Srba i njihovo odvraćanje od povratka na ognjišta.”
Ta je svečana poruka (supotpisana od svih episkopa) integralno čitana na pravoslavni Božić u svim srpskim crkvama, pa je zgražanje u Hrvatskoj nakon medijskog prijenosa bilo još veće i razumljivije. Jedino je tadašnji mudri i neprežaljeni mitropolit Jovan izuzetno hrabro i politički mudro posegnuo za nedopuštenim cenzorskim škaricama, pa su pri čitanju poslanice u ovom istom hramu gore citirane optužbe ispuštene.
To je dovelo do ozbiljnog prijepora između Zagreba i Beograda i teških optužbi na račun (neki su čak napisali ”pro-ustaškog”) mitropolite Jovana. Ne izostaju interpretacije da su u tome nanijete boli dovele do neočekivane Jovanove smrti nekoliko mjeseci kasnije.
Predinauguracijskim napetostima je pridonijelo i nedavno pismo patrijarha Irineja upućeno papi Franji kao protest protiv najavljene kanonizacije od SPC još uvijek demoniziranog kardinala Stepinca.
U tom kontekstu je način na koji je patrijarh vodio svečanu liturgiju i sam čin ustoličenja bilo pravo osvježenje i navjestitelj nade obnove povjerenja između dviju crkava i naroda. Svetom arhijerejskom sinodu se mora čestitati na izboru Porfirija za zagrebačko-ljubljanskog metropolitu. Bio je to politički i duhovno gledano mudar izbor mlađeg, politički razboritog, duhovno i intelektualno visoko profiliranog i izuzetno sposobnog crkvenog lidera.
Porfirije iz svoje Vojvodine donosi umjerenost i toleranciju, ali i pozitivno iskustvo u suradnji s tamošnjim katolicima i protestantima različitih nacionalnosti. U svom vizionarski impresivnom i osobnom toplinom prožetom nastupnom govoru naglasio je da u Zagreb dolazi s radošću, bez predrasuda i otvorena srca. Najavio je da će se rukovoditi s tri načela: dijalogom, praštanjem i pomirenjem te da će ugledom na Krista intencionalno graditi mostove između ljudi, vjera i naroda.
Znakovito je što je svoj životni put usporedio s Petrom Preradovićem na čijem trgu se nalazi pravoslavni hram u kojem je ustoličen. Na vrlo simpatičan način je u kontekstu svoje želje da se on i ”beli Zagreb grad vole javno” citirao i Arsena Dedića ”koji čini čast hrvatskoj i srpskoj kulturi”.
Slušajući Porfirija prisjetio sam se (opet!) evangeličkog teologa Dietricha Bonhoeffera: ”Nije na nama da proreknemo – ali taj dan će doći – kada će ljudi biti ponovo pozvani da Božju Riječ izgovore tako da ona mogne promijeniti i obnoviti svijet. Bit će to govor nove pravednosti i istine, govor koji naviješta mir među ljudima i približavanje Božjeg kraljevstva”.
Bilo bi predivno da pravoslavni zajedno sa svima nama koji nosimo ime Kristovo u Hrvatskoj i šire na Balkanu pozorno prisluhnu i radosno se odazovu onom prekrasno izrečenom pozivu u liturgiji istočne crkve: ”Budite uskršnji ljudi koji su našli novi put što vodi u neslućene daljine, izvucite se iz svoje skučenosti i potražite svjetlo. Dođite, pustite da kroz vas djeluje Krist Gospodin, uskršnji pobjednik. Naučite tajnu velike ljubavi i kličite s nama Aleluja”!
Od čestnejšeg Dositeja Obradovića, prvog srpskog Evropljanina po obrazovanju i duhu, prvog popečitelja prosveščenija posle Prvog srpskog ustanka, lista ministara kulture je duga i lelujava. Koga sve tu ne možete naći, za dva veka menjala su se i padala carstva i države, a partijske podele i zađevice su uvek na začelju kolone ostavljale ministra kulture, kad se podele resori na kojima se može odlomiti dobar komad domaćih i inostranih ulaganja. Na upravo održanoj premijeri nove verzije Nušićeve “Gospođe ministarke”, koja je senzacionalno odjeknula kao direktna replika na današnje mentalitete i vladajuće kreature, videlo se da je Nušić naš savremenik. I obratno, malo se šta menjalo u ovoj mlakoj žabokrečini.
Kad je ovog leta, samo posle prve godine mandata srpska vlada (dvojac sa mnogo kormilara, Dačić-Vučić) najavila rekonstrukciju i promenu najneuspešnijih, nastala je velika javna pometnja. A ko beše uspešan u rasponu od Velje Ilića do Milutina Mrkonjića, likova koji su svakim javnim istupom evocirali prizore sa kafanskih kermesa na Ibarskoj magistrali? Pa ipak, u oštroj konkurenciji u medijskim anketama, posebno se isticao minister kulture Bratislav Petković, čovek poznat kao kolekcionar starih automobila (lep hobi, nema šta).
Posle niza smetenjaka i zalutalih na tom poslu (bilo je tu ponajviše poznatih glumaca koji su glumu nastavljali na pogrešnom mestu), B.P. je zablistao nizom montipajtonovskih zamisli. Najpre se proslavio izjavom da na udarno mesto u Narodnom muzeju treba staviti krvavu Karađorđevu košulju (to je jedna od onih “patriotskih” izmišljotina za zaglupljivanje inače sluđenog plebsa). Potom se, ničim izazvan, proslavio doskočicom kako Narodni muzej valja preseliti u istorijsku zgradu Pošte 1 (sto godina se dobro drži, jer nije građena u godinama soc. obnove i izgradnje, posle kojih se grad guši u poluruševinama). Razlog: više niko ne piše pisma, pa čemu Pošta!
Ali ovaj novokomponovani patriota se ponajviše proslavio proklamacijom da kultura mora da bude rodoljubna, dok je prvi do njega, Državni sekretar, objavio knjigu “Rodoljupci i rodomrsci” sa dvema listama, od kojih je najzanimljivija ona za odstrel (R. Konstantinović, Goran Marković, Biljana Srbljanović…) Uzgred, tako je sastavio komisije za finansiranje kulturnih programa da su najbolji časopisi poput “Gradca”, zrenjaninske “Ulaznice”, niške “Gradine” dobili ukupno – nulu! A odluku komisije za festival, koja je sjajan džez-festival Nišvil otpisala kao nepotreban, ministar je branio neverovatnom rečenicom: džezisti su entuzijasti, oni sviraju za svoju dušu, pa zašto bismo ih plaćali!
Posle ovakvog niza suludih ideja (u situaciji kad su najbolja pozorišta, Jugoslovensko dramsko pozorišta i Atelje 212, dočekala zimu sa isključenom strujom i ukupnim sredstvima za samo jednu premijeru, od uobičajenih 15-16), bilo je zanimljivo videti šta će se desiti. I odjednom, u zemlji Nedođiji se događa nešto krajnje neočekivano. Za novog ministra kulture postavljen je dugogodišnji director Beogradske filharmonije Ivan Tasovac (48), koji je sjajnu karijeru pijaniste školovanog na Moskovskom konzervatoriju zamenio direktorskim mestom, stvorivši za 12 godina od osrednjeg orkestra muzičko telo koje može da se meri sa boljim evropskim ansamblima. Odlično osmišljenim marketingom svake godine munjevito bi rasprodao abonmane, domišljatim i drskim komentarima neprekidno je izazivao oprečne reakcije, a mnoge je nervirao svojom pankerski nakostrešenom frizurom. Kad su ga novinari prvih dana pitali za komentar o stanju u Ministarstvu, samo je kratko odbrusio: “Kad sam video šta zatičem, digla mi se kosa na glavi!”
Već prvih dana, iz upravljačkog i savetničkog sastava uklonio je ozloglašene “patriotske” štetočine, postavio nove komisije, proglasio da će svi sastanci komisija i upravnih odbora širom zemlje biti otvoreni za javnost. No to je samo početak. Zatiče potpuno urušeno stanje gotovo svih kulturnih institucija, izdavači su u očajnom stanju, knjižare postoje samo u nekoliko gradova, van Beograda ima samo desetak bioskopa, a i sam Beograd je kriminalnom odlukom gradske uprave pre desetak godina prodao jednom tajkunu bioskopsku mrežu (14 dvorana, od kojih su 4 istorijska zdanja, koja su morala da budu zaštićena kao nacionalno dobro), po ceni za staro gvožđe! Pored četiri bioskopa u kojima sam odrastao, koja sada služe zakatančena kao smetlište, prolazim maltene svakog dana. Ministarstvo nije moglo u to da se umeša, jer je gradska skupština dobijala procente (uobičajenih 10 odsto), za dilove sa ratnim profiterima i novokomponovanim tajkunima…
Ministar je nasledio deo budžeta, 0,62 odsto, što je kriminalno nisko. Ako Crna Gora izdvaja za kulturu 2,4, onda vam je jasno kako se nisko palo. Ali nošen obećanjima na osnovu kojih je pristao da se igra ministra, Tasovac je uspeo da za novi otkup knjiga (za 173 gradske biblioteke širom zemlje) dobije 90 miliona dinara, dvostruko više nego lane. Filmskom centru Srbije je volšebno obezbedio novih 120 miliona za nove filmske projekte. Raspisao je nove konkurse za direktorska mesta kulturnih institucija, no tu je naleteo na veliku klopku: u većini upravnih odbora (koji će birati direktore) sede politički plaćenici iz nekoliko proteklih podela vlasti… Priča o oslanjanju na stvaraoce i profesionalce već se na ovoj stepenici može pretvoriti u praznu floskulu.
Tasovac ima mnogo zluradih posmatrača sa tribina. A njemu valja pomoći, dok sam ne umakne glavom bez obzira.
