Kršćanstvo, unatoč izrazitoj, gotovo poslovičnoj poniznosti i poslušnosti koju zahtijeva od svojih sljedbenika, odašilje jednu nevjerojatno snažnu poruku, očitovanu kroz inicijaciju ljubavi — ljubavi prema Svevišnjem, i dobivanju te iste ljubavi natrag, od Svevišnjeg. Ljubav nadnaravnog Stvoritelja prema svojim vjernicima jedna je od glavnih originalnosti kršćanstva. [Read more…]
Ne spuštajte se na razinu predsjednice
Unazad nekoliko godina internetom je kružila priča iz jedne praške škole. Učenik je opsovao u razredu, učiteljica ga je prekorila i upozorila na nedolično ponašanje. Trinaestogodišnjak joj je uzvratio pitanjem zašto ne bi mogao psovati on, kad to javno radi predsjednik države Miloš Zeman. Učiteljica mu je odgovorila: ”Ne spuštaj se, molim te, na razinu predsjednika!” [Read more…]
Papa Franjo, čovjek od riječi
Dario Edoardo Viganò bio je od 2015. do 2018. perfekt vatikanskoga Sekretarijata za komunikaciju, dakle, odgovoran za audiovizualnu komunikaciju pape Franje sa svijetom. Njemu dugujemo brigu za odlične snimke Papinih susreta, govora i putovanja, video-susreta s kršćanskim zajednicama diljem svijeta, kao i njegovu prisutnost na društvenim mrežama (Twitteru i Instagramu). [Read more…]
Budimo prijatelji s pripadnicima različitih religija
Gotovo da smo navikli vidjeti pripadnike religija tamo gdje se rađaju podijeljenosti i nasilja, gdje se govori s prezirom ili s osjećajem nadmoći o ljudima drugih uvjerenja i vjera, gdje se osuđuju drukčiji, gdje se pokušava utjecati na politiku u ime vlastitih interesa, gdje je zalaganje za socijalna pravdu, za najsiromašnije, marginalizirane i diskriminirane posljednja briga. [Read more…]
Sekularno i religijsko u razgovoru
Zoran Grozdanov i Nebojša Zelič (ur.), ”Vjera u dijalog – Sekularno i religijsko u dijalogu”, CeKaDe& Ex libris, Rijeka, 2017.
Dopustite, na početku, istinitu anegdotu: zagrebačka je obitelj prije nekoliko godina posjetila rođake koji žive u Londonu. Domaćini su ponudili zajednički posjet njihovoj mjesnoj anglikanskoj crkvi, ne krijući da je jednom tjedno posjećuju iz stanovitih, u britanskome društvu uobičajenih svjetovnih razloga, a ne zbog istinskoga vjerskog uvjerenja. [Read more…]
Na istom zadatku u borbi protiv terorizma
Na posljednji teroristički napad u Parizu reagirao je i Charlie Hebdo, satirički časopis čiji su ljudi bili meta i žrtve siječanjskog pokolja u francuskoj prijestolnici. Sada su objavili karikaturu Francuza koji se protiv terorizma bori šampanjcem. Držeći u jednoj ruci bocu, a u drugoj čašu, on pleše dok pjenušac iz njegova tijela curi kroz rupe do metaka kao iz izrešetane bačve. [Read more…]
Ljevičarske litanije
‘‘Jučer je, u Washingtonu, nekoliko mudrih ekonomista, financijskih stručnjaka i kapitalista sjelo za stol s Dalaj Lamom te su ga na kraju, pomalo bogobojažljivo, zapitali što to čovjeka čini sretnim. To očigledno nije novac, rekoše, valjda iz vlastitog iskustva.“ Tako, u Delu od 22. veljače svoju kolumnu, u dragoj mi rubrici Dobro jutro, započinje jedna od najboljih novinarki – Zorana Baković. Dalaj Lama je ponovo, a što bi drugo, rekao ono što stalno ponavlja: ‘‘Prvo moramo početi od sebe. Na svijetu živi sedam milijardi pojedinaca, a sreću i mir gradi baš svatko od nas. Isto vrijedi za nesreću i nasilje.“
Zorana Dalaj Lamu opisuje ‘‘s osmijehom od kojeg se ne možete obraniti, koji razotkriva naivnu ironiju svetačkog života“, te dalje izvještava: ‘‘Nakon toga su brižno počešljani akademici, bankari i ulagači sa živim Budom razmijenili nekoliko dosjetki i prigovorili mu kako se u javnosti govori da je marksist i da ne voli kapitalizam. I na to se samo osmjehnuo i dio svoje kase1) prebacio na lijevo (pozor! op. M. K) rame te nekoliko puta ponovio da pojedinac, u kojega vjeruje, dobije više kad daje, nego kad uzima, te ako im se takvo razmišljanje čini protukapitalističkim i ljevičarskim, tada neka sami potraže odgovor na pitanje o sreći.“
Pročitavši taj tekst odmah mi je postalo jasno da je Zorana Baković ljevičarka! U nju sam sumnjala već dugo vremena čitajući njene potresne tekstove o ropskom iskorištavanju djece i žena u Kini, ali i kojekuda drugdje, o srušenoj zgradi koja je pobila šivačice košulja za razvikane robne marke, o đacima naguranim u negrijane, ledene učionice…
Najgore od svega je što se u ljevičarskom okruženju nalazi i sam papa Franjo. Dokaze o tome na www.autograf.hr možete čitati u redovnoj kolumni posvećenoj njemu, pa neću o tome. Kada se sam Papa vraća osnovama kršćanstva, Kristovom nauku o ljubavi, suosjećajnosti, bratstvu i sestrinstvu, pravednosti i suradnji za dobrobit sviju, tada je to jasan dokaz da na svijetu više ništa nije onakvo kakvo je do malo prije bilo
Istovremeno je postalo neupitno jasno da sam i ja ljevičarka jer ovdje pišem te ljevičarske litanije. Dapače, sukriva sam što se u Sloveniji uspostavlja Udružena ljevica, u kojoj su, na početku, ulazak u savez potvrdili Stranka za trajni razvoj Slovenije – TRS (izrasla iz istoimenog pokreta koji sam ja, njegova majka, suustanovila u jesen 2011. godine), Demokratska stranka rada i stranka Inicijativa za demokratski socijalizam. U subotu 1. ožujka u Ljubljanu dolaze osobno oni Aleksis Cipras2) kako bi nas povezao s europskom ljevicom, a onda u zajednički boj za europski parlament: ‘‘U boj za drukčiju Sloveniju, ali i za drukčiju Europu i svijet, u kojem na prvom mjestu više neće biti profit već čovjek!“
Ljevičarstvo se širi poput epidemije! Mislite kako? Poput gljiva poslije kiše u Sloveniji raste nenovčana razmjena, što je sigurno ljevičarska urota! Imamo Zelerazmjenu (Zelemenjavo), Knjigomenjačnicu (Knjigobežnico), Tekstilnicu (Tekstilnico), da nabrojim samo nekoliko robnih mjenjačnica: doneseš povrće, gljive orahe, sadnice, domaću marmeladu, čajeve i ljekovito bilje i zamijeniš za ono što trebaš. Doneseš knjige koje si pročitao i uzmeš jednak broj onih koje još nisi. Doneseš odjeću koja ti je dodijala i odneseš isto toliko komada koji su dodijali drugima. Odjeću možemo pokloniti malenim socijalnim poduzećima koja ju prerađuju i jeftino preprodaju.
U tim poduzećima –strepite, sve ih je više – imaju posao i plaću, zajedno sa svim ostalim davanjima, ljudi koji se teško zapošljavaju: invalidi, bivši narkomani, poneki bivši zatvorenik… Trgovinicu s rabljenom odjećom imaju i moji frendovi Kraljevi ulice3). To su klošari koji stvaraju i prodaju časopis Kraljevi ulice, popravljaju nekakve stare aparate, pomažu kod najrazličitijih radova, stvarno pravi dečki. Okuženi ljevičarskom bolešću, he, he…
Posljednjih se godina Slovenijom trči posebna štafeta – Štafeta sjemenja. Ljudi razmjenjuju autohtono sjemenje kako bi sačuvali domaće sorte. Sjemenka za sjemenku, bez novaca! A da ne govorimo o lokalnim zajednicama koje su počele upotrebljavati svoj vlastiti novac. Postoje. I bit će ih još više. Jer zašto bi plaćali novcem koji nam posuđuju velekapitalisti kako bi nas njime vezali za sebe, a onda isisavali naše prenapuhane kamate te jeftino kupovali državno ‘‘obiteljsko srebro“.? Fuj i fuj takav novac koji od nas radi ovisnu koloniju – ljevičarska je litanija!
‘‘Jedan od filozofski raspoloženih kapitalista objasnio je kako su mu joga i vjera osjetno pomogle u donošenju pravih poslovnih odluka“, zaključuje izvještavanje izvrsna Zorana Baković. Dalaj Lama, ‘‘svetac koji nikako ne prestaje biti čovjekom“, je rekao: ‘‘Molitva ne ostvaruje želje. Budist sam i dnevno molim pet ili šest sati. Ali sretnim me ne čini to što radim, već ono što pružam ljudima oko sebe.“
Čitam novine i vidim kako ljevičarstvo prodire preko granica i prelazi vremenske udaljenosti. Uvjerena sam da je i k nama od nekamo uletilo. Čitam kako na Zemlju dolazi sve više vanzemaljaca. Zato jer vide u kojoj smo mjeri uništili naš planet, zato jer misle da ćemo ga pogubiti ako odmah ne stanemo na kočnicu i kažemo NE iskorištavanju, potrošaštvu, profiterstvu, dakle svemu što je svojstveno vulgarno pohlepnom neoliberalizmu. Pa neka se radi samo o zatrovanom zraku, vodi i zemlji u nekoj Nedođiji, adio čovječanstvo!
I dolaze vanzemaljci da bi nas osvijestili, piše, kako bi nam pomogli ponovo uspostaviti prirodnu ravnotežu i kako bi nas podržavali u trajnom, prirodi prijaznom razvoju. Pri tome se ne govori o povećanom gospodarskom rastu, o konkurentnosti i nadmetanju, nimalo! Ma gledaj, ovdje se sigurno radi o ljevičarskoj uroti iz svemira čim se govori o brižnom čuvanju onoga što nam je dano na upravljanje i korištenje: života! Našeg vlastitog, pa života svih životinja i biljaka, uopće svega što diše i živi. Svi smo Jedno, svi smo međusobno suodgovorni tobože mrmljaju tu ljevičarsku litaniju ta bića s drugih planeta…
Policija više ne čuva palaču ukrajinskog predsjednika, stala je na stranu ustanika. Ljevičarska urota! Ustanici su obećali: Ne, više nećemo uništavati, pa ni rezidenciju Viktora Janukoviča u kojoj je golf igralište, pa čak i zoološki vrt, nećemo to uništiti; i to je, najvjerojatnije, posljedica uputa ljevičarskih vanzemaljaca. Jer kako bismo inače objasnili činjenicu da su policajci stali na stranu poniženih i obespravljenih, te da u bijesu nije spaljena rezidencija čovjeka koji utjelovljuje korupciju, diktaturu i odnarođenost vlasti?
Najgore od svega je što se u ljevičarskom okruženju nalazi i sam papa Franjo. Dokaze o tome na www.autograf.hr možete čitati u redovnoj kolumni posvećenoj njemu, pa neću o tome. Kada se sam Papa vraća osnovama kršćanstva, Kristovom nauku o ljubavi, suosjećajnosti, bratstvu i sestrinstvu, pravednosti i suradnji za dobrobit sviju, tada je to jasan dokaz da na svijetu više ništa nije onakvo kakvo je do malo prije bilo.
‘‘Jedan od filozofski raspoloženih kapitalista objasnio je kako su mu joga i vjera osjetno pomogle u donošenju pravih poslovnih odluka“, zaključuje izvještavanje izvrsna Zorana Baković. Dalaj Lama, ‘‘svetac koji nikako ne prestaje biti čovjekom“, je rekao: ‘‘Molitva ne ostvaruje želje. Budist sam i dnevno molim pet ili šest sati. Ali sretnim me ne čini to što radim, već ono što pružam ljudima oko sebe.“
Tako neka bude! Amen.
_________________
1) Kasa, odjeća budističkih redovnika.
2) Aleksis Cipras (Alexis Tsipras) lider grčke oporbene partije SYRIZA
3) Kralji ulice, ne odnosi se na zagrebačku glazbenu skupinu Kraljevi ulice.
Prejaka riječ
Sintagma ”prejaka riječ” dolazi nam iz poezije. A ako igdje ”prolaze” prejake riječi onda prolaze u poeziji, pa ipak je pjesnik upozorio ”ubi me prejaka reč”. Prejaka bi riječ bila ona koja u pjesničkom zanosu znači ozbiljan disbalans između označitelja i označenog ili jednostavno rečeno neadekvatnu kvalifikaciju (do)življenog ili mišljenog.
Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa. Super ili katastrofa reći će vam podjednako perač ulice, penzioner i student filozofije, svejedno koju od tih osoba što na ulici pitali.
Pozitivna je kvalifikacija – super – tu da bi podjednako odgovorila na pitanje: kakav je danas dan? što mislite za najavu povećanja penzije? kako je bilo na ispitu? Ili negativna – katastrofa – što mislite o čistoći naših ulica? kako živite? vaš stav o studentskom standardu?
Živjeti u vremenu ”buke i bijesa” informacija, posezanje za verbalnim senzacionalizmom čini gotovo običnim. Čak su i sva atribuiranja koja čujemo na ulici, u tramvaju, koliko god krajnje reducirana, osiromašena do banalnosti koja i nema više potrebu skrivati najdublje ponore neobrazovanja, zaražena opozitnim floskulama: super – katastrofa
Na muci se u takvoj situaciji nađu novinari koji očekuju čuti mišljenje, bilo kakvo, a dobiju samo ”super” i ”katastrofa”. Isto za kvar nuklearke u Japanu, za uspjeh bh. nogometaša ili neadekvatnu presudu Haškog suda. Pritom, dakako, nipošto ne amnestiram novinare… Tek su ponori njihova neznanja – katastrofa!
Otkud poplava ”prejake riječi”? Iz političkog govora, koji masovno generira neadekvatan govor iza kojega ne stoji odgovarajući sadržaj. Riječ je o govoru ispražnjenom od smisla, neobvezujućem govoru, kako je to nekoć elaborirao Slobodan Inić u svojoj studiji Govorite li politički (Beograd, 1984.). Još kamo sreće da je današnji politički govor i upola dobacio do njegovih uvida!
Za ovu prigodu kao primjer navodim tri slike u kojima su ”prejake riječi” samo one upotrijebljene pretenciozno.
A) U Sarajevu se do pred rat, u Skenderiji, održavao najveći bosanskohercegovački Novogodišnji vašar. Tu je pola BiH dolazilo na prigodne predblagdanske rasprodaje: od gaća i čarapa do televizora i veš-mašina. U tramvaje se i autobuse nije moglo ući od onih koji su nosili jorgane, deke, jastuke, zimsku odjeću… Stvari koje se zovu bijela tehnika ipak su odvožene na trošak prodavca. Skenderija je bila mjesto vašara, sajmova i salona. I jasno je znao i najobičniji puk, što je što i što koja riječ označuje.
Više nisam siguran da znam što u današnjem Sarajevu koja riječ što znači. Neću reći da idem na sajmove ili salone, ali na vašare – da. Vašare knjiga. Dok ovo pišem privodi se kraju Zimski salon knjige, u proljeće bude Sajam knjige, ali ni nakon toliko godina nisam uočio bitnu razliku. Nekako je stidljivo, kao sramotna, nestala riječ vašar, ali su i salon (koji bi trebao značiti nešto manje, ali decentno) i sajam (kao velika specijalizirana poslovna priredba), najbliže vašaru u njegovu u nas kolokvijalnom smislu. Ovaj, pak, Zimski salon, pravi je pravcati Novogodišnji vašar. I neka ga. Zašto ne bi i knjiga bila vašarska zabava. Ali što s imenovanjem? Da čovjek ne ode tamo i ne vidi sav taj vašar još bi se osjećao nekako salonski.
B) Dok se cijeli svijet, uz svu pompu i patetiku te, kao i uvijek, pohvalu zakašnjelu trijumfu pravde, opraštao od Mandele, a neki ga od svjetskih političara uspoređivali s Lincolnom i Gandhijem, naše su novine posegnule za naslovom: ”Treba biti inspiracija bh. političarima”! Ne samo pretenciozno, nego i do suza smiješno.
Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!
Pobogu, Mandela je pola stoljeća mogao biti inspiracija samo svjetskim misicama koje su znale da nemaju nikakve šanse pobijediti, ako ne spomenu Mandelu, eventualno Dalaj-lamu, dok Kina nije postala svjetska ekonomska sila, i Majku Terezu, dok je još bila živa. I nikome više!
Danas, kad uopće nema politike, kako bi to rekao Rajko Grlić, politike koja znači ideju, pokret, kad nema više velikana profila Adenauera, Kennedyja ili Brandta, nego je sve svedeno na kleptokraciju i političke (bez)ličnosti, da Mandela negdje i nekome, pa još u BiH bude inspiracija?! No, eto, papir sve trpi, pa i glupost za koju je malo samo nedoučen novinar, nego je potreban i još barem jedan nabildan urednik ili plavuša koja pretendira biti mis svijeta.
C) Nedavno obilježavanje 70. obljetnice ZAVNOBiH-a, kad je u Mrkonjić Gradu ratne 1943. donesena deklaracija kojom se ustvrđuje da BiH nije ni hrvatska ni srpska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, netko je prozvao rodnim listom BiH. I bilo bi to simpatično metaforičko govorenje blizu istini o rođenju suvremene BiH. No, nekako iza rata netko je bez imalo dara i sklonosti metafori, ali svakako mitomanski nabrijan ”rodnim listom” prozvao Povelju Kulina bana pa se tako BiH našla u neprilici da sad zasad ima barem dva rodna lista.
Pretenciozno i bezazleno, reći će netko, pa bi se govor jakih riječi i mogao progutati ili na njega odmahnuti rukom kad to ne bi išlo dalje i dalje. A onda je isplivalo da je prvi predsjednik Predsjedništva BiH, svoju zemlju ”u amanet” ostavio turskom premijeru, a to je valjda postalo moguće nakon što je prethodni reis ustvrdio kako je Turska ”naša majka”. Sad kad on više nije reis, njegovi su prijatelji najednom otkrili da je bio suradnik Udbe. No, ta sad prejaka riječ daleko manje i opasnije zvoni od prejakih riječi koje su on i njegovi trabanti prethodno izrekli.
Prejaka riječ je zapravo i nejaka riječ, uglavnom izraz nemoći i neznanja. Ali i bezočnost i podvala izgovorena s pozicije moći.
Koliko još fašizma?
”Kada je stupio na ministarsku poziciju, rekao sam da kad te pogleda, iz njegovih očiju šiklja krv. Vidjeli ste da njegov osmijeh nije prirodan kao vaš, u njegovom osmijehu vidite samo očnjake koji su spremni za klanje.”
Ove riječi je, ako je netko već i to zaboravio, hrvatski domoljub, neformalni vlasnik Nogometnoga kluba Dinamo i svekolikoga hrvatskog nogometa Zdravko Mamić javno izrekao o ministru sporta i koječega Željku Jovanoviću. Dogodilo se to prije Šimunićeva ustaškog pozdrava, finalne ustašizacije Hrvatske i najnovije faze u razvoju u kojoj se provjerava koliko će fašizma Bruxelles dopustiti Hrvatskoj.
Dometnuo je profesor doktor Mamić još ovo:
”Zalažem se za sve ono što je njemu strano. On je najveći hrvatomrzac nakon Khuen-Héderváryja jer sve što počinje s hrvatskim, bila to Matica hrvatska ili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, hrvatska prosvjeta, učitelji, nastavnici, Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski nogometni savez, Dinamo, on jednostavno ima krvna zrnca koja pretežu na ono da mrzi sve hrvatsko i to je njegov osobni problem.”
Biva, ne zna, on, Rafael, kako bi presudio, ali bi mu samom, kaže, bilo zanimljivo vidjeti kakva bi bila njegova, Rafaelova, odluka da je Jovanović apelirao na svoju čast kad ga je Mamić optužio za spremnost na klanje, a ne na svoju sigurnost pred onima koje bi, prema Mamićevoj sugestiji, Jovanović klao
Ali i ovo:
”Ispadam sada grub, ali žalosno je da je ministar u Vladi RH, to je uvreda za hrvatskog čovjeka. Zamislite da čovjek koji je Srbin i koji nikada u životu nije radio u znanosti, prosvjeti, športu, osim što je bio dizač utega, može biti ministar najvažnijeg resora u državi. Znanost, prosvjeta, školstvo, učenici, sportaši, de facto svaki čovjek u Hrvatskoj je u tome. I onda daš takvu odgovornost čovjeku bez ikakvog iskustva i s takvom hrvatomržnjom.”
Stvar je, nekako logično, došla do suda, zagrebačkoga kaznenog, na kojemu je sudac Rafael Krešić presudio da je tim iskazima Zdravko Mamić izražavao ”osobni animozitet” prema Jovanoviću, ali da u njegovim riječima nije bilo ”poticanja na nasilje i širenja mržnje”.
Dodao je i to ”da bi bilo zanimljivo vidjeti kakva bi bila odluka da je optužnica manje ambiciozno postavljena, odnosno da ima optužbu za uvredu časti i ugleda”. Biva, ne zna, on, Rafael, kako bi presudio, ali bi mu samom, kaže, bilo zanimljivo vidjeti kakva bi bila njegova, Rafaelova, odluka da je Jovanović apelirao na svoju čast kad ga je Mamić optužio za spremnost na klanje, a ne na svoju sigurnost pred onima koje bi, prema Mamićevoj sugestiji, Jovanović klao.
Da bi javnosti bilo jasnije na što misli, sudac Krešić je stvar dodatno metaforizirao: ”Pa tko će se ovakvom izjavom naći pozvan da osjeti mržnju prema Jovanoviću?! Samo zato što je to rekao Zdravko Mamić? Mamić nije osoba baš tolikog uzora, Mamić nije Dalaj lama da bi ga se slijepo slijedilo, već je riječ o osobnom animozitetu na neprihvatljiv način.”
Jovanoviću se može dobacivati, može ga se vrijeđati – uostalom, na takvo što poziva i rečena sudska presuda, u kojoj bi “bilo zanimljivo vidjeti” – ali ne samo da Jovanovića ne možete pretući nego mu ne možete ni zapišavati vrata stana, šarati po poštanskome sandučiću, niti provoditi druge oblike nasilja nad njim
Dakle, iako iza Mamićeve izjave stoje desetine kuna i eura, što privatnoga, što javnoga novca, iako iza njega stoji delegirana moć društvene zajednice i države – jer da nije tako, ne bi raspolagao javnim novcem, niti bi zauzimao vrlo visoke položaje u hrvatskoj upravljačkoj nomenklaturi – iako je osoba iz iste svečane lože u kojoj sjedi i ministar Jovanović i pripadnik nacionalne društvene i kulturne elite, iza čijih riječi i stavova stoji većina institucija koje je uzeo u obranu pred Jovanovićem, Zdravko Mamić nije poticao nasilje. Po Rafaelu Krešiću mogao je to učiniti samo da je Dalaj lama. Znači, ako smo dobro shvatili, Hrvat može izvršiti verbalni akt nasilja prema Srbinu samo ako prethodno postane tibetanski vjerski vođa.
Željko Jovanović je pred ovakvom presudom hrvatskoga suda relativno zaštićen. On je ministar, premda je za Krešića, a zapravo Mamića, Srbin. Ne isplati mu se, kao ministru, učiniti zlo. Bilo bi to vrlo skupo i opasno. Jovanoviću se može dobacivati, može ga se vrijeđati – uostalom, na takvo što poziva i rečena sudska presuda, u kojoj bi ”bilo zanimljivo vidjeti” – ali ne samo da Jovanovića ne možete pretući nego mu ne možete ni zapišavati vrata stana, šarati po poštanskome sandučiću, niti provoditi druge oblike nasilja nad njim. Jer pazite, uništavanje nečije osobne stvari, ulazak u nečiji osobni prostor s ciljem da se pošalje poruka o njegovoj osobi, a ne da ga se, recimo, opljačka, oblik je fizičkog nasilja nad osobom. Ako u današnjoj Hrvatskoj nije, ima gdje jest! Ako u Hrvatskoj to nema tko čuti, ima gdje se takve stvari dobro čuju!
S obzirom na trenutak u kojemu je donesena presuda i s obzirom na njezin sadržaj, sudac Rafael Krešić nije presudio samo Zdravku Mamiću. Uostalom, svaka presuda ima svoj općedruštveni, prevencijski sadržaj. Svaka sudska presuda najprije nam sugerira koje se i kakve društvene vrijednosti štite.
Nikada se ne bih usudio sucu Rafaelu Krešiću reći da me je njegova presuda podsjetila na sudsku praksu u NDH (…) bez obzira na to što sam rođen kao Hrvat, katolik, arijevac, što nikada nisam bio član SKJ, niti sam se osjećao Jugoslavenom. Ne bih to učinio jer ne vjerujem da se u današnjoj Hrvatskoj jednako sudi kad Dalaj lama uvrijedi Srbina i kad Srbin uvrijedi Dalaj lamu. A Srbi smo danas svi koji ne mrzimo Srbe
Tako, kada se oslobađa Mamića, nakon što je Jovanovića nazivao srpskim koljačem, sugerira se nešto i svakom budućem mamiću koji bi svoga jovanovića nazvao koljačem. I nagovara ga se da postupi jednako kako i onaj prvi, i da se pritom čuva samo budističkih hramova na Tibetu. Neka se drži katoličkih hramova u Hrvatskoj, u kojima će od biskupa Košića, Pozaića, Bozanića čuti zapravo isto što i od suca Krešića.
No, zamislimo obrnutu situaciju. Recimo, zamislimo da ja, etnički čist Hrvat, tradicijski katolik, arijevac s dobrim ustaškim preporukama svojih predaka, sucu Rafaelu Krešiću poručim kako je sudio s istim delikatnim osjećajem za pravdu kako se sudilo i u onoj prethodnoj, službenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Zaboga, pa ni ja nisam Dalaj lama, u Republici Hrvatskoj sam mnogo neutjecajniji od Zdravka Mamića, država mi nije delegirala nikakvo pravo, ne raspolažem nikakvim javnim novcem, a sa stanovišta elementarnih ljudskih prava, moglo bi se pridodati da sam izložen i stanovitim oblicima progona, maltretiranja i javnog zlostavljanja, i više je nego izvjesno da sudac Krešić neće imati nikakvih problema ako iskažem takav sud o njegovu suđenju.
Pritom, ne bi bilo zanimljivo ni vidjeti bi li takav moj iskaz povrijedio čast i ugled dotičnoga Krešića, jer u Hrvatskoj zadnjih tjedana i mjeseci – to jest, nakon što je ušla u Europsku uniju, i prema pojedinim sudskim odlukama, i prema policijskim izvidima u slučaju prijetnji upravi jasenovačkog memorijala, i prema onome što čujemo i vidimo na Hrvatskoj televiziji, ili što čujemo od hrvatskih biskupa, ustaška praksa nije nešto što bi na bilo koji način negativno konotiralo nekoga tko je u bilo kojoj oblasti života provodi i konzumira.
Ali bez obzira na sve to, osobno se nikada ne bih usudio sucu Rafaelu Krešiću reći da me je njegova presuda podsjetila na sudsku praksu u NDH. Ne bih se čak odvažio ni reći da je njegovo obrazloženje cinično. Ništa od svega toga ja ne bih rekao, bez obzira na to što sam rođen kao Hrvat, katolik, arijevac, što nikada nisam bio član SKJ, niti sam se osjećao Jugoslavenom. Ne bih to učinio jer ne vjerujem da se u današnjoj Hrvatskoj jednako sudi kad Dalaj lama uvrijedi Srbina i kad Srbin uvrijedi Dalaj lamu. A Srbi smo danas svi koji ne mrzimo Srbe.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)