Znam, već i površni poznavatelji glazbe s pravom će upitati što povezuje brilijantnu ”Istarsku suitu”, skladbu našeg skladatelja Natka Devčića i genijalnu kasnoromantičnu skladbu ”Also sprach Zarathustra”, op. 30 Richarda Straussa.” Istarsku suitu” Natko Devčić je napisao 1948. godine u tzv. nacionalnom stilu koristeći istarski folklor. [Read more…]
Sadim, radim, HDZ gradim
“Mi gradimo prugu, pruga gradi nas”, izvikivali su omladinci radeći na trasi Omladinske radne akcije Šamac – Sarajevo… Hadezeovci, ti neumorni akcijaši na trasi konzervativizma, mogu slobodno tu parolu preinačiti u: “Mi gradimo stranku, stranka gradi nas” – a jednom izgrađeni ostaju joj privrženi do kraja, u dobru i zlu, odani do dirljivosti… [Read more…]
Mir na Balkanu nije utopija!
(Opaska uredništva: Zbog velike čitanosti ovaj tjedan ostavljamo propovijed pape Ivana Pavla II. izrečena na zagrebačkom hipodromu 11.
rujna 1994.).
(Opaska uredništva: obratite pažnju na to koliko puta je papa Ivan Pavao II. tijekom propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan – devet puta!).
Propovijed pape Ivana Pavla II. na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu, Zagreb, 11. rujna 1994. [Read more…]
Mir na Balkanu nije utopija!
(Opaska uredništva: obratite pažnju na to koliko puta je papa Ivan Pavao II. tijekom propovijedi smjestio Hrvatsku na Balkan – devet puta!).
Propovijed pape Ivana Pavla II. na euharistijskom slavlju na zagrebačkom Hipodromu, Zagreb, 11. rujna 1994.
1.”Ti si Krist” (Mk 8, 29). Tim riječima Evanđelja današnje liturgije, Petar, u ime svoje i u ime apostolskog zbora, javno ispovijeda svoju vjeru u Isusa, Sina Božjega. [Read more…]
Olivino nasljeđe
Jedno odvjetnikovo pismo može promijeniti sve. Kada krene u potragu za naslijeđenim maslinikom i zaplete se u ralje hrvatske birokracije jer treba raščistiti stanje u zemljišnim knjigama da bi dobila ono što joj je ostavila baka Oliva, pripovjedačica Alida započinje potragu za vlastitim korijenima, za pričama koje se u njezinoj obitelji nikada nisu ispričale. Nekoliko generacija, nevjerojatne sudbine, snažne žene i muževi koji ginu za ideale – sve to tvori ovaj roman koji pripovijeda sve one nikada kazane, vješto skrivane obiteljske priče. [Read more…]
Hitlerijanstvo HDZ-a
Jednom, na jednome mjestu i u jednom vremenu, jedan je čovjek imao krivo ime. To mjesto bio je splitski prigradski kotar Žrnovnica, a to vrijeme bila je veljača godine 1992.
Čovjek koji je imao krivo ime nosio je kršteno ime Đorđe, a prezime mu je bilo Gašparević. Đorđe Gašparević je – vele – bio Hrvat. Ali, nosio je ime koje je bilo srpsko, što je u tim vremenima značilo isto kao da i jesi Srbin. [Read more…]
Plati pa se rugaj
Hrvatsko narodno kazalište u Splitu je velika kuća. Koncem devetnaestog vijeka dični nam preci nepromišljeno su napravili masivno kulturno zdanje koje, upravo kao i Spaladium Arena koju stotinu godina kasnije, znatno nadmašuje naše potrebe. [Read more…]
Care, komunalni generale
Namnožilo se pjevača po gradu preko svake razumne mjere, na Vestibulu, Ispod Ure, kod Zlatnih vrata, iza svakog kantuna vrebaju u zasjedama nedužne turiste, tuleći svoje žalobne, navodno autentične dalmatinske pjesme u kojima nema baš ništa autentično. Nijednu činjenicu o Dalmaciji i Dalmatincima stranac iz tih pjesama neće naučiti, ili barem nijednu koja je mlađa od sto pedeset godina.
Sve je tu otpočetka do kraja jedna podla i besramna izmišljotina, trun istine nema u romantičnim stihovima o ribarima žu’jevitih ruku, što žive u stravičnoj bijedi, u kamenim potleušicama bez tekuće vode i struje, blagujući dvije slane srdele i grumen pljesnive pure, a koje osjećajnim glasom pjeva tenor koji je završio srednju upravno pravnu, radi u fotokopirnici i stanuje na šestom katu socijalističke zgrade na Pujankama, hraneći se uglavnom paketima pohanih pilećih prsa i smrznutim pomfritom.
Sve je tu otpočetka do kraja jedna podla i besramna izmišljotina, trun istine nema u romantičnim stihovima o ribarima žu’jevitih ruku, što žive u stravičnoj bijedi, u kamenim potleušicama bez tekuće vode i struje, blagujući dvije slane srdele i grumen pljesnive pure, a koje osjećajnim glasom pjeva tenor koji je završio srednju upravno pravnu, radi u fotokopirnici i stanuje na šestom katu socijalističke zgrade na Pujankama, hraneći se uglavnom paketima pohanih pilećih prsa i smrznutim pomfritom
Da čitavu klapu upitate čime je zapravo zarađivao za život tragični Ivan klakar iz Pupnata o kojemu su dosad pjevali između sedamsto pedeset tisuća i milijun puta, nijedan vam ne bi znao reći. Pošaljite tu šestoricu pametnjakovića u Bauhaus po vreću vapna i jedan će vam donijeti kosilicu, drugi glineni pitar, treći grablje, četvrti plinski roštilj, peti produžni kabel, a šesti metar bukovog parketa druge klase.
Svejedno, sve klape uglas cvile te folklorne budalaštine o kap’ji u’ja i zrnu soli, skučeni repertoar od jedva tridesetak naslova. Pođete li oštrijim korakom preko grada, odslušate kojiput cijelu pjesmu razlomljenu na dijelove, prvu strofu na Peristilu, drugu na Pjaci, treću ispred banke na rivi, a Matejušku dođete upravo na finale, dok grupa građana na klupi lagano okončava: “Maaarijanaaa nije dooošlaaa na prviii raaandeeevuuu”.
“Šit!” opsujete vi u sebi, jer ste se čitavim putem nadali kako će blesača ove noći možda ipak završiti u zagrljaju raspjevanog i besanog kavalira.
To predvidljivo i jednolično prežvakavanje skromne glazbene baštine, u koje se u sezoni daju svi koji su jednom naučili uhvatiti G-dur na gitari, jednom je napokon moralo doći svome neumitnom kraju. Jednostavno, bilo ih je previše. Mala bara, puno krokodila, kako bi rekli na Dorćolu. Konkurencija je bila nemilosrdna i sve je prijetilo da će završiti u nesnosnoj kakofoniji i općem klapskom bezvlašću. Država se tu morala umiješati, institucije raditi svoj posao.
I došao je, evo, zakon zapadno od Pecosa u liku komunalnog redara. Nisu mogli poslati boljeg čovjeka za to. Vidjeli ste možda komunalnog redara. Ako jeste, niste ga mogli zaboraviti. Kad god on prođe negdje mimo mene u gradu, ja se zadivljeno zaustavim i gotovo mu salutiram kao generalu. Nitko ne nosi svoju službu časnije i dostojanstvenije od njega. On je sama esencija vlasti.
To predvidljivo i jednolično prežvakavanje skromne glazbene baštine, u koje se u sezoni daju svi koji su jednom naučili uhvatiti G-dur na gitari, jednom je napokon moralo doći svome neumitnom kraju. Jednostavno, bilo ih je previše. Mala bara, puno krokodila, kako bi rekli na Dorćolu. Konkurencija je bila nemilosrdna i sve je prijetilo da će završiti u nesnosnoj kakofoniji i općem klapskom bezvlašću. Država se tu morala umiješati, institucije raditi svoj posao
U njegovoj su se uznositoj pojavi čudesno sabila stoljeća, čitava naša povijest sve tamo od Tomislava i Krešimira. Zbog njega smo čitav milenij sanjali svoju državu, žudjeli biti svoji na svome. Komunalni redar je Republika Hrvatska itself.
Kad bi on prošao gradom, s neizbježnom boršom od umjetne kože preko ramena, onim poznatim modelom koji nose svi komunalni redari i tajnici provincijskih ogranaka Matice hrvatske, svim bi klapama od strave malo zadrhtao glas, a gdjekoji bi pjevač i cijuknuo promuklim falsetom.
Preznojavali se da im ne napiše prijavu zbog buke i remećanja javnog reda i samo što se ne bi dali u bezglavi bijeg ako bi se komunalni redar zaustavio kraj njih. No, on ih je do prije neki dan samo strogo strijeljao očima i odmahivao glavom, kao da bi rekao: “Eh, lupeži jedni…”
Ipak, jedna je konkretna mjera naposljetku učinjena. Došao je komunalni redar i razjurio jednu od najzloglasnijih tradicionalnih dalmatinskih klapa, koja je više od desetljeća sijala užas pod voltom kod Bobisa Ispod Ure. “Ajmo, momci, šetnja”, rekao je on i klapa je poslušno zašutjela i u miru se razišla, premda je, pričaju mi očevici, u jednom trenutku izgledalo kao da bi mandolinist mogao instrumentom napasti predstavnika vlasti.
Red i zakon tako su se vratili u uske kalete stare gradske jezgre, a nama ostaje nagađanje zašto je prva stradala upravo klapa Ispod Ure? Da nisu možda oni na Vestibulu ili oni kod Zlatnih vrata komunalnom redaru platili tripice?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Država izgubljena na kocki
Božidar Kalmeta najavio je, eto, ambiciozni redizajn Zadra, koji će do kraja njegova mandata – shvatite to vrlo metaforički, jer “kraj Kalmetina mandata” najpoznatiji je prostorno-vremenski paradoks kvantne fizike – postati “hrvatska Nica”, odnosno “hrvatski Monte Carlo”.
Sad je to već ozbiljna razvojna strategija hrvatskog Jadrana, “hrvatske Azurne obale”: samo koji dan ranije izgradnja resorta za bogate penzionere u Crikvenici najavljena je kao “hrvatska Florida”.
I Nica i Monte Carlo i Florida, naime, već postoje: “hrvatska Nica” lijepo je zamakao brending-projekt Opatije, “hrvatski Monte Carlo” turistički su developeri još prije obećali Dubrovniku, a “hrvatska Florida” odavno je zamišljena u Splitu, “hrvatskom Miamiju”.
Sjetit ćete, najzad, kako je preko puta Miamija, na Čiovu, famozni Vicenco Blagaić zamislio “hrvatski Manhattan” – prije nego što je zbog hladne antipoduzetničke klime na Manhattanu otišao na jug zidati “hrvatski Dubai” – a HNS je svojedobno predstavio i projekt “Dalmatinsko zaleđe kao hrvatska Provansa”.
Znamo li pritom da je Hvar već odavno “hrvatska Ibiza”, Vis “hrvatski Capri”, a Istra i službeno “hrvatska Toscana”, ozbiljno je pitanje hoće li “na kraju Kalmetina mandata” u Hrvatskoj ostati išta hrvatsko: kad dovrše “hrvatski Las Vegas”, Hrvati će se žaliti da su državu izgubili na kocki.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
Perverzija splitske Crkve
Neovisno o tome jeste li politički crnji ili crveniji, jeste li lijevi, liberal ili konzervativac, čini mi se da postoje dvije historijske činjenice oko kojih teško da ima ozbiljnih raspravi.
Prva od njih je ta da je od 1941. do 1945. Dalmacija u velikoj mjeri bila partizanska regija, nesumnjivo u većoj nego i jedna druga regija u Hrvatskoj, a možda i u Jugoslaviji. Historiografija raspravlja i još će dugo raspravljati zašto je to tako – je li tu prevagnula nesklonost Talijanima, osjećaj da su ih ustaše izdali, odanost Jugoslaviji ili šuplja fraza “slobodarski duh“ – no, teško je osporavati činjenicu da je Dalmacija u znatnoj mjeri podržavala partizane, da su Dalmatinci igrali ključnu ulogu u glavnim Titovim bitkama (Neretva, Sutjeska), a samo broj Dalmatinaca poginulih u par kilometara uokolo Tjentišta veći je od svih poginulih iz naše regije u ratu 90-ih.
Dalmacija je lavovskim dijelom podržavala partizanski pokret, a ono što tu podršku čini posebnom je i to što u našoj regiji Titovu gerilu nisu podržavali samo lijevi. Na istoj strani su se – spletom okolnosti – našli i komunisti i nekomunisti, i radićevci i poneki orjunaši, i ateisti i katolici
Dalmacija je lavovskim dijelom podržavala partizanski pokret, a ono što tu podršku čini posebnom je i to što u našoj regiji Titovu gerilu nisu podržavali samo lijevi. Na istoj strani su se – spletom okolnosti – našli i komunisti i nekomunisti, i radićevci i poneki orjunaši, i ateisti i katolici.
Da je tako, mogu dokumentirati i anamnezom vlastitih obitelji, familja konzervativnih, nabožnih težaka s Hvara i iz Varoša koji su – svak na svoj način – pomagali “tu” stvar.
Druga činjenica koju ne spore ni najdesniji historiografi, jest činjenica da su razni fašisti kao odmazdu zbog takvog pokreta otpora u Dalmaciji provodili strašan, krvavi teror. Počevši od osvetničkih akcija Talijana, preko organiziranog “uvoza” četnika u Gata, pa do zločina SS-ovaca, Vražje divizije i Prinz Eugena diljem Cetinske krajine, razdoblje od 1942. do 1944. zagorski dio Dalmacija pamti kao razdoblje strašnog, gotovo neprekinutog klanja i paleža u kojem akteri se jedne ideologije (naci-fašizma) svete civilima zato što se regija u kojoj žive toj ideologiji masovno oprla.
Do 1990., službena je historiografija – neovisno o stupnju ideologiziranosti – ove dvije prilično notorne činjenice stavljala u jasnu kauzalnu vezu. Ljudi koji su ginuli u Gatima, Košutama, Voštanima ginuli su od fašista zato jer su se fašisti svetili za otpor. Ginuli su – ukratko – kao antifašisti. Antifašistima su ih – makar i protiv njihove volje – napravili njihovi ubojice.
Današnja historiografska resementizacija dalmatinskih žrtava iz ‘43. i ‘44. je stoga sramotna. Ona je na neki način čak sramotnija od izravnog ustaševanja, jer kod izravnog zagovaranja fašizma bar znamo s čim imamo posla, dok se ovdje žrtve jedne ideologije nastoje prepakirati ne bi li poslužile njoj na korist
Od 1990. do danas, Dalmacija je po tko zna koji put u povijesti pokazala ružnu sklonost masovnom, gorljivom konvertitstvu. Baš kao što je naša regija posljednja branila mletačku Serenissimu, baš kao što su u orjunaškoj varijaciji gajili najtvrđe jugoslavenstvo, baš kao što je u poslijeraću bila “uzorno” crvena, Dalmacija je nakon svibnja 1990. postala jednako tako “uzorno” crna. Veliko ideološko pospremanje prožililo je svaki portun, familiju i selo, a nove, prefabricirane ideologije izvađene su iz ormara da se odzrače od naftalina.
U tim okolnostima, bilo je potrebno napisati i novu povijest, a u toj novoj povijesti priča o partizanskim didama najednom nije više bila košer. Ipak, silno ljudsko stradanje koje je Zagora trpjela tijekom ‘43. i ‘44. suviše je bilo utisnuto u obitelji i memoriju zajednice da biste tolike smrti otpisali kao ideološki višak. Stoga je jedno stradanje od jedne ideologije trebalo eksproprirati, preoteti i resemantizirati u skladu s novom historijskom “istinom”.
To je proces koji je stidljivo otpočeo devedesetih, a posljednjih godina doživio je svoj vrhunac. Lokalna katolička crkva i županijske HDZ-ove vlasti krenule su u malu ideološku otimačinu kojoj je cilj preoteti žrtve fašizma antifašistima, oprati ih “faks helizimom” da ne mirišu na partizanštinu, te asanirati vlastitu ideologiju da se ne bi krivo shvatilo da ona ima neke veze s onim što se zbivalo tih groznih godina na Kamešnici ili uz Cetinu.
Kada vidimo splitske fratre kako hvale “Za dom spremni!”, kad vidimo lokalne HDZ-ovce kako se nad tim “ispadom” potiho smijulje, čini mi se posve skaredno što takva crkva i takva politika uopće komemoriraju žrtve nacista i SS-a
To je ideološka smicalica kojoj svjedočimo već godinama, a ponovila se i ove godine. Lokalna crkva i HDZ izbacuju veterane antifašističkog rata s komemoraciju. Naprave sve da SDP bojkotira obljetnice, pa ih zbog tog bojkota osuđuju. U govorima nad grobom načelno osuđuju fašizam, ali samo u trojnom paketu sa svim totalitarnim ideologijama – što u načelu ne bi bilo sporno, kad bi istu mantru desnica ponovila i onda kad pokapa partizanske žrtve iz ‘45.
Uz taj komemorativni rad ideologije, pod ruku ide i onaj primijenjene historiografije. Kako on funkcionira, vidjeli smo lijepo u prilogu u “Slobodnoj Dalmaciji” od par dana gdje je povjesničar don Josip Dukić – predavač na KBF-u i – kako čitamo – “član komisije za hrvatski martirologij”- iznio dvije ključne potporne činjenice o kojima visi nova “istina“ o pokoljima ‘44.
Don Dukiću u cijeloj je priči bitno naglasiti samo dvije stvari. Prva je da u genocidu nisu sudjelovali ustaše. Druga je – da su za njih zapravo “krivi” partizani, jer su pred SS-ovskim nadiranjem napravili ono što gerila po definiciji čini: pobjegli u brda.
Don Dukićeva interpretacija – naravno – perverzno je izvrtanje teza i jedan od gorih primjera zloporabe historiografije koje sam vidio. Jer, čak i ako su dvije tvrdnje koje Josip Dukić iznosi točne, one tek zamagljuju ono što je bit. A ta bit je ovo: ustaše su bili oružani saveznik i ideološki blizanac ljudima koji su te pokolje izvršili. Partizani su, dočim, bili njihov najveći – i zapravo jedini – protivnik.
Pokušajte zamisliti situaciju u kojoj bi sutra ili za pedeset godina komemoraciju za žrtve Škabrnje i Ovčare vodili Savo Štrbac i beogradski Veritas, i pokušajte zamisliti da ih oni komemoriraju tako što govore kako su te žrtve zapravo žrtve “Tuđmanovih bojovnika” koji su žrtvovali civile i pred Mladićem ili Adžićem pobjegli u pozadinu
Današnja historiografska resementizacija dalmatinskih žrtava iz ‘43. i ‘44. je stoga sramotna. Ona je na neki način čak sramotnija od izravnog ustaševanja, jer kod izravnog zagovaranja fašizma bar znamo s čim imamo posla, dok se ovdje žrtve jedne ideologije nastoje prepakirati ne bi li poslužile njoj na korist.
A suučesnik te antipatične revizije su nažalost i obitelji stradalih, koje krotko, konvertitski trpe da se kosti njihovih mrtvih upregnu u historiografsko ispiranje njihovih ubojica.
Nažalost, kada vidimo splitske fratre kako hvale “Za dom spremni!”, kad vidimo lokalne HDZ-ovce kako se nad tim “ispadom” potiho smijulje, čini mi se posve skaredno što takva crkva i takva politika uopće komemoriraju žrtve nacista i SS-a.
Jer, pokušajte zamisliti situaciju u kojoj bi sutra ili za pedeset godina komemoraciju za žrtve Škabrnje i Ovčare vodili Savo Štrbac i beogradski Veritas, i pokušajte zamisliti da ih oni komemoriraju tako što govore kako su te žrtve zapravo žrtve “Tuđmanovih bojovnika” koji su žrtvovali civile i pred Mladićem ili Adžićem pobjegli u pozadinu. To vam je perverzno? Užasavajuće? E, pa nešto što je jednako perverzno danas pred našim očima rade dalmatinski HDZ, lokalna crkva i don Josip Dukić.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)