U Italiji, zemlji renesansne duhovitosti koja je nedugo nakon renesanse ishlapila, posljednjih je godina u uporabi, i postaje sve popularnija, imenica u pluralu furbetti. [Read more…]
Hebrang i HDZ su veća prijetnja od Sirijaca
Ne shvaćam, otkud strah da bi arapski izbjeglice mogli oduzimati radna mjesta Hrvatima? Zašto ljudi dižu dreku? Ima li negdje u nekom šatorskom naselju neki Sirijac ili Afganistanac koji bi mene ostavio nezaposlenim, ljubazno ga molim da se javi, može imati moj posao kad god hoće. [Read more…]
Kratka povijest hrvatske solidarnosti
Prve izbjeglice u našemu vijeku, a možda i u našoj ukupnoj povijesti – budući da se ranija doseljavanja ne mogu smatrati izbjeglištvom, pošto do dvadesetog stoljeća nije bilo pasoša, niti državljanstava u dvadesetstoljetnom smislu riječi – stižu u ranu jesen 1919. brodom iz Odese. To su bogati Rusi s porodicama, uglavnom aristokrati. Imaju uredne putne dokumente i mnogo novca. [Read more…]
Znači imamo domoljubne i nedomoljubne branitelje
Izbori još nisu baš tako blizu, a na našoj političkoj sceni već imamo nekoliko političkih grupacija s prestižnom domoljubnom deklaracijom. Uz Domoljubnu koaliciju predvođenu HDZ-om, starim i dokazanim patriotima, prije koji dan nagoviješteno je i skoro rađanje Radikalno domoljubne koalicije, one između HSP-a i Hrvatske konzervativne stranke Ruže Tomašić. [Read more…]
Ovo su ljudi, nisu migranti, europejci su!
Onih dana kada sam dolazio na svijet, godina je bila 1966, Jugoslavija je već podijelila pasoše svima (ili skoro svima) koji su ih tražili, i započinjala je kratka i plodonosna era gastarbajtera.
Švicarski pisac Max Frisch upravo je tad bio izgovorio rečenicu koju ne zaboravljam otkako sam je prvi put pročitao, a danas je aktualnija nego ikad: [Read more…]
Prohujalo s pameću
Zahtjev za rehabilitacijom ustaškoga pozdrava u vojsci, umjetno inficiranje Rijeke njoj stranim desničarskim ludilom što tako neprirodno i nepravedno dobiva prostor u medijima, koje su jednako tako neprirodno i nepravedno uz blagoslov bankara okupirali trgovci i fiškali kojima je do etičnoga novinarstva i čitatelja stalo otprilike k’o do lanjskog snijega. Depresivno je do neba u ovoj našoj zemljici ispražnjenoj od svakog suvisloga sadržaja. [Read more…]
Bešćutne poruke Damira Kajina: Arapi natrag!
Ti ljudi ne žele u Hrvatsku, nego u Njemačku, Finsku i Švedsku, civilizirane zemlje koje suosjećaju sa žrtvama rata i političkih progona. Ne, ne zanima ih Hrvatska. Možda su i čuli da je naša domovina najljepša zemlja na svijetu, u kojoj žive najgostoljubiviji ljudi na svijetu, ali iz njihove perspektive stvari izgledaju drukčije. [Read more…]
Povratnik od bronce
Prema podacima UNHCR-a u Hrvatsku se nakon Domovinskoga rata vratilo gotovo 133.000 Srba. Mnogi od njih i u Ličko senjsku županiju. Jednome se, međutim, povratak uporno ne dopušta. Ne, nije riječ o zločincu ili osporavatelju Hrvatske. Upravo suprotno. Za njega Lijepa naša ni na trenutak nije bila sporna. Ponosio se, kao što već vrapci na grani znaju, i rodom srpskim i domovinom Hrvatskom…
Zavičaj mu je prvom prilikom, 1992. godine, uzvratio lansiranjem kipa u zrak. Nije se štedjelo na eksplozivu. Sistematski je razoren. Tako da ga se nije moglo obnoviti. Kako je original uništen iz domoljubnih potreba, za potrebe obljetnice 150. godine rođenja 2006. u Teslinoj godini načinjen je novi odljev ovog djela hrvatskoga umjetnika Korčulanina Frana Kršinića.
Da apsurd bude veći, hrvatski stručnjaci, zahvaljujući hrvatskim minerima, morali su se zaputiti čak do “neprijatelja” u Beograd, na Bulevar kralja Aleksandra i po tamošnjoj replici izliti novi spomenik.
Živi ljudi za povratak trebaju kuće i mirnodopsku atmoferu, a ovi brončani zahtijevaju trgove i kažnjavanje počinitelja koji nikad nisu odgovarali ni za rušenje kipa ni za palež rodne kuće Nikole Tesle.
Živi ljudi za povratak trebaju kuće i mirnodopsku atmoferu, a ovi brončani zahtijevaju trgove i kažnjavanje počinitelja koji nikad nisu odgovarali ni za rušenje kipa ni za palež rodne kuće Nikole Tesle
Kršinićev kip u srpskoj metropoli smješten je ispred Elektrotehničkoga fakulteta, a naš je skriven na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Potpuno zgotovljen sedam godina čeka da netko dođe po njega i vrati ga u Gospić, na glavni trg, koji se nekad zvao Trgom Nikole Tesle.
.
I snivao bi Kršinićev brončani znanstvenik svoj povratak u Gospić još dugo u podrumima Akademije da počekom godine Mirela Holy, Davor Bernardić i Damir Kajin nisu pokrenuli inicijativu da rođendan, 10. srpnja, bude proglašen Nacionalnim danom Nikole Tesle. Vlada to u ožujku prihvatila uz dodatak da će to ujedno biti i Dan znanosti, tehnologije i inovacija. Inicijativa se, s obzirom na to da je riječ o nacionalnome danu, našla u srijedu, 2. ožujka na sjednici Sabora.
Sve bi vjerojatno prošlo u najboljemu redu da su inicijativu obrazlagali samo Holy i Bernardić.
Nekoliko umivenih, marketinški od mržnje opranih HDZ-ovaca reklo bi kako smo mi ustvari sretna zemlja jer se u malom, ličkom selu Smiljan rodio velik čovjek koji je zadužio čovječanstvo. Laburisti bi to nekako povezali s nezaposlenošću i odljevom mozgova preko bare – našli bi oni već načina kako postojeću Vladu okriviti i za Teslin odlazak u Ameriku. Nitko se ne bi sjetio uspavane statue u podrumu Akademije i činjenice da se Gospić baš ne grabi da mu nakon svih peripetija osigura miran povratak na največi trg ličke metropole koji sad nosi ime Stjepana Radića.
Bernardić je objašnjavao kako je Tesla danas aktualniji nego pred sedamdeset godina te da valja nama preko UN-a tražiti da 10. srpnja bude Svjetski dan nauke. Sve bi ostalo na razini, onako dosadno, europski da i Kajin nije krenuo obrazlagati. Prisjetio se srušenih spomenika, dakle, ne samo ovog Teslinog već i na tisuće onih partizanskih podignutih u znak sjećanja na NOB ali i u zrak iz tog istog razloga. Da stvar bude žešća, domoljubne minere nazvao je barbarima i sav kozmopolitizam desnih zastupnika u trenu je otišao k vragu.
Kršinićev kip u srpskoj metropoli smješten je ispred Elektrotehničkoga fakulteta, a naš je skriven na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Potpuno zgotovljen sedam godina čeka da netko dođe po njega i vrati ga u Gospić, na glavni trg, koji se nekad zvao Trgom Nikole Tesle
HDZ-ov Duje Marasović zaboravio je u hipu sve PR savjete o novom licu stranke i egzaltirano poručio kako su po Gospiću padale granate, “a tu sad spominjete neki spomenik”. Raspravu je nazvao “šakom jada”. Pupovac je pak kazao kako nije spomenik Nikoli Tesli srušen jer je “izmislio izmjeničnu struju, već zato što je Srbin”.
Darko Milinović osporio je Pupovcu pravo da mu Tesla bude draži nego njemu jer ipak je on, za razliku od čelnika SDSS-a, Ličanin. To bi mu,valjda, trebalo garantirati Teslinu genijalnost. Što se spomenika tiče, Gospičani imaju, veli, čak tri lokacije za njega, a struka će reći koja je najbolja…
U zraku je ostalo visiti pitanje je li struka ili je to ipak politika bila ta koja je na trg uselila Radića umjesto znanstvenika iz Smiljana.
Poetirala je Vesna Škare Ožbolt meni nepoznatom izrekom Nikole Tesle s početka Drugog svjetskog rata o “mržnji Srba i Hrvata, tako jakoj da bi gradove i gradove osvjetljavala kad bi ju se moglo pretvoriti u struju”.
Pa ipak ja iz rasprave nisam dobila ni jedan valjan argument zašto odljev spomenika, koji je navodno stajao stotinu tisuća eura, čami u podrumu i neželjen godinama skuplja prašinu. Ukoliko ga Gospićani iz bilo kojeg razloga neće, neka ga daruju Rijeci.
Vjerujem da će se na riječkom Sveučilišnom kampusu naći mjesta za kip, ali i za Teslino razmišljanje o znanosti i životu. Rijeka je Gospiću masovnim odazivom na mobilizaciju pomogla u obrani u Domovinskom ratu, zbrinula je izbjeglice ne gledajući na nacionalnost, pa mu i sada može pomoći da se bez grižnje savjesti riješi Teslina brončanog povratka i očito velike muke kako na jednom trgu pomiriti Radića i Teslu i Tuđmana.
Visokorizična nedjelja za budućnost
Zagrebačku policiju u predstojeću nedjelju čeka vrlo zahtjevan radni dan, koji bi mnogi vjerojatno željeli preskočiti. Već u samom startu dovoljno je to što se na Maksimiru održava derbi Dinamo – Hajduk, koji je uvijek događaj visokog rizika, a prema sigurnosnim procjenama ovaj je put rizik od nereda još veći. Pa se stoga i odlučilo da se utakmica održi u inače nestandardnome, neobičnom terminu: počet će u 15 sati. S obzirom na golemu količinu uzavrelih strasti u državi, a i tradicionalno rivalstvo Bad Blue Boysa i Torcide te moguće tučnjave, policija se naveliko priprema za moguće sukobe, dapače, interna je procjena da bi doista moglo biti vrlo ”vruće”…
U isto vrijeme građani će izlaziti na birališta, a izborne šutnje u vezi s ovim referendumom nema, što znači da bilo tko može, ne na samim biralištima, ali u njihovoj blizini, otvoreno agitirati ZA i PROTIV. Podsjetimo, zadnji je put država bila ovako podijeljena, čini nam se ipak nešto blaže, prije tri godine, kada su sindikati, uz otvorenu potporu tadašnje oporbe, SDP-a, prikupljali potpise za referendum o Zakonu o radu te prikupili više od 800 000 potpisa. Vladajući je HDZ za tu prigodu, iako je bio protiv te velike sindikalne akcije, iz proračuna izdvojio 170 milijuna kuna, no taj se referendum nikada nije održao, a tada je i počela pucati kakva-takva sloga među sindikatima. Koji su upravo od tada posvađani i razjedinjeni kao rakova djeca.
Dakle, i tada su se građani podijelili na dvije strane, praktički se gledali neprijateljski, no više je to bio rezultat političke borbe između HDZ-a, za kojega se već naslućivalo da će na predstojećim izborima izgubiti vlast, i nadiruće Kukuriku koalicije, koja je samo čekala da dođe na tu istu vlast, a pritom se nije puno morala ni potruditi. Danas, nakon tri godine, situacija je mnogo dramatičnija, a država opasno razjedinjena.
Na pitanju ZA ili PROTIV izašle su na vidjelo, kako je očito, sve naše mržnje, različitosti, destrukcije, zavađena, opljačkana i siromašna Hrvatska, koja se guši u vlastitom jadu. Mnogi možda nisu shvatili da je predstojeći referendum civilizacijsko pitanje, a ne samo pitanje je li brak zajednica žene i muškarca ili i nekih drugih kombinacija. Vesna Pusić, predsjednica HNS-a i potpredsjednica Vlade, sjajno je opisala našu nemoć: ”Prema važećim zakonima RH, ako na referendum izađe samo deset ljudi i šest glasa ZA, referendum će biti valjan i prvi put ćemo u hrvatski Ustav unijeti diskriminaciju. Osramotit ćemo Hrvatsku i pobijedit će oni koji su razbili Kolonu sjećanja u Vukovaru”…
Doista, još se nismo ni oporavili od tuge i skandala koji smo doživjeli 18. studenoga, na obljetnici pada Vukovara, kada je doslovce pokušan državni udar, a državnom vrhu zapriječen ulazak u Kolonu sjećanja, a već se krenulo u nove bitke mržnjom povezane s referendumom.
Nažalost, sada na vidjelo izlaze zaista dramatične činjenice, koje upozoravaju da Hrvatska ulazi u zonu visokog rizika. Naime, odmah nakon užasa na vukovarskoj obljetnici predsjednik države Josipović izjavio je kako će preispitati ulogu sigurnosnih službi u cijelome tom pretužnom događaju jer je bilo evidentno da je na djelu bila dobro izrežirana predstava u organizaciji opasnih, ali i opskurnih krugova, koja je mogla završiti i pogubno. Srećom, državni je vrh reagirao iznimno mudro i mirno te tako poremetio planove upravo onih koji i jesu željeli isprovocirati incidente.
Prema pisanju Slobodne Dalmacije, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara imao je najmanje tri rezervne opcije ako blokada državnog vrha kod bolnice na Dan sjećanja ne uspije. Da su se premijer Zoran Milanović, predsjednik države Ivo Josipović i šef Sabora Josip Leko uspjeli sa službenom kolonom probiti do Memorijalnoga groblja žrtava Domovinskog rata, organizirani redari Stožera blokirali bi im prilaz groblju.
Nadalje, piše SD, detaljno su razrađene i varijante za povratak: prva opcija bila je sprečavanje njihova odlaska s groblja; druga je uključivala blokadu pristupa do njihovih službenih automobila i organiziranu salvu zvižduka koja je trebala pratiti čitavu scenu. To su samo neki od do sada nepoznatih detalja koje je Slobodna otkrila pokušavajući rekonstruirati događaje što su prethodili blokadi službene kolone u Vukovaru.
U razgovorima s izvorima u samome Stožeru, članovima braniteljskih udruga, nekolicinom oporbenih političara iz Slavonije i sudionicima Kolone sjećanja Slobodnoj je potvrđeno da je HDZ bio duboko uključen u pripreme Stožera za blokadu državnog vrha u Vukovaru….
Ivo Josipović i kao vrhovni zapovjednik vojske, ne samo kao predsjednik države, još čeka izvješće SOA-e, ali pitanje je hoće li ono biti ”frizirano” nakon što se saznalo da je dio njezinih obavještajaca znao za pripremanje blokade, ali o tome nisu nikoga izvijestili. No Josipović zacijelo neće tek tako odustati od tog vrlo važnog izvješća, koje će baciti pravo svjetlo na nedavne događaje u Vukovaru.
Koliko je situacija u državi ozbiljna, potvrđuju i stalni okršaji u Hrvatskom saboru, ali i vrlo znakovit govor što ga je u petak održao, u svom dramatičnom stilu, nezavisni zastupnik Damir Kajin. ”Hrvatska danas nije ugrožena izvana, od Srbije, Slovenije, Italije, ona je ugrožena iznutra i danas građani ili su na braniku institucija i ustavnih vrijednosti, ili su uz te pučiste”, poručio je on.
Optužio je HDZ da izaziva kaos te da ”politikom što gore – to bolje želi doći na vlast”. Pozivajući se na spomenuti tekst u Slobodnoj Dalmaciji o “četiri plana urote protiv državnoga vrha”, ustvrdio je da se na Dan sjećanja u Vukovaru, kad je vrh vlasti bio spriječen sudjelovati u Koloni sjećanja, dogodio “pokušaj puzajućeg puča”. I još je kazao: “Ovako nije bilo 2001.”, uz poruku kako je ”jasno tko ruši, tko destruira, izaziva kaos i politikom što gore – to bolje želi doći na vlast”.
Nažalost, iako je Kajin sklon baš takvim, često teatralnim i preuveličanim nastupima, ovoga je petka u parlamentu izrekao ono što vidi velik dio građana, sada već prilično uplašenih, zbunjenih i rezigniranih. U strahu od svakoga sljedećeg dana, otkaza, neimaštine, nemogućnosti plaćanja režija i kredita, u sveopćem moralnom rasulu, pokušava im se usaditi i dodatni strah. Upravo ono protiv čega se trebamo boriti jer strah paralizira ljude, samim time i cijelo društvo. Strah rađa daljnje strahote i pogoduje razvijanju vrlo opasnih pokreta i ideologija. Upravo je zato referendum u nedjelju mnogo više od samog pitanja što je to brak.
Damir Kajin: Nikada nije bilo teže, plašim se gladi!
“Jako se plašim dizanja PDV-a jer će nam ljudi biti gladni, a trgovine će ostati prazne, jer će se ponovno ići po namirnice u susjedne nam zemlje”, izjavio je na konferenciji za novinare u utorak u Puli nezavisni saborski zastupnik Damir Kajin. Bivši ideesovac, koji se sa svojom strankom, u kojoj je bio gotovo dva desetljeća, razišao prije nekoliko mjeseci uz vrlo grube riječi, sada, zapravo, ne zna na koga se obrušiti. Obrušiti se na HDZ, već je deplasirano, a uostalom, to je radio godinama dok je Kukuriku koalicija bila u opoziciji, a na sadašnju vlast, kojoj i sam (ne) pripada – tko li će znati što se zbiva u Kajinovoj glavi – ne bi smio jer je i on sam sudjelovao u njezinu dolasku na vlast.
Tako se, što bi rekli Istrani, brižni Kajin našao u raskoraku sam sa sobom, preuzimajući zapravo ulogu “hrabrog” borca protiv nepravde, jurišajući sam na barikade, a sve u želji da se prikaže jedinim ispravnim političarom u državi. Jer su, po Kajinovu mišljenju, svi jednako korumpirani (sjetimo se samo drvlja i kamenja koje je nabacivao na IDS i svoga bivšeg stranačkog šefa i prijatelja Ivana Jakovčića), a samo je on poštenjak koji razumije probleme malog čovjeka. Onu nesretnu epizodu u kojoj je na jedan dan zamrznuo pa aktivirao saborski mandat kako bi dobio pravo na povlaštenu saborsku mirovinu, svim je silama nastojao zaboraviti. Ali tako kratkog pamćenja nisu ipak i građani; ma koliko se svaka vlast trudila poniziti ih i napraviti glupima, smatrajući da takvi i jesu, ljudi pamte. Reklo bi se, pamte pa vrate, ali tek na izborima, svake četiri godine. Drugoga izbora nemamo, kada smo već izabrali demokraciju; sve drugo bio bi kaos i poziv na ulice.
Komentirajući moguće novo podizanje stope poreza na dodanu vrijednost, vrckavi je Kajin predložio “vraćanje na staro” za uslužne djelatnosti u turizmu, što je obrazložio ovako: “Neka se vrati PDV od usluga u turizmu jer ionako nisu ništa pojeftinile, ali PDV od smještaja ne bi trebalo dirati.” Nadalje, za svladavanje gospodarske krize slikovito je predložio da bismo se možda mogli ugledati i na Mađarsku: “Mađarska je za male tvrtke spustila poreze 50 posto i pokrenula zemlju, a veliki i dalje plaćaju kao prije, no mi ionako nemamo velikih tvrtki. Bit je da se opljačkani novac vrati u Hrvatsku i da se zahvati rad na crno, koji čini 30 posto bruto društvenog proizvoda.”
Dobri Istranin Kajin komentirao je i najključniji problem Hrvatske – nezaposlenost, shodno tomu i gospodarsku situaciju u Istri. Pri tome je u svom dramatičnom stilu uzviknuo kako “nikada nije bilo teže”. Iznio je i konkretne podatke konstatirajući kako smo 30. rujna, dakle, “u špici najbolje turističke sezone imali 579 nezaposlenih više nego lani, a u veljači će ih biti najmanje 13 tisuća. Zatvaraju se firme, nezaposlenih je sve više, a zaposlenih po političkim kriterijima nikad kao dosad”. Po njegovim riječima, Istarska županija od vlastitih prihoda, koji iznose 53 milijuna kuna, za rashode za zaposlene izdvaja 51 milijun kuna. Dakle, praktično gotovo – sve!
“Prema podacima za 2011., u lokalnoj samoupravi u općinama i gradovima radilo je 984 ljudi, tome treba pridodati još 1703 proračunska korisnika, što znači da je na proračunu 2687 ljudi. Treba dodati i još oko 1000 zaposlenih u komunalnim poduzećima, ali i 8500 zaposlenih u državnim službama – od carine, policije, zdravstva do lučkih kapetanija”, nabrojio je bivši ideesovac.
“Svi proračuni gradova i općina iznose milijardu i 518 milijuna kuna vlastitih prihoda, a rashodi 735 milijuna kuna, od čega za plaće ide 50 posto. Zbog ovakvog načina na koji se vodi, Istarska županija pojest će samu sebe”, poručio je Kajin, koji, međutim, ima rješenje. A ono je – smanjenje rashoda. “Na izdacima za reprezentaciju, promidžbu, računalne tvrtke i različite intelektualne usluge može se uštedjeti 15 milijuna kuna. No bez obzira na to, plaće moraju ići dolje. Matematički rashodi za plaće i materijalne troškove mogu se smanjiti za 10 posto i tako je moguće uštedjeti od 25 do 30 milijuna kuna. Dvije trećine tog novca treba usmjeriti u gospodarstvo i jednu trećinu u socijalu”, zaključio je Kajin.
Nažalost, zaboravio je pritom reći zalaže li se i za smanjenje plaća saborskih zastupnika, a i visokih državnih dužnosnika, kako ne bi samo osiromašeni građani podnosili teret ove, sada već petogodišnje krize.