Još nisam sreo glasača HDZ-a koji ne želi da ja budem ministar kulture – u toj izjavi Zlatko Hasanbegović sažima sve svoje argumente u pokušaju da se održi na sadašnjoj funkciji i dodatno ih u istom dahu podupire tumačenjem da rezultati izbora, pogotovo preferencijalni glasovi, daju za pravo njegovim ambicijama. [Read more…]
Krstičeviću, s Haagom smo završili u dobre
Jedna saborska prepirka prošli tjedan je podsjetila na potresnu zgodu iz rujna 2000. godine, kad je predsjednik države Stipe Mesić ukazom umirovio sedam visokih časnika. [Read more…]
Je li Sabor Vasino gumno?
”Pravo je predsjednice Republike razgovarati sa svima koji su dobili mandat u Hrvatskom saboru!” – odgovorio je ustavni pravobranitelj, pardon, glasnogovornik predsjednice Republike Hrvatske, Luka Đurić, na zahtjev Stipe Petrine da mu se Kolinda Grabar-Kitarović ispriča zato što ga je uvrijedila svojim ”izuzetno bezobraznim” ponašanjem prema njemu osobno i još dvojici dobitnika mandata u Hrvatskom saboru. [Read more…]
Sodoma i odora
Namjerio se junak na junaka. Dva ratna druga, dva javna prijatelja, dva hrvatska viteza – od kojih je jedan budući, a drugi sadašnji ministar obrane – upustila su se preko novinskih stranica u veličanstven međusobni pičvajz koji bi, provede li se dosljedno, mogao imati ljekoviti društveni učinak. Opskrbimo se dakle kokicama i slanim štapićima, zauzmimo mjesta u gledalištu i poduzmimo nužne mjere higijensko-tehničke zaštite, jer sve sluti da bi s pozornice mogla letjeti pozamašna količina prljavoga veša. Ili ipak neće?
Najprije je penzionirani general Damir Krstičević, nekadašnji zapovjednik proslavljene 4. gardijske brigade, a današnji visoki funkcionar HDZ-a, napao aktualnog ministra obrane Antu Kotromanovića (svojedobno također pripadnika komandnoga kadra proslavljene 4. gardijske brigade) tvrdnjom da srozava vojsku i svojom nesposobnošću slabi obrambenu moć zemlje, te konstatirao kako je stanje u oružanim snagama danas “lošije nego krajem 1995. godine”.
Čovjek ne mora biti naročito maštovit da već sada zamisli prizor koji će postati aktualan za nešto više od godinu dana: premijer Karamarko i ministar obrane Krstičević obilaze privatno ribogojilište u zadarskome akvatoriju, gledaju nogometnu utakmicu s ponosnim vlasnikom, nazdravljaju domaćim crnim vinom i raspituju se kakav je, u odnosu na euro, današnji tečaj tune
Ministar Kotromanović reagirao je ozlojeđeno: “Damira znam dugo i cijenim ga kao vojnika. On je stalno tvrdio da sam ja super ministar, da dobro radim. Ne znam što se promijenilo osim što je, očito, politika odlučila da više nisam super ministar i da mi više nismo super prijatelji.”
A onda je naoštrio super očnjake i iskesio ih prema dojučerašnjem super prijatelju. “General Krstičević danas bez argumenata optužuje”, veli, a u vrijeme dok je bio savjetnik premijerke Jadranke Kosor“njegove su tvrtke uspjele napraviti dobar posao s državom, što je bio klasičan sukob interesa”.
Kotromanović Krstičeviću očito pripisuje nešto teži grijeh nego što je magloviti “sukob interesa”, makar bio i “klasičan”: optužuje ga za korupciju, rabotu nedostojnu jednog generala koja bi ga, da se u ovoj zemlji drži do moralnih standarda, imala diskvalificirati iz utrke za ministarsku fotelju. Pritom je, doduše, otkrio toplu vodu, jer da je Krstičević osim ideološkog uspostavio i koruptivni savez s bivšom vladajućom garniturom znaju i ptice na granama, jedino što hrvatske novine, tradicionalno sklone znamenitim vojskovođama, o tome nisu rado pisale.
Primjerice, tvrtke M San i King ICT koje trguju elektronskom opremom, gdje je umirovljeni general bio član nadzornih odbora i obavljao posao paradnoga menadžera, samo su tokom 2008. i 2009. sklopile 112 ugovora s državnim institucijama i poduzećima, vrijednih preko 600 milijuna kuna. Poznavatelji tvrde kako su natječaji bili štimani tako da je, recimo, Hrvatska elektroprivreda propisivala u milimetar veličinu kućišta računala ne bi li iz utrke eliminirala nasrtljivu konkurenciju.
General Krstičević bi, dakle, s punim časničkim autoritetom i vagonom argumenata mogao uzjogunjenom generalu Kotromanoviću odgovoriti: A zašto me, generale, jadna ti majka, optužuješ za interesno ortaštvo s Jadrankom Kosor kada ste se ti i tvoj premijer interesno uortačili s generalom Gotovinom?!
Nezgoda je, međutim, što Kotromanović do sada o tome nije zucnuo. Naprotiv, na Krstičevića je u svakoj prilici trošio samo neumjerene riječi hvale. U činjenici da njegov suborac svoje ratne zasluge i veze s političkom elitom pretvara u mastan profit nije vidio ništa sporno, ili se barem o tome nije htio javno očitovati i izgubiti super prijatelja za račun bagatela kao što su pravni poredak, slobodno tržišno natjecanje ili opće dobro. Savjestan građanin koji ukazuje na društvene devijacije postao je tek nakon što je prozvan za nesposobnost, tj. kada je tako “odlučila politika”.
No odluči li poštovati dramaturgiju žanra, Krstičeviću se sada pruža krasna prilika za uzvrat: ministra Kotromanovića mogao bi optužiti da, skupa s premijerom Zoranom Milanovićem, pogoduje neviđenoj poslovnoj ekspanziji umirovljenog generala Ante Gotovine.
To da je Vlada u kojoj ordinira ministar Kotromanović uspostavila koruptivnu spregu s legendarnim ratnikom i bivšim haškim uznikom, te da ga nastoji u rekordnome roku izgraditi u poduzetničkog giganta, izvan je svake sumnje, o tome cvrkuću i mršavi hrvatski vrapci na poklopcima kontejnera, jedino što domaće novine, obamrle u stavu mirno pred slavnim vojskovođama, o tome nerado pišu.
Milanović i Kotromanović tako su u više su navrata odlazili u prijateljske posjete generalu Gotovini da bi zajedno gledali prijenose nogometnih derbija, i to nakon što je država njegovoj firmi Pelagos dodijelila najveću kvotu za ulov tune u hrvatskome dijelu Jadrana.
Modus operandi je, sa stanovitim oscilacijama u iznosu i brzini stjecanja dobiti, ostao praktički nedirnut. Društvena pretpostavka na kojoj on žilavo opstaje mogla bi se predočiti i ovako: budući da pola milijuna branitelja – opsluženih privilegijama o kojima veterani drugih zemalja (i veterani drugih ratova) mogu samo sanjati – predstavlja najmonumentalniji slučaj sistemske korupcije od postanka hrvatske države do danas, što ima normalnije nego da isti princip hipertrofira kada je riječ o zapovjednom kadru?
Ostali vlasnici ribarskih flota, koji su takvom odlukom bili direktno zakinuti, čupali su kose i evidentirali gubitke, otpuštali radnike i prodavali brodove, ali su to činili s patriotskim dostojanstvom, držeći jezike za zubima, slijedeći primjer medija, ne želeći podrivati opću atmosferu i Vladinu politiku gospodarskog oporavka.
Pelagos se, osim toga, pojavljivao kao jedini kandidat na natječajima za državne koncesije za uzgoj tuna, smlavivši demoraliziranu konkurenciju prije početka tržišne utakmice, a druga Gotovinina tvrtka, Adriatik gradnja, dobila je kao podizvođač radova od države milijunski posao plinofikacije Zadra: tom prilikom natječaj je poništavan i ponovno raspisivan dok god unaprijed izabrana kompanija nije ostala jedini igrač na terenu.
General Krstičević bi, dakle, s punim časničkim autoritetom i vagonom argumenata mogao uzjogunjenom generalu Kotromanoviću odgovoriti: A zašto me, generale, jadna ti majka, optužuješ za interesno ortaštvo s Jadrankom Kosor kada ste se ti i tvoj premijer interesno uortačili s generalom Gotovinom?!
Ali neće to učiniti, naravno, ponajprije stoga što je general Gotovina u dovoljnoj mjeri nacionalno omiljen, mitološki nakićen, ideološki indiferentan i ekonomski konkurentan da se može adaptirati širokome spektru političkih interesa.
Čovjek ne mora biti naročito maštovit da već sada zamisli prizor koji će postati aktualan za nešto više od godinu dana: premijer Karamarko i ministar obrane Krstičević obilaze privatno ribogojilište u zadarskome akvatoriju, gledaju nogometnu utakmicu s ponosnim vlasnikom, nazdravljaju domaćim crnim vinom i raspituju se kakav je, u odnosu na euro, današnji tečaj tune.
Iz takve geste progovorit će skoro četvrt stoljeća stara tradicija. Još od perioda kada je mladi hrvatski kapitalizam svladavao prvobitnu akumulaciju ratnoga plijena, bilježi se značajan prodor poduzetnika s generalskim činovima u prvi ešalon domaće tajkunerije: od generala Zagorca koji je švercom za državne potrebe zgrnuo neizrecivo bogatstvo, preko generala Čermaka koji se od montera rashladnih uređaja premetnuo u naftnoga magnata, ili generala Rojsa koji je vojnu mehanizaciju i resurse ingeniozno stavio u službu privatnoga biznisa, pa do generala Praljka koji nakon neostvarene redateljske karijere raspolaže nekretninama površine prosječne hrvatske općine. A radi se, dakako, tek o markantnijim figurama u brigadi.
Bilo bi zgodno da se Krstičević i Kotromanović javno raskusuraju oko ratnih zločina u Mrkonjić Gradu, koje su počinili pripadnici brigade kojom su obojica zapovijedali
Modus operandi je, sa stanovitim oscilacijama u iznosu i brzini stjecanja dobiti, ostao praktički nedirnut. Društvena pretpostavka na kojoj on žilavo opstaje mogla bi se predočiti i ovako: budući da pola milijuna branitelja – opsluženih privilegijama o kojima veterani drugih zemalja (i veterani drugih ratova) mogu samo sanjati – predstavlja najmonumentalniji slučaj sistemske korupcije od postanka hrvatske države do danas, što ima normalnije nego da isti princip hipertrofira kada je riječ o zapovjednom kadru?
Dva bivša super prijatelja učinila bi silno korisnu stvar da u nesmiljenome međusobnom obračunu ovu temu – simbiozu militarizma i biznisa na hrvatski način – do kraja otvore i zaspu gledalište manje poznatim detaljima o tome kako su pojedine perjanice oružanih snaga sklapale “dobar posao s državom”.
Dođe li ipak do strateškog povlačenja, pa materija ostane neapsolvirana, akteri bi u najmanju ruku trebali ponuditi alternativni predmet spora, da publici ne propadnu kokice i slani štapići.
Bilo bi, na primjer, zgodno da se Krstičević i Kotromanović javno raskusuraju oko ratnih zločina u Mrkonjić Gradu, koje su počinili pripadnici brigade kojom su obojica zapovijedali.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Stožer ne poštuje vukovarske žrtve
Tužnoga 25. kolovoza 1991. godine počelo je neprekidno (tromjesečno) granatiranje grada. Prema podatcima vukovarske Opće bolnice 1624 osobe, a među njima 12 djece, ubijene su u srpskoj agresiji na Vukovar 1991. godine, a ranjeno je više od 2500 ljudi. Prema podatcima Ministarstva zdravstva 19 100 civila bilo je na području Vukovara 19. studenoga 1991. godine, 420 ranjenika i bolesnika bilo je na dan okupacije u vukovarskoj bolnici, broj branitelja grada ni u jednom trenutku nije bio veći od 2000, a 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, ubijeno je na Ovčari 20. studenoga 1991, dok je 91 % ukupnog broja stanova na gradskom području uništeno ili oštećeno. Brojevi su to koji opisuju tragično stradanje Vukovara.
”Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris paljevine, pod nogama se osjete ostaci trupovlja, građevinskog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina”, riječi su kojima je u svom posljednjem javljanju iz vukovarskog podruma legendarni izvjestitelj Siniša Glavašević opisivao razoreni grad. Glavašević je, sa sugrađanima, među kojima je bilo i oko dvije tisuće djece, proživljavao ratne strahote.
Na Dan sjećanja Glavaševićev sin Bojan, dijete vukovarske tragedije, danas odrastao mladić, šef kabineta ministra branitelja Freda Matića, odlukom tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i sam se našao u onoj, tzv. nevukovarskoj Hrvatskoj. Odmah se oglasio pretužnom porukom na svom profilu na Twitteru: ”Nitko mi ne može oduzeti Vukovar. On je moj, koliko god to nekome smetalo. U svome gradu ne trebam ničiju ‘gostoljubivost’ jer nisam gost. Koliko onih koji su mi danas priječili put i nazivali me ‘nevukovarskom Hrvatskom’ ima člana obitelji koji je završio na Ovčari?”.
Vojni analitičari davali su Vukovaru tri dana za obranu, no Vukovar se nije dao tri mjeseca. Nakon toga sravnjen je sa zemljom, poklan, razbijen, uništen i zgažen. No nitko nije uspio zgaziti dostojanstvo vukovarskih žrtava, do jučer, na 22. godišnjicu pada herojskoga grada. I to su uspjeli učiniti baš onakvi tipovi iz tzv. vukovarske Hrvatske koji su službenim hrvatskim vlastima zapriječili dolazak u Kolonu sjećanja. A što su to huškači očekivali?
Da će Ivo Josipović i Zoran Milanović fizički nasrnuti na one koji su im zapriječili put? Državni je vrh otišao na Ovčaru i ondje zapalio svijeće i položio vijence u počast stradalima. Ni u jednom trenutku nije im palo na pamet natezati se s onima koji su bili spremni i nasrnuti na njih, a dio ih je to vjerojatno i priželjkivao.
”Prošle godine nisam davao izjave u Koloni, mislio sam da neću ni ove, ali mislim da smo dužni objasniti zašto ove godine ne možemo položiti vijence. Jednostavno, nasilu ne ide. Na ovakav način može se organizirati svatko tko to želi i toliki broj ljudi može okupiti onaj tko ovo doživljava kao utakmicu. Ovo za mene nije utakmica. Neka se igraju sami”, rekao je Milanović.
Vidljivo potresen bio je i predsjednik države Ivo Josipović. Kako je odmah komentirao jedan politički analitičar, zabrinjavajuće je što su i njemu, Josipoviću, koji se do sada uvijek isticao miroljubivim porukama u kojima je pomirivao zavađene, apelirao na razum – zabranili da se pridruži povorci. Izrazio je svoju beskrajnu tugu. Iskreno, onako iz srca, drhtavim glasom.
U Koloni sjećanja ”vukovarske” Hrvatske bili su i generali Ante Gotovina, Mladen Markač, Ivan Čermak, Damir Krstičević. Prije godinu dana, nakon izlaska iz haškog zatvora, Gotovina je praktično mobilizirao zavađenu Hrvatsku šaljući poruke mira i oprosta, odbijajući uvlačenje u bilo kakve političke smicalice i korištenje u dnevnopolitičke svrhe. U Vukovaru je sada mirno promatrao kako predsjedniku i premijeru, dakle, demokratski izabranima voljom naroda, oni koji sebe smatraju većim Hrvatima od drugih zaprječuju put.
”Danas se nije trebalo dogoditi da jedni na druge nabacuju blato”, revoltirano je izjavio Branko Borković, Mladi Jastreb, jedan od legendarnih vukovarskih zapovjednika, osuđujući zabranu državnom vrhu da se pridruži Koloni sjećanja.
”Ovo je jedinstven narod koji odaje počast i poštovanje poginulim Vukovarcima, koji nisu poginuli samo za svoj grad nego i za Hrvatsku”, kazao je, već uobičajeno, onako iz prikrajka, HDZ-ov predsjednik Tomislav Karamarko. Zaboravio je pritom napomenuti kako se još od postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru upravo HDZ svojski trudio raspirivati mržnju prema aktualnoj vlasti, i to na osjetljivome vukovarskom području. Nevažno je jučer bilo to što vlast u mnogo segmenata ne radi dobro svoj posao, ali Dan je sjećanja trebao apsolutno i potpuno biti izuzet od bilo kakvih političkih borbi. To je barem minimum minimuma kao pijetet prema žrtvama.
Ovo što se jučer dogodilo u Vukovaru besramno je pljuvanje po žrtvama čije ime nismo dostojni ni izgovoriti. Možda bi bilo deplasirano reći da je to pljuvanje po cijeloj Hrvatskoj. Ne, ovo ljudi koji su živjeli poput životinja tri mjeseca u podrumima, gladni, žedni, prljavi, iščekujući svaki trenutak kamu kojom će biti dokrajčeni, NIKADA nisu smjeli doživjeti! Mnogi od njih i nisu. Onima koji jesu, izražavam osobno ispriku, sramim se. Uime onih koji bi se trebali sramiti. Ali, oni to ionako ne razumiju.
Oprostite nam, žrtve Vukovara i svi Vukovarci!