U najavi je pisalo: “Prvi put u svom mandatu predsjednik Vlade Andrej Plenković odlučio je uživo odgovarati na pitanja četvero novinara vodećih medijskih kuća u Hrvatskoj”. [Read more…]
Odiseja 2018.
Boris Dežulović
Da imam novca kao što nemam, o paradoksu hrvatskog društva – umjesto što po novinama pišem pizdarije – snimio bih spektakularan dugometražni film. Zvao bi se, kako sam ja to zamislio, ”Odiseja 2018”, i započeo bi scenom u kojoj se čopor crnih čovjekolikih majmuna u nekoj zabitoj betonskoj vukojebini budi otkrivajući u svom kvartu tajanstveni nekakav pravilni kameni monolit. [Read more…]
Glazba kao opomena živima
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu, odabranu od autora, zbog godišnjeg odmora kolege Pofuka).
Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja. [Read more…]
Stižemo li na europski after party?
Ovogodišnji Dan Europe, 9. svibanj, ostao je u zemljama bivše Jugoslavije u sjenci revizionističkih procesa povodom 70. obljetnice ”pobjede nad fašizmom”, to jest kraja Drugog svjetskog rata u Europi.
Uostalom, nema konačne pobjede nad bilo kojim totalitarizmom, ni tobož’ desnim ni tobož’ lijevim. Oni i nisu korektne političke doktrine, nego ustroji za potiranje razlika, ili ”sile gluposti” (D. Bonhoeffer). [Read more…]
Dan Europe
Ne sjećam se kad sam ja točno počeo misliti neku svoju Europu, ali to je svakako moralo biti tek nakon čitanja knjige Edgara Morina ”Kako misliti Evropu” (Svjetlost, Sarajevo, 1989.), nakon čega se na mom intelektualnom horizontu počinju uvezivati i kao lego kockice slagati, uz sve ostalo, i sva ona znanja koja sam napabirčio čitajući tzv. francuske analiste Le Goffa, Dubyja i dr.
No, nije mnogo vremena prošlo, a onda su počeli ratovi na južnoslavenskom prostoru i pokazalo se kako sva moja znanja o Europi nemaju ništa, ama baš ništa zajedničko sa samom Europom, onom stvarnom Europom, odnosno da sva čitalačka znanja imaju zajedničkog sa stvarnošću samo onoliko koliko i može imati sva suma čitalačkih iskustava, da ne kažem predrasuda… A sva čitalačka znanja su kao i sve velike riječi – brojne nule na čekovima bez pokrića… Jer, stvarnost je ipak nešto drugo.
A stvarnost je pokazivala kako se blazirana Europa uvijek bavi samo sobom, jednako 1914., kao i 1938. kada je prodavala Sudete, jednako 1991.-1992. kad je gledala razaranje Dubrovnika i Vukovara ili danas kad gleda otkidanje dijela po dijela Ukrajine, svaki put samo kratkoročno kupujući vlastiti mir i komoditet.
I eto, dok se pred koji dan obilježavao Dan Europe, a ja čitao sjajnog Geerta Maka, Europa ga je obilježavala koncertom u Beču, Pjesmom Eurovizije u Danskoj, a Rusi demonstracijom vojne sile na Crvenom trgu i na Krimu. BiH se obilježavanju Dana Europe pridružila pričajući vic: ”S kim graniči Rusija? S kim hoće…”, a inače, budimo ozbiljni, Dan Europe se u BiH obilježavao dvojako: u RS neradno, a u Federaciji otvorenjem obnovljene sarajevske Vijećnice i epidemijom malih boginja…
Riječ je, očigledno, i opet o Europi bogatih, sposobnoj jedino sebi kupiti čistu savjest šaljući poklon-pakete onima koje nastavljaju ubijati zahvaljujući njezinoj indiferentnosti, kako to kaže francuska književnica Annie Le Brun. Da, može se to reći i mnogo žešće ako prihvatimo radikalniji pogled na Europu Stanka Lasića, koji će svoje iskustvo s Europom nemilosrdno priopćiti: ”cijela je Evropa jedna govnarija”.
I eto, dok se pred koji dan obilježavao Dan Europe, a ja čitao sjajnog Geerta Maka, Europa ga je obilježavala koncertom u Beču, Pjesmom Eurovizije u Danskoj, a Rusi demonstracijom vojne sile na Crvenom trgu i na Krimu. BiH se obilježavanju Dana Europe pridružila pričajući vic: ”S kim graniči Rusija? S kim hoće… ”, a inače, budimo ozbiljni, Dan Europe se u BiH obilježavao dvojako: u RS neradno, a u Federaciji otvorenjem obnovljene sarajevske Vijećnice i epidemijom malih boginja koju je proglasilo Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo.
Vijećnica je obnovljena tuđim novcem, a građanima BiH i dalje ostaje čekati i vidjeti što je to BiH uradila ili kadra uraditi svojim vlastitim novcem. Što se, pak, tiče epidemije malih boginja u drugom desetljeću 21. stoljeća, BiH je pokazala da to zna i može i vlastitim snagama… Nakon svih u Europi iskorijenjenih bolesti, eto smo sad dobili i tu. Tužno! No, barem za to ne možemo i ne smijemo kriviti Europu. Ima Europa i previše drugih krivnji. No, pravo je pitanje: Ima li kakva pozitivna epidemija da BiH neizlječivo potkači?
Ipak, nastavimo mi i dalje misliti Europu, jer ona je za nas, ma kakva inače bila, ionako sve više mislena imenica unatoč svim njezinim (te Europe) gotovo nevjerojatnim manama.
Ja, kao što rekoh, nastavljam čitati, pa sam tu Europu odčitavao i u simpatičnoj knjizi svoga poznanika iz američkih dana 1996. Nizozemca Ceesa Nootebooma ”Kako biti Europljanin?” (Fraktura, Zaprešić, 2005.).
No, da bih uopće pisao o Danu Europe ili Danu antifašizma, potaknula me jedna druga, odnosno sad već i na ovu temu treća knjiga, knjiga koju upravo čitam ovih dana, a za koju se čudim da je na našim prostorima, unatoč tomu što postoji njezin prijevod na hrvatski i bosanski (ne znam kakvo je stanje sa srpskim…), prošla tako nezapaženo. Ustvari, znam. U pitanju je nečitalačka klima na našim prostorima na kojima oduvijek svi sve znaju, a nitko ništa ne čita. A i tko će u ovim vremenima kupiti tako skupu knjigu, a kamoli još čitati njezinih gotovo tisuću stranica većeg formata.
Ako slutite da je riječ o knjizi Geerta Maka ”U Europi” (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2010.), o njegovoj povijesti europskog 20. stoljeća, u pravu ste. Koja sjajna knjiga! Prava poslastica za čitanje, a i prava riznica nepretenciozno, pa ipak čudesno instruktivno napisanih činjenica, podataka, informacija koje pritom ostaju ”samo” putopis ili tek ”obična” publicistika
Ako slutite da je riječ o knjizi Geerta Maka ”U Europi” (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2010.), o njegovoj povijesti europskog 20. stoljeća, u pravu ste. Koja sjajna knjiga! Prava poslastica za čitanje, a i prava riznica nepretenciozno, pa ipak čudesno instruktivno napisanih činjenica, podataka, informacija, koje pritom ostaju ”samo” putopis ili tek ”obična” publicistika. Doduše, pritom vrhunska, a nerijetko nemilosrdna u diskreditaciji tzv. službene povijesti, istine i stereotipa, koliko god i sama nerijetko sugerirala ili izravno proizvodila vlastite stereotipe…
Ako nam povijest ikad i u bilo čemu može poslužiti kao učiteljica, ali ne učiteljica u bukvalnom smislu koja štreberima utjeruje znanja u glavu, nego kao otvoreno misaono-produktivno polje, onda nam ova nadasve šarmantna knjiga nudi čudesnu količinu toga.
Što za moguće usporedbe, što za cjelovitija razumijevanja, što za mikro i makro analize i našega, ali i širega – europskog jučer, ali i europskog danas i ovdje. Naravno, zajedno s onim ranije spomenutim obilježavanjem Dana Europe u Europi, u Rusiji i BiH, koje nas tako lijepo diferencira…
Ambicioznijima među čitačima, pak, i za svako buduće mišljenje Europe, ma što pritom značili pojmovi ”mišljenje” ili ”Europa” koje ovdje koristim, ukazujem na tri ovdje spomenute knjige. Jer, što se mene tiče, nimalo slučajno ne spominjem baš ove tri knjige koje Europu odčitavaju sociološko-antropološki, književno-esejistički i putopisno-povijesno, nikad i nigdje preambiciozno, ali svakako i svaki put autorski zrelo i odgovorno.
Takvo mi se komplementarno razumijevanje Europe zapravo čini najboljim putem k razumijevanju sebe u dijakroniji, svoga realnog vremena, prostora, užeg i šireg okruženja, stečenog i zadanog, jednom riječi – ukupnog konteksta…
Tužna Europa, otužni mi na njezinim rubovima na Dan Europe… Ali barem, tješimo se, imamo dobre knjige o toj Europi za kritičko ”mišljenje Europe” i spasonosni uzdah: Ih, koliki sanjaju i o ovakvoj Europi kakvu mi fragmentarno odčitavamo s njezina naličja tražeći joj mane
Da, jer čak da nam niti jedna od ovih knjiga nema što novo reći, a itekako sve tri imaju(!), one ostaju testno mjesto našem mišljenju, našim identitarnim uporištima, našoj samosvijesti i ne najposlije – stereotipima kao skraćenom mišljenju… Jednako onom povijesnom, jer ovo je povijest 20. stoljeća, kao i onom recentnom.
O povijesnom neću, premda je daleko zanimljivije od recentnog, no želim ukazati na nekoliko sitnih mjesta iz aktualne slike Europe, a autor ju je baš uzduž i poprijeko proputovao, pa time kušati uspostaviti barem neka od brojnih asocijativnih polja za radoznalije čitatelje.
Od slike iz St. Peterburga ”rupe na cesti jednako su duboke, smeće dugo stoji” do mišljenja da se ”Balkan očito ne može urediti” samo je jedan korak, a nas se oboje tiče, jer smo oboje mi i jer smo i mi izvan ”divovskog trokuta reda i čistoće” i jer tako o nama misle, ma koliko se mi sa svojim malim boginjama upinjali misliti o sebi lijepo i ponosno.
Možemo stvar postaviti i malo drukčije, pa se zajedno s autorom zapitati ”ako su ceste katedrale dvadesetog stoljeća”, gdje je to onda BiH? Ili se kušati odčitati u ovoj ili nekoj sličnoj rečenici (a vi pogađajte o kojoj je izvorno zemlji riječ): ”održavaju se samo oni koji imaju moć, sumnjivo društvo i dovoljno drskosti” ili ”Nema Boga! Nema države! Ostali su samo siromasi, lopovi i banditi”! Ili, pak, u ovoj koja portretira jednog, inače povijesno markantnog, kameleonskog političara koga opisuju kao ”sivu mrlju koja katkad postane vidljiva, ali ne ostavlja nikakva traga”!?
Tužna Europa, otužni mi na njezinim rubovima na Dan Europe… Ali barem, tješimo se, imamo dobre knjige o toj Europi za kritičko ”mišljenje Europe” i spasonosni uzdah: Ih, koliki sanjaju i o ovakvoj Europi, kakvu mi fragmentarno odčitavamo s njezina naličja tražeći joj mane.
Glazba kao opomena živima
Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja.
Prethodne su rečenice slobodni prijevod stihova Wilfreda Owena. Tjedan dana prije završetka Prvog svjetskog rata taj mladi poručnik unaprijeđen je u čin velikog ratnog pjesnika. Promaknuće mu je na poljima oko francuskog mjestašca Joncourt uručila smrt. Owen je imao 25 godina kad je prešao na stranu onih u čije je ime do tada pisao, na stranu svojih poginulih drugova.
Owen je odrastao u prilično siromašnoj obitelji, ali svojim radom i učenjem, a osobito literarnim interesom i talentom, otškrinuo si je vrata prema nekim širim horizontima i mogućnostima. U rat mu se nije žurilo i nije među prvima 1914. pohrlio za ratnim trubama i zastavama. Ipak, vjerojatno više zbog osjećaja solidarnosti nego dužnosti prema kralju, ujesen 1915. postao je dobrovoljac i nakon obuke upućen je na Zapadni front.
Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja
Prva pisma koja je odatle slao kući bila su puna prezira prema vojničinama koji su ga okruživali i bili pod njegovim zapovjedništvom. Zgražao se nad grubošću, prostaklukom i spremnošću na lupeštvo. A onda ga je dohvatila granata i odbacila u jamu punu leševa u kojoj je ležao nekoliko dana prije nego su ga pronašli i spasili.
Imao je ozbiljne psihičke smetnje, klasični PTSP, zbog čega je poslan natrag na Otok, na oporavak. Ponovno sposobnim za vojnu službu proglašen je taman na vrijeme da se vrati na bojišnicu i ne zakasni na susret sa sudbinom kod Joncourta.
Za stihovima Wilfreda Owena posegnuo je 1961. veliki engleski skladatelj Benjamin Britten nakon što je dobio narudžbu da napiše glazbu koja će uveličati jedan vrlo poseban događaj: posvećenje nove katedrale u Coventryju koja je ponovo izgrađena nakon što je 14. studenog 1940. bila razorena u jednom od strašnih noćnih pohoda njemačkih bombardera. Svečani čin i praizvedba Brittenovog Ratnog requiema dogodila se 30. svibnja 1962. godine.
Bilo je to sedamnaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata iz kojeg je Velika Britanija, nakon velikih žrtava, izašla kao jedan od pobjednika. Ali, Benjamin Britten ne piše veliku simfonijsku odu trijumfalnoj pobjedi, nego misu za mrtve koja snažno i potresno, ponajviše zahvaljujući Owenovim stihovima, svjedoči da trijumfa u ratu nema.
Oratorijska skladba za veliki orkestar i veliki mješoviti te još jedan dječački zbor ima i tri solističke pjevačke dionice, a sam je Britten odredio i tko će ih pjevati na svečanoj praizvedbi. Uz engleskog tenora Petera Pearsa stajao je njemački bariton Dietrich Fischer-Dieskau, a pozvana je bila i jednako velika i znamenita ruska sopranistica Galina Višnjevskaja.
Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”
Takvim izborom pjevača osnažena je humanistička i pacifistička poruka partiture na čijoj su prvoj stranici također bile ispisane riječi Wilfreda Owena: “Moja tema je rat i žalost zbog rata. Poezija je u žalosti… opomena je jedino što pjesnik danas može učiniti.”
Jednom od svojih najvećih glazbenih djela Britten je pridao i vrlo osobnu posvetu četvorici svojih prijatelja koje je odnio Drugi svjetski rat. Kosti trojice od njih ostale su razasute europskim bojištima. Četvrti je iznio živu glavu iz klaonice normandijskih plaža i svih kasnijih bitaka, ali je 1959., samo dva mjeseca prije svog zakazanog vjenčanja, počinio samoubojstvo.
Ni Britten ni Owen ne likuju nad ubijenim i poraženim neprijateljem. Oni oplakuju sve mrtve. Kada sam nedavno u Berlinu slušao Ratni requiem na samom me početku zgromio stih o onima “koji su umrli kao stoka”.
Svaki poginuli, na bilo kojoj strani, umro je takvom neljudskom smrću. Uglazbljene Owenove pjesme duboke su, tužne, upozoravajuće i osvješćujuće. Jedna od njih gotovo doslovno prepričava biblijski prizor o Abrahamu kojem je Bog, da ga iskuša, naredio da ubije vlastitog sina, a onda je poslao anđela da mu zaustavi zamah ruke s nožem i ovna da jednom zauvijek na žrtveniku zamijeni ljudske žrtve. U Bibliji je Abraham glas s neba poslušao, ali nije u Owenovoj pjesmi u kojoj starac, odbivši i anđela i ovna, “kolje svoga sina – i pola podmlatka Europe, jednog po jednog”.
Vrhunac su Ratnog requiema stihovi u kojima ubijeni vojnik tumara svijetom mrtvih i susreće čovjeka koji mu je strašno poznat i koji mu se predstavlja riječima: “Ja sam neprijatelj kojeg si ubio, moj prijatelju”. U posljednjim taktovima tenor i bariton pjevaju “Hajde da sad spavamo”, a zbor im na latinskom odgovara “Počivali u miru. Amen”.
Ratni je requiem praizveden u Coventryju sedamnaest godina nakon rata, a ponovo je izveden i u Zagrebu 28. rujna, osamnaest godina nakon završetka našeg rata. Dvorana Lisinski tim je koncertom ne samo otvorila novu sezonu, nego izvršila i velik i važan umjetnički obred oplakivanja svih mrtvih i pomirivanja svih živih.
Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima
U duhu Brittena i Owena, uz Simfonijski orkestar HRT-a pjevali su zborovi iz Beograda, Sarajeva i Zagreba, ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević obećao je postaviti i zaslone s prijevodom čitavog teksta. Iznimno je bilo važno da svi u publici u svakom trenutku znaju koje se riječi, pojačane univerzalnom, silno potresnom i duboko skrušenom glazbom, pjevaju na pozornici.
Ta strašna zajednička istina poginulih, istina o neljudskoj smrti u blatu, prašini, krvi i nečisti, istina o olovu, čeliku, drvu i betonu koji lome kosti i razdiru ljudsko meso, istina o zajedničkoj zadnjoj misli, vrisku, boli, strahu i očaju, istina o čovjeku s druge strane cijevi kojeg rat pretvara u ubojicu, ta zajednička istina mrtvih obaveza je i opomena živima.
I zato je neprilično nad ijednim grobom slaviti bilo što drugo osim mira. Neprilično je na bilo kojem bojištu trijumfirati i likovati. Podlo je i kukavički remetiti mir mrtvih prizivajući opet njihove kosti u to bijesno kolo koje ih je već jednom pregazilo.
(…) Samo oplakivanje svih mrtvih i samo slavljenje mira za sve žive priliči ljudskom dostojanstvu i razumu. Ni razuma ni duše nemaju oni koji s govornica, oltara i pozornica čine drugačije, ili su hulje s interesima koji su im važniji od svih živih i mrtvih.
(Ovotjedna je kolumna, zbog spriječenosti autora, prilagođena repriza Pofukova teksta o Brittenovom ratnom requiemu objavljen 4.8.13. u Večernjem listu kojeg donosimo u povodu Dana Europe).
