novinarstvo s potpisom
Ana i Otto Raffai
Nemoj profućkati niti jednu krizu – ona nam je prilika da činimo velike stvari (Rahm Israel Emanuel, bivši gradonačelnik Chicaga, Publik Forum 3/2020 str. 63)
Bliži se 8. mart, Međunarodni dan žena koji obilježavaju u svom specifičnom kontekstu i vjernici/e i katolici/kinje. Specifično je vezano uz specifične neravnopravnosti u crkvenom kontekstu, više no uz ciljeve Dana žena. [Read more…]
MANIFEST ŽENA MEĐUNARODNOG PEN-a
Jednoglasno usvojen od delegata Međunarodnoga PEN-a, 21. rujna 2017. godine na Osamdeset i trećem kongresu PEN-a u Lavovu u Ukrajini. [Read more…]
Kolinda Grabar-Kitarović
Baš je krasan bio Dan žena u medijima. Od retardiranih čestitaka po društvenim mrežama, gdje se ženama poručivalo da su ”cvijeće svijeta” (da, naravno, glavna nam je funkcija da budemo dovoljno dekorativne da bi nas zbog toga cijenili) i općenito se furalo spiku Dana žena kao dana muške zahvalnosti za sve ono što se njima sviđa na ženama [Read more…]
Dan žena, 8. mart bio je nekad Međunarodni dan radnica, dok je radnica bilo. Zato sam protekli tjedan odlučila taj meni drag dan obilježiti upravo s njima – radnicama. Ženama kojima je ovaj divlji kapitalizam ukrao smisao. Tekstilnim radnicama.
Dan prije uputila sam nekolicini svojih prijateljica, s kojima se družim dobar dio svog svjesnog života, SMS da mi se pridruže i otputuju sa mnom u Pulu na prosvjed radnica Modne kuće Arena.
Pula je od Rijeke u kojoj živim udaljena, Istarskome ipsilonu zahvaljujući, tek nešto više od sat vožnje. No, moje drage, pametne i inače ženski vrlo osviještene dame usprkos kalvarijama što su ih i same prolazile na poslu kojim se bave, otkazima, šikaniranju, podcjenjivanju, mobbingu, neplaćanju, kašnjenju i smanjenju plaće – odabrale su na taj dan s velikim “D”ostati doma. Čak sam i od svoje kćeri dobila jedno odlučno, građevinarsko “Ne!”
Navikla sam ja, mada me taj nedostatak ženskog zajedništva i solidarnosti uvijek iznova rastuži. Prisjetila sam se kako sam i na predstavu Lenke Udovički koju je napravila s radnicama Kamenskog išla sama. Moji prijatelji i mnogi, mnogi drugi suosjećali su s njima pred televizorima glasno psujući iz udobnosti i sigurnosti svog doma one koje će sutkinja Ivana Čalić, po svemu sudeći, na duže vrijeme udaljiti od tvornica na za njih atraktivnim lokacijama.
Jedina koja je spremno, bez ikakvih dodatnih pitanja tipa što ti to u tim godinama treba, prihvatila moj poziv da odemo u Pulu, na protestni radnički happening u Prolazu sv Teodora – bila je Vedrana Rudan. I dobro je da jest. Svojim dolaskom, solidarnošću, podrškom i kratkim obraćanjem okupljenima silno je razveselila radnike i radnice koji su od 21. veljače u štrajku zbog neisplate sedam plaća.
U svom stilu omotana šalom Arena trikotaže poručila je: “Treba raz…..ti gadove, oteti od njih ono što su ukrali nama i našoj djeci!” – i dobila aplauz odobravanja okupljenih.
I odista je tako. Treba li uopće posebno napominjati i da je tri, četiri tisuće četvornih metara ove tvornice na prestižnoj lokaciji uz samo more (Riva 12), da je novac iz ove tvrtke-simbola koja je othranila mnoge Puljane misteriozno, gotovo houdinijevski nestao. Ne samo onaj za plaće i za pletivo neophodno za Arenine uratke, već i štednja radnika, novac kojeg su se svjesno odricali, čak i donosili u tvrtku ne bi li u svakom trenutku imali sredstava za rad. Radnici su štedjeli, a firma je onda ta njihova sredstva obrtala za nabavku sirovina… I obrnula je – i radnike i novac.
Poteškoće ove renomirane tvrtke s vrlo kvalitetnim proizvodima i prodavaonicama diljem Hrvatske započele su u jesen 2012. godine – a kulminirale u lipnju 2014. kad su zbog dugova od navodno 18 milijuna kuna ostali i bez plaća.
Sad svi peru ruke. U srijedu je direktorica Arene Modne kuće d.o.o Snježana de Gravisi podnijela ostavku, jer kako kaže nema podršku radnika za predstečajnu nagodbu, koja podrazumijeva nastavak proizvodnje i očuvanje radnih mjesta.
Sindikalisti koji su za njezinu ostavku doznali iz medija tvrde pak kako direktorica nije dorasla funkciji, da je ostavku trebala dati znatno ranije, ali i da je krajnje nefer odgovornost za budućnost Arene svaljivati na pleća radnika i optužbe za nekooperativnost s Upravom.
Radnici samo koriste svoje ustavno pravo na štrajk zbog neisplate sedam plaća… Nitko od njih, uvjerila sam se i sama u subotu kroz razgovor s nekolicinom Arenaša, nije želio prekinuti proizvodnju, a kamoli izgubiti radno mjesto. No morali su obavijestiti javnost o nedopustivome ignoriranju njihovih zahtjeva da se istraži kamo je nestao novac iz radničke štednje i štrajkat će sve dok im se rad ne plati.
Uostalom neplaćanje radnika kazneno je djelo i odista čudi da Uprava nije ranije zatražila predstečajnu nagodbu ili stečaj, nego već osam mjeseci mrcvari radnike neplaćanjem i neizvjesnom budućnošću njihovih radnih mjesta i još im pritom nabija grižnju savjesti zbog obustave rada.
Koliko su ti ljudi vezani uz svoju tvornicu vidjelo se i u subotu, kad su ponosno ispred posrnule tvrtke, stepenicama prekrivenim crvenim tepihom, koračali u majicama i haljinama svoje Arene. Po stepenicama dolje uz osmijeh, veselo imitirajući manekenski catwalk, a natrag posrćući suznih očiju.
Red carpet i radnici – koji li ironije. Usprkos mnoštvu okupljenome u prolazu što je dobio ime po svecu, za kojeg kršćani vjeruju da ima iscjeliteljske moći, te su mi se žene učinile tako nedopustivo samima u svom beznađu. Uskoro će, ako im se ne pomogne, biti tek statistika. Novih stotinu utopit će se u na tisuće privatizacijom obmanutih i prevarenih radnika.
Zato su me u tu subotu na dan s velikim D, moj “D Day” nervirale kozmetičke intervencije u njihov bunt, pogotovo taj crveni tepih. Znam, znam po novim teorijama prosvjedima i prosvjednicima valja dodati zrno performansa kako bi se na njih svrnula pažnja apatične i na sve strahote otupjele javnosti. Klasičnom radničkom protestu treba načiniti face lifting, jer današnjim klincima parole poput onih “poštena plaća za pošten rad”, radničko bratstvo i solidarnost samo su fraze iz udžbenika povijesti i sociologije potpuno ispražnjene od sadržaja. Dva desetljeća sistematskog zatupljivanja učinila su da sve što miriše na prošlost odbace kao opasno i subverzivno ukoliko se ne odvija na crvenom tepihu, uz malo alkohola i spektakla.
Ja u svece, pa ni u one poput sv Teodora ne vjerujem – ali vjerujem u moć -, po bolesno društvo iscjeliteljsku moć radničkog jedinstva, solidarnosti i ženskog zajedništva. Zato mi suze na oči nije natjerao samo nespretan hod radnica po crvenom tepihu, već i pjesma u izvedbi Edne Jurcan. Za subotnji mutant, surogat protest odabrala je preko stotinu godina staru pjesmu radnica u rižinim poljima uz rijeku Po “Sebben che siamo donne”, čiji su stihovi nažalost i danas aktualni.
E la liberta non viene
perche non ce l’unione
I odista , sloboda, pa i ona od izrabljivanja i financijskog iscrpljivanja radnika, neće doći bez zajedništva. Danas Kamensko i Arena, a sutra i svi oni ispred televizora, uvjereni da se riječi sutkinje Ivane Čalić o zatvaranju očiju, okretanju i spuštanju glava ne odnose na njih – svi oni u kojima ni 8.mart ni hrabre tekstilne radnice ne mogu probuditi želju za zajedništvom i solidarnošću.
U ne tako davna vremena 8. mart, s kojim se poklapa Međunarodni dan žena iliti Majčin dan, kako su ga djeca uobičavala nazivati, kada su muškarci buketima ruža potkupljivali žene kako bi im dozvolile cjelodnevno ispijanje zdravica – u muškom društvu razrijeđenom tek pokojom samosvjesnijom feministkinjom, pohotnim ili prijekim okom (ovisno o spolu njegova vlasnika) promatranom – u čast svojih majki, supruga i prijateljica, dok su ih one do kasno u noć očekivale podgrijavajući večeru, ovaj ženama posvećeni praznik imao je veće društveno uvažavanje negoli danas kad je “nepoznat netko” upalio ”svjetlo slobode”.
Dapače, neko vrijeme čak se prestao spominjati u gotovo paničnom strahu od utjecaja tog relikta “komunizma”, kakvu percepciju su društvu nametnule kleronacionalističke elite, na vlastiti društveni položaj. Tko zna, rojilo se u glavama, koga bi sve mogla nikad provedena lustracija (o kojoj se dosta pričalo) zahvatiti naprtivši mu simpatije prema nekada bezazlenom prazniku kao ključni dokaz njegova antidomoljubnog kriptokomunizma.
O ravnopravnosti pripadnica više od polovice čovječanstva ne treba suviše daviti povijesnim detaljima. Dovoljno se prisjetiti mita prema kojem je Tvorac, nezadovoljan realizacijom svoje samoljubive “slike i prilike” – nastojeći tim remek-djelom ostaviti u svemiru svevremenski trag – istu raspolutio mačem na dvije polovice, kojom se prilikom sve troje (Tvorac i obeznanjene polovice) razjuriše na sve strane svijeta. On u mit i legendu, a one – danas poznate kao žensko i muško – u vječnu potragu za svojim parom s kojim tek iznova spojene čine kompletno ljudsko biće.
Treba li pametnijima veći dokaz o ravnopravnosti žena i muškaraca? Dakako, jednako kako su naše “bolje i ljepše polovice” jednakopravne u svim aspektima ljudskog djelovanja, tako su ravnopravne i u ludilu koje povremeno zahvati manje ili znatnije dijelove čovječanstva. U tom času, sve dok se pamet ne povrati iz stražnjih u vršne dijelove ljudske anatomije, što može trajati i desetljećima, ističu se kao zvijezde vodilje na koje većina jedva da obraća pažnju, muškarci i žene ravnopravniji od drugih, mada nikada ne bi ni pomislili da tu svoju prednost iskoriste za uzdizanje pred duhovno srozanom gomilom. O tri takve žene želim vam ukratko pričati redom kojim sam ih upoznavao i spoznavao.
U vrijeme prošlog rata povremeno sam objavljivao u nekim tiskovinama tekstove kojima sam bezuspješno prizivao pameti svoju razularenu, zaraćenu ljudsku braću. Dakako, niti sam u tome bio jedini, niti uspješniji od talentiranijih za tu vrstu angažmana od mene. Poslije majčine smrti, na nagovor sina, odlučio sam u obliku knjige objaviti na komadićima papira arhiviranu poeziju kako ne bi sve otišlo sa mnom u crnu zemljicu. Oduvijek sam se služio jezikom kojim to i danas činim, pa me jezična fragmentacija poduzeta od istih luđaka koji su fragmentirali bivšu državu ne libeći se i fragmentacije njenih stanovnika na sastavne anatomske dijelove nije mogla doli iznervirati, ne izazivajući nikakvu promjenu u mojim ličnim lingvističkim navadama.
Tol’ko još nisam lud da slijedim slijepe luđake na put kojim me žele skrenuti, pa sam u jednom dahu – poput najuzbudljivijeg krimića – pročitao Snježaninu knjigu kojom je javno, jasno i glasno rekla “popu pop, a bobu bob”. Kako sam upravo u to vrijeme izdao svoju zbirku pjesama, pronašavši na internetu njenu adresu poslao sam joj nekoliko primjeraka svoje umotvorine. Tako je započelo naše poznanstvo koje se tijekom vremena pretvorilo u internetsko prijateljstvo.
Razmjenjivali smo mejlove i poruke, uglavnom vezane uz jezičnu problematiku, o čemu sam ja kao totalni lingvistički laik mnogo naučio od habilitirane doktorice jezikoslovlja. Nakon jednog opširnijeg pisma uputila me da ga prerađenog pokušam objaviti na nekom portalu. I sin me već dugo bezuspješno nagovarao na objavljivanje u elektroničkom mediju, ali je Snježana u tome bila djelotvornija. To je bio moj prvi korak u upoznavanju druge prijateljice, no o tome kasnije. Komunicirajući sa Snježanom, uvidio sam kako čitamo iste članke, cijenimo iste ljude, stojimo iza istih ideja, dakako, uz sve raznolikosti normalne za dva različita ljudska bića.
Uvidjevši ludilo kojim su zahvaćena još do jučer zakleta braća, pretvorivši se u braću neprijatelje, ludilo isporučivano konzumentima (a to smo po pretpostavci bili svi mi) preko političkih, vjerskih, svjetonazorskih ili etničkih objeda, preko revizija prošlosti, jezičnih purizama ili u nedvosmislenom vidu naprosto preko metaka, a u pozadini čega se vršila neviđena pljačka prvenstveno vlastitih naroda, ova je žena hrabro, ustrajno, intelektualno pošteno i etički moralno ustala u obranu istina o jeziku kojim smo se oduvijek sporazumijevali i razumijevali, kako nekada u dobru tako i sada u zlu. Ma hvalili uzajamno bratstvo i jedinstvo ili si proklinjali matere i etničku pripadnost.
Ta je žena stručno, na znanstvenim osnovama ustala protiv jezičnog ludila, koje je poput vihora zahvatilo njegove korisnike, ne dajući se potkupiti i plaćajući za svoje intelektualno poštenje veliku cijenu. Mada najstručnija i najpoznatija naša jezikoslovka, ne može u svome “selu” dobiti posao dok se ne prikloni nižima od sebe. Što joj ni na kraj pameti ne pada!
I dok svijet priznaje njeno djelo, prepuno pohvalnih recenzija svjetskih stručnjaka, dok joj upravo izlazi knjiga prevedena na španjolski (a kako izgleda, spremaju se i prijevodi na druge jezike), ta hrabra žena izlažući se porugama i prijetnjama, omalovažavanjima i pokušajima zatajivanja, čak i javnim demonstracijama protiv svoje osobe i djela, brani – ne svoju, već našu – istinu od slijepaca (iskreno, oni su više perfidno inteligentni negoli slijepi) koji svojim sljepilom zaraziše cijele narode.
Kako je moj poduhvat, poduzet na Snježanin nagovor, uspio, počeo sam objavljivati članke po internetskim portalima nabasavši tom prilikom na jedan poseban. Otprve mi se – vidjevši tekstove i suradnike koji na njemu objavljuju – svidio portal koji njeguje humanističke, lijeve, proradničke, tolerantne, antinacionalističke i internacionalističke stavove te ne pljuje po bivšoj državi kao inkarnaciji sveopćeg zla po njene narode, radi čega ju je trebalo razoriti.
Preko prilježnog Amera (ne, nije Amerikanac!) došao sam u kontakt i s njegovom urednicom Šteficom. Što reći o ženi koja usprkos i unatoč okolini u kojoj djeluje, sredini spremnoj da se i fizički obračuna s njom kao što se nedavno fizički razračunavala sa svojim susjedima Bošnjacima, negoli samo skinuti kapu pred njom?
U još teža vremena, kad je homogenizacija krda koje je i u drugim homogeniziranim krdima vidjela isto što je i samo – krdo, a u njegovim pripadnicima samo životinje, a ne ljudska bića, Štefica je sa svojim suprugom ustala u obranu ljudskosti onih koji su zbog svoje “drugosti” i “drukčijosti” postali metom odstrela. Zar će ta žena i majka hrabrost, ustuknuti danas kad ipak nisu više vremena u kojima se život gubio i za manje stvari od pomoći apriorno apostrofiranom neprijatelju?
Pod njenim umješnim vodstvom, uz sličnomisleće suradnike, portal se pretvorio u jedan od najcjenjenijih u BiH, s tekstovima prenošenim širom regije, kako eufemistički neutralno nazivaju prostore bivše Jugoslavije. Najdosljednija i najveća novinarska pera bivše države, dokazana svojom neprevrtljivošću i nepotkupljivošću tijekom olovnijih vremena od ovih današnjih, svojim prilozima usmjerenim prokazivanju pravih uzroka i uzročnika međunacionalnih trijebljenja i rasturanja države, samo odaju počast ženi koju je sarajevski magazin Dani s pravom svrstao u jednu od deset ličnosti koje su obilježile 2012. godinu.
Ženomrsci često govore kako je ženama – a Štefica neka se ne uvrijedi, za nju to zaista vrijedi – nemoguće začepiti usta. Usta žene koja u sredini koja ne zna cijeniti što ima, promiče humanizam i istinu, istinu i humanizam, iz dana u dan putem portala koji uređuje.
I dok su se Snježana i Štefica, svaka na svoj način borile – ni dan danas ne posustajući – protiv zlokobnog virusa nacionalizma koji je zarazio milijune na ovim prostorima, slijedeći svoje spisateljske putove upoznao sam Olgu, jednu od bezbroj žrtava hrvatskog nacionalizma. Hrvatska Srpkinja, diplomirana slavistica, rasna pjesnikinja i spisateljica s mnoštvom domaćih i međunarodnih nagrada, početkom rata curičak od svega dvanaestak godina, proživjela je kalvariju koja je ostavila dubokih tragova na njenoj psihi, no to su već suviše lični detalji da bi se javno iznosili.
Prošavši “olujno” etničko čišćenje šibenskog zaleđa skrenule su je srbijanske vlasti prema Kosovu (s istim ciljem promjene etničke strukture stanovništva s kojim su Hrvati na područje tzv. Krajine naseljavali Hrvate) da bi kasnije završila u inostranstvu, donekle našavši mir uz svog muža u novoj domovini koju ne zanimaju banalnosti njenog etničkog porijekla.
U svojim pjesmama često se dotiče proživljenih trauma ratom prekinutog djetinjstva, što je vjerojatno donekle oslobađa svakodnevnih suočenja sa sjećanjima na njih i ublažava ožiljke od rana na duši. Kršćanka, za ove krajeve vrlo krive provenijencije – daklem, pravoslavka! – pokušava iznalaziti odgovore na patnje i boli koje ljudska braća namjerno nanose jedni drugima shvaćajući da se iza vjerskih, političkih, etničkih i inih u suštini beznačajnih atribucija krije ona jedina vrijedna koja tijekom stoljeća i tisućljeća prerijetko ispliva na površinu – jel’ stoga što je prerijetka ili je prejake sile sprečavaju da se ispolji – istinski humanizam ljudske jedinke.
Svojom literarnom ispovijedi ona je podjednak borac protiv snaga ludosti poput ranije spomenutih svojih drugarica. Posljednja riječ nije tek stilska figura, jer – stjecajem sudbine kojoj sam poslužio kao sredstvo – one se međusobno znaju na isti način kao i ja njih. Preko interneta.
Da, nikada nisam lično upoznao te hrabre žene, ali kao da ih poznajem cijeli život. Eto, preko globalne mreže ne šire se samo opasnosti od kojih morate strepiti, ne atakiraju na vas samo pedofili, nimfomani i nimfomanke, manipulatori koji bi da izvuku zadnju paru od vas ili vrbovatelji terorista samoubojica već možete steći i iskrena i trajna prijateljstva koja uzajamno upotpunjuju i pozitivno mijenjaju njihove sudionike.
Nisam od onih koji misle kako bi svijet bio bolji kad bi žene vladale njime. Previše primjera me uvjerava u suprotno. U “Lizistrati” antičkog komediografa Aristofana udružuju se supruge građana grčkih polisa i uskraćivanjem seksualnih odnosa primoravaju svoje muževe da sklope mir. Bio bi to vrlo djelotvoran i miroljubiv način kroćenja navodno samo muške krvoločnosti, da čisto biološki i žene nisu jednako željne seksa kao i muškarci. Nije stvar u tome da evolucija još nije sputala naše seksualne nagone (ne dao Bog da se to desi, jer bi to značilo kraj ljudske vrste), već prije u tome što je neravnomjerno raspodijelila umne i empatijske sposobnosti među svima nama.
Opisanim ženama ona ih je dodijelila šakom i kapom, što ih i izdvaja iz cjelokupne, kako ženske tako i muške populacije. Ne znači da ih druge žene ne posjeduju, ponekad i same nesvjesne tih kvaliteta, pa je možda samo pitanje kada će se na specifičan način manifestirati u javnosti kao – primjerice – kod mnogih sudionica bosanskohercegovačkih demonstracija.
Ljudi vole imati svoje ideale i idole u glazbi, na filmu, u sportu, znanosti ili nekoj djelatnosti koja okupira njihovo zanimanje. U pogledu humane etike i hrabrosti njenog javnog ispoljavanja u uvjetima koji tome ne pogoduju spomenute tri žene svima nam mogu biti primjer.
Svojim prijateljicama – u nadi da će vlastitim primjerom potaknuti što veći broj žena i muškaraca na putove istine, morala, ljubavi i pravde – kao i svim ženama bivše Jugoslavije i svijeta čestitam 8. mart, Međunarodni dan žena. Ne svojom krivnjom, ponešto zakašnjelo i zahvaljujući portalu autograf.hr, no optimisti s pogledom na iduću godinu dobronamjerno će to shvatiti preuranjenim! Neizlječivi optimisti znat će da se želje odnose na sve dane dolazećih godina.
