Alen Kristić
Davidovska duša
Kad svrneš na me
svoj zabrinut pogled
Bože [Read more…]
Agonije (XXIV)
Osam kratkih priča za slikovnicu ”Moja biblijska obitelj”
Željko Porobija
Ovih je dana prilično zgražanje naše katoličke uljudbe izazvala vijest kako je tamo neka skupina homoseksualaca odlučila izdati slikovnicu Dugina obitelj. I mene je to potreslo, pa sam odlučio – kontra LGBT propagandi – napraviti jednu prekrasnu slikovnicu s naslovom Moja biblijska obitelj. [Read more…]
Rođendanska čestitka biblijskom ratniku, ustaši Juri Francetiću
Željko Porobija
Ni sam ne mogu vjerovati onome što upravo pišem, ali se po prvi puta u životu se slažem s onim što piše portal moje cijenjene imenjakinje (i tu prestaje sva sličnost) Željke Markić. Sjetili se ljudi da je rođendan jednom od dvojice glavnih likova iz ganga-rap pjesme Evo zore, evo dana, pa mu, sasvim prigodno, posvetili tekst, poslali čestitku preko interneta [Read more…]
David je postao Golijat
Otvoreno pismo protiv napada izraelske vojske na civile u Gazi
Izrael ima, kao i svaka država, pravo na obranu, ali ne i na brutalne razmjere te obrane. Tim više što je riječ o obrani od vojno neusporedivo slabijeg protivnika – Palestine koju Izrael desetljećima drži pod okupacijom. U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava.
U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu.
Za kršenje međunarodnoga prava valjalo bi optužiti i Hamas, koji vlada Gazom, jer je nasumice ispaljivao rakete na izraelsko tlo, ponekad u gusto naseljena mjesta, premda prouzročivši neusporedivo manje žrtava i štete od one što ju je u Gazi i Rafahu počinila izraelska vojska.
U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava. U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu
Svjetske sile još nisu Izrael pozvale na odgovornost zbog ratnih zločina. Sjedinjene Države, glavni izraelski saveznik, kao ni EU, nisu iskoristile svoj utjecaj da zaustave krvoproliće. Washington ustrajno glasa protiv rezolucija o Izraelu koje donosi Vijeće za ljudska prava, Opća skupština UN-a i Vijeće sigurnosti UN-a. U Hrvatskoj se o tom pitanju javno nije očitavala ni jedna politička stranka ili istaknuti političar. A ni vjerska zajednica.
A u međuvremenu djeca su u Gazi danima bivala ubijana – u prosjeku svaki sat po jedno – a da nisu imali kamo pobjeći ili se skloniti. Nemoguće je na to šutjeti!
Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju.
U svojoj povijesti od 1941. do 1945. hrvatska država je progonila Židove i smještavala ih u logore te je naša osobita obaveza da se aktivno zalažemo protiv i najneznatnijeg iskazivanja antisemitizma. No, upravo ta obaveza daje nam pravo kritizirati izraelsku vladu kada ona progoni palestinski narod pridonoseći time opetovanoj proizvodnji nasilja.
Izrael je rođen onoga dana kada je David pobijedio Golijata. Izraelci ekstremne desnice i rasističkih nagona pretvaraju Izrael u Golijata koji gnječi Davida.
Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju
Situacija je neodrživa, primirja ne bivaju poštovana, premda demokratski izabrano političko tijelo, Hamas u pregovorima nije ravnopravan partner i bojati se da će drama potrajati. Stoga apeliramo na jaču stranu da učini iskorak iz ovoga začaranoga kruga te rješavanju složene političke situacije pristupi uporabom diplomatskih, a ne vojnih vještina.
Apeliramo na vjerske vođe svih vjeroispovijesti u Svetoj zemlji da u vjernicima probude vjeru u moć nenasilnog otpora protiv ekstremista u vlastitim narodima. Taj poziv možda se čini idealistički naivnim, ali u mnogim nerješivim političkim situacijama donio je ploda i sačuvao brojne živote. Tako je, primjerice, prije 25 godina u Istočnoj Europi, gdje je rijetko tko vjerovao u moć nenasilja, ”baršunasta revolucija” uspjela.
Molimo državnike i vlade naših zemalja da uspostave kontakte s političkim dužnosnicima s obje zaraćene strane i zalažu se za nenasilno rješavanje političkog sukoba.
Neka se ne sakrivaju iza svjetskih i europskih institucija, nego pokažu smjelost i umješnost izravnoga razgovora s ”neprijateljima“.
Rizik ”prvog koraka“ u izgradnji povjerenja među zaraćenim stranama zacijelo je manji nego stanje trajnoga rata.
Holokaust nad židovskim narodom u Drugom svjetskom ratu bio je neviđen barbarizam i strahota. Svakako je duboka sramota po našu zajedničku ljudskost. Upravo zato neka u XXI. stoljeću ne doživimo agoniju palestinskoga naroda!
Šalom, selam, mir!
Jadranka Brnčić
Anna-Maria Gruenfelder
Claudia Keller-Pilsel
Drago Pilsel
Branimir Pofuk
Jaruzelski, čovek pod šapkom
Eto nam izmiče kroz prste 20. vek u kojem smo odrastali, umiru ljudi koji su ga simbolizovali na dobar ili loš način. Samo poslednjih nedelja otišli su, recimo, Gabriel Garcia Marquez i Dobrica Ćosić, pisci i političke životinje koje teško da je iko ikada stavio u istu rečenicu, a postoje i načelno dobri razlozi zašto njih dvojica ne spadaju u istu rečenicu, i o tim razlozima već sve znamo, muka duhu je to ponavljati. I jedino ih je vreme smrti (eto, Vreme smrti!) na trenutak spojilo, ali će ih isto tako odmah i rastaviti.
Pre neki dan otišao je i Wojciech Jaruzelski, dočekavši duboku starost. Wojciech who?! Pitajte svoje mlade prijatelje ko je (bio) Jaruzelski i teško da ćete dobiti išta osim velikog uzvratnog upitnika; ta, oni nisu bili ni rođeni onda kada je Jaruzelski Poljacima bio sudbina, a nama ostalim Istočnoevropljanima bauk kojeg smo mogli lako i nekažnjeno da mrzimo.
Stigao je Jaruzelski, onako već biblijski star, i da postane akter neke bizarne tabloidne afere, nešto oko njegove zakonite supruge i medicinske sestre, odnosno negovateljice, ne sećam se detalja, a bogme nisu ni važni, ali ima neke opore ironije u tome da je čak i duboka starost jednog komunističkog generala bila okrznuta duhom ovog reality show vremena, tako zauzetog sopstvenom banalnošću kao najpouzdanijom tržišnom vrednošću. David i Victoria Beckham ili bivši vođa neke vojne hunte, who cares?
Ima ona pesma od Azre, nju valjda svi znamo, ”Poljska u mom srcu”, koju je Štulić – za kojeg je u ta doba važilo da se ”panično bojao Rusa”, ne Rusa u vidu Čehova i Tolstoja, nego u vidu vaspitnih tenkova – spevao u vreme velikog poleta nezavisnog sindikata Solidarnost, kad se činilo da je jedan strašni, ledeni Monolit nepovratno napukao i da ga ništa više neće sastaviti. I zapravo, tačno je bilo to, zaista je bio prsao i bilo je samo pitanje vremena kada će se skruniti i pasti u prašinu, ali je pre toga valjalo preživeti i kontraudar.
E, tu stupa na scenu general Jaruzelski: zavodi vanredno stanje uz pomoć vojske i policije, internira iole viđenije opozicionare, celu jednu veliku i važnu zemlju ogromne kulture stavlja pod ključ, a ključ stavlja u džep. Govorili su neki i tada šapatom, a kasnije, mnogo kasnije, to će postati svojevrsno opšte mesto i nešto nalik na bar kilavo opravdanje da je Jaruzelski to učinio sprečavajući veće zlo, to jest vojnu intervenciju ledene ruke Kremlja.
Ne spominje Štulić Jaruzelskog u toj pesmi, a ni u drugima koliko se sećam, ali on je svejedno u njoj sveprisutan kao simbol nečega što nam je izgledalo večno, ali baš zato i baš samim tim mrtvo, nešto protiv čega se moraš boriti u ime života. Ne znaš da li je posve ispravno to za šta se boriš, možda ne znaš ni šta je to, ali odlično znaš šta je to protiv čega se boriš.
Možda je to tako i bilo, to da je Jaruzelski tada spasao Poljsku od Kremlja, ali nije da smo baš bili raspoloženi da razmatramo razloge jednog Jaruzelskog. O, kako smo samo voleli da ga mrzimo u tim dugačkim zimama ranih osamdesetih! Nadobudna mladež kapitalizma imala je svoje vudu-lutke za probadanje u vidu Reagana ili Maggie Thatcher, ali nadobudnoj deci socijalizma likovi poput Jaruzelskog bili su mnogo bliži i važniji neprijatelji.
Važno je samo da se publika nahrani međunožnim lučenjima tzv. poznatih, a oni su, ti Poznati, ionako već jedna prilično kompaktna melasa, svi su zdudani u istu flajšmašinu i sasvim uskoro se više neće znati ko je ko, simbolička težina svih biće ista, zahvataće se sa iste gomile kao iz neke smese za palačinke, odvadiš kašiku-dve Poznatih za danas, ostalo vratiš u frižider. To je valjda to ”postideološko vreme”. Tražili smo ga svojedobno, nismo li? Pa, evo nam ga
U to sam doba, da li nešto pre ili nešto nakon puča Jaruzelskog, iz nekog zapadnog magazina, štampanog u boji i na dobrom papiru, izrezao onaj krasni znak Solidarnošć, a onda mi je moj spretniji prijatelj od njega napravio bedž i taj ću bedž ponosno nosati zagrebačkim ulicama tih godina, onako kako su neki drugi nosali sve one Sex Pistolse, Clash i ostale Ramonese. Moj band je, kako god pogledaš, imao mnogo više članova. I mnogi su bili u zatvoru, što se ljutim anglosaksonskim punkerima jako retko dešavalo. Skinuću ga tek kad se u Sloveniji dočepam bedža sa precrtanim brojem 133, znakom protesta protiv inkriminacije ”verbalnog delikta”.
Odavno više nema ničega od sve te stare krame 20. veka, ko zna gde su skončali i ti moji jadni bedževi, a Jaruzelski će, nakon ”pada komunizma”, šta god to bilo, povremeno biti lustriran ovako ili onako, ali će sve u svemu ipak dočekati duboku starost kod kuće. A i neki će drugi vragovi pokazati svoja kopita i rogove i zakaditi svet umporom. I ko još da mari za nekog čikicu sa smešnom šapkom, zastupnika bizarnih ideja u koje u onolikoj Poljskoj tada već nije iskreno verovalo valjda više od koje hiljadice fantasta?
Stigao je Jaruzelski, onako već biblijski star, i da postane akter neke bizarne tabloidne afere, nešto oko njegove zakonite supruge i medicinske sestre, odnosno negovateljice, ne sećam se detalja, a bogme nisu ni važni, ali ima neke opore ironije u tome da je čak i duboka starost jednog komunističkog generala bila okrznuta duhom ovog reality show vremena, tako zauzetog sopstvenom banalnošću kao najpouzdanijom tržišnom vrednošću. David i Victoria Beckham ili bivši vođa neke vojne hunte, who cares?
Važno je samo da se publika nahrani međunožnim lučenjima tzv. poznatih, a oni su, ti Poznati, ionako već jedna prilično kompaktna melasa, svi su zdudani u istu flajšmašinu i sasvim uskoro se više neće znati ko je ko, simbolička težina svih biće ista, zahvataće se sa iste gomile kao iz neke smese za palačinke, odvadiš kašiku-dve Poznatih za danas, ostalo vratiš u frižider.
To je valjda to ”postideološko vreme”. Tražili smo ga svojedobno, nismo li? Pa, evo nam ga.
Jergović i Sarajevo, opet!
Možete vi svoju knjigu pisati, svoju priču pričati kako god vi hoćete, ali ona će uvijek biti čitana kako to drugi hoće. Ne ni tako kako to drugi zna i umije, nego baš kako hoće. Prosječan čitatelj vaše knjige u najboljem je slučaju tek svršeni gimnazijalac, dakle netko s općim znanjem (pa i znanjem čitanja!) na toj razini. Jer, potom tzv. školsko specijaliziranje, u slučaju da govorimo o čitatelju s fakultetom, potencijalnog čitatelja zauvijek odvuče na sporedni kolosijek (u odnosu na književnost, na tu vrstu knjiga), tako da njegovo znanje ostane na razini za ocjenu naučenih mantri.
Često stvar nije bitno drukčija ni s onima koji su skupa s vama studirali književnost, jer oni u svoja čitanja, nakon što im jednom zauvijek diplome zatvore indekse, najčešće od svih recepcijskih metoda uključe onu najpoznatiju, premda u teoriji jedinu neobrađenu – ‘‘rekla-kazala-metodu“. A i nju samo pod uvjetom da nije riječ o malicioznom čitatelju. Inače…
Ublizu, u kratko vremena, slušam dvije priče koje će, premda međusobno nemaju ništa zajedničko, stjecajem okolnosti ovdje postati jedna.
Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo
Od Sarajeva se tiho i nevidljivo zauvijek oprostio i iz njega odselio bh. književnik Nenad Radanović. Prodao je svoj sarajevski stan i odselio u zavičajnu Banju Luku. Međutim tamo, kao neprilagođeni Banjolučanin, čujem, zna ne samo pretrpjeti žestoke verbalne napade nego čak i dobiti batine. Kad u nevjerici, ponajprije zbog ove riječi ‘‘batine“, priupitam zašto, dobijem odgovor kako on tamo, usred Banje Luke brani Sarajevo.
Srbin nepodoban, a toleriran u Sarajevu, nastavio je to biti i u Banjoj Luci. No, ne i Srbin po tamošnjem aršinu. Neprilagođen inače, a i nije baš u godinama kad bi se toj vještini imao vremena i volje učiti, inatan kao i David mu Štrbac, i dalje se, sad već ‘‘među svojima“, osjeća neudobno. Silno bih htio da priča nije istinita, barem što se batina tiče, ali…
A onda eto i druge priče koja je u Sarajevo došla zajedno s Jergovićevom knjigom ‘‘Rod“. Komentiraju tako uvijek ‘‘dobro obaviješteni“ čitatelji: Hajde što se ovom knjigom oprašta od Sarajeva, ali zar je morao na takav način, s mržnjom? I nisam znao o čemu govore dok nisam uzeo knjigu čitati, zapravo dok nije došla na red za čitanje.
I dok nisam vidio ono što Jergović govori o svome rodnom gradu. Ironijski i(li) žestoko kritički, ali nigdje mrziteljski (osim u glavama dualistički formatiranih čitatelja!) progovorio je ‘‘o herojskoj povijesti Sarajeva“ koja je ‘‘dijelom, konstituirala novoimenovanu bošnjačku naciju i njezino svjetski poznato mučeništvo“ ili o pretvaranju Sarajeva u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“, ili o sarajevskom mentalitetu gdje ‘‘…svatko o svakome sve zna, ljudi jedni drugima zaviruju u dnevne boravke, mutvake i želuce, a nizom javnih tajni nadomješta se sloboda, koju ovaj grad nikada nije osjetio i koja je, na neki način, protivna i samoj njegovoj naravi“, o ‘‘podlim osmijesima sarajevske lirske paščadi“, itd.
I dok Radanović vjerojatno samo brani svoje iskustvo Sarajeva, svoj dio života u njemu koji vidi drukčijim, u opkoljenom Sarajevu posebno, od onoga u Banjoj Luci i onih koji su u toj neratnoj i ni od koga napadanoj i pogotovu ne opkoljenoj Banjoj Luci tamo napravili zločin rušenja sakralnih objekata, protjerivanja ljudi i otimanja njihove imovine; Jergovićevo se ‘‘opraštanje“ (riječ je to njegovih kavanskih kritičara) od Sarajeva iskazuje literarnim diskursom, doduše nimalo drukčijim od onoga koji će reći u nekim drugim prigodama.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“
U slučaju Jergovića, govorim o onom dosad pročitanom koje, premda do kraja individualizirano (čak i kad poopćuje!), literarizira vlastito iskustvo svoga grada. No, naravno, čaršija se u povrijeđenom samoljublju (kao Zagreb u slučaju ‘‘Rute Tannenbaum“ koji mu je donio mnogo neprilika), u samodopadnoj viktimološkoj slici o samoj sebi, nije hrabra suočiti sa samom sobom. (Ne vidi sarajevski ‘‘palanački duh“ to kad, primjerice, desetak-petnaest stranica poslije autor govori slično ili još ‘‘gore“ o malenim Hrvatima…) Još, naime, nije preradila ni svoju krivnju za nestanak svojih desetak tisuća Židova, a kamoli da bi se suočila sa zločinima urađenim u ratu devedesetih. No, dijelila bi lekcije okolo svima i svakome.
Niti je Pavelićev ustaški režim počinio zločin bez sudjelovanja te čaršije nekoć (makar to bilo i samo u zaposjedanju židovske imovine!), niti je to u ovom ratu bilo moguće bez onih kojima su puna usta ‘‘herojske povijesti Sarajeva“ i onih koji ga nakon rata pretvaraju u ‘‘netolerantni grad muslimanske i bošnjačke većine“.
Znamo i vidjeli smo što su uradili u Sarajevu u koje nije ušla četnička noga sad; a pročitali smo gdjegdje što su radili kad je u njega ušla Pavelićeva zločinačka čizma…
Malo-malo pa su mi asocijacije vezane za ono što se zove ‘‘sarajevski duh“, kojega se fragmentarno i marginalno dotiče i Jergovićeva knjiga, posezale za knjigom ‘‘Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka.
No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?
Književnost, naravno, treba čitati kao književnost i nikako drukčije, pa bilo da je riječ o Andrićevu ‘‘Pismu iz 1920.“ i Jergovićevoj ‘‘Ruti Tannenbaum“, ‘‘Rodu“ ili kojoj već drugoj knjizi… No, to dakako ne znači da književnost nema svoju istinu i da ta njezina istina ne raduje i ne boli istovremeno… No, pitam se zašto bi bilo nedopustivo, pogrešno ili samo uzeto kao zamjerka nekome reći da svoje življenje u BiH ili Sarajevu (ili bilo kojem drugom mjestu) doživljava kao življenje u malom, tijesnom, neuvjetnom, tamnom, vlažnom, neudobnom stanu… Pa, čak i mnogo više i mnogo gore od toga, ako je već lijepo, dobro, poželjno pozivati se na ‘‘svijetle stranice“ književnosti i citirati ih, zajedno i s tim istim Andrićem kad piše ‘‘Jedan pogled na Sarajevo“!?
Nenad Radanović se tiho oprostio sa Sarajevom. I kao što je u njemu tiho živio nakon smrti svoje supruge Milice, tako je i još tiše iz njega otišao. I on to svoje Sarajevo, ustvari svoj život u njemu, brani kao dio svojega bića, dio svoje intime, dio svojega identiteta…
Miljenko Jergović se od Sarajeva ‘‘oprašta“ (govorim jezikom čitalačke čaršije) literarno, štublerovski, kao zadnji iz kuferaške obitelji Stubler. Pa čak i da se od Sarajeva oprašta egzistencijalno nepovratno, kao što je to uradio Radanović, kako je moguće ne vidjeti sve one, moramo govoriti njihovim jezikom, literarne spomenike koje je Jergović prethodno podigao Sarajevu i BiH, a vidjeti samo kritički govor (doduše nimalo povoljan) o Sarajevu, kad je već tako kritički, gotovo neliterarno kritički, spreman govoriti i o sebi i svojoj obitelji, o najintimnijim stvarima svoga bića.
Ali koga je briga za to u vrijeme sveprisutnog nekritički samoljubivog romantiziranja i mitomaniziranja BiH, Sarajeva, islama, bošnjaštva…
Radanovića, kako čujemo, za njegov kritički govor Banja Luka znade počastiti batinama, Sarajevo još uvijek ostaje ‘‘samo“ na prljavu etiketiranju i diskreditiranju (upisivanju u liste nepoćudnih) pisaca…
Mesijanska subverzija (4)
Slijepac Bartimej jest prvi koji je vidio da je Isus ”Sin Davidov” (Mk. 10.46-52). Sin Davidov je kraljevska titula i kompleksni teopolitički simbol koje svaki Židov ondašnjeg vremena vrlo dobro raspoznaje. Ukoliko je Isus ”rojalistički pretendent” od njega se očekuje da će na svoju jeruzalemsku inauguraciju ući s velikom imperijalnom pompom, konjima, kočijama, moćnom vojskom, osobnom gardom i drugim kraljevskim insignijama. On postupa upravo suprotno.
Svojim ulaskom u palestinsku metropolu na mladom magarcu koja je neka vrsta ”političko uličnog teatra” on ismijava, parodira, trivijalizira i dovodi do apsurda političke simbole ”kraljevstva ovog svijeta” koje u Markovom slučaju utjelovljuje rimski imperij. Na takav suludi način, unutar jednog ”liturgijskog karnevala”, tesar iz Nazareta ne ironizira samo titulu imperatora nego prije svega dovodi u pitanje sam koncept mesijanizma dok u isto vrijeme nasmijava mnoštvo nazočnih, a naročito svoje anksiozne učenike.
Marko je ovaj događaj vrlo pažljivo intertekstualno konstruirao kao posebni socioliterarni predložak koji će mu poslužiti za legitimiziranje Isusove konfrontacije sa jeruzalemskom vjerskom i političkom elitom. (Mk.11.14-12.40) Marko tako jasno priziva događaje iz slavne židovske prošlosti koje tekstualno pažljivo isprepliće sa sadašnjošću ne bi li doveo u pitanje:
Svojim ulaskom u palestinsku metropolu na mladom magarcu koja je neka vrsta ”političko uličnog teatra” on ismijava, parodira, trivijalizira i dovodi do apsurda političke simbole ”kraljevstva ovog svijeta” koje u Markovom slučaju utjelovljuje rimski imperij. Na takav suludi način, unutar jednog ”liturgijskog karnevala”, tesar iz Nazareta ne ironizira samo titulu imperatora nego prije svega dovodi u pitanje sam koncept mesijanizma
– populističko ideološki mesijanizam i pučko fatalističku apokaliptiku;
– nacionalističku mitologiju (legitimiziranu banalnom praksom nasilja);
– gerilski folklor seljačkih bandi koje istim intenzitetom mrze židovsku bogatu i kolaboratersku elitu kao i rimsku okupatorsku vlast.
Kako Marko koristi starozavjetni tekst i kako ga interpretira? Odgovor glasi, kao subverzivni model otpora dominantnoj ideologiji nacionalističkog mesijanizma. Markov tekstualni predložak je teško čitljivi i prohodni apokaliptični prorok Zaharija:
”Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zah.9.9)
Dovoljno je pročitati riječi kao što su ”pravičan”, ”pobjedonosan”, ”ponizan”, čak štoviše, ”jaše na magarčetu”, za razliku od trijumfalističkog ulaska i vojne pobjede Šimuna Makabejca o kojem govori knjiga Makabejaca:
”Židovi su u nju ušli dvadeset i trećega dana drugoga mjeseca godine sto sedamdeset i prve. Klicali su noseći palmove grane, pjevali himne i hvalospjeve uz citare, harfe i cimbale, jer velik neprijatelj bijaše slomljen i izbačen iz Izraela.” (1 Mak. 13:51.)
Unutar ta dva teksta Marko smješta opis Isusova ulaska u Jeruzalem, dajući mu potpuno drugi smisao. No, ta dva teksta isprepliće sa cijelim nizom starozavjetnih tekstova i aluzija na te tekstove (Post. 49:11., 1 Sam. 6:7, 2 Kr. 9:13., Ps. 118:25.) koje znalački i vrlo precizno slaže u kolaž koji kao palimpsest pod raznim lomovima svijetla pokazuje različite slike. Marko ne samo da čita političke događaje koje stoje iza teksta ”povijesti spasenja”, nego te događaje učitava i upisuje u suvremene socijalne-ekonomske i kulturne odnose u kojima je vjerojatno i sam posredno sudjelovao.
Marko ne samo da čita političke događaje koje stoje iza teksta ”povijesti spasenja”, nego te događaje učitava i upisuje u suvremene socijalne-ekonomske i kulturne odnose u kojima je vjerojatno i sam posredno sudjelovao
Na jedan specifičan način, Markova pripovijest iščitava povijest u sadašnjosti jer Isusov ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan Menehemovom ulasku koji je postao jedan od vođa pobuna pridruživši se drugim manje organiziranim ”ustanicima” protiv Rima 66. godine. Niti je Isusov ulazak u Jeruzalem sličan ulasku još jednog mesijansko rojalističkog pretendenta Šimuna ben Giore, kao ni ulasku radikala Ivana iz Gišale. Sva trojica su pretendirala na mesijansko kraljevsku titulu boreći se međusobno te su na taj način oslabili dobro organiziranu obranu Jeruzalema u vrijeme ”izvanrednog stanja” koja je trajala četiri godine.
Poslužimo se Horsleyijevim i Hansonovim sociološkim studijama o tom vremenu i ukratko predstavimo političku stvarnost koja se odigravala ”iza” Markovog teksta, koja opisuje ”izvanredno stanje” unutar kojeg pisac kritizira već spomenute mesijansko rojalističke pretendente. Isusov nenasilan i ponizan ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan ulasku sikariotskog vođe i pobunjenika Menehema (neki čak tvrde sina i unuka Jude Galilejca) koji je 66. godine sa još nekim pobunjenicima i ”razbojnicima” napao Herodove spremnike oružja u Masadskoj vojarni.
Menehem je naoružao svoje ljude koje je okupio po ruralnim dijelovima Galileje i tako sa još nekim pobunjenicima započeo krvavi ustanak osvojivši ubrzo Jeruzalem. Premda nije zaslužan za podizanje pobune u Jeruzalemu uspio se nametnuti kao vođa različitim zelotskim grupama u gradu. Sjajnim organizacijskim sposobnostima (premda u manjini sa brojem ljudstva) okupio je i organizirao takozvanu zelotsku koaliciju unutar koje je imao svoju tjelesnu pratnju a sebe je vrlo brzo proglasio za ”kralja”.
Menehemovci (heterogena skupina sikariota) su odgovorni za smrt velikog svećenika Ane i njegovog brata Ezekije već na samom početku pobune. Takvu tvrdnju, pozivajući se na Josipa Flavija navodi Portugalac Belo najradikalniji lijevi tumač Markove priče o Isusu (F. Belo, A Materialist Reading of the Gospel of Mark, 84).
Na jedan specifičan način, Markova pripovijest iščitava povijest u sadašnjosti jer Isusov ulazak u Jeruzalem nije ni približno sličan Menehemovom ulasku koji je postao jedan od vođa pobuna pridruživši se drugim manje organiziranim ”ustanicima” protiv Rima 66. godine
Zanimljiva je činjenica koju je ovdje važno istaknuti, a odnosi se na ono što je pobunjenički vođa napravio kao jednu od prvih stvari u hramskoj blagajni i arhivu. Menehem je dao zapovijest da se zapalile sve hramske knjige i popisi dugovanja. Očigledno je da je na taj način želio uništiti moć vjerske elite i političkog establišmenta koja je različitim oblicima kredita i kamata tlačila narod i držala ga u dužničko-ropskom odnosu.
Marko želi pokazati da Isus nije ni približno sličan drugom mesijanskom pretendentu, a to je Šimun bar Giora koji je (kao i Menehem) sudjelovao u pobuni protiv Rima kao zapovjednik obrane u Jeruzalemu. Možemo samo zamisliti kakav je bio sukob između kraljevskog pretendenta Menehema i mesijanskog pretendenta Šimuna bar Giore kad se u to političko grotlo ubacio i radikal Ivan iz Gišale. Pored radikalnog Ivana, odlučnu ulogu je imao kapetan hrama, točnije kapetan hramske straže Eleazar ben Jair koji je smaknuo Menehema budući je Eleazar bio sin velikog svećenika Ane, kojeg je na samom početku ubio Menehem.
Ne smijemo zaboraviti da u vrijeme opsade traju pregovori sa Rimljanima koji samo otežavaju internu zelotsku borbu za vlast unutar zidina. Ivan iz Gišale još je jedan mesijanski pretendent koji nije bio sasvim bezopasan budući da je u sjevernoj Galileji okupio poprilično veliku skupinu nezadovoljnih seljaka i mobilizirao ih u respektabilnu vojnu formaciju.
Šimun bar Giora se u međuvremenu odmetnuo u pljačkaša i nasilnika s time da je doživio popriličan politički neuspjeh jer nije mogao na svoju stranu pridobiti sikariotsku dobro organiziranu gerilu koja je svoje punktove imala na obližnjim brdima. No, to ga nije pokolebalo u nasilnom pokušaju osvajanja i formiranja provizorne vlasti.
Isus ulazi u jeruzalemski hram odigrava se gotovo kasno navečer, neprimjetno, rekli bi samozatajno, pomalo ga razgledava i sa apostolima se vraća u Betaniju. Tek slijedeći dan ponovo dolazi u hram i počinje javnu konfrontaciju sa vjerskom i političkom elitom, glavarima svećeničkim, književnicima, starješinama, farizejima, herodovcima, saducejima, i zelotima. To je poprilično nepredvidljivo za onog koji pretendira na mesijansku titulu
Političkim spletkama proglasio je ukidanje ropstva i dugovanja te je okupio moćnu vojsku i počeo se ponašati kao kralj. Konsolidirao je svoje redove, i sad već s relativno velikom i dobro opskrbljenom vojskom bez borbe je osvojio Idumeju i Judeju (koje su mu služile kao jaka logistička podrška i strateški punktovi za nabavu hrane, oružja i ljudstva), dok je sve više gubio kontrolu nad Jeruzalemom. Započela je interna borba za vlast u Jeruzalemu (koja je oslabila dobro organiziranu obranu) između Šimuna bar Giore i Ivana iz Gišale kojeg su počeli podržavati ”gradski očevi”.
Uglavnom je to bilo svećenstvo nearistokratskog porijekla, a najveća podrška Ivanu iz Gišale postali su nenadano zeloti koji su držali hram. Šimun bar Giora ubija neke istaknute predstavnike Sanhendrina pa čak i Matiju, sina Boetijevog, člana velikosvećeničke obitelji (koji je Šimunu je na početku ustanka omogućio ulazak u Jeruzalem) optuživši ga za veleizdaju i paktiranje s Rimljanima.
Belo ovakvu kaotičnu, gotovo balkansku situaciju opisuje slijedećim riječima: ”Zeloti su izabrali novog velikog svećenika u potpunosti iz starih legitimnih veliko-svećeničkih obitelji koje su učinkovito bile isključene iz te uzvišene službe još 172. godine prije Krista: izbor je pao na jednostavnog čovjeka koji je živio od rada svojih ruku. Napokon zeloti su bili ti koji su očajnički branili hram tijekom cijelog rata, pogotovo u njegovoj zadnjoj fazi. Sve ovo pokazuje da zeloti nisu željeli ‘revoluciju’ koja bi prekinula subazijatski način proizvodnje, nego ‘pobunu’ koja bi ga obnovila u njegovoj čistoj formi. Na nebrojeno puno načina zelotski pokret nas podsjeća na deuteronomistički pokret (uz naravno jasnu razliku da monarhija više ne postoji. Nav. dj., 85).
No, četiri godine nakon židovske ”revolucije”, Tit Vespazijan je pred Jeruzalemom i drži grad pod opsadom pet mjeseci kojeg branitelji odlučno brane. U rujnu 70. hram pada u rimske ruke, a zeloti hrabro izginuše. Šimun pokušava pobjeći iz grada sa nekolicinom svojih najfanatičnijih sljedbenika, ali biva uhapšen. Obučen u bijelu tuniku sa purpurnom kapom na glavi, ogrnut kraljevskim plaštem Šimun bar Giora pojavio se na mjestu srušenog hrama i gotovo simbolički pokušao ponuditi svoj život kao žrtvu Bogu na srušenom hramskom oltaru. Za razliku od Ivana iz Gišale, koji je utamničen i pogubljen kao najobičniji kriminalni ološ i pobunjenik, Šimun je gotovo ceremonijalno prepraćen u Rim kao dokaz Vespazijanovog trijumfa u Judeji i pogubljen kao Židovski kralj.
Ovim produženim povijesnim ekskursom želio sam pojasniti Markovo pripovijedanje o Isusovom ulasku u Jeruzalem koji započinje pod znakovitim i sugestivnim egidom upućenom akterima priče. ”Zašto to činite?”, zašto se pripremate na takav način kao da bi Isus trebao ući u Jeruzalem poput Menehema ili poput Šimuna bar Giore, kao samozvani kraljevi i mesije? Za Marka takve deplasirane alternative ne dolaze u obzir. Za Markovog Mesiju o kojem govori knjiga Makabejaca i prorok Zaharija, ulazak u Jeruzalem nije vojna opsada, ustanak, ”revolucija” ili palež hramske dokumentacije.
Marko nam nudi radikalno drugačije tumačenje Isusovog mesijanizma u kojem ono najočiglednije ostaje tajnovito. Čini se da nam Marko želi sugerirati kako je moguće upoznati Mesiju jedino ako odlučimo sudjelovati u mesijanskim praksama, slušanja, gledanja, bdijenja i molitve
Isus ulazi u jeruzalemski hram odigrava se gotovo kasno navečer, neprimjetno, rekli bi samozatajno, pomalo ga razgledava i sa apostolima se vraća u Betaniju. Tek slijedeći dan ponovo dolazi u hram i počinje javnu konfrontaciju sa vjerskom i političkom elitom, glavarima svećeničkim, književnicima, starješinama, farizejima, herodovcima, saducejima, i zelotima. To je poprilično nepredvidljivo za onog koji pretendira na mesijansku titulu.
Očigledno je Markov Isus imao nešto posve drugo na umu. Tko zna što? Premda je pozdravljen sa mesijanskim pozdravima i predstavljen mesijanskim insignijama (palmine grančice i ogrtači) koje upućuju na kraljevskog pretendenta, Markov Isus odbija bilo kakvu mesijansku identifikaciju. Njegovo ponašanje u hramu i sukob koji je izazvao sa vjerskom i političkom elitom daje naslutiti novo poimanje mesijanizma.
U takvom se poimanju mesijanizma Nazarećanin poistovjećuje s onim nemoćnima, sa onom razvlaštenom sirotinjom i mnoštvom koje ”utjelovljuje” siromašna udovica dajući milodar za korumpirani hram koji će ubrzo biti srušen. ”Neće tu ni kamen na kamenu ostati…” (Mk. 13. 2). Mesijanske prakse su anticipacija tog rušenja i model kako živjeti kad se stare strukture ruše a još ničeg nema novog na vidiku.
Marko nam nudi radikalno drugačije tumačenje Isusovog mesijanizma u kojem ono najočiglednije ostaje tajnovito. Čini se da nam Marko želi sugerirati kako je moguće upoznati Mesiju jedino ako odlučimo sudjelovati u mesijanskim praksama, slušanja, gledanja, bdijenja i molitve. Unatoč tome što je model Markove zajednice izrazito specifičan u nju su dobro došli i ”pozdravljeni” su kao saveznici oni koji u nju formalno ne pripadaju premda izgone ”zle ideološke duhove” u Isusovo ime.
Isus to učenicima potvrđuje jednostavnom inkluzivističkom formulom da ”onaj koji nije protiv nas ta je s nama”. To je ujedno samo još jedan dodatni motiv za upućivanje na mesijanske prakse koje se odnose na nomadsko tijelo zajednice na putu u Jeruzalem.
Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su kao što je poznato uvijek simbolički kodificirane
”Ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge bit bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen. Dobra je sol. Ali ako sol postane neslana, čime ćete nju začiniti? Imajte sol u sebi, a mir među sobom!” (Mk. 9.42-50)
Ruka, noga i oko su metafore za vrline koje istovremeno predstavljaju dijelove zajednice koji je utemeljena pomoću vrlina. Mesijanske prakse te vrline postavljaju u paradoksalno obrnuti poredak milosrđa, nade i vjere. Ruka je metafora za milosrđe i organ kojim se hranimo. Ona je simbol rada i ud kojim se branimo, rukujemo i ostvarujemo kontakte zajedništva. Ispruženi prst i stisnuta šaka predstavljaju autoritarni oblik moći koncentrirane u jednoj osobi dok združene ruke predstavljaju moć participacije i solidarnosti utemeljenoj u milosrđu.
Noga je metafora za nadu pomoću koje hodamo u budućnost. Noge nam pomažu pri kretanju, osvajanju prostora i one su organ koji nam omogućuje zajednički hod. Jednako tako one nam omogućuju da drugima priskočimo u pomoć dok putujemo zajedno.
Da bi nekom pritekli u pomoć i pružili ruku moramo ga prije svega željeti vidjeti okom vjere. Oči nam pomažu da ostvarimo prve kontakte i momente budućeg odnosa te da se otvorimo onima koje želimo upoznati. Zato ih gledamo u oči ili ukoliko ne želimo o njima ništa znati, izbjegavamo njihov pogled. Ovdje nije samo riječ o požudi na koju nas navodi oko, nego i želja da se namjerno ne vidi ono što je očigledno te da se gleda samo ono što se želi vidjeti. To je oblik sljepila. Sablažnjavamo druge kada nemamo hrabrosti gledati u oči zato što oči predstavljaju vjeru.
Nije slučajno da Marko poziva na mesijanske prakse kao što su s slušanje, gledanje, molitva i bdijenje. Učenici naravno zakazuju u tim praksama u najtežem času Isusove smrtne borbe u Getsmaniju. (Mk. 14. 30) Ono najlakše čini se neopisivo teškim. Mesijanske prakse nisu jeftine i ako su besplatne. Premda izgledaju izrazito bezopasne i naivne za Marka su one duboko subverzivne i opasne kako to Mayers dobro primjećuje…
Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa
”…literarni novum nazvan Evanđelje po Marku nastao je kao odgovor na povijesnu i ideološku krizu koja je bila uzrokovana Židovskim ratom. U tom apokaliptičkom momentu Markova se zajednica borila da održavanjem nenasilnog otpora rimskoj vojsci, židovskoj vladajućoj klasi i pobunjeničkom novačenju sadeći sjeme novog revolucionarnog poretka kroz praksu i prozelitizam. Da nam bude jasno, 69. godina po Kristu nije najbolje vrijeme za radikalne socijalne eksperimente. To bi možda moglo objasniti urgentnost same priče, spremnost zajednice na patnju kao i njenu ideologiju neuspjeha i ponovnog početka (C. Myers, Binding the Strong Man, 444).
Zaključno, Marko ne portretira Isusa kao lutajućeg karizmatika i čudotvorca, nego, prije svega, kao nenasilnog Mesiju i apokaliptičnog Sina Čovječjeg koji radikalno redefinira i izokreće socijalno-kulturne hijerarhijske strukture moći koje su kao što je poznato uvijek simbolički kodificirane.
Ključni momenti za razumijevanje Markovog teksta nisu pitanja postavljena Isusu, niti Isusovi odgovori ili njegove simboličke akcije (ozdravljenja, egzorcizmi, čudesa kojima hrani gladne ljude), pa čak ni njegove prispodobe, nego pitanja koja on postavlja učenicima, oponentima i zapravo svojim čitateljima kao što su na primjer: ”Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo? Tko je moja majka i braća moja? Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? Zar još ne razumijete? Što govore ljudi tko sam ja? A vi što kažete tko sam ja? Što ste putem raspravljali? Možete li piti čašu koju ja pijem? Ili krstiti se krstom kojim se ja krstim? Čija je ovo slika ili natpis? Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio?”
To su pitanja koja su prije svega upućena nama čitateljima, danas, a ne samo sudionicima pripovijesti. Isus ni na jedno pitanje ne odgovara direktno nego se služi prispodobama i pričama.
Markov tekst nije grčka tragedija, Isusova biografija, historiografija čudotvorstva, antička hagiografija niti apologija za uništenje Jeruzalemskog hrama. Markova priča je tekst koji odbija biti interpretiran pomoću objektivne i sterilne akademske biblijske teologije buržujskog tipa. Markova se priča ruga suvremenoj egzegezi i više je nalik manifestu ili gerilskom priručniku za militante nego predlošku za povijesni kriticizam koji broji nepravilne glagole u tekstu.
Ponovimo:
”Jedina filozofija kojom se možemo odgovorno baviti pred licem očaja jest pokušaj kontemplacije svih stvari onako kako bi se one predstavljale sa stajališta spasenja. Znanje nije ono što prosvjetljuje, već svijetlo pada na svijet zahvaljujući spasenju. Sve ostalo je rekonstrukcija, puka tehnika. Perspektive moraju biti tako oblikovane da uklapaju i otuđuju svijet, da ga razotkriju sa svim njegovim napuklinama i naprslinama, kao siromašnog i izobličenog, kakav će se jednog dana pojaviti u mesijanskom svijetlu.” (Adorno, Minima moralia, 247).
(Kraj feljtona).
Praznik Svjetla
Najduža je noć iza nas. To znači da će odsad dani biti dulji, da je svjetlost nadvladala tamu i da je došlo vrijeme Svjetla. Velik događaj za prirodu, a velik i za čovjeka koji je dijelom prirode. I koji je biće simbola, koje vjeruje u svjetlost: post tenebras lux. Treba proslavljati velike događaje, a posebno praznik Svjetla. Jer svjetlo je simbol nadanja, rođenja, novog početka. Drukčijeg pogleda na svijet i na sebe. Vrijeme je za vjeru u ljubav. Božićno vrijeme.
Svjetlost je čovjekovo odrješenje. Razne religije, kao i brojne duhovne prakse, takvo odrješenje – prosvjetljenje nazivaju različitim imenima i označavaju raznoraznim simbolima. Stari su Kelti sigurno bili među najboljim promatračima prirode. Njihova je duhovnost bila intuitivna, a oblikovala se promatranjem okoliša s poštovanjem: šume, stabala (je li zbog Kelta moje najdraže stablo hrast?), potoka i rijeka, bunara… U njima su nazirali božansku prisutnost. A upravo su im te božanske prisutnosti pomagale u razumijevanju zapletenosti ljudske psihe, zbog koje zapravo i imamo praznike. Kako bismo dušu ispraznili od svijeta i prepoznali se u sebi, probudili, prosvijetlili, odriješili…
Za mnoge je ta noć zaista sveta noć. Noć očekivanja, noć snova, noć u kojoj se u našim dušama, u našim srcima, budi Djetešce. Kako bismo se odmorili od tame, strahova, nesigurnosti, beznađa i boli, te s nadom, u sigurnosti zavjetrine doma svoga, s obitelji prihvatili ljeskanje ljubavi u sebi. Božju iskru, po kojoj smo braća i sestre. Božju iskru, koja nas obasjava tako da svijetlimo na blagodat drugih ljudi
Kelti – a na njihovoj se kulturi, barem djelomice, temelji i naša civilizacija, koja je prihvatila njihova brojna obilježja – najviše su poštovali boga Luga. Bio je bogom svjetlosti i nadarenosti. Bio je onaj koji svijetli. Starodrevni praznik Lunas (1. kolovoza, Lughnasadh) svoje je ime preuzeo upravo od njega. Slavili su ga mnogi, a slave ga, na primjer, ponovno u hrvatskome dijelu Istre, u žaru svjetla, 1. kolovoza. Paljenjem kresova, koji donose plamen, dakle izgarajući svijetle.
U našoj tradiciji sada kažemo: Isus je svjetlo svijeta. Tko tu svjetlost slijedi riječju i djelom odražava Kristovu svjetlost, hoda u njoj i postaje ljubav.
Zato će večeras pjevati radosni glasovi pozdravljajući praznik Svjetla. Moleći da i njih obasja Gospodinova svjetlost, kao što je davno, u Davidovu gradu Betlehemu, obasjala pastire: Tiha noć, sveta noć,/Ponoć je, spava sve/ Samo Marija s Josipom bdi/ Divno djetešce pred njima spi/ Rajski resi ga mir…
Za mnoge je ta noć zaista sveta noć. Noć očekivanja, noć snova, noć u kojoj se u našim dušama, u našim srcima, budi Djetešce. Kako bismo se odmorili od tame, strahova, nesigurnosti, beznađa i boli, te s nadom, u sigurnosti zavjetrine doma svoga, s obitelji prihvatili ljeskanje ljubavi u sebi. Božju iskru, po kojoj smo braća i sestre. Božju iskru, koja nas obasjava tako da svijetlimo na blagodat drugih ljudi.
Takav osjećaj, u našem hospiciju pod ljubljanskim brijegom Golovcem, takvo sjećanje na nadu, takav siguran zagrljaj i osjećaj doma početkom rujna zaželjela je mlada žena. Ispunjenje njene želje tog ljeta za mene je bio najljepši doživljaj, i u ovo ga božićno vrijeme želim podijeliti s vama. Priču ću vam ispričati onako kako sam je zapisala.
Bio je topao, vreli rujanski dan, kada je u njenu sobu ušao kućni liječnik pripremljen na to da će joj, ovoga puta, reći cijelu istinu – njeno je vrijeme isticalo i neće još dugo. Poslušala ga je, ona, žena s licem djevojčice i dušom punom čežnje. I zapitala: “Dakle, uskoro ću umrijeti?” Bilo mu je teško, njemu liječniku, koji iz dana u dan nosio breme teško bolesnih i umirućih, u kući hospicija, i zna od kolike je važnosti istina posljednjih dana. Pomilovao ju je po licu i rekao kako ne može reći točno kada, ali da će uskoro otići…
Od čudesnog rođenja u betlehemskoj štalici, naše je bogatstvo jer je On s nama, koji je s ljubavlju došao širiti svjetlost Božje i ljudske dobrote i ljepote i u najgorim okolnostima i u najgušćoj tami. Njegova poruka ljubeće blizine, u okolnostima bolesti i smrti, možda je najvažnija utješna blagovijest: nisi sam, nisi sama
Medicinska sestra, topla, nježna, zaštitničkog naručja, ugledala je suze kako klize niz lice krhkog bića koje je odlazilo. Nježno ju je zapitala: “Biste li još nešto željeli?” A ona je tiho, tiho odgovorila: “Nadala sam se da ću dočekati Božić. Tako sam mu se radovala…”
Božić? Božić je sveto obredno vrijeme, kada se okupi obitelj i slavi Isusovo rođenje. To je vrijeme nade i radosti, kada darujemo upravo zbog toga kako bismo postali svjesni vlastitog bogatstva. Od čudesnog rođenja u betlehemskoj štalici, naše je bogatstvo jer je On s nama, koji je s ljubavlju došao širiti svjetlost Božje i ljudske dobrote i ljepote i u najgorim okolnostima i u najgušćoj tami. Njegova poruka ljubeće blizine, u okolnostima bolesti i smrti, možda je najvažnija utješna blagovijest: nisi sam, nisi sama. Nikada, ni u najtežim vremenima, ako osjećamo blizinu, nitko nije sam…
Sestra je brzo reagirala i organizirala kićenje božićnog drvca, pečenje mirisnog kolača, a socijalna je radnica pozvala rodbinu.
Poslije podne, usred rujna, cijela je kuća mirisala po pinci i svijećama, u sobi umiruće, s prelijepom smrekicom, punom zlatnih i crvenih kuglica, pod koju su bile postavljene jaslice, gurali su se rođaci i za nju pjevali božićne pjesme. Dobila je i darak, prelijepi darak: providnu bijelu bluzu s nabranim kratkim rukavima, koja je izgledala kao da je na božićno veće skinuta s nevinog anđeoskog tijela.
Bila je sretna. Na njeno se lišce naselila nježna ljepota, blago joj zarumenjevši obraze, u očima joj upalila sjaj, oblila je toplinom i radošću, dok je njeno srce pjevalo. Mama je ostala uz nju i onda kada su drugi otišli, onako kako je bila uz nju u dječjim božićnim večerima. Prilegle su, a njeno je bolesno tijelo sačuvalo uspomenu na Božić, njenu najdražu svetkovinu. Kako je lijepo bilo, proslavila ga je tako raskošno! Duša joj je bila obgrljena i znala je da nije sama.
Kad je sestra ujutro, polagano, otvorila vrata, ugledala je lijepu, milu djevojku s osmijehom na usnama. Ali grudi joj se više nisu dizale, nosnice se više nisu širile. Bila je mrtva.
U lijes su je položili u providnoj bijeloj bluzici s nabranim kratkim rukavima. Bila je nebeski lijepa, poput anđela u božićnoj noći.
Jedan pisac, jedna pjesma
Ima jedna velika hrvatska pjesma (vidi niže: I ja sam ovdje ubijao), koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi!
Da jest kao što nije, pjesmu bi na svoj barjak stavljali slobodari svih vrsta, pjevali bi je kao svoju internacionalu. Ne bi silazila s barjaka, ni s usta.
Bolje je za nju što jest ovako kako jest.
Godinama mi se vraća, redovito i uporno, kao morni san koji se ponavlja, pomisao na tu pjesmu. Skoro će tri desetljeća otkako je napisana i objavljena, a svaki put kad joj se vratim, žeže jače i bolja je pjesma.
Nije znala za Jaspersa, Die Schuldfrage, nije joj trebao. Nije znala, nije htjela da zna za tipologiju krivnje, za fina razlikovanja krivnje od odgovornosti na skali: vođa – stranka – narod – počinitelji – pojedinac… Do svojega vlastitog osjećaja krivnje, surovog i neporecivog, došla prijekim putom, politički nekorektno (na zgražanje propisno treniranih lijepih duša iz današnjega nvo-sektora), filozofijski suspektno, književno istinito, ljudski potresno. Odbijajući nijanse, odbijajući ma i zeru utjehe, odbijajući ikakvo samoolakšanje, ikakvu samoobmanu, stojeći licem u lice sa zločinom, bez posrednika: i ja sam ovdje ubijao.
Ima ta velika i strašna hrvatska pjesma, naravno, i svojega pisca. Čudan i čudak, majstor u postupcima što na nj navlače omrazu i antipatiju, arhimajstor u proizvodnji loših vijesti i slika o sebi, što začas pretvaraju se u trajne i suhe čaršijske istine. Tko bi ih provjeravao, time se u nas ne bavi nitko!
U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao mjesto kralja.
Sarajevu pjevao, kao malo tko, kao nitko:
Pogledati Sarajevo u kasnu jesen, na izmaku onih škrtih i kratkih ljetnih dana, pogledati ga u zalazak sunca, kad prođe mjesec septembar, mjesec rujan, a ukažu se rujevine i ruine svud oko grada – to je isto što i pogledati u svoj vlastiti, dosuđeni čas zalaska. To jest: odlaska.
I:
Jednom riječi: bojao sam se da ne umrem izvan Sarajeva. Možda zato što sam tu i otpočeo taj posao. Tko zna. Samo, hrlio sam bezglavo natrag, bez obzira na kom sam se dijelu zemlje i u kakvoj ljubavi i toplini zatekao.
I, po vrhu, onaj čudesni bolni haiku-deseterac:
Sarajevo, a zalazi sunce.
U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. U programima Sarajevskih dana poezije zaludu ćete ga tražiti. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.
U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.
Sada, nema ga nigdje.
Idealno za pisca, idealno za pjesmu.
Anđelko Vuletić, I ja sam ovdje ubijao
Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela … i tako u nedogled
Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.
Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.
Alija nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi.
Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina).
I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941.
Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao.
Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće.
(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova).
Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.
(Križaljka za čitanje sudbine, Sarajevo 1985.)
