U mojemu iskustvu, figura oca je slaba, nesolidna i fragilna. Otkada znam za sebe, ili otkad sam toliko uzrastao da podignem bedeme oko svoga emocionalnog svijeta, što se dogodilo rano, već u petoj- šestoj godini, otac je za mene bio poput porculanskoga servisa za čaj. Dovoljno je da u bijesu povučem stolnjak, i da se razleti u komadiće. [Read more…]
Uzinić brljao u Vukovaru
Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara pratili smo misu i propovijed dubrovačkoga biskupa Mate Uzinića na Memorijalnom groblju u Vukovaru, 18. studenoga 2014. Neki su čestitali biskupu, a neki su bili razočarani. Ja sam među njima.
Katolička podstranica ”Misija” portala Slobodne Dalmacije je prenijela cijelu propovijed biskupa Uzinića, ali je kao naslov, provokatorski ili lukavo, ne znamo, istaknula ove riječi našega, prema Davoru Butkoviću, najmodernijeg biskupa: ”Ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma”.
Ali to je nešto u potpunosti neprihvatljivo. Neprihvatljivo je na onoj osnovnoj evanđeoskoj i ekumenskoj razini koju Davor Butković, kao novinar koji ne poznaje teologiju, ne razumije (iako se poziva na utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, ekumenskog teologa Josipa Turčinovića).
”Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti (…) Crkva koja bi se poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu”
Kolegi Butkoviću i njegovom novom guruu Uziniću ćemo odgovoriti riječima jednoga čitatelja Slobodne Dalmacije koji je napisao: ”Ako je ćirilica simbol srpskih zločina u Vukovaru, onda mora da su po toj istoj logici latinica i hrvatski jezik simboli ustaških genocida i zločina u Jasenovcu i drugdje”.
Naime, Butković opet griješi kada govori o ”hrvatskoj Katoličkoj crkvi”, iako takvo nešto ne postoji. Butkovića upućujemo na djelo fra Tomislava Janka Šagi-Bunića ”Katolička crkva i hrvatski narod”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983. Olakšat ćemo mu:
”Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti (…) Crkva koja bi se poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz toga naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu (…) Na taj način Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih razdora i razlaza u jednom narodu, umjesto da bude vidljiv znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda”. (Navedeno djelo, str. 8 i 9)
Šteta što je Butković, hvaleći biskupa Uzinića, njemu indirektno pripisao nacionalistički ton jer dubrovački biskup nije nacionalist. Ali nije ni barjaktar moderniteta ili Crkve koja se zna nositi sa sekularizmom ili koja bi trebala biti tako sekularizirana da se ponaša kao papa Franjo ili onako kako je don Anton Šuljić, urednik u Kršćanskoj sadašnjosti, poručio da se ima ponašati (baš na stranicama Jutarnjeg lista, što smo prenijeli na našem portalu).
Iako biskup Mate Uzinić nije nacionalist, učinio je nekoliko ustupaka nacionalistima i to opasnih ustupaka te je zbog toga njegova propovijed u Vukovaru bila loša bez obzira na jasan poziv na praštanje i suživot u Vukovaru i drugdje.
Biskup Uzinić se preselio u Savsku 66 i stao bodriti tamošnju ekipu za destabilizaciju Hrvatske: ”Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju, molimo i za hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori dijalogu s ovim gradom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost.” Poniznost? Što to znači? Da Vlada mora prihvatiti ucjene Josipa Klemma i njegovih pijuna? Onih koji nisu sposobni formulirati zahtjeve zbog kojih prosvjeduju, ali hoće podržati ideju da Klemm i njegovi ”umarširaju” u Vladu i Sabor, pa i s oružjem u rukama?
Nabrojat ću najočitije Uzinićeve pogreške:
Biskup je najprije rekao ovo: ”Molit ćemo i za žive branitelje, osobito invalide, i sve one koji se teško nose s činjenicom da ovaj grad i Domovina nisu postali onakvi o kakvima su sanjali dok su izlagali svoje živote za našu slobodu i još se teže nose s osjećajem da su oni ovom društvu na teret. Ovo ponekad ide tako daleko da se stvara dojam kao da bi bilo bolje da ni njih nema više među nama, da su i oni poginuli branitelji!” I to je apsolutno neprihvatljivo. Tim riječima biskup unosi razdor i teško kleveće hrvatsku Vladu.
Biskup se onda preselio u Savsku 66 i stao bodriti tamošnju ekipu za destabilizaciju Hrvatske: ”Zašto su nam mrtvi branitelji junaci, a živi branitelji teret? Molimo i za branitelje u Savskoj koji zbog spomenutog već mjesec dana prosvjeduju, molimo i za hrvatsku Vladu da se otvori dijalogu s njima, da se otvori dijalogu s ovim gradom. Molimo za dijalog, molimo za poniznost.” Poniznost? Što to znači? Da Vlada mora prihvatiti ucjene Josipa Klemma i njegovih pijuna? Onih koji nisu sposobni formulirati zahtjeve zbog kojih prosvjeduju, ali hoće podržati ideju da Klemm i njegovi ”umarširaju” u Vladu i Sabor, pa i s oružjem u rukama?
Iduća velika pogreška biskupa Uzinića se odnosi na ove riječi: ”Kad je riječ o našoj Domovini, onda se ova poruka odnosi prije svega na to da trebamo jasno ustrajavati na tome da se ne izjednačava žrtva i agresor, ali i da se osudi svaki zločin bez obzira tko ga je počinio i kazne oni koji su ga počinili, a ne etiketiraju branitelji koji su časno i pošteno svoj život stavili na branik domovine. Ima u našem pristupu našoj nacionalnoj prošlosti, uključujući i ono što se događalo ovdje u Vukovaru, previše mlakosti, neodlučnosti u onom reći istinu bez obzira na sve. Istina ne može i ne smije biti prešućena.”
Zašto je to pogrešno? Zato jer su to riječi stožeraša, riječi ekstremnih desničara, riječi Zdravka Tomca i Tihomira Dujmovića čije knjige nije dozvolio da se promoviraju u crkvenim prostorijama dubrovačke biskupije; bravo za tu odluku. Zašto onda puše u rog stožeraša? Zašto lažno optužuje aktiviste za ljudska prava kojima se imputira da izjednačavaju žrtvu i agresora kada oni to nikada ne čini niti su to činili?
Najstrašnija pogreška biskupa Uzinića: ne smije se teretiti jedno pismo koje je kulturno blago jednog naroda i jedne manjine u Hrvatskoj zato što se zločinci ne kaju. I to je razbijački diskurs stožeraša. To je diskurs koji nije ekumenski i koji grubo nasrće na braću biskupa Uzinića, na srpske episkope u Hrvatskoj, počevši od mitropolite Porfirija, čije smo riječi prenijeli i pozdravili. Ćirilica nije kriva za agresiju, gospodine Uziniću. I još jednom: je li onda ta vaša hrvatska latinica kriva za Jasenovac?!
Prethodnoj pogrešci biskupa Uzinića treba dodati i još ovu: ”Istina ozdravlja! Zato su u krivu oni koji misle da će istina povećavati i obnoviti mržnju. Dapače, prešuti li se istina u ime lažnog mira i suživota, koji tad zapravo niti ne postoje nego se samo zavaravamo da postoje, povijest će se ponoviti.” Hajde, biskupe, recite, tko to izbjegava istinu o onomu što se dogodilo u Vukovaru i svugdje gdje se dogodila agresija na Republiku Hrvatsku, a ja ću vam pak odmah iznijeti gdje se to krije istina o hrvatskim zločinima počinjenima nad hrvatskim Srbima! Jeste li spremni za tu istinu?
Nastavlja biskup s teškim povredama evanđelja: ”Želim prepoznati sve one koji su izazvali agresiju na ovaj grad, počinili genocid i zločine ili su u to uvučeni, ali i one koji su to nijekali i nastavljaju nijekati (..) Oni koji su izvršili agresiju i počinili genocid i zločine, nažalost još uvijek nisu spremni biti Zakej koji se obratio, nego ustrajavaju u onom biti Zakej prije obraćenja. Evo zašto ćirilica u Vukovaru nema samo značenje pisma, nego i dalje nastavlja označavati agresore i zločince koji se ni dan danas nisu suočili s onim što su napravili ovom gradu i njegovim ljudima!”
To je bila njegova najstrašnija pogreška: ne smije se teretiti jedno pismo koji je kulturno blago jednog naroda i jedne manjine u Hrvatskoj zato što se zločinci ne kaju. I to je razbijački diskurs stožeraša. To je diskurs koji nije ekumenski i koji grubo nasrće na braću biskupa Uzinića, na srpske episkope u Hrvatskoj, počevši od mitropolite Porfirija, čije smo riječi prenijeli i pozdravili. Ćirilica nije kriva za agresiju, gospodine Uziniću. I još jednom: je li onda ta vaša hrvatska latinica kriva za Jasenovac?!
Iako biskup Uznić nije nacionalist, on je u Vukovaru ”hrvatovao” jer je rekao i ovo: ”Danas smo u vjeri okupljeni s ‘teškim križem cijele jedne nacije’ i sa svojim osobnim križevima i ranama, ali i s povjerenjem u Božju ljubav i njegovo beskrajno milosrđe. ‘Bog je liječnik i lijek’ koji pridiže naša klecava koljena i vida naše rane! Pristupimo njegovom euharistijskom stolu, nahranimo se na ovoj gozbi ljubavi i vratimo se svojim kućama ohrabreni i odlučniji u zauzimanju za dobrobit naše Domovine i našega naroda!” Opet taj problem da biskupi i svećenici mole samo za dobrobit ”hrvatskoga naroda” koji je ovdje istovjetan s Katoličkom crkvom, pa i biskupu Uzinići poručujem: čitajte fra Janka Šagi-Bunića jer nema mjesta ”poistovjećivanju kršćanstva i katolicizma s hrvatstvom”!
Je li biskup Uzinić uistinu novi glas u ”Crkvi u Hrvata?” pita se Butković rabeći još jednom tu antikoncilsku i antikršćansku sintagmu. Nadajmo se da nije! Ne, ovakvo lice biskupa Uzinića ne smije biti ”novo lice” Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.
Ho gegrapha, gegrapha (što napisah, napisah).
Bleiburška pretjerivanja
Mislio sam da sredinom svibnja imam posla samo s biskupima koji nisu adekvatno školovani, mada se neki kite doktorskim titulama, i koji ne vole antifašizam, pa onda hrvatskom antifašizmu lijepe etiketu kakvu su zaslužili, štajaznam, Pol Pot i njegovi crveni kmeri ili Josip Staljin i Mao Ce Tung koji su u svojim režimima pobili, brat bratu, jedno 80 milijuna ljudi.
Mislio sam da, budući da se stručno bavim pitanjima političke teologije, diskusiju trebam ograničiti na one koji prilikom bleiburške komemoracije lupaju cifre kao što sam ih i ja lupao u Argentini, u dobroj školi Pavelića, ali i Korskog, napuhavajući ”tragediju” sve do 300.000 mrtvih koji, da su se dogodili na tom polju pred Englezima generala Scotta, ne bi ostavili Curchillu drugu opciju nego da kolegu Trumana zamoli da isproba neku treću varijantu atomske bombe, hm, pa gdje drugdje nego nad Beogradom.
Bio sam naivan, da, naivan i umišljen ufajući se da će, ako sam već autor najtiražnije publicističke knjige, barem moje kolege novinari u nju zaviriti. Ali, joj, da, joj, morat ću se pozabaviti i s ovogodišnjim predvoditeljem farse na Bleiburškom polju, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, ali i s onima u struci koji možda misle da sam napisao ljubić jer, siroti, mada puste milijune duguju državnom proračunu, nisu kadri dati 99 kuna za komad povijesti koji će im pomoći da se ne blamiraju onako kako se u subotu izblamirao Davor Butković u Jutarnjem listu.
Morat ću se pozabaviti i s ovogodišnjim predvoditeljem farse na Bleiburškom polju, dubrovačkim biskupom Matom Uzinićem, ali i s onima u struci koji možda misle da sam napisao ljubić jer, siroti, mada puste milijune duguju državnom proračunu, nisu kadri dati 99 kuna za komad povijesti koji će im pomoći da se ne blamiraju onako kako se izblamirao Davor Butković u Jutarnjem listu
Hajmo, dakle, podučiti Buleta, uz mogućnost da mu je možda, kao što mu je podmetnut intervju sa Sanaderom, podmetnut i tekst ”Desnica zloupotrebljava žrtve Bleiburga…”. U tom slučaju mu se ispričavam jer dok ovo pišem, strepim nad mogućnosti da udarno pero EPH nije zaista napisao idiotarije kojima započinje tekst koji je pripisan Davoru Butkoviću.
Naime, smatra Butković (ukoliko je to Butković napisao; zaista moramo biti oprezni s tako kvalitetnim novinarima) da je vladajuća koalicija teško pogriješila kada je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu jer ”hrvatska država jest dužna obilježavati masovno smaknuće velikog broja svojih građana”. A vi se možda pitate što je krivo u Butkovićevoj tezi? Pa ono osnovno: kod Bleiburga se nije dogodio nikakav masovni zločin nego tek ovo što ću sada opisati.
Negdje oko 4 sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945., posvuda oko Bleiburškog polja – kamo u tom trenutku nije dospjela ni polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 km ili oko trećine onih koji su krenuli iz Zagreba (ili prolazili kroz Zagreb) – počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da pobjegne od zarobljavanja, sukobila se s jednom drugom grupom koja se tome protivila, te je nakon njihovog međusobnog okršaja izbrojano 16-ero poginulih.
Neki izvori kažu da tom broju treba pridodati još desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva, pa prema svim mogućim podacima o mogućim zbivanjima na polju pred Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj mrtvih nije mogao prijeći brojku 40. Moj djed Erih Pavlinec je tamo bio i njegova će osobna priča, budem li živ i zdrav, dobiti vlastitu knjigu.
Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i one koje se očajnički uporno nikako nisu htjele predati, te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinile. Stariji civili, žene i djeca, od kojih, hvala Bogu, neki i danas žive, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom. Na tisuće ih je tih dana pobijeno.
Želim napomenuti da literatura o bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hrvatsku sudbinu na Bleiburgu – takozvanu izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; dakle, ne samo da je krivac onaj koji je počinio djelo izdaje nego – što je još i važnije – onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje je žrtva, pa je stoga i nevin.
Smatra Butković da je vladajuća koalicija teško pogriješila kada je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu jer ”hrvatska država jest dužna obilježavati masovno smaknuće velikog broja svojih građana”. A vi se možda pitate što je krivo u Butkovićevoj tezi? Pa ono osnovno: kod Bleiburga se nije dogodio nikakav masovni zločin
Međutim, da bi se taj smisao mogao održati, potrebno je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina, počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji može nazivati izručenjem, što je također neistina, nakon koje slijedi da je takvo izručenje ustvari izdaja, što je dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani logično, prema tomu, i nevini, što je još jedna neistina, a budući da su tako nevini izručeni svojim progoniteljima, to je onda još i zločin.
A onaj nad kojim se vrši zločin žrtva je, te stoga ne može biti zločinac, pa je tom logikom valjda i amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju, za budućnost, duh ”častne i slavne ustaške vojske Nezavisne Države Hrvatske” koja se zapravo nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.
Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu.
Jer ako tamo nije počinjen zločin, ako je na Bleiburškom polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje neobičnoga mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih – onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti hrvatskoga naroda.
Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. I ja sam bio među njima. I to je ono što Davor Butković ne shvaća hraneći pak mitologe koji daju štofa hrvatskim biskupima za svoje tirade.
Međutim, valja biti korektan (ja sam u kolumnama uvijek takav, korektan, najprije prema sebi i svojoj savjesti a onda, isto tako, i prema činjenicama kojima raspolažem) i kazati da je biskup Mate Uzinić, govoreći na bleiburškoj komemoraciji u subotu 17. svibnja, učinio nekoliko dobrih poteza.
Brojne ustaške jedinice su se predavale, pa čak i one koje se očajnički uporno nikako nisu htjele predati, te se i dan-danas tvrdi da to nikada i nisu učinile. Stariji civili, žene i djeca, od kojih, hvala Bogu, neki i danas žive, svjedoče kako su potjerani kućama, dok je oko 35.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su koji dan potom počinjeni doista brojni zločini. Naročito u Teznom
Najprije, upozorio je na potrebu postojanja jedinstvene interpretacije nacionalne prošlosti koja neće biti predmetom ideoloških natezanja i nadmetanja jer, reče biskup, ”zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj”.
Zatim je pojasnio da bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, ”do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo ‘svoje’ žrtve i ‘tuđe’ zločine, nego i ‘svoje’ zločine i ‘tuđe’ žrtve, nemoguće imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti”.
Konačno se jedan biskup pozvao na prevažan dokument: Pismo hrvatskog episkopata u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata (objavljeno 1. svibnja 1995.) čiju glavnu tezu godinama papagajski ponavljam: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice”… ”Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”
Bez toga, želio je reći biskup Uzinić, nastavit ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ”ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove”.
Treće, uz poziv na pomirenje, dubrovački biskup poziva na preuzimanje odgovornosti za društvo koje nam je povjereno jer, inače, ”ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno” što, reče biskup, ”onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani”.
Pazite, ovo je vrlo važno, biskup Uzinić priznaje da s Hrvatima u njihovoj hrvatskoj zemlji nešto nije u redu, da nešto duboko ne štima. I reče biskup da Hrvatima stvar ne štima jer ne vole istinu i jer ne znaju praštati. I sve bi to do sada bilo u redu i zaslužuje našu pohvalu, to priznanje biskupa dubrovačkog, ta želja da se povijest demitologizira i da se narod i narodi konačno okrenu ekumenskim i mirotvornim nastojanjima, za koja znamo da ih sâm biskup u svojoj dijecezi prakticira, koliko ima snage i pameti, da nisu uslijedile nove mitologizacije.
Biskup Uzinić je pojasnio da je bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, ”do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo ‘svoje’ žrtve i ‘tuđe’ zločine, nego i ‘svoje’ zločine i ‘tuđe’ žrtve, nemoguće imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti”
Jer snaga i pamet su varljiva roba, pa će tako msgr. Uzinić i sam sebe zapetljati u mitove i u ne baš pametne konstatacije i usporedbe.
Prije nego što ih navedem, opet, po ne znam koji puta, valja istaknuti, zato ja to nazivam ”paradom”, nacionalističkom, dapače, ”farsom”, da se bleiburška komemoracija događa tako što se misa služi a vijenci polažu kod spomenika, kamene gromade, na kojoj piše: ”U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci – Svibanj 1945.”, što je zapravo sažetak te ovdje opisane bleiburške mitologije koju hrani, u prvom redu, hrvatski episkopat (pa i biskupi iz BiH).
Naime, naravno, ustašama je ta vojska NDH koja je položila oružje na bleiburškom polju bila i ostala ”prava Hrvatska vojska”. Zato će svećenici, kada komemoriraju 10. travanj, svejedno to radili u Buenos Airesu ili u Splitu, svakako u zoni djelovanja HBK, ili izravno ili preko svoje inozemne pastoralne službe, istaknuti da za njih je hrvatska država utemeljena 10. travnja 1941. a Franjo Tuđman, na saboru HDZ-a 24. veljače 1990., u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, sam je rekao, puštajući s Gojkom Suškom ustaški duh iz boce, pohvalne riječi o tim povijesnim težnjama.
Da, to je problem i zbog toga je dobro da je Sabor odustao od pokroviteljstva, kolega Butkoviću, jer hrvatski građani ne smiju financirati komemoriranje ustaške vojske. Žao mi je što novinar tako nešto elementarno ne shvaća.
A ne shvaća ni da same ustaše imaju dileme i obzire jer inače na istoj toj kamenoj gromadi ne bi na njemačkom jeziku stavili bitno drugačiju poruku, bližu, ako želite, i stvarnosti ili vašoj krivoj percepciji povijesti: ”Zum Gedenken an die Gefallenen Kroaten, Maj 1945”, što će reći: ”U spomen na pale Hrvate, Svibanj 1945.”
I onaj tko tu ne vidi ključnu stvar: na se na hrvatskom jeziku veliča ustaška vojska a na njemačkom jeziku iskazuje sućut možebitnim žrtvama, onima na Bleiburgu a svakako onima brojnim unutar bivše Jugoslavije, a kojima iseljeništvo nije moglo postavljati vijence ni slaviti mise za trajanja SFRJ, neka odmah prestane čitati i neka se više ne vraća na ovaj portal.
Biskup Uzinić priznaje da s Hrvatima u njihovoj hrvatskoj zemlji nešto nije u redu, da nešto duboko ne štima. I reče biskup da Hrvatima stvar ne štima jer ne vole istinu i jer ne znaju praštati. I sve bi to do sada bilo u redu i zaslužuje našu pohvalu, to priznanje biskupa dubrovačkog, ta želja da se povijest demitologizira i da se narod i narodi konačno okrenu ekumenskim i mirotvornim nastojanjima, za koja znamo da ih sam biskup u svojoj dijecezi prakticira koliko ima snage i pameti, da nisu uslijedile nove mitologizacije
Prvo što mi je zapelo za uho kod njegove propovijedi, a nakon tvrdnje, promašene (to sam već pojasnio opismenjavajući Davora Butkovića), da se na Bleiburškom polju dogodila tragedija jer se ”bilo kako bilo, ubiti moralo”, što je, poručio je biskup, bila nekakva deviza partizana i onoga čije ime se ne smije spominjati, ali mu se trgovi i ulice posvećuju (ne, nije riječ o Mili Budaku, dragi čitatelji, već o Josipu Brozu), bila je šokantna usporedba današnjih mladih ”koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i bleiburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine”.
To je pretjerivanje opasno, neinteligentno i licemjerno. Opasno jer bi se analogijom zaključilo da je sadašnja vlast možebitno zločinačka, kao ona koja je ubijala u Teznom, prije Teznog i nakon Teznog, na Daksi i na bezbroj drugih lokacija. Neinteligentno jer omladinu koju je biskup netom ugostio u Dubrovniku, i to u ogromnom broju, treba hrabriti, a nikako njome manipulirati i to na bleiburškim nacionalističkim paradama. Licemjerno jer to govori čovjek koji također puni kasu iz državnog proračuna, a i sam pokušava sanirati financijske svinjarije u vlastitoj biskupiji i u režiji visokih crkvenih dužnosnika.
Žao mi je, dakle, što biskup Uzinić nije pokazao dovoljnu snagu i pamet. Jer nije on nesposoban niti zločest (poput biskupa Vlade Košića koji veliča pravomoćne ubojice djece, mladih i staraca, svi odreda civili ili želi onemogućiti ćirilicu u Vukovaru). Ali to što se dubrovački biskup služi Facebookom nije dovoljna garancija da je informirana osoba. Ni da je suvremena.
Naime, informirana i suvremena osoba ne govori da je istina nešto što Crkva donosi na ”krvavo Bleiburško polje” i da bi se tako, na isti način, istina trebala donijeti i u Jasenovac. Zašto to kažem? Jer u Jasenovcu se institucionalno, stručno i sasvim odgovorno proučava istina, ne onako kako to radi Glas Koncila ugađajući i ulagujući se neoustaškim revizionistima od Vice Vukojevića na ovamo.
Osim toga, informirana i suvremena osoba, recimo, nekakav biskup u Njemačkoj, ne bi oklijevao otići u Jasenovac kada tamo dolaze predsjednici Republike, Sabora i Vlade i kada se abrahamski moli za žrtve. HBK, ne budite licemjerni, msgr. Uziniću, od toga Jasenovca zazire, pa šalje svećenika iz treće lige, a kada se biskupi tamo pojave, jako im se žuri i ostanu na pola puta, ni cvijet da polože, ni onim svećenicima koje su ubile ustaše, zbog kojih se malčice uzrujao nadbiskup Stepinac. Zašto neće stići do spomenika, do Kamena cvijeta? Jer su licemjerni. Da, licemjerni, jer su karikaturalni kršćani koji se pozivaju na svetog Ivana Pavla II., a ni do gležnja mu nisu, što govorim pamteći klečanje Karola Wojtyłe u Auschwitzu ili njegove isprike na Veliki petak 2000.!!!
Episkopat traži istinu na stranicama Glasa Koncila, ili u vijesti portala govno.ndh, ili možda među novim antifašističkim prijateljima gradonačelnika Splita ili među fasciniranim braniteljima koji svršavaju uz Josipa Šimunića, Marka Perkovića Thompsona i Željku Markić u dvorani Lisinskog, jer, kakti, nakon 1945. u Jasenovcu je, u režiji komunista druga Tita, izvršen genocid nad Hrvatima takvih razmjera da ni cijela vojska kloniranih Charlesa Billicha ne bi stigla dostojno taj masakr oslikati
Eh, da, tu je i pitanje oprosta. Kaže biskup da se ovo ”oprostiti” još više odnosi na to da ”mi”, ”mi” u Bleiburgu i ”mi” u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih tražimo oproštenje. Mili Bože, kako će se predsjednik Josipović, ili Josip Leko ili Zoran Milanović ispričati onima koji veličaju ustašku vojsku koju smatraju hrvatskom vojskom, koji na Bleiburg nose zastavu Republike Hrvatske na kojoj je otisnut lik ratnog zločinca Darija Kordića (s obaveznom krunicom oko vrata)? Zato što biskup Vlado Košić smatra Kordića ravnim Isusu Kristu, ravnim u nevinosti, kako je rekao?
Jer ako je riječ o isprici, za zločine poraća nad ustašama i civilima u bijegu pred partizanima ispričali su se na Bleiburgu i Račan, i Milanović i Josipović, fakat i tu ispriku čuvam u arhivi, i starine Saveza antifašista RH. Ali ja nisam čuo da su se za zločine ustaša u Jasenovcu ispričali članovi HBK, pa ni istinoljubivi sadašnji dubrovački biskup.
Naime, biskupi, reklo bi se, traže istinu na stranicama Glasa Koncila, ili u vijestima portala govno.ndh, ili možda među novim antifašističkim prijateljima gradonačelnika Splita ili među fasciniranim braniteljima koji svršavaju uz Josipa Šimunića, Marka Perkovića Thompsona i Željku Markić u dvorani Lisinskog, kada se urla ”Za dom, spremni!”, jer, kakti, nakon 1945. u Jasenovcu je, u režiji komunista druga Tita izvršen genocid nad Hrvatima takvih razmjera da ni cijela vojska kloniranih Charlesa Billicha ne bi stigla dostojno taj masakr oslikati.
Ispričati se moramo, kaže biskup, ali čudnovato on to elaborira: ”Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine”. To što biskup ruši temelje katoličkog morala i praksu koju je uveo Ivan Pavao II. očito nije važno.
Hoće li biskup, i to je ponovio, da konačno završimo Drugi svjetski rat!? Nikakav problem. Dapače. Istog trena.
Neka najprije episkopat ”elaborira” fascinaciju Alojzija Stepinca ustašama, Poglavnikom i NDH. Neka se Crkva odrekne visokog odlikovanja koji je Stepinac primio koncem 1944. i to od ustaškog Poglavnika (”Redom za zasluge – Velereda sa zviezdom”), zbog toga ”Što je kao nadbiskup razkrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike s područja Nezavisne Države Hrvatske”, kako stoji u službenom glasilu NDH.
Dobro je da je Sabor odustao od pokroviteljstva, kolega Butkoviću, jer hrvatski građani ne smiju financirati komemoriranje ustaške vojske. Žao mi je što novinar tako nešto elementarno ne shvaća. A ne shvaća ni da same ustaše imaju dileme i obzire jer inače na istoj toj kamenoj gromadi ne bi na njemačkom jeziku stavili bitno drugačiju poruku, bližu, ako želite, i stvarnosti ili vašoj krivoj percepciji povijesti: ”Zum Gedenken an die Gefallenen Kroaten, Maj 1945”, što će reći: ”U spomen na pale Hrvate, Svibanj 1945.”
Zatim neka nam se pojasni, ako je Crkvi stalo do istine, kako to Stepinac NDH 28. travnja 1941. naziva ”Božje djelo”, a već je tada bila uništena sinagoga u Osijeku (14. travnja), već je bila donesena temeljna zakonska odredba (17. travnja) kojom se ozakonjuje najgori politički teror te nekoliko diskriminatorskih zakonskih odredbi protiv Židova i Srba i već se obilno razmahala sramotna huškačka kampanja u novinama i na državnom radiju?
Kada to obave, bilo bi toga još, ali ovo bi bio dobar početak, neka reknu koju o veličanstvenim djelima Darija Kordića u Ahmićima, ili Branimira Glavaša u Osijeku ili Mirka Norca u i oko Gospića…
Pa onda neka instruiraju biskupi svoje svećenike da na 10. travnja, kada idu na groblja (kao što se dogodilo nedavno na groblju Lovrinac u Splitu), ne govore kako je naša država utemeljena toga dana 1941. te da nikakvi antifašisti nisu kasnije našoj slobodi ništa dali.
Bez brige, nećemo tražiti više. I odmah ćemo prionuti poslu da se za svakog ubijenog svećenika, redovnika ili bogoslova, za svakog umorenog vjernika-laika kaže isto ono što se od biskupâ traži i čeka dok provode ”akciju pomirenja Bleiburga i Jasenovca” (mada je tu akciju već bio poduzeo Franjo Tuđman, ali je akcija strahovito tresnula kada je sudac Marin Mrčela oslobodio novinara Marinka Čulića i njegova tadašnjeg urednika Viktora Ivančića).
Onda ćemo biti slobodni da s veseljem i s osobitim osjećajem društvene i političke odgovornosti prionemo prevažnom poslu suočavanja s problemima sadašnjosti ”kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost!”
Tek tad će se ”svi krajevi svijeta” koji ”vidješe spasenje Boga našega”, uz traženje istine i molitvu za oprost, što se tiče ne samo kršćana nego i svih onih koji to nisu jer vjeruju drugačije ili uopće ne vjeruju u Boga, ja to jamčim svojom vjerom, uživati u svjetlu uskrsne radosti koja, ja to znam jer tako vjerujem, želi obuhvatiti cijelu našu domovinu.
Kamo dalje rođače?
Prekjučerašnjom presudom kojom su Ivo Sanader, njegovi najbliži suradnici, ali i matična mu stranka osuđeni za izvlačenje javnog novca u stranačke i privatne džepove konačno smo dočekali i sudsku potvrdu onoga što je manje-više svatko razuman u ovoj zemlji znao. A to je činjenica da se već gotovo dva i po desetljeća ovoj zemlji organizirano sišu životni sokovi. Uglavnom pod krinkom domoljublja i s desnicom na srcu. No vrijedi izraziti utemeljenu skepsu u to da ćemo radi presude kao društvo postati zreliji i konačno istinski shvatiti kako smo se doveli u ovu situaciju.
Presuda HDZ-u zgodno je naime koincidirala s objavom drugog, proširenog izdanja knjige Marinka Čulića, ovaj put pod zanimljivim naslovom ‘‘Tuđman i nakon Tuđmana“. Jer kao što nam Čulić u svom tekstu poručuje, Tuđmanova ostavština življa je i aktualnija no ikad ranije, a spremno joj se suprotstavlja tek šačica uvijek istih ljudi, koji su to činili i devedesetih godina. Za potvrdu ovih teza dovoljno je pratiti recimo retoriku premijera Milanovića, pisanje Davora Butkovića, spomeničke posvete Grada Splita, koje su jednoglasno potvrđene u Gradskom vijeću, odnos službene države prema Bosni i Hercegovini, program HRT-a i još mnogo stvari koje bismo mogli nabrajati unedogled.
Presuda HDZ-u zgodno je naime koincidirala s objavom drugog, proširenog izdanja knjige Marinka Čulića, ovaj put pod zanimljivim naslovom ‘‘Tuđman i nakon Tuđmana“. Jer kao što nam Čulić u svom tekstu poručuje, Tuđmanova ostavština življa je i aktualnija no ikad ranije, a spremno joj se suprotstavlja tek šačica uvijek istih ljudi, koji su to činili i devedesetih godina
Gledajući iz te perspektive, zar se itko mogao začuditi nad Karamarkovom promptnom reakcijom kako se ovom presudom pokušava uništiti stranka koja je stvorila Hrvatsku? Ili Sanaderovom zaključku o tome kako ‘‘Idemo dalje“. Butkovićevoj potrebi da u zaključku kolumne posvećene presudi po tko zna koji put ustvrdi kako Tuđman zbog stvaranja i obrane Hrvatske zaslužuje ulicu i trg u svakom gradu. Čitajući ili slušajući sve nabrojane izjave, teško se oteti dojmu kako ne postoji ništa toliko loše i patetično, što se ne bi moglo prodati otupjelom hrvatskom društvu. Odvjetnik Olujić nariče nad sudbinom partije, žaleći se da ova presuda znači smrt političke stranke.
Mediji su zatrpani pozivima na stečene zasluge i emitiranjem straha od jugokomunističkih praksi, a javnost kao da je prestala postojati. Čime je javni prostor prepušten spomenutoj desnoj retorici s jedne strane i lamentiranju liberalne javnosti o povijesnoj presudi, koja bi kao trebala voditi ozdravljenju društva s druge strane. No čini se da je pravo stanje stvari jedini opisao, potpuno nesvjesno doduše, izgubljeni premijer Milanović rekavši: ‘‘Ali ovo sve skupa nam kao društvu ne čini dobro i pitanje je jesmo li nakon ovoga bolji ljudi i bolje društvo?“. Zanemarimo li prvi dio izjave koji je u potpunom raskoraku sa zdravim razum i posvetimo li se ovom retorički postavljenom pitanju u nastavku rečenice, odgovor na to pitanje glasio bi: Nismo nakon ovoga, ni bolji ljudi, ni bolje društvo.
No ne zbog toga što je čitav taj pokret konačno osuđen, već zbog toga što ovdje prisustvujemo ritualnom smaknuću figure, da ne bismo obraćali pažnju na procese. Nešto slično sceni iz filma ‘‘Bande New Yorka“. Stoga bi za pravo upoznavanje stanja svijesti današnje Hrvatske vrijedilo recimo uputiti u provinciju, među lokalne ogranke HDZ-a i slušati te ljude što u vezi ovoga govore. Naišli bismo tu na jednodušnu osudu zlog Krnje i potpuni bijeg od odgovornosti i činjenice da je povijest ponašanje te partije od njenog osnivanja do danas, sadržana u jednostavnoj formuli unutar koje sve javno pripada HDZ-u. Naravno iz razloga što je stvorio Hrvatsku, dok je neki drugi nisu htjeli, pa samim tim na nju polaže i ekskluzivno pravo.
Gledat će tako nove Glembayeve uživo i sa sjetom se sjećati dana kad su, vođeni od strane sindikalnih lidera jurišali na simbole starog poretka, sanjajući zoru kapitalizma kako ih obasjava. Ali bit će kasno, neutješno kasno za sve, osim da u sebi, dok starim parobrodom odlaze niz rijeku, pjevaju Đonijeve stihove o tome kako Pitove ruke više nisu mlade
Zgodno je da se ova presuda dogodila neposredno po okončavanju karnevalskih svečanosti, u kojima, kao što smo mogli vidjeti, građani mazohistički uživaju u ritualnom spaljivanju slabih i nemoćnih ili metaforičkih zala, dok su pred istinskim moćnicima manji od makova zrna. Naravno posve svjesni da bi ta poniznost mogla biti prilično rentabilna.
Sve je od početka u ovoj zemlji krivo nasađeno. Od političke demokracije, koja je uvođenjem višestranačja zadržala iste partitokratske obrasce ponašanja kao i u jednopartijskom sustavu. Poništavajući čak i simboličku razliku među strankama, budući da im se ekonomski programi, kad bismo ih blagonaklono i mogli tako nazvati, ni po čemu bitnom ne razlikuju. To isto vrijedi i za autocenzuriranu medijsku scenu, a u konačnici i čak na prvom mjestu za ekonomske odnose.
Možda će na kraju, jednom kad i doslovno ostane bez svega, neki metaforički hrvatski radnik sjesti ispred upravo zaplijenjene kuće, zapaliti posljednju cigaretu prije kraja i upitati se: A da ipak možda sve ovo skupa nije imalo smisla? Teško je za povjerovati da će ikad više netko iz radničke ili nadničarske klase moći školovati djecu i pristojno prehranjivati obitelj, a kamoli zadovoljavati neke kulturne potrebe ili ne daj, Bože, steći naviku čitanja.
Gledat će tako nove Glembayeve uživo i sa sjetom se sjećati dana kad su, vođeni od strane sindikalnih lidera jurišali na simbole starog poretka, sanjajući zoru kapitalizma kako ih obasjava. Ali bit će kasno, neutješno kasno za sve, osim da u sebi, dok starim parobrodom odlaze niz rijeku, pjevaju Đonijeve stihove o tome kako Pitove ruke više nisu mlade.
