Kad je Jugoplastika 1989. u Münchenu pobijedila Maccabi, Mate Biljarista je među prvima utrčao u parket. On je prvi suznih očiju poljubio Tonija Kukoča. Urlajući od radosti podigao je pehar Kupa europskih prvaka možda i prije Dina Rađe. [Read more…]
Šukerova izjava bila je kao biskupov prdac u Mariji Bistrici
Koliko god voljeli nogomet i svoju zemlju, priznajte, uvijek je neugodna misao da navijate za istu ekipu kao i Davor Šuker. Predsjednik Nogometnog saveza već i svojom pojavom u svečanoj loži čovjeku pokvari doživljaj, a njegova izjava u nedjelju kasno navečer, nakon velike pobjede nad Danskom, bila je prikladna, po prilici, kao biskupov prdac na koncelebriranom misnom slavlju u Mariji Bistrici. [Read more…]
Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?
(Opaska uredništva: Zbog nacionalističkih ispada albanskih igrača u Švicarskoj reprezentaciji koja je pobjedila reprezentaciju Srbije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, ponavljamo vrlo precizan komentar Miljenka Jergovića iz 2016.)
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.
U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.
Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.
Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine
Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.
Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).
Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.
Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.
Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja
Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.
Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.
Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.
Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.
Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.
Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.
Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija
Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.
Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.
I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.
Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.
U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.
Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.
Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.
Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.
U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.
Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.
Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…
Pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.
Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.
Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.
U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.
Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.
Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.
Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.
Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.
A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.
Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi
I, što je na kraju zaključak?
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.
Naprosto, nitko ne igra kao oni.
Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.
Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.
Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.
A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.
(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč. Prenosimo s autorova portala).
Kolinda, je li Joe Šimunić terorist?
Dok sluša i(li) čita svakodnevne politikantske budalaštine hrvatskog nogometnog izbornika Ante Čačića, jedan normalni navijač hrvatskih sportskih reprezentacija ipak ne očekuje i ne može vjerovati da za sličnim rječnikom ovom Čačićevom i rječnikom Zdravka Mamića iz njegovih ”najboljih”, ali i ovih današnjih dana, poseže i predsjednica RH. [Read more…]
Je li za nacionalista zdravo da mu reprezentacija pobjeđuje?
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine.
U tim zemljama nogomet je u velikoj mjeri fenomen s društvenih i kulturnih margina, i ne služi nacionalnom samopotvrđivanju i dokazivanju pred svijetom.
Švicarci i Austrijanci imaju mnogo toga čime bi se ponosili pred svijetom, ili čime bi napuhavali svoj nacionalni ego, pa im je u tom smislu gotovo nebitan.
Osim toga, njihovi veliki patrioti, hoću reći nacionalisti, svoj nacionalni ponos ne mogu identificirati s ekipom državnih izabranika sastavljenom od sve samih stranaca, južnjaka, doseljenika, ljudi druge boje kože, koji ne pjevaju na sav glas državnu himnu, niti se mogu identificirati s njezinim sadržajem.
Sociološki gledano, europske nogometne reprezentacije mogu se podijeliti u dvije grupe. U prvu spadaju ekipe visokorazvijenih zapadnih država – recimo Švicarske i Austrije – gdje je nogomet oblik socijalnog, ekonomskog i kulturnog samopotvrđivanja za useljenike i njihovu djecu, a pomalo i za strance koji bi da se preko svoga loptačkog talenta dočepaju dragocjenih pasoša i identiteta koji im pružaju mogućnost sigurnoga i lagodnog života, daleko od siromašne, nesigurne ili ratom opustošene domovine
Ne samo da patrioti ne mogu naći sebe u takvoj državnoj reprezentaciji, nego je ona ostvarenje svih njihovih noćnih mora. Bez imalo zlobe i bez ikakvih nacionalnih strasti možemo tako reći da je Švicarska po svome sastavu i kulturnom habitusu najbalkanskija reprezentacija na ovogodišnjem Euru.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja.
Riječ je o istočnoeuropskim postkomunističkim zemljama, uglavnom onim koje su bile dio sovjetskog lagera (izuzetak je Hrvatska, koja je bila dio Jugoslavije, koja se, pak, nakon 1948. zatekla izvan sovjetske interesne sfere).
Reprezentacije tih država su, manje ili više, etnički homogene i vrlo često reprezentiraju onaj i onakav nacionalni i kulturni ideal koji će se jako svidjeti njihovim patriotima, nacionalistima i ekstremnim desničarima.
Za razliku od reprezentacija Švicarske ili Austrije, koje predstavljaju kulturnu marginu, a ne momčad od prvorazrednoga nacionalnog i državnog interesa, reprezentacije Hrvatske ili Albanije nacionalni su titani, uzori za najšire nacionalne mase, ali i preporučena nacionalna i kulturna elita.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija.
Daleko najjači igrački dojam u borbi po grupama ostavila je reprezentacija – Hrvatske. Na kraju, to i nije neobično: dok je austrijskim reprezentativcima nogomet, ipak, samo sudjelovanje u dobro plaćenoj igri, za Hrvate to je način nacionalnog samopotvrđivanja.
U drugu grupu spadaju reprezentacije onih zemalja u koje se tokom prošloga stoljeća nije useljavalo, nego se iz njih, uglavnom, iseljavalo, bilo iz ekonomskih ili političkih razloga, ili u surovim ratnim i mirnodopskim kampanjama etničkog čišćenja
Treba samo pogledati naslovnice ovdašnjih novina, jutro nakon pobjede nad Španjolskom: “Tako melju Hrvati” U drugim novinama piše da su Španjolci zgaženi, u trećim da su poniženi. Rječnik kao iz sadomazohističkih porno filmova, s puno sperme, krvi i znoja, i naravno – s puno poniženja.
Naravno, poniženi su uvijek oni drugi. Danas Turci, Češi i Španjolci. A već sutra, ako Bog da, i ako blažena djevica Marija usliši navijačke molitve, gaženje, poniženje i mljevenje ima da dožive Talijani, Englezi, Nijemci, sve do vrhunca hrvatskoga nogometnog samopotvrđivanja koji bi, valjda, bio da se jedanaest izabranih titana pomokri Europi po licu i dojkama.
Čini vam se da pretjerujemo? Lijepo bi bilo da ste u pravu.
Hrvatski reprezentativci igraju onako kako to nacija od njih očekuje. Većina njih djeluju bolje i moćnije nego dok igraju u svojim klubovima. Očito je da imaju posebnu inspiraciju.
Doping patriotizmom u nogometu pomaže bolje od bilo kojeg drugog dopinga. A nije zabranjen. Nakon svake utakmice čestitkama ih bodri predsjednica Republike. A dnevne novine donose informaciju kako je vladajuća stranka u državi, ultradesna Hrvatska demokratska zajednica, pred predstojeće izvanredne parlamentarne izbore preko svojih glasnogovornika objavila da joj za pobjedu trebaju samo uspjeh turističke sezone i pobjede hrvatske reprezentacije na Euru.
Prvo bi dokazalo njihovu gospodarsku i ekonomsku genijalnost, a drugo bi značilo pobjedu patriota nad onima koji to nisu. Upitate li se kakve veze imaju pobjede nogometaša s patriotizmom i po kojoj to logici reperezentacija predstavlja desne Hrvate u okršaju s lijevim Hrvatima, značit će da ništa niste razumjeli i da vam ništa u vezi s Hrvatskom nije jasno.
Albanija je, pak, prvi put na nekom velikom nogometnom natjecanju. I kao većina istočnoeuropskih ekipa ima potrebu za nacionalnim samodokazivanjem, pa je i za Albaniju, skoro kao za Hrvatsku, nogomet nešto daleko veće i važnije od sporta. Nešto što sa sportom ima malo veze.
Ono što je za Njemačku Goethe i što je za Italiju Dante, to je za Hrvatsku Davor Šuker. Važnijeg pjesnika i mislioca od Šukera Hrvatska nema ili ga ne želi imati. Nogomet je u toj zemlji istovremeni simbol nacionalne superiornosti, sve po principu jedna zemlja, jedan narod, jedan nogometni tim, i potpune inferiornosti u svemu drugom. Tamo gdje prestaje nogomet, počinje depresija
Zanimljivo je bilo gledati njihovu prvu utakmicu, onu koju su igrali protiv Švicarske. Pomalo je to bila utakmica između ponosne zemlje orlova i njezinih prvih susjeda, međunarodno polupriznate Republike Kosovo, čija reprezentacija nije mogla sudjelovati na kvalifikacijama za ovo Europsko prvenstvo.
Valon Brahrami, Xherdan Shaquiri, Admir Mehmedi, Blerim Džemaili, Shani Tarashaj i najveći među njima, genijalni vezni igrač Granit Xhaka, koji je za nezamislivih četrdeset pet milijuna eura ovoga ljeta prešao iz Borusije u Arsenal, branili su boje i čast Švicarske pred neusporedivo manje plaćenim i klupski uspješnim sunarodnjacima iz Albanije.
I kao u kakvom balkanskom narodnom spjevu, udario je u toj utakmici brat na brata, jer je veliki Granit protiv sebe na albanskoj strani imao svoga rođenog brata Taulanta Xhaku. Obojica rođeni u Baselu, ali Granit je mnogo darovitiji, pa je zaigrao za bogatiju Švicarsku, dok je stariji brat, kojega Gospodin naš nije nadahnuo takvim talentom za nogometnu igru, odabrao da igra za Albaniju. Obojica su, naravno, porijeklom Kosovari.
Švicarska je pobijedila golom golom jednoga od svojih stopera. Dotični se zove Fabian Schär, što je, možda, sretna okolnost, jer nikoga tim golom nije iznevjerio, pa neće postati lik iz balkanskih mitologija ispunjenih poučnim i gorkim pripovijestima o velikim izdajnicima. Samo su oni, izdajnici, u našim očima veći od naših junaka. Samo što im je veličina u obrnutom smjeru.
U toj su se utakmici, kao i u sljedeće dvije, Albanci borili kao lavovi. Trčali su, uklizavali među protivničke napadače, gurali glavu tamo gdje drugi ne bi ni nogu, te su pokazali neviđenu srčanost i borbenost. Ali ni protiv Francuza nisu mogli. Još jednom su izgubili od boljih, da bi u trećoj utakmici došli do svoje povijesne pobjede, prve u nacionalnoj povijesti. Pobijedili su Rumunjsku, koja je u toj utakmici trebala biti favorit.
Rumunji su, za razliku od Albanaca, čest sudionik svjetskih i europskih prvenstava. Ali nogomet im nije dominantan oblik nacionalnog samopotvrđivanja, igre reprezentacije nemaju većeg utjecaja na rezultate parlamentarnih izbora, niti se po navijanju za rumunjsku reprezentaciju mjeri je li netko patriot ili je izdajnik.
Također, Rumunji nemaju veliku dijasporu, ili – tačnije rečeno – njihova dijaspora ne rađa nogometne talenta, kao albanska ili hrvatska. Po koječemu, Rumunjska je sličnija kakvoj zapadnoeuropskoj nogometnoj reprezentaciji nego ekipi iz patriotski napaljena i desnici sklone istočne Europe.
Na ovom su prvenstvu djelovali nekako bezvoljno i neuigrano. Povremeno se činilo kao da je riječ o skupini solidnih nogometaša čija je jedina mana što su se prvi put u životu sreli. A nisu.
U prvoj utakmici koju su igrali protiv Francuske djelovali su najbolje. Nisu bili impresionirani velikim događajem, niti su se uplašili moćnijeg protivnika. Ravnopravno su se borili, i za malo izgubili. Protiv Švicaraca bili su već mnogo nesigurniji. U utakmicu s Albancima kao da su se sasvim raspali. Ili kao da su više vodili računa da sačuvaju noge pred oštrim startovima protivničkih braniča, nego što im je bilo do igre.
Brzo ćemo zaboraviti da su Rumunji uopće igrali na ovom Europskom prvenstvu. Bit će to ona reprezentacija koje se nećemo sjetiti jednom u budućnosti, kada u kasnonoćnim kafanskim razgovorima budemo odlagali odlazak kući nabrajajući sudionike Eura 2016.
Njihovi susjedi Madžari za ovog su gledatelja najveće iznenađenje Eura. Naime, u mojih pedeset godina života i četrdeset dvije-tri godine aktivnog sudjelovanja u igri – naravno ne kao nogometaš nego kao fanatizirani gledatelj nogometnih utakmica, Madžarsku sam samo dvaput gledao na europskim i svjetskim prvenstvima. Zadnji put bilo je to na Svjetskom prvenstvu u Meksiku. Imao sam, dakle, dvadeset godina. To je ono ozbiljno u nogometu: prođe ti pola života prije nego što se Madžari opet pojave na velikom natjecanju…
Pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
Da je neka druga zemlja u pitanju, to i ne bi bilo toliko zanimljivo, ali Madžarska je, ipak, neka mitološka sila i snaga iz daleke prošlosti. Mom pokojnom djedu, kao i mom jednako pokojnom ocu, ona Madžarska iz 1954. bila je pojam nogometne igre. “Laka konjica”, pod vodstvom Ferenca Puskasa navodno je bila jedna od najimpresivnijih pojava u povijesti nogometa. Kažem navodno, jer se toga ne mogu sjećati.
Ali pamtim da bi otac kad god bi Nijemci osvojili neko svjetsko ili europsko prvenstvu, ili kad god bi meni na um palo da izjavim kako nitko, barem kada je riječ o Europljanima, nije igrao nogomet kao Nijemci, samo uzdahnuo: “E, Madžari, sine moj, da ti samo znaš kakvi su nekad bili Madžari…”
I eto nam, konačno, Madžara. Sve tri utakmice odigrali su jako dobro, pogotovu onu s Portugalom, koja je, ne samo zato što je u njoj palo najviše golova, možda i najljepša utakmica dosadašnjeg toka prvenstva. Bili su uigrani, nadahnuti, poneseni nekom unutrašnjom vatrom koja opet s nogometom nema previše veze.
Patriotizam? Da, mislim da se i ovaj put radilo o tome.
U publici, među bezbrojnim navijačima u crveno-zelenim bojama, bilo je i malo previše momaka obrijanih glava, u crnome, koji su u ritmu skandiranja dizali desnicu ruku negdje iznad glave. Ili mi se to samo učinilo? Nadam se da jest.
Pogotovu stoga što mi se svidjelo kako Madžari igraju.
Iako nije riječ o igračima one kvalitete kakvu ima Hrvatska, nemaju Madžari ni Luku Modrića ni Ivana Perišića, igrali su sjajno. I naravno, imali su sreće.
Fanatici i fantasti u nogometu uvijek imaju sreće.
Istočna Europa u svom siromaštvu i jadu, u moralnom i političkom deficitu, političkom ekstremizmu i huliganizmu na nogometnim terenima podsjeća na Latinsku Ameriku u malom. Znači li to da se veliki nogomet rađa iz bijede, materijalne i duhovne? Može i to biti. A može biti i još nešto: nogometne pobjede u takvim su zemljama ravne porazima. Ili bolje rečeno: sretniji su i pametniji kada gube nego kad pobjeđuju.
A Austrija? Možda Austrija nije imala sreće. Da se nisu našli u grupi s napaljenim Madžarima, s opasnim Islandom i s Portugalom, možda bi dalje dogurali.
Sudeći po imenima i po igri u kvalifikacijama, imali su reprezentaciju koja je bila bolja od svih austrijskih državnih ekipa još od Svjetskog prvenstva 1982, ali to se na igralištu nije moglo vidjeti. Na kraju im je, zapravo, malo nedostajalo da utakmicu preokrenu na svoju stranu, ali je najprije Dragović promašio jedanaesterac, nakon čega su na jedvite jade izjednačili, i nisu imali snage ni moći da učine išta više.
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe. Naprosto, nitko ne igra kao oni. Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi
I, što je na kraju zaključak?
Od svih Balkanaca, ako u Balkance računamo i stare balkanske imperatore Austrijance, a uz njih, možda, i naše kosovske i albanske rođake Švicarce, Hrvatska ne samo da je najviše pokazala, nego, kako se sada čini, ima realnu šansu da osvoji prvenstvo Europe.
Naprosto, nitko ne igra kao oni.
Druga je stvar da li bi bilo dobro da se to dogodi.
Iz europske perspektive, pa i iz perspektive hrvatskih susjeda, bilo bi to baš zgodno i lijepo. A iz hrvatske perspektive to bi značilo još tko zna koliko zgaženih, poniženih, samljevenih, kažnjenih… suparnika.
Mislite da je to zdravo? Jest ako oba partnera uživaju.
A šta ako onaj drugi i nije svjestan toga da je zgažen, ponižen, samljeven i kažnjen? Mora da onda s onim prvim i njegovom imaginacijom nešto opasno nije u redu.
(Tekst pisan za Blog ARD Studija Beč. Prenosimo s autorova portala).
Isključi mobitel, zvat će te Mamić za izbornika
Ostali ste u petak navečer možda dulje u gradu, premda ste željeli gledati Čilića protiv Đokovića u polufinalu US Opena. Odlučili ste popiti još jedno piće, kontajući, ah, nema veze, meč je tek počeo, stići ću do kraja prvog seta. A zatim ste došli kući, uključili televizor i čisto se zgranuli gledajući kako Đoković, nakon ekspresnih tri nula u manje od sat i pol igre, ispraća suparnika uz mrežu u Flushing Meadowsu, suosjećajno mu govoreći: [Read more…]
Fašisti su totalni glupani
Potpuno je jasno zašto Davor Šuker nije išao na fakultet. Pokušajte samo zamisliti predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza u sobici Studentskog doma “Stjepan Radić” na Savi kako čita na postelji, a onda spušta debelu knjigu na prsi i sklopljenih očiju za sebe poluglasno mrmori teško gradivo zbog kojega je dosad dvanaest puta pao ispit. [Read more…]
Kovaču, spusti se, a mjesto na Marsu prepusti Mamiću!
U zemlji Hrvatskoj, duboko podijeljenoj, u zemlji u kojoj se svi svađaju, a malo tko nešto poduzima, u zemlji histerične kakofonije ZA i PROTIV svega i ničega, koja prigušuje sve jače kruljenje želudca i zasjenjuje očaj sve brojnije vojske željne dostojnijeg života, loptanje, pa i ono vrlo važno, nogometno, svakodnevno gubi bitku u sudaru s egzistencijalnim pitanjima, a mnoge sitnice, pa i krupnice što nam ih svakodnevno servira najpopularnija igra na planetu ne padaju samo u drugi plan nego ostaju i nedodirnute.
Tako je nekako, bez ikakva javnoga odjeka, bila pa prošla odluka novoizabranoga glavnog i odgovornog čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije Nike Kovača da neće mijenjati svoju gastarbajtersku salzburšku adresu, nego će u tišini i miru Mozartova grada pokušati skladati partituru koja će hrvatskome navijačkom korpusu priskrbiti radost nastupa na Svjetskom prvenstvu dogodine u Brazilu, a hrvatskoj nogometnoj kući stotinjak milijuna kuna, bez kojih Davor Šuker, osjetljiv na valute svih vrsta, drži nezamislivim opstanak nogometa u Hrvata.
Zamislite da Roy Hodgson, današnji izbornik engleske reprezentacije, poželi da, poput našega Kovača, kontemplira o svom poslanju u nenarušenome miru izvan domovine, negdje s druge strane La Manchea, dovoljno daleko od engleske javnosti i bezbroj pitanja agresivnih i nemilosrdnih tabloida!? Pa istoga bi ga trena utopili u čaši vode!
Dakako, rekli bi nogometni dušebrižnici, ali i fenomenolozi koji smatraju da loptanje nacionalne momčadi na globalnoj smotri ipak može umnogome poboljšati stanje čak i do gole kože opljačkane, isisane, ovršene i nezaposlene nacije, ako cilj opravdava sredstvo, neka Niko Kovač svoje nacrte riše u Austriji, neka sa svojim suradnicima komunicira preko Skypea, a s javnošću opći preko mobitela. No prvi igrač gastarbajter u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji trebao bi nakon odlučujućih utakmica za SP s Islandom, koje su ionako pred vratima – pa izbornik sada vrijeme provodi uglavnom na terenu, pokušavajući od Madrida, preko Münchena i Londona do Kijeva povezati popucale niti indisponirane nacionalne momčadi – dakle, Kovač bi trebao preispitati svoju odluku da Hrvatsku iduće dvije godine vodi iz Salzburga.
Ni Šveđaninu Erikssonu, ni Talijanu Capellu, a oni su ipak mnogo veći trenerski mačci od šegrta Kovača, nikad nije palo na pamet biti izbornikom Engleske, a živjeti u Stockholmu ili Milanu. Niti bi im to na Otoku itko dopustio niti bi im to tolerirao jer biti izbornikom Gordoga Albiona, ravno je dužnosti premijera s obzirom na važnost nogometa u engleskoj kulturi, a zbog nemjerljivog patriotizma te emocija, strasti i interesa što prelama u sebi. Biti izbornikom engleske reprezentacije, znači biti 24 sata na dan izložen intenzivnom javnom interesu i preispitivanju. I to ne samo odluka vezanih za nogometno polje nego i privatnoga života, sklonosti i navika.
Sve to, ali ipak u mnogo manjoj mjeri jer hrvatski mediji, sve i kad bi htjeli, ne znaju biti brutalni kao britanski, Niko Kovač poželio je izbjeći. Iskreno i naivno to je i priznao, odajući da se ne namjerava preseliti iz Salzburga ni u Zagreb ni u Split. Ni igdje drugdje u Hrvatsku, premda mu je dodijeljena jedna od važnijih i istaknutijih dužnosti u ovoj zemlji. Važna i istaknuta ne zato što će istinski riješiti i jedan jedini problem milijuna ljudi s milijun problema, nego je važna i istaknuta zato što na poseban način tangira milijune, posljedično ih bacajući u trans ili u očaj.
Nije li Kovačeva odluka da izbornički mandat odradi kao gastarbajter – ostajući s obitelji živjeti u Salzburgu, gdje živi od 2006. – osim pretjeranog traženja mira i(li) pretjerane komocije, umnogome i manjak profesionalnosti spram važnoga posla, pa i manjak pristojnosti i poštovanja spram vojske navijača čiju tešku egzistencijalnu sudbinu ionako ne dijeli, ali može bar na određeno vrijeme dijeliti komadić istoga neba i podneblja? Pa stoički otrpjeti stotine tisuća narodnih izbornika i kakofoniju njihovih prigovora i zagovaranja te pokušati biti, baš kao što je donedavno bio punokrvni sportaš i lider na terenu, istinski svjetionik u mraku naše nogometne svakidašnjice, na svakom koraku prokazivati menadžerske ucjene i reket, oduzimati svojom riječju i pojavom prostor nasilnima i vulgarnima, promicati fantaziju igre i fair playa, te djelom i primjerom sada i ovdje, nikako ne ondje, nekad i negdje, ujediniti i senzibilizirati deprimirane navijače, čiju potporu, bez koje sve nije samo mnogo teže nego i besmisleno, upravo on sam zaziva otkako su ga Šuker i Mamić postavili za izbornika.
Slavenu Biliću smo, osobito u vrijeme njegova drugoga izborničkog mandata, često zamjerali potpunu medijsku izolaciju pozivajući ga da govori i propovijeda za dobrobit i slavu nogometa jer dok pametan govori, budala možda zašuti. No Bilić se sve teže odvaživao na medijske istupe pa je cijelu nogometnu scenu zauzeo Mamić vulgaris, zgađujući nam malo-pomalo nogomet u našem klubu, pa nogomet u našem gradu, pa nogomet u našoj državi, te naposljetku i nogomet državne reprezentacije, a i reprezentaciju kao takvu.
Kod nas ni jedan nogometni poslenik, ni jedan novinar, nitko nije smatrao uopće važnim bar upitati se priliči li da hrvatski nogometni izbornik, k tome još i Hrvat, za svoga izborničkoga mandata živi u drugoj zemlji
Naravno, Niko Kovač nije mesija koji će hrvatski nogomet prevesti u kraljevstvo Božje, ali bi, bar za početak, mogao postati hrvatski izbornik s prebivalištem u Hrvatskoj. Preuzimajući prije godinu i pol rusku nogometnu reprezentaciju, Fabio Capello nije dvojio gdje će prebivati: ”Odlučio sam živjeti u Moskvi da bih mogao razumjeti mentalitet Rusa te da bolje osjetim senzibilitet vremena u kojem žive.”
Makedonci su i prije nego što su počele kvalifikacije za SP u Brazilu, otkazali Velšaninu Johnu Toshacku jer se odbio preseliti u Makedoniju dok vodi makedonsku momčad. Zamislite da Roy Hodgson, današnji izbornik engleske reprezentacije, poželi da, poput našega Kovača, kontemplira o svom poslanju u nenarušenome miru izvan domovine, negdje s druge strane La Manchea, dovoljno daleko od engleske javnosti i bezbroj pitanja agresivnih i nemilosrdnih tabloida!? Pa istoga bi ga trena utopili u čaši vode!
Kod nas ni jedan nogometni poslenik, ni jedan novinar, nitko nije smatrao uopće važnim bar upitati se priliči li da hrvatski nogometni izbornik, k tome još i Hrvat, za svoga izborničkoga mandata živi u drugoj zemlji. Je, istina, nije Salzburg daleko – a što je uopće danas daleko? – je, istina je, sve je to Europska unija, istina, postoji i internet i videoveza i Skype i sva sila tehničkih čudesa da bi se lako moglo nogometno operirati i sa svemirske postaje. Ipak, ne bi bilo loše kad bi Kovač mjesto na Marsu prepustio, recimo, Zdravku Mamiću, a on se spustio među Hrvate pa da za početak vidi ima li ikakve šanse njegov njemački mentalitet koji namjerava nametnuti nogometnoj Hrvatskoj.
Luciferijanski pakt uništio Štimca i nahranio Mamića
Dok je 50.000 razgaljenih ljudi razliveno ulicama Sarajeva vatrometom u gluho doba noći osvijetlilo povijesni uspjeh svojih nogometnih junaka, dočekavši ponosno njihov slavodobitni povratak iz Litve gdje je Bosna i Hercegovina pobjedom izborila prvi nastup na Svjetskom prvenstvu, dotle se turobna skupina Hrvata, poraženih, obeshrabrenih i obezglavljenih, u domovinu vratila pod okriljem mraka tiho, na prstima, s teškim teretom promašenosti cijeloga jednog kvalifikacijskog puta, bez karte za Rio, bez izbornika, bez igre, bez vjere i – bez duše!
Pola sata prije nego što će hrvatska reprezentacija istrčati na travnjak u glasovitom škotskom hramu nogometa Hampden parku po – kako je najavio, i opet promašio, sada već bivši izbornik Igor Štimac – injekciju samopouzdanja prije dvije ključne bitke u dodatnom razigravanju za odlazak na SP u Brazil, s izvjesnom smo dozom ljubomore, ali i s mnogo ushita, svjedočili dojmljivoj simbiozi momčadi Safeta Sušića i desetak tisuća navijača BiH koji su okupirali tribine i ulice Kaunasa. Čak i ako ne pratite nogomet, postoje trenuci kada nogomet prati vas – i u tome i jest snage njegova fenomena i tajna ljudske fascinacije njime.
Karta za Rio reprezentativne družine legendarnoga Safeta Sušića, koji je uvijek mogao zabiti i dva više nego što ih je Petar Borota mogao primiti, ta ulaznica za brazilski nogometni spektakl idućega ljeta za napaćenu raju u Bosni i Hercegovini doživljava se danas kao ulaznica u bolje sutra. Nijedna politika i nijedna ekonomija ne može ljudima u zemljama bez vjerodostojnoga političkog okvira, pravnoga sustava i uspješnih gospodarskih formula donijeti toliko poticaja, zajedništva, ponosa i nade kao nogometni uspjeh na državnoj razini
Ne možeš a da se ne naježiš dok se emocije stotina tisuća istraumatiziranih Bosanaca, cijele jedne istraumatizirane zemlje izlijevaju eterom, a kamera šara čas tribinama u Kaunasu, čas zeničkim Bilinim poljem, a čas sarajevskim ulicama, preko lica od sreće obnevidjelih navijača. Ne možeš a da se istodobno i ne nasmiješ i ne zasuziš dok slušaš kako se Marjan Mijajlović, ”najluđi od svih bosanskih reportera”, koprca pred mikrofonom kao da će izdahnuti pokošen infarktom dok se posljednje minute utakmice u Kaunasu rastežu poput gladne godine.
Karta za Rio reprezentativne družine legendarnoga Safeta Sušića, koji je uvijek mogao zabiti i dva više nego što ih je Petar Borota mogao primiti, ta ulaznica za brazilski nogometni spektakl idućega ljeta za napaćenu raju u Bosni i Hercegovini doživljava se danas kao ulaznica u bolje sutra. Nijedna politika i nijedna ekonomija ne može ljudima u zemljama bez vjerodostojnoga političkog okvira, pravnoga sustava i uspješnih gospodarskih formula donijeti toliko poticaja, zajedništva, ponosa i nade kao nogometni uspjeh na državnoj razini. Imali smo priliku tome i sami svjedočiti kada se Hrvatska dojmljivo i ponosno globalno realizirala legendarnim nastupom i brončanom medaljom na SP-u u Francuskoj 1998.
Danas je, međutim, nogometna Hrvatska na konopcima, ne zato što ona u matematičkom zbroju vrijednosti svojih nogometaša ne bi mogla premostiti dodatnu prepreku za odlazak na Svjetsko prvenstvo, pa makar joj suparnik bila i Platinijeva favorizirana Francuska. Ne, nego zato što su nam i nogomet i reprezentacija uzurpirani, i otuđeni, i odnarođeni sklapanjem pakta s Luciferom koji je, skloni smo danas čak i tvrditi, svjesno manipulirao nemoćnim i dezorijentiranim bolesnim Vlatkom Markovićem kompromitirajući ga i izlažući bijesu javnosti, dok je istodobno svoju sivu zonu poslovanja i beskrupuloznu tiraniju proširio iz Maksimira i Dinama na Hrvatski nogometni savez i nacionalnu reprezentaciju.
Kao i svaki luciferijanski pakt i ovaj je skončan pogubno. Ako je još do prije godinu i pol postojala distinkcija između nogometa u Hrvatskoj kao gnojnoga čira i hrvatskoga nogometa, kojega na najvišoj razini predstavlja nacionalna reprezentacija, danas je teško, zapravo nemoguće, razlučiti gdje prestaje močvara od nogometa u Hrvatskoj, a počinje hrvatski nogomet. Onoga časa kada je Štimac od Bilića preuzeo ravnanje nacionalnim orkestrom, publika u novom izborniku nije gledala ništa drugo doli produženu ruku Zdravka Mamića, kojega se eto i dalje sveudilj pita i sluša kao da se Sunce svaki dan iznova rađa samo zahvaljujući njemu.
Mamićev virus koji je od Dinama napravio teškoga kroničnog bolesnika unatoč svim blagodatima javnih dotacija i benevolentnoga zaobilaženja ikakvog neovisnog i ozbiljnog kontrolinga o putevima silnih transfernih milijuna, o off shore računima, igračkim rikvercima, reketiranju talenta, amputiranjem neistomišljenika, promociji ili uhljebljenju poslušnika, amoralnim doživotnim građanskim ugovorima s maloljetnicima…, taj je podmukli virus za godinu dana rasturio i hrvatsku reprezentaciju.
Osjećajući da gubi to rijetko narodno dobro, to još malo preostaloga zadovoljstva i igre u nedostatku kruha, publika se na tribinama dosljedno postavljala kao sanitarni kordon, zauzvrat su je, međutim, ti otuđeni „narodni poslenici“ hrvatskoga nogometa prokazivali kao jalnuše, neprijatelje, mrzitelje, huligane i teroriste, pa smo ubrzo u nacionalnoj momčadi i oko nje dobili navlas istu nepodnošljivu shizofrenu atmosferu koja već godinama tlači Mamićev Dinamo. Na tribinama navijački bojkot i revolt, a na travnjaku neprepoznatljiva momčad pokraj koje i europski drugoligaši, baš kao i pokraj Mamićeva Dinama, izgledaju moćno i nedodirljivo.
Mamićev virus koji je od Dinama napravio teškoga kroničnog bolesnika unatoč svim blagodatima javnih dotacija i benevolentnoga zaobilaženja ikakvog neovisnog i ozbiljnog kontrolinga o putevima silnih transfernih milijuna, o off shore računima, igračkim rikvercima, reketiranju talenta, amputiranjem neistomišljenika, promociji ili uhljebljenju poslušnika, amoralnim doživotnim građanskim ugovorima s maloljetnicima…, taj je podmukli virus za godinu dana rasturio i hrvatsku reprezentaciju
Kad jedna Belgija, ma koliko svi trubili o nadnaravnoj potentnosti njezine sadašnje generacije, u Maksimir dolazi uvjerena u trijumf kao da je ušetala na travnjak San Marina; kada Škoti ne pamte da su se toliko naigrali nogometa kao u ovom kvalifikacijskom ciklusu protiv Hrvatske; kada sportski Liliputanac Lihtenštajn Hrvatskoj utrpa dva komada; kada bodovna bilanca svijetli nezabilježenim debaklom u povijesti hrvatske reprezentacije – tek jedan osvojeni bod od mogućih 12 u posljednje četiri utakmice, pa ti Srbi serviraju finu ironiju o novokomponiranom bratstvu i jedinstvu jer da nije bilo tog jednog beogradskoga boda, tog jednog jedinog od 12 mogućih u posljednje četiri utakmice, Hrvati danas ne bi bili čak ni u situaciji da u dodatnim kvalifikacijama pokušaju izboriti nastup na SP-u – onda opasno više ništa ne štima(c) u našoj nacionalnoj momčadi. Miroslav Blažević otići će i korak dalje te nogometnoj reprezentaciji proreći i moguću agoniju kroz koju je gotovo dva desetljeća prolazila hrvatska košarka.
”Poraz od Belgije narušio je ugled i autoritet reprezentacije, a poraz od Škotske mogao bi biti početak kraja svega što se napravilo u 20 godina”, zdvojno govori Ćiro, kojega je mnogo naroda u anketama nakon najnovijega debakla zazivalo da preuzme i galvanizira demoraliziranu momčad. I Šuker je, kažu svjedoci s povratničkoga leta iz Edinburgha, ustvrdio u jednom trenutku ”da je Ćiro taj koji bi mogao spasiti stvar”. No tada je na scenu stupio stvarni gospodar i našega nogometa, i Dinama, i Šukera, i HNS-a Zdravko Mamić i demolirao u startu Šukerovo okretanje Blaževiću. Dok se naš vrli ministar, među ostalim i sporta, Željko Jovanović sa svim svojim verbalnim žongliranjima o isušivanju malarične nogometne močvare u međuvremenu pretvorio u zmaja od papira, Mamićev je zlokobni utjecaj čvrsto obgrlio reprezentativnu svetinju i na najboljem je putu da je uguši.
Igora Štimca na svoju je veliku radost upravo potrošio, no za Štimcem će plakati samo njegovi bližnji, raja mu je okrenula palac dolje kada je pristao na savezništvo s Mamićem izdajući ne samo svoja dotadašnja uvjerenja, pa i samoga sebe, nego i mnogo svojih sljedbenika u borbi za poštenije i pravednije odnose u nogometu. I dok su svi oni koji su ga slijedili još mjesecima ispaštali pod čizmom Mamićeve suspenzije, dotle je novi izbornik bio i rehabilitiran i nagrađen, kako statusom za ponos i izvrstan CV, tako i bogatom apanažom od stotinjak tisuća kuna mjesečno, a kuloari kažu bilo je nešto i pride za potpisivanje luciferijanskoga pakta.
Je li sve to bilo vrijedno gubljenja kredibiliteta koji je Štimac mic po mic gradio, nastojeći graditi i nekoga novog sebe, zna samo Štimac, koji odlazi i trenerski osramoćen, primoran na ostavku. Kakve li ironije, otpočetka Štimčeva ciklusa ovdje su mnogi zlurado odbrojavali njegovu suparniku na srbijanskoj klupi Siniši Mihajloviću, ne dovodeći uopće u pitanje da će Štimac debelo nadživjeti srbijanskoga izbornika. Mihajlović se, međutim, kao i njegova momčad, uspio rehabilitirati u završnici kvalifikacija, dok Hrvatskoj nakon 15 mjeseci Šuker-Mamić-Štimac pakta ostaje razvalina od nacionalne momčadi koja će u ovako nepoštenoj konstelaciji snaga, u tom neprirodnom Mamićevu ambijentu silovanja cijeloga jednog sporta, malogdje u Hrvatskoj imati podršku.
Niko Kovač, kojega je u međuvremenu Mamić postavio za novoga izbornika, ima istinsko poštovanje navijača i široke javnosti kao dugogodišnji srčani kapetan vatrenih, no pitanje je ima li Niko Kovač tu snagu da u mjesec dana, koliko ostaje do odlučujućega doigravanja za SP, sanira štetu u momčadi i izvan nje.