novinarstvo s potpisom
Ivo Komšić
Proslava 9. januara, dana Republike Srpske, u Banja Luci otkrila je stare, ali pokazala i nove političke identifikacije i aspiracije. Na proslavi su, kao gosti, sudjelovali predstavnici najviše vlasti Srbije na čelu s premijerkom Brnabić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej sa svojim svećenicima, ambasador Ruske Federacije Petar Ivancov i ambasador RH Ivan Del Vechio. [Read more…]
Ivo Komšić
Premijer Hrvatske Andrej Plenković iskoristio je vanredno zasjedanje lidera Evropske unije posvećeno Brexitu da bi na dnevni red stavio Bosnu i Hercegovinu i stanje koje je u našoj državi i društvu nastalo izbornom promjenom vlasti. [Read more…]
Zlatko Dizdarević
Foto: Denis Lovrović
Prije nekoliko sedmica, na jednoj od brojnih tribina na kojima se razni bjelosvjetski i domaći mudraci ubiše izigravajući blagu zabrinutost za državu Bosnu i Hercegovinu, najviši predstavnik onoga što se zove međunarodna zajednica u nas, čestiti i odavno ni za što upitani Valentin Inzko, [Read more…]
Zlatko Dizdarević
Foto: Denis Lovrović
Onim ljudima koje treba ugurati preko noći iz loše demokracije u bolji život, navodno u ime istinske demokracije, kao po pravilu se nude mnoga lažna obećanja. Ne zato što demokracija po definiciji ne valja, već zato što se ne može preskočiti lagano put koji traži puno dobre volje, obrazovanja, novca i strpljenja dok se ne dobaci do sreće. Kako bi se jednostavno kazalo, to je proces a ne skok preko noći. [Read more…]
Kako bi objasnio što očekuje od katolika u BiH, papa Franjo poslužio se metaforom mosta u Ive Andrića, a koju je koristio i sv. Ivan Pavao II.
Sarajevo – Evropski Jeruzalem
”Sarajevo i Bosna i Hercegovina imaju specijalno značenje za Europu i sav svijet. Stoljećima su na ovom ozemlju nazočne zajednice koje ispovijedaju različite religije i pripadaju različitim etnicima i kulturama, od kojih je svaka bogata svojim osobitim značajkama i ljubomorna na svoje specifične tradicije, a da to nije spriječilo dugotrajnu uspostavu uzajamnih prijateljskih i srdačnih odnosa. [Read more…]
U četvrtak, 14. svibnja o. g., Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara i Friedrich Ebert Stiftung (FES) organizirali su znanstvenu konferenciju ”Identitet i karakter Bosne i Hercegovine kao europske države – pluralna demokratska zajednica naroda i građana – faktičko stanje, normativni okvir i komparativna perspektiva”. [Read more…]
U proključalom “bosanskom loncu“ nedostajala je ovih dana samo nova hrvatska predsjednica, “magistrica KGK“, kako je gospođu Kolindu Grabar Kitarović šifrirao književnik Ivan Lovrenović. I došla je u utorak 3. ožujka u prvi službeni inozemni posjet upravo u Bosnu i Hercegovinu, te je najavila da će i dalje često dolaziti u BiH. [Read more…]
Deset godina po smrti dr. Stipe Šuvara pred nama je knjiga njegovih besjeda “Historia tragicomica“ (“Razlog“, Zagreb, 2013.). Riječ je o izboru intervjua koje je novinama s prostora čitave bivše Jugoslavije dr. Šuvar dao u razdoblju od 1990. do 2004. godine, kao i o izboru njegovih autorskih tekstova, socioloških eseja i izlaganja na međunarodnim skupovima iz tog vremena. Intervjue i tekstove izabrala je i priredila autorova supruga, poznata novinarka Mira Šuvar.
Vodeći jugoslavenski komunist s kraja 80-ih godina i prvi hrvatski političar koji se javno suprotstavio Slobodanu Miloševiću – kada je Šuvarovo ime na stadionima skandirala i splitska Torcida – ovdje priča o Hrvatima i Srbima, Titu i Miloševiću, Jugoslaviji i Hrvatskoj, socijalizmu i kapitalizmu, a govori i o kontroverznim temama koje se vežu za njegovo javno djelovanje, poput “Bijele knjige“ ili reforme školstva.
Osim kao neopozivi ljevičar “do posljednjeg daha“, dr. Šuvar u ovim se zapisima nadaje i kao rasni sociološki komentator koji ne samo prepoznaje lokalne i svjetske društvene trendove, nego ih i uspješno predviđa. Tako u sarajevskim “Danima“ već 2002. najavljuje skorašnju svjetsku krizu kapitalizma, kad nitko o tome ni sanjao nije, a u splitskom “Feralu“ još 1999. upozorava da Hrvatska neće ući u EU prije 2010. ili 2015. godine.
Poslušajmo stoga marksističkog “proroka iz Zagvozda“ i njegove analize prošlog, sadašnjeg i budućeg svijeta: ako ništa drugo, nema čovjeka na ovim prostorima koji je bio toliko napadan i od hrvatskih i od srpskih nacionalista. Neki đavo tu mora biti.
O TORCIDINOM SKANDIRANJU NJEGOVA IMENA: Nemam običaj da se ispovijedam, ali ću vam reći: navijač sam ‘Hajduka’ od malih nogu. U vrijeme kada su na stadionima skandirali moje ime, igrali su u Zagrebu ‘Dinamo’ i ‘Hajduk’. Na njihove sam utakmice obično išao, no tada sam odustao, jer se ne bih ugodno osjećao u ulozi onog kome navijači skandiraju…
Inače, igrati na kartu nacionalnog mesije i vožda, provincijski i s velikim zakašnjenjem slijediti firerovske i dučeovske manire, a u malom narodu koji bi trebao tobože sređivati račune s isto tako malim, uz to i vrlo srodnim narodima, s kojima taj narod živi ispremiješan, zar to ne bi bilo s onu stranu svake pameti i zar nije nedostojno svakog pojedinca koji ima humanistička uvjerenja? Da se čovjek tome preda, mora biti ili ograničen ili veliki pokvarenjak…
(“Slobodna Dalmacija“, Split, 1990.)
O SUKOBU S MILOŠEVIĆEM: A onoj politici koju je personalizirao Milošević suprotstavio sam se kada je počela ‘antibirokratska revolucija’, jer mi je postalo jasno da se više ne radi o ovakvom ili onakvom koketiranju sa srpskim nacionalizmom, već da se doista zaigralo na kartu tog nacionalizma. Bilo mi je jasno da to vodi rasturanju Jugoslavije i socijalizma, što se, na žalost, potvrdilo.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O POPU I BOBU: Što se tiče moje izjave da treba reći popu-pop a bobu-bob, ja sam doista pred 20. sjednicu bio pripremio referat u kojem sam to i napisao, ali je taj referat Predsjedništvo CK SKJ odbacilo većinom glasova, s obrazloženjem da idem na razbijanje SKJ! Bio sam prisiljen pripremiti novu verziju referata, ili dati ostavku… Mislio sam da još mogu ponešto učiniti u suprotstavljanju ‘antibirokratskoj revoluciji’, iako su mi pozicije bile oslabljene i time što me nije podržavalo ni vodstvo Hrvatske, naprotiv…
(“Monitor“, Podgorica, 1994.)
O RASPADU JUGOSLAVIJE: Nakon što se raspao socijalistički blok, a onda i Sovjetski Savez, i kad se Zapad osjetio pobjednikom hladnog rata, više nije imao interesa da održava Jugoslaviju kao zemlju koja čini neku sivu zonu između dva bloka. Osim toga, Zapadu nije odgovaralo da u Evropi opstane bilo koja socijalistička zemlja, a pogotovo jedna socijalistička federacija čiji je socijalizam ipak bio najbolji od svih postojećih socijalizama.
(“Feral Tribune“, Split, 1999.)
O TITU: Po današnjim četnicima, iza odluka AVNOJ-a stoji ‘nekoliko protuva’. Sve bi tobože bilo u redu da je pobijedio Draža Mihailović, ‘prvi gerilac u Evropi’. Po današnjim ustašama, boljševik Tito ništa nije učinio za svoj narod, naprotiv, trpao ga je u novu ‘velikosrpsku tamnicu’. Premda je Tito odgovoran za neke evidentne greške i propuste u prošlosti, on ostaje i u našoj i u svjetskoj historiji velikan, prvi predsjednik jugoslavenske socijalističke republike pod kojim se ona tri i pol desetljeća uspješno razvijala i živjela u miru.
(“Nedjeljna Borba“, Beograd, 1990.)
O ‘TAMNICI NARODA’: Od 1948. do 1991. broj stanovnika Hrvatske povećao se s 3.779.558 na 4.760.344, dakle za gotovo jedan milijun… U tom ‘mračnom vremenu’ Hrvatska se ubrzano urbanizirala. Danas u Zagrebu živi dvostruko više stanovnika nego je pred pola stoljeća živjelo u svim gradskim naseljima Hrvatske. Hrvatska je 1952. imala 477 tisuća zaposlenih, a 1988. milijun i 624 tisuće (da bi ih danas bilo samo milijun).
Godine 1952. suvremenih je puteva bilo 965 km, a 1988. godine 23.080 km. 1952/53. godine bilo je 13 tisuća studenata, a 1988/89. više od 65 tisuća. 1953. godine višu i visoku školu imalo je 0,7 posto stanovnika, a već 1981. godine 6,4 posto.
1952. godine bilo je 2.010 liječnika, a 19,3 tisuće bolničkih kreveta, dok je 1988. bilo 9.955 liječnika i 35,4 tisuće bolničkih kreveta. 1957. godine bilo je 211 dječjih vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 13,6 tisuća djece, a 1988. godine 1.066 vrtića i jaslica, u koje je dolazilo 86,4 tisuća djece.
U Hrvatskoj je od 1953. do 1988. izgrađeno 395.000 društvenih stanova, u koje se uselilo oko milijun i pol ljudi, trećina stanovništva.
(“Hrvatska i Hrvati 1945-1990.“, Hrvatska ljevica, br. 4/1994.)
O NOVIM DRŽAVAMA BIVŠE JUGOSLAVIJE: Društveni je proizvod negdje pao i na razinu iz oko 1960. godine, a posvuda je, osim u Sloveniji, još ispod razine iz 1989. godine. Uvelike je provedena dezindustrijalizacija. Nazadovali su obrazovanje, zdravstvo, kultura i znanost. Broj nezaposlenih povećao se s oko 700.000 na više od tri milijuna. Broj penzionera više se nego udvostručio. Oko šest od oko 24 milijuna ljudi gladuje ili je polugladno.
(“Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije – uvod u globalizaciju ratova“, referat na okruglom stolu u Beogradu, 2001.)
O SUVERENOSTI EX-YU ZEMALJA: Hrvati su bježali iz Jugoslavije, jer je tobože bila tvorevina srpskog hegemonizma, a Hrvatska, Slovenija i druge republike mogle su u Beogradu staviti veto na svaku saveznu odluku. Kada uđu u Europsku uniju, neka od njih neka pokuša staviti veto na nešto.
(“Ekonomist“, Beograd, 2004.)
O ULASKU HRVATSKE U EU: Ulazak u Europsku uniju ne možemo nipošto očekivati prije 2010. ili 2015. godine… Optimizam koji je u Hrvatskoj trenutno zavladao vrlo je kratkovidan.
(“Feral Tribune“, Split, 1999.)
O KRAHU SOCIJALIZMA: Nema ni govora o tome da socijalizam odlazi s historijske scene. Odlazi njegov prvi oblik, rani socijalizam, prva faza socijalizma. Nagli slom ‘realsocijalističkih’ poredaka u zemljama istočne Europe, pa i krah jugoslavenskog puta, krajnje teška situacija u kojoj se našao SSSR, samo su dokazi da se u epohalnim razmjerima socijalizam kao društvo rađa, na što je Marx također upozoravao, ‘u dugim porođajnim bolovima’.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
O BUDUĆNOSTI SOCIJALIZMA: Baš zato što se to novo društvo razvija u ‘dugim porođajnim bolovima’, pokazalo se da se epoha socijalističkih preobražaja ne može vremenski skratiti određivanjem rokova i donošenjem planova o njegovoj ‘izgradnji’… Socijalizam ovakav kakav je bio ponovo mora ići u školu kapitalizma iz kojeg je ponikao i trebao biti njegova negacija.
U tom smislu, socijalizam je moguć baš time što će dovršiti političku emancipaciju čovjeka, što je zadatak građanskog društva koji ono nigdje nije dovršilo. Kad to dovrši, onda može ići na ekonomiju potreba, koja onda ne bi morala izlaziti iz kapitalske osnove. Da budem jasniji: socijalizam je jedino moguć kao univerzalno društvo.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
NAJVEĆA GREŠKA SAVEZA KOMUNISTA: Glavna strateška greška Saveza komunista Jugoslavije bila je ta što je stvarao i forsirao svijest da se u jednoj relativno maloj zemlji, u kojoj ni kapitalizam ni sve ono što on donosi nisu prethodno uhvatili maha, može ići čak i korak ispred epohalno-svjetskih tendencija.
Htio je da baš seljački narodi na Balkanu, okupljeni tek u 20. stoljeću u zajedničku državu (…) prednjače u svijetu i po ozbiljenju vladavine proizvođača, dokidanju kapital-odnosa, kretanju u susret onom društvu koje je Karl Marx najavio kao asocijaciju slobodnih proizvođača.
(“Puls“, Skopje, 1992.)
O ILUZIJI KAPITALIZMA: Nema zemlje na svijetu, meni bar nije poznato, u kojoj više od 15 posto stanovništva sebe može smatrati kapitalistima. U zemljama istočne Europe, kao i kod nas, kod 90 posto ljudi probudila se iluzija da će sada postati kapitalisti. Tako će biti neko vrijeme. Ljudi već shvaćaju da je velika većina naroda osuđena na dugotrajnu bijedu i siromaštvo u procesu tog novog konstituiranja kapitalizma.
(“NIN“, Beograd, 1996.)
O SAMOUPRAVLJANJU: U zapadnoj je Evropi na djelu razvijeni kapitalizam metropola, a ovdje je na djelu povratak na sirovi kapitalizam periferije. To je prva razlika. A druga je u tome što kod nas, pa i na cijelom istoku Evrope, ljudi masovno idu na ulicu, ostaju bez posla. I ničim nisu zaštićeni. A onda, mi smo ipak imali samoupravljanje.
Može se danas reći da je ono umnogome bilo prazan hod i da je razočaralo veliku većinu ljudi, ali je sigurno i te kako ostavilo traga u njihovom pamćenju i vrlo će brzo zažaliti za samoupravljanjem. Naravno, ne u onom smislu da se vrati sve što je bilo, ali zasigurno u smislu da se ima utjecaj na radno mjesto, na sistem odlučivanja, na raspodjelu.
(“Stav“, Novi Sad, 1991.)
Foto: Slobodna Dalmacija
O GLOBALIZACIJI: Kada pogledate neke pasuse ‘Komunističkog manifesta’, vidjet ćete da su Marx i Engels ideolozi globalizacije. Oni kažu: kapitalizam prodire u sve kutke globusa i nameće svoja rješenja, ali će se iz toga roditi komunizam, jer će se morati to društvo srušiti. Čovječanstvo se mora mijenjati jer ekonomija profita vodi iscrpljivanju zaliha, vodi uništenju globusa kroz neracionalno trošenje prirodnih resursa, a većinu čovječanstva ostavlja trajno siromašnom.
Globalizacija na kapitalističkim osnovama trajat će, po mome mišljenju, još 10-13 godina i onda će nastati veliki preokret. Ekonomija profita neće moći više funkcionirati jer će čovječanstvo doći do nesagledivih ekonomskih teškoća u jedinstvenom svjetskom tržištu. Sada to razvijeni kapitalizam rješava…, ali kad jednom dođe ponovo, a mora doći, jedna velika ekonomska kriza u centar kapitalizma, svijet će se naglo početi mijenjati.
(“Dani“, Sarajevo, 2002.)
O BiH (1): Kao što je rečeno i na zasjedanju ZAVNOBIH-a, Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska. To je tako i tako mora biti.
(“Nedjelja“, Sarajevo, 1990.)
O BiH (2): Mislim da bi za Bosnu i Hercegovinu izlaz bio da se decentralizira na 14, 15, 18 kantona, pod uvjetom da oni ne budu etnički čisti i da se gaji puna vjerska i jezična tolerancija i tolerancija dva pisma. Dayton će biti revidiran, entiteti će biti ukinuti, ako ne za pet, onda za 10-15 godina.
(“Dani“, Sarajevo, 2002.)
O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (1): Dakako, ni jednom se od citiranih autora ništa loše ni tada ni kasnije nije dogodilo… Činjenica je, međutim, da su se kasnije autori koji su najviše citirani našli među glavnim tvorcima Memoranduma SANU… ‘Bijela knjiga’ i savjetovanje za koje je ona priređena bili su svojevrsni signal za uzbunu, jer su već tada, 1984. godine, upozoravali na ono što se iza brda valja, a što sve ljude i narode u Jugoslaviji može uvaliti u goleme nevolje.
(“Slobodna Bosna“, Sarajevo, 1992.)
O ‘BIJELOJ KNJIZI’ (2): Naravno, kada se stvari sagledaju iz današnjeg ugla, moglo bi se reći da je tamo, na žalost, u kritičkom kontekstu spomenuta i nekolicina ljudi koji su se u ovih proteklih 16 godina i u vrijeme tragičnih raspleta držali više nego čestito, istupajući protiv zlodjela nacionalističkih totalitarizama na ovim prostorima.
(“Feral Tribune“, Split, 2000.)
O REFORMI ŠKOLSTVA: No, o čemu se radilo? O tome da srednja škola svima pruža što veće opće obrazovanje i ujedno ih što više osposobljava za neko prvo zanimanje, a i da svi imaju pravo da konkuriraju za upis na studij. Taj je koncept bio dobar, uklapao se u tadašnji svjetski trend, i opet će postati aktualan.
(“Index“, Podgorica, 2003.)
O BIVŠIM VOĐAMA SFRJ: Bilo je i u SFRJ pojedinih funkcionera koji su voljeli raskoš, pa i grabili za sebe i svoje. A bilo je i pravih siromaha, poput na primjer Vidoja Žarkovića koji je umro kao vlasnik Vartburga. Da kažem i za sebe, da sam uvijek živio samo od jedne plaće, da nisam imao nekretnina, da sa suprugom još i danas otplaćujem društveni stan koji smo dobili pred tri decenije. Ni jedan funkcioner iz bivše SFRJ, pa ni Tito, nije potomcima ostavio u vlasništvo ni tvornice, ni dvorce, ni jahte.
(“Index“, Podgorica, 2003.)
O SEBI: Na istoj sam strani na kojoj sam i bio. To ne znači da i sam ne uviđam da neke ideje, do kojih je i meni bilo stalo, bespovratno pripadaju prošlosti. No, čovječanstvo i dalje ostaje suočeno s izborom između vječnog kapitalizma i mogućeg socijalizma, u okviru zrenja epohe moderne. Za mene osobno nije bilo i nema kolebanja: ili biti ljevičar u smislu opredjeljenja za socijalistički univerzum, koji ipak nailazi, ili – ne biti!
(“Puls“, Skopje, 1992.)
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Mogao sam ovaj tekst nasloviti i ‘‘Seks, laži i videovrpce“ i opet bi se znalo da je ovdje riječ o aktualnoj situaciji u Sarajevu, jer osim umnožavanja dana malo se što drugoga vrijednog umnožava ili kreativno mijenja… Ni nakon deset dana nitko se od odgovornih, osim jednog člana Predsjedništva, nije ni približio onome što se zove Arhiv BiH da barem pozdravi zaposlene i kurtoazno se raspita o razmjerama štete jedne od rijetkih institucija koje još uvijek imaju atribuciju BiH.
A BiH je nažalost, zemlja relativno skromnih ‘‘resursa“ kulturno-povijesne naravi, pa je već i samo nagoreni Arhiv šteta nesamjerljivih razmjera, a kamoli s ovolikom štetom. Uostalom, bilo gdje u svijetu ‘‘važni“ bi se ljudi barem formalno zainteresirali za instituciju takvog renomea i potrčali se slikati uz takvo što, osim… Osim ako se nisu sobom zabavili… A u Bosni postoji nimalo lijepa kletva ‘‘Dabogda se o sebi zabavio!“
Pogotovu iznenađuje da Arhivu ‘‘nisu ni prismrdili“ oni kojima su puna usta Bosne i Hercegovine, oni koji nju i sve nas u njoj toliko vole da bi nas ugušili u zagrljaju svojega nepodnošljivo velikog patriotizma. A i kako bi, a i zašto bi kad im je ugledna redateljka, ona što povremenom histerijom i psovačkim govorom (nikad protiv svojih!) oponaša Kusturicu i slične na javnoj sceni, rekla da ‘‘nije cijeli Arhiv izgorio“… Nije samo paljevina Arhivu nanijela štetu, nego i gašenje, voda… Valjda je trebao cijeli i do temelja izgorjeti (kao Vijećnica) da bi se na to smjelo ukazati i da bi to bio dokaz nekome i nečemu?!
A i kako bi, a i zašto bi kad oni koji najviše cvile nad tobožnjim uništavanjem bh. kulturnih dobara nijednom se u zadnjih godinu, godinu i pol nisu ni očešali o Zemaljski muzej (da ih otuda ne bi zapahnuo stoljetni mem!), a kamoli se zeznuli pa ušli u njega kad su riječi poput arhiv, galerija, muzej, kazalište strane i nepoznate u njihovu rječniku…
Ma zapravo, nisu oni ušli u Muzej od vremena kad ih je ono ‘‘sa školom“ vodilo u njega! A i tada je vjerojatno većina njih bolovala od zaušnjaka ili malih boginja, pa su srećom tu mučnu obvezu izbjegli… Oni su tu, naime, samo da bi rekli da sarajevska Hagada ne može u New York na izložbu ili da Povelju Kulina bana treba vratiti u Bosnu…
A nikako da nam, pritom, još i objasne zašto Hagada nekamo ne može ili zašto bi pismo koje je Kulin-ban ili bilo tko iz BiH napisao Dubrovčanima, Vatikanu, Baracku Obami ili bilo kome drugome pripadalo BiH, a ne onome kome je napisano? Da, oni su tu i kako bi nam rekli da je ona, tj. Povelja – ‘‘rodni list BiH“?! Sudeći po tome kako nam je Turska majka, pitam se kako rodni list može biti toliko stariji i od majke, a kamoli od njezine sirote kćeri BiH? Ali i da jest, Povelja Kulina bana može biti tek krsni, a nipošto rodni list, budući da počinje riječima ‘‘U ime Oca i Sina i Svetoga Duha…“
No, tek tu počinje problem, veliki problem, cijeneći barem po udžbenicima povijesti u dijelu bh. osnovnih škola, koji su, ti udžbenici i to posve naprasno, zaboravili tu invokaciju. Jer bi se, u protivnom, valjda đacima moralo nekako (teško!) objašnjavati kako je i zašto je nešto drugačije od onoga u što ih udžbenici uporno uvjeravaju…
Ne tako davno u BiH su bili spremni ‘‘na nož“ od Haaga tražiti da se baš BiH i nikome drugome ustupi Arhiv haškog tribunala. Pa pobogu, kome on više pripada nego nama, koji smo žrtva? Pa, žrtvi pripada sve. Sva prava. Bez izuzetaka i, dakako, bez obveza! A eto, pokazali smo i na vlastitom, već postojećem Arhivu, koliko nam je važan, kako ga i koliko znamo čuvati, pokazali smo i kako se i koliko ljudi uopće čude (grupa bojovnih studenata u kavani se čudila i opravdavala da nije znala da je tu Arhiv) da imamo Arhiv i da je tu gdje jest (bio)…
Nitko uopće i ne zna i ne želi znati u kakvom su stanju arhivi (državni i Grada Sarajeva), u kakvom su stanju muzeji (Zemaljski, Historijski, Sarajevskog atentata, Književnosti), u kakvom galerije, Kinoteka (pa i to je nekakav arhiv – zar ne?), pozorišta, u kakvom su stanju biblioteke, univerziteti, uz njih vezani instituti ili klinike…
Pa, ljudi moji, u mostarskom su, čujte mu samo imena, Sveučilišnom kliničkom centru pred koji dan osudili, doduše nepravomoćno, troje liječnika, jer nisu znali/htjeli poroditi ženu, jer su skrivili njezino mrtvorođeno dijete! Troje ginekologa ne znaju ono što je nekoć zadnja seoska babica radila na livadi ili u štali… Nije ni čudo što onda jedan sarajevski profesor koji je dolje prije koju godinu predavao kaže kako je taj medicinski fakultet bio nešto dok su na njemu predavali profesori iz Zagreba, Splita i Sarajeva, te kako je sad ‘‘seoski fakultet“ otkako ga je preuzela ‘‘naglo obahatjela domaća pamet“.
Možda nas još jedino može spasiti Ganićev medicinski fakultet kad već ne mogu postojeći sarajevski, fočanski ili mostarski?! Šala Ante, šala – rekla bi Severina! Ne uzdajmo se, jer u BiH više ni Bog nije svemoguć, a kamoli…
Da, da, moglo bi se, s obzirom na odnos prema kulturi, uskoro dogoditi da se netko iznenadi da u BiH uopće postoji Zemaljski muzej (više se govori o Muzeju Tunel nego o Zemaljskom muzeju!) koji čuva još ponešto osim Hagade (Hagadom se maše zarad multi-kulti priče i sličnih gluposti tipa da je BiH preteča Europske unije, a Sarajevo europski Jeruzalem!?), da Galerija čuva slike… Ma kakve slike, reći će jedan od bojovnika, to je u islamu zabranjeno… (Da, da – čitao sam „Crvenu“ Orhana Pamuka…)
A što tek reći za potencijalni Muzej suvremene umjetnosti iz sadašnje zbirke Ars aevi (oni ovo ne znaju ni pročitati, čujem ih svaku večer na tv!) koji bi mogao privući više gostiju iz Europe nego svi toliki mastodontski trgovački centri u kojima, usput budi rečeno, domaći posjetitelj ili strani turist uz obično jelo ne može dobiti čašu piva ili vina, jer je to, pobogu, alkohol… (Vidi, kao gore, uz Galeriju i slike!)
Da bi Sarajevu, ako već hoće iskoračiti iz čvrsta zagrljaja balkanske kasabe u kakav-takav europski (glavni) grad, trebala i moderna nacionalna biblioteka i koncertna dvorana, a bogme i ambijent koji njeguje kulturu, te da bi, osim redkarpetovskog SFF i kič-kulture tipa Ajvatovice naša ministarstva kulture mogla dati novac i još ponekome… Dotada slušajmo kako bh. izdavači jadikuju da im još nije dan, premda su ugovori davno potpisani, ni novac za 2012. godinu.
Godina koja je počela mogla je u Sarajevu biti godina kulture, mira i tolerancije, otvorenosti, buđenja pozitivnih europskih naboja, a počela je i završit će, plašim se, kao Sarajevska zima! No, ne kao ona privatizirana od strane jednog čovjeka! Nego Sarajevska zima kao manifestacija društvene zebnje, koja je, budući da ove kalendarske zime nema snijega – poranila, jer je, sudeći po najavama, trebala biti – Sarajevsko proljeće.
A evo, deset dana poslije, po dosad viđenom, pretvara se u nekadašnju (ima li to i danas?) radijsku emisiju ‘‘Po željama slušalaca“ u kojoj su slušatelji (koliko slušatelja – toliko želja) pozdravljali ‘‘sve u studiju“ i željeli ovo ili ono, da bi onda netko svirao i pjevao po njihovim (poželjenim) notama… S tim da je u tim emisijama bilo i nekog reda, a ovdje već danima gledam kako 150-200 ljudi na ulici drži u talačkoj krizi jedan, kako ovdje vole reći, polumilijunski grad. Jer Sarajevo, za razliku od nekih drugih gradova, ima samo jednu ulicu i ako u njoj na tramvajske šine sjedne 50 ljudi, a policija odluči da se ne brine o javnom redu i miru, ostalih 500.000 građana Sarajeva mora cijeli dan pješačiti… I tako svaki dan i sve će tako biti dok se ne završi emisija ‘‘Po željama slušalaca“…
A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje je pokazalo čuđenje ukrajinskih novinara koji su požurili u Sarajevo vidjeti svoje ‘‘kolege u pobuni“ i razočarano rekli ‘‘Zar vas je samo ovoliko?“ A koliko je to (dosada!) ozbiljan socijalni bunt najbolje pokazuju demonstranti koji ‘‘uz ostavke sviju“ traže još i ‘‘ukidanje svih sedam kantona“ (ima ih deset!), ‘‘hitnu izmjenu Daytonskog ustava“ i ‘‘zapošljavanje moje djece“!
I tužno i smiješno, gotovo kao s onom babom na You Tubeu koju u povodu Valentinova pitaju: ‘‘Znate li vi što je 14. februara?“, a ona spremno, kô s nokta kaže ‘‘Osmi mart!“
Ne, ne izrugujem se čestitom, vrijednom, običnom malom bosanskom čovjeku. Dapače, njemu je odavno svega preko glave. Ne, ne rugam se čak ni onima koji u toj gužvi traže mjesto za sebe, poput jednog koji se nudi: ‘‘Evo uzmite mene, školovan sam, a i znam dosta ljudi“. No, promjene se ipak rade na izborima. A taj isti obični, mali, pošteni i nadasve izvarani i nezadovoljni bosanski čovjek, a čuo sam ga na stotine puta uoči svih postdejtonskih izbora, kako svaki put s punim srcem ponavlja: ‘‘Svi će biti za svoje, pa moram i ja za svoje. Evo, pravo reci, za koga bih?!“
Rekli smo historijsko ‘‘Ne“ arhivu, muzeju, galeriji, biblioteci, koncertnoj dvorani…! Gladnome to ne treba. Jer, evo, ni policija nema kacige i štitove, ni vatrogasci vatrogasna vozila, ni bolnice citostatike… No čemu onda reći ‘‘Da“ ako ne kulturi? Čemu…?
Kultura je, sve sam sigurniji, najisplativija i najpostojanija društvena investicija.
I obnašanje vlasti i oblikovanje socijalnog bunta je – kultura!
Nisam iznenađen apsolutno ni jednim detaljem storije o kaosu u Federaciji BiH. Bitno je ne previdjeti ovu činjenicu – u Federaciji, za sada ne i u Republici Srpskoj! Stvar je bitna za razumijevanje cijele priče, ma kako izgledala bizarna.
Što se iznenađenja tiče, zapravo sam u čudu kako se sve skupa nije dogodilo i ranije. Naprosto zato što su postojali svi udžbenički elementi za eksploziju.
Prvo, potpuno poniženje u svakom pogledu goleme većine stanovnika Bosne i Hercegovine, posebno ovog njezinog frankenštajnskog “dejtonskog” dijela koji se zove Federacija BiH. Morali su odreagirati spontano još ranije. “Spontanost” je ovdje bolnija varijanta od nekakve velike zakulisne organiziranosti.
Drugo, potpuna nesposobnost, zapravo nepostojanje nečega što bi se trebalo zvati državom u bilo kakvom racionalnom i poznatom obliku. I uporno zatvaranje očiju pred time kod onih koji su državnog i ustavnog monstruma stvorili, pa pričaju priču o ljudima u BiH koji to “sami moraju ispraviti”. Valjda kao u Ukrajini, na Bliskom istoku ili tko zna gdje… Ako oni ne izvuku nikakav zaključak, eto problema odavde sutra u njihovom sretnom dvorištu.
Treće je tipični urnek ovdje iskazan u punoj mjeri, a odavno poznat u svijetu – kako spontanu “revoluciju” prvog dana ukradu druge noći najradikalniji fakini i lupeži u lepezi od huligana do, sutra, ekstremista raznih nijansi.
Uništena srednja klasa
Ukratko, vrag koji se u slučaju tzv. dejtonske Bosne i Hercegovine – koja je apsolutno nasilje nad povijesno i dokazano mogućom funkcionirajućom, postojećom, realnom i ljudskom Bosnom i Hercegovinom – morao pojaviti iz svoje jazbine stigao je po svoje. Rekao bih na gromoglasne pozive odavde, čak i s ozbiljnim zakašnjenjem. Sve ostalo su nijanse.
U te “nijanse”, naslonjene na ovo gore, ide i sljedeće: u ovoj i ovakvoj državi živi su ljudi koji su radili, stvarali, bivali plaćeni, ljudi koje je rangirao u životu neki drugi sistem vrijednosti, mnogo realniji, prihvatljiviji i logičniji od ovoga koji je danas na snazi. Ljudi koji su znali što je individualni i kolektivni dignitet.
Postojao je red veličina veoma blizak onome koji je vladao unaokolo po svijetu. Sve skupa, postojao je, i to baš u gradovima poput Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bihaća, Banjaluke…okoliš u kojem je narastala kao dominantna srednja klasa. Pojedinci “tajkuni” mogli su se progutati čak i uz osmijeh. Luzeri su za svoje stanje bili uglavnom sami krivi. Ta i takva srednja klasa danas je brutalno, reklo bi se “genocidno”, uništena, satrta, ismijana, ponižena do srži i proglašena šprdnjom. Od koga? Siledžija, kriminalaca, onih što ismijavaju obrazovanje, pamet, kulturu. Od bahate nove elite izrasle na svemu onome što je kontravrijednost onome što je bilo.
Nije ovdje u pitanju povijest, nešto nekad što ima samo u knjigama. U pitanju je činjenica da je poniženjem poklopljena generacija koja je znala da može i kako može drugačije i pravednije, uspješnije i sretnije, a evo već dvadesetak i kusur godina gleda da sve, ciljano, ide u suprotnom pravcu i protiv njih i njihove djece. U pitanju je generacija koja se svako malo ponosno dizala na himnu što je negdje svirana uz medalje i prva mjesta, a danas joj himna čak ni teksta i riječi nema, a ne svira se nigdje i bezmalo nikad. I zastavu su joj drugi nacrtali, bez ikakve veze s vlastitom poviješću i vrijednostima.
U pitanju je generacija čiji sinovi očevima postavljaju pitanje – a što i ti ne kradeš, pa da i mi imamo… Konačno, u pitanju je generacija koja je počela doslovce da kopa po kontejnerima ne zato što su orkani, poplave ili zemljotresi poharali zemlju, već zato što su lopovi ukrali tu zemlju i njezina blaga strpali sebi u džep. U ime nacije, etnosa, vjere i nedovršenog rata.
Ništa to ne čudi
I nije zato čudo što je sve krenulo iz Tuzle koja je bila i ostala posljednji bastion kakve-takve građanske sredine protiv koje je od prvog dana nakon rata krenuo pritisak svake vrste ne bi li joj se to lice unakazilo i promijenilo. Normalno je zato što su tamo i policajci stali na stranu poniženih, jer su ista krvna grupa.
Nije čudo ni to što je najkrvavije i najbrutalnije bilo u Sarajevu. Taj je grad ponižen ponajviše i nekadašnji genetski kod mu je uništen na najgori način. I u vezi s njegovom realnošću najstrašnije se lažemo. Rušilo se ciljano i projektirano u ratu, a onda mirno, uporno i primitivno nakon rata. Rekli bi mnogi – logično.
Sarajevo je danas najdalje od onoga što je nekad bilo. I tu ranu ponajbolje osjećaju oni koji su u njemu ostali, a djeca im se ne snalaze u sudaru roditeljskih nostalgičnih sjećanja i brutalne ulične realnosti. Poslastica za vraga.
Idiotski Dayton
Što reći o unutarnjem ustavnom konceptu kaosa u kombinaciji s adekvatnim domaćim izvođačima radova. O Daytonu kao idiotski pročitanom projektu kojim su veliki unaokolo htjeli sebi da zakače medalju, na kojem je trebalo zaraditi tajkunske novce, ukrasti resurse, onemogući i satrati svježe ideje nepodobne korporativizmu, promijeniti autohtonu pamet i razmijeniti je za uvezene i domaće idiotluke i debile, eksperimentirati na modelu teritorijalizacije nacionalizma kao državotvorne paradigme koja će se ponuditi sutra drugim nepoćudnim državama…
Rezultat je do boli prepoznat u vatri na ulicama duhovno i materijalno dekomponiranog Sarajeva i brutalno nacionalistički podijeljenog Mostara, prije svega. U entitetu u kojem praktično ne postoji ni jedna jedina organizacijska vertikala koja znači naredbodavnu i funkcionalnu hijerarhiju, konkretne nadležnosti i posebno odgovornosti, nego je sve u artificijelnim horizontalama koje se nigdje ne dodiruju, nitko nikome ne odgovara, a sve je u mehanizmima blokade bez ijednog mehanizma deblokade – jasno je zašto napadnute institucije te “države” nitko ne brani. Zapravo i nema tko.
Čak i da je bilo naredbi da se to radi, suglasnost je moralo da potvrdi desetak instanci. Institucija, zapravo, nema ni u promilu koji je izvan te najprizemnije politike. Umjesto toga, policijom naređuje ministar jer je on politika, a politika je ovdje lični dobitak. Idu izbori, valja biti “humanist”, a istorija je potvrdila da ono “niko ne sme da vas bije” daje pouzdan rezultat.
Država RS, brutalna realnost
I konačno, zašto do ovoga časa tog raspada sistema i puštanja na volju “otimanju revolucije” nije bilo u Republici Srpskoj. Zato što kakve-takve kvazi-države, temeljene na jakoj hijerarhiji s vođom (ma kakav on u totalitarizmu i hegemoniji bio), imaju mehanizme da narede i provedu naređenje, zato što nemaju međunivo u nekakvim kantonima kojima rukovode raznorazne koalicije k’o guske u magli, zato što se zna tko krade i za koga, a tko tu ne igra.
Zvuči prilično nedemokratski ova “pohvala” tamošnjem centralizmu kojim se, upravo odatle, maše kao crvenom krpom kada je BiH kao država u pitanju?
Ovo je, ipak, brutalna realnost. Na prostorima na kojima se dogodio kaos, najjednostavnije kazano, nema države sposobne da se kaosu odupre. A nema je jer postoje dva, objektivno međunarodno podržana modela lopovluka i krađe. Jedan je nepostojanje države, pa moćni lopovi mogu što hoće. To se zove Federacija BiH, entitet. Drugi je ukradena država od jednog vođe, totalitarista, koji je uspješno prodao nacionalizam pod populizam, odsjekao veze s ostatkom “države” i u svojoj nahiji drži stvar pod kontrolom. Za sada. To se zove Republika Srpska, entitet.
Ni u jednom ni u drugom slučaju nikoga se ama baš ni najmanje ne tiče što povijesne teorije o demokraciji o tome kažu. One ne samo da nisu važne, one su ovdje krajnje nepoželjne i opasne i protiv njih se valja boriti svim silama.
Nisam baš siguran da i sam vrag na tom terenu za sada uopšte traži još neki dodatni primamljivi teren za sebe. I ovako kako je njemu je puna šaka duge brade.
(Prenosimo s portala forum.tm)
