Deana Knežević

Milanović bez premijera

Autor: Deana Knežević / 24.01.2014. Leave a Comment

Kriza u HNS-u i kriza u SDP-u izbile su skoro pa paralelno, no u reagiranju stranačkih vodstava – nikakvih sličnosti. Vesna Pusić odlučila se za munjevitu bitku, ostavivši prebrajanje žrtava za kasnije. Zoran Milanović još ne priznaje krizu na stranačkom pragu, on još ne reagira, bilo zato što smatra da će se situacija raspetljati bez njega ili možda zato što vjeruje da se žrtve mogu izbjeći. U oba slučaja, rezultat je taj da će se stranke još neko vrijeme baviti same sobom iako bi trebale biti fokusirane na sve što je vezano uz rebalans proračuna. Proračuna koji je na snazi tek dva tjedna, a koji se i na prihodnoj i na rashodnoj strani mora drastično korigirati. Tu je dakle posve otvoren prostor za novo dogovaranje, međusobno uvjeravanje, pa i za svađu, ali – energija ide u drugom smjeru.

HNS-ovci moraju prvo u najjačem uporištu stranke objasniti da nisu imali drugog izbora osim isključenja Radimira Čačića, i to upravo sada, ne čekajući da istekne njegova zatvorska kazna. HNS će se još neko vrijeme baviti smirivanjem terena poslije munjevita rata protiv bivšeg stranačkog šefa. No SDP-ovci još niti vide krizu na stranačkom pragu, već ministra financija Slavka Linića ostavljaju da se sam nosi s aferom oko njegova pomoćnika Branka Šegona i kredita što ga je HBOR odobrio Šegonovu poduzeću. SDP se još drži kao da ta situacija nema veze s odnosima unutar stranke i da je riječ samo o nečijem osobnom shvaćanju morala.

Kriza u HNS-u i kriza u SDP-u izbile su skoro pa paralelno, no u reagiranju stranačkog vodstva nikakvih sličnosti. Vesna Pusić odlučila se za munjevitu bitku, ostavivši prebrajanje žrtava za kasnije. Zoran Milanović još ne priznaje krizu na stranačkom pragu, on još ne reagira, bilo zato što smatra da će se situacija raspetljati bez njega ili možda zato što vjeruje da se žrtve mogu izbjeći

Kad izbije takva afera, a u medijskom biznisu to je prilično notorno, signal za početak ispalio je netko izvana. Nema tog istraživačkog novinarstva koje će samo od sebe doći do kompromitirajućeg dokumenta iz službenih izvora, ukoliko nije bilo zainteresiranih pomagača iz dotičnih institucija. Jednom kad je afera na stolu, osim njezine suštine zanimljiva je u pravilu i ta druga, pozadinska dimenzija koja govori o prirodi interesa medijskih pomagača.

U aferi s kreditom što ga je Hrvatska banka za obnovu i razvitak odobrila tvrtci pomoćnika ministra financija Branka Šegona, nema dovoljno indicija da se radi o motivima zviždača, dakle onih koji samo žele javnosti razotkriti kršenje zakona i javnog interesa, a ima naprotiv znakova da su u pozadini višeslojnije političke igre. Zviždači naime nisu osobe s kasnim paljenjem, oni ne bi reagirali s četiri godine zakašnjenja. U prirodi je političkih borbi, nažalost, da se prljavo rublje skriva po ladicama i vadi van tek onda kad to nekomu može poslužiti.

U slučaju Branka Šegona, radi se o priči staroj nekoliko godina, koju je netko odlučio upravo sada lansirati u javnost. Slučajno ili ne, u isto vrijeme Linićev stranački kolega i ministar Gordan Maras ponovno se usredotočuje na HBOR, iako je jednom već neuspješno atakirao na praksu te državne banke i na predsjednika Uprave HBOR-a Antona Kovačeva. Maras sada ponovno otvara pitanje kontrole HBOR-ove prakse, traži objavu korisnika kredita, nadzor namjenskog trošenja i primjene zakonskih kriterija itd. Kako je Slavko Linić u Ministarstvu financija šef Branku Šegonu i kako je Slavko Linić ujedno predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvitak, jasno je da Maras puca na Linića.

Neobično je samo to što obojica sjede u istoj Vladi, što obojica pripadaju istoj stranci i što šef te stranke ne misli da bi spor prvo trebalo riješiti u diskreciji službenog ureda ili bar stranačkih ureda, nego mirno promatra kako se ta situacija prosipa po medijima. Milanovićeva pasivnost toliko je nelogična da ona sama po sebi postaje tema, pa kuloarske interpretacije već idu tako daleko da on, premijer, zapravo i nije neutralan ili nezainteresiran, već da stojeći po strani, stoji na nečijoj strani. U nekim poslovnim krugovima smatra se, recimo, da Maras nije ušao u drugi napad na Linića bez podrške.

Milanovićeva pasivnost u toj situaciji toliko je nelogična da ona već sama po sebi postaje tema, pa kuloarske interpretacije već idu tako daleko da on, premijer, zapravo i nije neutralan ili nezainteresiran, već da stojeći po strani, stoji na nečijoj strani. U nekim poslovnim krugovima smatra se, recimo, da Maras nije ušao u drugi napad na Linića bez podrške

Pita li se samog Marasa, on tvrdi da “nema nikakva sukoba“, već da se radi o principijelnom inzistiranju na transparentnosti poslovanja HBOR-a. Ako pak pitate Linića, on ne poriče da sukob postoji. Ali ga ne želi komentirati.

Slučaj je tim kompliciraniji što motiva za atakiranje na Linića imaju i mnogi drugi. Mnogima je stao na žulj. Kolegama ministrima, bankarima, upraviteljima fondova, poduzetnicima, računamo li samo one koji osim motiva imaju i kanale utjecaja kroz koje mu se mogu osvećivati.

Stojeći po strani, premijer je višestruko pogriješio. Prvo, ostavio je Linića na brisanom prostoru sad kad je usred bitaka za rebalans proračuna ionako najranjiviji.

Drugo, premijer je pustio Linića da bezrezervno brani svog pomoćnika. Treće, premijer kao da se ne obazire na pukotine unutar vlastite stranke. Četvrto, dopustio je da se preskoči glavno pravilo u upravljanju takvim krizama, a to je pravilo nalagalo da se već nakon prvog medijskog članka izađe s punom istinom pred javnost. Da se odmah iznesu sve relevantne informacije, a onda, ako još ima dvojbi, zatraži hitan stav kontrolnih institucija.

Ali ne. Pustio je da se kriza kotrlja sama od sebe i još se uvijek sa sigurnošću ne zna je li i tko pogriješio, hoće li afera Pomoćnik samo oslabiti pomoćnika ministra (zaduženog za tako važne poslove kao što su financijska inspekcija, sprečavanje pranja novca, proračunski nadzor…) ili će za sobom povući i dosad barem, vrlo moćnog i popularnog Slavka Linića.

Već samo trajanje te afere, bez obzira na njezin mogući konačan ishod, Milanovićevu će Vladu svakako oslabiti. S premijerom po strani, postaje to još jedna kriza koja nije pod kontrolom.

Pusićkin antidepresiv

Autor: Deana Knežević / 10.01.2014. Leave a Comment

Slično kao u danskoj seriji Borgen, kad se bivša premijerka odlučila ponovno aktivirati u politici, pa su joj u njezinoj stranci uzvratili da to nije moguće ‘jer bi remetila odnose’, i Radimiru Čačiću je iz vrha HNS-a poručeno da s tim više ne računa. Uzalud mu ono što je napravio dobro, pamti se samo loše, a danas kad je stranka bez njega uspjela popraviti rejting i uspostaviti novu unutarnju ravnotežu, njegova taktika izokolnih, ali ofenzivnih priprema za preuzimanje vlasti odbijena je u samom začetku.

Čačić više nikad neće biti u vrhu HNS-a, riječi su Vesne Pusić, što su ih prenijeli gotovo svi mediji. I to je doista bio neobičan obračun, u kojem jedna strana progovara izravno, iz vrha vlasti, a druga samo preko kamufliranih medijskih izvora, samo preko posrednika i praktički iz zatvora. No Radimir Čačić još uvijek ima takvu snagu da čak i s velike udaljenosti i iza zatvorskih zidova izaziva nervozu u stranci, što je medijima, naravno, zanimljivo.

U sjeni tog atipičnog unutarstranačkog konflikta ostala je jedna druga izjava predsjednice HNS-a i potpredsjednice Vlade Vesne Pusić. Vesna Pusić prva je političarka iz koalicije na vlasti koja je priznala da je Hrvatska i nakon dvije godine njihova vladanja u fazi teške depresije. Ona je prva atmosferu depresije okarakterizirala kao krajnje opasnu. Vesna Pusić prva je od političara rekla da Hrvatsku mora iz depresije izbaviti Vlada, da je to “zadatak i odgovornost“ vladajućih.

Slično kao u danskoj seriji Borgen, kad se bivša premijerka odlučila ponovo aktivirati u politici, pa su joj u njezinoj stranci uzvratili da to nije moguće ‘jer bi remetila odnose’ i Radimiru Čačiću je iz vrha HNS-a poručeno da s tim više ne računa. U sjeni tog unutarstranačkog konflikta ostala je jedna važnija poruka Vesne Pusić. Ona je prva od vladajućih priznala da je Hrvatska i nakon dvije godine njihova mandata u opasnoj depresiji i da je izvlačenje društva iz tog stanja posao Vlade

Taj njezin istup izdvaja se od većine ostalih. Kao da se drže PR-ovskih naputaka, vladajući u pravilu izbjegavaju govoriti o dominaciji pesimizma i beznađa. Pojedini ministri i sami su najavljivali crne dane, te su i sami poticali depresiju. Nitko još nije rekao da se ta atmosfera mora preokrenuti jer je to preduvjet izlaska iz krize i da je buđenje optimizma posao politike.

Koliko je to potrebno društvu, vidi se po tome kako se dočekuje i najmanji pozitivan pomak u pokazateljima o kretanju gospodarstva. Ovog tjedna takav smo primjer imali s informacijom o povećanju potrošnje u studenom prošle godine. Prognoze stručnjaka svodile su se na to da će potrošnja nastaviti padati, a službena statistika sve iznenađuje podatkom da je promet na malo realno porastao jedan posto.

Hrvatska ima dvije opcije: čekati da za nekoliko mjeseci ili tek krajem godine kapne još kakav pozitivan pokazatelj pa na temelju toga postupno, mic po mic, suzbijati pesimizam ili se postaviti aktivno, pa javnosti ponuditi okvir budućih poteza Vlade koji će probuditi optimizam u kratkom roku.

Vesna Pusić smatra da Vlada mora napraviti ono drugo i zbog toga gura što skoriji sastanak koalicijskih partnera. Također, ona smatra da je transformacija kolektivnog pesimizma u atmosferu optimizma još uvijek moguća, da je se može izvesti još u ovom mandatu i da je sada pravi trenutak. Jasno, takav pokušaj iziskuje pripreme svih koalicijskih partnera, spremnost na dugi razgovor i utvrđivanje nove zajedničke platforme uvjerljiva sadržaja, koji će na uvjerljiv način biti predstavljen poslovnoj zajednici i građanima.

Uobičajena pesimistička pozicija odgovorila bi da je to “mission impossible“. Šestomjesečno iskustvo s članstvom u Europskoj uniji kazuje međutim da probleme u Hrvatskoj neće rješavati nitko izvana. Bruxellesu je dovoljno da Hrvatska ne postane Grčka, a to što će u krizi stagnirati, Europi je nevažno.

Isto je tako jasno da izlaz iz stagnacije neće donijeti samo veliki infrastrukturni projekti u najavama, niti restrukturiranje velikih državnih sustava i privatizacija. Hrvatska jednostavno mora preokrenuti situaciju u kojoj se gotovo ništa ne isplati proizvoditi, niti se u išta isplati ulagati.

I kad se nisu slagali s koalicijskim partnerom, HNS-ovci nisu ničim dovodili u pitanje lojalnost koaliciji. HNS-ovci nisu upali u kriticizam niti su pokazali pomanjkanje respekta u odnosu prema SDP-u. Inzistiranje na konkretnom planu za drugu polovicu mandata također spada u tu vrstu intervencija kojom se HNS u zadnje vrijeme profilirao kao konstruktivna, ali i korektivna snaga unutar vladajuće koalicije

Nema druge, zaključuje Vesna Pusić i kandidira nekoliko tema koje bi Kukuriku koalicija mogla građanima predstaviti kao svoje prioritete do kraja mandata. To su, recimo, pojeftinjenje plina za građane i industriju te Strategija razvoja industrije koja bi dovela do veće proizvodnje i izvoza. Da nije navela ništa drugo, već to bi za oblikovanje pozitivne poduzetničke klime bilo puno. Sjetimo se samo koliko je industrijske proizvodnje propalo u konkurentskoj borbi zbog skupih energenata i koliko je tvornica zatvoreno jer su vlade od sredine 90-ih puštale taj segment gospodarstva niz vodu, vjerujući da će doći neki novi, veliki strani ulagači. I došli su, ali uglavnom trgovci.

S obzirom na to da šefovi vladajućih stranaka ni jednom u dvije godine nisu u punom sastavu rekapitulirali dosadašnje rezultate i promašaje, inzistiranje Vesne Pusić na takvu sastanku, koji će također postaviti iduće, ali mjerljive ciljeve, SDP-ovcima ide pomalo na živce. Sve skupa možda djeluje kao Pusićkina hiperaktivnost.

Njezino inzistiranje, međutim, potpuno je u okviru HNS-ove uloge u koaliciji, koju ona forsira otkako je nakon Čačića preuzela vođenje stranke. Točno je da se HNS u nekoliko navrata suprotstavio namjerama SDP-ovih ministara te da je praktički blokirao nove promjene u poreznom sustavu do kraja mandata. HNS je to međutim izveo na vrlo odmjeren način. Odgovaranjem SDP-a od uvođenja novih poreza, HNS je učinio dobro i za sebe i za SDP.

HNS je imao izdvojeno mišljenje i kad je počelo odugovlačenje s postupkom oko izručenja Perkovića. Kasnije se pokazalo da se s odugovlačenjem nije ništa postiglo, što znači da je HNS bio u pravu. No i kad se nisu slagali s koalicijskim partnerom, HNS-ovci nisu ničim dovodili u pitanje lojalnost koaliciji. HNS-ovci nisu upali u kriticizam niti su pokazali pomanjkanje respekta u odnosu prema SDP-u.

Inzistiranje na konkretnom popisu ciljeva za drugu polovicu mandata također spada u tu vrstu intervencija kojom se HNS u zadnje vrijeme profilirao kao konstruktivna, ali i korektivna snaga unutar vladajuće koalicije.

”Mini summit” – napokon

Autor: Deana Knežević / 03.01.2014. Leave a Comment

Šta me briga, nek se sastaju i nek razgovaraju jer to im je posao, mislila bih u nekim drugačijim okolnostima o skorom sastanku šefova koalicijskih stranaka. Ali okolnosti su specifične.

Čelnici stranaka na vlasti nisu se u punom sastavu okupili već više od godine dana. Premijer doduše redovito komunicira s HNS-ovom potpredsjednicom Vlade Vesnom Pusić. Ako ne drugačije, razgovaraju na sjednicama i na marginama sjednica Vlade. Čelnik Hrvatske stranke umirovljenika Silvano Hrelja ne žali se na komunikaciju sa SDP-ovcima, ministri mu se odazovu na poziv, ali bi rado da se upriliči i formalan zajednički sastanak. Šefa IDS-a Ivana Jakovčića Milanović drži u blokadi već više od godine dana. Formalno, oni zajedno vladaju, a stvarno ne razgovaraju.

Sad se, međutim, situacija mijenja. Ekipa koja je pred izbore 2011. godine dogovorila koaliciju, ponovno će sjesti za stol bez obzira na međusobne animozitete. Premijer time možda nije najsretniji, ali dvije su ga okolnosti nagnale da popusti. Prvo, uoči izbora za Europski parlament i novih predsjedničkih izbora, on više ne može bagatelizirati pojedine koalicijske partnere i riskirati da mu HDZ ponovno uzme mjeru kao što se dogodilo s prvim izborima za europske zastupnike. SDP ne može računati niti na to da će koketiranjem s laburistima na primjer, držati u šaci postojeće koalicijske partnere. Laburistima je jasno da bi ih bilo kakav predizborni dogovor sa SDP-om nepovratno odveo na put kojim su svojedobno otklizali HSS i HSLS.

Kad je pristao na sastanak s koalicijskim partnerima, čak i s Jakovčićem, Milanoviću je valjda i samom jasno da mora učvršćivati taj savez iznutra, kad već nije proširio mrežu podupiratelja izvana. Tom savezu treba hitno osvježiti sadržaj. Promjene koje je Kukuriku koalicija započela, još nisu dovele do ekonomskog oporavka niti su potaknule poduzetnički optimizam

Kako Milanović u dvije godine mandata nije proširio krug saveznika, nego je na neki način i sam otvorio prostor novim aspirantima na glasove lijevog centra, sad mu nema druge nego zbiti preostale redove. A mogao je, recimo, Nikici Gabriću otvoriti svoja vrata i prepustiti mu da se bavi brendiranjem hrvatskoga zdravstva kao izvoznog proizvoda za europsko tržište potrošača treće životne dobi. U njegovoj ekipi time se ionako nitko ne stigne baviti.

Mogao je na nekim zapuštenim problemima gospodarstva angažirati Ljubu Jurčića. Mogao je zadržati i Mirelu Holly. Mogao je još puno toga, ali nije i sad se uspjehom broji već sama činjenica da je aktualna koalicija dogurala do sredine mandata i da je u tom razdoblju ipak otvorila niz promjena. Od onih u brodogradnji i željeznici, do onih u poreznoj disciplini i suzbijanju neplaćanja.

Kad je pristao na sastanak s koalicijskim partnerima, čak i s Jakovčićem, Milanoviću je valjda i samom jasno da mora učvršćivati taj savez iznutra, kad već nije proširio mrežu podupiratelja izvana. Drugo, tom savezu treba hitno osvježiti sadržaj. Promjene koje je Kukuriku koalicija započela, još nisu dovele do ekonomskog oporavka niti su potaknule poduzetnički optimizam. Bez rezultata na tom planu, nema se što puno očekivati na predstojećim izborima.

Pragmatična i racionalna kakva već jest, šefica HNS-a Vesna Pusić koristi svaku prigodu da bi Milanoviću poručila: ajmo razgovarati, ajmo dogovoriti pet ili deset prioriteta, a onda ćemo tih pet ili deset izgurati do kraja mandata. Njezina je želja da se taj dogovor predstavi javnosti i da tih pet ili koliko već dogovorenih ciljeva budu motor koalicije do idućih izbora.

Zoran Milanović često se vraća iz Bruxellesa nadahnut raspravama iz kluba europskih socijalista. Tomu možda možemo zahvaliti što u Hrvatskoj zasad nije bilo drastičnih rezova u javnom sektoru, koliko god da su pojedini interesni krugovi u tome smislu pritiskali Vladu. Možda ga inspiriraju i aktualne rasprave o reindustrijalizaciji Europe. No je li ta tema dovoljno jaka i dalekosežna da bi je se spomenulo i na predstojećem ”mini summitu” vladajuće koalicije, još nije sigurno

Ako taj dio izostane ili ako se takav dogovor ne uspije postići, ispast će da se koalicija sastaje radi jednog jedinog razloga – radi međusobne trgovine oko zajedničke liste pred europske izbore i radi forsiranja nečijih osobnih političkih ambicija bez dubljeg sadržaja. Događaj koji bi trebao biti pozitivna prekretnica, pretvorio bi se tako u još jedan fijasko. No, bude li se razgovaralo o tome što se još mora postići u drugoj polovici mandata, taj sastanak postaje relevantan, možda i koristan za širu javnost.

Pretpostavka je da će HNS forsirati dogovor oko energetskih projekata, kao i konsenzus oko moratorija na nove poreze. To međutim neće biti dovoljno. Veliki projekti iziskuju veliki novac, a najčešće ne nose velik broj radnih mjesta. Hrvatskoj trebaju u prvom redu isplativa radna mjesta, i to odmah, ne tek za pet ili sedam godina. Ministru gospodarstva Vrdoljaku predbacuju da je on zapravo ministar energetike, a ne i gospodarstva. Sam je priznao da u toj kritici ima nešto. No kad na stranici Ministarstva gospodarstva pokušate utvrditi u kojoj je fazi izrada Strategije razvoja industrije, morat ćete se zadovoljiti informacijom da je dokument ”u radu”.

Europa već dugo razrađuje tu temu. Zabrinjavajuće smanjivanje udjela industrije u ukupnom gospodarstvu karakteristika je mnogih europskih država osim Njemačke, Irske, Austrije, Češke, pa i Slovačke. Ispod europskoga prosjeka su čak i Velika Britanija, Francuska, Danska i naravno Grčka. U Europskoj komisiji se već mjesecima vrte strateški dokumenti o reindustrijalizaciji europskoga gospodarstva. Reindustrijalizacija je tema raznih “think tankova”. Reindustrijalizacija je jedna od točaka s kojima će europski socijalisti ići na iduće izbore.

Zoran Milanović često se vraća iz Bruxellesa nadahnut raspravama iz toga političkoga kluba. Tomu možda možemo zahvaliti što u Hrvatskoj nije zasad bilo drastičnih rezova u javnom sektoru, koliko god da su pojedini interesni krugovi u tome smislu pritiskali Vladu. Možda ga inspiriraju i aktualne rasprave o reindustrijalizaciji Europe, a možda on tu inspiraciju preseli na nadležnog ministra gospodarstva. No, je li ta tema dovoljno jaka i dalekosežna da bi je se spomenulo i na predstojećem ”mini summitu” vladajuće koalicije, još nije sigurno.

Cvijet za Aleks?

Autor: Deana Knežević / 27.12.2013. 1 Comment

Koliko god su ekonomski pokazatelji bili negativni, u hrvatskome slučaju to nije dovelo do promjene odnosa političkih snaga. U 2014. godinu ulazi se s praktički istom konstelacijom političkih silnica kakva je bila i dosad. HDZ nije uspio preteći SDP unatoč uzastopnom padu BDP-a. Ništa neće promijeniti ni Karamarkovo plašenje javnosti time da će Kukuriku vlast iza sebe ostaviti zgarište. Ništa se zasad neće promijeniti ni njegovim najavama da će tražiti prijevremene izbore.

Status quo zacementiran je barem još iduća tri mjeseca tijekom kojih će Milanovićeva vlada morati Bruxellesu pokazati kako kani bolje zauzdati proračunske rashode i povećati prihode da bi u 2014. godini dodatno smanjila fiskalni deficit. Ako se Vlada u tom prvom kvartalu ne pokaže sposobnijom nego što je bila dosad, vanjski štitovi počet će popuštati, a unutarnje napetosti rasti. Do sredine proljeća bit će zanimljivije sve ono što se eventualno bude događalo u strankama iznutra nego u njihovim međusobnim odnosima.

Simptomatična je situacija u HDZ-u. Istodobno dok Karamarko priziva prijevremene izbore, iz stranke se javlja jedan drugačiji glas. I to ne bilo koga, nego Vladimira Šeksa, jednog od osnivača stranke, najdugovječnijeg, a vjerojatno i najvještijeg političkog mahera. Šeks je u intervjuu Jutarnjem rekao kako je moguće da na idućim izborima pobjedu odnese neka treća snaga, podsjetivši da je u Češkoj poduzetnik poput Gabrića dobio više od 20 posto glasova.

Mogao joj se, koje li mašte, javno ispričati, pokloniti joj cvijet i pozvati je u svoj tim. Bilo to iskreno ili ne, tako su katkad radili i neki političari prije njega. Najžešće bi kritičare jednostavnim gestama pridobili na svoju stranu. Milanović se međutim osjeća toliko snažnim da mu to nije potrebno

Šeks se pozvao na rezultate najnovijih anketa, čime je štrajfao Milanovića, a još više svog stranačkog šefa. Karamarku sigurno nije ugodno kad mu Šeks preko medija indirektno poruči neka ne bude toliko samouvjeren. Neka realnije sagleda vlastitu poziciju i poziciju HDZ-a. U Šeksovoj vizuri sasvim je moguće da će građani dati prednost novim licima, onima koji još nisu bili na vlasti, koji si još nisu stvorili previše neprijatelja i koji slove kao neokaljani.

Karamarko ima i dodatni problem. Njega ne blokira samo činjenica da je HDZ bio dugo na vlasti. Njega realno ograničava podatak da je nepopularniji od stranke kojoj je na čelu. On bi preuzeo vlast, a ne pokazuje razinu kapaciteta kakva je potrebna za vođenje zemlje u ekonomskoj krizi. Javnost ga doživljava uglavnom u negativnom svjetlu. Poput tipičnog hrvatskog političkog lidera, formirao je suradnički krug unutar kojeg ne želi čuti ni neugodnu istinu ni moguće kritike. On nema unutarnje korektive, što mu omogućuje da se ne obazire ni na one vanjske.

Kako stvari stoje unutar SDP-a? Jedinu izravnu i javnu kritiku, onu koju mu je zbog lex Perkovića uputila Aleksandra Kolarić, Milanović je riješio po kratkom postupku. Naime, Kolarićevu je izbacio iz stranke. Jedanaest članova Glavnog odbora SDP-a koji su se usprotivili takvoj kazni ne smatra se relevantnim detaljem ni podatak da je baš tog dana 28 članova odbora izostalo sa sastanka zbog viroze.

Milanović je, pretpostavljam, tu situaciju mogao potpuno preokrenuti u vlastitu korist. Mogao je, recimo, na samoj sjednici odbora proglasiti stanku i pozvati članicu stranke koja ga je kritizirala u medijima da to što ima reći napokon kaže i pred njim. Mogao joj se, koje li mašte, javno ispričati, pokloniti joj cvijet i pozvati je u svoj tim. Bilo to iskreno ili ne, tako su katkad radili i neki političari prije njega. Najžešće bi kritičare jednostavnim gestama pridobili na svoju stranu. Milanović se međutim osjeća toliko snažnim da mu to nije potrebno.

Istodobno dok Karamarko priziva prijevremene izbore, iz stranke se javlja jedan drugačiji glas. I to ne bilo koga, nego Vladimira Šeksa, jednog od osnivača stranke, najdugovječnijeg, a vjerojatno i najvještijeg političkog mahera. Moguće je, smatra, da na idućim izborima pobjedu odnese neka treća snaga, podsjetivši da je u Češkoj poduzetnik poput Gabrića dobio više od 20 posto glasova

Što s kritičarima koji nisu iz stranke te ih se ne može jednostavno frknuti van? Ako spominju rekonstrukciju Vlade ili treći put, Milanović će ih bez milosti verbalno zveknuti uvredama i potpuno neopterećeno povećati broj protivnika. Na polovici mandata ”određeni kritičari i analitičari počnu se ponašati prema Pavlovljevu refleksu”. Rekonstrukcija Vlade traži se ”radi dojma u javnosti”, a oko trećeg puta obično se okupi ”bezidejni tehnokratski konglomerat takozvanih stručnjaka” (Milanovićev intervju Novom listu).

Na pitanje tko može zemlju izvući iz krize čak 33 posto anketiranih građana smatra da to nisu ni vlast ni oporba nego netko treći. Zoran Milanović još ne misli da bi tom signalu trebalo dati ikakvu važnost. Smatra da to nije nikakvo važno upozorenje, nego da treba odrubiti glavu glasnicima. S ignoriranjem se odnosi i prema opasnosti s desnice. Ništa važno, oni su jednostavno ”tvrdi vjernici”, rekao je o udruzi ”U ime obitelji”, iako mu je priuštila neželjeni i skupi referendum. U njegovu poimanju pravi protivnik je samo HDZ, čiju vrhušku naziva neprincipijelnim kalkulantima, parazitima, neiskrenima.

Ako je doista tako snažan, zašto se toliko brani? Ako su njegovi protivnici toliko slabiji od njega, zašto se na njih obazire? Premijerovi javni nastupi uglavnom se svode na defenzivu, na obranaštvo od kritika i obračunavanje s kritičarima. On se ne obraća javnosti da bi najavio neke nove poteze i politike, da bi objasnio zašto Vlada nešto radi i kakve su moguće posljedice ako postupi drugačije. On se ne obraća širokoj javnosti nego pojedinim kritičarima i HDZ-ovoj vrhuški, potpuno zanemarivši činjenicu da većinu birača ne obvezuje nikakva stranačka iskaznica.

Dobra trećina njih već sad kaže da ih nije impresionirala Milanovićeva strast u verbalnom obračunavanju s kritičarima i političkim protivnicima, te da strast očekuju prije svega u rješavanju ekonomske krize. Ali, vrijeme još nije isteklo. Barem do proljeća Milanović može nastaviti kako hoće. Nakon toga vidjet će se koliko je u novom proračunu države uspio pomiriti očekivanja Bruxellesa i hrvatskih građana, a precizniju ocjenu javnosti dat će svibanjski izbori za Europski parlament.

Smjene u poluvremenu

Autor: Deana Knežević / 20.12.2013. 1 Comment

Iako je još jučer glatko otpilio Karamarkov zahtjev za smjenom ministara financija i gospodarstva, iako će za koji dan možda na isti način otpiliti tisuće učitelja koji peticijom traže smjenjivanje ministra Jovanovića, premijer Milanović neće moći još dugo ignorirati svaku pomisao o rekonstrukciji kabineta. Ako ništa drugo, na rekonstrukciju će ga nagnati rastuća nezaposlenost. Nakon kraćeg sezonskog oporavka, negativni trendovi na tržištu rada nastavljaju se i poslije pune dvije godine otkako je SDP-ova koalicija preuzela vlast. Nezaposleni su treća po veličini socijalna skupina, koja doduše nema moćne sindikate ni druge lobističke zagovornike, ali je baš takva, zatomljena i nečujna, opasna za stabilnost ekonomije, a onda i same Vlade.

Nezaposleni, doduše, ne šalju zahtjeve za smjenom ovog ili onog ministra, ali kad se njihov udio poveća u odnosu na radno stanovništvo i umirovljenike, zatrest će cijeli financijski sustav, s njime i Milanovićevu ekipu. Na premijeru je da odluči – hoće li pasivno čekati taj trenutak ili će pojačanim timom pokušati spriječiti stihijsko urušavanje. Iako se u idućoj godini najavljuje ekonomski rast, još nismo čuli prognoze o skorom rastu zaposlenosti, niti na to upućuju postojeći podaci.

Dapače, čak je i sam ministar rada Mrsić rekao da će se trend povećanja nezaposlenosti nastaviti. Ako bi broj ljudi bez posla rastao tempom kojim je rastao prošlog mjeseca, potkraj ožujka 2014. nezaposlenih će biti više od 400 tisuća. Radna se mjesta gase u gotovo svim sektorima, čak i u turizmu, a iduće godine tu vojsku nezaposlenih pojačat će otpuštanja kroz outsourcing u javnom sektoru.

Nezaposleni, doduše, ne šalju zahtjeve za smjenom ovog ili onog ministra. Ali kad se njihov udio poveća u odnosu na radno stanovništvo i umirovljenike, zatrest će cijeli ekonomski sustav, s njime i Milanovićevu ekipu. Na premijeru je da odluči – hoće li pasivno čekati taj trenutak ili će pojačanim timom pokušati spriječiti stihijsko urušavanje

Rastom nezaposlenosti rast će i pritisak prema Milanoviću da mijenja sebe, ministre ili sve zajedno. Ta vrsta pritiska daleko je snažnija od one koju povremeno primijeni oporba u parlamentu, kojoj su zahtjevi za smjenom pojedinih ministara standardni politički alat. I početkom ovog mjeseca HDZ je od Milanovića zatražio da smijeni Linića i Vrdoljaka. No još ni jedan premijer nije micao ministre na zahtjev oporbe, a baš svaki je tijekom mandata iz ovog ili onog razloga morao rekonstruirati Vladu.

Negdje u svibnju ove godine, HDZ je tražio od Milanovića da makne potpredsjednicu Vlade Vesnu Pusić i ministra Željka Jovanovića zbog izjava o Ustavnom sudu. Milanović se nije niti osvrtao na te zahtjeve, kao što se nije osvrtao ni na puno ozbiljnije traženje smjene ministra poljoprivrede. Odlazak Tihomira Jakovine nije tražila samo Hrvatska seljačka stranka, za koju bi se moglo reći da s takvim zahtjevom podilazi članstvu.

Odlazak ministra poljoprivrede u momentu najveće ogorčenosti tražile su udruge poljoprivrednih proizvođača. Milanović nije popustio. Seljaci su se povukli sa zahtjevom, a mnogi od njih povukli su se i iz posla. Statistike o padu proizvodnje mlijeka i mliječnih proizvoda, o padu proizvodnje jaja i mesa, čak i onih malobrojnih poljoprivrednih proizvoda koje Hrvatska nije morala uvoziti, Milanovića nisu navele da promijeni mišljenje.

Tihomir Jakovina, kojeg se smatra najslabijom karikom u Vladi, koji je u medijskim prognozama među prvim kandidatima za izlazak iz Milanovićeva kabineta, zaštićen je snažnom političkom podrškom. On nema rezultate, ali je u vrhu stranke dobro umrežen. U istom tom stranačkom vrhu ne razmišlja se na način da bi recimo slab ministar možda mogao biti dobar na nekoj drugoj poziciji te da se rekonstrukcija može izvesti bez osobnog poniženja, čak i na obostrano zadovoljstvo. Neki članovi Vlade, poznato je, od početka nisu bili zagrijani za mjesto u izvršnoj vlasti. Nakon što su unatoč tomu izdržali pune dvije godine, povratak u saborske klupe i njima bi donio olakšanje.

Ljudi će, doduše, reći da su nezadovoljni Vladom, ali u anketama o političkim preferencijama, SDP je i dalje u stabilnoj prednosti pred najvećom oporbenom strankom. S takvim rezultatom na sredini mandata, Milanović još ima šanse rekonstrukcijom nešto postići. On još nije u gubitničkoj fazi, u kojoj ni smjenjivanje pojedinih ministara ne donosi spas

Vlada je trenutačno u zamahu privatizacije kojom nastoji aktivirati domaći kapital. Nakon dugog niza godina, tijekom kojeg je energetika neshvatljivo zanemarivana, sad se i u tom području nešto mijenja. Kontakti s Katarom i ugovori s Azerbajdžanom govore da sad napokon postoji jasna ideja o tome što se hoće, a da postoji i neka snaga koja će to provesti. Ali sve to neće bitno utjecati na nezaposlenost, sigurno ne u kraćem, možda ni u srednjem roku.

Da bi se situacija na tržištu rada počela popravljati, potrebno je puno sitnih poteza kakvima se ovih dana na primjer hvali ministar poduzetništva i obrta Maras. Mala i srednja poduzeća nose vitalnost nacionalne ekonomije. Maras nabraja što je sve učinio za taj segment gospodarstva, a onda mu posao pokvari mali drvni prerađivač, tvrdeći da se bez političkih veza u javnom šumskom poduzeću ne može nabaviti drvna sirovina. Šume nisu u ovlasti Ministarstva poduzetništva i obrta i tu će se priča završiti, bar dok i jednog drugog ministra netko ne natjera da obavi svoj dio posla. Ili dok ga ne smijeni.

Okolnosti za prebiranje po ministarskom sastavu zapravo su vrlo povoljne. Nakon dvije godine na vlasti, vlade bivaju politički oslabljene, a naklonost birača često se usmjerava prema oporbi. Milanoviću se to još nije dogodilo, unatoč svim lošim ekonomskim pokazateljima. Ljudi će, doduše, reći da su nezadovoljni Vladom, ali u anketama o političkim preferencijama, SDP je i dalje u stabilnoj prednosti pred najvećom oporbenom strankom.

S takvim rezultatom na sredini mandata, Milanović još ima šanse rekonstrukcijom nešto postići. On još nije u gubitničkoj fazi, u kojoj ni smjenjivanje pojedinih ministara ne donosi spas. Iz anketa o popularnosti stranaka reklo bi se da za njega još nije kasno, ali rastuća nezaposlenost znači da vrijeme curi.

Rez deficita na Baliju

Autor: Deana Knežević / 13.12.2013. Leave a Comment

Prije nego što je uopće stupio na snagu, proračun za 2014. godinu već je zastario. Dokument izglasan u Saboru prije samo tjedan dana već mora na popravak. Svašta se događalo u proceduri prihvaćanja državnog budžeta, pa ga je Vlada jednom sama povukla netom što ga je poslala u raspravu, ali ovo je ipak prvi put da proračun bude formalno usvojen a da se u startu sa sigurnošću zna kako neće izdržati ni jedan kvartal.

Paradoks je u tome što nitko nije iznenađen. Znalo se naime da će Europska komisija, ulaskom Hrvatske u proceduru kontrole prekomjernog deficita, tražiti da se budžetski manjak postupno smanji. Ponajbolje je to znao sam ministar financija. Kad se domaćoj javnosti obratio s tom informacijom iz Bruxellesa, vidjelo se da nije iznenađen. Dapače, djelovao je smireno, a k tome je bio i zadovoljan što se Hrvatskoj nudi razdoblje od tri godine unutar kojih bi deficit trebalo spustiti na manje od tri posto BDP-a. Realna je bila i opcija da to razdoblje bude kraće, što bi iziskivalo još oštrije promjene na prihodnoj i rashodnoj strani proračuna od one koje slijede.

Sve se manje-više znalo, pa je od početka bilo nejasno zašto Ministarstvo financija predlaže proračun s deficitom od 5,5 posto BDP-a, osim ako to nije bio tipičan trgovački trik u smislu – ako više tražim, čak i kad nešto spustim, više ću dobiti. Hrvatska je dobila obavezu da planirani deficit od 5,5, u 2014. spusti na 4,6 posto.

Tek prihvaćeni proračun samo je podloga za nova prekrajanja. Korisnici proračuna, a ni poslovni svijet, još ni u što ne mogu biti sigurni. Sigurne su samo promjene. Prava makljaža oko proračunskog novca kao da tek počinje, što se vidjelo već ovog tjedna pri ozakonjivanju novog reza u (povlaštene) mirovine

Po Vladinoj računici, manjak se mora skresati za otprilike tri milijarde kuna. Prema računici Europske komisije, proračunski deficit možda će se morati srezati za otprilike šest milijardi kuna. Ako se ne ostvari gospodarski rast kakav planira Vlada, da bi se došlo do deficita od samo 4,6 posto BDP-a, bit će nužne još veće korekcije rashoda i prihoda proračuna. U svakom slučaju, kao da smo opet na početku. Tek prihvaćeni proračun samo je podloga za nova prekrajanja. Korisnici proračuna, a ni poslovni svijet, još ni u što ne mogu biti sigurni. Sigurne su samo promjene. Prava makljaža oko proračunskog novca kao da tek počinje, što se vidjelo već ovog tjedna pri ozakonjivanju novog reza u (povlaštene) mirovine.

Goran Marić, jedan od ekonomski najpotkovanijih HDZ-ovaca, novu je proračunsku situaciju komentirao istim riječima kao i SDP-ov potpredsjednik Vlade Branko Grčić. Proračunski deficit se mora i može smanjiti, rekla su obojica, kao da su se dogovorila. Ali to se suglasje može objasniti samo kao puka slučajnost. SDP i HDZ su na maksimalnoj udaljenosti. Unatoč tome što je politika smanjivanja deficita trenutačno važnija od svih drugih politika, pa bi konsenzus u parlamentu bio i te kako važan.

Bude li ikakvih napora oko toga da se za proračunsku politiku u iduće tri godine traži šira suglasnost, to će se dogoditi samo na pritisak izvana. Zoran Milanović nema običaj oko važnijih tema konzultirati se sa šefovima opozicijskih stranaka. Ni unutar vladajuće koalicije nema dovoljno međusobnih konzultacija. Aktualni lider HDZ-a Tomislav Karamarko ne da ne razmišlja o konsenzusu, nego upravo sada najavljuje rušenje Vlade.

Karamarkov ultimatum Milanoviću u smislu “smijenite ministre ili ćemo mi smijeniti Vladu” nema smisla sve dok vladajući imaju većinu u parlamentu. Projekt trogodišnjeg smanjivanja deficita trebao bi međutim pokriti novo predizborno i postizborno razdoblje. Da bi taj projekt uspio, zacrtana proračunska politika morala bi ostati pošteđena predizbornih nadmetanja.

Projekt trogodišnjeg smanjivanja deficita trebao bi pokriti novo predizborno i postizborno razdoblje. Da bi taj projekt uspio, zacrtana proračunska politika morala bi ostati pošteđena predizbornih nadmetanja. Vladajući neće moći koristiti državnu blagajnu za predizborne poklone ciljanim biračkim skupinama, a ni opozicija neće moći obećavati nešto izvan tog programa. Suglasje oko te politike bilo bi i te kako poželjno, ali praktički nemoguće bez pritiska izvana

Vladajući neće moći koristiti državnu blagajnu za predizborne poklone ciljanim biračkim skupinama, a ni opozicija neće moći obećavati nešto izvan tog programa. Načelno suglasje oko te politike bilo bi i te kako poželjno, ali praktički nemoguće ako se ne zauzmu i utjecajniji europski pučani.

Ne bude li takvih smjernica izvana, najveća je vjerojatnost da će HDZ protiv vladajućih i dalje koristiti svoje uobičajene skupine za pritisak. SDP će pod prozorima imati čas ovu, čas onu kategoriju prosvjednika, a istodobno će se spoticati i na slabosti u vlastitim redovima.

Zoranu Milanoviću, pa i njegovom najpopularnijem ministru Slavku Liniću, i dalje fali dobra, misleća i znalačka ekipa za područje ekonomije, koja brzo vidi nova rješenja. Rješenja koja su praktično provediva i socijalno prihvatljiva. Rješenja koja će potaknuti optimizam i poduzetnički zamah.

U vrijeme kad su prisiljeni oduzimati zaposlenicima u školstvu i zdravstvu, kad režu primanja branitelja, vladajući bi morali u prvom redu sami prakticirati skromnost. Morali bi se suzdržati od svakog izdatka koji nije nužan, a pogotovu od takvih koji iritiraju javnost. Ma kakvo noćenje na Baliju za 500 dolara, kao što si je priuštio ministar poljoprivrede s još dvije suradnice, te s još četiri delegata iz Ministarstva vanjskih poslova? Na ministarskoj konferenciji Svjetske trgovinske organizacije Hrvatsku je predstavljalo čak sedam osoba. I svi u hotelu s pet zvjezdica. Ta glad za luksuzom o državnom trošku u nekim je drugim kulturama nezamisliva, nepristojna, na neki način primitivna čak i kad se plaća iz vlastitog džepa. Ovdje se čini nezaustavljiva. Od slučaja s automobilom sisačke županice ništa se nije naučilo.

U isto vrijeme dok ministar financija najavljuje nove mjere za smanjenje deficita, skupina od gotovo 600 zaposlenika državne administracije seli se u novi unajmljeni prostor u kojem će svatko u prosjeku imati na raspolaganju 16 četvornih metara. U luksuzni poslovni neboder sele se Ministarstvo zaštite okoliša, Zavod za zaštitu prirode, Fond za zaštitu okoliša, Agencija za zaštitu okoliša – dakle čak četiri institucije koje se u principu bave istim poslom. Apsurdna situacija da država kao najveći vlasnik nekretnina, od kojih su mnoge nekorištene, čak oko milijardu kuna godišnje troši na najam i kupnju poslovnih prostora, ide dalje. Paralelno s mjerama štednje na – plaćama učitelja.

Zašto Vlada nema stožer

Autor: Deana Knežević / 06.12.2013. Leave a Comment

Ministar financija Slavko Linić na brzinu je oprao ruke od ministra školstva Željka Jovanovića. U trenutku kad su sindikati već najavljivali kaznenu prijavu, a opozicija tražila glavu dotičnoga, Linić je bez milosti ostavio Jovanovića da se sam nosi s posljedicama odluke o neisplati dodataka na plaću zaposlenicima u obrazovnom sektoru. Hladno je rekao: “To nije stvar Ministarstva financija, nego Vlade, odnosno premijera i ministra obrazovanja”.

I nije se tu zaustavio, nego je Jovanovića dodatno opleo. Sve bez psovki i vrijeđanja, ništa u Mamićevu stilu, ali ni puno nježnije od njega. Ministar financija naime podsjeća novinare i javnost da je Ministarstvu obrazovanja ove godine odobreno prekoračenje financijskoga plana za čak 650 milijuna kuna. Unutar te svote bilo je dovoljno novca da se pokriju sporni troškovi prijevoza, poručuje Slavko svom lancmanu Željku te mu još nabija na nos što je propustio ta prava definirati kolektivnim ugovorom, kao što je to učinjeno za državne službenike. “A bilo je dovoljno vremena”, dodao je da bi završno zakucao kolegu.

Je li i u kojoj mjeri Jovanović zaslužio takav postupak uskrativši učiteljima dio prosinačke plaće u posljednji trenutak i bez prethodnih najava, vjerojatno će se razjasniti. Je li i Vladu zarazila bolest poslodavaca, koji se drže toga da se platiti moraju i struja, i papir, i telefon, ali ne i ljudski rad?

U inicijativama rastuće desnice vladajući se nisu znali postaviti. Podcijenili su pokret i njihove vođe. Hrvatsku kao da su prepustili stožerima i građanskim akcijama, bar kad je o ideološkim temama riječ. Kad se o ekonomiji radi, još nitko, na sreću, nije počeo prikupljati potpise za ukidanje poreza, ali nedostatku koordinacije unutar Vlade i pomanjkanju liderstva svjedočimo gotovo svaki dan

U jeku rezimiranja Vladinih rezultata na kraju prve polovice mandata, taj je događaj zanimljiv prije svega kao karakterističan isječak funkcioniranja Milanovićeve ekipe. Ako ministar financija kaže da nema veze s obustavom naknada za prijevoz u školstvu, to u najmanju ruku znači da između njegova i Jovanovićeva resora nema komunikacije. No iz toga se može zaključiti i da nema koordinacije između resora. I da premijer ne drži konce u rukama.

Sve to vidimo i na primjeru referenduma o ustavnoj definiciji braka. U inicijativama rastuće desnice vladajući se nisu znali postaviti. Podcijenili su pokret i njihove vođe. Kao što su koji mjesec prije potpuno krivo odabrali tajming za postavljanje novih dvojezičnih ploča u Vukovaru. Hrvatsku kao da su prepustili stožerima i građanskim inicijativama, bar kad je o ideološkim temama riječ. Kad se o ekonomiji radi, još nitko, na sreću, nije krenuo prikupljati potpise za ukidanje poreza, ali nedostatku koordinacije unutar Vlade i pomanjkanju liderstva svjedočimo gotovo svaki dan.

Iako je do jučer zdušno branio izmjene Zakona o radu, čak i nakon što su sindikati demonstrativno istupili iz pregovora, ministar rada Mirando Mrsić povukao je zakonski prijedlog samo dan prije redovite sjednice Vlade četvrtkom, s koje je dokument trebao biti poslan u saborsku proceduru. Sindikati su totalno iritirani zakonskim izmjenama i time što Vladin predstavnik ne poštuje njihova stajališta. Tek kad se primaknula prijetnja prosvjedom na Markovu trgu, kad su protiv Mrsićeva zakona o radu vrisnuli laburisti, te kad je nešto o tome natuknula čak i Markićka, resorni ministar u posljednji trenutak zaustavlja zakon.

U popratnom ministrovu obrazloženju, međutim, ni riječi o poštovanju sindikalnog stava ili poniznosti prema žrtvama ekonomske krize. Zakon je stopiran kako bi ga se uskladilo s direktivama EU-a, glasilo je obrazloženje iz ministarstva, kao da se sve dosad nije znalo da se o tim direktivama mora voditi računa. Kao i s uskraćivanjem isplate naknada za prijevoz zaposlenima u obrazovanju, stvoren je još jedan konflikt za koji bi Linić s punim pravom vjerojatno rekao – to je stvar Vlade, stvar premijera i resornog ministra.

Gdje je bio premijer kad je zapeo dijalog sa sindikatima o izmjenama Zakona o radu? Je li u te pregovore uložio vlastiti autoritet? Je li se naoružao argumentima i podacima kojima bi uvjerio sindikate da su produljenje radnog tjedna i vaučerizacija radne snage u njihovu interesu? Ako ni sam ne vjeruje da će smanjivanje radničkih prava dovesti do procvata ekonomije, zašto nije na vrijeme zaustavio Mrsića?

No gdje je bio premijer kad je zapeo dijalog sa sindikatima o izmjenama Zakona o radu? Je li u te pregovore uložio vlastiti autoritet? Je li se naoružao argumentima i podacima kojima bi uvjerio sindikate da su produljenje radnog tjedna i vaučerizacija radne snage u njihovu interesu? Ako ni sam ne vjeruje da će smanjivanje radničkih prava dovesti do procvata ekonomije, zašto nije na vrijeme zaustavio Mrsića?

Ocjena Vlade nakon dvije godine vladanja svodi se tako na pitanje u kojoj mjeri ona uopće upravlja procesima u društvu, ili ih i u jeku ekonomske krize prepušta stihiji.

S izmjenama Zakona o radu ni jedna vlada nije imala sreće. Račanova je vlada u posljednji trenutak odustala od tog posla, nakon što su je kestenjari i prosvjednici sa splitske rive već bili iscrpili. Sanader je tu sklisku dasku jednostavno izbjegavao. Njegova nasljednica Jadranka Kosor upala je u zamku. Sredinom 2010. godine protiv njezinih izmjena Zakona o radu pripremao se referendum, za koji je prikupljeno 717 149 potpisa. Jasno, zakon je povučen.

Zašto su jedan za drugim propadali pokušaji da se udovolji zahtjevima poslodavaca i postroži radno zakonodavstvo? Zato što su radnička prava u praksi rapidno srozavana mimo zakonskih pravila, pred očima pasivnih inspekcija i neučinkovita pravosuđa. Nikakva zakonska pravila nisu spriječila poslodavce u otpuštanju zaposlenika. Bez obzira na slovo zakona radnici su ostajali i bez posla i bez odrađenih plaća.

Zakon o radu bio je barem formalna brana kaosu u praksi i sindikati su na toj točki prije tri godine izvojevali veliku pobjedu u odnosu prema vladi Jadranke Kosor. Tako su lako dobili javnost na svoju stranu i prikupili više od 700 tisuća potpisa da se Vlada morala povući. Ministar Mrsić tvrdi da će njegov zakon ići i to početkom iduće godine, što znači da Milanović smatra kako se njemu ne može dogoditi ono što se dogodilo Jadranki Kosor. Ili možda s Mrsićem o tome ne razgovara, kao ni s Jovanovićem o učiteljskim plaćama. A Vlada se vodi sama od sebe.

Kad Todorić spašava Komoru

Autor: Deana Knežević / 22.11.2013. Leave a Comment

Međusobno se nisu spominjale, a ni podnosile. Hrvatska gospodarska komora i Hrvatska udruga poslodavaca, dvije institucije zbunjujuće sličnog područja rada, oduvijek su na suprotnim stranama. Komora se diči dugom tradicijom (osnovana još 1852.) i opstaje na širokome obveznom članstvu. Hrvatska udruga poslodavaca novokomponirana je institucija, utemeljena 1993. godine na dobrovoljnom načelu. HGK danas percipiramo prateći događaje povezane s uhićenjem njezina dojučerašnjeg predsjednika Nadana Vidoševića, sada s privremenom adresom u Remetincu, dok iza HUP-a vidimo počasnog predsjednika te institucije Ivicu Todorića, Agrokorova vlasnika.

Sad kad je Komora praktično na koljenima, hoće li je Ivica Todorić svojim utjecajem doista spašavati, kako se razabire iz riječi njegove izaslanice Ljerke Puljić u raspravi o reorganizaciji HGK-a? Ili će Komoru napokon dokrajčiti? Komora je, reklo bi se, ”zrela ko’ kruška”. Kad su mediji objavili fotografije svih vila u vlasništvu Nadana Vidoševića, kad je raskošno predstavljena njegova kolekcija umjetnina, kad je razotkriveno njegovo morbidno skladište prepariranih životinja skupa s uspravljenim bijelim medvjedom, javnost je u toj stvari presudila kao i svojedobno u Sanaderovu slučaju, prije nego što je optužnica za izvlačenje novca iz komorskog sustava uopće došla pred sud.

Eto, baš sad kad se otvara javna rasprava o državnom proračunu za iduću godinu, tom najvažnijem aktu ekonomske politike, iz Hrvatske gospodarske komore nema glasa. A nije ga uglavnom bilo ni proteklih godina, osim uoči predsjedničkih izbora, na koje je Nadan Vidošević izašao kao istaknuti kandidat

Imidž Hrvatske gospodarske komore kao da je zapečaćen. HGK je obilježen kao carstvo raskoši i bezobraznog luksuza. Troškovi funkcioniranja te institucije u velikoj su disproporciji s onim što članstvo od nje dobiva. Komora bi trebala zastupati interese svojih članica pred državnim tijelima kad se donose odluke koje oblikuju gospodarski sustav kao i kad se donose mjere ekonomske politike. Komora bi trebala prognozirati mogućnosti gospodarskog rasta, razvijati poduzetništvo i poslovne veze s inozemstvom. Eto, baš sad kad se otvara javna rasprava o državnom proračunu za iduću godinu, tom najvažnijem aktu ekonomske politike, iz Hrvatske gospodarske komore nema glasa. A nije ga uglavnom bilo ni proteklih godina, osim uoči predsjedničkih izbora, na koje je Nadan Vidošević izašao kao istaknuti kandidat.

Institucija koja je u vrijeme socijalizma slovila gotovo kao nekakva opozicija vlasti, u demokratskome političkom sustavu i tržišnom gospodarstvu izgubila je zube. Činilo se da njezini lideri odrađuju zahvalnost političarima koji su ih postavili na to mjesto. Članstvu je ostalo da plaća članarinu. Takva Komora brzo je dobila konkurenciju u nekim novim institucijama. Nije riječ samo o Hrvatskoj udruzi poslodavaca, koja se u međuvremenu nametnula kao ”jedini reprezentativni predstavnik poslodavaca” u pregovorima s Vladom i sindikatima. Izravnu konkurenciju dobile su i pojedine granske udruge Hrvatske gospodarske komore, pa tako na primjer od 1999. godine uz komorsku udrugu banaka djeluje i Hrvatska udruga banaka. Sad kad se raspravljalo o Zakonu o potrošačkom kreditiranju, upravo je HUB bio najglasniji, a Komoru se praktično nije čulo.

Efekt pobrojenih vila, umjetničkih slika, skupih mercedesa i prepariranih medvjeda bio je razorniji za Komorin ugled od svega ostaloga. Jedan je dnevnik odmah pokrenuo peticiju za ukidanje Hrvatske gospodarske komore i u istom danu prikupio tisuće potpisa. Razumljivo. Je li i racionalno?

U trenutku kad unutar Komore još mnogi možda strepe da će ih Vidošević u vrtlogu povući za sobom, takav apel nekoga izvana, nekoga poput Ivice Todorića, koji je manje-više otvoreno pokazivao što misli o funkcionalnosti te institucije dok su svi drugi šutjeli, sada ima posebnu težinu

Vidjevši kamo sve to vodi, a pogotovo kad se pokazalo da sam komorski sustav nije sposoban na brzinu izvući nekoga neupitnog vršitelja dužnosti predsjednika, ministar gospodarstva Vrdoljak na to je mjesto privremeno i s ograničenim mandatom postavio svoju pomoćnicu. Što je jednima izgledalo kao miješanje politike u Komoru, autorici ovog teksta činilo se kao potez u smjeru spašavanja institucije. Samo nekoliko dana poslije, kad se društvo u Komori malo pribralo od šoka izazvanog uhićenjem Nadana Vidoševića, Komorina sudbina možda je malo manje mračna.

”O Komori treba raspravljati hladne glave”, rekla je Ljerka Puljić, predsjednica Udruženja trgovine HGK-a, ali i Todorićeva desna ruka. Ona traži da se ni o čemu ne odlučuje naglo, nego da se i smanjivanje doprinosa za HGK provede postupno, kako bi se ta institucija ”sačuvala, a ne uništila”. Tko imalo zna kako funkcionira Ivica Todorić, razumjet će da Ljerka Puljić kao njegova bliska suradnica i osoba od velikog povjerenja ne bi nikad tako decidirano nastupila a da to prethodno nije usuglasila sa šefom.

U trenutku kad unutar Komore još mnogi možda strepe da će ih Vidošević u vrtlogu povući za sobom, takav apel nekoga izvana, nekoga poput Ivice Todorića, koji je manje-više otvoreno pokazivao što misli o funkcionalnosti te institucije dok su svi drugi šutjeli, sada ima posebnu težinu. Ali još ne znamo što je doista iza toga. Hrvatska gospodarska komora nije samo 550 ljudi koji troše visoku obveznu članarinu. Komora ima široku gransku i regionalnu strukturu, s pripadajućim, uglavnom vrlo atraktivnim nekretninama. Nadan Vidošević i u tom je detalju pokazivao visok smisao za estetiku, pa na primjer komorsku zgradu u Bruxellesu nije dao samo pomno urediti nego i slikovno opisati. Ako se pokaže da briga za Komorin opstanak ipak nije samo ”briga” za komorske nekretnine, to će tek biti pravo iznenađenje.

Končar u oazi industrijske pustinje

Autor: Deana Knežević / 15.11.2013. Leave a Comment

Niti su MMF-ovi stručnjaci pri zadnjoj rutinskoj kontroli hrvatskih financija jače zagrizli u hrvatski slučaj, niti je domaća vlast pokazala interes za njihovu asistenciju. Od ememefovaca se kurtoazna distanca podrazumijeva sve dok ih nitko ne zove i dok vanjska likvidnost drži vodu. Vladi ta distanca politički više odgovara nego bliska suradnja. Kad se iz opozicijskih redova čuje pitanje ”Hoćete li pozvati MMF?”, to zapravo znači – ”Hoćete li napokon priznati da sami ne znate i da niste sposobni?” Pozivanjem MMF-a vladajuća ekipa našla bi se na tankom ledu.

Aranžman s fondovcima mogao bi doduše, u određenim uvjetima, donijeti niže kamate na zaduživanje u inozemstvu, ali sve dok ide bez Fonda, ta će opcija stajati u rezervi. Ekonomski rezon možda bi sugerirao drugačije, ali u Vladi prevladava onaj politički. MMF u ovom trenutku nije opcija, izjavio je premijer Zoran Milanović ove srijede u Saboru.

I to je shvatljivo. Šablonizirano rezanje unutarnjih rashoda, kakvo je MMF u pravilu nametao, osim što prijeti unutarnjom političkom destabilizacijom, više se ne smatra najboljim receptom. Ili barem ne otkako su i razvijene ekonomije u krizi. One nisu pribjegle grubom rezanju unutarnjih rashoda, nego su dapače u pojedine sektore upumpavale novac. Otkako je pod palicom Francuza i od dolaska ove krize, MMF se također postavlja elastičnije, ali na Markovu trgu još se uzdaju u vlastite snage.

Kola klize nizbrdo iako su smanjene plaće, iako su niži doprinosi za zdravstvo, iako je povećan PDV. Izvoz pada. Unutarnja devalvacija, bazirana na smanjivanju cijene rada, nije pokrenula gospodarstvo. Nije ga učinila konkurentnijim. Još nema oporavka

Hoće li zadržati MMF na distanci, to zbilja ovisi o Milanoviću i njegovoj ekipi. Čak više ne toliko ni o ministru financija Slavku Liniću, iako se krajem godine, u sezoni donošenja proračuna, čini da je gotovo sve u njegovim rukama. Koliko god da je moćan i aktivan, ministar financija ima ograničenja. On nije ni premijer ni potpredsjednik Vlade da bi mogao naređivati drugima. Obavit će svoj dio posla, predložiti rezanje pojedinih grupa rashoda i mjere za povećanje prihoda, dalje će gurati predstečajne nagodbe, ali ne mnogo više od toga.

To što je upravo ministar financija najpopularniji ministar, zapravo je loše za Vladu. Linić je najpopularniji jer ga javnost percipira kao gotovo jedinoga koji mnogo radi, koji za taj posao ima žara. Onda mu se valjda oprašta i što retorički griješi, što je često u verbalnoj svađi.

Ali Linić neće još dugo moći ostati jedina zvijezda Milanovićeve vlade. Na toj pozornici svoju će ulogu morati odigrati i drugi ministri iz gospodarskih resora ili će ih sve zajedno na kraju ipak pomesti MMF-ova sjena. Mjere štednje, a ne može se reći da ih nije bilo, nisu pokrenule gospodarstvo. Nema velikih, a ni malih investitora. Podaci iz trećega ovogodišnjeg tromjesečja govore da nema oporavka. Industrijska proizvodnja i dalje pada. Promet u trgovini na malo smanjuje se. Nezaposlenih je oko 11 tisuća više nego u isto vrijeme prošle godine. Kola klize nizbrdo iako su smanjene plaće, iako su niži doprinosi za zdravstvo, iako je povećan PDV. Izvoz pada. Unutarnja devalvacija, bazirana na smanjivanju cijene rada, nije pokrenula gospodarstvo. Nije ga učinila konkurentnijim. Da još nema oporavka, ne uzvikuju samo iz opozicijskih redova nego i iz Hrvatske narodne banke, koja je nepristrana institucija.

Oči javnosti trenutačno su uprte u Nadanove dvore, u Hrvatsku gospodarsku komoru, tapeciranu umjetninama i s oko 600 zaposlenih. Ako je sve što se događa u vezi s HGK-om istina, ako smijemo vjerovati vlastitim očima, i to je produkt situacije u kojoj su samo pojedinci možda vukli, a institucije generalno spavale. Gdje su bile porezne vlasti kad je trebalo usporediti prihode, provjeriti plaćanje poreza i imovinu HGK-ova predsjednika? Gdje su bila Komorina nadzorna tijela, gdje su bile – čak i tajne službe?

Ministar gospodarstva Vrdoljak najavljuje strategiju industrijskog razvoja. Milanović bi ga trebao pustiti da se razmaše. Dončića i Marasa također. Jakovinu bi morao nekako probuditi. Ili poslati na duži odmor. Jer Linićeve fiskalne akrobacije ne mogu nadoknaditi to što svi ostali propuste

Ministar financija, potaknut mnogim drugim razlozima, sada uvodi dubinsku reorganizaciju poreznih službi. Za bolest od koje boluje hrvatska ekonomija to je važno, ali nije dovoljno. Hrvatska boluje od rapidnog urušavanja industrije. Kad se Končarov transformator prevozi Antonovom u daleke Filipine, ljudi se gotovo iznenade što takvo što još u Hrvatskoj postoji, što nije pometeno u Tuđmanovoj privatizaciji i rasparcelirano u donedavnome nekretninskom deliriju. S gubljenjem radnih mjesta u industriji susreću se gotovo sve zapadne ekonomije, ali hrvatski problem niti je zbog toga išta manji, niti će ga riješiti itko umjesto nje same.

Samostalna Hrvatska nikad nije imala industrijsku politiku. Sad gotovo više nema ni industriju. Proizvođač muških odijela u središtu Zagreba šivanje naručuje u Italiji. Ovdje ima dobrih radnika, kaže, ali nema modernih strojeva. Tekstilnu industriju preuzeli su i dokrajčili poduzetnički amateri. Godinama se mislilo da Hrvatskoj ne treba radno intenzivna djelatnost, da će se razviti visoka tehnologija i sofisticirana industrija. Ali to se nije dogodilo. Nastupila je devastacija industrije u kojoj su profitirali pojedinci, a posljedice su prebačene politici i poreznim obveznicima.

Politikom smanjivanja deficita, bila ona umjerena ili drastična, došlo se do zida ako ne uskoče druge politike. Industrijska i poljoprivredna u prvome redu, ali i politika maloga gospodarstva, komunalne infrastrukture, energetike, prometa… Ministar gospodarstva Vrdoljak najavljuje strategiju industrijskog razvoja. Milanović bi ga trebao pustiti da se razmaše, da pokaže kako zna i može. Dončića i Marasa također. Jakovinu bi morao nekako probuditi. Ili poslati na duži odmor. Jer nikakve Linićeve fiskalne akrobacije ne mogu nadoknaditi to što svi ostali propuste.

Linićeve stilske vježbe

Autor: Deana Knežević / 08.11.2013. Leave a Comment

Pred koji tjedan gledali smo ga kako bespomoćno sliježe ramenima. Rekao je da su sve opcije moguće. Nakon inzistirajućih novinarskih potpitanja ispalo je da je moguće i novo povećanje PDV-a, i novo rezanje državnih plaća, a i rezanje mirovina. Ta prva javna reakcija ministra financija Slavka Linića na ulazak Hrvatske u proceduru prekomjernog deficita djelovala je kao reakcija izbezumljenog očajnika. Sa svim mogućim posljedicama, a ponajprije je riječ o smanjivanju poduzetničkog optimizma i daljnjem smanjivanju potrošnje na domaćem tržištu. Opozicijske su stranke tvrdile da ministar financija samo glumi, da namjerno plaši javnost nadolazećom ekonomskom katastrofom kako bi smanjio otpor privatizaciji pojedinih državnih poduzeća i iznajmljivanju autocesta. Moguće je i da je Linić takvom katastrofičarskom reakcijom pokušao pripremiti teren u Vladi, u kojoj mu se pojedini ministri otvoreno suprotstavljaju, a Milanović ne osigurava leđa.

Ministar financija koji ne zna što u takvoj situaciji poduzeti, koji ne bi mogao sam (odnosno s timom stručnjaka) oblikovati prijedlog socijalno provedivih mjera, sada bi bio beskoristan. A Linić koji bespomoćno sliježe ramenima, ne čini se kao onaj pravi Linić. On nikad nije bio među statistima u Vladi

Kako god bilo, krivnja je bačena na novinarsku struku, ali upravo su novinari, briselski izvjestitelji ovdašnjih medija, prvi gasili vatru govoreći da ne vide mjesto za paniku. Procedura prekomjernog deficita jest – procedura, ništa se ne događa preko noći ni bez temeljite razmjene argumenata i analize podataka. U postupku kontroliranog smanjivanja deficita bile su i najmoćnije ekonomije Europske unije. Čemu panika?

”Očajnička” faza kao da jenjava. Ovaj tjedan ministar financija kaže da je uvijek optimist! ”Za mene nema nerješivih problema, samo treba znati kako ih riješiti”, rekao je Linić za portal business.hr. I to je bio prikladniji odgovor jednog ministra financija koji želi zadržati taj posao, u uvjetima nezaustavljenog slabljenja domaće ekonomije. Ministar financija koji ne zna što u takvoj situaciji poduzeti, koji ne bi mogao sam (odnosno s timom stručnjaka) oblikovati prijedlog socijalno provedivih mjera, sada bi bio beskoristan. A Linić koji bespomoćno sliježe ramenima, ne čini se kao onaj pravi Linić. On nikad nije bio među statistima u Vladi. Njega se uvijek čulo. Nakon godina i godina provedenih na Markovu trgu, u Saboru i u Vladi ni mehanizmi odlučivanja u Bruxellesu njemu ne mogu biti nepoznanica, pogotovo ne razlog za strah.

Stručnjaci Europske komisije ne mogu o Hrvatskoj znati ništa više nego što ona sama zna. Kao što su to svojedobno činili stručnjaci Međunarodnoga monetarnog fonda, i stručnjaci Europske komisije služit će se bazama podataka iz hrvatskih institucija – Zavoda za statistiku, HNB-a, Ministarstva financija… Oni će se opskrbljivati informacijama od ovdašnjih sugovornika pa je na predstavnicima službenih institucija da predoče najobjektivniju sliku i da se domisle provedivim rješenjima. Vlada niti treba išta skrivati, niti suočavanje s realnošću prepustiti suflerima sa strane. Nitko ne raspolaže s više informacija od nje i pitanje je samo može li ih na pravi način objasniti i povezati. Ima li dovoljno kapaciteta da bi sama oblikovala održivi paket mjera jer u ekonomiji doista nema nerješivih problema. Ali kao što je tomu dodao i sam ministar financija, ”treba znati kako ih riješiti”. Tek ako Vlada ne bude znala ili htjela, imati ćemo ”diktat” iz Bruxellesa, ili čak i iz MMF-a. Ne krivnjom Europske komisije ili Washingtona, nego hrvatske Vlade.

Ministar financija objašnjava da će iduće godine državni rashodi biti veći nego ove godine za oko 7 milijardi kuna samim time što Hrvatska mora podmiriti financijsku cijenu ulaska u EU i dosad započetih reformi. No koliko će takav plan biti prihvatljiv Bruxellesu, Vlada još ne želi prognozirati. Ekonomski su analitičari skeptični. Od drugih zemalja u postupku prekomjernog deficita tražilo se da svake godine režu proračunski manjak od 0,5 do 1 % BDP-a. Hrvatska bi to očekivanje ispunila tek 2015. i 2016. godine

Nakon faze ”sve su opcije moguće” je li sad neizvjesnost manja? Ministar financija, doduše, više ne sliježe ramenima. Sad postupno razotkriva svoj plan. S briselskog stanovišta, plan bi se mogao činiti i previše hrabar. Dok Europska komisija u proceduri prekomjernog deficita očekuje postupno smanjivanje manjka, ministar će financija Europskoj komisiji u prvoj godini tog procesa predložiti povećanje proračunskog deficita. Jednostavnije protumačeno, takav plan mora sadržavati ”bolne rezove”. Ministar financija, međutim, zasad ne namjerava dodatno napadati plaće u državnom sektoru. On neće dirati ni mirovine, osim onih što se isplaćuju prema posebnim zakonima, viših od prosječne plaće u državi. Porezi ostaju kakvi jesu, s iznimkom međustope od 10 %. Kad je već nema čime poticati, država neće svojim intervencijama dodatno smanjivati potrošnju stanovništva.

Mjere štednje, također će, čini se, biti ograničenog intenziteta boli pa se zasad najavljuje tek nova runda rezanja materijalnih troškova, subvencija i pojedinih investicijskih planova. Najavljuje se i umirovljenje oko deset tisuća zaposlenih u državnoj administraciji, onih s punim mirovinskim stažem. Zasad ništa drastičnije od toga, da se ne bi dodatno povećalo siromaštvo i dodatno oslabila potražnja na unutarnjem tržištu.

Negdje će koju milijardu uštedjeti, za koju milijardu povećat će prihod od poreza, ali glavninu deficita time još neće ni taknuti. Zašto? Ministar financija objašnjava da će iduće godine državni rashodi biti veći nego ove godine za oko 7 milijardi kuna samim time što Hrvatska mora podmiriti financijsku cijenu ulaska u EU i dosad započetih reformi. No koliko će takav plan biti prihvatljiv Bruxellesu, Vlada još ne želi prognozirati. Ekonomski su analitičari skeptični. Od drugih zemalja u postupku prekomjernog deficita tražilo se da svake godine režu proračunski manjak od 0,5 do 1 % BDP-a. Hrvatska bi to očekivanje ispunila tek 2015. i 2016. godine.

Sad sve ovisi, tvrdi ministar financija, o tome hoće li u prvih nekoliko mjeseci iduće godine biti gospodarskog rasta ili ne. Ako ga bude, Vlada može reći Europskoj komisiji: ”Eto, vidite da smo na dobrom putu.” Ako rast izostane, Linić će moći reći: ”Jesam li vam govorio da su sve opcije moguće?”

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!