deficit

Cvijet za Aleks?

Autor: Deana Knežević / 27.12.2013. 1 Comment

Koliko god su ekonomski pokazatelji bili negativni, u hrvatskome slučaju to nije dovelo do promjene odnosa političkih snaga. U 2014. godinu ulazi se s praktički istom konstelacijom političkih silnica kakva je bila i dosad. HDZ nije uspio preteći SDP unatoč uzastopnom padu BDP-a. Ništa neće promijeniti ni Karamarkovo plašenje javnosti time da će Kukuriku vlast iza sebe ostaviti zgarište. Ništa se zasad neće promijeniti ni njegovim najavama da će tražiti prijevremene izbore.

Status quo zacementiran je barem još iduća tri mjeseca tijekom kojih će Milanovićeva vlada morati Bruxellesu pokazati kako kani bolje zauzdati proračunske rashode i povećati prihode da bi u 2014. godini dodatno smanjila fiskalni deficit. Ako se Vlada u tom prvom kvartalu ne pokaže sposobnijom nego što je bila dosad, vanjski štitovi počet će popuštati, a unutarnje napetosti rasti. Do sredine proljeća bit će zanimljivije sve ono što se eventualno bude događalo u strankama iznutra nego u njihovim međusobnim odnosima.

Simptomatična je situacija u HDZ-u. Istodobno dok Karamarko priziva prijevremene izbore, iz stranke se javlja jedan drugačiji glas. I to ne bilo koga, nego Vladimira Šeksa, jednog od osnivača stranke, najdugovječnijeg, a vjerojatno i najvještijeg političkog mahera. Šeks je u intervjuu Jutarnjem rekao kako je moguće da na idućim izborima pobjedu odnese neka treća snaga, podsjetivši da je u Češkoj poduzetnik poput Gabrića dobio više od 20 posto glasova.

Mogao joj se, koje li mašte, javno ispričati, pokloniti joj cvijet i pozvati je u svoj tim. Bilo to iskreno ili ne, tako su katkad radili i neki političari prije njega. Najžešće bi kritičare jednostavnim gestama pridobili na svoju stranu. Milanović se međutim osjeća toliko snažnim da mu to nije potrebno

Šeks se pozvao na rezultate najnovijih anketa, čime je štrajfao Milanovića, a još više svog stranačkog šefa. Karamarku sigurno nije ugodno kad mu Šeks preko medija indirektno poruči neka ne bude toliko samouvjeren. Neka realnije sagleda vlastitu poziciju i poziciju HDZ-a. U Šeksovoj vizuri sasvim je moguće da će građani dati prednost novim licima, onima koji još nisu bili na vlasti, koji si još nisu stvorili previše neprijatelja i koji slove kao neokaljani.

Karamarko ima i dodatni problem. Njega ne blokira samo činjenica da je HDZ bio dugo na vlasti. Njega realno ograničava podatak da je nepopularniji od stranke kojoj je na čelu. On bi preuzeo vlast, a ne pokazuje razinu kapaciteta kakva je potrebna za vođenje zemlje u ekonomskoj krizi. Javnost ga doživljava uglavnom u negativnom svjetlu. Poput tipičnog hrvatskog političkog lidera, formirao je suradnički krug unutar kojeg ne želi čuti ni neugodnu istinu ni moguće kritike. On nema unutarnje korektive, što mu omogućuje da se ne obazire ni na one vanjske.

Kako stvari stoje unutar SDP-a? Jedinu izravnu i javnu kritiku, onu koju mu je zbog lex Perkovića uputila Aleksandra Kolarić, Milanović je riješio po kratkom postupku. Naime, Kolarićevu je izbacio iz stranke. Jedanaest članova Glavnog odbora SDP-a koji su se usprotivili takvoj kazni ne smatra se relevantnim detaljem ni podatak da je baš tog dana 28 članova odbora izostalo sa sastanka zbog viroze.

Milanović je, pretpostavljam, tu situaciju mogao potpuno preokrenuti u vlastitu korist. Mogao je, recimo, na samoj sjednici odbora proglasiti stanku i pozvati članicu stranke koja ga je kritizirala u medijima da to što ima reći napokon kaže i pred njim. Mogao joj se, koje li mašte, javno ispričati, pokloniti joj cvijet i pozvati je u svoj tim. Bilo to iskreno ili ne, tako su katkad radili i neki političari prije njega. Najžešće bi kritičare jednostavnim gestama pridobili na svoju stranu. Milanović se međutim osjeća toliko snažnim da mu to nije potrebno.

Istodobno dok Karamarko priziva prijevremene izbore, iz stranke se javlja jedan drugačiji glas. I to ne bilo koga, nego Vladimira Šeksa, jednog od osnivača stranke, najdugovječnijeg, a vjerojatno i najvještijeg političkog mahera. Moguće je, smatra, da na idućim izborima pobjedu odnese neka treća snaga, podsjetivši da je u Češkoj poduzetnik poput Gabrića dobio više od 20 posto glasova

Što s kritičarima koji nisu iz stranke te ih se ne može jednostavno frknuti van? Ako spominju rekonstrukciju Vlade ili treći put, Milanović će ih bez milosti verbalno zveknuti uvredama i potpuno neopterećeno povećati broj protivnika. Na polovici mandata ”određeni kritičari i analitičari počnu se ponašati prema Pavlovljevu refleksu”. Rekonstrukcija Vlade traži se ”radi dojma u javnosti”, a oko trećeg puta obično se okupi ”bezidejni tehnokratski konglomerat takozvanih stručnjaka” (Milanovićev intervju Novom listu).

Na pitanje tko može zemlju izvući iz krize čak 33 posto anketiranih građana smatra da to nisu ni vlast ni oporba nego netko treći. Zoran Milanović još ne misli da bi tom signalu trebalo dati ikakvu važnost. Smatra da to nije nikakvo važno upozorenje, nego da treba odrubiti glavu glasnicima. S ignoriranjem se odnosi i prema opasnosti s desnice. Ništa važno, oni su jednostavno ”tvrdi vjernici”, rekao je o udruzi ”U ime obitelji”, iako mu je priuštila neželjeni i skupi referendum. U njegovu poimanju pravi protivnik je samo HDZ, čiju vrhušku naziva neprincipijelnim kalkulantima, parazitima, neiskrenima.

Ako je doista tako snažan, zašto se toliko brani? Ako su njegovi protivnici toliko slabiji od njega, zašto se na njih obazire? Premijerovi javni nastupi uglavnom se svode na defenzivu, na obranaštvo od kritika i obračunavanje s kritičarima. On se ne obraća javnosti da bi najavio neke nove poteze i politike, da bi objasnio zašto Vlada nešto radi i kakve su moguće posljedice ako postupi drugačije. On se ne obraća širokoj javnosti nego pojedinim kritičarima i HDZ-ovoj vrhuški, potpuno zanemarivši činjenicu da većinu birača ne obvezuje nikakva stranačka iskaznica.

Dobra trećina njih već sad kaže da ih nije impresionirala Milanovićeva strast u verbalnom obračunavanju s kritičarima i političkim protivnicima, te da strast očekuju prije svega u rješavanju ekonomske krize. Ali, vrijeme još nije isteklo. Barem do proljeća Milanović može nastaviti kako hoće. Nakon toga vidjet će se koliko je u novom proračunu države uspio pomiriti očekivanja Bruxellesa i hrvatskih građana, a precizniju ocjenu javnosti dat će svibanjski izbori za Europski parlament.

U 2013. još veći deficit, od 2014. problemi s javnim dugom

Autor: Marijana Matković / 15.11.2013. Leave a Comment

Rebalansom proračuna koji je jučer s Vladine sjednice poslan u Sabor, Vlada je prihode proračuna za ovu godinu smanjila za 2,9 milijardi kuna, na 110,25 milijardi, a rashode povećala za 3,2 milijarde, na 126,8 milijardi kuna, čime je deficit proračuna s planirane 10,24 milijarde kuna povećan na 16,3 milijarde kuna. Vlada je smanjila i predviđanje rasta za ovu godinu, na pozitivnih 0,2 %, unatoč tome što su predviđanja stručnjaka i MMF-a i dalje negativna i govore o padu od 0,2 do 0,7 %, kazao je ministar financija Slavko Linić na sjednici Vlade.

Smanjenje prihoda je uz ostalo objasnio nižim prihodima od PDV-a i carina zbog ulaska u EU. Rashodna strana povećava se za 3,3 milijarde kuna, koliko stoji sanacija zdravstvenih ustanova, ali i zbog indeksacije mirovina i određenog rasta socijalnih izdataka. Deficit državnog proračuna povećava se na 4,8 posto BDP-a za 2013. godinu, dok deficit ukupne države, odnosno državnog proračuna i izvanproračunskih korisnika, raste na 5,5 posto BDP-a za 2013.

Kad je, pak, riječ o 2014., planirani su prihodi u proračunu u iznosu 113,1 milijarde kuna, a rashodi u iznosu 130,5 milijardi kuna, pa je planirani deficit državnog proračuna gotovo 17,5 milijardi kuna, kazao je Linić predstavljajući prijedlog proračuna za 2014. s predviđanjima za 2015. i 2016. godinu. Rast prihoda se prije svega temelji na povećanju međustope PDV-a s 10 na 13 posto, koja bi se primjenjivala od 1. siječnja 2014., što znači da nas možda očekuju više cijene ugostiteljskih i turističkih usluga, dječje hrane, jestivih ulja i veći računi za vodu. Vlada unaprijed trlja ruke jer očekuje i veće prihode od fiskalizacije i viših trošarina na duhan. Također, u planu je povlačenje dobiti iz državnih tvrtki te još žešća naplata dugova. Velike nade polažu se i u privatni sektor, kojemu se u predstečajnim nagodbama opraštaju dugovi pa se očekuje da će na tim krilima krenuti u jačanje proizvodnje i izvoza.

Na rashodnoj strani proračuna iduće godine najviše rastu obveze prema EU-u, i to za 4,4 milijarde kuna, ali i kamate na uvećani javni dug, rekao je ministar financija. Prijedlog proračuna za 2014. temelji se na predviđanju gospodarskog rasta 1,3 posto, dok u 2015. Vlada očekuje rast BDP-a za 2,2 posto, a u 2016. do 2,5 posto. Novim mirovinskim zakonom ubuduće bi se usklađivale samo radničke mirovine pa bi to u konačnici moglo usporiti rast troškova za mirovine, smatraju u Vladi.

Za 2015. godinu predviđaju se 118,3 milijarde kuna prihoda u državnom proračunu, a 2016. čak 122,8 milijardi kuna, dok bi rashodi bili 133,4 milijarde kuna u 2015. te 134,3 milijarde kuna u 2016. godini. Deficit proračuna u 2015. trebao bi pasti na 15,1 milijardu kuna, a u 2016. na 11,5 milijardi kuna. Iskazano udjelom u BDP-u, manjak državnog proračuna u 2014. bit će pet posto, u 2015. 4,2 posto, a 2016. godine tri posto, naglasio je Linić. Dodaju li se tome izvanproračunski korisnici i lokalna država, manjak opće države u 2014. bio bi 5,5 posto BDP-a, u 2015. bio bi 4,6 posto, a u 2016. oko 3,4 posto.

Prema predviđanjima, na kraju 2013. očekuje se javni dug u iznosu 195,4 milijarde kuna ili 58,1 posto BDP-a, dok bi na kraju 2014. taj udio trebao dosegnuti 62 posto BDP-a.

To je velik problem za Vladu jer će se osim prekomjernim deficitom morati početi baviti i politikom smanjenja duga, koji bi morao biti manji od 60 posto BDP-a, a jedini način smanjenja jest privatizacija, rekao je Linić. Rast javnoga duga očekuje se i u 2015. godini, i to na 64,1 posto, a u 2016. na 64,7 posto.

Ukratko, Vlada nakon dvije zaludu potrošene godine, u kojima nije bilo većih mjera štednje, danas najavljuje kako nas očekuju tri, četiri vrlo teške godine tijekom kojih bismo cijelo vrijeme mogli biti pod paskom međunarodnih institucija ne uspijemo li drastično smanjiti potrošnju i javni dug. Štoviše, bit će i više nego zanimljivo vidjeti hoće li EU prihvatiti proračun za 2014. bez većih rezova nakon što u petak objave da ulazimo u Program prekomjernoga proračunskog deficita.

Na smanjenje rashoda u 2015. Vlada računa i zato što je izmijenjen Zakon o porezu na dohodak, kojim se od početka 2014. uvodi oporezivanje honorara na isti način kao i plaća – uz plaćanje predujma poreza po istim stopama i obvezu podnošenja godišnje porezne prijave. Prema procjenama, Vlada bi tako uštedjela oko 100 milijuna kuna na ime povrata poreza.

Iako su to u Ministarstvu financija pokušali objasniti potrebom da se izjednače svi prihodi iz rada te da ugovori o djelu više ne budu opcija koja je povoljnija za poslodavca i koja se preferira u odnosu prema ugovoru o radu, potpredsjednica Vlade Vesna Pusić i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak tome su se na sjednici Vlade suprotstavili naglasivši kako će ta izmjena najviše pogoditi srednji sloj građana – one koji zarađuju između 8000 i 10 000 kuna. Stoga je najavila mogućnost da se predložene porezne stope mijenjaju kroz amandmane, iako su izmjene Zakona s Vladine sjednice poslane u Sabor.

Linićeve stilske vježbe

Autor: Deana Knežević / 08.11.2013. Leave a Comment

Pred koji tjedan gledali smo ga kako bespomoćno sliježe ramenima. Rekao je da su sve opcije moguće. Nakon inzistirajućih novinarskih potpitanja ispalo je da je moguće i novo povećanje PDV-a, i novo rezanje državnih plaća, a i rezanje mirovina. Ta prva javna reakcija ministra financija Slavka Linića na ulazak Hrvatske u proceduru prekomjernog deficita djelovala je kao reakcija izbezumljenog očajnika. Sa svim mogućim posljedicama, a ponajprije je riječ o smanjivanju poduzetničkog optimizma i daljnjem smanjivanju potrošnje na domaćem tržištu. Opozicijske su stranke tvrdile da ministar financija samo glumi, da namjerno plaši javnost nadolazećom ekonomskom katastrofom kako bi smanjio otpor privatizaciji pojedinih državnih poduzeća i iznajmljivanju autocesta. Moguće je i da je Linić takvom katastrofičarskom reakcijom pokušao pripremiti teren u Vladi, u kojoj mu se pojedini ministri otvoreno suprotstavljaju, a Milanović ne osigurava leđa.

Ministar financija koji ne zna što u takvoj situaciji poduzeti, koji ne bi mogao sam (odnosno s timom stručnjaka) oblikovati prijedlog socijalno provedivih mjera, sada bi bio beskoristan. A Linić koji bespomoćno sliježe ramenima, ne čini se kao onaj pravi Linić. On nikad nije bio među statistima u Vladi

Kako god bilo, krivnja je bačena na novinarsku struku, ali upravo su novinari, briselski izvjestitelji ovdašnjih medija, prvi gasili vatru govoreći da ne vide mjesto za paniku. Procedura prekomjernog deficita jest – procedura, ništa se ne događa preko noći ni bez temeljite razmjene argumenata i analize podataka. U postupku kontroliranog smanjivanja deficita bile su i najmoćnije ekonomije Europske unije. Čemu panika?

”Očajnička” faza kao da jenjava. Ovaj tjedan ministar financija kaže da je uvijek optimist! ”Za mene nema nerješivih problema, samo treba znati kako ih riješiti”, rekao je Linić za portal business.hr. I to je bio prikladniji odgovor jednog ministra financija koji želi zadržati taj posao, u uvjetima nezaustavljenog slabljenja domaće ekonomije. Ministar financija koji ne zna što u takvoj situaciji poduzeti, koji ne bi mogao sam (odnosno s timom stručnjaka) oblikovati prijedlog socijalno provedivih mjera, sada bi bio beskoristan. A Linić koji bespomoćno sliježe ramenima, ne čini se kao onaj pravi Linić. On nikad nije bio među statistima u Vladi. Njega se uvijek čulo. Nakon godina i godina provedenih na Markovu trgu, u Saboru i u Vladi ni mehanizmi odlučivanja u Bruxellesu njemu ne mogu biti nepoznanica, pogotovo ne razlog za strah.

Stručnjaci Europske komisije ne mogu o Hrvatskoj znati ništa više nego što ona sama zna. Kao što su to svojedobno činili stručnjaci Međunarodnoga monetarnog fonda, i stručnjaci Europske komisije služit će se bazama podataka iz hrvatskih institucija – Zavoda za statistiku, HNB-a, Ministarstva financija… Oni će se opskrbljivati informacijama od ovdašnjih sugovornika pa je na predstavnicima službenih institucija da predoče najobjektivniju sliku i da se domisle provedivim rješenjima. Vlada niti treba išta skrivati, niti suočavanje s realnošću prepustiti suflerima sa strane. Nitko ne raspolaže s više informacija od nje i pitanje je samo može li ih na pravi način objasniti i povezati. Ima li dovoljno kapaciteta da bi sama oblikovala održivi paket mjera jer u ekonomiji doista nema nerješivih problema. Ali kao što je tomu dodao i sam ministar financija, ”treba znati kako ih riješiti”. Tek ako Vlada ne bude znala ili htjela, imati ćemo ”diktat” iz Bruxellesa, ili čak i iz MMF-a. Ne krivnjom Europske komisije ili Washingtona, nego hrvatske Vlade.

Ministar financija objašnjava da će iduće godine državni rashodi biti veći nego ove godine za oko 7 milijardi kuna samim time što Hrvatska mora podmiriti financijsku cijenu ulaska u EU i dosad započetih reformi. No koliko će takav plan biti prihvatljiv Bruxellesu, Vlada još ne želi prognozirati. Ekonomski su analitičari skeptični. Od drugih zemalja u postupku prekomjernog deficita tražilo se da svake godine režu proračunski manjak od 0,5 do 1 % BDP-a. Hrvatska bi to očekivanje ispunila tek 2015. i 2016. godine

Nakon faze ”sve su opcije moguće” je li sad neizvjesnost manja? Ministar financija, doduše, više ne sliježe ramenima. Sad postupno razotkriva svoj plan. S briselskog stanovišta, plan bi se mogao činiti i previše hrabar. Dok Europska komisija u proceduri prekomjernog deficita očekuje postupno smanjivanje manjka, ministar će financija Europskoj komisiji u prvoj godini tog procesa predložiti povećanje proračunskog deficita. Jednostavnije protumačeno, takav plan mora sadržavati ”bolne rezove”. Ministar financija, međutim, zasad ne namjerava dodatno napadati plaće u državnom sektoru. On neće dirati ni mirovine, osim onih što se isplaćuju prema posebnim zakonima, viših od prosječne plaće u državi. Porezi ostaju kakvi jesu, s iznimkom međustope od 10 %. Kad je već nema čime poticati, država neće svojim intervencijama dodatno smanjivati potrošnju stanovništva.

Mjere štednje, također će, čini se, biti ograničenog intenziteta boli pa se zasad najavljuje tek nova runda rezanja materijalnih troškova, subvencija i pojedinih investicijskih planova. Najavljuje se i umirovljenje oko deset tisuća zaposlenih u državnoj administraciji, onih s punim mirovinskim stažem. Zasad ništa drastičnije od toga, da se ne bi dodatno povećalo siromaštvo i dodatno oslabila potražnja na unutarnjem tržištu.

Negdje će koju milijardu uštedjeti, za koju milijardu povećat će prihod od poreza, ali glavninu deficita time još neće ni taknuti. Zašto? Ministar financija objašnjava da će iduće godine državni rashodi biti veći nego ove godine za oko 7 milijardi kuna samim time što Hrvatska mora podmiriti financijsku cijenu ulaska u EU i dosad započetih reformi. No koliko će takav plan biti prihvatljiv Bruxellesu, Vlada još ne želi prognozirati. Ekonomski su analitičari skeptični. Od drugih zemalja u postupku prekomjernog deficita tražilo se da svake godine režu proračunski manjak od 0,5 do 1 % BDP-a. Hrvatska bi to očekivanje ispunila tek 2015. i 2016. godine.

Sad sve ovisi, tvrdi ministar financija, o tome hoće li u prvih nekoliko mjeseci iduće godine biti gospodarskog rasta ili ne. Ako ga bude, Vlada može reći Europskoj komisiji: ”Eto, vidite da smo na dobrom putu.” Ako rast izostane, Linić će moći reći: ”Jesam li vam govorio da su sve opcije moguće?”

Mjere štednje više nisu rješenje, nego izvor problema

Autor: Zvonimir Šikić / 31.10.2013. Leave a Comment

Mnogima se temeljni prihod, (iznos koji bi svaki građanin dobivao za osiguranje svojih temeljnih potreba), čini utopijskom ili čak apsurdnom idejom. No uskoro će doći vrijeme kada će se danas apsurdna ideja svima činiti očito prihvatljivom, a potom i neizbježnom, čak nužnom.

Možda ne toliko zbog toga što će ispreplesti zaštitnu mrežu u koju će padati najsiromašniji građani ili što će ublažiti za društveno zdravlje sve bolniju segregaciju bogatih i siromašnih, koliko zbog čisto ekonomskih razloga. Temeljni bi prihod lako mogao postati spasonosnom formulom kapitalizma (nije čudno što ga je propagirao i Milton Friedman).

Današnje kapitalističko-tehnološko ustrojstvo gospodarstva toliko je učinkovito u proizvodnji dobara da zahtijeva sve manje rada. Desetak radnika jedne čeličane proizvodi ono za što su nekada trebale stotine, jedan radnik na kombajnu obere ono što su nekada brale tisuće berača, osobna računala desetkovala su potrebe za uredskim službenicima itd.

Na mikrorazini to je fantastično, mnogo više outputa uz mnogo manje inputa. S manje troškova za radnu snagu produktivnost raste, a s njom i profiti. No problemi se pojavljuju na makrorazini.

Vaši su radnici moji kupci, a moji su radnici vaši kupci. Dakle, ako vi imate manje radnika, (ili ih manje plaćate), ja imam manje kupaca. Moji će poslovi opadati, pa ću i ja zapošljavati manje radnika (ili ću ih manje plaćati). Zato će se i vaši proizvodi slabije prodavati, pa ćete morati otpustiti (ili još slabije plaćati) još više radnika itd.

Deficit potražnje proširit će se cijelim gospodarstvom, poput plimnoga vala. Procjep između potencijalnog i aktualnog outputa ekonomije sve će se više širiti.

Mogući spas (možda i jedini u visoko automatiziranoj i kapitalističkoj ekonomiji) jest temeljni prihod. Njega će siromašniji i srednji sloj građana odmah potrošiti, što će stvoriti potrebnu potražnju koja će revitalizirati umrtvljeno gospodarstvo. Zapravo se ne radi ni o kakvoj velikoj mudrosti, nego o prvoj godini studija ekonomije.

Mogući spas (možda i jedini u visoko automatiziranoj i kapitalističkoj ekonomiji) jest temeljni prihod. Njega će siromašniji i srednji sloj građana odmah potrošiti, što će stvoriti potrebnu potražnju koja će revitalizirati umrtvljeno gospodarstvo. Zapravo se ne radi ni o kakvoj velikoj mudrosti, nego o prvoj godini studija ekonomije

Međutim, stvari ipak nisu jednostavne. Velik je problem da političari, koji kao i većina građana nisu prošli prvu godinu studija ekonomije, ideju temeljnog prihoda još uvijek smatraju utopijskom i apsurdnom. Nažalost, i mnogi ekonomisti su u tome društvu, a što je još gore i mnogi ministri financija od Osbornea do Linića.

(Na primjer, ekonomisti MMF-a bezuspješno uvjeravaju britanskog ministra da je smanjenje potrošnje, koje je uzrokovano strogim mjerama štednje, pogubna politika za britansko gospodarstvo. No on je i dalje uporno smatra presudnom za oporavak britanskoga gospodarstva. Ljubo Jurčić pokušava hrvatskom ministru objasniti istu stvar i jednako je bezuspješan, mada treba reći da je Hrvatska kao de facto članica eurozone u težoj situaciji.)

Za to postoje dva ključna razloga. Prvi je da su stroge mjere štednje u interesu kreditora, makar i uz cijenu smanjena, nikakva ili čak negativna rasta. Njihova je glavna briga ”jaki” neobezvrijeđen novac, a ne porast općeg blagostanja i slične ”socijalističke” ideje. Kreditori najviše od svega mrze inflaciju. Čak i ekonomski rast postaje nepoželjnim ako je njegova cijena inflacija. Noćna mora kreditora jest otplata dugova novcem smanjene vrijednosti. Što se njih tiče, ekonomija može tonuti u recesiju i nezaposlenost može slobodno rasti, dokle god se njihove rate vraćaju u ”jakoj” valuti.

No većina građana nisu bankari. Većina su dužnici, a ne kreditori. Zašto i ta većina misli da su stroge mjere štednje zdrava i razumna politika? Ta većina sigurno ne slijedi bankarske argumente (naš Linić čak ratuje s bankarima!).

Razlozi većine su drugačiji. U teškim vremenima kad je gospodarstvo u recesiji i kad većina pokušava vratiti svoje dugove, intuitivno se čini jasnim i bjelodanim da je ”rastrošnost” opasna. Stoga je ”štednja” u potpunoj rezonanciji s našim osjećajima. Ona pruža umirujuću i utješnu ruku našim strahovima. Doima se strogom, ali sigurnom i razumnom opcijom.

Ukratko, široko prihvaćanje strogih mjera štednje običan je atavizam sličan široko rasprostranjenoj sklonosti prema masnoj i slatkoj hrani. Većina vremena što ga je homo sapiens dosad proveo na zemlji, bila je obilježena teškom oskudicom. Visokokalorična hrana bila je rijetkost koju je trebalo konzumirati u što većim količinama, čim se za to pružila rijetka prilika. Nije čudno što je prirodna selekcija preferirala ljubitelje masnih i slatkih zalogaja.

No evolucija nije uspjela održati korak s brzinom kojom je masna i slatka hrana postala dostupnom građanima uspješno automatiziranih kapitalističkih ekonomija, pa u njima znak siromaštva više nije glad, nego pretilost. Danas živimo u bitno različitim vremenima, ali su naši instinkti ostali isti.

Na sličan način i basna o rastrošnome cvrčku koji zimi umire od gladi i marljivu mravu koji će je preživjeti zahvaljujući svojoj štedljivosti rezonira s našim atavističkim strahovima. Ti duboko ukorijenjeni strahovi ne dopuštaju da prihvatimo racionalni argument da je glavni problem današnje automatizirane kapitalističke ekonomije potražnja, a ne ponuda.

Zato svijet danas treba političare koji će razbiti te strahove, koji će i sebi i javnosti objasniti da stroge mjere štednje više nisu rješenje problema nego njegov izvor, a temeljni prihod jedan je od najvažnijih instrumenata u tome smjeru. Zato je švicarski korak prema temeljnom prihodu važan korak na putu otrežnjenja.

(Prenosimo sa: http://sikic.wordpress.com)

Ministar Slavko Linić šumom, a treba drumom?

Autor: Marijana Matković / 22.10.2013. Leave a Comment

Neće biti novih rezova i ušteda, za smanjenje proračunskoga deficita bit će nužno povećati prihodnu stranu proračuna jer na rashodnoj nema mogućnosti. Ili ćemo uvesti porez na nekretnine ili nam slijedi veći PDV, poručio je u ponedjeljak s konferencije za novinare ministar financija Slavko Linić, odgovarajući na podatke o deficitu države, mjerenom po novim pravilima, na temelju metodologije Eurostata.

Dosad smo znali da stoji loše, no nova metodologija kaže da nam je najgore bilo u zadnjem HDZ-ovu mandatu, kad je državnom blagajnom upravljala ministrica financija Martina Dalić, dok je Slavko Linić čak malo “popravio“ financijski krvotok. Naime, nakon korekcije proračunske statistike za posljednje četiri godine na novu metodologiju, pokazalo se da smo 2011. godine dosegnuli proračunski deficit od 7,8% BDP-a (prema dosadašnjoj nacionalnoj metodologiji, to je bilo umjerenih 4,3%), dok je lani smanjen na 5% BDP-a (po staroj metodologiji 3%). Slavko Linić za 2013. predviđa i dodatno smanjenje, na 3,6%, dok bi konsolidirani dug države na kraju godine trebao iznositi 190,4 milijarde kuna ili 55,6% BDP-a.

“Teško je komentirati ove podatke jer svaka metodologija nosi nešto svoje i kreira pomalo drukčiju povijest, a naš stvarni život zapravo izgleda isto, ništa se time nije promijenilo“, kaže Josip Tica, profesor makroekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Dok Linić govori kako Vlada očekuje da će s Europskom komisijom uspjeti usuglasiti mjere za smanjenje proračunskog deficita, Tica upozorava kako taj paket podrazumijeva cijeli niz vrlo složenih pravila kojih će se Hrvatska morati pridržavati, uz moguće kazne za neprovedbu mjera.

“Iako se na neki način gubi fiskalni suverenitet, Parlamentu je prepušteno da odredi koje će to konkretno mjere biti, a u Hrvatskoj se već pokazalo da su političke elite umjesto rezanja potrošnje, koja može značiti i gubitak potpore birača, spremniji rješenja tražiti u nekim prijelaznim metodama, na primjer kroz poreze“, kaže Tica. Zato nam se događa da nakon pet godina krize osjećamo da ćemo nadalje trpjeti samo mrcvarenje, odnosno poteze preslabe da daju ozbiljne rezultate koji će jamčiti da će nam za pet ili deset godina zbilja biti bolje.

“Trebali bismo imati Vladu koja je spremna poduzeti oštre rezove potrošnje, unaprijed spremna da može izgubiti vlast, pa i u velikoj mjeri potporu naroda. Ni tada rezultati ne bi bili zajamčeni u kratkom roku. Naime, ono što napravite sada, prve rezultate dat će tek za dvije-tri godine, pa i poslije“, kaže Tica. Mi sada nemamo vlast koja je na to spremna, a i oporba tvrdi kako sve može riješiti bez udara na građane, što je nerealno.

Vidi li korak naprijed u najavama koje su procurile s predizbornih skupova za čelnika zagrebačkoga SDP-a, na kojima je Slavko Linić spominjao podjelu Hrvatske na pet regija i ukidanje niza ureda, kako bi se smanjila državna uprava ili najavi da će čelnici lokalne uprave koji nemaju sredstava na lokalnoj razini biti volonteri?

“To je, naravno, mjera koja može donijeti rezultate i svakako bismo se trebali ugledati na zemlje koje su prema tome bile vrlo stroge te Ustavom propisale da pokreću određene mjere nakon što deficit prijeđe određenu razinu, kao što je to, na primjer, učinila Poljska, no bit će zanimljivo vidjeti hoće li se vlast upustiti u to u godini koja prethodi izbornoj“, izjavio je naš sugovornik.

Na kraju, nakon što su zagrebački izbori završili i cirkus se opet parkirao na jednome mjestu, šalju se ponovno umirujuće poruke da novog rezanja neće biti jer na rashodnoj strani proračuna više nema mogućnosti.

Ljubo Jurčić, profesor na istome fakultetu, ostaje dosljedan sebi: “Vlada nema odgovore na ovu situaciju. Njihov je pristup defanzivan, a povećanjem poreza i rezanjem potrošnje, koja će sigurno uslijediti nakon toga, ne može se postići ništa. Jedina mjera kojom se nešto može promijeniti povećanje je nacionalnoga dohotka“, kaže Jurčić.

Istine radi, i Slavko Linić zdvojan je zbog toga što gospodarski oporavak nije krenuo, što bi i njemu malo odvezalo ruke, no to je i dalje daleko od smjera u koji upućuje Jurčić: “Nijedan novi porez nije dobar. Povećanje fiskalne litice smanjuje poreznu bazu i efekti toga ne mogu biti dobri. Jedini je način da povećamo domaću proizvodnju i potaknemo domaću potrošnju. Sve drugo neće dati rezultata!“, ustvrdio je.

Bruxelles o deficitu hrvatskog budžeta

Autor: autograf.hr / 11.10.2013. 1 Comment

Hrvatska se polako suočava s time što u praksi znači biti članica Europske unije. I dok je većinu javnosti zaokupio tzv. Lex Perković, mnogo veći izazov će predstavljati usklađivanje hrvatskog budžetskog deficit s pravilima EU-a, zbog čega se već najavljuje pokretanje EDP-a (Excessive Deficit Procedure). Naime, krajem listopada će Statistički ured EU-a (Eurostat) objaviti izvješće o proračunskom manjku, kojim će prvi put biti obuhvaćena i Hrvatska, koja s deficitom itekako ima problema. Vrijedi napomenuti i da je Eurostatova metoda računanja drukčija od one koja se dosad primjenjivala u Hrvatskoj pa se predviđa kako će proračunski manjak skočiti i do pet posto. To pak znači da Hrvatsku čeka tzv. Excessive Deficit Procedure (Postupak prekomjernog deficit), u kojem se – nota bene – sada nalazi petnaestak država EU-a.

EDP podrazumijeva i zadatak hrvatske Vlade da Europskoj komisiji predstavi mjere za smanjenje proračunskog manjka, nakon čega slijedi mišljenje i konkretne preporuke EK-a. Postavlja se pitanje o tome kako će i kome Hrvatska rezati proračunski novac te koliku će ulogu u tome igrati Bruxelles, s obzirom na to da su hrvatske vlade imale više godina priliku dovesti proračun u red.

EDP je područje odgovornosti potpredsjednika EK-a i povjerenika za ekonomske i monetarne poslove Ollija Rehna, koji odlično poznaje hrvatske prilike, s obzirom na to da je prethodno bio zadužen za proširenje EU-a. Tportal.hr obratio se Rehnovom uredu za komentar o pokretanju EDP-a u slučaju Hrvatske, u vezi čega nam je glasnogovornica Vandna Kalia rekla da je u tijeku ‘procjena situacije i razmatranje postoji li pretjeran proračunski manjak’ te da se ‘upravo radi na tom izvještaju’. Europska komisija svjesna je toga da taj manjak itekako postoji, rekao nam je pak anonimni briselski izvor ističući da Hrvatskoj najvjerojatnije slijedi EDP, što Rehn još ne želi javno potvrditi.

Zato iz ureda potpredsjednika EK-a poručuju da ‘Hrvatska ima obavezu ispuniti uvjete pakta stabilnosti i rasta, kao i uskladiti svoje opće statistike s pravilima Eurostata’. Ukratko, više nema maštovite matematike i skrivanja dugova, na čemu ministar financija Slavko Linić već radi. Iz Rehnova ureda također poručuju da su Hrvatskoj potrebne ‘makorekonomske, fiskalne i strukturalne reforme’, no podsjećaju da su ‘prošle godine poduzete neke mjere proračunske konsolidacije’. No ako se želi izbjeći EDP, a postići dugoročni oporavak hrvatske ekonomije, potrebno je ‘odlučiti se za jasnu I održivu strategije konsolidacije, istovremeno provodeći strukturne reforme’, jer bez toga nema ‘stabilne ekonomske i financijske situacije’. U prijevodu s briselsko-birokratskog, hrvatska vlada očito još nema ‘jasnu i održivu strategiju’ oko ovih pitanja.

Rehnov ured ističe I da će ‘pretjeran deficit sa sobom povući specifične budžetske preporuke’ i ustanoviti ‘konkretne vremenske rokove i budžetske ciljeve’ što znači da će Bruxelles pritisnuti hrvatsku Vladu na bolne rezove koje je sama izbjegavala. Bez obzira na to, potpredsjednik EK-a podsjeća da je na kraju dana ‘nacionalni parlament suveren u mijenjaju i izglasavanju proračuna’.

Drukčiju perspektivu iz Bruxellesa nudi Thomas Delapina, austrijski ekonomski stručnjak koji je član EESC-a (Europsko ekonomsko i socijalno vijeće), savjetodavnog tijela Europske komisije. EESC je, primjerice, bio inicijator odluke EK-a da postupno ukine roaming u mobilnoj telefoniji, a vrijedi istaknuti i da je Delapinin stav oko EDP-a usvojen većinom glasova u EESC-a (sa samo tri protiv!), koji okuplja predstavnike poslodavaca, sindikata i civilnog društva. Odnosno, i europski biznismeni potpisuju stav da ‘trenutačni pristup EK-u pogoršava situaciju’, kako je za tportal.hr izjavio Thomas Delapina: ‘Sve to dovodi i do nepodnošljivih socijalnih situacija. Nema sumnje da je potrebna veća koordinacija između nacionalnih fiskalnih politika, ali miješanje Komisije u nacionalne politike se čini vrlo upitnim s demokratskog stanovišta.’

Thomas Delapina ne želi davati savjete Hrvatskoj, ali ističe da je ‘jaka industrijska baza najbolji način nošenja s ekonomskom krizom’ (a ne treba podsjećati kakva je industrijska baza Hrvatske!) te dodaje i sljedeće: ‘Države u kojima postoji uspješan socijalni dijalog manje su pogođene krizom.’ Spominje i da se ‘stabilizacija zapošljavanja, prihoda, povjerenja i domaće potrošnje’ najbolje postiže ‘kroz dogovor socijalnih partnera’, kakav u Hrvatskoj u međuvremenu posve izostaje.

EDP Hrvatsku, smatraju svi sugovornici, očekuje sljedeće godine te će vjerojatno utjecati na društvene i ekonomske prilike u državi daleko više od tragikomične krize oko Europskog uhidbenog naloga. Jedina utjeha može biti to što Hrvatska u svojim proračunskim deficitima nije usamljena pojava unutar Unije, s obzirom na to da su u EDP-u već i, primjerice, Francuska, Portugal, Italija, Slovenija, Poljska i Španjolska.

Preneseno sa: Tportal (Gordan Duhaček)

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!