Poruke 23. svjetskog psihijatrijskog kongresa (23. WPC / World Psychiatric Congress) u organizaciji Svjetskog psihijatrijskog udruženja (World Psychiatric Association / WPA) nedavno održanog u Beču (28. rujna – 1. listopada 2023.), mogle bi se kratko izraziti u dvije već dobro znane maksime: [Read more…]
Ike Mandurić, prekogranični kreator besmislene muškosti
Ne znam postoji li pakao izvan vremena i prostora, kao vječno stanje sebeprokletih i od boga ostavljenih bića, ali zasigurno znam da u Hrvatskoj postoje svećenici, zagovornici zemaljskog pakla. Jedan od njih je i pater Ike Mandurić. [Read more…]
Javna isprika Aleksandru Stankoviću (i čitateljima)
Kao odgovor na moju prošlotjednu kolumnu glavni i odgovorni urednik beogradskog dnevnog lista Večernje novosti, Milorad Vučelić, je dobio ili si dao zadatak da me pred ekstremno desnom javnošću koja ga prati (pretpostavljam da će Vučelić nastaviti kampanju i u listu Pečat i drugdje) prikaže kao najvećeg neprijatelja Srba – nadnaslov članka: ”DEDA ZATIRAO SRBE, UNUK ZATIRE ISTINU”, naslov: ”Propagandista Drago Pilsel prljavom kampanjom pokušava da opere zločine genocidne NDH” (Večernje novosti, Beograd, 20. rujna/septembra 2023., naslovna strana i strana 6.). [Read more…]
Čovjek koji se spalio ispred Palače kulture i njegov svećenik
Piotr Szczęsny bio je kemičar, član Mense, znanstvenik. Živio je u mirnom, skladnom braku, žena mu je bila apotekarka, imali su dvoje djece. Volontirao je povremeno u nevladinim udrugama i bio društveno aktivan, premda je u posljednjih osam godina patio od depresije. Ali u oproštajnom je pismu apelirao da se za njegov čin ne traži objašnjenje u bolesti. [Read more…]
Naš usud, depresija, je posljedica propasti društvenih ideala
Cijenim psihologe, psihijatre i psihoterapeute. Svećenici rade sjajan posao dajući duhovnu utjehu. No bolest trenutka je depresija. Čitam: ”Traumatski događaj, kao i genetski i okolinski utjecaji mogu učiniti osobu ranjivom za razvoj svih vrsta psihijatrijskih poremećaja, uključujući i psihozu, a kao važan psihološki mehanizam u reakciji na traumu Britvić navodi nesposobnost integracije traumatskih sjećanja, povezivanja sjećanja i osjećaja, odnosno zaboravljivost traumatskih događaja. [Read more…]
Demoni vlastitih sjećanja
Elvira Slišurić, “Sreća prati hrabre”, Hena com, Zagreb 10/2014.
Domovinski rat odavno je tema hrvatske književnosti. No nedavno je Hena com izdala jedan sasvim drugačiji roman, “reklamira” ga kao prvi roman u kojem je glavna junakinja žena koja se borila u Domovinskom ratu.
Trebalo bi sada zaviriti u kalendar, ali izlazak ovog romana blisko se poklopio s “Iskrom” Nenada Orhela, krimića u kojem je glavna policijska inspektorica također žena koja u priču dolazi ravno s vukovarskog bojišta. No nepobitna je činjenica na koju cilja ovaj izdavač.
Otvorili su Pandorinu kutiju cijele jedne teme jer u domaćim ratnim tekstovima žene kao da ne postoje. Gdje su priče o onima koje su se borile rame uz rame s muškarcima, gdje one o ženama koje su sve do kraja radile u bolnici u Vukovaru, u krajnjem slučaju, gdje je priča o djevojčici u plavom kaputiću, zaplakanoj djevojčici čija je slike iz kolone vukovarskih prognanika zauvijek utisnuta u kolektivno pamćenje nacije?
“Sreća prati hrabre” Elvire Slišurić (Hena com, urednik Božidar Alejbegović, 109 kuna) nipošto nije ratni roman. Štoviše, događa se u današnje vrijeme i čitatelj zapravo prati život žene koja je kao vrlo mlada djevojka otišla u rat, a danas se nosi sa svim posljedicama ove nadasve hrabre odluke. Junakinju srećemo na bolničkom odjelu
No “Sreća prati hrabre” Elvire Slišurić (Hena com, urednik Božidar Alejbegović, 109 kuna) nipošto nije ratni roman. Štoviše, događa se u današnje vrijeme i čitatelj zapravo prati život žene koja je kao vrlo mlada djevojka otišla u rat, a danas se nosi sa svim posljedicama ove nadasve hrabre odluke.
Junakinju srećemo na bolničkom odjelu. Oko nje su drugi, vrlo različiti pacijenti, svi odreda “oštećenih” duša, a put k iscjeljenju, onaj koji vodi u koliko-toliko normalan život nije nimalo lak.
Autorica s mnogo detalja opisuje monotone bolničke dane, one koji prolaze u tišini i one koji prolaze u bijesu, ali i pokušaje da se iskorači iz zaštite koju pružaju bolnički zidovi. Mnogo je tu suptilno opisanih emocija, mnogo psihičkih stanja u kojima čitatelj otkriva i proživljenost, ali i umijeće autorice.
Ma koliko teška, na trenutke i depresivna knjiga bila, čitatelja, kada sklopi korice, ostavlja s nadom. Nadom u snagu ljudskog uma (ili duše, kako vam drago), koji doslovno može pobijediti sve, zacijeliti rane koje se čine ne samo doživotnima nego i toliko dubokim da je povratak u neki bolji život zauvijek nemoguć
Ma koliko teška, na trenutke i depresivna knjiga bila, čitatelja, kada sklopi korice, ostavlja s nadom. Nadom u snagu ljudskog uma (ili duše, kako vam drago), koji doslovno može pobijediti sve, zacijeliti rane koje se čine ne samo doživotnima nego i toliko dubokim da je povratak u neki bolji život zauvijek nemoguć.
Sama autorica ovaj je roman definirala kao pokušaj da se vidljivima učine brojne nevidljive žrtve rata, da se baci tračak svjetla na živote mnogih koji se po nekim drugim bolničkim odjelima muče s demonima vlastitih sjećanja, a koje svi mi inače ne vidimo. Treba joj priznati da joj je taj pokušaj pošao za rukom.
Za debitantski roman već bi i to bilo mnogo, ali ako sudimo po krajnjoj stilskoj suzdržanosti, gdje je sve podređeno nijansiranju sive svakodnevice, i nadasve vještoj razradi cijele priče, jasno je da od ove autorice i ubuduće treba očekivati zanimljive stranice.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Proslava duha i života
Oko ponoći ponedjeljka 11. kolovoza do našeg je dijela svijeta stigla šokantna vijest: ubio se Robin Williams. Samoubojstvo gušenjem, kako je njegova smrt obzirno opisana na engleskom jeziku, u nas je prevedena točnije i brutalnije: slavni se glumac objesio.
Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima.
Oduzimanje vlastitog života među holivudskim zvijezdama baš i nije rijetkost. Ali, ime, lice i glas Robina Williamsa bilo je sinonim za ohrabrujući smijeh i ljudsku toplinu. Odatle šok. Tek sada iz brojnih tekstova i intervjua upoznajemo život proveden u borbi s ovisnostima i dubokim depresijama, a i u svojim komičarskim solo-nastupima Williams je zaranjao do najnižih točaka vlastitog postojanja i od tamo vadio gorke šale o vlastitim posrnućima
U filmovima kao što su “Gospođa Doubtfire” ili “Krletka”, Robin Williams je bio urnebesni komičar zbog kojeg vas boli trbuh od smijanja. Ali, svi ti njegovi gegovi, maskiranja, verbalno virtuozni rafali viceva i svakojake ludorije, osim gušenja publike smijehom, uvijek su imali i mnogo važniju i uzvišeniju svrhu: masažu moždanih vijuga i prokrvljavanje srčanog mišića ljudskošću, nježnošću i razumijevanjem za bližnje, kako unutar napuklih obitelji, tako i prema onim ljudima za koje su inače rezervirani zazor, prezir i omalovažavajuće predrasude.
Ubio se čovjek očito nesretniji nego što su i njegovi najveći obožavatelji slutili. Ali, likovi koje je oživljavao u filmovima ostaju slaviti život i ljudski duh nasuprot svijetu koji tom duhu ostavlja sve manje prostora, vremena i važnosti.
Nije to puka podudarnost što svijet koji zatire ljepotu, jedinstvenost i hrabrost ljudskog duha postaje sve hladniji, okrutniji, bezobzirniji i ružniji. To nije slučaj, to je uzrok i posljedica. Isto tako nikako ne može biti slučajno da je Robin Williams briljirao upravo u likovima koji duhom prkose takvom uređenju svijeta promičući suosjećanje i solidarnost.
Umjetnost glume podrazumijeva sposobnost preobrazbe u svakojake likove, i odvratne i divne. Ipak, način na koji je Robin Williams pred našim očima utjelovio vojnog radijskog voditelja Adriana Cronauera u “Good Morning, Vietnam”, Patcha Adamsa u istoimenom filmu o liječniku koji liječi smijehom, doktora Malcolma Sayera koji nakon desetljeća obamrlosti teške bolesnike nakratko vraća u život u “Buđenjima”, sve te i mnoge druge uloge ne ostavljaju ni najmanje sumnje da je Williams jedan dio osobnosti svih tih likova nosio u sebi i kad nije glumio. O tome, uostalom, govori i njegova predanost pomaganju ljudima, od stipendiranja mladih glumaca do ohrabrivanja teško bolesnih prijatelja i kolega.
U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju
Naravno da nisam zaboravio, nego sam na počasnom mjestu ostavio lik profesora engleskog Johna Keatinga u “Društvu mrtvih pjesnika”. Tko bi s imalo srca, pameti i duše mogao zaboraviti tog odgojitelja mladih ljudi kojem književnost, a osobito poezija, nisu bili samo jedna od prepreka koju mladići moraju preskočiti i što prije zaboraviti u svom akademskom napredovanju prema budućim karijerama u svijetu bez poetike i etike?
Začudio sam se kad sam ovih dana vidio da je ta antologijska filmska drama snimljena tek 1989. godine jer sam bio uvjeren da me taj film uzbudio, dirnuo, protresao i nadahnuo još dok sam bio gimnazijalac. Vjerojatno sam se gledajući ga vratio u školske klupe, pa odatle pogreška pamćenja, utoliko više što sam u svom srednjoškolskom životu bio blagoslovljen sličnim profesorom hrvatskog jezika.
Doduše, profesor Grga Pejnović bio je stari gospodin nimalo luckast poput Williamsova lika. Ali, zajedničko im je bilo ono najvažnije: strastvena ljubav prema jeziku i književnosti, predavačka karizma, sati i sati predanog, ponekad čak i do urnebesne komičnosti uživljenog čitanja rečenica i stihova hrvatskih i svjetskih klasika, te iznad svega čvrsto uvjerenje da je upravo taj predmet onaj kojim se odgajaju pametni, pošteni i hrabri ljudi čvrstih karaktera, ljudi koji u sigurnosti vlastitog identiteta i podrijetla mogu slobodno, otvoreno i znatiželjno otvarati sva vrata ovoga svijeta tražeći i stvarajući dobrotu i ljepotu.
Ipak, ispostavilo se da sam Društvo mrtvih pjesnika gledao i u jednom školskom razredu. Poruka jedne bivše učenice razdragala me i podsjetila da sam svoje četverogodišnje pedagoško iskustvo i druženje s jednim divnim razredom, punim budućih vrijednih učiteljica i profesorica, završio upravo tako da smo naše posljednje zajedničke sate u razredu proveli gledajući Društvo mrtvih pjesnika. Predivna je nagrada znati da je i ta video-projekcija izvedbe Robina Williamsa u ulozi profesora Keatinga ostala upamćena sve ove godine i desetljeća. To bi mu sigurno bilo drago čuti.
Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana
Nije slučajno ni to što se svi spomenuti filmski likovi Robina Williamsa u svom plemenitom poslu moraju boriti protiv ekonomsko-političko-militarističkog ustroja svijeta. Nije tu riječ o naknadnoj pameti pod dojmom osobne Williamsove tragedije ako kažem da sam u njegovom bučnom smijehu i širokom osmijehu uvijek nazirao i primjesu neke gubitničke sjete i beznadne tuge.
Sve njegove spomenute filmske misije završavaju porazom. Čovjeka koji se na valovima ratne vojničke radio-stanice usudio sprdati sa “svetinjama”, a u prvom redu s ratom samim, vojno-birokratska mašinerija na kraju je odstranila. Mali pacijenti Patcha Adamsa na kraju uglavnom umiru, baš kao što se i oni veliki dr. Sayera vraćaju u besvjesno stanje. Ali, prije toga svi su ti likovi ljude oko sebe dirnuli čudom koje se ne zaboravlja čak ni u najdubljoj komi.
Naposljetku, profesor Keating doživljava najveću tragediju kada jedan od njegovih učenika, zaražen poezijom i slobodom, počinja samoubojstvo kao predaju pred svijetom odraslih koji mu ne da poletjeti. Tko se danas može okladiti da ga se Williams nije sjetio stavljajući omču oko vlastitog vrata?
U filmu, okrivljen i obilježen profesor mora napustiti svoj razred i školu. Ali, onaj trenutak kada učenici, jedan po jedan, smogavši snage oduprijeti se strogom i hladnom režimu, ustaju, penju se na svoje školske klupe i odozgo, s planinskih vrhova slobodnog i ponosnog duha pozdravljaju svog profesora Whitmanovim stihom “O, kapetane! Moj kapetane!” – e to su trenuci koji ostaju, koji se pamte i koju nas i dalje nadahnjuju.
Duša poučena, oplemenjena i probuđena umjetnošću zna i prepoznaje istinitu i pravu ljudskost. Takvu se dušu ne može ni prestrašiti, ni zavesti tričarijama i prolaznim “svetinjama”. U onoj suzi koju vam izmami završni prizor Društva mrtvih pjesnika, u tom ganuću i nadahnuću leži i vaša ljudskost. U takvim je suzama i sva nada ovoga svijeta da će naš brod, kao u Whitmanovoj pjesmi, jednom stići u željenu luku. Ljudi će slaviti, a pjesnik će ostati na palubi, uz ledeno tijelo mrtvog kapetana.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Panika? Pa šta…
A šta je vama, pitao me debeljuškasti tip mojih godina…
Ma, anksioznost, nesanica i tako… kazala sam.
Aha, vi ste oni koji nama uzimate mjesto bezveze, a nije vam ništa, otkantao me je.
On ima psihozu.
Kaže, nemojte nama šizofreničarima govoriti da smo šizofreničari, iako jesmo, nego da smo psihotični. To bolje zvuči, a i točnije je.
Panični atak teško je opisati onome tko ga nikad nije doživio. Riječ je o istinskom suočavanju sa smrću, unatoč činjenici da ta smrt prođe kako je i došla. No, malo je neobično umirati tako često, ponekad i više puta dnevno, a pomalo je i glupo. Posebno, ako vam zapravo nije ništa. Naime, nije da vam nije ništa, ali to što somatizirate emocije i probleme, pa umjesto da onoga koga treba pošaljete u pi.ku materinu, da šefu odvalite trisku, susjedi zatvorite vrata pred nosom, a mužu ili ženi kažete zbogom, i nije neka bolest
Nakon što se pomirio s tim da ću u ordinaciju prije njega, a valjda sam mu postala i simpatična, ispričao mi je priču kako je zapravo sretan jer šizofreniju nije dobio od mržnje nego od ljubavi. Na drugoj godini faksa se fatalno zaljubio u neku kolegicu i… puk’o. Mogao sam puknut u ratu, a to bi bilo puno gore, dovršava naš razgovor prije nego što me prozovu….
Psihijatrijske čekaonice zanimljiva su mjesta. Prvo, to su jedini odjeli na kojima se može pušiti, ako niste znali, a pritom ne moraš biti lud…
Ali, sad ozbiljno…
Pošast depresije, tjeskobe i napadaja panike trese Hrvatsku, a o tome se još uvijek malo govori. Antidepresivi su već godinama jedan od najpropisivanijih lijekova, instant-rješenje za podizanje serotinina, kemijski balans i, što bi rekao Bare – put ka sreći.
No, nije riječ o pilulama koje uzimaju samo oni koji bezvoljno leže na kauču, odustali od života i sebe, nego i oni na kojima se ne vidi ništa, koji izgledaju svježe, normalno rade, imaju djecu, poslove, cvijeće, kućne ljubimce, voze automobile, imaju čak i umjetne trepavice.
Panični atak teško je opisati onome tko ga nikad nije doživio. Riječ je o istinskom suočavanju sa smrću, unatoč činjenici da ta smrt prođe kako je i došla. No, malo je neobično umirati tako često, ponekad i više puta dnevno, a pomalo je i glupo. Posebno, ako vam zapravo nije ništa. Naime, nije da vam nije ništa, ali to što somatizirate emocije i probleme, pa umjesto da onoga koga treba pošaljete u pi.ku materinu, da šefu odvalite trisku, susjedi zatvorite vrata pred nosom, a mužu ili ženi kažete zbogom, i nije neka bolest.
A to što nam svima lupa srce, koče se prsti, trne vilica, ošit se diže do grkljana i što smo zapravo silno, silno prestrašeni, toliko da umiremo nekoliko puta dnevno, tjedno ili godišnje, to je… ništa. Htjela sam da ovaj tekst ima neku poantu, ali zapravo se ne mogu sjetiti kakva bi ona trebala biti. Valjda je ne treba tražiti. Nego ono, kad vas preplavi taj čudni val koji ne kontrolirate, samo recite: pa šta…
To smo, naprosto, mi. Biti zaposlen, uspješan, zarađivati, biti ukorak s vremenom, biti dobar prijatelj, žena, ljubavnik, susjed, radnik, biti simpatičan, dobre volje, dobro kuhati, imati izmanikirane nokte, frizuru, znati kupovati pametno i na rasprodajama, snalaziti se s teleoperaterima, vježbati tonus mišića, pronaći najbolju noćnu kremu, odoljeti da ne zvizneš dijete koje se nasred ulice baci na pod, imati vremena i energije za uplakane prijateljice, slušati recentnu glazbu i znati tko je dobio Oscara, razlikovati sushi od sashimija, hraniti se zdravo, raditi trbušnjake, raditi na duhovnosti, dijeliti dobrotu barem na fejsbuku, imati razumijevanja za slabe, nemoćne, siromašne, čitati vijesti, gledati dnevnike jedan za drugim, registrirati automobile, voziti se u tramvajima, biti pošten, dobar, drag, uljudan, pristojan, lijep, mlad, mlad, mlad, mlad…… halo?
S kim god sjednem, a da se malo dulje nismo vidjeli, kaže mi (oduvijek kod ljudi pobuđujem potrebu da mi ispovijedaju svoje medicinske probleme, valjda zbog četiri planete u dosadnoj Djevici i hipohondrijske prošlosti), ne znam šta je to, ali…. kako da ti objasnim…
Aha, znam, panični atak, odgovaram već lakonski jer to zapravo znači da nikome nije ništa, da smo zdravi, da nemamo rak, autoimunu bolest, da nismo za ludaru….
A to što nam svima lupa srce, koče se prsti, trne vilica, ošit se diže do grkljana i što smo zapravo silno, silno prestrašeni, toliko da umiremo nekoliko puta dnevno, tjedno ili godišnje, to je… ništa.
Htjela sam da ovaj tekst ima neku poantu, ali zapravo se ne mogu sjetiti kakva bi ona trebala biti. Valjda je ne treba tražiti. Nego ono, kad vas preplavi taj čudni val koji ne kontrolirate, samo recite: pa šta…
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Čačić je zreo za mirovinu
Izlazak iz zatvora bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića pokazao je svu sjaj i bijedu hrvatskog javnog, a napose medijskog prostora. Bez imalo kritičkog odmaka, a vrlo često i bez elementarne logike, “slobodni čovjek Čačić” predstavljen je kao neko vrhunaravno biće koje će, sada kad se oslobodio zatvorskih okova, jednim potezom riješiti baš sve naše probleme.
I ne samo to, netko neupućen bi mogao pomisliti da ovaj dojučerašnju uznik ima nevjerojatnu narodnu podršku. Barem onakvu kakvu, na primjer, ima bivši slovenski premijer Janez Janša kojega je u zatvor ispratilo više od dvije tisuće simpatizera, ako ga već ne obožavaju kao legendarnog Fikreta Abdića Babu kojemu je na rođendan znalo klicati nekoliko tisuća ljudi ispred zatvora.
Izlazak iz zatvora bivšeg potpredsjednika Vlade Radimira Čačića pokazao je svu sjaj i bijedu hrvatskog javnog, a napose medijskog prostora. Bez imalo kritičkog odmaka, a vrlo često i bez elementarne logike, “slobodni čovjek Čačić” predstavljen je kao neko vrhunaravno biće koje će, sada kad se oslobodio zatvorskih okova, jednim potezom riješiti baš sve naše probleme
Radimir Čačić nije ni na vrhuncu popularnosti mogao osigurati svojoj Hrvatskoj narodnoj stranci neku značajniju podršku. Ne može mu se osporiti da je vještom trgovinom uvijek osigurao svojim sljedbenicima više političke moći i unosnih sinekura nego što im je to objektivno pripadalo po izbornim rezultatima. Sada kada ga se odrekla i njegova stranka koja ima podršku od “strašnih” dva posto, nije teško zaključiti da je popularnost bivšeg prvog potpredsjednika vlade mizerna.
Još bih i mogao razumjeti njegovu kanonizaciju u medijima da je Čačić zaista nešto napravio dok je u vladi bio zadužen za gospodarstvo. Uvijek je u povijesti bilo vizionara koji su radili korisne stvari za svoju državu i podanike, ali koji nisu bili prepoznati od svojih suvremenika. Bilo bi lijepo da nešto tako mogu reći i za Čačića.
Nisam, međutim, stekao dojam da je ikada iskreno želio raditi za opće dobro. Cijela njegova karijera se razvijala tako kao da građani i država postoje da bi se ostvarile njegove megalomanske ambicije. Počelo je još u komunizmu kada je kao pripadnik privilegirane socijalističke zlatne mladeži započeo privatni biznis, a sve je kulminiralo u demokratskoj Hrvatskoj kada mu je HNS počeo služiti uglavnom kao sredstvo za gomilanje političke i ekonomske moći.
Koristio je političku moć kako bi tvrtke povezane s njim sklapale unosne poslove s državom. Kada je bio ministar obnove u vladi Ivice Račana pokrenuo je cestogradnju, što mu se ne može osporiti. Pritom se prešućuje da su njegove tvrtke jako profitirale. Neću sada raspravljati o tome koliko je nerealna ekspanzija cestogradnje dugoročno ugrozila državne financije, ali je zato jako pogodovala građevinskom lobiju.
Hrvatska je europski rekorder po gospodarskoj depresiji koja, poput kuge, hara zemljom već 30 mjeseci. I sada nam se takav Čačić nakon izlaska iz zatvora predstavlja kao spasitelj
Sve je to nekako zaboravljeno kada je dolaskom Kukuriku koalicije na vlast Radimir Čačić ponovo predstavljen kao veliki gospodarski guru. Prihvatio se ministarske funkcije iako je znao da mu slijedi suđenje i moguća zatvorska kazna.
Sve što je uspio napraviti jest to da je stavio probrane ljude na čelo lukrativnih javnih poduzeća. A kakvu je gospodarsku politiku vodio to i danas vrlo intenzivno osjećamo na vlastitoj koži. Hrvatska je europski rekorder po gospodarskoj depresiji koja, poput kuge, hara zemljom već 30 mjeseci. I sada nam se takav Čačić nakon izlaska iz zatvora predstavlja kao spasitelj.
A zapravo je riječ o neuspješnom ministru i nepopularnom lideru koji na hrvatskom političkom tržištu ne vrijedi puno više od jedan posto. To bi za svaku odgovornu osobu kojoj je stalo do općeg dobra bio dobar znamen da napokon ode u političku mirovinu. Uvjeren sam da bi to bilo neprocjenjivo za Hrvatsku, ali dobro i za Radimira Čačića.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Sretni blagdani
Uvriježilo se mišljenje da ljudi za blagdane nisu sretniji nego inače. Vjerojatno zato što blagdanska zadovoljstva (pečenu puricu, okupljenu obitelj i prijatelje) uglavnom poništava blagdanski stres (zagorjela purica, iritantna obitelj i nezahvalni prijatelji). Čak će i darove lako zasjeniti misao o onome što bismo si sami odabrali.
Očekujemo sretne osmijehe na licima najdražih dok otvaraju naše poklone, čudesne ushite koje će nam donijeti stari vjerski rituali i radost ponovnog susreta s obitelji i prijateljima. No velika očekivanja često su pogrešna, a mogu biti i toksična.
Pogrešna su jer se fokusiraju na ”vrhunce” (najljepši Badnjak, najluđa Stara godina), a zanemaruju svakodnevne teškoće koje najviše utječu na našu sreću (sate provedene u kuhinji, povišene glasove). Toksična su jer mogu dovesti do razočaranja (čak i do depresije).
Naša blagdanska maštanja prečesto gube bitku s blagdanskom stvarnošću. Možda treba odustati od stvaranja blagdanske čarolije i zadovoljstvo pronaći u smanjenju blagdanskih tegoba. Možda baš tako dođemo do najljepšega blagdanskog poklona, do potpuno neočekivane sreće
Istraživanja su pokazala da nas, na duge staze, dnevne nedaće i uzrujavanja teže pogađaju od velikih nesreća, kao što i mali svakodnevni užici više utječu na naše zadovoljstvo od velikih događaja.
Fokusirani na vrijeme radosti zaboravljamo da je ono i vrijeme napetosti i iritacija. Kolači su prepečeni, prometne gužve nas izluđuju, bezobzirni rođak opet je uništio božični ručak, dražesna dječica tuku se oko igračaka.
Naša blagdanska maštanja prečesto gube bitku s blagdanskom stvarnošću. Možda treba odustati od stvaranja blagdanske čarolije i zadovoljstvo pronaći u smanjenju blagdanskih tegoba. Možda baš tako dođemo do najljepšega blagdanskog poklona, do potpuno neočekivane sreće.
No, je li uvriježeno mišljenje i točno? M. A. Killingsworth pratio je više od 20 000 ljudi, skupljajući podatke o njihovu osjećaju sreće u slučajno odabranim trenucima njihova svakodnevnog života.
Pokazalo se da smo na blagdane uistinu sretniji nego inače. Dapače, Božić se pokazao najsretnijim danom u godini. Odmah do njega je Stara godina.
Kraj sve razmažene djece i bezobzirne rodbine blagdani su relativno sretni dani. Vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima pokazuje se snažnim i ne lako slomljivim prediktorom naše sreće.
Kraj sve priče o blagdanskoj depresiji dosadna statistika poručuje da samoozlijeđivanje u zadnjem tjednu prosinca pada za 30% (hitna pomoć jest preopterećena u tom razdoblju, ali uglavnom zbog alkohola i prometnih nesreća, a ne zbog samoozlijeđivanja)
Kraj sve priče o blagdanskoj depresiji dosadna statistika poručuje da samoozlijeđivanje u zadnjem tjednu prosinca pada za 30% (hitna pomoć jest preopterećena u tom razdoblju, ali uglavnom zbog alkohola i prometnih nesreća, a ne zbog samoozlijeđivanja).
Naravno, to ne znači da su blagdani svima sretni, ili da ne bi mogli biti sretniji, već samo to da su nesretni blagdani iznimka, a ne pravilo. Mnogo je razloga za to, a najvažniji je da više vremena provodimo s obitelji i prijateljima (što je, već smo rekli, glavni prediktor naše sreće).
Mogu li nam blagdani biti još sretniji? Killingsworthovo istraživanje otkrilo je i da blagdansku kupovinu kao značajni stresor, koji je gotovo nepodnošljiv 23., 24. i 25. prosinca. (Mojoj supruzi nije trebalo to istraživanje. Ona darove kupuje mjesecima ranije. Mislim da će “projekt Božić 2014.” poćeti već u siječnju.) Također je dobro poznato da nas rijetko što toliko usrećuje kao pomoć drugima (dijelom je i u tome tajna blagdanske sreće).
Zapitajmo se na kraju zašto su se naši najveći blagdani smjestili u najnesretnije godišnje doba. Božić u prosincu nije rezultat točnog datiranja Isusova rođendana. Hanuka (koja može pasti bilo gdje između kraja studenog i kraja prosinca) tek je s vremenom postala vrlo važan židovski blagdan. Nova godina se poslije mnogih lutanja smjestila usred zime.
Sve te blagdane nije teško povezati s rimskim Saturnalijama, starim poganskim svečanostima koje su odvraćale ljudske misli od čemera i jada mračnih i hladnih zimskih dana. Činile su to uspješno kao što to čine i njihovi moderni slijednici.