novinarstvo s potpisom
Ivan Lovrenović
Književnik Ivan Lovrenović je odlučio da napusti P.E.N. Bosne i Hercegovine. Prvi put nakon ove odluke ekskluzivno za DW govori o razlozima koji su ga naveli da donese tu odluku, ali i o brojnim drugim temama. (Izvorno objavljeno na portalu Deutsche Welle, 2. VIII. 2020., op. Autografa). [Read more…]
Vladimir Pavlinić
Hrvatski novinar, urednik i slikar Vladimir Pavlinić rođen je 5. studenog 1929. godine u Dubrovčanu nedaleko od Velikog Trgovišća u Hrvatskom zagorju. U Zagrebu je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te Bogoslovni fakultet, a studirao je i slikarstvo. U enciklopedijama se navodi i podatak da je 1953. godine zaređen za svećenika. Bio je supokretač i prvi glavni i odgovorni urednik više nego utjecajnog Glasa Koncila, i to od 1963. pa do 1972. godine. U Glasu Koncila je obavljao i poslove lektora uporno ignorirajući Novosadski dogovor. [Read more…]
Kolinda Grabar-Kitarović naravno nije objavila na društvenim mrežama svoj govor izrečen neki dan u društvu izraelskog kolege u Jasenovcu. Jasno je i zašto. Kao što mulja kada novinaru Deutsche Welle kaže da ne pamti Thompsonove ”sporne pjesme”, ama, sačuvaj Bože, nikada nije ništa sporno čula iz usta njenog najdražeg pjevača (to, da joj je MPT najveća faca je rekla prije dvije godine kao gošća Narodnog radija – dakle, da joj je Thompson najdraži pjevač i da postoji neka tajna veza između Thompsona i njeno dvoje djece, pa se, dabome, u pitanjima ljubavi i obitelji ne smije dirati), tako ona zna da ne smije ”iritirati” glasačku bazu kojekavim osudama ustaša i ustaškog divljanja u Jasenovcu. [Read more…]
Robert Bajruši
“Da imam u promilima šansu, ja bih referendum o neovisnosti održao”, izjavio je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu za Deutsche Welle. Zatim je, kako bi pokazao da nisu u pitanju snovi nego ozbiljan plan, u završnom dijelu intervjua iscrtao dijelove BiH, koji bi se ujedinili u, ono što zovemo, Velika Srbija.
Bila bi to kompenzacija za gubitak Kosova (makar je Dodik u novu državu ucrtao i Kosovsku Mitrovicu), a usput je uslijedila poruka bošnjačkom lideru Bakiru Izetbegoviću neka ne prijeti oružjem jer su Srbi spremni ratovati, ako zatreba.
Kao da je ovo 1992., a ne 25 godina poslije, što pokazuje koliko se odmaklo u pomirbi i normalizaciji na Balkanu.
Crtajući nove državne granice, možda Dodik samo ispituje do koje granice može ići?
Ne, jer ovdje nije riječ o provokacijama nego malignoj politici. Jučer je otišao korak dalje i izgovorio bezrezervni kompliment na adresu Ratka Mladića, koji čeka presudu za zločine kakvi u u Europi nisu počinjeni nakon 1945.
“Mladić ostaje legenda u srpskom narodu, čovjek koji je svoje profesionalne i ljudske sposobnosti dao u funkciju obrane slobode srpskog naroda, gdje god on bio”, rekao je Dodik novinarima u Banjoj Luci.
Istina, lako se verbalno junačiti dok “legende” čekaju odluku prema kojoj će ostatak života provesti iza rešetaka.
Nije li Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, u zadnje vrijeme blizak politički saveznik Milorada Dodika?
To je podatak koji pokazuje koliko je zamršena situacija u susjednoj državi. Dok se Hrvatska i Srbija svako malo svađaju, hrvatske vlasti u Zagrebu i Mostaru radije surađuju s Dodikom nego da pokušaju naći kompromis s Izetbegovićem i Bošnjacima.
Onda nepametni Izetbegović prijeti da će spriječiti izgradnju Pelješkog mosta i tako dodatno produbljuje nepovjerenje, a sve to vrijeme Dodik iscrtava novu državu, koja bi došla nedaleko od Zagreba.
Zato je za Hrvatsku opasno to što, osim tijekom rata, BiH nikada nije bila nestabilnija nego danas.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Na posljednji teroristički napad u Parizu reagirao je i Charlie Hebdo, satirički časopis čiji su ljudi bili meta i žrtve siječanjskog pokolja u francuskoj prijestolnici. Sada su objavili karikaturu Francuza koji se protiv terorizma bori šampanjcem. Držeći u jednoj ruci bocu, a u drugoj čašu, on pleše dok pjenušac iz njegova tijela curi kroz rupe do metaka kao iz izrešetane bačve. [Read more…]
Pojam Balkana i balkanizacije duboko se urezao u opću društvenu svijest kao nešto negativno, piše Deutsche Welle. No što je toliko strašno u vezi s Balkanom, pita se dopisnik njemačke novinske agencije DPA za ovu regiju.
Pojedini europski vlastodršci kao da parafraziraju prvu rečenicu Komunističkog manifesta: ”Bauk kruži Europom“ ali danas se govori o ”bauku Balkana“. Njemačka savezna banka je u ožujku ove godine proglasila opasnost od ”balkanizacije“ globalnih financijskih propisa. Predsjednik njemačke Udruge za vanjsku trgovinu Anton Börner je u više navrata opisao eventualno napuštanje eura kao put koji vodi ka ”balkanizaciji i marginalizaciji Evrope“.
Lista je dugačka: bivši direktor Google-a Eric Schmidt je nekoliko puta pozvao na uzbunu zbog ”balkanizacije Interneta“. ”Događa se balkanizacija Europe“, žalili su se prije tri godine predstavnici njemačke naftne industrije zbog različitih smjernica o mješavinama benzina. ”Bliski istok prijeti pretvaranjem u Balkan 21. stoljeća“ brine se bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u Süddeutsche Zeitungu. I na kraju, nekadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije i generalni tajnik NATO-a George Robertson sumirao je u Washington Postu da bi ”otcjepljenje Škotske od Velike Britanije moglo odvesti do ponovne balkanizacije Europe“.
No što je toliko užasno s Balkanom da ga svi spominju samo kada treba dočarati da je nešto loše? Od čega se sastoji i gdje se uopće nalazi? Poznati slovenski filozof Slavoj Žižek je sjajno, no ipak bezuspješno pokušao Balkan odrediti u geografskom smislu.
Za Srbe, Balkan počinje u Bosni i na Kosovu, jer su srpski pravoslavni kršćani stojećima branili cijeli kršćanski svijet od muslimana. Za Hrvate koji žive na sjeveru ovog područja, Srbija je ulaz na Balkan, jer svojim susjedima pripisuju despotski i bizantski mentalitet. Slovenci sebe doživljavaju kao posljednje uporište demokratske srednje Europe, pri čemu za njih već i Hrvatska spada u Balkan.
Ali tu nije kraj: Austrija i Italija opet na Sloveniju gledaju kao početak Balkana. Možemo ići još dalje: za neke Nijemce i Austrija nekako spada u Balkan, zbog bliskih povijesnih veza s tom regijom. Neki sjeverni Nijemci tvrde da čak i Bavarska na jugu zemlje “u sebi ima nešto balkansko”.
Dakle: “Balkan je uvijek onaj drugi, negdje drugdje, uvijek malo dalje na jugoistoku”, piše Žižek. Zaista, ne mali broj žitelja bavarske metropole Münchena tvrdi da je granica Balkana južno od tog grada, a u Beču već svi znaju da ta ozloglašena regija “počinje na južnoj željezničkoj stanici”.
A opisati što je to Balkan i što to čini “Balkance” još je teže nego dati geografsku odrednicu. Sigurno je samo to da ih mnogi doživljavaju negativno, kada je još 1876. njemački kancelar Oto von Bismarck u parlamentu jasno rekao da Balkan ”ne vrijedi zdravih kostiju jednog jedinog musketira iz Pomeranije“. I jedanaest godina kasnije potvrdio je da ga Balkan uopće ne zanima: “Prijateljstvo Rusije nam je daleko važnije nego prijateljstvo Bugarske i njenih prijatelja, koje imamo i u svojoj zemlji”.
Danas sve to ipak izgleda malo drugačije. Europska unija i prije svega Njemačka, već dugo pokušavaju privoliti Srbiju, kandidata za ulazak u EU i jednog od najbliskijih ruskih saveznika, da se priključi sankcijama protiv Moskve. Beograd to tvrdoglavo odbija, pozivajući se na povijesne veze s “braćom Rusima”. Sankcije bi bile “samoubilačke”, a zemlja bi “bez Rusije bila na koljenima” upozorio je nedavno srpski politolog Ivo Visković u razgovoru za Radio televiziju Srbije.
Balkanizacija Europe uglavnom podrazumijeva opasnost od raspadanja cjeline na sastavne dijelove. Odvojene državice u EU, podjela na male pojedinačne valute, razgraničavanje Interneta u pojedinačne segmente. Balkanom su stoljećima vladale dvije velike sile: Habsburška monarhija na sjeveru i Osmansko carstvo na jugu. Od devetnaestog stoljeća narodi su se u krvavim ratovima počeli oslobađati okupacije i graditi nacionalne države.
Ali, zato što je Balkan u svojoj dugoj povijesti bio granica između Istoka i Zapada, između navodno zaostalog Orijenta i napredne Europe, granice su neprekidno gurane u jednom ili drugom smjeru. Vojni pohodi sa sobom su povlačili i civile, koji se nisu mogli tako brzo prilagoditi novim granicama. Tako je nastao šareni splet različitih narodnosti.
Danas bi se to nazvalo kulturnim bogatstvom. Ali u groznim ratovima devedesetih Balkan se raspao u male države. Slovenija, Makedonija i Kosovo imaju dva milijuna, Crna Gora tek nešto više od 600.000 stanovnika. A te nove zemlje imaju još mnogo neraščišćenih računa. U zapadnoj Europi ih smatraju zaostalim, bez funkcionalnih institucija i tržišnog gospodarstva, s političkim vlastodršcima koji traže sukob, vladaju diktatorski i sputavaju rad medija i pravosuđa.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i ministar gospodarstva Siegmar Gabriel upravo zovu na konferenciju o zapadnom Balkanu 28. kolovoza u Berlinu, gdje će biti obrađivani neki od tih problema. Poziv su prihvatili premijeri i ministri vanjskih poslova, financija i gospodarstva sedam država s područja bivše Jugoslavije, kao i Albanije.
Hrvatska kulturologinja koja živi u Berlinu, Marija Katalinić, organizatorica filmskog projekta “Berlin goes to Balkan” doživljava Balkance isto tako neutralno kao i Skandinavce. Ona se ironično pita u Novom listu: “Mi smo dakle Balkanci, kada odlazimo u minus na računu, kada pijemo kavu dva sata tijekom radnog vremena, kada ne plaćamo porez, tučemo žene i izrabljujemo svoje radnike. A postajemo europljani kada imamo više tržnih centara nego vrtića i skloništa za žrtve nasilja u porodici, kada ne možemo platiti struju, ali nam djeca imaju najnovije IPhone?”
Beogradski sociolog Jovan Bakić uopće ne vidi zašto bi Zapad promatrao “inferiorni” Balkan s tobožnje civilizacijske visine. “Balkan je zapadnjački produkt” kaže ovaj stručnjak “to je stereotip, koji potječe još od prije Prvog svjetskog rata”. Ovaj docent razrađuje pojam “europske skale za Orijent” kojom se ”premjeravaju“ balkanske države: “Istočna Evropa je orijentalna, jugoistočna Evropa još više, a arapske zemlje i Turska su na još višem stupnju te skale”.
Kod znanstvenika vlada konsenzus oko toga da državne institucije od sredine 19. stoljeća ne nastaju prirodno, već da ih nameće Zapad. Pored stanovništva koje je uglavnom ruralno i okrenuto poljoprivredi, ovoj regiji je zajedničko i stoljetno tlačenje Beča i Istanbula. Zbog toga se razvilo duboko nepovjerenje građana prema državi, a prevara države se smatra nestašlukom dostojnim divljenja. U doba komunizma, ako ne i ranije, samovolja i diktatura vlasti ublažavani su ”snalaženjem“ i ”izvrdavanjem“.
Svaki balkanski dio inzistira na originalnoj narodnoj kuhinji, iako kulinarski specijaliteti najčešće vode porijeklo od austrijskih ili osmanskih jela. Pripremanje kave, bilo da je grčka, turska, srpska ili bosanska, poklapa se do nijansi. Veliki je i spor oko toga tko je prvi izmislio suvlaki odnosno ražnjiće ili burek.
Još uvijek rasprostranjeno podcjenjivanje “Balkanaca” najdalje je otišlo u Austriji. Tamo se došljaci iz jugoistočne Europe pogrdno nazivaju i ”Tschuschen“. “Ovaj pojam označava osobu koja je lijena, prljava, nepoštena i nepoželjna, i u najboljem slučaju može obavljati samo prljave i nisko cijenjene poslove, dakle da služi”, objašnjava hrvatski Novi list. Zbog toga je teško razumjeti “zbog čega se građani Hrvatske toliko trude da s Balkana pobjegnu na Zapad”.
Mnogo ljudi u balkanskom regiji razmatra tezu koja se može ocijeniti kao razumna teorija ili kao šala, ovisno od toga iz kojeg ugla se promatra: danas su pet od 28 članica Unije balkanske zemlje. Ali još šest takvih država čeka pred vratima. Srednjoročno gledano, stvarna ili izmišljena proturječnost između sjeverne i zapadne Europe na jednoj, i jugoistoka kontinenta na drugoj strani – bi se mogla riješiti sama od sebe.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Svjetski mediji javili su u nedjelju da se u Hrvatskoj održava referendum na kojem će se odlučiti hoće li u Ustav RH ući odredba o braku kao zajednici muškarca i žene te da je referendum izazvao duboke podjele u najnovijoj članici Europske unije.
“Hrvati su duboko podijeljeni. Već tjednima samo jedna tema dominira javnom raspravom – treba li definicija braka kao zajednice muškarca i žene biti unesena u Ustav RH”, piše Deutsche Welle i dodaje da je u hrvatskom Obiteljskom zakonu brak već definiran na taj način, ali da u Ustavu nema jasne definicije braka.
“U parlamentu, medijima i na ulicama sve se, čini se, svodi na to tko je ‘za’, a tko ‘protiv’. Takva polarizacija nije viđena od rata za neovisnost ranih ’90-ih godina”, navodi Deutsche Welle.
Glas Rusije također navodi da je pitanje istospolnih brakova izazvalo “duboku i neprijateljsku podjelu u hrvatskome društvu” te da se vjeruje kako su pristaše istospolnih brakova u manjini.
Portal euinside pod naslovom “Referendumska histerija u Hrvatskoj” piše da Hrvati nisu sretni zbog referenduma, naprotiv, “mnogi vjeruju kako je nepotrebno trošiti novac za nešto što trenutačno nikomu ne treba”, i to u vrijeme velike nezaposlenosti.
France24 piše da je referendum podijelio najnoviju članicu Europske unije. Liberalne skupine izjavile su da referendumsko pitanje zadire u temeljna ljudska prava, ali konzervativne skupine prikupile su 700 000 potpisa za održavanje referenduma.
“Hrvatska je tijekom zadnjih nekoliko godina napravila određene korake prema poboljšanju LGBT prava, ali pitanja poput istospolnoga braka i dalje izazivaju velike podjele u toj većinski katoličkoj zemlji”, ističe France24.
Agencija BETA prenosi da su najutjecajniji mediji u Hrvatskoj priopćili kako večeras neće izvještavati iz referendumskoga stožera građanske inicijative “U ime obitelji”.
“Oni su se pridružili bojkotu na koji je pozvalo Hrvatsko novinarsko društvo nakon što je ta konzervativna građanska inicijativa zabranila nekim medijima da izvještavaju iz njihova stožera, među ostalima i Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), zbog, kako su objasnili, pristranosti”, navodi BETA i dodaje da su zbog toga vodeći pisani i elektronički mediji u Hrvatskoj odlučili bojkotirati izvještavanja iz stožera građanske inicijative “U ime obitelji”.
Talijanska agencija ANSA izvijestila je da će “vrlo katolička” Hrvatska na referendumu u nedjelju najvjerojatnije “zatvoriti vrata homoseksualnim brakovima”. ANSA navodi i to da će vodeći listovi i televizije u Hrvatskoj bojkotirati stožer organizacije na čiju je inicijativu u Hrvatskoj i sazvan referendum “protiv gay brakova” jer je odbila dati akreditacije liberalnim medijima i javnoj televiziji.
Njemački list Frankfurter Allgemeine Zeitung piše da hrvatski građani glasaju treba li tradicionalni brak i ustavom zaštititi. Pokretači referenduma imaju protiv sebe ne samo lijevu vladu nego i najveći broj medija, ocjenjuje taj list.
HINA
Blogovi umjesto novinarskih članaka? Huffington Post od četvrtka (10.10.) ima i svoje njemačko izdanje. No nisu svi oduševljeni dolaskom ovog portala u Njemačku.
Dolazak poznatog američkog portala vijesti Huffington Post u Njemačku je dočekan različito: za jedne on označava kraj novinarstva, a za druge promjenu koja se već odavno trebala dogoditi. HuffPost je 10.10. u 10 sati i 10 minuta pokrenuo i svoju njemačku inačicu, osmi inozemni portal. Mnogi se pitaju hoće li koncept koji sadrži kombinacija blogova, preuzetih tekstova s drugih portala i vlastitih uradaka promijeniti njemački medijski krajobraz. Dolazak ovog portala u Veliku Britaniju, Francusku i Španjolsku, barem što se broja korisnika tiče, nije značajno promijenio navike tamošnjih korisnika.
U SAD Madonna, u Njemačkoj Boris Becker
U Njemačkoj je portal, koji je 2005. osnovala Arianna Huffington, započeo s istim receptom kao i kod kuće: s mješavinom blogova poznatih, komentarima korisnika i vlastitim novinskim uratcima. Isto kao i SAD-u i u Njemačkoj se među autorima mogu naći poznata imena, no umjesto Baracka Obame ili Madonne u Njemačkoj pišu konzervativna ministrica rada Ursula von der Leyen i ocvala sportska zvijezda Boris Becker. Becker je trenutno zbog promocije svoje druge (!) autobiografije medijski vrlo aktivan i zbog toga se nalazi na meti kritika ozbiljnijih njemačkih dnevnika (poput Frankfurter Allgemeine Zeitunga). “Internetska stranica hufftingtonpost.de s jedne strane nudi vijesti i članke naših novinara, a s druge čitatelji mogu komentirati, raspravljati, ali i objavljivati vlastite članke. Tako nešto ne nudi niti jedan drugi novinski portal u Njemačkoj”, objašnjava Oliver Eckert, direktor tvrtke “Tomorrow Focus Content&Services GmbH” koja u Njemačkoj drži ovoj portal.
Recikliranje sadržaja
Eckert u istom dahu brani i princip tzv. agregacijskog novinarstva koji karakterizira korištenje nekoliko tekstova s drugih portala kako bi se stvorio jedan novi sadržaj. Ovakva forma novinarstva je u Njemačkoj dočekana “na nož”. “Mi ne krademo sadržaje i ne prodajemo tuđi rad kao svoj. Umjesto toga ukazujemo na druge medije koji služe kao temelj našem vlastitom novinarskom djelovanju”, objašnjava Eckert. Ovakve metode Huffington Postu kod kuće nisu naškodile. Dapače, ovaj portal je nagrađen Pulitzerovom nagradom, najznačajnijom nagradom za dostignuća na području novinarstva. Za globalno širenje HuffPost u inozemstvu traži partnere: u Francuskoj je to medijska kuća “Le Monde” u Njemačkoj “Tomorrow Focus” koji izdaje i tjednik Focus. Hoće li američki portal i u Njemačkoj ponoviti uspjeh koji je ostvario kod kuće gdje mjesečno bilježi 47,8 milijuna korisnika teško je predvidjeti. U Velikoj Britaniji sa svega 2,8 milijuna ili Francuskoj s 3,1 milijuna korisnika Huffington Post nije zabilježio ni približan uspjeh.
Besplatan rad
Svojim konceptom besplatnih sadržaja američki portal je već sad trn u oku njemačkim izdavačima koji su se više-manje okrenuli kombinaciji ponude besplatnih sadržajai i naplate čime se, kako se naglašava, želi zadržati razina kvalitetnog novinarstva. Mnogi kritički gledaju i na praksu po kojoj autori preko Huffingtona mogu objavljivati svoje komentare/blogove za što, međutim, ne dobivaju ni centa.” Šefica HuffPosta Arianne Huffington, se, pak, obogatila na tim sadržajima. Sporan je mnogima i princip “trgovine mješovitom robom” koji stoji iza uspjeha ovog portala.
Direktor uglednog medijskog Instituta Grimme Uwe Kammann smatra da Njemačkoj nije potreban neki novi koncept jer da je medijski krajolik “dovoljno etabliran”. “Platforma koja miješa sve moguće sadržaje, od blogova, preko tuđih tekstova pa do vlastitih članaka je vrlo upitna”, kaže Kammann. Jörg Sadrozinski, voditelj ugledne Münchenske škole novinarstva smatra da nije loše što je Huffington Post stigao i u Njemačku, ali da prvo treba stvoriti povjerenje čitatelja. Poznati bloger Daniel Fiene smatra da je HuffPost prvi pravi internetski portal koji se ne oslanja na neki etablirani tiskani ili TV format.
Dočekani ”na nož”
Za Kammanna je najvažnije da novinarstvo ostane autorski rad. “Mislim da je važno da publika shvati da iza izvrsnih novinarskih radova uvijek stoji mnogo posla i da taj trud netko mora i solidno platiti jer će od toga na kraju profitirati i sami korisnici”, zaključuje Kammann.
Upitan ostaje i kadrovski izbor novog portala koji bi trebao promijeniti njemačku medijsku svakodnevicu. Pored spomenutog Borisa Beckera, tu je i izdavač njemačkog HuffPosta Cherno Jobatey, koji je doduše zanat pekao i u uglednim dnevnicima poput taza ali je posljednjih godina poznat isključivo kao voditelj zabavnih TV formata upitne kvalitete. Poznati njemački bloger i analitičar njemačkih medija Steffan Niggemeier Huffington Post je dočekao “na nož” i zajedljivo u Frankfurter Allgemeine Sonntagszetungu primjećuje kako nije slučajno da iza njemačkog HuffPosta stoji upravo tjednik Focus čiji su novinari “perfekcionirali princip: prepisati sadržaje, malo ih promijeniti i postaviti na naslovnu stranicu”. Niggemeier posebno kritizira činjenicu da u vrijeme kada sve više novinara muči muku kako preživjeti, na tržište dolazi format koji je poznat po tomu da autorima ne plaća za tekstove.
Preneseno sa: Deutsche Welle (Klaudia Prevezanos/Nenad Kreizer)
