autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZLATNI REZ
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Između udarca i utjehe

Autor: Zdravka Govedarica / 22.05.2021. Leave a Comment

Zdravka Govedarica

Zdravka Govedarica

Vraćam se na dan potvrde dijagnoze. I vraćam se povratku kući tog dana. U tom trenutku ne možete biti svjesni kako će i u kojoj mjeri, nalaz kojeg ste unijeli u svoj dom, promijeniti vaš život i život vaše obitelji.

Nakon što ste uzajamno jedni druge umirili riječima da će sve biti u redu, iz najboljih mogućih namjera, ali obostrano svjesni da izgovarate nešto, ne iz potpunog uvjerenja već zbog punoće ljubavi i potrebe da se međusobno zaštitite od posve drugačijeg ishoda, svatko u nekom trenutku ostaje sam sa sobom i svojim mislima.

Čim sam ostala sama pretvorila sam se u istraživačicu, aktivirala sam sve dostupne izvore informacija, od interneta do prijateljica.

Sljedećeg jutra sam shvatila da je i moje dijete odreagiralo isto, jedino što sam ja više rudarila po stranicama na hrvatskom, a ona na engleskom jeziku.

Jesam li bila pametnija? Mudrija? Rekla bih zasigurno informiranija, ali na tome bih se i zadržala.

Naime potraga je bila usmjerena k dobivanju odgovora kako će izgledati operacija, što sve mogu očekivati od kemoterapija i zračenja te ono najbitnije: Kolike su šanse da preživim?

Gledajući te statistike vratila sam se na jedan komentar koji je javno bio ismijan, ali koji je sadržavao bit statističkih prognoza kad ih gledate iz uloge onog tko se u njima našao u onom dijelu koji označava najnepoželjniji ishod.

Čak i da je šansa da podlegnete bolesti manja od jedan posto, ako se vama to dogodi, za vas je to sto posto, uostalom tad svi ostali postoci nemaju više smisla. Bolest je tad odradila svoj stopostotni učinak, pobijedila vas je u potpunosti, bez ostatka

Čak i da je šansa da podlegnete bolesti manja od jedan posto, ako se vama to dogodi, za vas je to sto posto, uostalom tad svi ostali postoci nemaju više smisla. Bolest je tad odradila svoj stopostotni učinak, pobijedila vas je u potpunosti, bez ostatka.

Nadalje, kako ćete doživjeti šumu podataka dostupnu na raznim stranicama opet ovisi o vama. Čovjek sklon pesimizmu uhvatit će se najcrnjih prognoza, onaj suprotan njemu bit će fokusiran svjetlu na kraju tunela.

Između to dvoje još je stotinu puteva, ali vjerujem da u toj dugotrajnoj borbi svatko od nas balansira između inih na način na koji najbolje zna i umije.

Ubrzo sam napustila rudarenje po internetu jer se još brže pokazala točna izjava jedne posebne žene za koju vjerujem da u ulozi pacijenta zna o karcinomu više nego bilo tko u našoj regiji.

Nitko ne bi poželio sudbinu poput njene. Jako malo ljudi bi se moglo nositi s takvim teretom toliki niz godina kao ona. Za sebe sam gotovo sigurna da ne bih imala toliko snage. Rijetko tko bi je u takvim okolnostima imao.

Njeno ime je Ljiljana. Karcinom se u njenom slučaju vraćao stalno iznova i zahtijevao od nje nove bitke. I nažalost, to i dalje radi.

Njeno nasmijano lice na fotografijama na Facebooku, uočila sam koju godinu ranije nego što sam i sama saznala za svoju dijagnozu. Bilo je nemoguće ne uočiti tu svjetlinu koja iz nje zrači.

Istim tim sjajem je zračila kad smo se jednom, sasvim slučajno, srele pred jednim zagrebačkim hotelom. Izmijenile smo nekoliko rečenica s prijedlogom da ćemo jednom, kad obje ulovimo vremena, otići na kavu.

Postala je tijekom niz godina, bez svoje namjere, simbol ozdravljenja, postala je čudo i laicima i medicinskim stručnjacima, iznad svega postala je inspiracija mnogima u njihovim borbama protiv opakih bolesti, a još više inspiracija kako nastaviti voljeti svoj život, unatoč tome.

Postala je previše toga da bi to jedna osoba mogla izraziti, jer ju je svatko definirao na svoj način, onaj kakav mu je trebao da se osjeća bolje sa samim sobom. Pratila sam i pratim njene objave pune pozitivnosti i mudrosti.

Prije nego što sam i sama oboljela ponekad bi me neki njen odgovor, upućen ženi koja bi joj na društvenoj mreži zasigurno prišla dobronamjerno, iznenadio. Iskreno bi joj i asertivno ”bacila istinu u oči”.

Odudarao bi od ostalih njenih mnogobrojnih odgovora jednom dozom hladne odlučnosti za koju sam sigurna da je druga strana doživjela poput ledenog tuša. Iznenadio bi me, tim više što sve te godine i sama prateći njenu stranicu, uočavam njenu humanost. Znala sam se upitati zašto.

Nismo svi obrazovani, elokventni, duhom snažni, nemamo svi ni slične stavove o načinima liječenja ili generalno gledajući o bilo čemu.

Nakon mog jednogodišnjeg procesa liječenja koji je zanemariv u odnosu na sve godine koje ona prolazi u borbi sa zloćudnom bolešću, shvatila sam kako je neizmjerno važno održavati količinu svoje energije i to na svim nivoima, mentalnim, duhovnim, psihičkim i tjelesnim.

To je uz nužne medicinske tretmane, vaš glavni oslonac kojeg morate i želite očuvati, a da biste to uspjeli pomno birate ljude s kojima možete podijeliti trenutak, riječ, sadržaj.

Dobronamjernost raznih osoba ne daje im ekskluzivno pravo ”uzimanja” vaših riječi i vremena, tim više ako vam to oduzima dragocjenu energiju.

Životna mudrost ljudi u zrelim godinama, ako nečija profesija ne zahtijeva drugačije ili nemate neki poseban cilj zbog kojeg biste u nedogled sučeljavali argumente s nekim, očituju se u tome da kad prepoznate kod druge strane potpuno drugačije uvjerenje od svog, odstupite iz tog komunikacijskog ringa na dostojanstven način. To ne znači nužno prekid komunikacije, ali svakako predstavlja revidiranje na odgovarajuću mjeru.

Kad imate tu neku životnu zrelost i još ste pogođeni ozbiljnom bolešću onda osvijestite kako taj način postane jedini prirodan odabir vašeg funkcioniranja kako biste zadržali snagu za ozdravljenje.

Ja sam taj proces transformacije svog odnosa naspram drugih ljudi osjećala prvo na mjesečnoj, a onda na tjednoj pa čak i na dnevnoj bazi. Naprosto postanete osjetljiviji na neke stvari, na neke izjave premda bile dobronamjerne, ali u svojoj suštini banaliziraju čitavu problematiku u kojoj se nalazite pa postanu više uteg nego melem.

Kadgod bih se našla u toj situaciji osupnula bi me činjenica da sam zasigurno i ja, prije ovog iskustva, prilazila oboljelima s riječima koje su drugoj strani zazvučale kao obične floskule, doduše u namjeri da tu osobu utješim, pa sam dovedena u drugu ulogu, u početku pronalazila razumijevanje za to.

Ali to možete činiti neko vrijeme, a onda vas počne umarati i skoncentrirate se na ono i one koji vam doista pomažu da iznesete taj teret na svojim leđima.

Nakon što ste uzajamno jedni druge umirili riječima da će sve biti u redu, iz najboljih mogućih namjera, ali obostrano svjesni da izgovarate nešto, ne iz potpunog uvjerenja već zbog punoće ljubavi i potrebe da se međusobno zaštitite od posve drugačijeg ishoda, svatko u nekom trenutku ostaje sam sa sobom i svojim mislima

I tako sam dobila odgovor na gore navedeno ”zašto”.

Jesu li se neki, u Ljiljaninom slučaju, gledajući to sjajno, nasmijano lice, zaboravili upitali kako i sama prolazi bol, strah, tugu, patnju…? Čini mi se, ako i jesu da im ne zamjera. Ona zna tko su njene karijatide, tko su njeni Anđeli čuvari koji joj poklone svoj lepet krila kad joj vlastita postanu preteška. Ona je u nekim trenucima bila moj lepet krila i ja sam joj zahvalna na tome.

O mojim drugim hodajućim Anđelima ću u nekom od narednih nastavaka ove kolumne.

Neke su me bodrile ispravnim izborom riječi podrške i utjehe, druge s isto tako ispravnim izborom riječi koje bi me u prvi mah gotovo paralizirale, ali bi mi odmah potom davale rješenja, treće konkretnim djelima koja vam u takvim okolnostima gotovo znače spas.

Nedavno sam pričala s čovjekom čijem je sinu zbog teške ozljede u tinejdžerskim godinama amputirana jedna noga.

Nakon višebrojnih operativnih zahvata i stabiliziranja njegovog stanja, otac se prema sinu (iz moje perspektive gledano), u danim trenucima ponio despotski, tražeći od njega zadnji atom snage kako bi postao funkcionalno samostalan.

Riječ koja je najbolje objasnila isprepletenost ljubavi i despotizma u takvim okolnostima je ona koja je ocu, u trenucima njegove osame kad se mogao predati očaju, vrišteći odjeknula kroz um – budućnost.

Budućnost njegovog sina, dakle budućnost njegovog života. I to je od njega zahtijevalo usmjerenost i odlučnost kad bi mnogi pokleknuli.

Kad se želite i morate održati iznad površine i stati na svoje noge, ako ne na početku ali onda svakako kasnije, jako dobro shvatite da je nekad udarac u trbuh veća pomoć nego utješna riječ s mašnom i celofanom.

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

Filed Under: REZOVI I MIRENJA Tagged With: dijagnoza, Rezovi i mirenja, Zdravka Govedarica

Kad padamo, za nešto se moramo uhvatiti!

Autor: Zdravka Govedarica / 21.03.2021. Leave a Comment

Zdravka Govedarica

Zdravka Govedarica

Prošao je prvi lockdown. Idemo na sistematski pregled, kćerka i ja.

Ne očekujem ništa loše, najviše me brine kako će kćerka podnijeti vađenje krvi jer i najiskusnije medicinske sestre imaju problem s njenim venama pa se čitav postupak zna pretvoriti u noćnu moru koju smo prošle već bezbroj puta od njenog najranijeg djetinjstva. [Read more…]

Filed Under: REZOVI I MIRENJA Tagged With: dijagnoza, Kamenita vrata, molitva, Rezovi i mirenja, Zdravka Govedarica, zdravlje

Nestanak javnog čovjeka

Autor: Autograf.hr / 20.02.2015. Leave a Comment

nestanak_javnog_covjeka„Javni“ život nekoć je značio onaj ključni dio života izvan kruga obitelji i bliskih prijatelja. Emocionalno se povezati sa strancima na obostrano zadovoljstvo, a ipak ostati na distanci smatralo se načinom na koji ljudsko biće postaje društveno biće – civilizirano biće.

 

Sennett pokazuje kako smo danas zakinuti za užitke te iščezle životne razmjene s našim sugrađanima; stranac postaje prijetećom pojavom; šutnja i promatranje postaju jedini način da se javnost, osobito život ulice, doživi i preživi; svatko vjeruje da ima pravo da ga se u javnosti pusti na miru. Tako postaje jasno da nam je zbog promjena u javnom životu stradao privatni život, u kojem ne uspijevamo razviti vlastitu ličnost: manjka nam lakoća, zaigranost, diskretnost koja bi nam omogućila realne i ugodne odnose s onima koje možda nikad nećemo intimno upoznati.

 

Izdanje sadrži i prvi cjeloviti hrvatski prijevod klasičnog članka “Optužujem” Emila Zole, u prijevodu Gorana Vujasinovića.

 

U Nestanku javnog čovjeka efektno je sažet dobar dio suvremenih pokušaja da se politička dinamika razloži na (osobne) “elemente”, da se društvo tretira kao slučajnost, a dom kao hram (staroga i novog poretka), kao besprozorna monada. Sve ovo ostaje na djelu i mnogo nakon nastanka knjige, osnaženo tehnologijski uznapredovalim komunikacijama. Zato “nestanak javnoga čovjeka” nije (bio) tek dosjetljiv naslov, nego štoviše (ostaje) epohalnom dijagnozom.

 

Žarko Puhovski

 

Prijevod Nestanka javnog čovjeka objavljen je sada već davne 1989., no aktualniji je no ikad prije. Ako je Sennett minuciozno i sa spisateljskim darom – uvlačeći čitatelja u svjetove Balzaca i Diderota, ali i Dreyfusa i Nixona – analizirao smisao javnosti kroz domene kazališta i kavana, urbanizma i medija, onda je upravo današnja društvena situacija tzv. “tranzicijskih” država, uz nestanak javnih medija, zatvaranje kina, propast gradskih kavana, potpunu šopingizaciju gradova, itd., tragični nastavak ove Sennettove knjige.

 

Srećko Horvat

 

***


Richard Sennett
(www.richardsennett.com) djeluje kao profesor sociologije na London School of Economics and Political Science, na Center for Humanistic Studies Sveučilišta New York, te kao ravnatelj komunikacijske mreže Theatrum Mundi.

 

Naslov: Nestanak javnog čovjeka

Autor: Richard Sennett

Prijevod:  Srđan Dvornik
Izdavač: Jesenski i Turk
Godina izdanja: 2/2015.
Broj stranica: 448 str.

Uvez: meki uvez
ISBN 978-953-222-734-5

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info).

 

 

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: dijagnoza, javni život, Moderna vremena info, privatni život, Richard Sennett

Moja učiteljica – SMRT

Autor: Manca Košir / 08.04.2014. Leave a Comment

Eto, dogodilo se i meni. To da sam nastupila na prestižnoj priredbi TEDx, u dvorani hotela ‘‘Slon“, u Ljubljani. Neka se zna za taj povijesni datum: 3. travnja 2014. godine.

 

Nije ovo povijesni događaj zbog toga što je TEDx prestižna priredba, već zbog onoga što ću vam povjeriti u nastavku. Prvo o onome što, možda, još ne znate – što je TEDx. Iz SAD se raširio po mnogim državama, pa i u Hrvatsku (iako je zamro u Zagrebu, u drugim je gradovima još živ).

 

Kako ukratko kaže službeno predstavljanje: TED je neprofitna organizacija posvećena širenju ideja. Godišnja TED konferencija ugošćuje vodeće svjetske mislitelje i aktere koji svoje ideje prikazuju u obliku govora dugih od 3 do 18 minuta. Kasnije su ti govori, besplatno, dostupni na internetskoj stranici www.TED.com. U duhu ideja vrijednih širenja nastao je TEDx, pri čemu ono ‘‘x’‘ znači neovisan, lokalni događaj.

 

To što sam nastupila za mene je važno jer sam bila uvjerena da neću nastupiti. Naime, na prvom mi je susretu voditelj rekao da su najslabiji oni – ponekada sami odustanu ili nakon vježbi ne bivaju izabrani među govornike – koji su navikli improvizirati ili govoriti prema nadahnuću. Kao da je slikao moj portret! Dakle, što uopće radim među njima, onima koji su spremni na učenje, redovite odlaske na vježbe, doći na generalku i tek onda nastupiti? Po primitku poziva sam mislila da ću doći na pozornicu, izreći ono što mi nametne nadahnuće, riječi koje mi naiđu i točka.

U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la? Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE. Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života

 

Te točke nije bilo. I to zbog toga što su prije toga održani prednastupni govori, vježbe… Na jednoj sam bila. Nakon što sam imala oštar razgovor sama sa sobom, ‘‘Hej, ti,’‘ rekla sam si, ‘‘svima tumačiš kako je tvoj životni moto ‘Učim, dakle jesam!’, a sada, kada to treba ostvariti, ti ćeš pokleknuti?“ Prigovore neću nabrajati. Reći ću samo rezultat: stisnula sam zube jer je nadvladalo moje unutrašnje, učenju sklono JA. Takve okolnosti još nisam doživjela, još nisam prisustvovala američkom načinu promocije ideja i još nisam nastupila u takvom formatu. Da jednom i to iskusim bio je odličan argument.

 

Prije prve sam vježbe nekoliko noćnih sati namijenila dubokoj koncentraciji na temu učenja, odnosno mog učitelja, jer je ovaj TEDx kao polazište imao Park Tivoli. Pred očima sam si zacrtala govor, ponovila ga i nakon toga mirno zaspala. Na prvoj sam vježbi upravo ja bila najosupnutija. Govor sam, od početka do kraja, izrekla bez zamuckivanja. Tako da više nisam trebala ići na vježbe. Otišla sam još na generalku i nakon toga nastupila. Moja je priča bila posljednja na redu.

 

Malen događaj, ali za mene velika pobjeda. Improvizatorica, koja se oslanja na nadahnuće i koja ne podnosi nikakve vježbe i ponavljanja. Pa to je i bio razlogom prekida moje nadobudne kazališne karijere, he, he… U filmovima sam uvijek molila režisere da sa mnom vježbaju samo korake, da mi kažu gdje stoji kamera i da od mene ne zahtijevaju višekratno ponavljanje prizora, jer ću se nakon toga sigurno slomiti. Dok sam predavala, rado sam vrludala amo-tamo, navodila jednu, drugu i treću knjigu i nikada nisam znala kamo će me to predavanje odvesti…

 

Ne mogu točno ponoviti ono što sam izrekla u dvorani hotela ‘‘Slon“. Usprkos tome rekonstruiram govor, jer sam progovorila o najvažnijim životnim lekcijama. I ne samo mojim, osobnim. Svi smo, prije ili kasnije, učenici najveće učiteljice – SMRTI.

 

Od kada znam za sebe moje je geslo: ‘‘Učim, dakle jesam“. I zbog toga stalno učim! Kada pomislim koliko li sam samo škola završila, koliko tečajeva, seminara, kolikim sam radionicama prisustvovala…

 

Osmogodišnja, gimnazija, diploma iz matematike i fizike na pedagoškoj akademiji, diploma iz novinarstva, magisterij, doktorat. Sve skupa oko 30 godina neprekidnog formalnog studiranja. A uz to još brdo kojekakvih tečajeva: za vođu izviđača, dobrovoljnu bolničarku, tečaj za švelju i krojačicu, vozački škola, tečaj stranog jezika… A da o raznim konferencijama, seminarima i radionicama i ne govorim. Još jedno desetljeće dopunske izobrazbe…

Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi bez poziva nemamo pravo posezati. Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU

 

U kojoj sam, od svih tih škola, najviše naučila? Koji me je učitelj, odnosno učiteljica, najviše naučio/la?

 

Najviše mi je pružila škola ŽIVOTA. I najviše me naučila moja učiteljica SMRT. Smrt mi je otvorila oči, smrt mi je otvorila SRCE.

 

Bilo je to 23. travnja 1990. godine kada mi je dragi prijatelj telefonirao iz bolnice Golnik i rekao da brzo dođem jer je dobio dijagnozu. Rak, rekao je. Kako kaže liječnik, još kakvih šest mjeseci života.

 

Tih njegovih šest mjeseci života bili su moj najvažniji fakultet. S njim sam bila do njegovog prolaza kroz vrata, kroz koja pri rođenju uđemo, a kad umremo, izađemo. Ili obrnuto, ta vrata su jedna te ista, i za rođenje i za smrt. Vrata života, OVDJE i SADA, i vrata u život prije i poslije toga.

 

Nikada neću zaboraviti dan u kojem sam naučila prve i najvažnije lekcije. On je, slabašan, s metastazama u kostima, ležao na onkološkoj klinici. Bio je tako sramežljiv da je htio nuždu obavljati u zahodu, u bolničkom hodniku, iako je do tamo jedva dolazio, a povratak u bolničku postelju bio mu je još teži. Jednog je dana na zahodu ostao cijelu vječnost. Živčano sam hodala po hodniku, gore, dolje, i razmišljala: ‘‘Ako padne, razletjet će se, ta od metastaza ima tako krhke kosti. Da uđem u zahod i pomognem mu, prije no što postane prekasno? Da pozovem pomoć?“

 

Otišla sam njegovoj sobnoj liječnici, doktorici Metki Klevišar, baš onoj liječnici koja je osnovala slovensko društvo hospicija, čija sam članica i ja. Plačući sam joj rekla da je voljeni mi čovjek još uvijek u zahodu te da me strah da se možda povrijedio i da, možda, upravo umire… Zapitala sam ju da li da otvorim vrata i pomognem mu. Odgovorila mi je: ‘‘Nikako, ne ulazite u prostor koji nije namijenjen vašim očima“. Bila sam potresena: ‘‘Ali što ako padne, što ako umre?“ Klevišarica mi je odgovorila: ‘‘Ako padne, sačuvat će svoje ljudsko dostojanstvo. Ako vi provalite u zahod, tada će to dostojanstvo izgubiti.“

 

Od tada znam što je ljudski integritet, što je naše dostojanstvo. Ne ulazi onamo kamo nisi pozvan. Ne savjetuj ako te nitko ne pita za savjet. Ne guraj se, već poštuj drugoga u njegovoj cjelovitosti i jedinstvenosti. Čovjek ima svoju odgovornost, svoju volju, ima svoj vlastiti put i svoju priču u koju mi, bez poziva, nemamo pravo posezati.

 

Danas znam ono što kaže sufijska mudrost: ČOVJEK JE SAMO ONO ŠTO NE MOŽE IZGUBITI U BRODOLOMU.

Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“

 

Moja me učiteljica smrt naučila najvažnijim stvarima u životu. Nakon obavljene lekcije iz dostojanstva na redu je bio školski sat iz OPRAŠTANJA. Naime, osjećala sam da prijatelja nešto tišti, pa sam ga nježno zapitala možda nekome još nije oprostio. ‘‘Sve sam svima oprostio, ali ne znam je li netko meni oprostio.“ Nadodao je kako se prijatelj iz djetinjstva, s kojim je dijelio sve dane na sportskim terenima, jednoga dana jednostavno povukao. Nešto mu je zamjerio, a on ne zna što. Ne zna zbog čega ga je počeo izbjegavati. Prije smrti bi ga tako rado ponovo vidio i o tome zapitao…

 

Požurila sam kući, otvorila telefonski imenik i potražila njegovog prijatelja iz djetinjstva. No ljudi s prezimenom, kakvo je imao njegov prijatelj, bilo je više od jedne stranice. Zatvorila sam oči i i molila Svemir, Boga, sve uzvišene sile da mi se prst zaustavi tamo gdje će biti pomoć. Sjećam se i danas da se zaustavio na imenu Marija. Žena? Ali, on je muškarac!

 

Okrenula sam broj, ispričala se što, najvjerojatnije, zovem pogrešan broj, ali da bih željela razgovarati s tim i tim… Marija je odgovorila: ‘‘Imate sreću, to je moj brat.“ ‘‘Gdje živi?“, zapitah ju. Odgovorila je: ‘‘U Skopju“. Joj, u Skopju, promucah u suzama, a ovdje, u Ljubljani, na Onkološkoj klinici, umire njegov prijatelj koji bi ga prije smrti želio još jednom zagrliti. Hitno je, stvarno je hitno. Na to će ona: ‘‘Ponovno imate sreću. Sutra će doći u Ljubljanu.“ ‘‘Molim vas, molim vas“, preklinjala sam ju, ‘‘neka u pola tri bude ispred zgrade D.“

 

Kada čovjek otvori srce i stvarno misli na sreću nekog drugog, kada pri tome nekome želi pomoći u onome što taj želi najviše na svijetu, kada si stvarno, stvarno pomoćnik nekom drugom, tada je Svemir na tvojoj strani. To već dugo znam. U to sam uvjerena od onog dana kada je Marija rekla da će njen brat sutra sigurno doći pred Onkološku kliniku.

 

Sljedećeg je dana u dogovoreno vrijeme tamo bio čovjek, više ne mladić, sportskog tijela i toplih smeđih očiju. Primila sam ga za ruku i ukratko mu ispričala o čemu se radi, te ga odvela u sobu umirućeg prijatelja. Bez riječi su se zagrlili i počeli ridati, a zatim i glasno plakati. Izašla sam posve tiho i za sobom zatvorila vrata. Otišla sam na dvorište i vratila se za kakvih deset minuta. A njih su se dvojica i dalje grlili i plakali…

Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš. Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV? Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“

 

Tako me smrt podučila o važnosti praštanja. Koliko je važno biti ZAHVALAN. Zahvalan za život, zahvalan za disanje! Zahvalan za svaki trenutak na tom lijepom božjem svijetu, pa i kad boli, iako je teško, ali JESAM i već će nekako ići! Naučila me koliko je važno imati POVJERENJE i NADATI se. Kako je vrlo važno biti VJERAN. Vjeran samome sebi i vjeran ljudima koji su u tvojoj blizini. PRIJATELJSTVO je najdragocjenije bogatstvo vrijedno čuvanja, njegovanja, koje treba zalijevati. A svemu me tome naučila SMRT…

 

Nakon šest je mjeseci prijatelj smršavio do kostiju, počeo neravnomjerno disati, gubiti svijest… znala sam da će uskoro otići kroz ona sudbonosna vrata… otišla sam k njegovoj supruzi, doma, njoj koja ga je voljela najviše na svijetu i koju je on volio najviše na svijetu…

 

Rekoh joj: ‘‘Osjećam da će tvoj ljubljeni uskoro otići. Predlažem ti da ga ja prestanem posjećivati, a ti te dane, do njegova kraja, iskoristi da s njime budeš sama. Ti i on. Reci mu da sam oboljela, da imam vrućicu, da ne mogu doći, da…“  Na to je ona tiho odgovorila: ‘‘Kad bi se radilo o meni, tada bih to najradije učinila. Ali ne radi se o meni, radi se o NJEMU. Tako se raduje tvojim posjetima. Zato dolazi i dalje, kao sve prošle mjesece, dolazi do kraja…“

 

Srce mi je zastalo na tren, tresla sam se od zimice, kao da se u mojoj duši dogodio potres. Do posljednje sam stanice, do posljednjeg tjelesnog vlakna shvatila što je to ISTINSKA LJUBAV.

 

Istinska ljubav nikada ne brine samo za sebe, ne misli samo na nas, ne vrti se oko ja, moje… istinska ljubav stavlja JA pod navodnike. Jer sva je okrenuta k TI. Svakom svojom gestom govori: ‘‘Ljubljena, ljubljeni, tu sam ZA TEBE. Ne JA, već TI, ti si središte mog svijeta, cvijetnjak mog srca. TI si mi sve, a mene za mene nema. Sva sam u ljubavi za tebe i ja sam TI.“

 

Koliki su ljudi u stanju stvarno ljubiti? Znadem li i ja tako ljubiti, znaš li ti tako ljubiti? Učiteljica SMRT se osmjehuje jer zna da pred njenim vratima nema blefiranja. Ili si u ljubavi ili nisi, ljubiš ili ne ljubiš.

 

Zapravo, najveće pitanje koje postavlja SMRT je sljedeće. Ne: Jesi li bio ljubljen ili bila ljubljena, već: JESI LI ti sam LJUBAV?

 

Ako je odgovor DA, tada je istina ono što piše u knjigama: ‘‘Ljubav je moćnija od smrti!“

 

(Sa slovenskog preveo: Dubravko Poletti Kopešić).

Filed Under: LJUBLJANSKI ZVON Tagged With: autograf.hr, bolnica, brodolom, čovjek, dijagnoza, Dubravko Poletti Kopešić, Golnik, hotel, kolumna, ljubav, Ljubljana, Ljubljanski zvon, Manca Košir, mudrost, rak, smrt, srce, TEDx, učiteljica, život

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT